1
.
2
Sadašnjost
Gotovo je jedan ujutro kada stižemo do kuće u otmjenoj četvrti Todt Hill
na Staten Islandu. Visoka željezna vrata su otvorena, što me čudi.
Sigurnost nije nešto što moj otac shvaća olako.
Dok usporavamo do stajališta, stražar pozdravlja vozača, a zatim
svjetiljkom obasjava kroz otvoreni prozor automobila.
Okrenem se od jarkog svjetla kad mi zabljesne u lice.
“Trebaš je odvesti izravno u njezinu sobu. Ona mora ostati tamo,”
kaže vozaču.
Prijevod: zaključaj je unutra.
“Što se događa?” Upita vozač.
Uhvatim stražarov pogled. “Ima društvo.”
Vozač kimne i pritisne gumb za zatvaranje prozora te se vozimo dalje
prema kući. To je lijepa vila, jedna od onih koje mnogi ljudi dvaput
zastanu da pogledaju, ali ja sam o njoj uvijek razmišljala više kao o
zatvoru.
A večeras, vraćaju me kao odbjeglog zatvorenika.
Dva SUV-a koja ne prepoznajem parkirana su uz kružni prilaz.
Odavde vidim da u svakom sjedi vozač. Kroz otvoreni prozor prvog
vozila izbija dim cigarete.
1
“Tko je ovdje?” Upitala sam.
Ni moj vozač ni John, čovjek kojeg je moj otac poslao po mene, nisu
mi odgovorili. Umjesto toga, zaustavljamo se i John izlazi i otvara moja
vrata.
Izlazim, zgrabim svoju platnenu torbu.
Uzima je od mene u jednu ruku, a drugom prihvati moju nadlakticu.
“Ne diraj me,” kažem mu.
Niti me pušta niti se trudi odgovoriti. Zašto bi? Nije odgovoran meni.
On odgovara mom ocu i zna što se dogodilo drugom vojniku koji mi je
pokušao pomoći. Sigurna sam da svi znaju.
Večeras, demonstrirao je što se događa kada netko prijeđe Gabriela
Marchesea.
Krivnja mi izaziva mučninu. Natjerao me da gledam. Dio moje kazne.
Samo njezin početak, sigurna sam. Prihvatit ću što mi slijedi, ali Alex nije
zaslužio ono što su mu učinili. Moram živjeti s time na duši.
Penjemo se stepenicama do širokog trijema, Johnov stisak je jači nego
što treba biti dok ja hodam, moji koraci sporiji su od njegovih. Ne žuri
mi se unutra.
Muškarci koji su bili na vratima otvorili su ih, samo me kratko
pogledavši jer ja nisam bitna, čak i ako sam šefova kći. Ja sam samo pijun
i svi to znaju.
Kad sam ušla, bacila sam pogled niz hodnik prema očevoj radnoj sobi.
Dva muškarca koja ne prepoznajem stoje ispred vrata. Ne rade za njega.
Znam to po načinu na koji su odjeveni.
Kad smo se približili stepenicama, vrata radne sobe se otvore i očev
odvjetnik, Mark Waverly, zakorači u hodnik. Napravio je nekoliko
koraka prema nama, dugo me proučavao prije nego što se okrenuo
Johnu.
“Dovedi je ovamo,” kaže.
“Rečeno mi je da je odvedem gore.”
“Promjena plana.” Pokazuje prema radnoj sobi kimanjem glave.
Otac me ne zove često u svoju radnu sobu, a pogotovo ne kad ima
neki posao.
Kad se ne mičem, John me vuče za ruku.
“Gabriela,” kaže Waverly. “Ti želiš ući unutra.”
“Onda reci očevom divljaku da makne ruke s mene.”
Waverly pokazuje Johnu da me pusti.
2
Zabacujem kosu unatrag, ispravim kralježnicu. Pokušavam ignorirati
crvene mrlje na mojoj bijeloj majici. Ipak je otac naredio premlaćivanje.
Sigurna sam da njegovi poslovni suradnici neće biti ni iznenađeni ni
uvrijeđeni dokazima o takvom nasilju.
Ali dok se približavam radnoj sobi, osjećam kako mi se otkucaji srca
ubrzavaju. Natjeram na lice izraz dosade. Godinama sam radila na tome
i još uvijek ne znam hoće li ga prozreti.
Kad sam nekoliko metara od vrata, duboko udahnem, nadajući se da
će me to smiriti. Nije me smirilo.
Napravim dva koraka u slabo osvijetljenu radnu sobu i stanem. John
i Waverly ulaze iza mene i zatvaraju vrata.
U jednoj od fotelja sjedi stariji čovjek kojeg ne prepoznajem. Odjeven
je u trodijelno odijelo i pitam se kako se ne skuha u njemu unatoč klimi.
Ali možda mene tjeskoba tjera da se znojim.
Moj otac sjedi za svojim ogromnim stolom naslonjen na stolac. Ako
pokušava izgledati opušteno, ne ide mu. Vidim kako mu se kut lijevog
oka trza. To je njegov tik. Pitam se tko je još to primijetio.
Gledam kako mi skenira lice, promatra moju kraću kosu. Odrezala
sam oko 15 centimetara otkad me posljednji put vidio. Mrzim što sam to
učinila, ali nisam htjela riskirati da me pronađu.
I opet, pronašli su me.
Ali nestati ako si kći Gabriela Marchesea nije laka stvar.
S druge strane, sviđaju mi se moje nove šiške, iako su malo preduge i
stalno ih moram stavljati iza uha.
Prebacujem svoju težinu na jednu nogu i uzvraćam mu pogled.
Gleda moju prljavu majicu, kratke hlače i vojničke čizme. To nije moja
uobičajena odjeća i znam da mrzi ono što vidi. Ipak postoje očekivanja
kako bi njegova kćer trebala biti viđena.
“Gabriela,” kaže elegantnim i bogatim glasom. “Kako je Alex?”
„Znaš kako je.”
Odgovori mi zlobnim smiješkom.
“Umorna sam. Ako nemaš ništa protiv, idem u krevet. Možeš me
kazniti sutra ako sam zbog toga ovdje.”
Koliko sam bila bliska s majkom, toliko sam udaljena od oca.
Netko pročisti grlo i moja pogled skoči u krajnji desni kut.
Tamo stoji čovjek, naslonjen na zid. Nisam primijetila da ima još netko
u sobi. Ne mogu reći tko je to. Ruke su mu prekrižene na prsima, a lice
skriveno u sjeni.
3
Visok je i krupno građen. Vidim debljinu njegovih ruku, njegova
široka ramena. Odjeven je u tamno odijelo i odavde vidim da su mu
cipele skupe.
Pomakne se, raširi ruke, pogleda na sat. Kad spusti ruku na bok i
vidim prsten na njegovom prstu, izdahnem.
Poznajem ovog čovjeka.
“Dogovor s McKinneyjem je prekinut,” kaže moj otac, tjerajući me da
usmjerim pozornost na njega.
“Što?” Pitam, a pogled mi se vraća na stranca.
Na njegovu ruku.
Na onaj prsten na njegovom prstu.
Što on radi ovdje? U očevoj radnoj sobi usred noći?
“McKinney. Ugovor s dečkom. Otpao je,” kaže moj otac.
Suočim se s ocem, zbunjena. Pod ugovorom misli na moj prisilni brak
jer je mom ocu sve posao, pa i život njegove kćeri.
Nije da sam iznenađena.
I taj ugovor na koji se poziva je razlog zašto sam pobjegla.
U životu sam morala učiniti mnogo stvari koje nisam željela, ali neću
se udati za nekoga samo zato što moj otac smatra da je to dobro za posao.
“Waverly je sastavio novi ugovor.”
“O čemu ti pričaš?” Upitam. Čini se da ne mogu obraditi ono što
govori.
Iza mene se čuje zvuk i ja se okrenem i vidim čovjeka kako izlazi iz
sjene. Namješta manšete svoje košulje i zlatni gumb za manšete svjetluca
na svjetlu.
Čini se da ne mogu odvojiti pogled od njegovih ruku. Od tog prstena.
I ne želim podići pogled. Ne želim mu vidjeti lice.
“Vjenčanje će biti za mjesec dana,” riječi moga oca sporo se spuštaju u
moj mozak jer to moram učiniti, moram pogledati u lice ovog čovjeka.
“U međuvremenu, bit ćeš odvedena na Sabbioni imanje na Siciliji kako
bi se pobrinuli za tebe.”
Svejedno, riječi kao da su žive. Kao da stoje u redu, čekaju ispred
mojih ušiju trenutak kada ću ih biti spremna čuti. Obraditi. Jer on ne
može govoriti ono što govori.
“Gospodine Sabbioni,” kaže Waverly neutralnim tonom.
Gospodine Sabbioni.
Stefan Sabbioni.
4
“Trebat ćemo vaš potpis na ovom dokumentu,” nastavlja Waverly.
Mora da se kretao oko stola kad nisam obraćala pozornost.
Čovjek — Stefan Sabbioni — čini korak naprijed i sada ga moram
pogledati. Moram se susresti s njegovim neobičnim očima boje lješnjaka.
A kad to učinim, mislim da su tamnije nego što su bile te noći. Ili manje
krvave. Možda samo večeras nije pijan. Nije bijesan.
“Što se događa?” Upitam. Ne znam koga pitam jer ne mogu skrenuti
pogled sa Stefana Sabbionija.
Nasmiješi mi se i kad prođe pokraj mene, ne znam je li njegova ruka
namjerno okrznula moje rame. Osjećam njegovu kolonjsku vodu i sjećam
se kako je mirisao te noći.
Bože, ne vjerujem da ću ikada izbaciti taj miris iz glave.
Stoji viši od svih muškaraca ovdje i gledam ga kako se naginje, uzima
očevo omiljeno nalivpero. Vidim kako se očeva čeljust steže i znam da je
Stefan to učinio namjerno, odabravši tu olovku.
Prije nego što se potpiše, pročita tekst, kimne, pa brzo potpiše.
“Tata?” Pitam, jer počinjem shvaćati što je moj otac mislio dok gledam
kako Waverly okreće stranicu i kako Stefan stavlja svoj potpis na
predviđeno mjesto.
Pruža olovku mojem ocu i ja se odmičem.
“Tata,” kaže Stefan, a ton mu se ruga meni ili mom ocu ili oboma.
Moj otac uzima olovku i okreće dokument kako bi ga potpisao.
Kad se pomaknem unatrag prema vratima, John me uhvati za ruku.
Možda on zna da ću pokušati pobjeći, iako znam da nemam kamo otići.
“Gabriela,” kaže moj otac, pružajući olovku da je uzmem.
Odmahujem glavom dok se svi muškarci okreću prema meni i moj
pogled privlači Stefanov. Promatra me s tako intenzivnom znatiželjom
da osjećam kao da može vidjeti ravno u meni, vidi kaos, panično lupanje
mog srca.
“Trebamo tvoj potpis Gabriela,” kaže Waverly.
Pod rukama mi se skuplja znoj i izbija na čelu. “Ja neću...”
“Dovedi je ovamo,” moj otac naređuje Johnu.
John me počinje vući do stola, a ja znam da je beskorisno, ali zabijam
pete u pod i pokušavam ga zadržati.
“Pusti me!”
Waverly i moj otac gledaju, bezizražajno. Ne mogu vidjeti lice drugog,
starijeg muškarca. Stefan ga blokira. Ali Stefanove oči se sužavaju kad
ugledaju gdje Johnova ruka stišće moju kožu.
5
“Pusti!” Glas mi je viši, tanji nego inače, i mrzim što čuju paniku u
njemu.
Stefan korakne naprijed gotovo prebrzo da bih mogla shvatiti i
trenutak kasnije, steže svoju ruku preko Johnovog zgloba. Isprva, sve što
mogu učiniti je pogledati taj prsten i sjetiti se te noći. Sjetiti ga se u noći
mog šesnaestog rođendana.
“Pusti. Je.” Zastaje između svake riječi.
“Kako viteški,” riječi moga oca prožete su čudnim smijehom, ali sada
ne mogu povući pogled sa Stefana da ga pogledam. Ne mogu gledati
daleko od Stefanova lica dok nadjačava vojnika moga oca.
Stefan stišće šaku i Johnov stisak na meni popušta. Zatim nestaje, a on
ima bolan izraz lica dok mu Stefan zavrće ruku.
“Nemoj je više dirati, jesam li jasan?”
“John,” ubacuje se moj otac.
Ali Stefan ne popušta. “Jesam li jasan, Johne?”
“Jebemu. Da.”
Stefan ga gura unatrag, puštajući ga, a zatim skreće pogled na mene.
Gledam kako mu pogled pada na moju krvlju poprskanu majicu, a
zatim natrag na moje lice. Dodirujem obraz, pitajući se ima li i ondje
mrlja krvi.
Ne mogu ga čitati. Potpuno je zatvoren.
On zakorači u stranu, oslobađajući mi put da krenem prema stolu.
“Potreban je tvoj potpis,” kaže mi, glasno, hladnim riječima.
Okrenem se Waverlyju, svom ocu.
“Ne daj se zavarati, Gabriela,” započinje moj otac. “On te neće spasiti.
On je zvijer u čijem ćeš krevetu spavati.”
Ledena jeza prolazi mi niz kralježnicu.
Ne znam želi li moj otac uvrijediti Stefana svojim komentarom, ali ako
je to njegova poanta, onda nije uspio. Stefan se samo nasmiješi, pogleda
na sat po drugi put te noći, a zatim pogleda u mene.
“Potpiši,” kaže, kao da ga možda zadržavam. Kao da možda mora biti
negdje drugdje.
Okrećem se prema ocu i na trenutak vidim nešto što nikad prije nisam
vidjela. Prolazno je i znam da to nitko drugi ne vidi, ali prvi put u životu,
i koliko god on grozan bio, bojim se.
Jer taj izraz lica, u njegovim očima, to je poraz.
“Tatice?”
6
Trepne i gotovo je, a ja se ne sjećam kad sam ga posljednji put nazvala
tako, a da nisam bila sarkastična. Možda kad sam imala pet godina.
Prije nego što stignem razmisliti, Stefan je uz mene i njegov stisak,
mislim da je jači od Johnovog. Ili barem može biti. Možda mi daje do
znanja da može biti.
Uhvati me za zapešće i otprati do stola. Otimajući olovku iz očeve
ruke i gurajući je u moju, stisnuo je šaku preko mojih prstiju, tjerajući moj
potpis na ugovor i ponovno osjećam onaj bijes u njemu, kao one prve
noći kad sam ga srela u sjeni svoje spavaće sobe. Osjećam tu
zastrašujuću, duboku mržnju.
“Tata?” Pitam.
Ali učinjeno je.
Što god ovo bilo, učinjeno je.
A moj me otac sa svom svojom moći više ne može spasiti. Znam to.
Sigurna sam u to.
Jer Stefan Sabbioni je moćniji.
Stefan pušta moju ruku i imam nekoliko trenutaka da gledam u
našvrljani potpis, u suzu koja pada na njega prije nego što on pokupi
stranice, a drugi stranac u preteškom odijelu ustane.
“Vratit ću se po tebe rano ujutro. Budi spremna,” kaže mi Stefan.
Zatim, bez riječi, njih dvoje su nestali i sve što mogu učiniti je
promatrati prazan prostor. Slušam zvuk njihovih koraka u povlačenju i
sjećam se njegovog šaputanog obećanja od prije dvije godine.
“Reci svom ocu da ću se vratiti i uzeti nešto dragocjeno.”
Večeras, Stefan Sabbioni je ispunio svoje obećanje.
7
Rim, Italija
Prošlost
Bio sam u mrtvačnicama. Nekoliko puta, zapravo. Ipak, nikad se neću
naviknuti na miris.
Ovo je Rafin prvi put i guši se.
“Stavi majicu preko nosa i diši kroz usta,” kažem mu.
“Jebote kako ti to podnosiš?”
Ne gledam ga dok pratim klinca do posljednje sobe u mračnom
hodniku. Ova zgrada mora biti stara stotinu godina. Pitam se jesu li je
ikada renovirali. Pretpostavljam da mrtve nije briga, ali jebemu, moraš
imati čelični želudac da to izdržiš.
“On je ovdje,” kaže klinac.
Pogledam ga. Ima jedva dvadeset godina. I da nije bilo njega, ja ne bih
bio ovdje. Ne bih jebeno znao.
“Sakrio sam njegove stvari u vratima sedam. Rečeno mi je da ih
uništim.”
“Učinio si pravu stvar. Hvala ti,” kažem, posežem za novčanikom i
izvadim dvije novčanice od sto dolara. Presavijam ih i diskretno pružam
prema njemu.
“To mi je dužnost, gospodine,” kaže on, malo pognuvši glavu,
oklijevajući uzeti novac za koji znam da mu treba.
„Uzmi,” kažem mu.
8
I on ga uzima.
“Ne puštaj nikoga u zgradu dok ne završim, jasno?”
On kima i ja čujem njegove korake na stepenicama. Čekam dok se vrata
ne zatvore i ja se okrenem Rafi, mom prvom rođaku i jednom od rijetkih
muškaraca kojima vjerujem.
“Ne moraš biti ovdje,” kažem mu.
“Želim ga vidjeti,” on kaže odlučno.
“Bit će loše, Rafa.”
Baca pogled preko mog ramena prema vratima koja nas dijele od tijela
mog brata. On kima glavom. “Spreman sam.”
Potapšam ga po ramenu i okrenem kvaku, zatim gurnem vrata.
Ovdje je miris jači i muka mi je kad pomislim na to, na mog brata na
ovom mjestu.
Moj brat, izdajica.
Ali ipak, moj brat.
Oči mi se suze dok promatram figuru na stolu prekrivenu platnom.
Čujem kako Rafa grca iza mene.
Potrebno je sve što imam da se saberem i hodam prema onome ispod
platna što je ostalo od Antonia.
Rafa me slijedi u stopu i sve o čemu mislim je da ću morati spaliti ovo
odijelo jer znam da se neću moći riješiti mirisa.
Ne dopuštajući si da razmišljam o tome, gledam ravno ispred sebe u
zid ormarića i podižem plahtu. Ovoga puta Rafino grcanje govori mi da
će povratiti.
Ne okrećem se kad on istrči iz sobe. Ionako bih radije bio sam.
Vrata se zatvaraju i kad pogledam dolje, vidim zašto se zagrcnuo.
Želudac mi se diže, ali bijes ga smiruje dok gledam bratovo
terorizirano, bezglavo tijelo. Bez glave i bez ruku.
Tko god je to učinio, nije želio da ga se identificira.
Čeljust mi se steže.
Jesu li znali da će me to dovesti ovamo čak i uz prijetnju uhićenja ako
napustim Siciliju?
Gurnem plahtu na pod i natjeram se da gledam, stvarno pogledam.
Od šest metaka u njegovom tijelu, ubio ga je onaj u crijeva, i ubio ga je
sporo.
Barem su mu glava i ruke odsječene nakon toga.
Ako ih neki bolesnik drži kao jebene trofeje, ja ću mu polako odrubiti
glavu i neću mu pružiti milost metka prije toga.
9
Zapravo, jedini razlog zbog kojeg je klinac znao da treba kontaktirati
obitelj Sabbioni bila je tetovaža na Antoniovom srcu. Naš obiteljski grb.
Hodam oko stola da ga pogledam i prisjećam se dana kada ju je dobio.
Svaki muškarac u našoj obitelji dobiva ovu posebnu tetovažu na svoj
šesnaesti rođendan. Čak i ja, a ja jebeno mrzim tetovaže.
Sjećam se kad je došao kući. Bio je jebeno pijan. Moj brat nije volio igle.
Rekao sam mu da je pička, ali sam čuvao njegovu tajnu.
Te noći smo izašli na groblje. Želio je razgovarati s mamom. Radio je to
često. A obiteljsko groblje bilo je petnaestak minuta hoda od kuće u
Palermu, tako da je to bilo dovoljno lako učiniti.
Sjećam se kad smo stigli tamo, Antonio se teturao cijelim putem, zatim
je otvorio svoju košulju da joj pokaže. Pa, pokazao je njenom nadgrobnom
spomeniku.
I dok gledam tetovažu na čovjeku na stolu, sjećam se te noći.
Pogledam bliže.
Vrata se otvaraju. “Žao mi je, čovječe,” počinje Rafa, prekidajući me.
Uspravim se, prebacim pogled na njegov. Oči su mu okrenute prema
stropu.
“Ne mogu to učiniti, Stefane,” kaže on.
“Sve je u redu. Idi čekaj me vani.”
Čekam dok se vrata ne zatvore prije nego što vratim pozornost na
tetovažu, proučavam je i na trenutak zatvorim oči. Valjda sam se nadao.
One noći na groblju morao sam se smijati kad sam vidio tetovažu jer je
bila pogrešna. Brojke na satu, IX za devet, umjetnik je preokrenuo.
Tetovirao je XI na Antoniova prsa. Mali detalj koji nitko nije primijetio, ali
ipak detalj. I sada gledam taj isti detalj.
Uspravim se. Pognem glavu. Okrenem se od izmučenog tijela.
On ovo nije zaslužio. Bez obzira na sve, on ovo nije zaslužio.
Podižem pogled prema označenim pretincima, hladnjače za tijela,
pretpostavljam, i pronalazim ladicu broj sedam. Obilazeći stol, odlazim
do nje, otvaram je. Unutra pronalazim vreću za smeće i podižem je van, a
od toga mi također proključa krv.
Netko je htio uništiti njegove stvari. Bi li ga pokopali u neobilježeni
grob da nisu bili prekinuti?
Hodam do stola i izbacujem sadržaj vrećice. Unutra su krvave
traperice, crna majica, donje rublje. Krv se osušila i skorila. Njegove cipele
također, dobre cipele, talijanska koža - Antonio je nosio samo najbolje poprskane su krvlju.
10
Uzimam cipele, okrećem ih i prepoznajem ime dizajnera urezano u
jedva izlizane potplate. Potpuno su nove i od njegovog su omiljenog
dizajnera koji ima samo jednu trgovinu ovdje u Rimu. Pitam se da li ih je
netom prije smrti kupio.
Ali činjenica da je uopće bio u Italiji me zbunjuje. Što je radio ovdje? Zar
nije znao koliko je opasno? Što se dogodilo? Je li ga netko prepoznao?
To ne bi bio nitko iz moje obitelji. Znali su da ga želim živog. Rekao
sam im da želim sam izvršiti ubojstvo. Bilo je jedino ispravno.
Još uvijek se pitam bih li to mogao učiniti, ali pretpostavljam da to više
nije važno. Vraćam cipele u torbu, podižem majicu, dodirujem rupe
metaka na njoj. Skorena krv. Guram je natrag u vreću.
Podižem traperice i provjeravam džepove, ne očekujući da ću išta
pronaći. Da je imao novčanik, uništili bi ga. Ne ostavljajući načina da ga
se identificira ako su se već namučili i odsjekli mu glavu i ruke.
Opet mi se okreće želudac i podsjećam se da se to dogodilo nakon što
je bio mrtav. To je mali blagoslov.
Prvi džep je prazan i očekujem isto od drugog, ali iznenađen sam da
nije kad sam gurnuo ruku unutra.
Izvlačim debeli zlatni lanac. Muški lanac. Kopča je slomljena.
Držim ga visoko i gledam kako se teški privjesak njiše. Obložen je
sasušenom krvlju. Pretpostavljam da ga je slomio s vrata svog ubojice prije
nego što je umro. Možda dok je padao. Meci su bili iz neposredne blizine.
Netko koga je poznavao?
Uzimam privjesak u ruku i noktom skidam krv. Oči mi se stisnu jer
prepoznajem simbol. Nikada ga neću zaboraviti. Jer pripada čovjeku kojeg
poznajem.
Nedodirljiv čovjek.
Obgrlim ga šakom. Nokti mi se zabijaju u dlanove, ali ne osjećam bol.
Nema mjesta za bol kada bijes zavlada. Kad je osveta sve što vidim.
Vrućina mržnje je sve što osjećam.
I dajem svoj zavjet.
Izlazim kroz vrata i penjem se stepenicama. Znam što moji ljudi vide
kad me pogledaju. Čovjek od kamena.
Ali ja to nisam.
Nedostajao mi je brat zadnjih nekoliko godina. Sad ću ga oplakivati.
I koliko god znam da bih trebao otići, otići kao da nikada nisam bio
ovdje, neću ga ostaviti iza sebe.
“Vodite ga kući.”
11
Rim, Italija
Prošlost
Kuća je puna očevih prijatelja. Gotovo da i ne stanu svi.
Prostrani vrtovi osvijetljeni su prekrasnom, mekom svjetlošću svijeća,
okrugli stolovi prekriveni bijelim stolnjacima. Aranžmani ruža u svakoj
odvratnoj nijansi ružičaste ukrašavaju svaki od njih, njihov miris gust je
u vrućoj noći.
Njegove najdraže. Ne moje.
Htjela sam crne kale. Prikladnije su za obitelj poput naše.
Stojim na verandi i pijem šampanjac iz kristalne čaše. Već sam popila
previše, osjećam to, ali imam još sate za odraditi.
Sopranistica pjeva svoj solo. Gledam je sa svog mjesta u ovom kutu i
njezina pjesma mi šalje žmarce duž kralježnice.
Bol.
Tako puno boli.
Namjerno sam odabrala ovaj komad. Moj otac neće biti sretan kada
shvati da sam ga ubacila u kompilaciju, ali tu ću cijenu platiti sutra.
Prolazi konobar i ja ga zaustavljam, ispijam ostatak svoje čaše prije
nego što uzmem drugu, izazivajući ga da kaže riječ. Da mi kaže ne.
Neće. Ne bi se usudio.
12
Ja sam Gabriela Marchese, kći Gabriela Marchesea. I to je moja zabava.
Večeras mi je rođendan. Slatki šesnaesti.
Nitko mi se ne bi usudio reći ne.
Konobar pročišćava grlo. Mislim da se zapravo crveni.
Ponovno se okrenem sopranistici i on žurno odlazi.
Toplina noći je dobra. Rim u jeku ljeta. Sviđa mi se ovdje. Volim ovu
kuću mnogo više od one gotovo klinički moderne u New Yorku. Voljela
bih da mi dopusti da ostanem ovdje.
Čujem očev smijeh i okrećem se od zvuka. Kližući dublje u sjenu,
gledam ga kako prolazi u svom bijelom smokingu, izgledajući zgodan
kao i uvijek, a njegova blago prosijeda kosa jedini je znak njegovih
godina.
Žena u užasnoj haljini boje fuksije visi mu na ruci. Večerašnji komad,
pretpostavljam. Kladim se da ona misli da će ona biti ta.
Kad bi samo znala koliko bi nesretna bila da jest.
Razmišljam o svojoj majci, kako je bila elegantna, i pitam se kako on
to može. Kako može biti s ovakvim ženama. Kurve i sponzoruše koje će
pasti na koljena kako bi se poklonile pred njegovim nogama na samo
pucketanje prstiju.
Ne, to nije pravo pitanje. Kako se moja majka ikada zaljubila u njega?
Nikada nije skrivao svoje pravo lice.
Kao da me osjetio, okreće glavu i ugleda me. Gleda moju čašu.
“To je jabukovača,” lažem. “Ne brini.”
Žena me neugodno pogleda.
Pušta je kako bi krenuo prema meni, uzima čašu, njuši je.
“Zašto lažeš, draga?” on pita.
Drugi konobar se pojavljuje kao na mig i moj otac, ne skidajući pogled
od mene, stavlja gotovo praznu čašu na pladanj. Naginje se i svakome
tko nas gleda, izgleda kao da me ljubi u obraz, moj brižni otac, ali nije.
“Neću dopustiti da me osramotiš, Gabriela.”
“To je samo čaša šampanjca. Ipak slavim svoj rođendan.”
Odmakne se i gleda me, proučava moje lice, zatim moju haljinu.
“Toliko ličiš na nju, znaš li to?” pita, a da sam budala, pomislila bih da
djeluje potišteno. Gotovo žalosno.
Ali on nije ni jedno ni drugo, a ja nisam budala.
Moj otac je moćan, nedodirljiv čovjek. Onaj koji nije sposoban za
ljudske emocije.
13
“Ne sjećam se kako je izgledala. Ti to znaš.” Osjećam kako mi se oči
pune na te riječi, od toliko istinite.
Kako možeš zaboraviti nekoga tko ti je nekada toliko značio? Kako se
lice može izbrisati? Sjećanja nestati?
Jebemu.
Neću plakati. Neću.
Ispravim kralježnicu i gutam suze, puštajući ih da počivaju poput
stijena u mom trbuhu i da se pridruže ostalima, stvarajući ondje planinu.
Prisiljavam se sjetiti se s kim razgovaram i zarivam nokte u dlanove dok
ne počnem krvariti.
Barem ima pristojnosti pogledati dolje na trenutak. “Ona nedostaje i
meni,” kaže.
Laž.
Lažljivac.
Odatle sam to dobila. Ono što sam naslijedila od njega. I ja sam
lažljivica.
Bacim mu pogled preko ramena. “Jasno.”
Uspravlja se, ljut. Ne znam zašto ga provociram.
Pucne prstima i pojavi se isti konobar. Moj se otac okrene prema
njemu. “Donesi mojoj kćeri piće,” kaže mu prije nego što ponovno
prebaci pogled na mene. “Sok od jabuke.”
Mrzim ga.
Mrzim ovog čovjeka.
On se naceri zbog moje neugodnosti i ponovno se nagne bliže. “Ova
večer je važna. Ako ćeš biti takva, možeš ići u svoju sobu. Ali znaj da ćeš
sutra biti kažnjena.”
“Zar već neću?” Pitam uzimajući čašu s kojom se konobar vraća.
Uspravlja se u svoju punu visinu. Gabriel Marchese. Najmoćniji
čovjek na dva kontinenta. Nemilosrdan s reputacijom koja mu je
prethodi.
Nasmije se. “Ne uživam kažnjavati te, Gabriela. Ti to znaš.”
“Imam ožiljke koji dokazuju suprotno, tatice.”
Oči mu se suze, a moje srce ubrzano lupa jer znam da bih trebala
šutjeti. Trebala bih mu zahvaliti na soku i zabavi koju nisam tražila,
poljubiti ga u obraz i jebeno začepiti.
U tom trenutku nas prekidaju dva muškarca. Poznajem starijeg, Abea
McKinneyja, poslovnog suradnika mog oca. Odmah znam da je mlađi
14
njegov sin. Izgleda baš kao njegov otac i iako je tek u ranim dvadesetima,
pretpostavljam da će izgubiti kosu prije nego što navrši tridesetu.
“Tu ste, Gabriele,” kaže gospodin McKinney sa svojim blagim irskim
naglaskom.
Moj se otac smiješi i rukuju se. Sjećam se vremena kada je želio smrt
ovog čovjeka.
Prebacujem pogled sa sina na oca.
“I Gabriela,” kaže gospodin McKinney, gledajući me, od čega mi se
ježi koža. Poseže u džep kako bi izvadio omotnicu krem boje s mojim
imenom urezanim zlatnim slovima na prednjoj strani. “Sretan rođendan,
ljepotice,” kaže, pružajući mi je.
Uzimam omotnicu, na silu se smiješim. “Hvala vam, gospodine
McKinney.”
“Gabriela,” kaže moj otac, glas mu je gotovo nježan dok prebacuje
jednu ruku na moj donji dio leđa. Ježim se. “Ovo je Charles McKinney.
Abeov sin.”
Moj osmijeh je tako lažan da moraš biti idiot da ne vidiš kroz njega.
Ali Charles bi mogao biti taj idiot.
“Drago mi je upoznati te,” kaže, posežući za mojom neponuđenom
rukom i ljubeći zglobove.
Nema dovoljno alkohola na svijetu da otupi taj jezivi osjećaj.
Progutam sadržaj svoje čaše i sjetim se da je to sok od jabuke.
Očev pogled otvrdne kad ga sretnem.
“Oprostite,” kažem, izvlačeći se iz njegova stiska. “Moram do
toaleta.”
Charles se odmakne, a ja žurno odem, vratim se u kuću, prođem
pored vojnika koji je stajao uz veliko stubište i krenem prema svojem
apartmanu na drugom katu, gotovo trčeći kad stignem do vrata, želeći
da ih mogu zaključati, ali ne mogu jer je brava izvana.
Otvaram vrata i ulazim unutra, zatvaram ih za sobom i naslanjam se
na njih da dođem do daha.
Treba mi trenutak da shvatim da nešto nije u redu.
Soba je mračna, jedino svjetlo se filtrira sa zabave vani. Balkonska su
vrata zatvorena, ali još uvijek čujem zvuk pet stotina očevih najbližih
prijatelja koji se opijaju njegovim novcem. Pa zapravo, majčinim
novcem.
Ali nije do toga. Postoji miris koji ne pripada ovdje.
15
Pogled oko mene govori mi da sam sama. Ali vrata spavaće sobe su
otvorena. Znam da sam ih zatvorila kad sam ušla.
Hodam prema njima. Ne ispuštam ni zvuka.
Nitko ne bi trebao biti ovdje. Vojnik nikome ne bi dopustio da dođe
gore.
Guram vrata šire i ulazim unutra. Miris, ovdje je jači i izaziva mi
mučninu.
Soba je pretamna da vidim i spremam se pritisnuti prekidač za svjetlo
kad se neka figura pomakne. Dok stoji leđima okrenut prozorima, svjetlo
oko njega stvara neku vrstu aureole i on je u prednosti. Ne mogu vidjeti
njegovo lice, ali on može vidjeti moje u istom svjetlu.
Gutam, pokušavam govoriti. “Ne bi trebao biti ovdje,” napokon
uspijevam izustiti, osjećajući nešto opasno. I sjećam se da je za sve
prijatelje koje je moj otac kupio broj njegovih neprijatelja dvostruko veći.
“Ne, ne bih,” kaže čovjek, a njegov glas ima duboku, sigurnu boju od
koje mi ledi kralježnicu.
On napravi korak naprijed, ja jedan korak unatrag, a ruka mi se
omotava oko kvake iza mene.
Opasnost.
Izbija iz njega.
“Kakav je to miris?” pitam prije nego što se uspijem zaustaviti.
“Mrtvačnica,” odgovara, tihim i tvrdim glasom.
Hoda prema meni, bez oklijevanja u koraku, i prije nego što se
uspijem pomaknuti, on stoji samo nekoliko centimetara od mene.
Miris je svuda oko njega i muka mi je. Kad sam se nagnula iza, on se
naginje prema meni i ja otvaram usta da vrisnem baš kad nešto škljocne.
Na trenutak pomislim da je to pištolj.
Ali onda je soba okupana mekim, zlatnim svjetlom. Upravo je pružio
ruku da upali lampu na stolu pokraj mene.
Izdišem, ali moje je olakšanje kratkotrajno.
Čovjek je viši od mog oca. On je preko 30 centimetara viši od mene, a
ja nosim štikle od deset centimetara.
Razbarušena kosa mu je tamna, oči su mu boje lješnjaka i mislim da je
pijan. Mora biti. Samo bi pijan muškarac ušao u spavaću sobu kćeri
Gabriela Marchesea.
Ili onaj koji želi umrijeti.
“Tko si ti?” Pitam.
16
Ne odgovara mi, već proučava moje lice. Oči su mu se suzile dok me
gleda, a pogled mu se spustio na moje nabrekle grudi podignute ovom
smiješnom haljinom. Ona je, kao i ruže, ružičasta. Nježna, šampanjac
ružičasta. Boja koju ne mrzim.
“Došao sam s darom,” kaže.
Gura ruku u džep i na trenutak se pitam hoće li izvaditi nož ili pištolj.
Ako će me ipak ubiti. Jer znam da ovaj čovjek nije prijatelj mog oca. Čak
ni poslovni suradnik. I po prvi put u životu razmišljam o zaštiti pod
kojom sam uvijek živjela. Zaštita koja me često gušila više od bilo čega
drugog.
“Rođendan ti je, zar ne?” Pita, naginjući glavu u stranu, stavljajući
jednu ruku na vrata iznad moje glave. Naginje se tako blizu da mogu
osjetiti toplinu koja izlazi iz njegova tijela.
Progutam.
“Kako si došao ovamo?” Posvuda su stražari.
Pušta da ono što drži visi i moj pogled prelazi na to, na privjesak koji
visi sa zlatnog lančića. Previše je mračno da bi se razabrali detalji.
“Ne bi trebao biti ovdje gore. Zabava…”
“Nisam ovdje zbog zabave. Tu sam zbog tebe, Gabriela.”
