cl x
| ad α = g cos α²
i
15: ∫sec²t + C₁
(ili čekići):
F_G = m_i d²h / dt² = m_i g_mes =>
d²h / dt² = g_mes,
l=0
gdje je i = "komad papira" ili "čekić". Početni uslovi problema su jasno navedeni u zadatku:
oba objekta su na početku imala nultu brzinu i nalazila su se na visini H, tj. v(t = 0) = 0 m/s, i
x(t = 0) = H. Integracijom jednačine kretanja i korištenjem ovih početnih uslova dobijamo
rješenje koje određuje promjenu visine objekta iznad lunarne površine tokom vremena:
1102
$\overline{dx}^i$
- procijeniti t.
h(t) = H - 1/2 gmes t^2.
Vrijeme t₀ u kojem tijelo udari u površinu Mjeseca možemo jednostavno odrediti iz sljedećeg uvjeta:
h(t = t₀) = 0 = H - 1/2 gₘₑₛ t₀² ⇒ t₀ = √(2H/gₘₑₛ) ≈ 1,36 s.
Vidimo da ovo vrijeme uopće ne ovisi o masi objekta, već samo o početnoj visini i jačini
Mjesečevog gravitacijskog polja. Da je Edwin Aldrin u istom trenutku bacio komad papira s
visine H, umjesto geološkog čekića svog kolege Neila Armstronga, to ne bi promijenilo
situaciju: oba bi udarila u površinu Mjeseca za 1,36 sekundi.
Prije nego što uvedemo obećanu drugu važnu karakteristiku polja sile, napomenimo da se,
općenito govoreći, polja sile mogu podijeliti na .
JIKOUIJEVA TEOREMA
• konzervativne
nekonzervativni
Konzervativna polja
"Rusi"
sile moraju istovremeno zadovoljiti dva
uslova:
ZAROUBA "
su stacionarne, tj. sila ne ovisi o vremenu, već samo o vektoru položaja, F = F(r).
" potencijal
je potencijalno
Zemljino gravitaciono polje, čije efekte osjećamo iz prve ruke svaki dan, je
konzervativno
polje sile. Ono je stacionarno, tj. gravitaciono ubrzanje (intenzitet gravitacionog
polja) nije funkcija vremena: bilo bi da jeste... I istovremeno — kao što ćemo vidjeti
kasnije — ono je
također potencijalno.
Šta zapravo znači da je polje sile potencijalno? Do sada smo svojstva općeg polja sile
karakterizirali vektorskom veličinom — intenzitetom E(r,t). U slučaju konzervativnog polja
sile, njegov intenzitet se može izraziti skalarom — potencijalom φ(r):
D - λααλα
vjerovatnoća potreba
E(r) = - grad φ(r) = - dφ(r)/dr = - ∂φ/∂x i - ∂φ/∂y j - ∂φ/∂z k.
Definicija
'skalarnog' potencijala koji odgovara
vektorskom polju: Potencijal =
skalarna funkcija
čiji
je gradijent=jednak
datomfunkcija
vektorskom
polju. koordinata
Potencijal
skalarna
prostih
Pričihova
pseudohipoksija
Primijetite da u datoj definiciji skalarne potencijalne energije
polja sile, i intenzitet i potencijal polja sile ovise samo o
pozicijskom vektoru r = (x, y, z), ali ne i o vremenu. Zašto? Zato
što je to konzervativno polje sile, koje je nezavisno o vremenu!
u
deset
Razmotrimo specifičnu primjenu intenziteta i potencijala polja sile u slučaju nama
zeta i najpoznatijeg konzervativnog polja sile: gravitacionog polja.
voben
Gravitaciono polje : Gravitaciono polje
cial
za vijz 3.3 GRAVITACIONO POLJE. ZAKON GRAVITACIJE
vesczeMožda je najpoznatiji tip polja sile gravitacija. (Već znamo da su posredničke čestice
koje posreduju gravitacijsku interakciju gravitoni). Ali možemo li opisati svojstva
na
gravitacionog polja ne znajući njegovu detaljnu fizičku prirodu, njegovu 'sitnu strukturu
Volskorn
gravitona'? Odgovor na ovo pitanje dao je veliki engleski fizičar Isaac Newton (čiji
smo rad već spomenuli), koji je svoj zakon gravitacije formulisao još 1687. godine. Na
Velekom
osnovu analize fenomena povezanih s privlačnošću materijalnih tijela, otkrio je da
oko svakog objekta
oko svakog materijalnog objekta stvara se gravitaciono (polje
sile), bez obzira na prisustvo drugih materijalnih tijela u blizini;
veličina gravitacione sile ne zavisi od materijalnog okruženja
između pomenutih tijela (tj. od onoga što 'ispunjava' prostor između
dva tijela).
