POVIJEST U SVAKODNEVICI Zadatak: Prouči sljedeće priče iz života u nacističkoj Njemačkoj. Na osnovu priča s radnih listića napiši sastavak o tome kako su se obični ljudi privikavali na nacistički režim. Je li to bio postupan ili brz proces? Osobito je važno pitanje jesu li ljudi odmah prihvatili srž nacističke ideologije ili bili zavedeni drugim stvarima. Priča 1 Prisjećajući se svojih prvih dana u srednjoj školi, sjećam se jedne djevojke, Ruth, koja je uvijek bila birana za svaku dužnost… Njene najprivlačnije kvalitete su bile njena potpuna iskrenost i njena voljnost da podijeli što je god imala s drugima. Ukoliko bi u školi bilo hladno jer nije bilo ugljena… Ruth bi ti uvijek posudila svoj pulover: inzistirala bi da joj hladni zrak pomaže disati. Ako bi zaboravio svoj ručak, Ruth bi podijelila svoj s tobom; ne bi bila baš gladna taj dan. Iz iste darežljivosti koja ju tjerala da dijeli svoju odjeću i hranu, dijelila je i svoje ideje. Ruth je bila uvjereni nacist… Uvijek je imala velik broj pamfleta, knjižica, glasnika i drugih materijala u svojoj torbi. Ako bi netko htio razgovarati o svojem problemu s odjećom ili profesorom ili roditeljem s Ruth, ona bi uvijek bila voljna za to. Ali nekako, razgovor bi se okrenuo na politiku. Odjeća ne bi trebala biti tako važna. U novoj i boljoj Njemačkoj svatko će imati odgovarajuću garderobu… I roditelji su naravno bili staromodni, sa zastarjelim idejama i vrijednostima. Eventualno, ovi problemi će biti riješeni kroz novi i radikalni sustav.. „Evo, uzmi ovu knjižicu, objasnit će ti o čemu govorim.“, govorila bi često, dajući nam još jedan komad literature koji se često činio iznenađujuće relevantnim problemu koji smo raspravljali… Neki od nas, pogotovo koji smo nazivani nearijcima (dakle, zlim do srži) u Ruthinim knjižicama, često smo je pitali kako može imati prijatelje Židove ili židovskog podrijetla, kad je sve što je čitala i dijelila propovijedalo mržnju protiv naših predaka. „Naravno, ne misle na tebe,“ objasnila bi iskreno. „Vi ste dobri Nijemci. To su oni drugi Židovi, pacifisti, socijalisti i liberali koji su izdali Njemačku,, ti su oni koje Hitler želi ukloniti.“ Kad je Hitler došao na vlast i proširila se glasina da će se židovski učenici izolirati, Ruth je čak došla k nama i ispričala se onima s kojima više neće moći razgovarati. „Cijela stvar mora biti velika zabuna“, objasnila je. „Možda će se sve razjasniti kasnije. Ali dotle, Hitler zna što radi, i ja ću slijediti naredbe.“ Ne samo da više nije razgovarala s izopćenim učenicima, već je pažljivo bilježila tko jest i prijavljivala ih. Kako možemo objasniti dvije strane Ruthine ličnosti? Je li ona konzistentna ili ne? Zašto to mislite? Kako se dobro prijateljstvo Ruth uklapa u njene ideološke obveze? How was it humanly possible? A study of Perpetrators and Bystanders during the Holocaust. 33-34 Priča 2 Djevojčice u dobi od deset i više godina bile su uključivane u organizacije gdje su ih učili samo dvije stvari: brinuti o svome tijelu kako bi mogle roditi što više djece za potrebe države te da budu lojalne nacionalsocijalizmu. Nacisti su morali priznati da se zbog manjka muškaraca sve žene ipak nisu mogle udati. Postojali su veliki bračni fondovi iz kojih su bračni parovi mogli posuđivati znatne novčane zajmove od vlade i polako ih vraćati ili bi njihovi dugovi bili potpuno otpisani ako bi partneri rodili dovoljno djece. O kontracepciji se nije govorilo i bila je gotovo zabranjena. Bez obzira na činjenicu da su Hitler i ostali nacisti teatralno govorili o „Volk ohne Raum“ (o narodu bez prostora) zapovijedali su svojim muškarcima i ženama da rađaju još djece. Žene su bile zakinute u svim pravima osim da rađaju djecu i teško rade. Nije im bilo dopušteno sudjelovati u političkom životu – zapravo Hitler je planirao potpuno im ukinuti pravo glasa; odbijana im je mogućnost obrazovanja i slobodnog izražavanja; bilo im je uskraćeno imati karijeru i zanimanje. Martha Dodd, My Years in Germany, 1939 Kakva je sudbina bila namijenjena ženama u Reichu? Što je njihova svrha? Jesu li one smatrane ravnopravnim ljudskim bićima kao i muškarci? Što vam to govori o nacističkoj ideologiji? Priča 3 Postojala je sklonost ka učlanjivanju djece u Hitlerov Pokret mladih. I sam se, naravno, želio uključiti. Majka me povukla na stranu i rekla: „ Slušaj, Hans, možda me ne razumiješ, ali oni te ne žele.“ Nisam to mogao razumijeti. Svi moji prijatelji nosili su crne kratke hlače i smeđe košulje i svastike i male bodeže s natpisom „ krv i čast“. Želio sam to kao i svi drugi. Želio sam im pripadati. Oni su bili moji školski prijatelji. Godine 1936. naš razred dobio je priliku otići u Berlin na Olimpijske igre. Nisu svi Nijemci nasjeli na Hitlerove besmislice. Jesse Owens bio je neosporan junak njemačkoga naroda. Bio je ljubimac na Olimpijskim igrama 1936. godine. S iznimkom male nacističke elite, Nijemci su otvorili srce tom crnom čovjeku koji je trčao koliko su ga noge nosilie. Sjedeći tamo bio sam neizmjerno ponosan. Bilo mi je jasno da kada bi nacističko vodstvo slučajno znalo da postojim, ja bih završio u plinskoj komori ili u Auschwitzu. Spasilo me to što u Njemačkoj nije bilo crnoga stanovništva. Nije postojao način za hvatanje crnaca. Strategija koju su razvili za hvatanje Židova sadržavala je upitnike koji su bili poslani u sva njemačka kućanstva. Između ostalog u upitncima je stajalo pitanje: Židov ili ne-Židov? Ja sam uvijek, bez krivog prisezanja, mogao napisati ne-Židov. Hans Massaquoi je rođen 1926. u Njemačkoj kao dijete Afrikanca i Njemice. Intervjuriran je u knjizi The Good War (1985) Zašto je Hans želio biti članom Hitlerove mladeži? Je li razumio njihovu ideologiju? Što ga je spasilo?