Krv mi se ledi u žilama od njegovih riječi.
Moj me otac, koliko god to mrsko priznati, plaši. Ali ovaj čovjek je
zastrašujući. Usne mu se izvijaju u nešto opako. Osmijeh. Podsmijeh.
Pitam se osjeća li on moj strah. Možda osjeti miris straha koji izlazi iz
mene. Ovakvi muškarci to mogu, zar ne?
“Okreni se.”
“Zašto?” Pitam slabašno.
“Da ti mogu dati rođendanski poklon.”
“Ne želim...”
“Rekao sam da se okreneš.”
Trebala bih vrištati. Upozoriti čuvare. Ima ih dosta. Ali ja samo zurim
u njegove oči boje lješnjaka i mislim kako je čudno lijep, koliko god
sjebano izgledao. Koliko god pijan očito jest. Kao da sam luda.
“Molim te, samo idi,” uspijem reći.
“Okreni. Se.”
To je naredba.
Progutam. Okrenem se.
Pomiče ruku iznad mene kad sam mu okrenuta leđima, pa kad
podigne lanac preko moje glave i spusti ga da postavi privjesak na moje
17
grudi, ponovno osjetim taj miris. Na rukavima odijela. Na koži njegovih
ruku.
Gledam dolje u privjesak, ali on ga povlači više tako da ga ne vidim.
Umjesto toga, ja primijetim prsten na njegovom prstu, težak, tamni
prsten.
Ali onda ti prsti dotaknu moju kožu i to je kao da dodiruju žicu pod
naponom. Dahćem, slušam lupanje svog srca, pitam se čuje li ga on.
Osjeti li taj udar struje.
Ne mičem se dok on čvrsto steže lanac, s privjeskom na mom grlu. On
vuče i nova panika me obuzima. Mislim da će me zadaviti njime.
Ispustim zvuk, patetično zacvilim. Trebala bih vrištati, ali kao da se
moje grlo zatvorio.
“Potrgan je,” kaže. “To je nepristojno, zar ne? Da ti dam oštećen dar?”
Njegov dubok glas je tih, njegov dah na mom vratu šalje čudan osjećaj
niz moju kralježnicu. “Ali takvog sam ga i ja dobio.”
Shvaćam što radi. Veže lanac. Sigurno.
Ispružim ruku da dotaknem privjesak i kad to učinim, nešto skoreno
se oljušti. Pogled na moje prste pokazuje pahuljicu tamnocrvene boje i
znam da je krv. Ja to znam.
Želudac mi se diže i stežem mišiće, pokušavajući ugušiti nagon za
povraćanjem.
“Eto,” kaže on. Osjećam miris viskija u njegovom dahu sad kad je
bliže i čujem ga kako udiše dok njegova čeljust grebe moje golo rame i ja
zadrhtim.
Nepokoleban, naginje mi glavu u stranu i pritišće usne na moj vrat.
Na moj puls.
Zastaje mi dah i ne mogu se pomaknuti.
Ovo nije poljubac.
Ovaj muškarac me ne ljubi.
Ali njegove usne su tople. I od tog odvratnog mirisa kemikalija i smrti,
pozlit će mi. Mora osjetiti kako mi koljena klecaju jer me jednom
snažnom, mišićavom rukom grli oko trbuha, pojačavajući stisak dok me
drži uz sebe.
Približava usta mom uhu i duboko udahne.
“Znaš li tko sam ja?” Pita šapatom od kojeg mi se diže kosa na
potiljku.
Malo odmahujem glavom.
18
Okreće me tako da sam okrenuta prema njemu, pritišće me na vrata
jednom rukom na mom trbuhu dok prsti njegove druge ruke prate liniju
moje ključne kosti i dodiruju privjesak.
Kad konačno sretnem njegov pogled, ono što vidim u njegovim očima
natjera me da se smrznem.
“Stefan Sabbioni,” kaže. “Antonijev brat.”
Meni ta imena ništa ne znače. Trebaju li nešto značiti?
“I želim da svom ocu preneseš poruku za mene,” počinje, zastajkujući
tako dugo da se čini kao da je zrak teži za neizgovorene riječi. Za one koji
tek dolaze. “Reci mu da ću se vratiti i uzeti nešto dragocjeno.”
Prođe cijela vječnost prije nego što zakorači unatrag.
Koljena mi klecaju i hvatam kvaku da ostanem uspravna. U mojoj je
sobi odjednom postalo hladno i drhtim.
“Nećeš mu zaboraviti prenijeti moju poruku, zar ne?”
Odmahujem glavom. To je sve što mogu učiniti.
On kima, suženih očiju, osmijeh koji uopće nije osmijeh okreće kutove
njegovih usana prema gore.
“Sretan rođendan, Gabriela,” kaže, i s tim riječima odlazi.
19
Sadašnjost
20
Otac me jedva doživljava nakon što Stefan ode.
Izlazim iz radne sobe i okrećem se prema ulaznim vratima dok slušam
zvuk SUV-ova koji se udaljavaju. Pitam se što se upravo dogodilo. Pitam
se kako je taj čovjek ušao u našu kuću i natjerao mog oca da potpiše ugovor
da me se odriče. Kako me natjerao da potpišem isti ugovor koji me vezao
za njega.
Brak.
Bit ću prisiljena udati se za njega.
Prođu me trnci i požurim uza stube do svoje sobe. Ova nije ni približno
lijepa kao moj apartman u Rimu. Samo velika spavaća soba. Još uvijek
luksuzna, još uvijek lijepa, i još uvijek bez brave na vratima. Barem ne
iznutra.
Ali ništa od toga više nije važno jer neću još dugo biti ovdje.
Stojim punu minutu leđima naslonjena na vrata i slušam lupanje svog
srca.
“Vratit ću se po tebe rano ujutro. Budi spremna.”
Kad se to događalo s McKinneyem, osjećala sam se drugačije. Ne tako
stvarno. Kao da sam to mogla nekako kontrolirati.
Iako je moje bježanje kako bih izbjegla da me prisile udati za
McKinneyjeva sina trajalo manje od četrdeset osam sati pa sam se možda
cijelo vrijeme zavaravala. Tada nisam imala kontrolu, a nemam je ni sada.
21
Na to, misli mi odlutaju do Alexa. Pretpostavljam da je sada u bolnici.
Pretpostavljam da bi ga tamo odveli.
Želim ga nazvati, provjeriti kako je, ali kako? Nemam mobitel - još
jedan način da me otac kontrolira - a u mojoj sobi nema telefona.
Ali sumnjam da njegova obitelj ionako želi razgovarati sa mnom.
Pogledam dolje u sebe. Trebala bih se istuširati. Trebala bih baciti ovu
odjeću i spakirati se. Je li to mislio pod budi spremna?
Ovo nema smisla. Ne mogu to shvatiti.
Odgurujem se od vrata i odlazim do komode. Ne osvrćem se iza sebe
prije nego što kleknem da izvučem donju ladicu, a zatim pružim ruku
prema stražnjoj strani dok ne osjetim svežanj i odlijepim ga. Traka se lako
odvaja i gledam u prašnjavi smotuljak papirnate maramice koji mi stane
na dlan.
Te noći prije dvije godine rekao mi je da prenesem poruku ocu. Da ga
upozorim da će se vratiti uzeti nešto dragocjeno.
Ali nisam.
Nisam otišla kod oca.
Da jesam, bi li mogao ovo spriječiti?
Umjesto toga sam potražila Stefana Sabbionija i saznala sve što sam
mogla o njemu. Ali ništa što sam pronašla nije mi dalo nikakve naznake
zašto je krenuo po mene ili mog oca.
Obitelj Sabbioni je mafijaška obitelj sa Sicilije. Koliko sam saznala, oni
su zapravo bili vlasnici otoka i imali su nešto teritorija u Sjedinjenim
Američkim Državama, uglavnom u New Yorku.
Ali baš kad je njihova moć ovdje rasla, Stefanov stariji brat, Antonio,
predao je dokaze protiv svog oca o kojima ništa nisam mogla pronaći na
internetu. Otac je izručen u SAD, a Antonio je odveden u zaštićeni pritvor.
Stefanov otac, također po imenu Antonio, ubijen je ubrzo nakon toga u
američkom zatvoru. Nikada nije ni stigao do suđenja.
Obitelj je bila znatno oslabljena, a Stefan Sabbioni bio je u nekoj vrsti
kućnog pritvora. Nije mu bilo dopušteno napustiti otok Siciliju pod
prijetnjom uhićenja i izručenja SAD-u.
Pa kako je mogao doći ovamo večeras?
Znam da su vraćali svoju moć u posljednje dvije godine, ali nije kao da
mafija objavljuje svoje poslovanje na Googleu, tako da ne znam nikakve
detalje i nemam pojma koliko je on moćan ili za što je sposoban.
Pa, imam jedan trag.
Mislim, večeras je prilično veliki trag.
22
Odmahujem glavom, još uvijek pokušavajući ovo shvatiti. Zašto i kako.
Koraci na stepenicama dižu me na koljena. Brzo vraćam ladicu na
mjesto i jurim u kupaonicu. To je jedina soba s bravom pa je zaključavam
i uključujem tuš prije nego što sjednem na zatvoreni poklopac zahodske
školjke.
Dotaknem prašnjavu papirnatu maramicu prvi put nakon dvije godine
i odmotam je, malo je poderem na mjestu gdje je zalijepljena traka.
Slomljenu ogrlicu čuvala sam u gnijezdu od papira, ovaj poklon koji mi
je Stefan poklonio za šesnaesti rođendan. Ne želim to dirati. Nikada nisam
očistila skorenu krv. Nisam morala. Znam što je to. Znala sam trenutak
nakon što je otišao kada sam ga strgnula sa svog vrata da ga proučavam
pune dvije sekunde.
Grb obitelji Marchese.
Da, toliko smo pretenciozni.
Moj otac nije bio taj koji je izgradio pomorsko carstvo, ali ga je razvio
do onoga što je danas. Tvrtka tehnički nije njegova, iako je uzeo prezime
Marchese kad se oženio mojom majkom. Ona je krvna Marchese.
Zadržavanje imena Marchese uvjet je nasljedstva koje se uvijek prenosi
na prvorođenca na njegov ili njezin dvadeset prvi rođendan. Otac mi je
neka vrsta upravitelja do moje punoljetnosti, iako nisam prvorođenac. Moj
brat, Gabe, nije u stanju voditi ovakvu tvrtku. Voditi bilo što.
Znam kako ga je moj otac uzdigao u carstvo kakvo je postalo. Njegove
ruke nisu ni na koji način čiste.
Što sam onda ja ako živim od tog novca?
Razmišljam o tome i koliko god znam koliko sam nemoćna, koliko god
je moj otac dokazao da će me vući natrag udarajući i vrišteći kad pokušam
pobjeći, još uvijek sam kriva.
“Gabriela?”
Trgnem se od njegova glasa. Moj otac je s druge strane vrata.
„Tuširam se,” viknem.
“Čekat ću.”
“Trebat će mi neko vrijeme.”
“Čekat ću.”
Jebote.
Ustajem, spremam ogrlicu u ormar ispod umivaonika i skidam se da se
istuširam. Ne žurim, nadajući se da će se umoriti od čekanja, ali kad
završim nakon punih pola sata, s kosom posušenom ručnikom i u kućnom
ogrtaču, nalazim oca kako sjedi na ležaljci i izgleda kao da mu je
23
nelagodno u delikatnom, previše ženstvenom namještaju, od kojeg ja
nisam ništa odabrala.
Ustaje na noge i prilazi mi. Pokušavam ga pročitati, ali ne mogu.
Nikada ga nisam vidjela ovakvog.
“Ima još cijeli mjesec do vjenčanja,” kaže.
Čuti ga kako izgovara tu riječ, gotovo je nadrealno.
“Pronaći ću neki način da to zaustavim,” obećava.
“Zašto on to radi?”
Malo podigne glavu i usne mu se stisnu. To je krivnja. Pa, nije da se
osjeća krivim. To je više priznanje da je učinio nešto loše i za što god ga
Stefan krivi, kriv je.
“Što se dogodilo McKinneyju?” Pitam jer on neće odgovoriti na prvo
pitanje.
“Sabbioni sada posjeduje dokove.”
“Što?”
“Preuzeo je McKinneyjeve teritorije.”
Abe McKinney posjeduje dokove u nekoliko luka gdje pristaju brodovi
mog oca. On i McKinney su prije nekoliko godina postigli dogovor koji ga
je učinio moćnom osobom kakva je danas.
“Kako to misliš preuzeo? Kao da je otkupio McKinneyja?”
“Nemoj se brinuti detaljima. Došao sam ti nešto dati.” Poseže u džep i
izvadi mali revolver.
Odmahujem glavom. “Ne želim pištolj.”
“To je za tvoju zaštitu. Naši vojnici neće biti tamo.”
„Oni su tvoji vojnici. Ne naši.”
“Oni su i tvoja zaštita.”
Moj otac ima sasvim drugačiju perspektivu od mene.
“Dakle, to mi daješ kao zaštitu od Stefana Sabbionija? Što misliš, da ću
ga ustrijeliti?”
“Ako te prisili na nešto, imat ćeš to pravo.”
“Ali ti je bilo u redu s McKinneyjevim sinom da me na nešto prisiljava?”
„On nije prljavi sicilijanski mafijaš.”
“Ne, on je prljavi Irac.” McKinney je prevarant koliko i Stefan Sabbioni.
Kao i moj otac. “Ne želim to.”
“Nemoj ovo otežavati. Uzet ćeš ga.” Stavlja ga na krevet i primjećujem
da je tu i moja torba koju je John prije uzeo.
Podignem pogled prema svom ocu. “Želim vidjeti Gabea.”
24
Izraz moga oca postaje čvršći. Okrene se i priđe prozoru. Tema o mom
bratu nikad nije laka.
“Sutra je moj dan za posjetu. Ako me neće biti mjesec ili više—”
“Nije moguće.”
“Zašto ne?”
“Zato što je sredina noći i Sabbioni će doći odmah jutro.”
“A ako ja nisam ovdje, on će pričekati.”
Okreće se prema meni i uzdiše, odmahuje glavom s gotovo zabavljenim
osmijehom. “Stvari ne funkcioniraju tako i ti to znaš.”
Znam.
“Čime te on drži u šaci da si pristao?” Pitam, nisam sigurna da želim
znati.
Vraća pogled na prozor i nastavlja gledati preko daljina naše zemlje,
mračne i šumovite, ulice predaleko da bi se vidjele.
“Moraš mi barem to reći,” pritiskam ga.
Okreće se, gleda me, proučava me kao da me nikada više neće vidjeti i
koliko god malo ja osjećala ljubavi prema ovom čovjeku, u tom trenutku
on je moj otac.
“Svakim danom sve više sličiš njoj,” kaže.
Potreban mi je trenutak da to obradim, ali kad to učinim, ona ljubav
koju sam maloprije osjetio nestaje.
Mama.
On govori o mami.
“Neću se ponovno ženiti, znaš,” kaže. “Nikada.”
Moja se majka utopila kad sam imala osam godina. Odvela je mog brata
i mene na kampiranje i utopila se u jezeru. Imala je samo dvadeset i devet
godina. Deset godina mlađa od mog oca.
Gledam svog oca, proučavam njegovo lice kada priča o njoj i svaki put
kada to učini, nešto u meni očvrsne.
On ne zna što sam vidjela tog jutra. Ne zna da sam tome svemu
svjedočila.
“Možda bi trebao,” kažem, okrećući mu leđa. “Umorna sam.”
Prilazi mi iza leđa. Kad stavi ruke na moja ramena, ja se ukočim.
Trudim se svim silama da se ne istrgnem iz njegova stiska.
“Još nisi dobila svoju kaznu,” kaže, ponovno drugačijim glasom.
Na to sam se izvukla iz njegova stiska i odmaknula nekoliko koraka
prije nego što sam se suočila s njim.
25
“Više ne pripadam tebi,” optužujem, koristeći jezik koji on razumije,
mrzeći ono što osjećam kad to kažem, mrzeći koliko se odvratno osjećam.
Podsjećam se da sam za njega samo stvar. Posjed. Nešto s čime se može
mijenjati i trgovati.
A večeras ga je netko pobijedio u njegovoj igri.
“Izlazi iz moje sobe,” kažem mu.
Moj otac prebacuje težinu na jednu nogu i naginje glavu u stranu,
proučavajući me. On mi se podsmjehne.
“Uvijek princeza u kuli, nisi li? I u tom si smislu slična svojoj majci.
Uvijek žrtva. Ne znaš što imaš.”
“Tvoji su snagatori slomili oboje Alexove noge večeras.”
“Pokušao te ukrasti od mene.”
“Otišla sam kod njega. Nije me ukrao. Čuješ li uopće kako zvučiš?”
“Naša obitelj je drugačija. Ti to znaš. Ti bi, Gabriela, trebala to znati
bolje nego što su ikad znali tvoja majka ili brat.”
Srce mi se uvija.
Pitam se kako ne može imati pojma o boli koju uzrokuje svojim
neopreznim riječima.
Ili možda nisu beznačajne.
Možda misli zakrenuti nož zabijen u moje srce.
“Sabbioni sada krade od mene.”
“I ne možeš slomiti njegove noge. Zašto?” Ispljunem. “Što Stefan
Sabbioni ima da te drži u šaci?” Postoji samo jedan način da se nosim s
ocem. On nema suosjećanja. Nema empatije. Ponekad se pitam nije li on
sociopat.
Njegov tik se vratio. Što god Stefan ima, veliko je.
Priđe vratima, ali stane kad ih otvori. “Zapamti tko si. Zapamti gdje
leži tvoja lojalnost.”
Ugrizem se za unutarnju stranu obraza i stojimo ovako, šutke. Mislim
da me otac odmjerava, određujući jesam li saveznik ili neprijatelj.
Ono što želim je da ne budem ni jedno ni drugo i, na neki način, Stefan
koji me vodi, to je neka vrsta slobode, zar ne? Neka vrsta bijega.
Moj se otac ceri kao da mi je upravo pročitao misli.
“Čuvaj se, Gabriela. I nemoj pogriješiti misleći da je on bijeli vitez koji
te je došao spasiti iz tvoje kule. On je čudovište kao i ja.”
26
Još je rano kad se sljedećeg jutra probudim. Pa, pretpostavljam da je tek
nekoliko sati kasnije, a ne jutro. Ptice još ne pjevaju, to je ono što mi daje
još malo vremena.
Jer i prije nego što otvorim oči, znam da nisam sama.
Ne mičem se i znam da bih trebala pokušati održati ravnomjerno
disanje, ali sada uopće ne mogu disati.
Losion poslije brijanja.
U mislima mi odmah pada noć proslave mog šesnaestog rođendana.
Na miris koji sam osjetila onda.
Mrtvačnica.
Barem nije taj miris.
Ali to je on. Prepoznajem miris njegove kolonjske vode kad smo ranije
bili u radnoj sobi. Prepoznajem moju nemogućnost disanja kada je on u
sobi sa mnom.
Okrenem glavu i nađem ga kako stoji iznad mog stola, prstom držeći
moju knjigu otvorenom, čitajući na malo mjesečine koja dopire kroz
prozore. Ja nisam navukla zavjese prije odlaska u krevet.
“Jutro,” kaže, iznenadivši me da je znao da sam budna, a da se nije ni
okrenuo.
“Kojeg vraga radiš ovdje?” Sjednem i upalim lampu pokraj kreveta.
Zatvara knjigu, okreće se da me pogleda, a pogled mu skreće s mog lica
prema dolje.
27
Dotaknem kosu, još vlažnu od kasnog tuširanja, i spustim pogled na
svoju spavaćicu, tamnoplavi svileni top koji malo toga ostavlja mašti.
Malo navučem pokrivač, odbijajući priznati njegovu prednost nad
sobom. On je potpuno odjeven u odijelo, drugačije od onog koje je nosio
prije nekoliko sati, a ja u svom krevetu, jedva obučena, tek što sam se
probudila.
“Gdje su ti torbe?” Pita, praveći predstavu gledajući po sobi. “Rekao
sam ti da budeš spremna.”
“Je li ovo jebeno stvarno?”
Podiže obrve. Njegove savršene obrve. Ali zabavljeni izraz brzo nestaje.
“Radije bih da ne koristiš takav rječnik.”
“Vrijeđa tvoje nježne uši?”
Sada se široko smiješi. To je osmijeh od kojeg mu se kutovi očiju
naboraju, a ja mu vidim rupicu na desnom obrazu. Razoružavajući je.
Poput njegovih očiju nježne boje.
Zakoračio je prema krevetu i ja sam se uspravila. Dolazi ravno do mene
i sjeda na rub, polako dopuštajući da mu pogled klizi preko mog lica,
zadržavajući se na mojoj kosi. Sigurna sam da je ogromna od spavanja.
Zatim se njegove oči spuštaju do otkrivenog dijela mojih prsa.
Vrućina mi se slijeva u obraze i ja skrećem pogled, čvršće grleći
pokrivač.
Ali on rukom prima moju čeljust i okreće mi glavu tako da ga ponovno
gledam.
Oči mu se suze, ali to nije zlonamjerna, proračunata stvar. Mislim da
me samo stvarno gleda. I jako sam svjesna kako sigurno izgledam.
“Pazi što govoriš, razumiješ?”
Želim reći da. Želim kimnuti glavom. Biti poslušna. Jer me nešto u vezi
s njim plaši. Čak i sada, čak i kad je miran, i kad se smiješi ovako, gotovo
ljubazno.
Jer nije ljubazan. Znam to.
“Razumiješ li, Gabriela?” ponovno pita.
Progutam slinu, osjetim kako se njegov stisak samo malo steže.
“Ovo je dio kad odgovaraš da. Ili da, gospodine, ako ti je tako draže,”
predlaže.
“Kako bi bilo da umjesto toga odjebeš?” Ponudim mu.
Opet se čuje onaj osmijeh, a ja također podignem jedan kut usana. U
mojim grudima, srce mi jako lupa.
28
“Ah, Gabriela,” kaže, pokazujući sve svoje zube. “Učinit ćeš ovo tako
zanimljivim.”
Trenutak kasnije, njegov stisak prelazi na moju kosu i gura me licem
prema dolje na krevet i tako me jako udara po guzici, da nisam sigurna
što je gore, bol ili činjenica da je upravo to učinio.
Povlači me natrag da sjednem i ovaj put, drži šakom moju kosu. I vidim
tanki sloj njegove pribranosti dok mi povlači glavu unatrag, tako da me
boli vrat kad ga gledam.
“Nanosiš mi…”
“Da. Li. Razumiješ?”
“Da!” Vičem, suze mi pune oči zbog toga što me jako čupa za kosu, od
poniženja onoga što je upravo učinio. I moje bolne guze.
“Dobro.”
Pušta me i ustaje.
Odmah jednom rukom masiram tjeme, a drugom brišem zalutalu suzu.
“Tvoje torbe?” Pita opet sav smiren i pribran.
Odmahujem glavom jer ne mogu govoriti. Grlo mi se zatvorilo od
napora da progutam suze jer da, ovo je jebeno stvarno. A ovaj čovjek, on
nije netko s kim se treba igrati. On nije jadan dječak kakav je Charles
McKinney. On nije čak ni kao onaj lakrdijaš, John.
“Što to znači? Nisi spremna? Rekao sam ti da budeš spremna rano.”
“Još je noć.” Zvučim kao idiot, ali to je sve što mogu reći.
“Tu si u pravu. Onda imaš pet minuta.” Odlazi do vrata. Otvara ih.
“Auto čeka da te odveze do zračne luke.”
“Gdje je moj otac?” Bože. Jebemti. Je li ovo toliko loše da tražim svog
oca? Što nije u redu sa mnom?
Okreće se, naginje glavu u stranu. “Tatica ti sada ne može pomoći,
princezo. Pet minuta.”
29
Guram što god mogu u svoju platnenu torbu, pipam gotovinu i lažnu
putovnicu ušivene u podstavu. Barem su još uvijek tamo. John ih nije
pronašao. Ali možda se nije potrudio pogledati s obzirom na ovu
improviziranu promjenu planova.
Neposredno prije nego što izađem iz svoje sobe, bacim pogled na pištolj
koji mi je otac ostavio i, bez previše razmišljanja, spakiram i njega i izlazim
iz sobe za pet minuta.
Ali dolje me ne čeka Stefan. To su dva njegova čovjeka, od kojih se
nijedan nije predstavio.
John stoji u blizini i gleda.
“Gdje je moj otac?” Pitam ga.
“Sastanak,” kaže on.
“U ovo doba?”
On kimne samo jednom, a ja ne znam zašto se osjećam povrijeđeno što
moj tata nije ovdje. Da me neće ispratiti. Vidjeti kako me uzimaju.
Jedan od dvojice muškaraca pročišćuje grlo i pokazuje mi da izađem
van. Ja izađem i vidim SUV, vjerojatno jedan od dva od sinoć, stoji u leru.
Čovjek mi otvara stražnja vrata i uzima moju torbu dok ulazim unutra.
Iznenadim se kad sjede s obje moje strane na putu do zračne luke, kao da
misle da bih mogla pokušati iskočiti iz vozila u pokretu.
Mora da im je moj otac dao moju putovnicu. Brzo smo uvedeni kroz
osiguranje do izlaza i u zrakoplov. Još jednom sjede s obje moje strane u
našim sjedalima u prvoj klasi za Italiju.
30
Mrzim letjeti. Oduvijek sam to mrzila, čak i kao dijete, a u ovim
okolnostima, još je gore.
Jedini put kada razgovaraju sa mnom je kada me pitaju trebam li na
zahod ili jesam li gladna i nisam iznenađena kada ustanem na zahod, a
jedan od njih me slijedi.
Letimo preko Rima i skoro četrnaest sati kasnije stižemo u Palermo.
Vrhunac je ljeta i ako sam mislila da je u New Yorku vruće, ovdje je
apsolutno sparno.
Ali nisam dugo vani jer se automobil zaustavlja gotovo čim izađemo iz
zračne luke. Ovaj put nisam stisnuta između muškaraca i sjedim kraj
prozora na stražnjem sjedalu kako bih uživala u pogledu dok se vozimo
do našeg odredišta.
Još četrdeset minuta dok ne skrenemo na privatnu cestu malo izvan
Palerma. Nakon kilometra, velika vrata i debeli zid govore mi da smo
stigli do onoga što mogu nazvati kompleksom Sabbioni jer to je ono što je
ovo. Visoko osiguran kompleks.
Naš vozač pozdravlja jednog od muškaraca na vratima i upečatljiva
razlika između ovih muškaraca i onih u kući moga oca je ta što imaju
velike automatske puške o ramenu. Ljudi mog oca malo su suptilniji, ali,
sigurna sam, ništa manje smrtonosni.
Svi oni puše, a ja vidim znatiželjne oči muškaraca dok me gledaju kroz
otvoreni prednji prozor. Stražnja stakla su zatamnjena.
Pritisnem gumb da otvorim prozor, ali je zaključan.
“Možete li otključati moj prozor?” Pitam. “Molim vas,” dodajem za
dobru mjeru.
Vozač baci pogled u retrovizor i onaj pokraj mene mu kaže na
talijanskom da otključa prozor.
Iako govorim talijanski, nemam prakse. Ali razumijem gotovo sve.
Pritišćem gumb za spuštanje prozora kako bih udahnula topao, slan
povjetarac i bacila pogled na plavo more u daljini.
Moj otac nas i dalje dovodi u Italiju barem dva puta godišnje, ali ja
nikada nisam bila ovako daleko na jugu.
Još nekoliko minuta dok se kuća ne ukaže na vidiku.
Pa, kuća je podcjenjivanje.
Valjda sam očekivala nekakav zatvor s rešetkama na prozorima. To nije
ono što je ovo. Nije ni blizu.
Ovo je vjerojatno jedna od najelegantnijih kuća koje sam ikada vidjela.
Velika je, ali nekako nije pretenciozna. Uz plavu pozadinu mora i neba,
31
besprijekorna bijela vanjština djeluje svjetlije. Stupovi koji podupiru
balkon stoje savršeno raspoređeni, dva od njih šest uokviruju velika
izrezbarena drvena ulazna vrata. Prozori na oba kata su veliki, rolete
širom otvorene, sve u besprijekornom stanju s dimnjakom na oba kraja
kuće.
Dok se SUV zaustavlja, već odavde vidim da stražnji dio kuće mora
imati spektakularan pogled na more.
Muškarci koji su se vozili sa mnom izlaze i dvojica od njih pale cigarete
čim izađu vani. Pitam se dopušta li im Stefan da puše u autu.
Idem otvoriti svoja vrata baš kad treći muškarac posegne za kvakom i
širom je povuče.
Klizim van i sa strahopoštovanjem gledam u jarko sunce, prekrasnu
kuću.
Dvojica naoružanih muškaraca stoje na ulaznim vratima i kada se ta
vrata otvore, iznenađena sam kad ugledam stariju ženu. Odmah znam da
ona vodi kuću po načinu na koji opomene pušače koji brzo gase cigarete.
Gotovo je smiješno.
Prilazi onome koji nosi moju torbu i daje mu upute gdje da je stavi prije
nego što skrene pogled na mene.
“Gabriela,” kaže ona s neočekivanim američkim naglaskom. “Ja sam
gospođica Millie. Ja upravljam domom gospodina Sabbionija u Palermu.”
Govori jasnim engleskim i kad mi pruži ruku, prihvatim je. “Vi ste
Amerikanka?” Upitam.
Ona kima glavom. “Da. Iako, sada sam više Talijanka. Ovdje živim
posljednjih četrdeset godina.”
Pretpostavljam da je u ranim šezdesetima i smiješak joj se doima
iskrenim.
“Uđite unutra, vjerojatno ste umorni od putovanja, a vrućina ovdje je
nepodnošljiva.”
“Sviđa mi se, zapravo. I lijepo je mirisati more.”
Ona se srdačno nasmiješi i uvede me u kuću.
Pokušavam ne zuriti u okolinu dok ulazim kroz mramorni ulaz. Velika
je, nije velika kao naša kuća u Rimu, ali je ljepša s prozorima i francuskim
vratima koja su širom otvorena da propuštaju jarko sicilijansko sunce. Bila
sam u pravu, cijela stražnja strana kuće gleda na more, a vrata su široko
otvorena s bež lanenim zastorima koji se vijore na mekom povjetarcu.
“Ovo je tako lijepo,” kažem. Apsolutno nije ono što sam uopće
očekivala.
32
“G. Sabbioni ima besprijekoran ukus.”
Gledam čovjeka koji ima moju torbu kako nestaje uz široke mramorne
stepenice i ulazi u jednu od soba.
Ulazi žena u uniformi služavke noseći pladanj na kojem mislim da bi
mogla biti velika čaša limunade.
“Prvo i osnovno,” kaže gospođica Millie, dodajući mi čašu. “Popijte
nešto. Jeste li gladni?”
Većinu limunade popijem odjednom. Ukusna je i pitam se da li je
domaća.
Kimnem glavom. Samo sam dobila hranu na letu.
“Zar te oni dečki nisu nahranili?”
Dečki.
Osmijeh mi lebdi i želudac mi djeluje smiješno. Ona o njima govori s
ljubavlju. Što to govori o njoj?
“Tada nisam bila gladna,” kažem.
“U redu. Dopusti mi da te odvedem u tvoju sobu i možeš se osvježiti
dok ti ja napravim panelle.”
“Panelle?”
“Lokalna ulična hrana. Jedna od omiljenih gospodina Sabbionija pa je
često pravimo.”
Slijedim je uz stepenice i cijelo vrijeme ga tražim oko sebe. Je li već
ovdje? Ne, ne bi bio. Inače bi bio na istom letu kao i ja.
Nemam priliku prebrojati sva vrata prije nego što ona otvori jedna.
Ulazim unutra i razgledavam prekrasan, luksuzan prostor s velikim
krevetom s lanenim baldahinom u sredini koji se slaže s nježnim
zavjesama na otvorenim francuskim vratima.
Vani na balkonu stoje dvije teglice bugenvilije sa svijetlim cvjetovima
boje fuksije. Stavljam ruke na složeno dizajniranu željeznu ogradu i
gledam u golemo more, sve je plavo dokle mi pogled seže.
“Ovo je prekrasno,” ne mogu si pomoći da ne kažem.
Gospođica Millie ne odgovara, a ja pogledam dolje i vidim da se točno
ispod moje sobe nalazi veliki bazen s velikim ležaljkama oblikovanim od
kamena, obloženim bijelim i plavim jastucima raznih uzoraka, oblika i
veličina. Biljke u teglama u briljantnim bojama stoje na svakom postolju,
a stepenice uklesane u grube litice vode dolje do plaže, nestajući u plićoj
tirkiznoj vodi.
U daljini, mislim da vidim Palermo.
33
“G. Sabbioni je nazvao jutros kako bi bio siguran da imate osnovne
stvari koje su vam potrebne.”
Nazvao je?
“Ako želite otići na plivanje nakon jela, pronaći ćete kupaći kostim u
komodi i još neke stvari u ormaru.”
“Ovo nije njegova soba?” Pitam.
“Ne draga. Naravno da nije.”
Brzo trepnem, posramljena što sam to pitala. Samo sam pretpostavila
da me želi u svojoj sobi. Sjećam se što je moj otac rekao o spavanju u
krevetu zvijeri, ali brzo odgurnem tu misao u stranu, zanemarujući osjećaj
nelagode u trbuhu.
“Ostavit ću vas da se osvježite. Samo siđite dolje i izađite na terasu kad
budete spremni.”
“Hvala vam.”
Prilazi vratima i baš kad se spremala otići, ja pročišćavam grlo. Ona
zastaje, okreće se prema meni.
“Je li on... Gospodin Sabbioni,” Kriste, hoće li očekivati da ga tako
zovem? “Vraća li se danas?”
“Očekujemo ga na večeri.”
Kimnem, pokušam s osmijehom koji nestane čim ona ode.
Pronađem kupaonicu i luksuzna je poput spavaće sobe. Poprskam se
vodom po licu i pročešljam kosu prstima. U jednoj od ladica nalazim
četkicu i pastu za zube. Otvaram paket, stavljam pastu i perem zube,
zahvalna što mi je ovo osigurao jer u pet minuta koliko sam imala da se
spremim, nisam se sjetila zgrabiti svoje.
Vrativši se u spavaću sobu, otvaram ladice komode i prekapam po
njima, pokušavajući ne misliti na čipkasto donje rublje. Provjeravam
etikete i sve su nove i sve u mojoj veličini. Kako je znao i kada je sve te
stvari naredio? Kad mi je dao svojih pet minuta nakon što me je lupio po
guzi?
Posramljena zbog sjećanja, bavim se otvaranjem sljedeće ladice. Tamo
nalazim nekoliko bikinija. Zatvaram je. Neću plivati.
Odlazim do ormara i pronalazim dvadesetak haljina koje vise u
urednom nizu.
Bez razmišljanja, skidam traperice i majicu dugih rukava, pretople za
ovo vrijeme i ljepljive nakon dugih letova, i obučem jednu od haljina,
lijepu tirkiznu s naramenicama.
34
Uvlačim noge u par japanki i izlazim iz spavaće sobe. Na putu do
stepenica brojim jedanaest vrata pored mojih na ovom katu.
Dolje na velikom okruglom stolu u predvorju, golemi buket bugenvilije
boje fuksije jedina je boja u inače bijeloj i bež kući. Upečatljiv je i elegantan
i savršeno pristaje.
Tiha sam dok silazim i kad sam na prvom katu, odmah vidim
gospođicu Millie. Ona je vani pored bazena i toči limunadu iz vrča u
visoku čašu.
Kad izađem van, stanem na sunce i na trenutak zastanem da poslušam
tišinu, uz udaljene zvukove mora. Još jednom uživam u njegovoj ljepoti,
beskrajnom plavetnilu.
“Tu ste,” kaže gospođica Millie. Pogleda me. “Jeste li pronašli sve što
vam je trebalo?”
“Da, hvala vam.” Gledam u stol, u hranu, dovoljno da nahrani pola
tuceta ljudi.
“Dođite i sjednite,” kaže ona.
Sjedam na svoje mjesto, zahvalna na suncobranu koji me štiti od jarkog
sunca. Stavljam ubrus na krilo. Ona sve opisuje i ostavlja me samu da
jedem.
Panelle su ukusne. To su prženi popečci od slanutka koji ne bi trebali
imati ni približno tako dobar okus. Slistim dva sendviča i pojedem obilnu
porciju salate od rajčice prije nego što konačno ustanem i odšetam do ruba
bazena da umočim nožni prst. Voda je hladna i primamljiva i dala bih sve
da plivam. Ponovno se osjećati bestežinski u vodi.