gravitacijska sila je uvijek sila privlačenja (ne postoje dva stvarna
materijalna tijela koja bi se međusobno gravitacijski odbijala)
gravitacijska sila je sila privlačenja
gravitacijska sila je centralna sila (tj. djeluje duž linije koja
povezuje centre mase privlačnih tijela)
gravitacijska sila je centralna sila
Kapela Fluttering na Uspenje Presvete Djevice Marije
Newton se oslonio i na Keplerove astronomske opservacije kretanja
planeta i na empirijske zakone koje je formulirao Galileo Galilei u svojoj
studiji slobodnog pada. Vjerovatno je bila to kombinacija ovih historijskih,
astronomskih i zemaljskih činjenica koja je dovela do popularnog mita o
jabuci koja je pala na Newtonovu glavu u vrtu njegove seoske imanja u
Woolsthorpeu, što mu je navodno prouzrokovalo iznenadnu spoznaju i
omogućilo da vješto poveže kretanje planeta s padom jabuka na Zemljinu
površinu u jedan, relativno jednostavan odnos (vidi dolje). Ta jabuka je
postala svojevrsni međunarodni fetiš, simbolično predstavljajući izvore
inspiracije za uspješne teorije. Na primjer, u atriju Astronomskog instituta u
Puni, Indija (blizu Mumbaija), sjedeći kameni Newton intenzivno gleda u
još kameniji, mitski jabuk koji leži na tlu, kao da je upravo pao sa smokve
koja se širi iznad ove scene...
na
Newtonov zakon univerzalne gravitacije može se izraziti na sljedeći
način:
apstrakt
direktno
Sila kojom se dva tijela mase m₁ i m₂ međusobno privlače je direktno proporcionalna
proporcionalno
proizvodu njihovih masa i obrnuto proporcionalna kvadratu njihove udaljenosti:
FG = -κ m1 m2 / r2 r0 [N], (3.7)
gdje je r = |r₂ - r₁| međusobna udaljenost između dva tijela, r₀ =
(r₂ - r₁)/|r₂ - r₁| je jedinični vektor, a κ ≈ 6,67 × 10⁻¹¹ m³kg⁻¹s⁻² je
gravitaciona konstanta.
u
2d'aleuosf
s(fre
središte
|r0| = 1
< c.
FG = F1/2
djeluje
Slika također prikazuje gravitacionu silu F12 koju tijelo mase m1 djeluje na tijelo m2:
možemo vidjeti da je usmjerena suprotno od jediničnog vektora (vidi negativni znak u
(3.7)), jer je to privlačna sila ('m1 privlači m2'). Za magnitudu (privlačne) gravitacione
sile dobijamo:
F_G = |F_G| = κ m_1 m_2 / r^2 [N].
Međutim, mora se
naglasiti:
"važećost" se primjenjuje u svemiru Kappa k -> 3e
Newtonov zakon gravitacije ne odnosi se samo na planetarne ili
galaktičke sisteme, već na sve materijalne objekte (tj. čak i na dvije
staklene kuglice u pješčaniku), jer je to zakon univerzalne gravitacije.
Matematički izraz (3.7) u ovom obliku se primjenjuje samo na tijela koja
se mogu približiti sa zadovoljavajućom tačnošću bilo modelom materijalnih
tačaka ili modelom homogenih sfera (r je tada udaljenost između njihovih
centara). Za nehomogene materijalne tijela složenijih oblika, Newtonov
zakon univerzalne gravitacije se također prirodno primjenjuje, iako je
izračunavanje gravitacijske sile između tijela nešto složenije.
"strane:
r = udaljenost između 'centara' materijalnih tijela
(sfera)
""
Primjer. Da bismo jasnije pokazali kako odrediti gravitacionu silu između tijela općijih
oblika, odredimo silu kojom djeluje izdužena homogena šipka dužine L i mase M (čiji
je radijus mnogo manji od njegove dužine, R ≪ L), i kuglu mase m, čiji se centar
nalazi na produženoj uzdužnoj osi šipke na udaljenosti d od njenog desnog kraja.