Ali prošlo je skoro deset godina otkako sam posljednji put bila na
kupanju, pa izvučem nogu, sjetivši se stepenica koje vode do mora.
Hodam prema njima, obilazeći grmlje i cvijeće u saksijama i biljke dok ne
dođem do njih. Ovo očito nije put koji se često koristi.
Za razliku od kuće, nisu održavane i pitam se prije koliko godina su
uklesane u strmu stijenu dok pažljivo silazim.
Dalje je nego što mislim i mnogo je strmije. Imam osjećaj da ove
stepenice uopće nisu namijenjene za korištenje.
Na dnu mogu hodati izravno u more ili skrenuti desno do mjesta gdje
se nalazi osamljena, pješčana plaža. Nije veliko i pretpostavljam da je dio
posjeda jer je potpuno privatno s pristupom samo s mora.
Izuvam japanke i hodam do vode gdje mi se meki valovi mreškaju oko
gležnjeva. Napravim još nekoliko koraka. Voda je tako bistra da vidim
35
ravno do morskog dna, čak i dok podižem haljinu i hodam dok mi voda
ne dođe do koljena.
Ostajem ondje dugo, samo gledam u pojas plave vode, u Palermo u
daljini, iako moram istegnuti vrat da ga vidim odavde. Jato znatiželjnih
malih, bijelih ribica kruži mi oko nogu, a ja ih promatram. Dolazi veći val,
vjerojatno od udaljenog čamca, i one otplivaju. Vraćam se do pješčane
plaže da sjednem, puštajući da mi voda samo škaklja nožne prste.
Tamo, razmišljam.
Jer moram obraditi sve informacije.
Prije samo nekoliko dana pokušala sam - još jednom - pobjeći od kuće.
Kad sada čujem sebe kako razmišljam o tim riječima, to zvuči tako
djetinjasto, ali otac me namjeravao udati za McKinneyja, a ja to nisam
mogla učiniti. Nisam mogla otići iz kuće svoga oca u kuću tog čovjeka.
Nisam mogla.
Onda pomislim na prošlu noć. Je li to bilo sinoć? Kad sam gledala svog
prijatelja kako ga tuku jer mi je pomogao. Gledala kako su mu noge
slomljene. Gledala sam kako mu se lice grči od boli dok je cijelo vrijeme
odbijao vrištati.
Bože.
Alex.
Kako to ljudi mogu učiniti? Kakvi ljudi to rade?
Ljudi poput mog oca.
Poput Stefana Sabbionia?
Otresam tu misao. Ja ga ne poznajem Nikako. Možda će on biti
drugačiji.
“Nemoj se previše nadati,” kažem naglas.
Mislim na Stefana.
Razmišljam o tome kako je ispunio svoje obećanje i kako sam možda
skočila ili točnije, bila bačena iz tave direktno u vatru.
Jer sada sam ja Stefanov pijun. Nešto što može upotrijebiti protiv mog
oca.
A ono što se jutros dogodilo, što je napravio, pomisao na to me
ispunjava sramotom i još nečim.
Udario me.
Samo me okrenuo i lupio.
Nijedan me muškarac nikada nije tako dotaknuo i nikada u milijun
godina ne bih pomislila da bi mi se bilo koji muškarac usudio to učiniti.
36
Osim očevih kazni, koje su možda imale za cilj da me ponize, ali su imale
učinak da sam ga mrzila.
Otresam misli i zijevam. Umorna sam. Spavala sam samo oko dva sata
sinoć.
Ustajem na noge i počinjem se strmo penjati natrag do kuće. Znojim se
dok dolazim do svoje sobe, primjećujući kako, kao u očevoj kući, nema
brave na vratima. Ali nema je ni s vanjske strane vrata. To je poboljšanje,
zar ne?
Kad sam ušla, odlazim u kupaonicu pod tuš. Tamo je brava pa je
koristim.
Skinem odjeću i pustim vodu, testiram temperaturu, čineći je
najhladnijom koliko mogu. Koračam ispod mlaza, stojim ondje dugu
minutu, puštam da me voda očisti, ispere s mene sol i pijesak.
Šampon i regenerator dobro mirišu, na vaniliju, a ja operem kosu i kad
sam završila, umotam se u debeli ručnik i vratim se u spavaću sobu, pazeći
kad otvaram vrata da budem sigurna da sam još sama, da Stefan negdje
ne vreba.
Sudeći po satu, kasno je poslijepodne.
Otkopčavam svoju platnenu torbu koja se nalazi na obližnjem stolcu i
navlačim donje rublje - jednu od rijetkih stvari koje sam ponijela sa sobom
- te top i kratke hlače u kojima sam spavala noć prije. Što me samo podsjeća
na ono što je učinio, i ne mogu smisliti zašto sam ih spakirala.
Ali barem su moji, a ne njegovi.
Iskopam novčanik i bosonoga prošetam do kreveta. Mramor je hladan
pod mojim nogama, povjetarac koji puše s otvorenih francuskih vrata slan
je i topao.
Sjedim na rubu kreveta i otvaram novčanik da izvadim jedinu stvar o
kojoj sam brinula. Jedino što nisam mogla ostaviti iza sebe.
To je samo mala fotografija i malo je savijena, ali ja gledam u nju, u nas.
Mama, Gabe i ja.
Toliko smo se smijali i ja se ne mogu sjetiti zašto. Snimljena je godinu
dana prije njezine smrti. Bili smo u posjetu baki i djedu u Carmelu. Sada
su i oni otišli.
Shvaćam zašto moj otac kaže da sličim na nju. Pogotovo sad kad imam
šiške. Iako je moja kosa malo svjetlija od njezine gotovo crne kose, imamo
potpuno iste oči, blijede plavo-zelene. I iako mi je rečeno da neki moji
izrazi lica odgovaraju izrazima moga oca, struktura mojih kostiju je od
moje mame.
37
Imala je osamnaest godina kad je upoznala mog oca. I gledajući se,
razumijem zašto me ponekad čudno gleda. To ga mora natjerati da je se
sjeti, a nisam sigurna da je to dobro.
Gledam svog brata Gabea i pitam se kako mu je. Pitam se kako će
reagirati kada mu kažu zašto nisam tamo da ga posjetim ovaj tjedan.
Možda mogu pronaći način da ga nazovem. Barem da zna da mislim
na njega. Gabe ne voli razgovarati telefonom, ali možda mogu natjerati
jednu od medicinskih sestara da ga uvjeri.
Ponovno zijevam i stavljam fotografiju na komodu ispod novčanika,
zatim liježem. Treba mi točno tri sekunde da čvrsto zaspim.
38
Rana je večer kada ulazim na ulazna vrata kuće u Palermu. Dobro je
vratiti se. Dobro je biti doma.
Millie mi kaže da je Gabriela u svojoj sobi, a ja prolazim pored njezine
na putu do svoje da se istuširam i presvučem. Maknem sa sebe prljavštinu
New Yorka.
Sunce je još visoko i još je toplo. Ipak, ne smeta mi vrućina. Odrastao
sam u njoj i ne smeta mi.
Nakon brzog tuširanja, obukao sam traperice, crnu majicu s V izrezom
i cipele. Umjesto da izađem u hodnik, otvorim balkonska vrata i izađem
van. Uzimam trenutak da udahnem slan zrak, da osjetim sicilijansko
sunce na svom licu.
Ne postoji ništa slično nigdje u svijetu.
Hodam niz dužinu balkona do otvorenih francuskih vrata. Siguran sam
da ona još ne zna da dijelimo balkon.
Zavjese se tiho vijore, a moje cipele su tihe kad uđem u njezinu i
pronađem je kako spava u svom krevetu. Njezino disanje ostaje
ravnomjerno dok se približavam.
Leži na leđima, lijepa tamna kosa razbacana oko nje, tanka deka
navučena do prsa. Jedna joj ruka leži na trbuhu, druga je iznad glave na
jastuku. Izgleda tako opušteno, lice joj je meko, usta blago otvorena, guste
trepavice lagano titraju.
Ona je lijepa. Njezine su se crte lica malo promijenile otkako sam je prvi
put vidio na njezin šesnaesti rođendan. I tada je bila poput žene.
39
Ali s ocem poput Gabriela Marchesea, pretpostavljam da je to za
očekivati.
Pitam se o njoj. O tome kakva će ona biti.
Prvi put kad sam otišao do njezine kuće, uletio na njenu rođendansku
zabavu za šesnaesti rođendan, bio sam lud. Nakon posjeta mrtvačnici,
popio sam bocu viskija prije nego što sam smislio plan da odem tamo.
Bilo je riskantno, čak i glupo, ali moj brat je bio mrtav, a njegov ubojica
je za sobom ostavio dokaze.
Još se sjećam kako je drhtala u mojoj prisutnosti.
Pogled mi prelazi na noćni ormarić gdje joj je otvoren novčanik i vidim
njezinu vozačku dozvolu, neke kreditne kartice.
Tatina curica.
Tatina dragocjena princeza.
Čeljust mi očvrsne.
Upravo se spremam okrenuti kad ugledam kut fotografije kako viri
ispod novčanika. Još jednom bacim pogled na uspavanu ljepoticu prije
nego što pomaknem njezin novčanik i uzmem sliku.
Mala je i malo je oštećena pa moram pogledati izbliza da vidim lica,
njih tri. Dvoje djece i njihova majka. Gabriela na ovoj fotografiji mora imati
šest ili sedam godina i mrlju od sladoleda od jagode na bradi.
Pored nje je dječak. I ja znam tko je on. On je dvije godine stariji od nje.
Gabriel. Njezin brat.
Smiješno je kako je postala slika svoje majke, a njezin brat nimalo ne
sliči niti jednoj od njih, već nalikuje svom ocu.
O mlađem Gabrielu Marcheseu nitko nije čuo ništa dvije godine, a priča
se da ga je otac ubio u bijesu.
Spuštam fotografiju i ponovno bacam pogled na Gabrielu. Mlada.
Osamnaest.
Odmahujem glavom, na trenutak se pitajući tko sam. Što sam postao
da mogu ovo učiniti. Uzeti nekog nevinog.
Ali tu se zaustavljam.
Ona nije nevina. Ona je Marcheseova kći. Njegova nasljednica. A ruke
su joj prljave po povezanosti.
Pitam se osjeća li čak i u snu ovu promjenu u mom raspoloženju jer se
meškolji, čelo joj se nabora, ruka joj prilazi licu. Ona nešto mrmlja, a ja je
gledam, pitajući se hoće li se probuditi. Ako će vrištati kad me vidi. Ali
ona se lagano okreće na bok i brzo ponovno zaspi. Sigurno je iscrpljena od
prošle noći i ovog dana putovanja.
40
Kad uvuče ruku i pomakne pokrivač, primijetim ožiljak ispod njezine
lopatice. Provirim bliže. Vidim zapravo sedam podudarnih ožiljaka. Sitne
male opekline. Lagano dotaknem jednu, osjetim neravnu kožu.
Ispušta zvuk, ali se ne budi.
Uspravim se.
Ostatak njezinih leđa nije obilježen, barem onaj dio koji ja mogu vidjeti.
A to su oznake koje se lako mogu sakriti.
Prebacujem pogled na njezinu platnenu torbu u blizini i odlazim do nje,
preturajući po nekoliko stvari, uglavnom donjeg rublja, par traperica za
koje će biti prevruće ljeti na Siciliji. Knjiga. Izvadim je, pročitam naslov.
Romansa. Tipično.
Ovdje je spakirala pištolj. Pitam se je li već shvatila da nedostaje. Moji
ljudi su ga pronašli kad su pretražili njezinu torbu prije prijave u zračnoj
luci. Sada je u mojoj radnoj sobi. Reći ću to s uspavanoj ljepotici kad se
probudi. Kad prođem pravila.
Smijem se. Sjetim se njenog lica kad sam je lupio po guzici.
Sjećam se osjećaja punašnog, gipkog mesa na mojoj ruci. Ona je moja.
Sva je moja.
Ratni plijen.
A kad razmišljam o stvarima koje ću učiniti toj njezinoj lijepoj maloj
guzici, moj kurac postaje tvrd.
Telefon mi zazuji u džepu i izvadim ga, provjerim poruku.
To je Rafa. On je ovdje.
Bacim posljednji pogled na svoju princezu prije nego što izađem kroz
vrata da ga dočekam, govoreći Millie da je probudi za večeru kad prođem
pokraj nje u hodniku.
Rafa me čeka u foajeu.
“Stef,” kaže smiješeći se. On me jedini smije tako zvati. On je to radio
otkad smo bili mali. Rafa je nekoliko mjeseci stariji od mene i kao brat mi
je.
Ta me pomisao podsjeća na Antonija.
Antonio u životu.
Antonio u smrti.
Sjećanje na njega na onom stolu u mrtvačnici živo je kao onog dana kad
sam ga vidio. Nisam siguran da ću to ikada zaboraviti.
Ali to je dobra stvar. To me drži korak ispred mojih neprijatelja. Osvetu
je možda najbolje poslužiti hladnu, ali rasplamsavajući, gorući bijes potiče
tu osvetu.
41
Jer uzimanje njegove kćeri samo je prvi korak u uništenju Gabriela
Marchesea.
“Rafa,” kažem, priđem mu, kratko ga, čvrsto zagrlim i potapšam po
leđima. “Kako je prošlo? Imaš li ga za mene?”
Pruža mi vrećicu. “Mislio sam da imaš majčin prsten,” kaže.
Uzimam je od njega, posegnem unutra da uzmem kutiju i odložim
praznu vrećicu na obližnji stol. Otvaram je da pogledam opsceno veliki
dijamant četvrtastog reza na teškom platinastom prstenu.
“Ona neće nositi prsten moje majke.” Neću dopustiti da Marchese
zaprlja prsten koji je mojoj majci dao moj otac i nosila ga je s ljubavlju.
Zatvaram kutiju i stavljam je u džep.
“Piće?” Pitam ga baš kad čujem kako se gore otvaraju vrata.
Oči mu skreću prema drugom katu, a ja se okrećem i gledam Gabrielu
kako izlazi iz svoje sobe u tirkiznoj haljini. Njezina ravna kosa pada joj na
ramena, guste šiške začešljane u stranu i zataknute iza jednog uha.
Ona ne shvaća da smo tamo dok gleda niz obje strane hodnika prije
nego što se okrene i ugleda nas.
Ona se nakratko zaustavi.
Rafa pročisti grlo.
I dalje šutim, promatram je dok ispravlja kralježnicu i hoda prema
stepenicama, s rukom oprezno na željeznoj ogradi sa zamršenim uzorcima
dok se tiho spušta niz mramorno stubište. Tiho jer nosi japanke, pa čak i
tako, mogu vidjeti oblik njezinih vitkih nogu, mršave mišiće njezinih
bedara.
Dok se približava dnu, njezin pogled na trenutak prelazi na Rafu. Prije
nego što je vratila sužene oči na moje, podigla je glavu malo više. Ohola i
arogantna je moja princeza nevjesta. Moja ukradena nevjesta.
Oslobodit ću je njene arogancije.
Ona dolazi i staje nekoliko metara od nas. “Jesi li bio u mojoj sobi?”
Upita me hrabro.
Iznenađen sam njezinim pitanjem, njezinom smjelošću. Očito joj jedan
udarac po guzi nije ulio nikakav strah.
“Ispravak, Gabriela. Ti si u mojoj sobi u mojoj kući.”
“Jesi li ušao tamo dok sam spavala?”
“Jesam,” kažem, smiješeći se dok sam se malo približio tako da je
morala istegnuti vrat kako bi me pogledala. Ne može biti viša od 165
centimetara.
Kad smo već kod toga.
42
“Japanke su za plažu ili bazen. Za večeru ćeš nositi cipele s visokom
petom.” pogledam je. “Ostalo je u redu. Idi gore, preobuj se i vrati se.”
Obrve joj se podižu visoko na čelo i gleda s mene na Rafu i natrag.
“Što?” Upitala je.
Rafa se nasmije. “Vidimo se kasnije, rođače.”
Zadržim njezin pogled kad on izađe iz kuće.
Millie prolazi, noseći nešto na stol već postavljen za večeru pokraj
bazena. Ona se pretvara da uopće ne stojimo tamo.
“Koji dio nije bio jasan?” Upitam Gabrielu.
“Ja… jesi li ti ozbiljan? Hoćeš da se preobujem za večeru?”
“Jebeno sam ozbiljan, da,” kažem, koristeći njezine riječi od ranije,
podsjećajući je kako sam prošli put postupio s njom.
Prebacuje težinu na jedno stopalo, malo izbacivši kuk i nagnuvši glavu
u stranu. Proučava me, a ja gledam njezine blijede plavo-zelene oči. Oči
boje sicilijanskog mora. Boja pjene od valova koja se izljeva na plažu.
“Naravno,” kaže ona, nalijepi lažni osmijeh na lice i okrene se da
odmaršira natrag uza stube. “Zašto ne?”
Gledam je kako odlazi. Ovo nije odgovor koji sam očekivao. Mislio sam
da će se smiješno posvađati sa mnom. Ipak ima samo osamnaest godina.
Ali ona nije dijete.
Odmahujem glavom kad se Millie ponovno pojavljuje sa srebrnim
pladnjem na kojem stoji čaša viskija.
“Hvala,” kažem, uzimajući ga, pogled mi ponovno klizi prema
zatvorenim vratima. Gabrielina spavaća soba.
Millie je s nama već dugo. Radila je za mog oca prije mene i posvećena
je mojoj obitelji.
Izlazim van, hodam oko bazena do ruba terase kako bih gledao u
golemo more. Ponovno razmišljam o tome kako je Palermo najljepše
mjesto na svijetu.
Nekoliko trenutaka kasnije, čujem Gabrieline potpetice kako glasno
lupkaju po stepenicama. Ne okrećem se, ali usta mi se razvlače u osmijeh.
Dolazi izljev bijesa, njezin mali iskaz otpora. To je sve što može učiniti
jer kada smo mi u pitanju, ona nema kontrolu i ona to zna.
“Je li ti ovo više po volji?” Pita me iza leđa.
Okrenem se i vidim je kako stoji ispred velikih otvorenih vrata terase.
Pogled na njezina stopala pokazuje mi da je odabrala par tirkiznih sandala
s visokom petom, jedne od lokalnog dizajnera. Njezine vitke noge sada
izgledaju još duže.
43
Kimam u znak odobravanja i ispijam svoje piće, gledajući kako joj se
ruke stežu i otpuštaju sa strane, kako joj se čeljust steže kad škrguće
zubima.
Prelazim do stola, izvlačim joj stolicu. “Sjedi.”
Ona nešto promrmlja ispod glasa.
“Što je?”
“Nemoj mi naređivati kao da sam pas.”
“Dat ću ti naređenja točno onako kako ja želim.”
Ona stoji pri svom.
Pokažem na stolicu. “Ne budi dijete. Gladan sam.”
“Nisam dijete.”
“Ponašaš se kao jedno. Želiš započeti svađu? Rado ću se uključiti. Ali
budi pametna i dobro biraj. Sad sjedi. Ili idi gore u svoju sobu i ja ću se
pozabaviti tobom nakon što pojedem.”
Vidim kako joj grlo pokušava progutati i proučava moje lice, moje oči,
možda procjenjujući razinu prijetnje. Sjećam se ožiljaka na njezinim
leđima. Sjećam se što je rekla ocu u radnoj sobi o kažnjavanju.
“Sjedni, Gabriela,” kažem još jednom. “Ja sam gladan, a sigurno si i ti.”
Ona pristaje, ne odgovara, već se probija do sjedala i izvlači ga dalje i
pokušava strugati željeznim nogama po pločici.
Prelazim do svoje stolice koja je preko puta njezine i Millie se pojavljuje
s dvoje osoblja da posluže prvo jelo, domaću tjesteninu.
“Vino?” pita me prije nego što posluži mog gosta.
Pogled mi je još uvijek na Gabrieli koja proučava svoj tanjur.
“Gabriela?”
Pogledala je bocu i znam da je u SAD-u premlada da bi legalno pila, ali
kimne glavom i ja dam Millie znak da je u redu.
“Ostavi bocu,” kažem Millie.
Ona nestane i Gabriela podigne čašu da popije gutljaj bijelog vina. Ja
pijuckam svoj viski.
“Jedi,” kažem joj, uzimam svoj nož i vilicu i počinjem, gladan jer nisam
jeo cijeli dan.
Prereže raviole na pola kako bi pogledala nadjev prije nego što stavi
komadić u usta. Brzo pojede još jedan zalogaj.
Smijem se.
“Ima li nešto što ne jedeš?” Pitam je kad završi svoj tanjur prije nego
sam ja završio svoj.
“Što bi to trebalo značiti?” Pita ona obrambeno.
44
“Ograničenja u tvojoj prehrani. Alergije. Tako da mogu reći osoblju.”
“Oh.” Ona podigne svoj ubrus i obriše usta, a zatim odmahne glavom.
“Ne.”
Kimam i opet je tiho dok završavam tanjur. Čini se da osoblje sprema
naše tanjure i stavlja drugo jelo. Gledam je kako jede ribu s nešto manje
užitka, a kad popije čašu vina, natočim joj drugu.
Ne razgovaramo dok oboje ne pojedemo riblje jelo i desert, čokoladnu
tortu. Millien specijalitet. Mislim da je stigla poželjeti dobrodošlicu
Gabrieli, ali ne komentiram.
Millie razumije o čemu se radi i iako zna da ne smije sa mnom podijeliti
svoje mišljenje, svjestan sam da se ne slaže s onim što radim .
Kad je večera pospremljena, ona uzima svoju čašu.
“Što imaš o mom ocu?” Pita me, iznenadivši me.
Smiješim se njezinoj hrabrosti. “Ništa čime bi se trebala zabrinjavati.”
“Mora biti veliko ako je pristao na ovo.”
Samo joj se nasmiješim i ispijem svoje piće.
“Nisam toliko vrijedna svome ocu, znaš. Ako misliš da će ga povrijediti
to što ćeš me uzeti, bit ćeš razočaran.”
“Ne brine me da ga povrijedim. Moj plan je da ga pokopam. I mislim
da si u krivu. Mislim da si vrlo vrijedna svome ocu.”
“Kao figura na šahovskoj ploči da on može manipulirati da bi dobio
svoje partije, ništa više. Nisam dragocjena.”
“Sjećaš se.”
“Kako bih mogla zaboraviti stranca u mojoj sobi koji smrdi na smrt?”
Moje raspoloženje se pomrači i ona to mora vidjeti jer joj se izraz lica
pokoleba.
Ustajem, odlazim do nje da joj natočim čašu. To vjerojatno nije dobra
ideja, ali osjećam se nepromišljeno. Ulazim unutra i vraćam se s bocom
viskija, ponovno punim čašu i sjedam na svoje mjesto.
“Što ti je učinio?” Pitala je.
“Vjeruj mi, ne želiš razgovarati o tome, Gabriela.” Zastajem. “Imam
pitanje. Čudno je nazvati te ženskom verzijom imena tvog brata, zar ne?”
Izgleda iznenađeno mojim odabirom teme. “Pretpostavljam da se moji
roditelji nisu osjećali posebno kreativno.” Spušta pogled na svoju čašu,
ispija veliki gutljaj prije nego što me ponovno pogleda, zatvorenih očiju
poput morske pjene.
“Objasni to.”
45
“Moja mama se borila da zatrudni s mojim bratom i rečeno im je da
neće imati još jedno dijete pa su možda bili nespremni. Promijeni temu. S
tobom ne govorim o svojoj obitelji.”
Ispija ostatak vina i poseže za bocom.
“To vjerojatno nije dobra ideja,” kažem.
Ona me ignorira, ponovno napuni čašu.
Ja je ne zaustavljam. Treba joj tekuća hrabrost, možda.
“Koliko si star?” Upita me.
“Dvadeset devet.”
“Zašto me želiš?”
“Da se zajebavam s tvojim ocem.”
“Što ti je učinio?”
“Kao što sam rekao, ne želiš to znati.”
“Ima li to veze s tim zašto si onako smrdio prve noći?”
Pitam se osjeća li ona još uvijek taj miris. Ja ga mogu osjetiti.
Kimam glavom.
Ona se malo promeškolji na sjedalu. “Misliš li nastaviti s time? Oženiti
se sa mnom?”
“Ti ne bi bila ovdje da ne mislim.”
“Zašto? Kako će ga to kazniti?”
“Da mu uzmem kćer. Njegovu nasljednicu. Da se razmećem njome,
ovakav prljavi Sicilijanac kakav sam ja. Gledati ga kako radi točno ono što
ja kažem i ponižavati ga prije nego što ga bacim na koljena dok mu
kradem Marchese ostavštinu iz njegovih ruku. Tako će ga ovo kazniti.”
“Što je sa mnom?”
“Što s tobom?”
“Što sam ja? Kolateralna šteta? Ovo je i moj život. I mene kažnjavaš, a
ja ti nisam ništa napravila. Čak te i ne poznajem.”
Položim lakat na stol, naslonim bradu na njega. “Jesi li nevina,
Gabriela?”
“Ja sam pijun, Stefane. Prvo njemu. Sada tebi.”
“Ali on te voli.”
Na to se nasmijala i usmjerila pozornost na horizont gdje sunce počinje
zalaziti. Nakon jednog trenutka, ona si natoči još vina.
“Moraš usporiti s tim.”
Ona me bijesno gleda i iskapi čašu.
Jedna strana mojih usta se izvija prema gore. Njezin mamurluk sutra
mogao bi je naučiti bolje nego moja upozorenja.
46
“Tri puta si nepozvan ušao u moju spavaću sobu,” kaže ona.
“I?”
“I ne želim da to više radiš. Kucat ćeš. Pristojno je.”
“Tko kaže da sam pristojan?”
“U pravu si. Vi Sicilijanci ste više kao životinje, zar ne?”
Ne trepće, ali vidim da me testira. Nesigurno.
“Misliš na nas prljave Sicilijance?”
“Ako tako kažeš.”
“Ti si arogantna.”
“Jesam.”
“Princeza?”
Ona škrguće zubima.
“Tatina dragocjena mala princeza? Što će on učiniti kad ja stavim svoje
prljave Sicilijanske ruke na tebe?”
Njezin osmijeh nestaje, a lice blijedi.
“Imala si pištolj u torbi, Gabriela.”
“Preturao si po mojim stvarima?”
“Ništa više nije tvoje. Sve je moje. Uključujući tebe.”
“Nikad neću biti tvoja.”
“Što si namjeravala učiniti s njim? Upucati me?”
Treba joj trenutak da odgovori. “Ako digneš ruke na mene, onda da.”
“Pa, onda je dobro da sam ga uzeo prije nego što si se ozlijedila.”
Završim svoj viski i nagnem se prema njoj. “I samo da znaš, kad te se
udostojim dodirnuti, molit ćeš za to.”
Ona frkće, nagne se prema meni s laktovima na stolu i bradom
naslonjenom na rukama. “Da raščistimo jednu stvar, Stefane. Nikad te
neću moliti ni za što. Ne želim te. Ne želim ovo.” Ona udahne. “Ovo nije
moj izbor.”
“Nije ni moj pa nas je dvoje.”
Na to je zbunjena.
Ustanem, krenem prema njoj, posegnem u džep i bacim joj kutiju.
Ona je uhvati i ja odem, sjednem na jednu od tapeciranih klupa.
Gledam je kako se okreće na sjedalu prema meni.
“Što je ovo dovraga?” Pita ona, okrećući baršunastu kutiju u rukama.
“Zar te ovo jutro nije naučilo da pripaziš na rječnik?”
Oči su joj tamnije kad me pogleda i da pogled može ubiti, bio bih mrtav.
47
Ona postavlja kutiju na stol. “Da, to je druga stvar. Ako očekuješ neku
savršenu damu koja na večeri nosi štikle i govori kako treba, pa, dobio si
nešto drugo.”
“Ne mislim tako. Mislim da ćeš učiniti točno ono što ti je rečeno.”
“I što ti, dovraga, ostavlja takav dojam?”
Naslanjam se, ispružim ruke dok sunce zalazi i pada mrak tako da se
svjetla kuće i bazena pale kako bi je osvijetlili.
“Čuvaj se, princezo. Sljedeći put kad te ispljuskam, sigurno ću ostaviti
trajniji dojam.”
“Ako to ikada više pokušaš, ubit ću te.”
Na to se iskreno nasmijem. “Kako bi to učinila? Uzeo sam tvoj pištolj.”
Ona bijesno gleda.
“Jesi li jača od mene? Hoćeš li me nekako svladati? Mislim da ne.”
Čeljust joj se steže dok joj ruke stisnu šake.
“Otvori kutiju,” kažem joj.
Ona ustane. “Ozbiljno to mislim, Stefane. Nikad me više ne smiješ tako
dodirnuti! Ja to neću trpjeti.”
I ja ustajem, guram ruke u džepove i proučavam je, idem do nje. Moram
joj odati priznanje što nije uzmicala od mene.
Ispružim ruku, dodirnem joj kosu, gusta je i meka i sjećam se kako se
podala mom stisku. Zataknem joj šiške iza uha i pretražujem joj lice, a
zatim nastavljam niže. Vidim kako su joj bradavice ispupčene na fini
materijal haljine i nije dovoljno hladno da bi to bila temperatura.
Kad se nagnem prema njoj, čujem kako zadržava dah. Ona stavlja ruke
na moja prsa.
“Lijepa si kad si ljuta, znaš li to?” Kažem tihim glasom.
“Voliš se igrati sa mnom, zar ne?”
Uspravljam se i toliko sam blizu da mogu osjetiti te tvrde, male točke
na prsima kroz majicu.
“Da. Jako puno.”
Bradom joj dodirujem obraz, udišem njezin miris.
“I samo da bude jasno, dirati ću te kako god želim. Moja si. Ti pripadaš
meni,” šapnem joj na uho, osjećajući kako drhti prije nego što se povučem
i otvorim kutiju. “Sada,” kažem, okrećući je tako da može vidjeti prsten.
“Ispruži svoju lijevu ruku da mogu staviti ovu prvu oznaku svog
vlasništva na tebe.”
48
Treba joj duga minuta prije nego što povuče pogled na moj i za to
vrijeme, gotovo mogu osjetiti kako bijes ključa u njoj. Ova uvreda
vlasništva. Ova prisila da mi se podčini.
Gledam je i čekam. S godinama sam se naučio strpljenju.
Oči joj postaju tamnije od ljutnje. Mislim da će ovako izgledati kad
položim svoje prljave ruke na nju. Kad je poševim.
“Znaš li što možeš učiniti s tim prstenom, Stefane?” Pita ona blistavih
očiju. “Možeš si ga zabiti u dupe.”
Pokušava se progurati pokraj mene, ali ja je uhvatim za zglob i natjeram
je da se okrene prema meni. Pritisnem je i gledam njezino lice zgrčeno od
boli.
“Učinit ćeš ovo zabavnim, zar ne?” Pitam kroza zube. Skrenem
pozornost na njezinu ruku i stavim joj prsten na prst prije nego što joj
zavrnem ruku iza leđa, prisilivši je da se okrene tako da je okrenuta od
mene. Povučem je unatrag i drugom joj rukom pritisnem vrat.
“Ne želim ga. Skini ga,” uspijeva progovoriti.
“Ne zanima me što ti želiš.” Glas mi je stisnut, u meni gori višegodišnji
bijes. “Nosit ćeš moj prsten. Nikada ga nećeš skinuti, ni u koje doba dana
ili noći, jer ako to učiniš onda ti i ja imamo problem. Jesam li jasan?”
“Pusti me. Ti si razbojnik. Nasilnik.”
Jače je stišćem za grlo. “Jesam li jasan, Gabriela?” Pitam, držeći je
nepomičnom.
“Kristalno,” ispljune.
Dobro.
Puštam je i koraknem unatrag.
Ona posrne, okrene se prema meni, objema rukama se zaštitnički držeći
vrat.
Ostajemo ovako na trenutak, sučeljeni. Vidim strah u njezinim očima,
neizvjesnost. Gotovo da mi je žao. Ona je tako daleko od svoje lige.
Ali onda se sjetim svog brata. Sjetim se svog mrtvog brata unakaženog
i ostavljenog u toj smrdljivoj mrtvačnici i svaki mišić se steže.
“Sada idi u svoju sobu i ostani tamo dok ti ne kažem da možeš izaći,”
rekao sam kroz zube.
“S jebenim zadovoljstvom!” Ispljune, prije nego što protrči pokraj mene
prema stubama, spotaknuvši se jednom u žurbi prije nego nestane u svojoj
sobi.
49
Zalupim vratima spavaće sobe i naslonim se na njih, nisam sigurna hoće
li on sada krenuti gore kako bi ispunio svoje prijetnje. Da me povrijedi. Da
me učini poslušnom.
Ali ja to nisam. Nikad to neću biti.
Dodirujem svoje grlo i kao da još uvijek osjećam njegovu ruku oko
njega.
Mogao bi mi slomiti vrat u sekundi. Mogao bi me zadaviti iz hira.
Trebalo bi mu samo malo truda.
Hladnoća dijamantnog prstena tjera me da povučem ruku. Gledam
dolje na njega, pretijesni prsten s golemim dijamantom. Mrzim ga. Jebeno
ga mrzim jer je točno ono što on kaže. Oznaka njegovog vlasništva.
Buntovništvo me tjera da ga vučem, želim ga skinuti. Nisam sigurna je
li mi drago što mi pristaje pretijesno da bi se tako lako skinuo jer sam čula
njegovo upozorenje glasno i jasno. Nisam dovoljno glupa da to
zanemarim.
Ne želim problem s njim.
Bez obzira koliko se borim, koliko sam buntovna, znam da ne smijem
praviti problem Stefanu Sabbioniju.
Kaznit će me i bijes koji uzdiže svoju ružnu glavu ispod te mirne,
sofisticirane vanjštine, nasmrt me plaši.
Kad prođe pet minuta, a na hodniku je još uvijek tiho, odmaknem se od
vrata.
50
Gledam uokolo tražeći način da ih blokiram. Komoda će biti preteška
za guranje pa uzimam stolicu i stavljam je ispod kvake, iako nisam sigurna
da će ga to spriječiti. Znajući, zapravo, da neće. Da će, ako želi unutra, ući.
Razvalit će vrata ako bude morao.
Ono što sam napravila bilo je glupo. Znam to. Nisam ga trebala tako
provocirati.
Izujem cipele i odlazim u kupaonicu da se poprskam hladnom vodom
po licu. Pokušavam ne gledati u prsten na svom prstu, ali dodirujem
crveni trag njegove ruke na svom grlu.
Što, dovraga, želi od mene? Što on očekuje? Da ću krotko učiniti kako
on kaže? Da sam donekle u redu s tim da mi ukrade život kako bi se
mogao osvetiti mom ocu?
Što je moj otac mogao učiniti da ga natjera na ovo?
I nisam li ja uključena u tu osvetu? Ja sam očeva kći i čini se da Stefan
misli da sam dragocjena. Dakle, da bi pokopao mog oca, da se poslužim
Stefanovim riječima, misli li on onda i mene pokopati zajedno s njim?
Otvaram vrata kupaonice i vraćam se u spavaću sobu. Mrak je, jedino
svjetlo s bazena ulazi kroz još uvijek otvorena francuska vrata. Ipak ne
palim svjetla.
Umjesto toga, otvaram svaku ladicu u komodi, a zatim tražim oružje
po ormaru. Osim potpetica na nekim cipelama, ne nalazim ništa. Možda
bih mu mogla zabiti jednu u oko.
Ali kad prođe deset minuta, pa dvadeset, pa trideset, a njega još nema,
počinjem se opuštati.
Tih pola sata pretvara se u sat i ja vadim svoju knjigu, sjedam na krevet
kako bih čitala, iako sam toliko rastresena, da stalno čitam isti odlomak.
Noć postaje sve tamnija i ja ustajem da izađem van, da gledam more.
Odavde mogu vidjeti mjesto gdje smo sjedili za večerom. Stol je
raščišćen, a svijeće su upaljene u staklenkama. One, u kombinaciji sa
svjetlima unutar bazena, stvaraju lijep, elegantan dojam.
Upravo se spremam vratiti u spavaću sobu kad čujem glasove. Prvo
muške. Mislim da je to isti čovjek koji je bio ovdje ranije, ali čula sam ga
samo na djelić sekunde pa se možda varam. Zatim čujem ženski smijeh.