φ = 2R
Rješenje: Budući da se homogena šipka ne može modelirati kao sfera (a sigurno
ne kao tačkasta masa — loptu, međutim, može!), moramo postupiti drugačije pri
određivanju privlačne sile između ovih tijela. Podijelimo šipku na vrlo male dijelove
Δx ('kriške' okomite na osu šipke) mase ΔM, koje sada možemo tretirati kao
materijalne tačke (zbog njihove 'malih dimenzija'). Između svake od tih materijalnih
tačaka i kugle djeluje privlačna sila ΔFG, čiji se intenzitet može izraziti pomoću
(3.8):
VOZILA => ΔFG = κ m ΔM / x², (3.9)
gdje je x udaljenost između ta dva materijalna tačka. (Ne moramo dijeliti kuglu i
zamijenit ćemo je materijalnom tačkom mase m). Masu ΔM određujemo pomoću
linearnog gustine ΔM = (M/L) Δx. Ukupnu gravitacijsku silu FG između šipke i
kugle dobijamo "zbrajanjem" doprinosa sila iz svih malih presjeka šipke; ovu
"sumnu" vršimo za slučaj beskonačno malih presjeka Δx pomoću integracije:
F_G = ∫_d^(L+d) dF = ∫_d^(L+d) (κmM / L) * (dx / x^2) = (κmM / L) *
[-1/x]_d^(L+d) = (κmM / L) * [1/d - 1/(L+d)] = (κmM) / [d(L+d)].
Vidimo da se ovaj izraz donekle promijenio u odnosu na relaciju koja važi za
materijalne tačke ili sferna tijela.
nisi
gravitacioni 000% - kappa
Izraz za gravitacijsku silu sadrži gravitacijsku konstantu κ, koja je vrlo mala
brojka. Zbog toga u svakodnevnom životu jedva primjećujemo silu gravitacije.
Na primjer, dvije osobe, svaka težine 80 kg, koje su udaljene 1 m, međusobno
se privlače silom nezamislivo male veličine od ≈ 4,27 × 10⁻⁷ N. Ali kako je
moguće odrediti ovu malu gravitacijsku konstantu? H. Cavendish je bio jedan od
prvih koji su to učinili koristeći takozvane torzione vage (1798. godine). Osnovni
princip njegovog eksperimenta bio je da je objesio vrlo laganu šipku (dugu 180
cm) na vrlo tanku elastičnu nit, za čiji je kraj pričvrstio dvije male kuglice mase
m. Zatim, prije prvog
CEQ 110 <40
24. jun 1986. P. R.
J. C. C. 1687.
kuglu na
kraju
lopta i postavili iza nje dvije velike olovne kugle (svaka mase M = 160 kg) na istim udaljenostima r
od njihovih centara.
čelično
vlakno
vlakno
olovni bully
m = 160 kg
previjanje
sila
ponovo
izračunati
podrezat ćemo
bradu
izbalansiraj
ogledalo
Ogledalo
izvor svjetlosti
izvor svjetlosti
skala
mjerilo
1798
12. Novo. Gr. 20k. 1687
r.
Kao rezultat privlačnih sila između malih i velikih tijela, šipka se blago izvrnula; Cavendish
je ovaj mali ugao odstupanja izmjerio pomoću zrake svjetlosti koja se odbila od zrcala
pričvršćenog na središte šipke. Na osnovu poznate torzione krutosti žice i ugla rotacije
šipke, moguće je izračunati torzionu silu, koja odgovara gravitacionoj sili između male i
velike sfere. Stoga je Cavendish poznavao vrijednost FG, mase m i M tijela i udaljenost
između njihovih centara; mogao je tada odrediti vrijednost κ direktno iz Newtonovog
zakona:
centra, možemo onda odrediti vrijednost konstante κ direktno iz Newtonovog zakona.
κ = 6,674 × 10⁻¹¹ m³ kg⁻¹ s⁻²
κ = F_G r² / (m M)
(3.10)
Tiskovni mediji tog vremena izvještavali su o Cavendishovom mjerenju gravitacione
konstante pod naslovom "Cavendish je izmjerio masu Zemlje"! I zaista: koristeći
svoje znanje o gravitacionoj konstanti i poznatoj sili kojom je tijelo zadane mase
privučeno Zemlji (koja se može odrediti konvencionalnim vaganjem), Cavendish je
također odredio masu Zemlje. Zanimljivo je da se njegov rezultat razlikuje od onih
dobijenih modernim mjerenjima za samo nekoliko posto...