Vrsta smijeha koja mi odmah ide na živce. Podsjeća me na kurve moga
oca.
Bosa sam tako da mi stopala ne proizvode nikakav zvuk na
mramornom podu. Mislim da je svaki kat u ovoj kući mramoran.
51
Kad glasovi postanu glasniji, odem do francuskih vrata, zatim malo
provirim da vidim tko je ovdje.
Prvo vidim vrh Stefanove glave, a zatim drugog čovjeka. Bila sam u
pravu. To je isti onaj koji je bio ovdje ranije. Piju viski i nečemu se smiju.
Stefan kaže nešto ženi koja je sigurno još unutra jer je ne mogu vidjeti,
a dva muškarca se smiju dok visoka, lijepa, elegantna i vrlo gola žena
izlazi na terasu.
Nisam baš sigurna što osjećam kad je vidim. Ona ležerno prođe između
dvojice muškaraca i odgurne ih s jednom rukom na ramenima, govoreći
nešto tihim, hrapavim glasom prije nego što šmugne u bazen i otpliva na
drugi kraj kako bi se ondje odmorila.
Osjećam se najčudnije ikad kad ovo vidim.
Ljubomora.
I znam da sam tako daleko od svoje lige, čak nisam ni u istom svemiru.
Kad sam se okrenula prema dvojici muškaraca, susrela sam se sa
Stefanovim pogledom i smrznula se.
On me promatra. Vjerojatno me gledao kako gledam tu ženu.
Posramljena, prva trepnem. Vraćam se u svoju sobu da se sakrijem
poput djeteta. Jer ja se tako osjećam. Dijete.
Što oni rade tamo dolje?
Želim zatvoriti balkonska vrata, pogotovo kad čujem smijeh. Smiju li
se meni? Ali ne usuđujem se riskirati da me opet vidi pa ostajem u mraku
svoje spavaće sobe i prigrlim ruke uza se zbog iznenadne hladnoće koju
osjećam.
Sama sam. Znam to. Znala sam da ću biti prije nego sam došla ovdje. I
nije da mi to smeta. Čak sam i kod kuće uvijek bila sama. Uvijek sam se
na neki način skrivala
Ali barem kod kuće kad je moj tata bio kreten, to je ipak bio moj dom.
Ovdje, nisam poželjna. Nisam dobrodošla.
Ne, gore je od toga.
Ja sam njihov neprijatelj.
I ako sam ranije imala ikakvu idiotsku sumnju kako će ovo proći, Stefan
mi je to savršeno pojasnio nakon večere.
Odem u kupaonicu presvući se i oprati zube. Iako je rano, ulazim u
krevet i zatvaram oči, trudeći se blokirati njihov razgovor, njihov smijeh.
Okrenem leđa balkonskim vratima i stisnem oči, pokušavajući ne čuti
njihovu malu zabavu dolje.
52
Sljedećeg jutra rano me budi nepoznati zvuk. Prema satu kraj kreveta tek
je pet sati.
Potreban mi je trenutak da se sjetim gdje sam, da se sjetim noći i kako
su mi trebali sati da zaspim. Pitam se jesu li još uvijek ovdje. Pitam se što
su radili.
Pitam se je li žena spavala u Stefanovom krevetu.
Ali uglavnom se pitam zašto me to zanima.
Pogled na vrata govori mi da nije bio ovdje, iako se kunem da mogu
namirisati njegov losion poslije brijanja.
Vani je još uvijek mrak i ponovno čujem zvukove.
Netko pliva.
Odgurnem pokrivač i ustanem, izađem na balkon da provirim preko
njega dolje do bazena i odmah poskočim nazad jer je to on.
Treba mi puna minuta da skupim hrabrosti i ponovno pogledam jer on
je gol.
Gledam ga kako prepliva cijeli bazen pod vodom, zatim dolazi do
zraka i ponavlja opet i opet i opet. On je snažan plivač. Čak i odavde vidim
kako mu se mišići mreškaju pri svakom elegantnom zamahu i pitam se
kako se ne umara.
Kad se konačno izvukao iz bazena jednim laganim pokretom, ja
nestanem iz vidokruga i ostajem skrivena sve dok ga ne čujem na
stepenicama. Zadržavam dah, misleći da me je vidio, i izdahnem s
53
olakšanjem tek kad koraci prođu moju sobu i čujem kako se vrata otvaraju
i zatim zatvaraju.
Vraćam se van i gledam dolje na praznu terasu, zatim prema moru i na
tračak svjetla u daljini.
Sunce izlazi, a ja razmišljam koliko jako želim plivati. Što bih dala da
plivam. Zaroniti u bazen ili još bolje, u slanu vodu mora i prepustiti se
plutanju. Samo plutati. Pustiti da mi se uši napune zvukom vode. Sjećam
se kako je to uvijek bilo spokojno. Plutanje s ušima ispod površine.
Nedostaje mi to.
Prije sam voljela plivati, ali sada me čak i pomisao na to plaši.
Odlazim u kupaonicu da operem zube i umijem lice. Želudac mi se
diže. Ubila bih za šalicu kave, ali guram tu misao u stranu. Umjesto da
odaberem jednu od haljina koje mi je kupio, obukla sam traperice i majicu
kratkih rukava koje sam ponijela sa sobom i izašla na balkon da sjednem
na jednu od dvije stolice i gledam izlazak sunca. Mislim da je to najljepši
izlazak sunca koji sam ikada vidjela.
Prestraši me zvuk s moje lijeve strane i okrenem se te vidim da nisam
sama.
Stefan stoji na balkonu i gleda me.
Na trenutak sam zbunjena, ali se sjećam zatvorenih vrata koja sam jučer
vidjela. Nisam o tome razmišljala, ali sada shvaćam da dijelimo balkon.
Kosa mu je mokra i pomislim kako je maloprije izgledao dok je plivao
gol.
“Jesi li imala dobar pogled jutros?” Pita kao da mi je pročitao misli.
Osjećam kako mi se lice rumeni dok stojim i gledam u stranu. Pročistim
grlo kad mi priđe.
Bacim pogled unutra na stolicu ispod kvake i osjećam se tako glupo.
Vjerojatno nisam zamislila da će sinoć ući u moju sobu. Uopće nisam
zamišljala njegov losion poslije brijanja. Vjerojatno je bio ovdje. Opet, dok
sam spavala.
“Kako si spavala?” On pita.
Prekrižim ruke na prsima i ne promakne mi kako njegov pogled na
trenutak pada na moju ruku. Vjerojatno potvrđuje da još uvijek nosim
njegov prsten. Njegov znak vlasništva. Ne priznajem sebi olakšanje što
nisam bila dovoljno glupa da ga skinem.
“Loše,” kažem, iako sam dobro spavala.
“Spavala si kad sam te provjerio.”
Stisnem zube.
54
“Jesi li se zabavio sa svojim prijateljima?” Pitam, glas mi je viši nego što
želim.
“Jesam, hvala na pitanju.” Smiješi se, sav drzak i siguran u sebe. Gleda
me. “Ovdje je toplije nego što si naviknula i previše je toplo za to. Presvuci
se u jednu od haljina.”
“Dobro sam.”
“Ali volio bih te više vidjeti.”
“Zar nisi sinoć dovoljno gledao ženu s iritantnim smijehom?”
“Pažljivo, princezo, ili ću možda pomisliti da si ljubomorna.”
“Nisam princeza i nisam ljubomorna.”
Projuri pokraj mene i voljela bih da mi je suptilni miris njegovog losiona
poslije brijanja odbojan. Čak i neprijatan.
Priđe ravno vratima i ukloni stolicu bez riječi. “Sviđa ti se soba?”
“Sviđala mi se do ovog trenutka.”
“Pa, uskoro ćeš spavati u mom krevetu, tako da nećeš dugo biti u njoj.”
Provjerava sat. “Millie će pripremati doručak. Možeš otići dolje jesti. Plivaj
ako želiš. Odmaraj se. To je ono na što si naviknula, zar ne?”
Svim silama se trudim šutjeti kad ono što stvarno želim učiniti je reći
mu da ide dovraga.
“Prvu probu imaš u jedan sat.”
“Kakvu probu?”
“Za tvoju vjenčanicu, Gabriela.”
“Imam li ja pravo glasa u bilo čemu od ovoga?”
“Odabrao sam haljinu. Mislim da će ti se svidjeti. Savršena je za
princezu poput tebe.”
“Ne znaš tko sam ja. Nemaš pojma. Ti ne znaš ništa o meni.”
“Znam dovoljno, a ostalo mogu pogoditi. Naše zaruke bit će objavljene
sutra navečer na zabavi. Tvoj otac još nije odgovorio, ali siguran sam da
će doći. Uostalom, ne može se ne pojaviti nakon svega. Također ćeš
probati haljinu za to.”
“Zašto sve ovo radiš? Mislim, svi znaju da ovo nije stvarno.”
“Vrlo je stvarno, princezo. Što prije to shvatiš, bit će ti lakše.”
“Želiš li da mi bude lako?”
On ide prema meni, a ja se trudim da se ne povučem.
S prstom ispod moje brade, podiže mi lice. Čudno je imati ga ovako
blizu. Prsa mi se stežu i teško je disati u njegovoj blizini.
Gledam njegove oči kako lete po mom licu, usnama, grlu. Pitam se je li
u modricama. Vjerojatno će mu se to svidjeti. Još jedan znak vlasništva.
55
“O tebi ovisi hoćeš li mi biti neprijatelj,” kaže on.
“Nisam li to već zbog onoga tko ja jesam?”
“Imaš pravo za ono što si rekla sinoć. Ti si pijun. Moj pijun. Ali vjerovala
ili ne, tvoja bijeda nije ono što ja želim. Kad pokopam tvog oca, ne moraš
pasti s njim. Ne želim te staviti u tu rupu s njim.”
Okrenem lice, odmaknem se. Moram se usredotočiti. Da ga gledam. Da
shvatim njegovu igru.
Glas mu je tvrđi kad nastavi. “Ali ako mi staneš na put, i tebe ću
pokopati bez razmišljanja. Da li razumiješ?”
“Moj otac nije bio u pravu u vezi s tobom, znaš li to?”
Naginje glavu u stranu.
“Rekao je da si čudovište kao i on, ali ja mislim da si možda i gori.”
Čeljust mu se steže.
“Ali da odgovorim na tvoje pitanje, da, razumijem. Ja sam kolateralna
šteta. To je sve. Nikada nisam mislila drugačije, Stefane. Ni s njim. Ni s
tobom.”
Proučava me i osjećam kako mi se oči zagrijavaju od suza. Nešto se
izvija u meni, steže me iznutra.
“Želiš li moje sažaljenje, Gabriela?”
Na to, potiskujem sve te osjećaje. Dobro je što je takav kreten. To čini
stvari lakšima. A osim toga, znam gurnuti osjećaje u kutiju i čvrsto ih
zaključati. U tome sam profesionalac. Podižem se zbog toga i očvrsnem
pogled.
„Od tebe ne želim ništa osim svoje slobode. Dopusti mi da budem
potpuno jasna oko toga. I želim da ti shvatiš da te nikada neću vidjeti kao
nešto drugo osim kao svog tamničara. Dakle, nastavi sa svojim planom.
Uzmi svoju osvetu. I vidi hoće li ti to donijeti sreću ili će te pokopati uz
mog oca.”
Ispusti zvuk kvocanja jezikom, izdahne i odmahne glavom.
“Vidimo se večeras Gabriela,” kaže i izađe kroz vrata.
56
Čekam punih pola sata prije nego siđem dolje. Želim biti sigurna da je
otišao.
Gospođica Millie pjevuši dok mi stavlja čašu svježe cijeđenog soka od
naranče na stol.
“Pa, dobro jutro draga. Kako ste spavali?”
“Dobro,” odbrusim, ne namjeravajući joj odbrusiti, ali još uvijek
uzrujana zbog razgovora sa Stefanom.
Ona me gleda, mršti se. “Bit će vam previše toplo u tome. Trebali bi
nositi jednu od haljina.”
„Dobro mi je ovako,” kažem, iako mi je već prevruće.
“Što biste htjeli za doručak?”
“Hm.” Gledam u stol. “Ovo je u redu,” kažem, ugledavši tost i maslac.
“Samo malo kave ako nemate ništa protiv.”
“Donijet ću i malo sira i domaće džemove.”
“Hvala vam, gospođice Millie.”
“Nema na čemu draga.”
Stavljam ubrus na krilo i primjećujem nož pokraj tanjura. Bacim pogled
na vrata koja se zatvaraju za koja pretpostavljam da vode u kuhinju i
pitam se hoće li ona primijetiti ako ga uzmem. Vjerojatno hoće. Ali
odlučujem da ću ga ipak uzeti nakon doručka. Iako iskreno, nisam sigurna
što ću s tim.
Nekoliko minuta kasnije, vratila se sa svježim lončićem kave i pladnjem
punim hrane. Zahvaljujem joj i ona me ostavlja sama da doručkujem.
57
Uzimam si vremena i kad sam završila, stavim nož u ubrus i gurnem
ga u duboki džep traperica. Odnijet ću ga u svoju sobu čim odnesem stvari
u kuhinju u slučaju da gospođica Millie prebroji pribor za jelo.
U kući nema stražara, primjećujem dok trpam što više mogu na tanjur.
Ali kad uđem u kuhinju, vidim da muškarci koji su me jučer doveli ovamo
i još dvojica, uključujući i onog od sinoć, sjede za kuhinjskim stolom, piju
kavu i smiju se što prestaju činiti čim ja uđem unutra.
Većina okrene pogled od mene, ali onaj od sinoć, prati me pogledom
dok hodam do gospođice Millie.
“Oh, ne morate čistiti, draga,” kaže kad dođem do sudopera gdje suši
ruke.
„Ne smeta mi,” kažem, odlažući stvari u sudoper. “Mogu oprati...”
“Ne budite smiješni. Gospodin Sabbioni ima osoblje za to. Idite i
opustite se dok krojačica ne stigne.”
Opustiti.
Misle li oni da uživam u ovome? Da je ovo nekakav odmor za mene?
“Hvala,” kažem, jer nema smisla govoriti išta drugo.
Izađem, nadajući se da će netko drugi oprati suđe kako ona ne bi
primijetila nestali nož.
Idem ravno gore i stavljam nož pod jastuk prije nego što se vratim dolje
u veliki dnevni boravak i blagovaonicu lijevo od ulaznih vrata. Zauzimaju
cijeli prostor s ove strane.
Namještaj je lijep, pristaje uz kuću, boje su uglavnom prigušene. Sve
ima izrazito ženski štih i ne mogu zamisliti da je Stefan taj koji je uredio
kuću.
U jednom kutu je veliki klavir i pitam se tko svira.
Odlazim do njega, dodirujem ulaštenu površinu, provjeravam potpuno
opskrbljeni bar i odlazim do blagovaonice.
Dugi ovalni stol koji odgovara onom u predvorju ima prekrasan
središnji dio s prostorom za desetak stolica. Pitam se tko ovdje jede i
razmišljam o proslavi zaruka sutra navečer. Što on misli s tim? I hoće li
moj otac stvarno letjeti na Siciliju? Mrzi Siciliju. Najjužnije što je ikada
otišao je Rim.
Izlazeći iz blagovaonice, odlazim do soba s desne strane ulaznih vrata,
ali vidim samo dvoja zatvorena vrata. Kad ih isprobam, ustanovim da su
zaključana.
58
Pitam se o prednjim vratima i iznenađena sam da se otvaraju kad ih
probam. Ali čim se to dogodi, dva muškarca u reflektirajućim sunčanim
naočalama okreću se prema meni i shvatim zašto unutra nemaju čuvare.
Jer stoje vani.
Niti jedan mi se ne smiješi, a kad jedan zavuče ruku u džep, ispod ruke
mu izviri sjajni kundak pištolja u futroli.
Vraćam se unutra i zatvaram vrata. Izlazim na terasu da sjednem na
jedan od stolaca kraj bazena, dosađujući se.
Kod kuće jedva imam vremena da se dosađujem. Iako nemam
prijatelja, barem ne onih pravih, školovala sam se kod kuće i imam
određenu razinu slobode. Međutim, kad izađem van, John me uvijek vodi,
pa čak i s nečim tako bezazlenim kao što je kupovina u trgovačkom centru,
nikad nije daleko.
Jedina stvar koju volim raditi je trčati. Ne bavim se puno sportom, ali
volim osjećaj koji me obuzme nakon dugog trčanja. Odlazim u svoju sobu
i presvlačim se u odjeću za trčanje koju sam ponijela, skidam majicu
kratkih rukava i nosim samo sportski grudnjak, kratke hlače i tenisice.
Iskopam svoj iPod Touch. Da, još uvijek koristim iPod. Mislim da sam
posljednja osoba na svijetu koja ga još uvijek ima, ali kad su svi ostali prešli
na iPhone, meni ga nisu dopustili. Nema mobitela za mene. Argument
moga oca bio je da ionako nemam prijatelja koje bih mogla nazvati, što je
uglavnom bilo točno. Ali to je bio samo još jedan način na koji me mogao
kontrolirati.
Iako, mislim da nije shvatio da mogu slati tekstualne poruke putem
iPoda.
Otvaram aplikaciju i tražim nove poruke, ali ih nema. Ionako
uglavnom samo Alexu šaljem poruke i sigurna sam da trenutno ne želi
razgovarati sa mnom.
Razmišljam da mu pošaljem još jednu poruku. Još jedna poruka da mu
kažem da mi je žao. Pitam ga kako je. Riskirao je sve kako bi mi pomogao,
a kad nismo uspjeli, on je platio cijenu, a ne ja. Neću to zaboraviti.
Ali pogledam sve one neodgovorene poruke i odlučim ne slati ništa.
Dat ću mu vremena.
Stavljam slušalice u uši, pronalazim listu Quinna za reprodukciju i
pojačavam je, skakućući niz stepenice i ležerno izlazim na ulazna vrata.
Ne vjerujem da ću ih proći, ali svejedno me iznenadi snažan stisak na
mojoj ruci kada pokušam proći.
“Hej!”
59
Onaj koji me drži gleda svog kolegu idiota dok vučem ruku.
“Idem samo trčati,” pokušavam.
On odmahuje glavom. “Unutra.”
“Pusti me. Idem trčati. Neću napustiti imanje, ne brinite. Ne znam ni
gdje je izlaz.” Znam, ali do vrata ima oko tri kilometra, pa čak i da stignem
tamo, nema šanse da prođem pored tih stražara. Ovo mjesto je poput
tvrđave. Naoružani ljudi s jedne strane, ocean s druge.
“Ulazi,” ponovno kaže i otprate me natrag unutra baš kad je gospođica
Millie izašla iza ugla.
“Što se ovdje događa? Miči ruke s nje,” kaže ona muškarcu.
Odmah sam puštena i ona me pogleda.
“Što radite draga?”
“Samo želim ići na trčanje. To je ono što radim kod kuće.”
“Zašto ne plivate?” Pitala je. “Prevruće je za trčanje, zar ne?”
“Ja ne plivam, gospođice Millie. Samo želim trčati. Molim vas.”
“U redu. Dajte da vidim što mogu učiniti. Samo trenutak.”
Vraća se u kuhinju iz koje, nekoliko minuta kasnije, izlazi muškarac od
sinoć. Nešto žvače i gleda me dok guta. Mislim da sam ipak trebala obući
majicu preko sportskog grudnjaka.
“Gabriela,” kaže, pružajući mi ruku. “Ja sam Rafa Catalano, Stefanov
rođak.”
Gledam dolje u njegovu ispruženu ruku, toliko iznenađena gestom da
mi treba cijela minuta prije nego što stavim svoju ruku u njegovu i mi se
rukujemo.
“Drago mi je,” kažem.
On kima. “Malo je vruće za trčanje, zar ne?”
“U redu je. Trebam vježbu.”
“U teretani je traka za trčanje. Pokazat ću ti.”
Odmahujem glavom. “Stvarno želim biti vani. Vidi, ne idem nikamo.
Tražim samo ovu jednu stvar.” Shvaćam koliko sam odjednom očajna
zbog ovoga. Očajnički želim pobjeći od svih ovih ljudi, s ovog mjesta gdje
nisam poželjna.
„Molim te,” dodajem. “Poludjet ću ovdje.”
Treba mu minuta, ali on kima. “U redu. Daj mi nekoliko minuta da se
presvučem. I vježba će mi dobro doći.”
“Ti ćeš trčati sa mnom?”
60
“Ne mogu te pustiti da ideš sama. Muškarci te još ne poznaju. Stefan bi
me ubio da si ozlijeđena zbog nečeg tako glupog kao što je pogrešan
identitet.”
Bože. Misli li ako me upucaju?
“U redu,” kažem, odjednom nisam sigurna da uopće želim trčati, ali ne
želim odustati od prilike.
Rafa vadi svoj telefon, obavlja brzi poziv i čujem ga kako nekome
govori da idemo na trčanje dok se penje stepenicama. Je li to on zove
stražare da nas ne upucaju?
Dok ga gledam kako nestaje u sobi, pitam se živi li ovdje kad se
nekoliko minuta kasnije vratio u majici kratkih rukava, kratkim hlačama i
tenisicama. Mislim da nema oružje kod sebe. Nisam sigurna gdje bi ga
sakrio, iskreno. Majica i kratke hlače grle pripijeni su uz njegovo isklesano
tijelo.
„Pokušaj držati korak,” kaže namignuvši mi i osim gospođice Millie,
mislim da je to prvi put da je netko bio ljubazan prema meni otkako sam
došla ovdje.
“Pokušat ću biti blaga s tobom,” odgovaram dok izlazimo i trčimo.
Ne uključujem glazbu, ali još uvijek imam slušalice u ušima, pa ne
znam misli li on da nešto slušam ili ne kad ne razgovaramo prvih
petnaestak minuta. Osjećam se neugodno, ali ne mogu razmišljati o tome.
Ipak sam mu zahvalna što ne razgovara jer ostajem bez daha dok ga
slijedim gore-dolje po stjenovitim brdima. Dvaput se okreće prema meni
opušteno i nasmiješeno, pitajući me treba li mi odmor. Obraća mi se na
engleskom i pitam se hoće li netko od njih shvatiti da ja razumijem
talijanski. Da mogu govoriti, iako sam malo zahrđala. Odlučila sam to ne
spominjati.
Zaustavljamo se tek kada nakon tridesetak minuta stignemo do stare
pumpe.
Oboje se znojimo i doista je prevruće za trčanje, ali to neću priznati jer
mislim da bi ovo mogla biti jedna od rijetkih sloboda koje ću dobiti.
“Voda,” kaže Rafa.
Ja sam bez daha, ali on nije.
“Nisam naviknula na litice,” kažem dok on pokreće staromodnu
pumpu i voda izbija.
“Možeš je piti,” kaže.
61
Sklapam dlanove i sretna sam što osjećam ledeno hladnu vodu. Pijem i
kad ga gledam kako saginje glavu ispod toka i namače se, poprskam lice
pa učinim isto, dašćući i smijući se dok mi ledena voda natapa glavu i vrat.
Kad se uspravim, Rafa me promatra.
Pročistim grlo i pogledam dolje u sebe, zahvalna što ne vidi kroz
sportski grudnjak, ali vrlo svjesna koliko kože pokazujem.
“Je li Rafa skraćenica za nešto?” Pitam, hodajući prema rubu litice
odakle vidim more.
“Rafael. Moja mama je jedina osoba koja me je tako zvala.”
“A ti si Stefanov rođak?”
On kima glavom. “Prvi rođak. Moja mama je starija sestra njegove
mame.”
Vau. Pokušavam vizualizirati to čudno obiteljsko stablo kad me on
prekine.
“Bila je.”
“Bila?”
“Obje su umrle prije nekoliko godina.”
“Oh. Žao mi je što to čujem.” Ne sjećam se da sam išta čitala o
Stefanovoj majci. Samo o njegovom ocu i bratu.
Rafa sjedne na tlo, a ja mu se pridružim.
“Živiš li u kući?” Pitam.
Odmahuje glavom. “Ne, ne tehnički. Ipak ostavljam odjeću ovdje.
Ovdje sam često.”
“Bio si sinoć ovdje,” ne znam zašto to spominjem.
“Stefan ima bolji bazen.” Smiješi mi se i sjećam se gole žene koja je
plivala u tom bazenu. “Bliski smo, Clara, Stefan i ja. Odrasli smo zajedno,”
dodaje ozbiljnije.
“Clara je žena od sinoć?”
On kima i ja se pitam zna li on što sam vidjela.
“Je li i Clara rođakinja?” Ležerno ga pitam, ali čujem čudan ton svog
glasa i nadam se da ga on ne primjećuje.
“Trebala bi pitati Stefana što je Clara,” kaže, njegovih tamnih očiju
uprtih u moje, a ja mislim na njegov osmijeh- ne mogu pasti na njega. Ne
mogu misliti da je on ili bilo tko drugi ovdje prijatelj ili saveznik.
Gledam dalje od njega. “Što je ono?” Pitam.
Prati me pogledom. “Groblje,” kaže on, ustajući. „Odvest ću te, a onda
se vraćamo. Imam sastanak u gradu.”
“Koliko je daleko Palermo odavde?”
62
“Dvadeset minuta autom.” Pokazuje na njega u daljini, a ja čak i odavde
vidim koliko je plaža prometna. “Tamo. To je Palermo. Tamo ja živim.
Ovdje je previše tiho za mene.”
Slijedim ga dok me vodi prema kratkim željeznim vratima koja škripe
kad ih otvori.
Groblje nije veliko, a neki od grobova su dosta stari.
“Obiteljska parcela. I ja ću jednog dana biti ovdje pokopan. Ovdje je
Stefanova majka,” kaže, pokazujući na jedan grob. “I njegov otac, iako
nismo imali tijelo za pokopati. Samo su poslali njegov pepeo, iako je to
protiv naših uvjerenja.”
“Ubijen je u zatvoru,” kažem.
“Znaš?”
Kimam glavom.
“Ubijen dok je čekao suđenje,” kaže. “A ovdje,” pokazuje na drugi
grob. “Ovo je Antoniov grob. Stefanov brat.”
Uhvatim datum i ostanem zatečena jer je umro dan prije mog
rođendana. Mog šesnaestog rođendana.
Kad podignem pogled prema Rafi, on me promatra i imam osjećaj da
zna da će ovo utjecati na mene. On zna da je ovo značajno. I pitam se je li
sve što mi je maloprije rekao bilo promišljeno.
Provjerava svoj sat. “Vratimo se. Htjet ćeš se istuširati prije probe.”
On zna i za to?
Imam pitanja. Toliko pitanja.
Ali izraz koji ne mogu točno pročitati je nestao i on mi se široko
osmjehuje pokazujući savršene, bijele zube, ako ne i malo oštre. “Možemo
prošetati ako si umorna,” kaže namignuvši mi.
“Haha,” kažem i okrenem se da trčim dalje.
Šutimo na povratku, moj um je usmjeren na ono što sam upravo vidjela,
pokušavajući razraditi detalje, prisjećajući se tragova onoga za što sam
znala da je krv na ogrlici koju mi je Stefan donio u noći mog šesnaestog
rođendana.
63
Krojačica je starija žena bez osobnosti.
Zapravo, mislim da je možda sredovječna, ali njezino uštogljeno lice i
neprijateljsko ponašanje čine je starijom i kad me treći put ubode iglom,
mislim da je bolje da pazi da ne proguta sve one igle koje je zabola između
njezinih usana dok uzima haljinu koju je Stefan odabrao za zaruke.
Sa sobom ima dvije pomoćnice koji, čini se, skaču na svaku njezinu
naredbu.
Moram reći, dok stojim na stolici ispred ogromnog ogledala, to nije loša
haljina. Želim je mrziti, ali lijepa je. Ako ne i malo upečatljivija nego što
volim, ostavljajući više kože izloženom nego što mi odgovara.
Ali to je lijep ljubičasti saten s izblijedjelim slojem tila prljavo roze boje.
Razmišljam o proslavi svog šesnaestog rođendana. Ružičaste ruže.
Koliko god ih mrzila, ovo je lijepo. Elegantno.
“Jao!” Kažem dok ona povlači tkaninu na dno leđa i pitam se kako ću
se izvući iz ovoga sa svim pribadačama zabodenim u to.
Ona nešto promrmlja ispod glasa i kad se uspravi, okrenem se da
pogledam leđa i kako se materijal spušta tako nisko da možete vidjeti moje
kukove.
Pomoćnice krojačice, dvije mlađe žene, pomažu mi skinuti haljinu i
stojim tamo u donjem rublju, ruku prekriženih na golim grudima dok
otvaraju ogromnu torbu s odjećom i izvlače vjenčanicu.
Usta mi se otvore kad njih dvije izvuku tu stvar.
“On očekuje da to nosim?” Upitam.
64
Nitko ne odgovara dok nose haljinu sa slojevima materijala prema
meni. Drže mi to i nije ružna. Zapravo, sigurna sam da je jako skupa i da
bi mnoge mladenke umrle da je nose.
Ja jednostavno nisam jedna od njih.
Ali možda to ima neke veze s mladoženjom.
Pomažu mi da uđem u nju, zatežući vezice na stražnjem dijelu gornjeg
dijela nalik korzetu dok spuštam suknje koje me tjeraju da razmišljam o
kraljevskom vjenčanju, haljini za princezu.
“Nisam sigurna da ću proći kroz vrata,” kažem, znajući da mi nitko
neće odgovoriti dok zurim u svoj odraz.
Ali ja stojim tamo i radim što mi se kaže dok navlačim cipele s visokom
petom na kojima se očekuje da nekako balansiram ispod ove grdosije.
Gospođica Millie ulazi unutra kako bi nakratko vidjela haljinu. Dobiva
čudan osmijeh na licu, oči joj se napune suzama.
“Bit ćete prekrasna nevjesta za njega, Gabriela,” kaže s ljubavlju majke
o svom sinu.
Shvaća li ona da ovo nije stvarno? Da sam prisiljena to učiniti protiv
svoje volje?
“Hvala,” kažem.
“Spremam ručak za vas. Stefan će uskoro doći pa ćete htjeti spakirati
nekoliko stvari za prenoćiti.”
“Prenoćiti?” Upitam.
“Da, zar vam nije rekao?”
“Rekao mi što?”
“Zaruke su u Rimu. Odletjet ćete nakon ručka.”
“Rim? Zašto u Rimu?”
Ona izgleda zbunjeno. “Vaš otac je domaćin, draga.”
“Moj otac?”
Krojačica joj nešto govori, privlačeći joj pozornost, i one zajedno izlaze
dok mi druge dvije pomažu da skinem haljinu. Kad one odu, obučem
grudnjak i jednu od ljetnih haljina jer je prevruće za traperice. Izlazim u
hodnik i niz stepenice gdje je postavljen stol za ručak za jednu osobu.
Barem ne moram uvijek jesti s njim.
Odlazim u kuhinju pronaći gospođicu Millie. “Kako to mislite moj otac
je domaćin?” Upitam.
Ona se nesigurno smiješi. “Sigurna sam da će vam Stefan reći čim bude
ovdje.” Ona provjerava sat. “Jeste li se spakirali?”
“Što točno trebam spakirati?”
65
“Torbu za noćenje. Ne trebate brinuti ni o čemu za večeras, ali uzmite
haljinu za sutra. Nisam sigurna hoćete li se odmah vratiti ili ćete provesti
dan u Rimu. Sviđa mu se Rim.”
“Kada krećemo?”
“Stefan bi trebao biti ovdje za sat vremena. Sada idite, prvo ručajte, a
onda se pakirajte. Ne voli da ga se pusti da čeka.”
Znam da to ne voli.
Izvlačim iPod iz džepa, izlazim na terasu i sjedam za stol. Stavljam
slušalice i uključujem glazbu dok jedem sendvič i upravo sam ih htjela
odložiti kad na ekranu iskoči tekstualna poruka.
Otvaram je, smiješeći se kad vidim da je Alex.
“Gabi, upravo sam dobio tvoje poruke i nemaš se za što ispričavati. Ono što se
dogodilo nije tvoja krivnja. Više sam zabrinut za tebe. Jesi li dobro? Jesu li te
povrijedili?”
Spremam iPod u džep i guram posljednji komad svog sendviča u usta.
“Idem se spakirati, gospođice Millie,” kažem joj kad prođem pokraj nje na
putu prema stepenicama. “Ne želim ostaviti Stefana da čeka.”
Na to se ona nasmiješi. “To je dobra ideja. Jeste li dovoljno jeli?”
“Da.” Trudim se ne prići joj previše.
Čim sam u svojoj sobi, sjednem na krevet, naslonim se na uzglavlje i
otkucam svoj odgovor.
“Dobro sam. Moja je kazna bila gledati što su ti radili. Jesi li još u bolnici?”
Upitam.
“Duga priča, ali ja sam u Rimu u kući moje tete. I ne bih trebao razgovarati s
tobom.”
“Rim? Što? Zašto?”
“Pretpostavljam da je tvoj tata htio biti siguran da nisam prijetnja. Žao mi je,
Gabi.”
“Poslao te je u Rim?”
“Da. A ako on pretpostavi da razgovaramo...”
“Neće. Neću dopustiti da te ponovno povrijedi, obećavam.”
“Moram ići. Samo sam ti htio reći da sam dobro prije nego što nestanem.”
“Ti nećeš nestati. Ništa ti se neće dogoditi. Stvari su se promijenile, Alex. Ali
i ja ću također biti u Rimu. Večeras.”
Čujem korake dok počinjem tipkati ostatak svoje poruke, a kad se vrata
otvore, brzo ispuštam iPod i uspravljam se. Sigurna sam da izgledam
vraški krivo kad pogledam Stefana u oči.
Pokušavam se opustiti, pročistiti grlo, izvući slušalice iz ušiju. “Jesi li
ikada čuo za kucanje?”
66
Znatiželjno me promatra.
Ustajem, omotavam slušalice oko iPoda i guram ga u torbu, a srce mi
lupa u prsima.
“To je moja kuća. Ne trebam kucati.” Gleda me. “Jesi li spremna za
polazak?”
Kimnem, zakopčam torbu. “Da.”
Čini se da je iznenađen time, ali kima glavom i pokazuje mi da izađem
u hodnik. Međutim, kad sam došla do vrata, on pruža ruku da mi
prepriječi put.
“Što?” Pitam, moj um radi sto na sat, nisam siguran što planiram
učiniti, ali ako ću biti u Rimu i Alex je tamo, moram ga vidjeti.
Stefanove oči se suze i moram ispraviti kralježnicu da izdržim njegov
pogled. Kažem sebi da zapamtim da mi ne može čitati misli.
Rukom drži remen moje torbe.
Povlačim ga, ali znam da se moram opustiti.
“Ja ću je nositi,” kaže.
Treba mi puna minuta da mu prepustim torbu.
“Ima li oružja za koje bih trebao znati?” Pita.
Sjetim se noža ispod jastuka. Može li mi čitati misli?
“Još pištolja?” Dodaje.
Izdišem. Pretpostavljam da se Stefan šali.
Ipak, nisam raspoložena za šalu. Niti ću ikada biti s njim. “Zaplijenio si
mi oružje, sjećaš se?”
Nijemo me proučava, i njegov pogled je znalački, kao da je neka vrsta
detektora laži i iz nekog razloga, teško se od njega sakriti.
Odmičem se, prekidam kontakt očima odmahivanjem glave.
“Zaboravila sam četkicu za zube.” Ne čekajući da on odgovori, odlazim u
kupaonicu, odmarajući se na trenutak da udahnem i smirim se.
On samo nosi moju torbu. On ne zna ništa.
Nema se što znati.
Uzimam svoju četkicu za zube i vraćam se van te ga vidim kako još stoji
na istom mjestu.
“Spremna,” kažem.
On kimne i pokaže mi da idem naprijed. Krenem niza stube, osjećajući
ga iza sebe svakim korakom.
Ulazna vrata su otvorena i Rafa stoji tamo. Smiješi mi se i ja uzvratim
osmijeh.
“Jesi li došla do zraka?” On pita.
67
“Jesi li ti?” Uzvraćam, provlačeći se pokraj njega do SUV-a koji nas
čeka.
Vojnik otvara stražnja vrata i ja ulazim unutra, okrećući se i vidim kako
Stefanov pogled prelazi s mene na Rafu. Imam osjećaj da nije znao za naše
trčanje ovo jutro. Imam osjećaj da mu se ta ideja ne sviđa.
Dobro.
Rođaci su razmijenili riječi koje ne čujem prije nego što je Stefan
utovario moju torbu straga i popeo se na prednje sjedalo.
68
„Let traje nešto više od sat vremena,” kažem Gabrieli kad zrakoplov
poleti.
Vezana je na sjedalu uz prozor, a nokti joj se zabijaju u kožu naslona za
ruke.
“Ne volim letjeti,” kaže ona. “Je li ova stvar uopće sigurna?”
Uzimam čašu viskija koju je stjuardesa ponudila.
“Savršeno je sigurno. Izvoli.” Pružam čašu prema njoj. Nije htjela ništa.
U mom smo privatnom avionu. Mrzim letjeti komercijalnim letovima i
radim to samo kad apsolutno moram.
Okreće se prema meni, gleda u piće i odmahuje glavom.
“Pomoći će ti da se opustiš.”
“Zar ne možemo voziti?”
“Predaleko je. Popij.”
Uzima čašu, popije gutljaj i napravi grimasu. “To je odvratno.”
Smijem se. “Ti si mlada.” Vidim kako joj se oči širom otvaraju kad
ponovno pogleda kroz prozor i pružam ruku da spustim roletu. “Opusti
se. Da nije sigurno, ne bi bila ovdje. Išla si trčati s Rafom?”
“Hoće li ti netko prijaviti sve što radim?”
“Vjerojatno.”
“Da, išla sam trčati. Samo zato što je tvoj bratić bio dovoljno ljubazan
da me odvede.”
“Rafa? Ljubazan?”
Ona kima glavom.
69
“Oh, Gabriela,” ne mogu se suzdržati od smijeha. “Nema ništa ljubazno
u vezi Rafe.”
“Ne znam, čini mi se ljubaznijim od tebe.”
Ne odgovaram. Smatram da šutnja dovodi ljude na ivicu. Prisiljava ih
na razgovor. Gabriela nije iznimka.
“Čini se da zapravo ima smisla za humor,” nastavlja ona.
“A da?”
“Tvoja mama i njegova mama su bile sestre?”
Koliko joj je moj rođak rekao, pitam se.
Kimam glavom. “Prevruće je za trčanje osim ako ne ustaneš vrlo rano
prije izlaska sunca ili kreneš nakon zalaska sunca.”
“Bilo mi je dobro.”
“Ako si htjela vježbati, zašto umjesto toga nisi plivala?”
“Ne plivam.”
“Ne želiš ili ne znaš?”
“Nije važno. Zašto je proslava zaruka u Rimu? I otkad je moj otac
domaćin?”
Znam za utapanje njezine majke i imam pitanja, ali sada nije vrijeme.
“Možda se želi pohvaliti mladoženjom,” odgovorim, otpijajući gutljaj
svog pića.
“On te mrzi.”
“Mržnja je teška riječ.”
“To je odgovarajuća riječ.”
Sliježem ramenima. “Bit će lijepo vratiti se tamo gdje smo se prvi put
sreli, zar ne?”
“O čemu pričaš?”
“Tvoja spavaća soba.”
Zbunjena je i treba joj minuta. “Zabava je u kući mog oca?”
Kimnem glavom.
“Kako si ga natjerao da to učini?”
“Imam svoje načine.”
“Koliko ljudi dolazi?”
“Nekoliko stotina.” Želim promijeniti temu. “Što misliš o vjenčanici?”
“Odvratna je.”
“Jedinstvena je. Napravljena posebno za tebe, princezo.”
“Nisam princeza.”
“Ali si razmaženo derište. Odrasti, Gabriela.”
70
Čini se da je zbog toga na trenutak uzrujana, gotovo uvrijeđena. Ali ona
se brzo oporavi. “Bacio si novac na nju. Neću je nositi.”
“Nosit ćeš ono što ti ja kažem da nosiš.”
“Vidjet ćemo.”
“Hoćemo.”
Ona naginje glavu u stranu. “Tvoj brat je umro dan prije mog
šesnaestog rođendana,” kaže ona.
Stisnem ruku oko gotovo prazne čaše. “Je,” kažem, dajući znak za još
jedan viski.
Proučava me i znam da je tempirala ovo. Ona je pametna djevojka.
Sigurna sam da će uskoro zbrojiti dva i dva ako već nije.
“Je li te moj rođak proveo u obilazak groblja?”
Jedan kut njezinih usana zakrivljen je prema gore. “Nije ti se svidjelo
što znam. Zašto?”
“To je obiteljska parcela. Nemaš ništa s time.”
“Ali ja se udajem u obitelj, Stefane. Zbog toga ću imati nešto s time.”
“Budi oprezna, Gabriela.”
“Ti budi oprezan, Stefane.”
“Ili što?” Pitam, šapatom. Kad se nagnem prema njoj, ona se priljubi uz
naslon sjedala.
Poliže usne, guta.
Gledam kako joj grlo radi, gledam otkucaje pulsa duž obline njezina
vrata. Naginjući glavu prema dolje, zatvaram usne nad tim ubrzanim
pulsom.
Ona dahne.
Kad sam se povukao, vidim šok na njezinu licu. Ali također vidim kako
su joj bradavice otvrdnule i vire na tkanini njezine haljine.
“Sviđaju li ti se moja usta na tebi, Gabriela?”
Obrazi joj postaju crveni, a oči su joj ogromne dok gleda moje.
Držeći oči prikovane za njezine, nadlanicom prstiju prelazim preko
jedne napete bradavice.
Ona hvata moju ruku.
“Tvoje tijelo vrlo osjetljivo reagira.”
Ona mi grubo odgurne ruku. “Ne diraj me više.”
“Ali mislim da ti se svidjelo.”
“Nije.”
“Lažljivice.” Pogled mi pada na njezina prsa prije nego što se zavalim
u svoje sjedalo i uzmem svježu čašu viskija koju donosi poslužitelj.
71
“Ti si kreten, Stefane.”
“Opusti se, Gabriela. Samo se zajebavam s tobom.”
“Pa, nemoj.”
“Onda mi nemoj toliko olakšavati.”
Pijem, gledam je, dajem joj prostora da diše.
“Je li zato...” Počinje, zvučeći manje sigurno.
Podignem obrve. Čekam.
“Kako je umro?” Upita ona, a ja se valjda divim njezinoj hrabrosti. Boji
me se, ali nije se ustuknula. Još.
Međutim, ova linija ispitivanja iz našeg razgovora uklanja sve ležerno.
“Ubijen je. Upucan. Glava i ruke su mu uklonjene.”
Usta su joj otvorena i boja joj nestane s lica.
“Netko je želio biti siguran da neću saznati.”
“To je... kako... mislim, kako si ga mogao identificirati?”
“Tetovaža.”
“Tetovaža?”
Odložim piće, otkopčavam gornje gumbe na košulji i otvorim je.
“Što to...” ona zašuti i njezine oči padnu na moja prsa i ponovno oblizne
usne. Sumnjam da je toga svjesna. O tome kako joj se lice rumeni. Kako joj
se oči samo malo rašire.
Tada mi padne jedna misao i pitam se koliko je iskusna. Samo sam
pretpostavio da jest jer je buntovna. Ali pitam se da li griješim.
No sada nije vrijeme za to.
Samo joj dam pogled na tetovažu prije nego što ponovno zakopčam
majicu.
“Na njegovoj je bila greška. Samo smo on i ja znali za to. Klinac koji je
radio u mrtvačnici prepoznao je tetovažu. Svi je imamo, Rafa također. Zar
ti nije pokazao svoju?” Pitam želeći promijeniti temu.
“Naravno da ne!”
“Hmm. Mislio sam da možda je. U svakom slučaju, svi muškarci u
obitelji to dobiju kad napunimo šesnaest.”
“Što je na njoj?”
“Obiteljski grb.”
“I misliš da je moj otac imao nešto s Antonijevom smrću?”
“Ne mislim. Znam. I zapamtila si njegovo ime. Dobra cura.”
“Je li to razlog zašto ovo radiš?”
Samo je gledam.
72
“Moj otac ne bi tako brutalizirao nekoga,” kaže ona, ali čak i dok to čini,
njezine riječi posustaju.
“Ne?”
Ona guta, spušta trepavice. Ona podigne piće koje sam ostavio i otpije
gutljaj.
“Jesi li zadržala ogrlicu koju sam ti dao?”
Ona kimne glavom.
“Bila je u bratovom džepu. To me dovelo do tvog oca.”
“To ništa ne znači. Moglo bi…”
“Ima još toga, Gabriela. Možda ću ti reći jednog dana.”
“Ne vjerujem ti. Ne bi... on ne bi mogao učiniti tako nešto.”
Pilot se javlja preko razglasa da nam kaže da slijećemo.
Pružam ruku da podignem rolete i kad ona pogleda kroz prozor, vidim
kako se ukočila.
“On bi i on jest,” kažem, naginjući se bliže njoj da gledam kako se grad
pojavljuje na obzoru prije nego okrenem lice prema njoj.
Naginje se što je više moguće unazad i sviđa mi se ovo. Kao kako ona
drhti kad sam tako blizu.
“Javi mi kad budeš spremna čuti cijelu istinu, Gabriela.”
73
Automobil i vozač, zajedno s još četiri vojnika, čekaju nas u zračnoj luci i
sat vremena kasnije, zaustavljamo se pred čuvanim vratima vile u
gotičkom stilu.
“Ovo je kuća mog ujaka,” kaže Stefan.
Ogromna je i lijepa na sasvim drugačiji način od Stefanove kuće u
Palermu.
“Koliko dugo ostajemo?” Pitam dok se zaustavljamo do glavnog ulaza.
Primijetila sam skele duž cijele jedne strane kuće.
“Samo preko noći.”
“Što se tamo događa?” Čini se da je dio kuće u potpunoj renovaciji.
“Prije nekoliko tjedana bila je oluja koja je oborila stablo. Šteta je bila
velika.”
Stefan izlazi iz auta i pruža mi ruku da mi pomogne.
Ignoriram to i penjem se sama. Stanem i duboko udahnem. Ovdje je
malo manje toplo nego na Siciliji, ali je još uvijek vruće. Ja volim Rim.
Uvijek sam ga voljela. I uzbuđena sam zbog zabave koja će biti kasnije u
našoj kući. Nadam se da ću se iskrasti u svoju staru spavaću sobu barem
na nekoliko minuta. Uvijek je više bila dom nego kuća u New Yorku.
Ulazimo u kuću Stefanovog ujaka koja je bučna od građevinskih
radova, a dočekuje nas stariji čovjek na kojeg Stefan liči.
“Stefane,” kaže sa širokim osmijehom. Njih dvoje se zagrle.
“Ujače Jack. Drago mi je vidjeti te.”
Ujak Jack odmakne se kako bi pogledao Stefana. Stefan čini isto.
74
“Dobro izgledaš,” kaže mu Stefan.
Ujak Jack potapša svoj okrugli trbuh. “Uživam u životu,” kaže, zatim
se okreće prema meni, otvoreno me gledajući.
“Ovo je Gabriela,” kaže Stefan. “Marcheseova kći.”
Valjda svi znaju mog oca.
Što god ujak Jack mislio o tome, on to dobro skriva jer mu se izraz lica
ne mijenja. Pruža mi ruku.
“Dobrodošla u moj dom, Gabriela.” Dodiruje moj prsten i podiže moju
ruku da ga pregleda. “I čestitam vam oboma na zarukama.”
Stefan dolazi i staje pokraj mene, omotavajući me rukom oko struka.
“Hvala ti, ujače. Gabriela je uzbuđena zbog večerašnje zabave, zar ne?”
“Jedva čekam,” kažem s lažnim osmijehom.
Iznenada se začuje zvuk nečega što se ruši u drugoj sobi. Ujak Jack
odmahuje glavom. “Ubit ću ove idiote,” mrmlja dok se okreće prema
ograđenom građevinskom području odakle je dopirao zvuk. “Otići će za
nekoliko sati,” viče nam preko ramena.
Stefan se okreće prema meni. “Odvest ću te gore u tvoju sobu. Imaš
otprilike sat vremena prije nego što dođu ljudi za kosu i šminku.”
“U koje vrijeme krećemo?”
“Sedam.”
Sada je malo poslije pet.
Dopustila sam mu da me odvede uza stube do spavaće sobe.
Primjećujem prašinu koja se uvukla u neoštećeni dio kuće i osjećam topao
povjetarac. Pitam se koliko je bočnog zida nestalo.
“Evo,” kaže Stefan otvarajući vrata.
“Gdje si ti smješten?”
On se ceri, otvara usta da nešto kaže, ali ja podižem ruku da ga
zaustavim i zakolutam očima.
“Nemoj se uzbuđivati. Samo želim znati koju sobu treba izbjegavati.”
“Ja ću ti to olakšati,” kaže, pokazujući mi da uđem. Ja to učinim. “Ti
moraš ostati u svojoj sobi dok ne dođem po tebe.” Prođe i zaviri u
pripadajuću kupaonicu, a zatim krene prema vratima.
“Moja torba?” Upitam kad stigne do vrata.
“Netko će je uskoro donijeti.”
Kad on ode, priđem prozoru i promatram građevinsku ekipu vani.
Sigurno ima pedesetak ljudi, a skele staju tek kad dođu do mog prozora.
U daljini je bazen gdje se sunčaju tri žene. Veliki kamion ulazi kroz
ulazna vrata i kad pogledam dolje, vidim Stefana i ujaka Jacka kako
75
hodaju vani, svaki od njih držeći pivo. Odlaze do bazena pozdraviti žene,
a ja gledam kako se svaka uvija oko Stefana i ljubi ga u obraz. Vidim sretan
osmijeh na njegovom licu dok svi čavrljaju.
Pa, dobro za njega jer se nikad neću tako motati oko njega.
Odlazim od prozora i razmišljam o tome što je Stefan rekao o svom
bratu.
O mom ocu.
Razmišljam o tome što je moj otac naredio da učine Alexu i razmišljam
o tome kako sam brzo branila svog oca pred Stefanom iako dio mene zna
istinu.
Ali zašto bi moj otac naredio ubojstvo čovjeka u programu zaštite
svjedoka? Mafijaša koji je postao cinkaroš? On nema nikakve veze sa
sicilijanskom mafijom. Nema posla s njima. Barem ne koliko ja znam.
Stefan nije u pravu. Nema poveznice. Čak i ako je moj otac sposoban za
takvu brutalnost.
Otresem te misli i sjednem na krevet. Nemam što činiti osim prebacivati
TV kanale pa to i činim sve dok, sat vremena kasnije, ne uđe muškarac
noseći moju torbu i torbu za odjeću. Slijede ga dvije žene koje vuku kofer.
Muškarac odlazi, a žene se počinju pripremati, govoreći mi na
talijanskom da su ovdje da mi naprave frizuru i šminku te da me pripreme
za zabavu.
Odgovaram im na engleskom i samo se smiješim kad se dive
zaručničkom prstenu. Uspijevam se odšuljati do kupaonice na nekoliko
minuta sa svojim iPodom kako bih mogla poslati poruku Alexu da sam u
gradu. Da ga želim vidjeti. Smislit ću način kako. Zabava je dovoljno
velika i mogu se iskrasti kad Stefan bude zauzet. Ali ne mogu ga uključiti
jer je prazan, a kabel koji sam gurnula u torbu je američki kabel. Sranje.
Minutu razmislim. Ovo je u redu, nije veliki problem. Mogu mu poslati
poruku preko svog računala kod kuće i ondje uzeti kabel za punjenje.
Kad se vratim u spavaću sobu, žene su se smjestile i čekaju me.
Treba im cijeli sat da mi naprave frizuru i šminku, a ja u tom periodu
poslušno sjedim. Većinu dana se ne šminkam uglavnom jer sam lijena i
iziskuje previše truda, ali i zato što rijetko koga viđam ili igdje idem, osim
na zabavama koje organizira moj otac i onda ima ljude koji dolaze i to rade
umjesto mene. Kao večeras.
Iskreno, ne razmišljam previše o tome i pitam se koliko bi Stefan bio
iritiran da zna koliko je sličan mom ocu. Oboje me žele odjenuti kao lutku
76
da se pokažu svojim prijateljima ili, u večerašnjem slučaju, da me razmeću
pred očevim licem.
Ali guram te misli u stranu jer imam važnije stvari na umu.
Kao Alexa.
Žena upravo zakopčava patentni zatvarač na haljini kad se vrata
otvore. Okrenuta sam im leđima, ali ne moram pogledati da bih znala da
je to Stefan. Kao da mi se svaka dlaka na tijelu nakostriješila u znak
upozorenja.
Kad okrenem glavu, nalazim ga kako stoji na vratima u crnom
smokingu i moram priznati da dobro izgleda. Stvarno dobro.
Visok je, viši od većine muškaraca koje poznajem, i dobro građen s
čvrstim mišićavim ramenima i rukama, dotjeranim strukom i snažnim
nogama. Onih kojih se sjećam s njegovog plivanja neko jutro.
Ta pomisao izaziva rumenilo u mom licu i odmahujem glavom da
razbistrim sliku.
Ali nije samo to što je lijep. Ima još nešto u vezi Stefana Sabbionija. To
je način na koji se on ponaša. Ima nevjerojatnu količinu samopouzdanja
kao da se ništa i nitko ne može zajebavati s njim.
Ne, to je više od toga.
Kao da izaziva bilo koga da pokuša.
Gleda me i mislim da je na trenutak bio nespreman.
Još nisam vidjela kako izgledam. Znam da mi je kosa podignuta i da su
me natrpali toliko maskare da mi je teško trepnuti, ali osim toga, ne znam.
Stefan pročisti grlo, pokazujući prema vratima naginjući glavu. Žene se
uspravljaju i jure iz sobe. Zar misli da ću ga i ja jednog dana tako slušati?
Jer neću nikada.
Ne skida pogled s mene dok stojim, postajući svjestan da nervozno
okrećem prsten na prstu. Pazim na izraz svoga lica, ne gledajući ga sasvim
jer bi samo napuhalo njegov ego da zna da ga smatram privlačnim.
Ili ga bih smatrala privlačnim da ga ne mrzim.
“Što?” Pitam, sretna jer moj glas zvuči gotovo dosadno.
Obrijan je tako da je njegovo lice glatko i kad mi se, trenutak kasnije,
osmjehne sa svojim proračunatim osmijehom, vidim rupicu na njegovom
obrazu. Uđe u sobu i zatvori vrata.
“Okreni se.”
“Što?”
“Želim vidjeti stražnju stranu.”
“Ja nisam stvar.”
77
“Vrlo si lijepa, Gabriela,” kaže, bez onog osmijeha.
Kompliment - ili možda način na koji ga je udijelio - uhvati me
nespremnu.
Odvratim pogled, osjećam kako mi se lice žari.
Umjesto da mu zahvalim, gledam u veliko ogledalo u kutu sobe. Nisam
tašta osoba i znam da je izgled jebena lutrija, znam da sam imala sreće, ali
opet, ovo što su one žene učinile, izgleda dobro. Izgledam starije. Možda
čak i malo lijepo.
Sviđa mi se ovo što vidim. Izgledam kao moja mama.
Odlazim do ogledala i susrećem vlastiti pogled. Ispružim jedan prst i
dodirnem njime staklo i odjednom se osjetim nevjerojatno tužno. Oči mi
se pune i u sebi psujem kilu maskare na trepavicama jer ne mogu plakati
osim ako ne želim izgledati kao rakun. Ali ovako, s ovom frizurom i
tamnom šminkom, izgledam točno kao moja mama na dan njezina
vjenčanja.
I njoj je bilo osamnaest godina. A Stefan ima dvadeset devet godina,
otprilike godine koliko je moj otac imao kad se njome oženio.
Ironične su sve ove sličnosti.
Ili samo okrutna šala života.
Stefanov odraz dok mi prilazi s leđa tjera me da odagnam te misli. Tjera
me da očvrsnem.
Ne pokazuj slabost.
To je jedina stvar za koju sam zahvalna ocu što me naučio. Iako, nije da
je imao namjeru to me podučavati. Ovi ljudi, ljudi poput mog oca ili
Stefana, ako vide otvor, bilo koju sitnu pukotinu na površini, bilo kakvu
pukotinu u oklopu, oni će napasti. Pojest će te cijelog.
Suzim oči i podižem pogled kako bih susrela njegov u ogledalu.
Njegov pogled klizi niz moja leđa i sjećam se kako mi se haljina spušta
na donji dio leđa, obris mojih bokova izražen je skupljenom tkaninom.
Tada shvatim da drži kutiju i ne mičem se kad je otvori, podigne što
god da je unutra i baci praznu kutiju na krevet. Podiže dugi, zlatni lanac
preko moje glave i zatvara kopču na mom vratu i sjećam se te prve noći
kad smo se upoznali. Kad nisam znala tko je on bio. Kad mi je stisnuo
krvavu ogrlicu oko grla, i mislila sam da će me zadaviti s njom.
Moji prsti se pokreću da ga dotaknu dok on dodiruje moju kralježnicu,
dodiri laki poput pera dok ocrtavaju liniju, od potiljka prema dolje, jedva
dodirujući svaki kralježak, tjerajući me da drhtim dok se pomiču niže,
niže, zaustavljajući se upravo tamo gdje prestaje haljina.
78
Pogledom prati liniju ruke i trenutak kasnije uspravlja se. Njegove oči
su tamnije kad se susretnu s mojima u ogledalu.
Pročišćava grlo, pruža ruku da mi lagano dotakne ramena i okreće me
tako da sam okrenuta prema njemu.
Njegove oči zarobe moje i grlo mi se osuši jer sam prestala disati. Čini
mi se da to radim u njegovoj blizini, pogotovo kad je tako blizu. Kao da
nema dovoljno kisika u sobi za oboje. Kao da jedno od nas mora odustati.
Jedno i hoće.
Dodiruje mi bradu, podiže mi lice i jagodicom palca mi briše
sljepoočnicu. Njegov dodir je tako mekan da gotovo nije stvaran i tako je
suprotan ovom čvrstom čovjeku. Ovom brutalnom, opasnom čovjeku.
“Trepavica,” kaže.
Trepnem i kimnem. Jer ne znam što dovraga mislim ili bih trebala
misliti ili osjećati ili bilo što.
On samo skida trepavicu, glupačo.
Pokazuje mi da se pogledam nazad u ogledalo.
Okrećem se prema ogledalu da vidim kako ogrlica, jednostavna, nježna
zlatna stvar, visi skroz niz moja leđa s jednim svjetlucavim dijamantom
poput njihala, utega na kraju lančića.
Prelijepo je.
“Jesi li spremna?” On upita.
Okrenem se prema njemu i pomislim kakav smo par.
“Naravno,” kažem, pokušavajući zvučati ležerno, ravnodušno.
Kad krenemo izaći iz sobe, njegova ruka dolazi do dna mojih leđa, do
golog mesa. Prostire se cijelom njihovom širinom i potrebno mi je sve da
ne zadrhtim od njegova dodira dok me vodi van i niza stube.
Ujak Jack je odjeven u smoking i puši cigaru dok pije viski.
On mi kimne s odobravanjem.
“Vidimo se tamo,” kaže nam.
“Nemoj piti toliko da zaboraviš doći, starče,” dobacuje mu Stefan preko
ramena dok me vodi van u toplu noć.
79
Gabriela gleda kroz prozor dok se vozimo prema kući njezina oca.
Gledam je iz profila.
Izgleda zapanjujuće. Ona je lijepa djevojka, ali večeras je više od toga.
Večeras sjaji.
Nije se našminkala - osim balzama za usne ako se to može smatrati
šminkom - u danima kada je bila sa mnom.
Žene s kojima idem na spojeve - ne, spoj nije prava riječ. Ja ne izlazim
na spojeve. Žene koje ševim starije su od nje, naravno, ali postoji nešto
drugačije kod Gabriele. Nešto nevino. To je kvaliteta koju nijedna od tih
žena ne posjeduje. Jedna za koju nikad nisam mario.
A ta nevinost, to je drugačije nego biti naivan. Da je naivna, ne bi me
zanimala, ali volim ulaziti u rasprave s njom. Ona je fascinantna. Tako
neočekivano.
Ali ona je kći svoga oca i to vidim čak i po tome kako reagira na mene
kad naredim. Nešto jednostavno poput preobuvanja cipela sinoć. Da je
bilo tko drugi, potukla bi se sa mnom. Ne bi pomislila da štedi snagu. Da
bira svoje bitke.
Nakon što sam joj rekao u avionu o Antoniju, vidio sam ono što ona
misli da dobro skriva.
Ona zna da su ruke njezinog oca prljave. Možda ne želi priznati koliko
krvave, ali zna.
80
Sjećam je se one noći u očevoj radnoj sobi kad je ušla u toj krvavoj majici
i onim odvratnim vojnim čizmama. Sama bi se borila sa svojim ocem. Čini
se da je navikla na to i to me čini znatiželjnim.
Iako to nije važno za moje ciljeve.
Kad se naš auto zaustavi na ulazu u kuću njezina oca, Gabriela skreće
pogled na impozantna dvokrilna vrata. Da ne znam bolje, rekao bih da
izgleda nervozno.
Ipak me nije briga. Izlazim iz auta i pružam joj ruku.
Ona ispruži jednu vitku nogu i stavi svoju ruku u moju. Vidim da su joj
nalakirali nokte u skladu s haljinom. Pomažem joj i iako je gledam, ona
gleda sve osim mene.
Opet, nije me briga.
Zato što je večeras moja druga pobjeda protiv Gabriela Marchesea dok
uvodim njegovu kćer, moju prekrasnu buduću nevjestu, u njegovu kuću
gdje mi njegovi vojnici otvaraju ulazna vrata, gdje se smiješim i vidim kako
se njegove oči sužavaju pri pogledu na mene ulazim kako kao kralj,
najveća nagrada od svih u mojim rukama.
Gledam ga kad skreće pogled na nju.
Gledam ga kako je promatra, svoju lijepu kćer u haljini koja otkriva
možda više nego što bi on želio.
Njegov pogled prelazi duž nje, ali ono što vidim u njegovim očima kad
pogleda njezino lice natjera me da zastanem. Od toga mi se okreće
želudac.
Gabriela se ukoči pokraj mene. Leđa su joj ravna kao da je spremna za
rat, oči su joj uprte u nešto preko oca. Usne su joj čvrsto stisnute i vidim
kako joj se čeljust steže kad konačno susreće očev neobičan pogled.
Prošli su trenuci. Samo nekoliko sekundi. I dok opet gledam njega, on
je ispravio svoje lice. On je jednostavno otac koji ponosno gleda svoju kćer.
Ali kroz taj osmijeh vidim tik u kutu njegova lijevog oka. I vidio sam to i
neku večer. To je mali znak o tome što se zapravo događa u njegovoj glavi.
“Gabriela,” kaže promuklim glasom. Prilazi nam, raširenih ruku da je
zagrli.
“Tata.” Njezin je ton ravan. Ponaša se ležerno. Dosadno, čak. Ali ona
nije ni jedno od toga.
Gledam ih, gledam kako je grli, gledam prostor koji ona ostavlja
između njih, jedva ga dodirujući. Oči joj se fokusiraju na nešto na
udaljenom zidu kad je poljubi u obraz.
81
Vidim kako se čini da se skupila u sebe i nešto me tjera da je povučem.
Da je sakrijem iza sebe.
Marchese se uspravlja, okreće prema meni.
Pročistim grlo. Natjeram se na osmijeh.
Zamišljam stvari. Vidim stvari kojih nema. Večeras je pobjeda u kojoj
planiram uživati.
“Tata,” kažem i njegova očigledna ljutnja na moj pozdrav izmami mi
pravi osmijeh.
Pročišćava grlo, pravi predstavu tražeći konobara oko sebe. “Sok od
jabuke za moju kćer,” poviče dovoljno glasno da je posrami.
Gabrieline oči se suze i ja promatram ovu čudnu interakciju između oca
i kćeri koji su i sami poput neprijatelja.
Ne znam puno o njihovoj vezi, ali nakon ovoga ću saznati.
Gabriela bez riječi uzima ponuđeni sok od jabuke u ukrašenoj čaši.
“Stefane,” kaže, pokazujući mi da uzmem drugu čašu sa šampanjcem.
“Više volim viski.”
Gabriel Marchese hladno mi se smiješi dok se ljudi gomilaju oko nas da
nam čestitaju, žene koje se dive nad Gabrielinim prstenom, njezinom
haljinom, našom navodnom vrtložnom romansom i kako smo zgodan par.
Neki čak komentiraju prekrasne bebe koje ćemo napraviti.
Pitam se što im je Marchese rekao da sačuva obraz.
Dok se krećemo kroz kuću i vani u stražnji vrt, na trenutak smo
razdvojeni. Vraćam je uz sebe dok se probijamo da pozdravimo naše
goste, gotovo ravnomjerno podijeljene članove obitelji Marchese i
Sabbioni. Lice me boli od smiješka i jebeno mrzim čavrljanje, ali uživam u
Marcheseovom zgražanju svaki put kad me je prisiljen predstaviti svojim
prijateljima i suradnicima kao svog budućeg zeta.
Gabriela se ispriča da ide do toaleta, a ja koristim trenutak da skliznem
u sjenu, promatram ljude, bilježim tko je tko i tko će biti problem.
Kad se konobar pojavi da mi dotoči viski, vidim Rafu kako ide prema
meni s Clarom pod rukom. Ne smije se.
“Kriste. Pretenciozno?” Pita, gestikulirajući oko sebe.
Pijuckam viski i gledam Marchesea. Ne promiče mi kako on, iako se
čini da je u intenzivnom razgovoru, drži jedno oko na meni.
“Samo mu trljam lice,” kažem. Okrenem se Clari.
Ona se nasmiješi, oslobodi se Rafe i okrene se kako bi pokazala svoju
haljinu. To je trenutak u kojem se Gabriela vraća, vidim kako gleda Claru
i prisjećam se one noći. Pitam se što je mislila da se događa.
82
Lice joj očvrsne kad stane pokraj mene.
“Izgledaš prekrasno kao i uvijek, Clara,” kažem svojoj sestrični.
Gabrielina čeljust se steže i ona prekriži ruke na prsima. “Gladna sam,”
kaže ona, ne gledajući baš Claru ili Rafu.
Primjećujem da je Rafa promatra znatiželjnije nego što mi se sviđa.
“Gabriela, ovo je moja sestrična, Clara,” kažem. “Vjerujem da si je
vidjela na bazenu neku večer.”
I tu dolazi do izražaja Gabrielin odgoj i ona ima sreće što je oko
centimetar viša od Clare jer joj to daje priliku da je pogleda s visoka. Traje
samo djelić sekunde, tek toliko da pošalje poruku.
Clara pruža ruku, naginje glavu u stranu i široko se smiješi. “Lijepo je
upoznati Stefanovu odabranu buduću nevjestu,” kaže ona svojim
svilenkastim glasom.
Gabriela se rukuje s njom, a Rafa i ja gledamo kako Gabriela probavlja
Clarine pažljivo odabrane riječi.
“Vi ste tako bliska obitelj,” kaže Gabriela. “Vas troje.”
Glazba tada prestaje, a Gabrielin otac najavljuje večeru.
“Ispričajte nas,” kaže Gabriela. “Tako mi je drago što si uspjela doći,”
kaže ona Clari, glasom prožetim sarkazmom.
Gabriela i ja sjedimo zajedno za glavnim stolom za večeru zajedno s
njezinim ocem. Ona prebire po svojoj hrani dok ja s užitkom jedem i
slušam kako nam njezin otac nazdravlja, a zatim priprema svoju vlastitu
zdravicu, ne zaboravljajući spomenuti moje sicilijanske korijene.
Gledam kako se moja obitelj miješa s njegovom, gledam kako njegovo
lice postaje sve tamnije i tamnije dok se infiltriramo u njegov dom i jedemo
njegovu hranu i pijemo njegovo piće.
Prođe sat, pa još jedan.
Pozorno pratim svoju zaručnicu i primjećujem kad se ušulja u kuću.
Ispričavam se nekoliko trenutaka kasnije i slijedim je, znajući kamo ide.
Posljednji put sam se popeo ovim stepenicama one noći kad sam saznao
da mi je brat mrtav. Bila je to noć kad sam predao svoju poruku.
Večeras se penjem na njih kao da ih posjedujem, jer na neki način ih i
posjedujem.
Njezina je soba mračna kad uđem, ali iz spavaće sobe vidim svjetlo i
čujem tipkanje na tipkovnici. Tiho hodam prema njoj i onako kako je
njezin stol smješten, okrenuta mi je leđima. Ne čuje me kako ulazim, ali
čita sve što je na ekranu prije nego što se pomakne prema dolje, klikne na
nešto drugo, pročita to.
83
Kad pročistim grlo, ona se ukoči. Brzo zatvara ekran i sjeda, ali se ne
okreće.
Stavljam ruke na njezina ramena i stišćem ih. „Iskrala si se,” kažem,
saginjući se da dodirnem njezin obraz s mojim. “Što je tako zanimljivo da
si napustila vlastitu proslavu zaruka?” Prošapćem.
“To nije prava proslava zaruka.”
Jednom joj rukom stišćem rame, a drugom tapkam po podlozi miša i
vraćam zaslon u život. Na njezinom početnom ekranu nalazi se fotografija
psića.
“Tvoj pas?”
“Slika s interneta.”
“To uopće nije čudno.”
Kliknem na Početni izbornik i njezina ruka poleti prema mojoj i
zaustavi me.
Ona malo okreće glavu, tako da joj je lice centimetar od mog. Pogledi
joj sretne moj, zatim polako putuje do mojih usta i ona liže svoje usne.
Smijem se.
Oči joj se beskonačno suze kad ponovno sretne moj pogled. “Umorna
sam. Koliko dugo moramo ostati?”
“Samo dok ne pogledam tvoju povijest pregledavanja.”
“Nema se što vidjeti.”
“Onda ti neće smetati.”
Ona kotrlja stolicu unatrag i ustaje.
Uspravljam se tako da nam se tijela dodiruju dok je ona zarobljena
između stola i mene.
“Da ne znam, pomislio bih da mi pokušavaš odvratiti pažnju,” kažem.
Ona malo podiže bradu. „Što je s tobom i Clarom? Je li ona stvarno tvoja
sestrična?”
Prebacujem pogled na njezine lijepe, pune usne, na nabrekle male grudi
s njihovim otvrdnutim bradavicama koje pritišću saten haljine.
“Da, ona mi je sestrična.”
“Imate li vi neku vezu ili tako nešto? Ti i ona i Rafa?”
Ona je tako blizu, osjećam blagi miris parfema.
“Čudno pitanje koje možeš postaviti svom zaručniku na zabavi za
zaruke, zar ne?”
“Ovo nije stvarno, prestani se ponašati kao da jest. Želim znati. Imam
pravo znati. Neću da me praviš budalom.”
“Kako bih napravio budalu od tebe?” Želim da ona izgovori riječi.
84
Ona me bijesno gleda. “Ako se nešto događa, želim znati.”
“Što bi se događalo?”
“Znaš što mislim.”
“Odrasti, Gabriela. Koristi svoje rječnik.”
“U redu. Želiš da upotrijebim svoj rječnik? Izvoli. Jebeš li je?”
Široko se osmjehnem. “Bi li bila ljubomoran da je jebem?”
“Vi ste rođaci.”
“A smetalo bi ti da se ljubim s rođacima?”
“Gotova sam. Jebeš li je ili ne?”
“Gabriela,” kažem tihim glasom. “Budi dobra djevojka i idi sjedni na
krevet da me pričekaš.”
“Ili što?” Pita ona uspravljajući se, nehotice gurajući grudi uz mene.
Pogled mi pada na njih. “Bolje ti je da sjedneš prije nego odlučim da mi
se sviđa distrakcija, djevojčice.”
“Ako sam tako mala djevojčica, zašto me onda tako gledaš?”
“Kao što misliš da gledam Claru?”
“Pokušavaš me uzrujati.”
“Ne, samo želim pogledati tvoje računalo.”
“Zašto je plivala gola u tvom bazenu?”
Cvokoćem jezikom. “Ti si ljubomorna.”
“Nisam ljubomorna.”
“Izgubila je okladu, Gabriela.”
“Oklada?”
Sliježem ramenima. “Sada budi dobra djevojka i radi što ti se kaže.”
“Jebi se.”
“Ne dok se ne vjenčamo, princezo.” namignem.
Očima joj bljesne ljutnja, ali ona to brzo prikrije, nalijepivši širok
osmijeh na lice. “Naravno, pretpostavljaš da ću te jebati.”