Kako idu intenzivni kursevi
Newtonov zakon gravitacije nam tako omogućava da odredimo silu kojom dva tijela
mase m₁ i m₂ djeluju jedno na drugo. Kako odrediti intenzitet E_G ovog gravitacionog
polja? Vrlo jednostavno. Već znamo da se oko tijela mase m₁ stvara određeno polje
sile. Ako u to polje postavimo drugo tijelo mase m₂ (gdje je međusobna udaljenost
između ta dva tijela r), ona će međusobno djelovati gravitacijskom silom F_G,
određenom Newtonovim zakonom gravitacije (3.7). Istovremeno
Gr polje
G. 8. 7
Agg₀
+ - gravitaciono ubrzanje
Iz definicije intenziteta polja sile
(3.1)
proizlazi:
E_G(r)
m₁ m₂
r²
m₁
Γ₀
m₂
Iz Newtonskog drugog zakona kretanja također slijedi da gravitaciona sila F
r0.
doprinosi tijelu konstantne mase
mase m₂ i u tački sa pozicijskim vektorom r je ubrzanje a_G(r): intenzitet gravitacionog polja
ac- Grecanar,
Vrlo često
FG(r)
· K Γ₀·
r²
jednakost
g(r) je
gravitaciono
ubrzanje u tački sa pozicijskim vektorom r u gravitacionom polju, uzrokovano
slobodni
pad
ubrzanje
m₁
a_G(r)
Logaritamska
tijelo mase m₁.
Budimo još konkretniji i pretpostavimo da je jedno od tijela naša Zemlja, mase m₁ = M_Z ≈ 6 · 10^24 kg i radijus RZ ≈ 6370
km, na čijoj se površini — i time unutar njenog gravitacionog polja — nalazi čitalac ovih bilješki, mase m₂ = m i pozicijskog
vektora RZ = RZr₀, gdje je r₀ jedinični vektor čija je početna tačka u središtu Zemlje i usmjeren prema čitaocu. Tada, za
intenzitet Zemljinog gravitacionog polja, iz (3.7) slijedi:
zbog
zbog gravitacije
i istovremeno iz (3.12):
E_G(R_Z) = F_G(R_Z) / m
=> F_G(R_Z) = m E_G(R_Z) = m a_G(R_Z) = m
g(R_Z), (3.14)
Stoga možemo vidjeti da je intenzitet Zemljinog gravitacionog polja na njenoj površini jednak ubrzanju koje ovo polje
priopćava tijelu mase m,
E_G(R_Z) = g(R_Z).
1/4120
(3.15)
U ovim posljednjim relacijama napravili smo određenu nepreciznost. Gravitaciono ubrzanje a_G(r), koje Zemljina
gravitaciona sila F_G(r) prenosi materijalnim tijelima na udaljenosti r ≥ R_Z
od centra Zemlje,
str. 96–20,000 21
a_G(r) = -k \frac{m_1}{r^2} r_0
nije potpuno isto što i gravitaciono ubrzanje g(r), koje se u praksi
može izmjeriti kod slobodno padajućih tijela (a čija je vrijednost na Zemljinoj površini g(Rz) ≈ 9,81 m/s²)! Postoje tri
razloga za to:
1. Prvo, iz gore navedene relacije — koja važi tačno za sferna tijela — proizlazi da sva materijalna tijela, jednako
udaljena od centra Zemlje, moraju imati istu gravitacijsku akceleraciju a_G(r). Međutim, Zemlja nije savršena sfera;
njen oblik više liči na 'krompirid', nepravilni elipsoid koji je više izbočen na ekvatoru i spljošten na polovima.
(Ekvatorijalni poluprečnik ≈ 6378 km, dok je polarni poluprečnik ≈ 6357 km). Gravitacioni ubrzanje g(r), mjereno na
v. le nivou mora, stoga je najveće na polovima (g_P ≈ 9,83 m/s⁻²) i najmanje na ekvatoru (g_ROV ≈ 9,78 m/s⁻²) i time
varira od mjesta do mjesta.
1-51
0
You can add this document to your study collection(s)
Sign in Available only to authorized usersYou can add this document to your saved list
Sign in Available only to authorized users(For complaints, use another form )