Pritišćem se uz nju, dopuštam joj da me osjeti dok jednu ruku privijam
na golu kožu njezinih leđa, gledam joj oči i čujem kako joj zastaje dah dok
klizim prstima niz njezinu kralježnicu. Dolje koliko haljina dopušta. Kad
izdahne, uhvatim joj guzicu i stisnem.
Ona dahće, udara rukama o moja prsa.
“Ne brini. To ne znači da ne možemo raditi druge stvari,” počinjem,
gnječeći njezino čvrsto malo dupe dok se ona pritišće uz mene.
“Skini s mene, perverznjaku.”
Nasmijem se. “Kako me hvatanje guzice čini perverznjakom?”
“Samo prestani.”
85
“Reci mi nešto i prestat ću.”
“Što?”
“Bi li to željela? Da te skinem? Možda bih te trebao okusiti. Znam da
bih volio. Volio bih čuti što taj tvoj oštar mali jezik doziva kad svršavaš na
mom jeziku.”
Lice joj postane jako crveno.
Gura jače, ali me neće pomaknuti dok ja ne želim da me se pomakne.
“Zašto si takav kreten?” Tako je ljuta, izgleda kao da će zaplakati ili
lupiti nogom ili tako nešto.
“Idi sjedni,” kažem ozbiljnije.
“Ne. Izlazi iz moje sobe, Stefane.”
“Ovo više nije tvoja soba, Gabriela. Tvoja soba je u mojoj kući. Što prije
to shvatiš, to bolje.”
Opet gurne, a kad je pritisnem, vidim kako se koleba, na trenutak
nesigurna.
“Što si gledala?” Pitam, iskoristivši priliku.
“Što?”
“Na tvom računalu. Zašto si zatvorila čim si me čula?”
“Ne tiče te se.”
“Pogrešno. Sada je sve u vezi s tobom moja stvar. Što skrivaš?”
“Makni se od mene, mislim to.”
“Onda mi reci što si gledala ili idi sjedni dok ja pogledam. Svejedno ću
saznati.”
“Jebi se.”
“Već sam ti rekao ne dok se ne vjenčamo.”
“Misliš da si tako pametan, zar ne?” pita ona, pomičući ruke da me
uhvati za ramena. “Da ti kažem nešto, nisi,” kaže ona uz smiješak i u istom
trenutku koljeno joj jurne prema mojim jajima i moram priznati da bi to
bio prilično dobar pogodak. Ona je brza. Brža nego što očekujem.
Ali ja sam brži i uhvatim njezino koljeno između svojih bedara i
premjestim stisak na čvrstu njezinu dignutu kosu. Uneredim je, ali nije me
briga. Želim njezinu pažnju.
Povučem joj glavu unatrag i znam da je boli po izrazu njezina lica, ali
to je poanta.
“Nemoj to više nikada pokušati, razumiješ?”
“Da nisi više nikad pokušao staviti ruke na mene!”
Vrtim prste, a ona ispušta tihi, bolni zvuk.
86
“Stavit ću ruke na tebe kad god i gdje god poželim. Ti pripadaš meni,
sjećaš se?”
“Zadnji put kad sam provjerila ne možeš posjedovati drugo ljudsko
biće.”
“To je još jedna točka u kojoj griješiš. Vidiš, sada si u mom svijetu. A u
mom svijetu, ja postavljam pravila, a ti ih poštuješ. Ja. Posjedujem. Tebe.”
Rekavši to, okrećem stolicu i posjedam je na leđa sučelice sebi.
Obuhvaćam joj zatiljak i držim je uz sebe dok joj preko glave pretražujem
povijest njezina preglednika. Nije ga imala vremena obrisati i
pretpostavljam da me ne bi trebali iznenaditi njezini rezultati
pretraživanja, iako sam iznenađen što je pretraživala na talijanskom.
Mentalno bilježim tu činjenicu. Imam na umu činjenicu da nije
spomenula da razumije talijanski, ali to je moja greška. Iznio sam
pretpostavku. Podcijenio sam svoju zaručnicu.
To se više neće dogoditi.
Škrgućem zubima dok listam rezultate. Iako znam da nema puno toga
što bi mogla pronaći, vidjevši da je ime mog brata povezano s imenom
njezina oca, vidjevši nekoliko javno dostupnih detalja, to me i dalje iritira.
Ali nisu te stvari ono što me raspizdilo.
Tada primijetim da iskače mala ikona poruke s potpuno novom
porukom. Kad sam je pročitao, shvatio sam zašto je danas poslijepodne
izgledala tako krivo. Kad sam ušao u njezinu spavaću sobu i zatekao je
kako sjedi na krevetu sa svojim iPodom, pretpostavio sam slušala je
glazbu.
Opet sam je podcijenio.
To je samo kratak odgovor na njezinu poruku od nekoga po imenu Alex
i jednostavno glasi “U redu”.
Od njenog pitanja njemu krv proključa i potrebno mi je puno truda da
mi lice ostane neutralno.
“U Rimu sam i nisam daleko od tebe. Moram te vidjeti. Molim te. Obećavam
da nitko neće saznati. Večeras mi je možda posljednja prilika.”
Tko je jebote Alex?
Sve zatvorim i povučem se da je pogledam.
Znao sam da ću je morati testirati. I siguran sam da će ovo biti prvi od
mnogih takvih testova.
Zašto onda osjećam osjećaj izdaje? Što sam očekivao?
Stavljajući ruke s obje strane na stol i nagnem se bliže.
87
Ono što vidi u mojim očima sigurno ju je uplašilo jer njezine zjenice se
šire, a ona se naginje što dalje od mene.
“Ako želiš informacije o mom bratu, sve što trebaš učiniti je pitati me.
Nemoj mi ići iza leđa i nemoj mi lagati. Da li razumiješ?”
Ona izgleda iznenađeno, ali kima. “Nisam mislila da ćeš mi reći,” kaže,
a glas joj zvuči promuklo kao da joj je grlo suho. Ili je to što čujem možda
olakšanje.
Dugo je proučavam, a zatim se odmaknem, dajući joj prostora.
“Imam sastanak s tvojim ocem, ali ću reći vozaču da te odveze do kuće
mog strica.”
Njezine oči pretražuju moje kao da ne može jebeno vjerovati da će biti
tako lako.
“Hvala ti.”
Mrzim da me lažu. Jebeno to mrzim. I mrzim da me laže netko moj. To
je ono što je jednom našu obitelj dovelo do dna. Ono što ju je rastrgalo.
Neću to opet dopustiti.
Doduše, Gabriela nije sa mnom svojom voljom, ali bit će moja žena. Ako
se ševi s tim seronjom Alexom, zaustavit ću to i kaznit ću je. Neću se dati
prevariti. A moja žena, bez obzira na okolnosti našeg braka, apsolutno
neće spavati u tuđem krevetu. Ikad.
Ispružim ruku, s dlanom prema gore, i lažno joj se nasmiješim,
zadivljujući sam sebe smirenom vanjštinom jer iznutra želim zavrnuti
njezin lijepi vratić.
Njezin pogled nije se odvojio od mene, ali treba joj dosta vremena prije
nego što stavi ruku u moju i ustane. Ispratim je iz njezine spavaće sobe i
niza stube do ulaznih vrata. Pozovem jednog od svojih ljudi.
“Vodi je kući,” kažem mu na talijanskom, ne priznajući da znam da
razumije što govorim, dok ona drži bezizražajno lice kao da ne razumije
ni riječ.
Vojnik kima glavom i pokazuje Gabrieli.
Ona zakorači, ali ja je uhvatim za zapešće. Priđem joj i nagnem joj lice
prema svome.
Ona bulji u mene vjerojatno se pitajući da li se predomišljam ili je
izigravam.
“Lijepo spavaj,” kažem joj i sagnem se da je poljubim u usta. Prvi put.
Ne silim je da otvori usta. Ne klizim jezikom unutra. Ovo nije to.
Umjesto toga, zamišljam Judinu izdaju Isusa, ali ne smatram sebe
mučenikom. Daleko od toga.
88
Ali mislim na onaj poljubac u vrtu.
Jer koliko god su joj usne meke i slatkog okusa, znam da će me izdati
večeras.
89
Zbunjena sam tim poljupcem. Dok me jedan od Stefanovih ljudi vozi
natrag u kuću ujaka Jacka, sve što mogu je razmišljati o tom poljupcu.
Zašto je to učinio? Bilo je potpuno neočekivano i nepotrebno.
Misli mi se vraćaju na Claru. Kako je izgledala lijepo, sofisticirano i
uglađeno. Kako mi je samouvjereno pružila ruku i kako je pažljivo birala
riječi.
Ona zna okolnosti koje spajaju Stefana i mene. Ne sumnjam u to.
A način na koji je odgovorio - ili nije odgovorio - o njoj i činjenica da
sam uopće pitala - jer me nije briga - ljuti me da razmišljam o tome. To, i
sram me je.
Zašto sam uopće pitala? Što me briga koga on ševi dokle god ne dira
mene?
Dok prolazimo kroz ulaz gotičke vile i vozimo se prema ulaznim
vratima, primjećujem da je otvor privremene ograde kroz koji je danas
poslijepodne prošao kamion i dalje nečuvan. Pogađa me da jest. Ne bi li
to bila veća prijetnja uljezima od ulaznih vrata?
Ali možda ujak Jack nije meta.
Je li Stefan?
Shvaćam da mi to nikad nije palo na pamet jer ako je Stefan meta, čini
li to i mene metom? A kao šef mafijaške obitelji, mora postojati stalna
prijetnja protiv njega. Mislim, znam za barem jednog čovjeka koji bi ubio
Stefana Sabbionija da može. Moj otac.
90
Stanemo kod ulaznih vrata i moram čekati da mi vozač vrata otvori jer
su zaključana.
Osjećam se kao dijete, ali izlazim i prolazim pored njega u kuću. Ne
razgovaram ni s kim i nitko ne razgovara sa mnom. Oni su samo hrpa
vojnika i sigurna sam da njihove naredbe ne uključuju čavrljanje sa mnom.
Dok se polako penjem do svoje spavaće sobe, bilježim gdje su svi i
pretvaram se da me zanima konstrukcija ako me netko pita zašto virim
glavom u zapečaćenu dnevnu sobu.
Alati, radni stolovi i prašina prekrivaju sobu, a namještaj je postavljen
uz udaljeni kut ispod višestrukih krpa za prašinu. Osvrnem se, ali nitko
od vojnika nije došao provjeriti kako sam.
Moram otići gore i presvući se, uzeti novac. Planiram ga dati Alexu i
njegovoj teti. Sigurna sam da im je to potrebno, s obzirom na to da on više
ne radi za mog oca i sjećam se da sam prije mnogo godina bila u kući
njegove tete. Nije joj dobro.
Voljela bih da mogu samo sada izaći, ali požurim uza stube i obučem
istu haljinu za sunce koju sam ranije imala, zajedno s parom japanki. Nije
idealno, ali poslužit će. Zapravo se nisam spakirala prije odlaska iz
Palerma.
Nakon što sam se odjenula, raspustila sam kosu jer mi se igle zabijaju
u lubanju. Samo ih spustim i prstima počešljam kosu koja je sada valovita
od čvrstog uvijanja. Nalazim poderotinu na podstavi torbice koju sam
zašila prije nekoliko noći.
Povlačim šav dok ne popusti i zavlačim ruku između slojeva kako bih
pronašla vrećicu koji sam tamo sakrila. Izvlačim je, promatrajući svežanj
novca, kreditnu karticu i svoju putovnicu. Lažnu. Alex ju je napravio za
mene. Valuta su američki dolari, a ne euri, ali je i dalje novac.
Ne znam zašto nosim putovnicu sa sobom. Samo mi treba novac jer ne
planiram pobjeći, zar ne? Stefan bi me pronašao. Ili bi moj otac. Pitam se
što bi bilo gore.
Izvadim kreditnu karticu iz vrećice, a zatim stavim vrećicu u malu
torbicu koja je previše otmjena za moju haljinu, ali to je sve što imam.
Stavljam svoj iPod i europski punjač koji sam pokupila od kuće u torbicu.
Čudno mi je namještati krevet, trpati jastuke ispod pokrivača da netko
ne proviri pa da misle da spavam, ali ovo nije prvi put da se iskradam. Ja
sam profesionalac.
Iako pretpostavljam da sam profesionalac, sada se ne bih morala
iskradati jer ne bih bila uhvaćena neku noć.
91
Poželjevši da mogu nazvati Uber, vraćam se u hodnik nakon što sam
provjerila je li slobodno i odšuljam se niz stepenice u prašnjavu dnevnu
sobu. Zastanem kad čujem dva muškarca kako razgovaraju, ali njihovi
glasovi nestaju dok prolaze negdje unutar kuće.
Dođem do privremenih vrata, otvorim ih i pomislim kako je ovo lako.
Nešto mi smeta u vezi toga.
Nikada nisam dobila odgovor od Alexa da mi kaže da je u redu da
dođem, ali samo moram ostaviti novac. To je sve. Ispričati mu se osobno.
Ne znam. Sve što znam je da mu dugujem jer ima dvije slomljene noge
zbog mene.
To su misli kojima se bavim dok izlazim u tamnu noć. Prigrlim ruke
uza se iako nije hladno i uvjerivši se da je put slobodan, požurim prema
velikom kamionu parkiranom uz ogradu, zaobiđem ga i nekoliko
trenutaka kasnije, na ulici sam i brzo se udaljavam iz kuće pitajući se kako
sam to uspjela, brojeći svoje sretne zvijezde.
Rim poznajem prilično dobro, iako ovo susjedstvo i ne toliko. Ali ja se
vraćam putem kojim smo se vozili i petnaest minuta kasnije, dolazim do
benzinske crpke s pripadajućim kafićem i ulazim unutra. Zauzeto je samo
nekoliko stolova, ali ovdje nema dovoljno ljudi da mogu proći
nezapaženo.
Svi se okreću kad zvono na vratima zazvoni dok ulazim. Skupljam kosu
iza uha i probijam se do šanka na kojem stoje dva muškarca i pijuckaju
espresso.
Barmen me primjećuje i, nakon što sam naručila espresso koji neću piti,
pitam mogu li telefonom pozvati taksi. On to napravi i nazove umjesto
mene, a ja plaćam kavu kreditnom karticom. Zatim se vraćam vani da
pričekam taksi koji se zaustavlja samo nekoliko minuta kasnije.
Ovo je prelako, mislim, ali ulazim. I dajem mu adresu, koja je otprilike
pola sata vožnje.
Vozač me promatra u retrovizoru, ali ja ga ignoriram i smjestim se dok
se vozimo, misleći kako ću ga zamoliti da pričeka i odvesti me natrag do
ujaka Jacka i ušuljati se natrag u svoju sobu, a da nitko ne primijeti da sam
izašla. Čak i ako se Stefan vrati, ako zaviri u moju spavaću sobu, vidjet će
jastuke i pretpostavit će da spavam i to će biti to.
A ako me uhvate, snosit ću posljedice. Sigurna sam da će me Stefan
kazniti, ali preživjela sam gnjev Gabriela Marchesea. Koliko Stefan
Sabbioni može biti gori?
92
Kad smo se zaustavili pred kućom, zamolila sam vozača da pričeka,
rekavši mu da ću mu platiti i to vrijeme. On pristaje i ja izlazim.
Ovo nije najbolje susjedstvo i svjesna sam toga dok se probijam do
ulaznih vrata male kuće koja pripada Alexovoj teti.
Znam gdje je samo zato što je Alexov otac radio za mog oca prije mnogo
godina kad smo svi bili djeca. Nekoliko puta bi nam mama dopustila da
pokupimo Alexa i povedemo ga sa sobom kad bismo išli u park ili na
bazen. Mama mu je umrla dok je bio tek beba pa sam u tom smislu valjda
imala sreće. Imala sam mamu osam godina.
Prije nego što pritisnem zvono na vratima, okrećem zaručnički prsten
tako da je dijamant s unutarnje strane. Nadam se da Alex to neće vidjeti.
Shvaćam da zvono na vratima ne radi pa glasno pokucam. Svjetlo je
upaljeno iza kuće što sam vidjela dok sam hodala ovamo, ali prednja soba
je mračna.
Nekoliko minuta i još dva kucanja kasnije, čujem lanac i kako se brava
okreće, a Alexova teta, žena od pedeset i nešto godina te sitnih crta lica i
izraza zabrinutosti otvara vrata.
Ta briga postaje tamnija čim me ugleda.
Pozdravljam je, praveći se da ne vidim način na koji me gleda. Ona
nešto mrmlja, križa se. Ne trebam hvatati riječi da bih znala što pokušava
reći.
Ne želi me ovdje.
A kad vidim Alexa kako prilazi iza nje na invalidskim kolicima, obje
noge u gipsu do bedra i ispružene ravno ispred njega, mogu razumjeti
zašto.
“Alex!” Uletim, a suze mi preplave oči.
Vidjela sam ga pretučenog. Čula sam kako mu se kosti lome. I koliko
god to bilo strašno, ovo, rezultat, posljedice koje je on snosio za mene, to
je poraznije od svega toga.
“Gabi,” kaže Alex kad ga zagrlim, pokušavajući ga ne povrijediti.
On me grli najbolje što može, jednom rukom oko mojih ramena dok ja
zarivam lice u njegov vrat.
“Žao mi je. Tako mi je jako žao.”
“Razgovarali smo o ovome,” kaže, povlačeći se.
Uspravljam se i gledam dolje u njega, gledam šavove na njegovoj glavi
gdje su mu liječnici obrijali kosu kako bi zatvorili posjekotinu. Sjećam se
kad ga je udarila razbijena pivska boca i mrzim čovjeka koji je to učinio.
“Nije tvoja greška. A osim toga, sve bih ponovio da moram.” Kaže.
93
Na to teta zaziva Boga.
Okreće se prema njoj, govori joj da je u redu i da uđe unutra.
Gleda me, s nepovjerenjem u očima. Ne krivim je. “Ona ne bi trebala
biti ovdje,” kaže ona. “Ona će te ubiti.”
“Samo ti želim nešto dati,” kažem, posegnuvši u torbicu da izvadim
vrećicu s gotovinom. “To su dolari, ali ih možete zamijeniti za eure. Ovdje
ih ima skoro deset tisuća.”
Pružam joj ga, ali Alex stavlja svoju ruku preko moje. “Nema potrebe
za tim, Gabi. I ja sam ti to rekao.”
“Samo mi dopusti da učinim ovu jednu stvar, Alex. To je ništa u
usporedbi s onim što si učinio za mene.”
“Učinila bi isto da su naše uloge bile obrnute. A Gabe…”
On zastaje.
Između nas prolazi trenutak šutnje. Oboje mislimo na Gabea. Onoga
što se dogodilo. Od posljedica koje je on snosio.
“Nisam te trebala uplesti,” kažem, ne razmišljajući o bratu.
“Imaš li još putovnicu?” Upita Alex. Kimnem, osjećajući oštre rubove
dijamanta na dlanu. Nemam mu srca reći da nije važno. Da su se moje
okolnosti promijenile. Umjesto toga pokazujem prema novcu.
“Molim vas, uzmite.”
Alex kima, dajući svoje dopuštenje. Njegova teta oprezno uzima novac.
Tada ulazna vrata padaju i Alexova teta vrišti, a ja također vrištim,
skačem ispred invalidskih kolica, misleći da su to očevi ljudi i nekako su
me slijedili i vratili se da opet kazne Alexa. Možda da ovaj put dovrše
posao.
Ali moj otac nije taj koji ulazi unutra. Nije on taj koji stoji tamo i maše
pištoljem. Nisu njegovi ljudi ti koji upadaju u malu kuću kao da je
posjeduju, kao da imaju svako pravo biti ovdje.
To su Rafa i još dvojica muškaraca koje ne poznajem.
A iza njih je Stefan.
94
Dakle, ovo je Alex? On je jebeno dijete. Njezinih godina, pretpostavljam.
S dvije slomljene noge i svježim modricama na licu i rukama.
Ali on je rukama uhvatio Gabrielu i vuče je za sobom, dalje od mene.
Kao da bi stajao između mene i onoga što želim.
Starija žena je pala na koljena i jeca, moleći se naglas, a Gabriela, moja
lažljiva mala zaručnica, stoji pored Alexa, širom otvorenih očiju. Šminka
od ranije joj se razmazala oko očiju, a kosa joj je valovita od podignute
kose. Izgleda zapanjujuće i zbrkano i krajnje prestravljeno odjednom.
“Što je ovo dovraga?” Pitam dok koračam preko rascijepljenog drveta
vrata i ulazim dublje u kuću da pokupim ono što je moje.
Kad uhvatim Gabrielino zapešće, ona se povuče i vidim kako je Alex
čvršće drži dok drugu ruku stavlja u krilo i uzima pištolj.
Mora da ga je stavio u kolica. I ja bih da sam na njegovom mjestu.
Zvuk Rafinog napetog pištolja dolazi iza mene i ja podižem ruku da
spriječim njega ili bilo koga drugoga da puca.
“Ti si Alex?” Pitam, primjećujući plastičnu vrećicu američkih dolara na
prljavom tepihu.
Mlađi muškarac kima, suženih očiju.
“Zamolit ću te samo jednom da makneš ruke s moje zaručnice.”
Obrve mu se skupe i okrene se Gabrieli.
Primjećujem da ga ne gleda u oči kad mu kimne.
“U redu je,” kaže ona, a glas joj drhti. Ona mora znati da nije u redu.
Nikako nije u redu.
95
Pušta je.
Okrenem se prema njoj, spustim pogled na njezinu ruku. Vidim
platinasti dio prstena pa ga okrećem dok dijamant ne bude izvana. Ovo,
pretpostavljam, je ona koja poštuje moju naredbu da ga ne skida.
“Van. U auto. Odmah.”
Ona odmahuje glavom, a ja pokazujem Rafi koji odlaže pištolj i korača
naprijed kako bi je odveo do auta.
Namjerno sam doveo Rafu. Želim biti siguran da joj je jasno da nema
ničeg lijepog u vezi mog rođaka.
Rafa je uhvati za ruku. “Idemo,” kaže joj, glas mu je nešto manje grub
od moga.
“Ne!” Ona ga povuče, uhvativši se za naslon obližnjeg stolca. Alex se
okreće, upire pištolj u Rafu.
“Rekla je ne. Miči ruku s nje ili ću je raznijeti.”
Rafa se nasmiješi, ali taj osmijeh postane zao u razmaku od sekunde
kad on posegne za svojim oružjem, a ja se bacim naprijed, zgrabim
Alexovu ruku i usmjerim je prema stropu kad njegov pištolj opali.
Gabriela vrišti, a isto tako i starica koja je zakopala lice u sjedalo
otrcanog kauča dok žbuka pada po nama.
“Hajdemo skloniti sve jebene pištolje, može?” Kažem.
Uzmem Alexu njegov i mislim da bismo se dobro sukobili da nije bilo
činjenice da su mu obje noge slomljene i da je vezan za jebena invalidska
kolica.
“I ti, Rafa,” kažem svom bratiću, okrećući se prema njemu dok
spremam Alexov pištolj u stražnji dio svojih hlača. “I odvedi je odavde.”
“Dopusti mi da objasnim! Mogu objasniti,” moli Gabriela dok je Rafa
vuče prema vratima. “Molim te, Stefane. Nemoj ga povrijediti. Ne možeš
ga povrijediti. Molim te, pusti me da ti objasnim.”
Pogledam je, zakoračim prema njoj.
Kad povuče za ruku, pokažem Rafi da je pusti. Hvatam šaku kose i
stavljam njezino lice umrljano suzama pred svoje.
Primjećujem kako se trza od boli, ali činjenica da joj još uvijek treba
trenutak da povuče pogled s Alexa na moj ispunjava me neočekivanim i
neopisivim bijesom.
“Jebeš li ga?” Pljunem.
Njezin izraz lica postaje zbunjen. “Što? Jesam li… ne!” Ona odmahuje
glavom koliko god može sa šakom kose koju držim. “Povrjeđuješ me,
Stefane.”
96
Ne popuštam stisak. Umjesto toga, uvijam se malo jače.
Ona škrguće zubima.
“Onda objasni.” Soba utihne osim blebetave starice. “I zaboga, neka
netko odvede tu ženu u drugu sobu.” Jebene molitve koje uvijek iznova
izgovara ljute me gotovo jednako kao što sam Gabrielu zatekao s drugim
muškarcem.
Dva muškarca ispraćaju ženu iz sobe. Gabrielina pozornost usmjerava
se prema njima.
“Ovdje. Gledaj me, Gabi.” Čitao sam poruke nakon što je otišla. Alex je
tako zove. Toliko su poznati.
Ona posluša. “Molim te. Boli me,” opet kaže, vukući me za ruku. Pustio
sam joj kosu.
“Imaš trideset jebenih sekundi. Govori brzo.”
“Samo sam im došla dati nešto novca. On...moj otac mu je to učinio.
Slomio mu je obje noge. Zato sam neku noć... zato je bilo krvi na mojoj
majici. Natjerali su me da gledam.”
“Zašto mu je slomio noge?”
“Pobjegla sam. Alex mi je pomogao.”
To što je njezin otac naredio premlaćivanje ima smisla, ali tjerati je da
gleda? To je sjebano.
“Otac me namjeravao udati za sina Abea McKinneyja i pobjegla sam.
To je bilo sve što sam mogla učiniti, Stefane. Ali sustigli su nas i on je to
učinio Alexu, a zatim ga je poslao ovamo, a ja znam da njegova teta nema
novaca, a on nema posao i...”
“Alex je radio za tvog oca?”
Ona kima glavom. “I njegov otac je radio također, ali je umro prije
nekoliko godina.”
“I izdao je tvog oca da ti pomogne?”
“Da.”
Bacim pogled na Alexa, na gips, pitam se hoće li opet hodati. To ne
pitam. Umjesto toga, postavim još jedno pitanje. “Zašto?”
“Zašto?” Ona ponovi, suznih očiju.
“Zašto bi to učinio?”
Proučava me i pogled u njezinim očima postaje gotovo sažaljiv.
“Zato što pomažeš svojim prijateljima,” Alex odgovara iza mene.
Ignoriram ga. “A zašto je on ovdje? u Rimu?”
“Kako bi bio podalje od Gabriele,” ponovno odgovara.
97
“Nisam pitao tebe,” kažem, ne okrenuvši se prema njemu. Približim joj
se, uhvatim je kad zakorači unatrag i spotakne se o razbijena vrata. Suzim
pogled. “Što je on tebi?”
“Moj prijatelj. To je sve.” Glas joj se lomi, a velike suze padaju iz očiju.
“On je moj prijatelj, Stefane.” Imam osjećaj da ih nema mnogo i ne znam
je li to zbog načina na koji je to rekla ili zbog načina na koji me gleda ili
koliko jebeno jadno trenutno izgleda, u neredu, ali još uvijek lijepo i plače.
Plače za prijateljem. Očajnički ga želi spasiti od mene.
“Trebam li ga držati podalje od tebe?”
“Zašto?” Pita ona, zgužvanog lica, suza crnih od sve te maskare. “Zašto
bi to učinio? Nisam li dovoljno izolirana? Zar nemaš ono što želiš? Sve što
želiš?” Grli ruke oko svog trbuha, ramena joj se zaokružuju, skupljaju se.
Kao što je večeras učinila pred svojim ocem.
Ja nisam poput njega.
Nisam nimalo poput tog čudovišta.
“Ne sve, ne.” Stisnem zube. “Pitat ću te još jednom i bolje da mi ne
lažeš. Jebeš li ga?” Glas mi je tih, ali čvrst, tvrđi nego što sam namjeravao.
Ona ispravlja kralježnicu i vidim kako se zid diže. Sjetim se kakva je
bila kad je vidjela Claru.
“Nije sve u jebanju. Možda za tebe jest, ali za mene nije.” I glas joj je
čvrst. Ruke joj se stisnu. “Ne moram nekoga ševiti da bih ga voljela,
Stefane.”
Taj zadnji dio je kao šamar. Osjećam kako mi se grudi stežu, ruke se
stežu i otpuštaju.
Alex se ubacuje. Sigurno osjeća kako napetost raste.
“Gabi mi je kao sestra. Poznajem nju i njezinog brata od svoje druge
godine, zaboga. Ono što sam učinio, učinio bih opet znajući posljedice.
Njezin brat učinio je isto za mene. Pa zašto se ne odmakneš od nje. Daj joj
malo prostora.”
Čujem ga kako mrmlja šupčino na kraju te herojske rečenice i okrenem
se prema njemu. Jer ću ozlijediti ovog kurvinog sina, slomljenih nogu ili
ne.
Gabriela me zgrabi za ruku i mislim da je ovo prvi put da me dotakla.
Barem ne da me odgurne.
Računa li se kad je stavila ruke na moja ramena kako bi se pripremila
da me šutne u jaja? Odlučio sam da ne.
Zakoračim prema Alexu i njezin se stisak pojača.
98
“Stefane, stani. Molim te. Alex je moj prijatelj. To je sve. Ako ga
povrijediš zbog mene—” glas joj se slomi i okrenem se da je gledam kako
guta. “Ako ga povrijediš, ili još gore, zbog mene, nikad ti neću oprostiti,
kao što nikad neću oprostiti svom ocu za ono što je učinio.”
Ne znam zašto je to važno. Zašto te posljednje riječi uopće ostavljaju
dojam.
Okrenem se jednom od svojih vojnika. “Daj mi to.” Pokažem na vrećicu
s novcem.
“To je za njih. Nije tvoje!” Kaže Gabriela.
“Gabi,” upozorava je Alex odmahujući glavom, i taj jebeni nadimak me
jebeno diže na živce. To i činjenica da ona sluša njegovo upozorenje.
Otvaram torbu. “Odakle ti toliko novca?” Ima nekoliko tisuća u
novčanicama od sto dolara.
“Uvijek štedim, malo po malo kako moj otac ne bi saznao,” kaže
Gabriela. “To je sve što sam imala kad sam otišla neku noć.”
Okrenem se prema njoj. “I samo ćeš mu to predati?”
“Da. I to te se ne tiče,” kaže ona, pružajući ruku da uzme vrećicu. “To
je moj novac.”
Uhvatim joj zapešće kad to učini. “Strpljiv sam, Gabriela. Ovdje moraš
biti vrlo oprezna.”
Ona pretražuje moje oči, a ja proučavam njezine, razmišljam kako je
lijepa čak i ako je u totalnom neredu sa svojom pokvarenom šminkom i
frizurom.
Ona pusti vrećicu i čeka.
Proučavam je, kimnem joj, a zatim je bacim Alexu u krilo.
“Idemo,” kažem svojim ljudima.
99
Odgurali su me na stražnje sjedalo jednog od automobila, a Stefan se vozi
naprijed. Ne razgovara sa mnom dok se vraćamo u kuću.
Kad smo stigli, otpratio me do moje spavaće sobe.
“Što to radiš?” Upitam kad uđe.
Zatvara vrata i uzima moju torbicu koju sam zgrabila dok smo izlazili
iz Alexove kuće.
Otvara je, vadi moj iPod, stavlja ga u džep. Čini isto s mojom kreditnom
karticom i naginje glavu u stranu dok izvlači moju putovnicu, bacajući
torbicu na krevet.
Gledam ga dok je otvara i čita ime.
“Ne izgledaš kao Sandy,” kaže. “Kako si dobila putovnicu?”
“Alex mi je pomogao.”
“Stvarno si namjeravala pobjeći? Nestati?”
Kimam glavom.
“S njim?”
“Ne. Samo ja. Pomagao je, to je sve.”
“Odrekla bi se svega?”
“Čega bih se odrekla?” Osjećam kako mi se oči pune. “Ne razumiješ
kako je to biti kći Gabriela Marchesea, Stefane. Nemaš pojma.”
“Onda mi reci.” Stavlja putovnicu u džep.
“Zašto? Više nije važno. A osim toga, nije te briga.”
“Ne poznaješ me, Gabriela.”
“Znam da si sličniji mom ocu nego što misliš.”
100
“Nemoj me vrijeđati. Nisam nimalo sličan tom čovjeku.”
“Stvarno? Dopusti mi da iznesem svoju poantu. On bi me prodao
drugom čovjeku za svoj dobitak. Ti me uzimaš za svoj. Izolirao me, držao
pod stražom. Nemam čak ni mobitel, Stefane. Ništa. Ti radiš isto. Čak si
mi uzeo iPod. Tamo sam bio zarobljenik, zarobljenik sam i ovdje. Istu stvar
napravio je mojoj mami. To je ono što ćeš ti učiniti meni. Misliš li da ja to
ne znam?” Prelazim šakom preko očiju, mrzeći svoje suze. “Samo me
ostavi na miru, u redu? Bio je ovo stvarno dug dan.”
“Dao sam mu novac, zar ne?”
Ne odgovaram.
“Da te pitam ovo. Što bi tvoj otac učinio?”
Ne želim odgovoriti na to. Ne želim razmišljati o istini u tome.
“Smjestio si mi,” kažem umjesto toga.
On kima glavom.
“Znala sam da je bilo suviše lako otići odavde. Znala sam. Kako si
saznao?”
“Poruka od Alexa. Pojavila se kad sam gledao tvoje računalo.”
“Iskušavao si me.”
“I podbacila si.”
Želudac mi se napinje.
“Što je tvoj brat učinio za Alexa?” Pita iz vedra neba.
“Molim?”
“Alex je rekao da je tvoj brat učinio isto za njega. Što je mislio?”
Gledam u stranu i razmišljam o Gabeu i onome što se dogodilo.
“Ništa,” odgovaram, gutajući. “Samo je mislio kad smo bili mali. Moja
mama bi ga ponekad pokupila i povela s nama. Alexu je majka umrla kad
je bio dijete i nikad nisu imali puno novca. To je sve.”
“Zvučalo je kao više od toga.”
“Pa nije.” Moram promijeniti temu. “Što sada?”
Naginje glavu u stranu. “Sada operi lice i operi zube i spremi se za
spavanje,” kaže, otkopčava leptir mašnu i pušta je da visi dok otkopčava
gornji gumb na košulji.
“Ako me namjeravaš kazniti, radije ću to odmah prihvatiti.” Malo mi je
muka.
Stefanove oči se beskrajno sužavaju dok me proučava i teško mi je
zadržati njegov pogled.
“Što misliš da ću ti učiniti, Gabriela?”
Omotavam ruke oko sebe, gledajući dolje.
101
“Kriste.” Prolazi dug, tih trenutak. “Neću te kazniti.”
Podignem pogled prema njemu, iznenađena, očekujući nešto drugo.
Korača prema meni, dovoljno blizu da mogu osjetiti vrelinu njegova
tijela.
“Ovo je tvoj jedini put da nećeš biti kažnjena, Gabriela. Neću to
ponovno dopustiti. Ti pripadaš meni. Shvati to i shvati to brzo. Već sam ti
rekao, ne želim te pokopati zajedno s tvojim ocem. Vjerovala ili ne, ne
želim te povrijediti. Ali nemoj me gurati. Ako mi staneš na put ili opet
izvedeš bilo kakav ovakav trik, bit ćeš povrijeđena. Jesam li jasan?”
Kimam glavom. On je kristalno jasan. Uvijek je.
“Dobro. Spremi se i idi u krevet,” kaže i okreće se kako bi otišao u
kupaonicu, usput skidajući sako i bacajući je preko naslona stolice.
“Što radiš?”
Izvlači košulju iz hlača, otkopčava gumbe i manžete i skida je.
Pogled mi prelazi na njegova prsa i moram ga povući natrag na njegovo
lice. Ima onaj smiješak u jednom kutu.
“Što radiš?” Pitam ponovno, moram pročistiti grlo prije nego što mogu
progovoriti. Glas mi zvuči čudno čak i dok prebacujem težinu na jednu
nogu i stavljam ruke na bokove da djelujem iznervirano.
“Idem se tuširati,” kaže.
“Idi u svoju sobu.”
Otkopčava remen, zatim gumb na hlačama. “Ovo je sada moja soba. Ja
ne mogu dopustiti da lutaš u građevinskoj zoni. Nije sigurno.”
“Rekao si... ne možeš.”
Prilazi mi, podiže mi bradu. “Tu nisi u pravu, princezo. Mogu raditi što
god želim.” Obuhvaća mi zatiljak i privuče me k sebi, zatim me poljubi u
čelo, držeći usne tamo dugi trenutak. To je poput obilježavanja. Kao da
sam njegova.
Kad me pusti, posrnem unatrag. Nestaje u kupaonici. Ne trudi se
zatvoriti vrata i trenutak kasnije, tuš se čuje. “Pridruži mi se ako želiš,”
zove me.
“U tvojim snovima,” kažem, ali nije dovoljno glasno da on čuje.
Odlazim u drugu kupaonicu da se umijem i operem zube.
Shvaćam da nemam pidžamu sa sobom. Uz alternativu spavanja u
donjem rublju, uvlačim se u krevet u haljini i gasim svjetla. To je veliki
krevet. Spavat će na drugoj strani.
102
Tuš se isključuje i nekoliko minuta kasnije, čujem Stefana kako ulazi u
spavaću sobu, osjećam kako se prekrivač podiže i krevet utone dok ulazi
u njega.
I ne spava na svojoj strani. On zauzima sredinu.
Zapravo, ni trenutak kasnije, njegova me teška ruka prekriva i povlači
me unatrag prema sebi.
Dahćem, pokušavam se osloboditi, ali on je presnažan i kad su mi leđa
prilijepljena uz njega, osjećam da je gol i sledim se.
“Zašto si još obučena?”
“Nisam spakirala pidžamu.”
“Nisam ni ja. Skini haljinu.”
“Dobro mi je ovako.”
“Već sam vidio gole žene, znaš.”
“Znam.”
Privlači me bliže, uvijajući svoje tijelo oko moga. “Radi kako hoćeš.”
Izvijam se, ali on me čvrsto drži. “Možeš li obući nešto?”
“Ne.”
“Ali—”
“Odrasti.”
Zašutjela sam. Tiho je i sve o čemu mogu razmišljati je njegova velika
ruka na meni, njegovo veliko, golo tijelo iza mog. Ne mogu spavati. Neću
moći. Nema šanse. Ali čini se da on uopće nema problema.
“Hvala ti što ga nisi povrijedio,” kažem tiho nakon nekoliko minuta.
“U redu je,” odgovara on, iznenadivši me. Mislila sam da je zaspao.
“Nikad nisam spavala s muškarcem u istom krevetu,” kažem mu iz
razloga koji ne razumijem.
“Pa, nije velika stvar. Samo spavaj.”
“Mislim da ne mogu.”
“Ne odlazim.”
“Stefane... nisam spremna...”
Prije nego što sam uspjela završiti, prevrne me na leđa s rukom preko
mog trbuha i malo se podigne kako bi me pogledao. Ne pali svjetiljku pa
mogu razabrati samo njegove tamne crte lica na svjetlu koje dolazi kroz
prorez na zavjesama.
“Ništa se neće dogoditi, Gabriela. Samo spavamo.”
Grizem se za usnicu i ne znam što osjećam. Posramljena. Neiskusna.
Izvan moje lige.
103
Slika Clare gole kako klizi preko bazena neku noć, njezine pametne
riječi i sofisticirano samopouzdanje ranije ove večeri bljesne mi u sjećanju.
“Neću te dirati. Ne tako,” dodaje.
“U redu,” kažem brzo, nadajući se da ni on mene ne vidi jasno jer
osjećam kako mi se oči pune suzama. Ne znam zašto. Jesu su to njegove
riječi ili način na koji ih govori jer u njima ima nježnosti. Ljubaznosti.
Prevrne me natrag na bok i ponovno zauzme svoj položaj iza mene i ja
se ne mičem da obrišem suzu koja mi klizi preko nosa i pada na jastuk.
Ne znam što je ovo.
Da je brutalan, bilo bi lakše.
Kad bi me natjerao da ga mrzim, mogla bih to učiniti.
Ali ovo? Izgubljena sam.
“Laku noć, Gabriela.”
Želim mu uzvratiti, nešto tako bezazleno. Ali bojim se otvoriti usta,
progovoriti jer će čuti da plačem, a ja to ne mogu.
I stalno mislim da je u pravu. Večeras sam ga izdala. Učinila sam više
od toga kad sam ga usporedila sa svojim ocem, čovjekom kojeg mrzi.
Čovjek za kojeg se zakleo da će ga uništiti bez obzira na cijenu. A što sam
otišla Alexu, nisam razmišljala o tome, niti jednom nisam razmišljala da
kažem Stefanu za Alexa. Zamolim sam ga da me sam odvede tamo.
Ponašala sam se onako kako bih se ponašala s ocem. I koliko god želim
vjerovati da je Stefan baš poput njega, nemilosrdan poput njega, okrutan,
ono što je učinio večeras, sve to, nije ono što sam očekivala od njega.
I to je od svega najteži dio.
104
Kad se ujutro probudim, sama sam i neugodno mi je kad shvatim da sam
okrenuta prema njegovom jastuku i da mi je ruka položena preko njegove
strane kreveta.
Jesam li to učinila dok sam spavala? Okrenula se prema njemu?
Omotala se oko njega kao one žene na bazenu jučer?
Moram biti oprezna. Moram zapamtiti da je on mnogo iskusniji od
mene u svakom pogledu. I moram zapamtiti da bez obzira na sve, on ima
cilj za ono što radi.
Ja sam kolateralna šteta. To je sve.
Sinoć je djelovao kao brižan jer sam patetično gladna takve vrste
ljubavi. Dovraga, bilo kakve naklonosti. I njegov dodir, njegova ruka oko
mene, njegovo tijelo čvrsto iza moga, koliko god se dobro osjećala, njemu
to ništa ne znači.
Ja mu ništa ne značim.
Ja sam sredstvo za postizanje cilja. Za kraj mog oca, da budem
konkretna.
Nije li rekao tako?
Odmaknem pokrivač, prisiljavajući se pogledati brutalnu istinu.
Zapamtiti je i ne dopustiti da se zbunim ili smiješno zanesem.
Srao je i kad je rekao da me neće kazniti. Uzeo mi je iPod, moje jedino
sredstvo komunikacije s Alexom, i lažnu putovnicu. Nisam ni pomislila
da ih pokušam vratiti ili raspravljati. Sinoć je bio ludi vrtlog događaja i
emocija. Ustajem, tuširam se i oblačim sada već izgužvanu haljinu jer to je
105
večernja haljina. Otvaram vrata da siđem dolje samo da me dočeka vojnik
koji stražari pokraj mojih vrata.
Je li ga Stefan tamo postavio kad je otišao? A kad je otišao? Čim sam
zaspala? Pitam se je li i Clara odsjela kod ujaka Jacka. Svi rođaci udobno
u jednoj kući, u jednom krevetu.
Skupljam hrabrosti i izlazim na hodnik.
Čuvar me ne zaustavlja, ali kad se probijem niz hodnik do stepenica,
on me slijedi.
Osvrnem se preko ramena. Ima kameni pogled. Samo odmahnem
glavom i siđem na prvi kat, prateći miris slanine, jaja i kave.
U blagovaonici je postavljen švedski stol i čim uđem, iz kuhinje dolazi
žena u uniformi i pozdravlja me.
“Dobro jutro,” kažem, promatrajući kavu.
Objašnjava mi da se poslužim sa svime.
Kad je pitam zna li gdje je Stefan, samo odmahne glavom.
Uzimam si šalicu kave i otpijem veliki gutljaj prije nego što uzmem
tanjur hrane. Sinoć nisam puno jela i gladna sam.
Upravo sjedam da pojedem svoj prvi komad slanine kada Stefan ulazi
u blagovaonicu. Sigurno je vježbao jer je skinuo majicu i njome briše lice.
Jedva skrenem pogled s njegovih golih, znojnih prsa. Od te tetovaže preko
srca. Od svih tih mišića ispod napete, preplanule kože.
Rafa ga slijedi, njih dvojica razgovaraju.
“Dobro jutro,” pozdravlja me Stefan.
Otkucaji mog srca se ubrzaju i brzo mu se nasmiješim prije nego što
prebacim pogled na Rafu koji ima ležeran izraz lica.
“Nedostajala si mi dok smo trčali,” kaže Rafa.
Potrebno je sve što imam da ne spominjem sinoć. Da ga ne podsjetim
kako me je okrutno zgrabio za ruku. Da ne istaknem modricu koju je
ostavio.
Stefan si natoči veliku čašu ledene vode i naslanja se na bife,
promatrajući nas.
“Nitko me nije pozvao,” kažem Rafi dok gledam Stefana preko ramena.
Rafa uzme komad slanine s pladnja na švedskom stolu i ubaci ga u usta.
Vidim kako mu se oči pomiču prema toj masnici. Prepoznaje li otisak
vlastite ruke?
“Idem se istuširati, Stef,” kaže.
“Dobra ideja. Zbog činjenice da si izgubio smrdiš gore nego inače.”
Rafa mu pokaže srednji prst i izađe.
106
“Dakle, on te može zezati, ali ja ne mogu? Čini se kao dvostruki
standard kada pravila dođu do mene.”
Stefan ponovno napuni svoju čašu i sjedne na stolicu pokraj moje.
“Raspoložena si.”
Bacim pogled na nadsvođeni ulaz u blagovaonicu. “Buđenje sa
stražarom na mojim vratima je zaslužno. Da ne spominjem da mi je iPod
oduzet zajedno s putovnicom.”
“Lažna putovnica. I to ne baš dobra.”
“Još uvijek je moja.”
“Što će ti?” Pita on, uzimajući slaninu s mog tanjura.
“Ne treba mi za ništa. Samo je želim.”
“Dobro.”
“Dobro?”
On sliježe ramenima. “Dobro. Nemam je kod sebe,” kaže, naslanjajući
se na sjedalo. “Ali možeš je dobiti natrag ako želiš. Nemam nikakve koristi
od nje.”
To je to? Mogu li je jednostavno dobiti? “Što je s mojim iPodom?”
“Koliko je stara ta stvar?”
“Nema ništa loše u njoj. Radi sasvim dobro.”
“To također. Vratit ću ti ga.”
“Zašto?”
“Zato što te ne želim izolirati,” kaže, koristeći moje riječi. “Inače, imaš
usran glazbeni ukus.”
“Slušao si moju glazbu?”
“Samo onoliko koliko sam mogao izdržati.” On se ceri, uzima zadnji
komad slanine s mog tanjura.
Odmaknem mu ruku. “Nabavi svoju.”
“Sviđa mi se tvoja,” kaže, promatra me i ne znam je li to što je sada
opušteniji nego inače ili činjenica da je polugol, ali teško se usredotočiti.
Zvuk nas prekida i trenutak kasnije, pospana Clara ulazi u
blagovaonicu u spavaćici tako kratkoj i tako prozirnoj, ne znam zašto se
uopće trudila da nešto obuče. Ona je bosa i nikada nisam osjetila ništa
slično ni prema jednoj ženi, ali Kriste, čak su i njena stopala savršena.
Kad nas ugleda, počne nam reći dobro jutro, ali zijevne i ode do šalice
kave.
Gledam u zid odmah iza Stefanova ramena dok on govori o previše
šampanjca, a ona se smije. Laknulo mi je kad ode sa svojom šalicom kave
umjesto da sjedne s nama.
107
“Jesi li dobro spavala?” Stefan pita kad ona ode. Ruga li mi se?
“Ne baš,” lažem.
“Slatko hrčeš.”
Osjećam kako mi se lice žari. “Ne hrčem.” Ne znam zašto to kažem.
Kako bih znala hrčem li i zašto bi me bilo briga?
“Slađa si kad spavaš. Sva mekana kad si se sklupčala uz mene i čak
pružila ruku prema meni kad sam ustao iz kreveta.”
“Ne bi li se trebao istuširati?”
“Smeta li ti što ne nosim majicu?”
“Ne. Nije…” Pročistim grlo. “Nisam primijetila,” loše lažem.
“Baš.”
“Ne zanimaš me, Stefane.”
“Ne budi tako obrambena, Gabi.”
“Onda me nemoj ismijavati, Stef.”
“Ne rugam ti se.”
“Jesi li zbog toga ustao iz kreveta?” Pitam, pokazujući na mjesto gdje je
Clara upravo stajala.
Obrve mu se skupe i trenutak kasnije, izdahne. “Je li riječ o tome? Već
sam ti rekao—”
„Da se ljubiš s rođacima. Shvaćam.”
“Mislim da to nisam rekao.”
“Nisi ni poricao.”
“Pa, ne radim to pa ne budi glupa.”
“Nisam glupa. I nisi trebao sinoć spavati u mom krevetu. Iskoristio si—
”
“Dosta. Nisam te iskoristio i ti to znaš.” Njegov izraz lica otvrdne i
vidim da postaje sve ljući dok govori. “Čovjek sam od riječi. Shvaćam da
nisi imala mnogo takvih u životu, ali nemoj me nikad optuživati da
iskorištavam ranjivu djevojku. I za tvoju informaciju, sinoć sam ja bio taj
koji je pazio da ne učiniš neku glupost.”
Progutam, ne mogu odgovoriti.
Bocnula sam medvjeda i sada je budan i gladan.
“Sjećaš li se jutra kad sam došao po tebe, Gabriela?”
Nisam sigurna kamo ide s ovim, ali da, sjećam se. Kako bih mogla
zaboraviti.
Kimam glavom.
“To je dobro. Sjećaš li se što se dogodilo kad si tada zabrljala?”
108
Suzim oči na njega, razmišljajući koliko je ova verzija Stefana Sabbionija
drugačija od one od sinoć. Kako je ovo pravi Stefan. Onaj kojeg trebam
zapamtiti.
“Jesam li pogriješio što te sinoć nisam kaznio?”
Progutam slinu i potrebno mi je sve da izdržim njegov pogled. Ali ne
mogu pokazati strah. Ne mogu pokazati slabost.
Pročistim grlo i odgurnem se od stola. Kad sam ustala, on mi rukom
prima koljeno da me zaustavi. Gledam dolje na to.
“Postavio sam ti pitanje.” Čujem upozorenje u njegovu glasu.
Podižem pogled u susret njegovom. “Makni ruke s mene.”
Oči mu se suze. “Već sam ti rekao, dirati ću te kad god i gdje god
poželim. Upamti, poštovanje je dvosmjerna ulica, princezo. Sada odgovori
na moje pitanje. I budi oprezna, Gabriela.”
“Ne,” zagrizem kroza zube.
“Ne što?”
“Ne, nisi pogriješio.”
Prošla je još jedna minuta prije nego što povuče ruku i još jedna dok ne
ustane, a ja vidim kako se mišići savijaju kad podigne ruku da prođe
prstima kroz kosu, izraz lica mu je ljut ili namršten, ili tako nešto.
“Spakiraj se i spremi za polazak. Ti odlaziš.”
109
Otpremio
me natrag u kuću u Palermu prije ručka. Stefan i Rafa, a
vjerojatno i Clara, ostali su. Pretpostavljam da provode dan u Rimu
kupujući, zabavljajući se i radeći što god jebeno rade.
Ali držao se svoje riječi, vratio mi je moj iPod i lažnu putovnicu pa
šaljem Alexu poruku čim ostanem sama da provjerim jesu li on i njegova
teta dobro.
Kaže mi da je Stefan poslao nekoga da im popravi vrata i da su dobro.
To me čudi. Zašto bi Stefan to učinio?
Ali opet, on ih je uništio pa zašto ne bi? To ga ne čini svecem ili tako
nešto.
Dan provodim sama i ovaj put obučem jedan bikini, jednostavan žuti, i
sjednem na rub bazena da se rashladim. Popodne dugo odrijemam i
večeram sama, a do devet navečer mi je dosadno i sita sam.
S terase mogu vidjeti svjetla Palerma i ako dovoljno dobro osluškujem,
mislim da čujem glazbu na plaži, ali vjerojatno to umišljam.
Nalazim gospođicu Millie u kuhinji. “Moram nešto raditi,” kažem joj.
“Mogu li ići u šetnju ili tako nešto?” Mrzim ovako tražiti dopuštenje, ali
tako je bilo i doma.
“Oh, ne znam...”
“Samo na brzinu. Možda...”
“Što mislite o knjizi?” Pita ona.
“Knjiga?” Volim čitati, ali završila sam ono što sam donijela, a nisam
vidjela ni časopisa u kući. Stefan mi se ne doima kao tip koji čita.
110
“Mislim da nisi vidjela knjižnicu. Dođi.”
Pratim je. “Postoji knjižnica?”
Ona se nasmiješi. “Pa, mala je, ali možda nađete nešto da vam zaokupi
vrijeme.”
Iznenađena sam kad je vidim kako vadi ključeve da otključa vrata
knjižnice, zbog čega se pitam zašto su uopće zaključana. Ali čim smo ušli
unutra, shvaćam.
Toliko o tome da me Stefan ne želi izolirati.
“Ovo je super,” kažem, gledajući oko sebe, pretvarajući se da ne vidim
telefon na udaljenom stolu.
Gospođica Millie navlači zastore. “Trebao je ovo otvoriti,” kaže ispod
glasa.
“To je prekrasna soba.”
“Tu je Laura, Stefanova majka, provodila većinu svojih dana. I njoj je
postalo dosadno jer su Antonio i dečki uvijek imali posla. Mislim da ovdje
ima mnogo uspomena za Stefana. Volio je dolaziti ovamo s njom kad je
bio mali.”
“Razumijem,” kažem, prelazeći prstima po knjigama na polici. “Je li u
redu ako ih posudim nekoliko?” Pitam je, nadajući se da ću sakriti
uzbuđenje zbog otkrića telefona. “Pazim na knjige i...”
“Ne budite smiješni. Naravno, možete. Bilo bi dobro da netko koristi
Laurinu knjižnicu. To bi joj bilo draže nego ostaviti knjige nepročitane i
nevoljene dok skupljaju prašinu na polici.”
“Hvala vam, gospođice Millie.”
“Drago mi je vidjeti da vam se raspoloženje podiglo.” Nasmiješi mi se.
“On nije loš čovjek, znate. Samo je imao težak život.”
Samo uzvraćam osmijeh jer nismo li svi? Ne sažalijevam i neću osjećati
sažaljenje za Stefana Sabbionija.
Ona ne zatvara vrata kad ode i koliko god želim otrčati do telefona i
nazvati, to ne činim. Moram biti strpljiva. Ako me uhvati, neće me više
pustiti ovamo.
Ali ima dovoljno da me zaokupi.
Uzimam tri knjige s polica i sklupčam se u jednoj od fotelja, no prije
nego što otvorim prvu, na donjoj polici stola između stolaca primjećujem
veliki, u kožu uvezan foto album.
Sagnuvši se, podignem ga i primijetim kako ovdje nema prašine pa ga
očito redovito čiste čak i ako nije korišten.
111
Pitam se kad je zadnji put netko ovo otvorio jer skoro škripi kad
otvorim.
Fotografije unutra su starije, neke malo požutjele. Nije neka kvaliteta
fotografija, ali dok listam stranice i čitam rukom pisane naslove ispod
svake slike, shvaćam da je ovo Stefanova mama. Laura. Njegovog oca
prepoznajem sa fotografija na internetu, ali na ovima je mnogo mlađi.
A tu su i dečki. Antonio i Stefan.
Pomno gledam Stefana kao malo dijete. Bio je slatko dijete. Nasmiješim
se kad ga vidim na plaži u donjem rublju s njegovim bucmastim bedrima
i okruglim trbuhom. Pretpostavljam da je njegov brat upravo srušio
dvorac od pijeska koji je napravio jer su uhvatili trenutak neposredno prije
vriska.
Vau. Stefan je jednom bio klinac.
Prelistavam još stranica i to je sasvim druga perspektiva, zavirivanje u
njegov život prije nego što je postao ono što jest. Tu su čak i fotografije
Rafe s njima.
Album završava kad on ima oko šesnaest godina, a ja ga namjeravam
zatvoriti kad gospođica Millie dođe u knjižnicu. Nosi šalicu kuhanog čaja.
Mislim da će se naljutiti kad vidi album, ali samo se tužno nasmiješi.
“Koliko je prošlo otkako je netko to pregledao?” Pitala je, pružajući mi
čaj i uzimajući album od mene. Sjedne na stolicu nasuprot mene i otvara
ga.
“Jeste li bili ovdje kad su bili mali?”
Ona kimne, okrene nekoliko stranica. Kad me pogleda, oči su joj suzne.
“Stefanov otac, Antonio, jednom mi je pomogao. Spasio mi je život, baš
doslovno, kada bi većina ljudi otišla. Stefan je bio tek beba kad sam počela
raditi za njegovu obitelj i ne žalim niti jednog dana.”
Ona ustane te vrati album s fotografijama na mjesto. “Idem gore u
krevet. Trebate li nešto prije nego odem?”
“Ne, dobro sam. Hvala vam, gospođice Millie.”
“Laku noć draga.”
Gledam je kako odlazi i bilježim vrijeme, malo poslije deset. Otprilike
petnaest minuta nakon što je otišla i kuća se činila tihom, ustajem i
zatvaram vrata knjižnice. Srce mi kuca malo brže dok odlazim u stražnji
dio sobe i uzimam telefon. Kad čujem ton biranja, odmaknem telefon kako
bih utipkala broj klinike, držeći jedno oko na vratima.
112
Kad počne zvoniti, mentalno računam vrijeme. Trebalo bi biti kasno
poslijepodne. Moj brat voli dugo drijemati nakon ručka pa držim fige da
je budan.
Na telefon se javlja poznati glas. “Clear Meadows, ovdje Melanie.”
“Bok Melanie, ovdje Gabriela Marchese.”
“Oh, Gabriela, kako si?” Kaže mi, a kad nastavi, glas joj je napet. “Je li
sve u redu?”
Melanie poznajem već dvije godine. Od kad je Gabe postao pacijent
dolazila sam u posjete dvaput tjedno. Sigurno ju je zabrinulo što se nisam
pojavila ili nazvala.
“Da, u redu je. Dobro sam. Samo... došlo je do neočekivanog putovanja,
a ja nisam imala pristup telefonu da mogu nazvati i obavijestiti vas. Je li
Gabe bio jako uzrujan?” Jučer je bio jedan od mojih dana da posjetim brata.
Kad bih mogla ići svaki dan, to bih i činila, ali budući da se naš otac
zapravo pretvara da je Gabe mrtav, to se baš ne uklapa u njegove planove.
“Razgovarali smo s njim o tome,” kaže ona ljubazno.
Krivnja me nagriza u srcu. Trebala sam se više potruditi. Pokušati
nazvati sinoć dok sam bila kod kuće. Ali bila sam rastresena, zaokupljena
vlastitim problemima.
“Misliš li da će sada razgovarati sa mnom?”
“Znaš da on ne voli razgovarati na telefon. To ga uzrujava.”
Teško mu je shvatiti kako je nečiji glas tu kada nije. To je tako čudna
stvar. Jednostavna, srceparajuća stvar.
“Znam, ali stvar je u tome da sam na Siciliji. I ne znam kada ću se
vratiti.”
“Možeš li pristupiti FaceTimeu? Ako ti može vidjeti lice—”
„Ne, žao mi je. Molim te, pusti me da pokušam. Nemam puno
vremena.”
“Naravno. Pričekaj i pusti me da odem dolje da mu mogu objasniti.”
“Hvala, Melanie.”
“Nema na čemu.”
Tiho je nekoliko minuta prije nego što se vratila na telefon i ja čujem
Gabea u pozadini. Zvuk njegova glasa izmami mi osmijeh.
“Gabi! Gdje si bila? Čekao sam i čekao, a ti nikad nisi došla. Jesi li sada
ovdje?”
Srce me boli i taj osmijeh nestaje dok mi suze pune oči.
Jebemu.
113
Jedna glupa minuta. Jedna herojska odluka. I ovo je rezultat. Moj brat
zarobljen u tijelu odrasle osobe s umom djeteta, zauvijek. Moj brat koji je
tako dobar. Koji zaslužuje život, bolji od ovoga.
Jedna glupa minuta.
Jedan čin hrabrosti.
I evo.
“Bok Gabe, tako je dobro čuti tvoj glas,” pokušavam zadržati vedar ton.
Pokušam se nasmiješiti kako bi mogao čuti kako se smiješim. Nekako je
lakše kad sam tamo, kad mogu biti s njim i držati ga za ruku i vidjeti mu
lice, čak i ako više ne vidim čovjeka kakav je on postajao prije nego što se
to dogodilo. “Žao mi je što nisam mogla doći.”
“Sada nisi ovdje?” Zbunjen je, mogu to čuti.
“Morala sam otići na put. Jako mi je žao što sam propustila naš ručak.
Što si jeo?”
“Kada ćeš me doći vidjeti?”
Sranje. Postaje uznemiren. Čujem Melanie dok ga pokušava umiriti.
“Još ne znam, ali čim budem mogla, u redu? Je li u redu ako zovem dok
te ne dođem posjetiti?”
“Ipak ćeš doći na moj polu-rođendan? Melanie je rekla da ćemo imati
tortu.” Gabe i ja uvijek smo slavili polu-rođendane dok je mama bila živa.
Prekinuli smo to nakon njezine smrti, ali od onoga što se dogodilo Gabeu,
to je jedina stvar koje se sjeća i želi. I ako mu donosi radost, dat ću mu je.
Kimam glavom. “Da. Da, sigurno ću doći na tvoj polu-rođendan. Nema
šanse da to propustim.”
“Obećavaš?”
“Obećavam, u redu?” Znam, čak i dok to govorim, da ne bih trebala.
Bit će mu slomljeno srce ako ovo propustim.
“U redu.” Zatim, jednako brzo kao što je bio uzrujan, njegov ton se
mijenja. “Moram ići, Gabi. Mađioničar je ovdje.” Čujem njegovo
uzbuđenje i to mi slama srce.
“U redu, Gabe. Idi se zabavi. Pusti me da razgovaram s Melanie, u
redu?”
“Naravno. Bok. Oh, volim te, Gabi!”
“Volim te, Gabe.”
Melanie se javlja na telefon trenutak kasnije i laknulo mi je što više ne
moram pokušavati.
“Dobro zvuči,” kažem.
114
“On je dobro. Bit će on dobro, Gabriela. Ne brini. Ovdje se dobro
brinemo za njega. Sve medicinske sestre ga vole.”
“Hvala ti, Melanie. Ne znaš koliko mi to znači. Moram ići, ali pokušat
ću nazvati uskoro.”
“A ako ga možeš nazvati na FaceTime, čini se da se neki drugi pacijenti
dobro snalaze s time pa...”
“Hoću. Pokušat ću. Hvala ti. Zbogom Melanie.”
Prekidam poziv i ne mogu suspregnuti suze koje mi teku niz lice. To je
ružan plač i nikad se ne mijenja jer svaki put kad vidim Gabea ili
razgovaram s njim, razmišljam o tome što se dogodilo i kako se sve
promijenilo. Kako mu je život ukrao upravo onaj čovjek koji mu ga je dao.
Pitam se je li mislio da ima pravo to učiniti? Odlučiti o tome?
Ili je to bio trenutak? Njegov bijes kad ih je vidio zajedno?
Brišem oči, uzimam nasumično odabranu knjigu i ustajem da odem u
dnevnu sobu. Još uvijek sam bosa pa sam tiha i čini se da nitko ne
primjećuje da sam tu. Ili ih možda jednostavno nije briga.
Sjećam se ormarića s pićem u dnevnoj sobi i odlazim do njega. Obično
ne pijem, ne volim to baš, ali večeras, osjećam da bi mi nešto dobro došlo.
Dakle, zgrabim čašu i bocu viskija, iako je to odvratno, i odem na terasu.
Da utopim svoju tugu i isplačem rijeku. Jer nisam plakala otkako sam
dovedena ovamo. Ne zapravo.
I nije da se sažalijevam jer može biti i gore. Gabe je živi dokaz za to.
Još uvijek se pitam je li još uvijek negdje unutra i pokušava izaći.
Očajnički želeći. Za njegovo dobro, nadam se da ne.
Točim si obilnu čašu viskija i ispijam je ravno prije nego što natočim
drugu, razmišljajući ne bih li prvo trebala otići u svoju sobu, ali preumorna
sam da bih se pomaknula. Preumorna da radim bilo što osim sjedim ovdje
i tugujem.
115
Prošla je ponoć kad ulazim u kuću u Palermu.
Danas je bio jebeno loš dan. Marchese je izveo svoj prvi udarac i
priznajem da je bio dobar. Nisam to očekivao.
Pitam se je li birao vrijeme jer mi je danas bio jedan od najdražih dana.
Pa, prije nego što se sve dogodilo.
Kurvin sin.
Danas je – bio je – Antonijev rođendan. Prvorođeni sin velika je stvar u
našoj obitelji i naši roditelji, a posebno mama, poludjeli su sa proslavama.
Ugledao sam se na Antonija dok sam odrastao. Bio mi je dobar stariji
brat.
Uvijek sam znao kakva smo obitelj. Stvari koje smo radili. Koliko god
nas je majka pokušavala zaštititi od svega, otac nas je želio u poslu otkad
se sjećam.
A kad se Antonio okomio na obitelj, htio sam ga mrziti zbog toga. Želio
sam ga mrziti jer je bio uzrok ubojstva našeg oca i propasti naše obitelji. I
jesam, neko vrijeme.
Ali on je bio moj brat i znao sam da je bio dobar. Znao sam ispod svega,
bio je dobar.
Možda predobar da bi bio prvorođeni sin u našoj obitelji.
Ulazim u dnevnu sobu natočiti si viski i razmišljam o Gabrieli na katu,
kako spava. Razmišljam zašto je ovdje, kako je uključena. Pomislim kako
da nije bilo Antonija koji je postao doušnik, ona ne bi bila tu.
I pitam se nije li bolje za nju da jest.
116
Jer Marchese je kurvin sin.
I zajebat će svoju kćer - vlastitu krv - da se zajebava sa mnom.
Razmišljam o tome kakva je bila na zabavi kad ju je došao pozdraviti.
Kako se ukočila. Kako se gotovo zgrčila kad ju je poljubio u obraz.
I razmišljam o izrazu njegovih očiju kad ju je prvi put vidio.
Odmahujem glavom.
Ne. Zamišljao sam to. Previše je bolesno misliti drugačije.
Razmišljam o prošloj noći dok tražim viski po ormariću s pićem. O
onome što sam joj rekao da je ne želim povrijediti.
Koliko daleko sam spreman ići da srušim Marchesea?
Jesam li spreman i nju pokopati?
S ovim novim stanjem, možda ću morati.
Jer njezin brat nije mrtav. On je živ. Ne baš dobro, ali živ.
Što znači da Marchese ima drugog nasljednika, pravog nasljednika,
kako ga je nazvao. Pravilo Marchese nasljeđivanja je da ono ide
prvorođenom djetetu, dječaku ili djevojčici. Gabriela je drugorođena, ali s
obzirom na stanje njenog brata, nasljedstvo je prešlo na Gabrielu.
Marchese planira to vratiti i isključiti Gabrielu osim ako se ne pobrinem
da sve veze s njezinim bratom budu prekinute.
Po njezinom izrazu kad smo dva puta došli na temu njezinog brata,
znam da je Gabrieli stalo do njega.
“Pa koja je onda jebena poanta, kurvin sine?” Kažem glasno.
Upravo kad to učinim, čujem tresak na terasi.
U trenu zgrabim pištolj koji držim u desnoj ladici ormarića i izjurim
van baš kad moji ljudi jurnu kroz ulazna vrata, izvučenog oružja.
Reflektori se upale prije nego što uopće stignem do terase i istog
trenutka stanem. Podignem ruku prema ljudima iza mene da učine isto,
dajući im znak da odlože oružje.
Jer ondje, kraj bazena na koljenima, nalazi se Gabriela u malom žutom
bikiniju, raširenih očiju, otvorenih usta, zuri u mene, u muškarce iza mene,
u one koje mora vidjeti na krovu.
Izlazim van, podižem pogled, vidim dva snajperista s uperenim
oružjem.
“Imam ovo,” viknem im, gurajući pištolj u stražnji dio hlača. Vidim
kakav je to pad bio jer tu je nestala boca viskija.
Ona slijedi moj pogled polako natrag na tlo gdje kleči u razbijenom
staklu kao da to tek shvaća.
“Što radiš, Gabriela?” pitam dok joj se približavam.
117
Ona podiže pogled prema meni i zažmiri.
“Ugasite te reflektore,” kažem svojim ljudima. “I neka netko donese
zavoje.”
Svjetla se gase i ona ponovno usmjerava pozornost na razbijeno staklo,
na lokvu viskija.
“Spotaknula sam se,” kaže ona, sjedeći i gledajući svoja koljena koja su
krvava od krhotina stakla. Zatim skreće pogled na ruke, otvara dlanove.
Dugo ih gleda.
“Je li to moj viski?” Pitam je dok mi jedan od mojih ljudi daje pribor za
prvu pomoć.
Podigla je pogled prema meni dok sam čučnuo da je uhvatim za ruke i
procijenim štetu. Mora da je pala na razbijenu bocu jer su joj obje pete
gadno posječene.
“Razbila sam ga,” kaže, povlačeći pogled natrag na nered na tlu.
“Vidim to, ali koliko si popila prije nego si ga razbila?” Pitam,
promatrajući njezin mokro bikini i kosu.
Ona ne odgovori, ali povuče jednu ruku kako bi izvadila komad stakla
iz svog koljena.
“U redu,” kažem, grleći je da je podignem. “Idemo.”
“Želim plivati,” kaže ona pokazujući na bazen.
“Dušo, nisi u stanju za plivanje.” Odvedem je u dnevnu sobu i položim
na kauč. Ona se trgne kad pokuša ispraviti noge.
“Čekaj. Moram izvaditi staklo,” kažem. Posegnem da upalim svjetiljku.
“To boli.”
“Kladim se da boli. Koliko si popila?”
“Ne puno.”
“Stvarno?” Pitam podižući obrvu.
“Stvarno,” odgovara ona, usredotočenih očiju dok se naginje naprijed
kako bi ponovno izvadila staklo.
Uzimam njezinu ruku i maknem je. “Ne diraj to. Odmah se vraćam.”
Izašao sam van po pribor prve pomoći i kad sam se vratio, ona još uvijek
vadi krhotine.
“Trebam li te vezati da to ne diraš?” Pitam, ponovno gledajući u bikini.
Na njezinu glatku kožu. Koliko nje ostavlja izloženom.
Mislim na sve muškarce ovdje. Bolje im je da je ne gledaju.
“Ne,” kaže ona, polažući glavu na naslon kauča tako da zuri u strop.
Pustio sam da mi pogled klizi preko njezina grla, dolje do njezinih
malih, visokih grudi.
118
Činjenica da su joj bradavice tvrde i naježenost na golim rukama i
trbuhu govore mi da joj je vjerojatno hladno.
Radim brzo, koristeći pincetu u priboru za prvu pomoć kako bih
izvadio staklo na njezinim koljenima, a zatim učinio isto s onim
krhotinama na njezinim rukama.
Kad sam završio, primijetio sam da su joj oči zatvorene.
“Gabriela?” Pitam, stojeći.
Ona ne odgovara. Ona spava.
Pogledam je, vidim kakvu je boju dobila, sigurno danas. Žuta boja
bikinija lijepo joj stoji. Mršava je, ali to nije zbog nedostatka hrane. To me
nasmije. Dobro je vidjeti djevojku s apetitom.
Ona ispusti zvuk i otkotrlja se, gotovo padajući s kauča. Hvatam je,
stavljam zavoje i antiseptik u džep i grabim je u naručje.
“Idemo, dušo.”
Ona otvara oči, pruža jednu ruku na moje rame.
“Što se događa?”
“Idem ti očistiti posjekotine i onda te staviti u krevet.”
“Ja to mogu.” Ona se migolji u mojim rukama.
“Ne, ne možeš. Pijana si.”
“Nisam pijana.”
“Jesi li plivala sama?”
“Samo sam umočila noge.”
“Zašto ti je onda kosa mokra?” Pitam dok je pridržavam da otvorim
vrata moje spavaće sobe.
“Ovo nije moja soba,” kaže, ponovno se pokušavajući izvući iz mojih
ruku.
“To je moja soba,” kažem. Zatvorim vrata i odnesem je u svoj krevet,
navučem pokrivač i položim je.
“Tvoj krevet,” kaže ona, okrećući lice u jastuk i udišući.
“Da. Sada odgovori na moje pitanje. Zašto ti je kosa mokra?”
“Zaronila sam glavu unutra.”
Što objašnjava zašto joj kosa ispada naprijed i smiješno se lijepi za čelo.
Zamišljam je kako stoji nasred bazena i radi to i moram se nasmijati.
Ulazim u kupaonicu po ručnik. Kad sam se vratio, ona se pokušava
uspraviti i sjesti na krevet i bori se da to učini.
“Znaš li plivati, Gabriela?”
“Naravno,” kaže dok joj pomažem da sjedne. Odgurne mi ruku kad se
uspravila, ali kad joj počnem čistiti koljena, dopušta mi.
119
“Ali ne voliš?”
“Mama mi se utopila,” kaže.
Znam to.
Gledam je, ali ona ne gleda mene. Gleda negdje dalje od mene i vidim
joj zjenice kako se usredotočuju.
“I ti se bojiš da ćeš se utopiti?”
Zatim me pogleda u oči i odmahne glavom. “Nije to bila nesreća.”
Iznenađen, stanem. Proučavam je, ali trenutak kasnije, ona pokušava
ponovno leći.
“Daj da ih samo zamotam,” kažem.
“Da ne prokrvarim na tvojim plahtama?” Ona zastane, a zatim se
nervozno nasmije. “Svejedno hoću.”
“Nije krv na plahtama ono što me brine.” Dok to govorim, shvaćam da
nije mislila na krv iz njezinih posjekotina.
Ali je li to uopće moguće?
Odmahujem glavom. Za sada imam druga pitanja. Ako je djevica,
saznat ću uskoro.
“Ovo će peckati,” kažem dok joj stavljam antiseptik na posjekotine.
Ona udahne i pokuša se odmaknuti. Zaustavljam je.
“Skoro smo gotovi.” Učinim isto s njezinim drugim koljenom, a zatim
ih oboje previjem prije nego što uzmem prvo jednu ruku, a zatim drugu.
Uspijeva leći dok to radim i okreće se na bok kako bi me gledala.
“Kako misliš da to što se tvoja mama utopila nije bila nesreća,
Gabriela?” Upitam dok joj previjam svaku ruku.
“Imaš puno pitanja, Stefane,” kaže ona, uspijevajući uperiti prst u mene
prije nego što joj ruka padne na bok. “Umorna sam.” Ona počinje ustajati.
Ili pokušava.
“Kamo misliš da ideš?”
“U moju sobu.” Ona pokazuje na balkon.
Nasmiješim se i uspravim je.
Pala je na mene, s rukama uz tijelo i naslonila glavu na pregib mog
vrata. Uzdahne duboko i dugo, samo je tako držim i osjećam kako se
opušta uz mene. Osjetim njezinu hladnu, meku kožu na sebi.
“Dobro mirišeš,” kaže ona.
“I slatka si kad si pijana.”
“Bolje nego one prve noći,” nastavlja kao da me nije čula.
Sjećam se te prve noći kad sam je našao u njezinoj spavaćoj sobi na
njezin šesnaesti rođendan. Mislim da to nikada neću zaboraviti.
120
Brzo joj odvezujem naramenice bikinija i ne znam primijeti li ona kad
ga povučem dok je polažem na leđa. Pokušavam je ne gledati, ali ne
uspijevam. Tako je lijepa, čak i kad je u neredu.
Ispušta zvuk, gleda trake žute tkanine u mojoj ruci, moje lice, a zatim
na sebe.
Oči joj se rašire.
Sagnem se da skinem donji dio bikinija s nje, a ona se pokuša
izmigoljiti.
“Rekao si da nećemo...”
“Mokri su. To je sve.”
Ali je li to sve? Pitam se dok vučem pogled preko nje, preko malih
okruglih grudi, tih tvrdih bradavica, dolje preko njezina ravnog trbuha do
sićušnog trokuta uredno podšišanih tamnih dlačica. Na nježni prorez
njezina središta.
Progutam slinu, osjećajući kako otvrdnem.
Okrene se na bok od mene, savijajući jedno koljeno, nenamjerno mi
dajući pogled na svoje dupe.
Trebao bih spavati na stolici. Ili je možda odvesti u njezinu sobu. Ali
što ako joj pozli noću?
Moram se nasmijati samom sebi zbog te gomile sranja jer znam istinu.
Želim je u svom krevetu.
I želim je u svom krevetu golu.
Ona se pomiče, okrećući se na trbuh. Ponovno vidim te tragove, sedam
ožiljaka ispod njezine lopatice. Ali to nije sve. Ima još.
Sagnem se, dodirnem drugo mjesto. Ovo je od noža. Znam. Imam i ja
takav. Njezin je ipak dosta plitak.
A niže, uz njezin bok, još tih krugova. Opekline. Gotovo kao opekline
od cigareta. I još rezova.
Ispušta zvuk, ponovno se okreće na leđa. Trepćući otvara svoje lijepe
oči i one se polako fokusiraju na mene.
“Spavaj, Gabriela.” Povlačim deku da je pokrijem.
Ona ga odgurne, posegne da me uhvati za ruku. “Ostani sa mnom.”
“Nije dobra ideja.”
“Molim te.” Ona me povuče, a zatim joj ruka padne i oči joj se ponovno
zatvore. “Uvijek sam sama.” Ponovno se otkotrlja, grleći jedno koljeno.
Gutam slinu, gledam je ovako, i nešto se životinjsko u meni
promeškolji.
Ono je želi.
121
Spustim njezine mokre stvari na pod i namjestim kitu, ali to neće
nestati, ne s njom kako ovako leži ovdje.
Prolazim okolo i ulazim u krevet, ne skidajući svoju odjeću. Ostat ću
samo dok ne budem siguran da spava, kažem sebi. Ugasim svjetlo i
okrenem se prema njoj. Još ne navlačim deku preko nje.
Kad joj odmaknem mokru kosu s lica, ona otvori oči i one zasjaju
gotovo srebrnozeleno na mjesečini.
Pustio sam da joj moja ruka okrzne ruku, a zatim kliznem do njezinih
grudi, samo joj dotaknem bradavicu vrhom prstiju.
Ona proguta slinu, izvije leđa dok se ona stežu u tvrdu udubinu.
Približavam se, podižem se na laktu dok je nježno okrećem na leđa i
prinosim usta toj bradavici, ljubeći je. Kušam sol iz bazena na njezinoj koži
dok udiše i njezina ruka dolazi do mojih prsa.
No ona me ne odbija. Ne odguruje me.
To je zato što je pijana, seronjo.
Moj kurac postaje čelična šipka kad uzmem njezinu bradavicu u usta
da je okusim. Samo mali okus. Čujem je kako stenje dok joj ruka klizi na
moj stražnji dio glave da me privuče sebi.
Kad se povučem, oči su joj tamnije, zjenice potpuno raširene.
Liže usne, a ja ne mogu odvojiti pogled od njenog malog jezika, od
njenih vlažnih, punih usana. I kad je poljubim, to je potpuno drugačiji
svijet nego prošli put.
Ona otvara usta i uzvraća mi poljubac, a kad kliznem jezikom u njezina
usta, ona ga pronalazi sa svojim i jebote, svršit ću. Samo od poljupca. Od
jednog poljupca.
Povlačim se i zadržavam njezin pogled dok moja ruka klizi preko
njezina trbuha, niže.
Njušim je, meki miris slatkog uzbuđenja, primamljiv. Opojan.
Ispustila je zvuk kad sam dotaknuo meke dlačice između njezinih
nogu, a zatim je pružila svoju ruku preko mog zapešća.
Susrećem njezin pogled dok joj stisak popušta i umjesto da odgurne
moju ruku, počinje je vući između svojih nogu.
Progutam, osjetim njezinu vlažnu toplinu i trebao bih prestati. Trebao
bih prestati s ovim odmah. Nije u stanju reći što želi. Što ona ne želi.
Ona uhvati donju usnu među zube, a ja nježno dotaknem vrh njezina
klitorisa.
“Je li ovo prvi put da te netko ovdje dodirnuo?”
Ona kimne, ugrize se za usnu.
122
Jebote.
Protrljam. Samo jednom. Samo jedan dodir.
“Ovaj osjećaj je...” Počne, a zatim se okreće na leđa. Noge joj se rašire, a
oči zatvaraju. “Tako dobar.”
I sjećam se njezinih riječi od jutros.
Sjećam se njezine optužbe.
Kad povučem ruku, ona ispusti neki zvuk, okrene se prema meni, ali
joj se oči ne otvaraju i još uvijek spava.
Ustajem, pokrivam je.
Jer večeras, ja je iskorištavam.
I možda je ono što sam rekao da sam čovjek od riječi, možda je sve to
bilo sranje jer je pijana, skoro je pala u nesvijest i prilično sam siguran da
nije, ne bi odlučila ležati sada ovdje gola pored mene.
S kurcem tvrdim kao čelik, izlazim bos iz sobe.
123
U glavi mi pulsira, a usta kao da su mi napunjena vatom.
Zaškiljim na jakom suncu i okrenem se. Tada shvatim da nisam u svom
krevetu.
Kapci mi se otvaraju i gledam izgužvane plahte u koje sam se zapetljala.
Miris na jastuku na kojem počiva moja glava.
Njegov miris.
Podignem glavu i zastenjem od boli. Kad sjednem i posteljina padne,
vidim da sam gola. Zgrabim plahtu, povučem je da se pokrijem i
pogledam po sobi. Bez sumnje znam da je ovo njegova soba.
Da je ovo njegov krevet.
Da sam gola u njegovom krevetu.
Ruka me boli i kad sam posegnula da se počešem po glavi, primijetim
zavoj. Podižem koljena i ona također bole. Kad maknem pokrivač, vidim
iste zavoje i imam nejasan bljesak sjećanja na sebe kod bazena s njegovom
bocom viskija, što objašnjava ovu monstruoznu glavobolju.
Zatim sam se spotaknula u bazenu dok sam se vraćala u vodu.
Natrag u vodu.
Ušla sam unutra. Stajala sam ondje poput idiota i zaronila glavu unutra
- prvo lice - prije nego što sam izašla natrag, odlučivši da mi treba još jedno
piće prije nego što se ohrabrim da plutam unutra. Činilo se kao sjajna ideja
u to vrijeme. Sve dok se nisam spotaknula i pala.
Zatim je svjetlo preplavilo terasu.
I svi ti ljudi pojavili su se niotkuda.
124
I sve te puške.
I Stefan.
Prekrivam lice rukama dok se sjećam ostatka. Njega kako me nosi u
dnevnu sobu, a onda ovdje gore. Njega kako čisti staklo s mojih
posjekotina i previja me. Njega kako je nježan.
Onda se sjećam više.
Sjećam se da sam se naslonila na njega dok mi je odvezivao gornji dio
bikinija i skidao ga. Sjećam se kako sam ležala na leđima dok je skidao
donji dio.
I onda, ništa.
Odatle mi se mrači sjećanje. Možda je to blagoslov.
Laknulo mi je kad zatvorim oči i obavim mentalni pregled i ne osjećam
bol nigdje osim koljena i ruku.
Prisiljavam se pomaknuti se, prebaciti noge preko kreveta. Vidim svoj
bikini na podu i saginjem se da ga pokupim. Potrebna je minuta da se soba
prestane okretati kad se uspravim, a kad stojim, prođe još jedna minuta
prije nego što se smirim.
Vučem deku sa sobom dok bolno koračam prema otvorenim
balkonskim vratima i virim preko ruba, zahvalna što su bazen i terasa
prazni.
Što brže mogu, a što uopće nije brzo, odlazim u svoju sobu. Balkonska
vrata su zatvorena, ali otključana, hvala Bogu, i ja se uvlačim unutra.
Krevet mi je još pospremljen, ali ga zaobilazim kako bih otišla u
kupaonicu. Trebam piškiti.
Kad završim, operem ruke i zastenjem kad se pogledam. Moje oči su
podbuhle i krvave, kosa mi izgleda kao da sam doslovno zagnjurila glavu
u vodu, lice prvo pa ga zatim izvukla natrag. Što sam upravo i učinila.
Popijem šaku hladne vode i poprskam je po licu, zatim operem zube
prije nego što otvorim ormarić s lijekovima da potražim aspirin, ali
nemam sreće.
Noge su mi teške dok se vraćam u spavaću sobu. Koljena me bole, a
dlanovi djeluju ranjeno dok se penjem na krevet.
Odbacivši Stefanov pokrivač, prevrnem se na bok da zaspem.
Ne mogu sada razmišljati o prošloj noći. Ne mogu razmišljati o tome
zašto sam bila gola u njegovom krevetu. Ne mogu razmišljati o tome da
me on svlači.
Samo zatvorim oči i spavam i nadam se da će ova čudovišna glavobolja
nestati kad ih ponovno otvorim.
125
Kasnije tog dana, nejasno se sjećam gospođice Millie koja je ušla u moju
spavaću sobu s čajem, dvopekom i aspirinom. Prilično sam sigurna da mi
je pomogla da uzmem taj aspirin.
Dvopek i hladni čaj još uvijek su pokraj kreveta kad kasnije otvorim oči.
Pogled na sat mi govori da je skoro deset navečer.
Želudac mi se oglašava i sjedam, zahvalna što mi glava više nije kao
leteći tanjur. Uzimam hladan čaj i pijem ga, zatim jedem pola tosta prije
nego što ustanem iz kreveta.
Još uvijek sam gola, ali Stefanovog pokrivača za koji znam da sam ga
bacila na pod pokraj kreveta više nema. Gospođica Millie ga je vjerojatno
uzela. Zna li ona da sam noćas spavala u njegovom krevetu? A gdje je on
bio? Gdje je spavao?
U Clarinom krevetu, najvjerojatnije.
Ta me pomisao istodobno razljuti i neobično rastuži.
Ulazim u kupaonicu i uključujem tuš. Nosim sa sobom četkicu za zube
i dugo stojim pod vodom iako me posjekotine na rukama i koljenima peku
u vrućoj vodi. Stavljam na kosu šampon i regenerator, zatim se operem
sapunom. Nisam sigurna što pokušavam sa sebe ukloniti, njegov dodir ili
svoju neugodu.
Želudac mi se čuje. Umirem od gladi.
Isključujem vodu i omotam se ručnikom dok hodam do ormara. Tražim
traperice, ali ih nema, a torba mi je ispražnjena. Je li mi zaplijenio
traperice?
Uzimam ljetnu haljinu s vješalice, ne mareći koju, zgrabim lagani
džemper i uvučem noge u japanke. Ako mi kaže da obujem štikle za
večeru, ubost ću ga jednom štiklom, odlučna sam.
Iako nisam sigurna zašto sam toliko ljuta na njega. Sjećam se da se
pobrinuo za mene. Ako sam iskrena prema sebi, neugodno mi je.
Sjećanje mi vrati djelić našeg razgovora. Nešto o krvi na njegovim
plahtama.
Ponovno pokrivam lice. Jesam li mu pokušala na neki zaobilazan način
reći da sam djevica? Je li to shvatio?
Pogledam u strop. “Molim te Bože, daj da to ne bude istina i kunem se
da više nikada neću popiti nijednu kap alkohola.”
Duboko udahnuvši, otvorim vrata i izađem u hodnik. Moram se
jednom suočiti s njim.
126
Skroz sam zahvalna što je tiho dok se spuštam dolje. Sve što čujem je
tihi zvuk soprana negdje u kući. U iskušenju sam da istražim odakle
dolazi, ali kuhinjska vrata se otvore i gospođica Millie izlazi.
“Pa, tu ste.”
Smijem se. “Dobro jutro.”
“Noć je, draga.”
“Da. Oprostite.”
“Osjećate li se bolje? Stefan je rekao da imate glavobolju.”
“A da?”
Ona kimne i znam da nije glupa. Znam da ona zna da sam mamurna. I
tako sam joj zahvalna što se zaustavila na tome.
“Osjećam se bolje. Gladna, zapravo.”
Ona se smiješi. “Drago mi je to čuti. Mislio je da bi vam se svidjela samo
obična tjestenina.”
Kimam, tjerajući se da ne razmišljam previše o ovome. “Da. Voljela bih
to.”
“Odite sjesti. Iznijet ću jelo.”
“Gospođice Millie?” Pitam.
“Da, draga?”
“Je li on ovdje?”
“On ima poziv. Sigurna sam da će uskoro biti gotov. Razgovara već
više od sat vremena.” Odmahuje glavom u znak neodobravanja.
Otkucaji mog srca se ubrzavaju. “Hvala.”
Ona nestaje u kuhinji, a ja izlazim na terasu. Udišem topli noćni zrak.
Toliko je tiho da mogu čuti šum mora, valova na maloj plaži ispod.
Zatvaram oči i slušam, a ovdje je tako tiho i mirno. Mislim da nikad prije
nisam osjetila ovakav mir.
“To je voda,” dopire njegov duboki glas iza mene, zaprepašćujući me,
izazivajući pustoš u meni dok se okrećem prema njemu.
Kako je tako tih? On je veliki tip. I nije kao da hoda uokolo bos.
“To je ono što te opušta,” kaže, hodajući prema meni, gledajući me.
“Kako se osjećaš?”
“Zašto sam bila gola u tvom krevetu?”
Smiješi se, vidim rupice na obrazima, a kutovi očiju dobiju sitne bore.
“Odmah ćemo se upustiti u to, zar ne?”
Gospođica Millie odabire taj trenutak da izađe van noseći pladanj s
hranom. Zdjela običnih špageta posutih nečim što je, pretpostavljam,
127
peršin, dekanter maslinovog ulja, zdjela ribanog parmezana i ogromna
boca vode.
“Evo nas,” kaže ona. Ako primijeti nelagodu između Stefana i mene, ne
daje nam do znanja. Umjesto toga ona postavlja moje mjesto i odlazi.
Stefan pokazuje prema tanjuru. “Jedi prije nego što se ohladi.”
“Zar ti nećeš jesti?”
“Već sam jeo.”
Probijam se do stola i sjedam. On me slijedi, sjedajući nasuprot mene.
Nalijeva mi čašu vode dok ja uzimam vilicu i počinjem vrtjeti tjesteninu.
“Upotrijebi i svoju žlicu.”
Podižem pogled prema njemu i pokušavam samo vilicom ugurati punu
vilicu tjestenine u usta, a špageti mi udaraju o bradu dok ih glasno
usisavam.
Otac bi me vjerojatno udario da to radim kod kuće.
Stefan se samo ceri, a pogled mu je uperen u mene, tjerajući me da se
prisjetim svih onih stvari kojih sam se sjetila ranije. Odvratim pogled kad
osjetim da mi se lice žari.
Nastavljam jesti koristeći samo vilicu iako bih inače koristila i žlicu.
Šutimo dok ne pojedem cijelo jelo i odgurnem tanjur.
“To je bilo dobro,” kažem, osjećajući se malo više kao ljudsko biće dok
gutam svu vodu iz čaše.
Stefan mi natoči još jednu.
“Moram li zaključati ormarić s pićem?” On pita.
“Samo sam imala lošu večer.”
“Zašto? Što se dogodilo?”
Sliježem ramenima, prisjećajući se razgovora s Gabeom. “Zašto sam
bila gola u tvom krevetu?” pitam umjesto da mu odgovorim.
“Zato što ti je bikini bio mokar.”
“Svukao si me.”
“Sjećaš se?”
“Naravno, sjećam se. Sjećam se svega,” lažem.
“Hmm,” kaže kao da vidi ravno kroz mene. “Ne smeta mi ako popiješ
piće ili dva, ali ne želim da budeš pijana i definitivno ne pored bazena.”
“Nemam naviku opijati se i družiti se uz bazene.”
“Ozlijedila si se, Gabriela.”
“Bila je to nesreća. Samo sam se spotaknula.”
“Zato što si bila pijana. Što da si pala u bazen?”
“Onda bih se smočila.”
128
“Ne znam jesi li bila u stanju da isplivaš van.”
“Nisam bila tamo da plivam.”
“Rekla si mi da jesi.”
Jesam?
“Jesi li... Je li bilo... Da li se nešto dogodilo?” Natjeram se da to pitam,
osjećajući kako mi lice gori od srama kad se vrati još jedno sjećanje. Ja mu
govorim kako dobro miriše.
Podiže obrve i jedna strana njegovih usta se izvija prema gore.
Moja sramota se produbljuje, ali pomaže mi činjenica da mi se smije. To
me čini ljutitom.
“Između nas, misliš?” On pita.
“Ne, između mene i Rafe,” kažem, nisam sigurna zašto.
Ali u trenutku kada su riječi izgovorene, zabava nestaje sa Stefanova
lica.
Nisam to zapravo namjeravala reći, upotrijebiti Rafino ime. Ali upravo
sam pronašla pukotinu u Stefanovom oklopu.
“Budi oprezna, Gabriela.”
“Jesi li ljubomoran na njega, Stefane?” Provociram.
“Ljubomoran na svog rođaka?”
Kimam glavom.
“Ne, nisam ljubomoran na Rafu. On zna da ne smije dirati ono što je
moje. Možda je vrijeme da ti pokažem što to znači.” Naginje glavu u
stranu. “Trebamo li razgovarati o stvarima koje si mi rekla sinoć?”
Mrzim ovo. Mrzim ne sjećati se. To mu daje takvu prednost u odnosu
na mene.
Guram stolicu i ustajem. “Boli me glava, zapravo. Vraćam se u krevet.”
Okrenem se da odem.
“Gabriela.”
Stanem.
“Nisam rekao da možeš ići. Posjedni svoje lijepo malo dupe natrag
dolje.”
Kladim se da mi je sinoć dobro pogledao dupe. “Rekla sam da imam
glavobolju,” kažem, ne mogu prikriti obrambeni ton svog glasa.
“Imam pitanja, Gabriela.”
Okrenem se prema njemu, suzim pogled da ga proučim. Što se dovraga
dogodilo sinoć? Što sam mogla reći da on ima pitanja?
Prekrižim ruke na prsima i pokušavam izgledati kao da mi je dosadno.
“Tko ti je napravio ožiljke?” On pita.
129
Čim su riječi izašle, osjećam kako mi se cijelo tijelo crveni. Ali nije
vrućina to što osjećam, hladno je. Ledeno.
“Molim?”
“Čula si me. Tko je to napravio?”
Zbunjena sam. Samo zurim u njega potpuno izgubljena.
Tada se uključuje instinkt.
Odvrati.
„Što si učinio, skinuo me do gola da me dobro pogledaš? Što si još
radio? Ha? Jesi li me dirao, Stefane?”
Oči mu otvrdnu. Čeljust mu se steže.
Trebala bih prestati. Trebam prestati odmah. Ali znam sebe. Neću. Ne
mogu.
“Ili više?” Pitam.
Na to on ustane, a stolac mu glasno struže dok ga gura unatrag.
“To je previše, dušo.”
On napravi korak, a ja ne čekam da napravi drugi. Okrenem se i
pobjegnem. Trčim natrag do stepenica znajući da nemam kamo. Nigdje se
ne mogu sakriti od njega.
Dok sam stigla do stubišta, on je odmah iza mene. U žurbi se više puta
spotaknem i ne sumnjam da me može uhvatiti, ali on to ne učini. Umjesto
toga, prati me u moju sobu i imam osjećaj da me upravo tamo stjerao.
Kad krenem zalupiti vrata za sobom, ona se odbiju o njegovu cipelu i
zatresu se dok se otvaraju.
Vrtim se oko kreveta.
Zatvara vrata za sobom i stoji tamo. Ljut je, ali ne ostaje bez daha. Ne
nakon tog sprinta uz stepenice.
Ja pokušavam doći do zraka.
„Izlazi, Stefane! Mislim to!”
Bez riječi, šulja prema meni.
“Jesu li to opekline od cigareta?”
“Izađi!”
Ali ne, on samo nastavlja prilaziti.
I činim jedino što mogu. Uzimam jedino čime se mogu zaštititi. Nož
koji sam uzela s doručka.
Zgrabim ga ispod jastuka i držim između nas, okrećući se s noge na
nogu, nisam siguran što dovraga radim jer nemam plan. Nož nije čak ni
toliko oštar, ali ipak je nož.
“Spusti to.”
130
“Jučer si me poslao ovamo kako bi se mogao igrati sa svojom
sestričnom u Rimu. Kako si je nazvao? Sestrična s kojom se ljubi? Ostavio
si me ovdje samu, zaključanu, ne mogu ni izaći iz kuće. Nemam ništa za
raditi. Nema s kim razgovarati. Potpuno sam sama dok ti ne padne na
pamet da bi se htio zajebavati sa mnom? Je li to to? Što, sad ti je dosadno?
Jesam li ja tvoja igračka kad ti je dosadno, ili kad si slučajno kod kuće i
nemaš ništa pametnije za raditi, ili kad god ti, dovraga, odgovara?”
Oči mu se suze i namjesti čeljust.
“Ja sam tvoj pijun u ovoj glupoj igri koju igraš s mojim ocem. Shvaćam
to. Prihvaćam to, čak, koliko god sjebano bilo. Dovraga, čak ću ti dopustiti
da me dotjeraš i šepuriš mu se sa mnom pod nosom jer sam čula tvoje
upozorenje jasno i glasno i ne sumnjam da ćeš me pokopati bez imalo
razmišljanja. Ali shvati ovo. Nemam namjeru podviti rep na tvoju
zapovijed.”
“Gabriela.” Jedna jedina riječ, moje ime izgovoreno tako tiho, tako
smireno, upozorenje je na njegovom jeziku.
Ipak, nikada nisam bila od onih koji će stati. Nikad se nisam mogla
povući.
“Rekao si mi da je poštovanje dvosmjerna ulica. Podsjetit ću te na to.
Možda misliš da me posjeduješ i možda me stvarno posjeduješ, možda
posjeduješ moje tijelo. Ali moj um, moje misli, moje tajne, one su moje.
Nisu za tebe. Moja prošlost je moja prošlost. Moji ožiljci su moji ožiljci. Ne
pitaj me kao da ti je stalo. Kao da te jebeno boli kurac za mene. Nije ti stalo.
Ti si čudovište, Stefane. Kao on. Kao čovjek kojeg mrziš. Znaš li da ti i ja
čak ponavljamo povijest? Moja mama. Moj otac. Hoćeš li i ti mene
utopiti?”
Udahnem.
Prekasno čujem riječi. Tek nakon što izađu.
Sranje.
Što sam učinila?
Što sam rekla?
Lice mu je nečitljivo. Između njegovih obrva stvara se nabor dok ovo
procesuira.
Bože.
Jebemu.
Nikad to nisam rekla naglas. Nikome. Čak ni sebi.
Zašto sam to rekla?
131
“Gabriela,” počinje, a njegov ton više nije upozorenje. Skoro je nježan.
Skoro.
Ne mogu ga čitati. Tako je zatvoren, ne odaje ništa, a ja sam tako glupa.
“Izlazi, Stefane. Ostavi me na miru.”
“Ne želiš biti sama. Sinoć si to rekla.”
“Bila sam pijana. Pijani ljudi govore gluposti koje ne misle.”
“Zapravo je suprotno.”
“Izađi. Molim te.”
Otvara usta da progovori, a ja ne čekam da čujem što ima za reći. Ne
želim čuti. Ne mogu.
Zamahnem i nemam namjeru. Ne želim ga povrijediti. Ne pomislim ni
da uopće mogu.
Ali i on se pomakne i onda dođe do krvi jer uhvati nož. Hvata ga za
oštricu.
Ostanem bez daha, pogledam mu ruku. Pogledam krv. Pustim nož.
Kad ga on pusti, gledam kako se vrti i pada na pod. Gledam mrlje krvi
na bijelim plahtama, na mojim nogama. Na mramoru kad tresne na pod.
I očekujem da će biti bijesan. To je ono na što sam spremna. Ono što
zaslužujem.
Ali kad me zgrabi za zapešća i privuče k sebi, ja ne vidim bijes. To je
nešto drugo. Nešto gore.
Sažaljenje.
Jebeno sažaljenje.
I ne mogu to podnijeti.
“Miči ruke s mene!”
“Neću mu dopustiti da te ponovno ozlijedi,” kaže, a njegove riječi me
nekako iznenade jer znam da zna tko je to učinio. Tko me spalio. Tko me
posjekao. On nije glup. Ne bi trebao biti genij da shvati tko je ostavio
ožiljke na meni. Pružila sam mu odgovor na jebenom srebrnom pladnju.
Osjećam vrelinu novih suza kako me peckaju u očima, ali se odupirem
ovom čovjeku. Ovom čudovištu. Jer čak i ako nije isti kao moj otac, ipak je
takav.
Samo druga vrsta čudovišta.
Moram to zapamtiti.
Bačena iz tave direktno u vatru.
“Samo tvoji ožiljci u budućnosti, Stefane? Što ćeš koristiti? Za što da se
pripremim?”
132
Ne znam zašto provociram. Zašto ga podbadam. Sjećam ga se iz večeri
svog šesnaestog rođendana. Sjećam se njegovog bijesa. Kako me najtanji
sloj kontrole zaštitio od njega.
“Začepi, Gabriela.”
“Reci mi. Reci mi da budem spremna. To je jedino pošteno. Reci mi. Što
je ono što ćeš izvući iz sebe, Stefane?”
Njegove ruke stegnu moja zapešća. Osjećam toplinu krvi iz njegove
posječene ruke na jednoj. Sekundu kasnije, gurne me unatrag na krevet
tako snažno da sam dvaput odskočila.
Saginje se, pritišćući svoje koljeno između mojih nogu, rastavljajući ih i
klizeći koljenom visoko dok se ne sudari s mojim središtem.
Izdahnem od udarca. Nema ništa seksualno u ovome. Ovo je nešto
drugo.
Ovo je nasilje.
Ovo je dominacija.
Ovo je moć.
Nadvije se nada mnom, okrvavljenom rukom stišće mi grlo i pritišće
me koljenom. “Želiš me učiniti svojim neprijateljem?” Pita, a glas mu je
promukao, grub i tih, kao da unutra ima toliko bijesa koji pokušava
kontrolirati. Kao da je preblizu da izgubi bitku.
Pokušavam progutati dok on steže. Pokušavam proizvesti zvuk.
“Želiš li ovako?” On ispljune.
Uhvatim ga za podlakticu. Ne znam shvaća li koliko jako stiska.
Lupam ga po ruci, prsima, ne mogu mu dohvatiti lice i vid mi blijedi.
Ne čujem što govori. Sve što osjećam je bijes koji izlazi iz njega. Kao da su
se brane otvorile i ja sam ta koja ih je otvorila i stojim na putu oluje. Ovaj
tsunami bijesa.
I taman kad pomislim da ću se onesvijestiti, on me pusti i odjuri iz moje
sobe.
133
„Hoćeš li i ti mene utopiti?”
Kasno je popodne sljedeći dan, a te riječi još uvijek kruže oko moje
glave. Trebao sam je pustiti na miru. Ne provocirati. Postavila se jer joj je
bilo neugodno. Znao sam to. A opet, tako me jebeno razljutila.
No, što sam očekivao? Da će prihvatiti moju zaštitu? Da će uopće
vjerovati da ću je zaštititi?
Ona je u pravu u određenom smislu. Ja jesam čudovište. Drugačija
vrsta čudovišta od njezina oca, ali ne sasvim druga vrsta. Primjer, činjenica
da je ona ovdje. Da krojačica upravo sada silazi niz stepenice iz njene sobe,
a njezine pomoćnice nose tu groznu haljinu dok jure iza starije žene koja
gunđa ispod glasa.
Prisiljavam je da se uda za mene.
I dotaknuo sam je. Nije bila u mogućnosti da pristane.
Je li to ono što me razljutilo? Činjenica da je bila u pravu u vezi mene?
Da nisam čovjek od riječi, kao što sam prije nekoliko sati pretenciozno
tvrdio da jesam?
Jer joj to ne bih priznao bez obzira na cijenu.
Kad sam uzeo nož, izraz šoka na njenom licu, nikad ga neću zaboraviti.
Rez nije strašan. To nije bio oštar nož. Nisam baš lud da je ostavim s
nečim čime može napraviti pravu štetu, a Millie me istog dana obavijestila
da je nož nestao.
Ali taj izraz njezina lica. To me vraća u noć u radnoj sobi njezina oca.
Krv na njezinoj odjeći. Kapljice krvi po njezinu licu. Marchese je naredio
134
svojim razbojnicima da Alexu slome noge. Naredio da je natjeraju da
gleda.
Da li ju je krv podsjećala na to? Na nasilje u našem svijetu?
Je li sigurnija sa mnom nego sa svojim ocem? Ne u njezinim očima,
siguran sam.
Ipak sam mislio ono što sam rekao. Neću dopustiti nikome da stavi
ožiljke na nju. Ali nije li ona u pravu? Da ću ostaviti svoje ožiljke kad mi
bude odgovaralo?
Čudovište.
Razmišljam o načinu na koji ju je gledao na zarukama.
„Što je ono što ćeš izvući iz sebe, Stefane?”
Muka mi je od pomisli što bi to moglo značiti i razmišljam o tome kako
jako liči na svoju majku.
Ali ona je djevica. Nije li mi to sinoć rekla? I nije mogao biti toliko
čudovište.
Zatim se sjetim i drugih riječi.
“Hoćeš li i ti mene utopiti?”
Ulazim u radnu sobu, zatvaram vrata i uzimam telefon da nazovem
kontakt u New Yorku, Matta Lawrencea.
Lawrence se javlja na drugo zvono. Ovo je njegova privatna linija. On
je istražitelj koji mi je i nabavio informacije o Marcheseu. Dao mi je ono što
sam trebao da ga držim u šaci. I ta me spoznaja ponovno podsjeća koliko
čudovište je Gabriel Marchese.
“Stefane. Što mogu učiniti za tebe?”
Ne zamaram se neobaveznim razgovorom. Lawrence zna da kad ga
nazovem, odmah prelazimo na posao. I on zna koliko će mi njegove
informacije vrijediti. Brz je i ne protivi se korištenju raznih loših metoda
da dobijem ono što mi treba.
“Želim znati više o smrti žene Gabriela Marchesea. Utopila se prije
desetak godina. Zavedeno je kao slučajno, ali mislim da nije.”
Čujem ga kako udara po tipkovnici. “Maria Marchese. Dvadeset devet
godina u trenutku smrti. Dvoje djece. Imat ću nešto za otprilike tjedan
dana.”
“Trebam to prije.”
On cvokoće jezikom. “To neće biti lako.”
“Ne plaćam ti jer je lako.”
Pauza. “U redu. Mogu li te zvati na ovaj broj?”
“Da.”
135
“Javit ću ti se za nekoliko sati.”
Bolje.
„Onda ću razgovarati s tobom,” kažem.
Netko pokuca na vrata i Rafa ih otvori baš kad sam poklopio. Pogled
mu odmah pada na moju ruku u zavojima.
“Što ti se dogodilo?” Pita on, hodajući ravno do ormarića s pićem da si
natoči viski. Sjeda na kauč i stavlja gležanj preko suprotnog koljena.
“Zgrabio sam nož na krivom kraju.”
Vidim kako mu se jedna obrva diže. Rafa je pametan momak. Voli
stvarati iluziju da je vrlo opušten. Gotovo nezainteresiran. Ali on sve vidi
i sve čuje. Ljudi ga podcjenjuju. To je ono što on želi. Ali greška je
podcjenjivati mog rođaka.
“Clara je smještena?” Pitam, ne namjeravajući ulaziti u detalje o svojoj
noći.
Smiješi se. “Požalila se da će joj biti dosadno, ali da, smještena je.”
“Dobro.” Rekao sam Rafi da je odvede u kuću u Sirakuzi. “Nabavi joj
ono što treba, ali ne želim da se sada vrati ovdje.”
“Tvoja je zaručnica ljubomoran tip, pretpostavljam?”
“Komplicirano je.”
“Zašto te boli kurac za to? Nećeš valjda sad postati blag, rođače, zar
ne?”
“Ne budi seronja, Rafa. Što si saznao o bratu?”
“On je u mjestu koje se zove Clear Meadows u New Yorku. I nije u
dobrom stanju.”
“Kako to misliš?”
Ustaje, vadi telefon iz džepa, prelazi po ekranu i okreće ga prema meni.
Gledam sliku sina Gabriela Marchesea. Njegov imenjak. Gabrielin brat.
Uopće ne sliči na nju, što sam već znao po njegovoj fotografiji kao
klincu. Sliči svom ocu. Osim što ne liči.
On je velik momak i bio bi zgodan, da nije očigledna činjenica da tu
nešto nije kako treba. Nešto je pogrešno.
Rafa prelazi prstom da mi pokaže drugu sliku. Uzimam telefon,
zumiram sliku. Pročitam skraćenu verziju njegova imena na naljepnici
zalijepljenoj na njegovu majicu. Smije se i pokazuje na žirafu.
“Izlet u zoološki vrt,” kaže Rafa.
“Jebote.”
136
“Da.” Rafa odloži telefon i pije svoj viski. “Upucan je prije nekoliko
godina u glavu. Doktor ga je nazvao sretnikom. Nisam siguran da se
slažem.”
“Prije koliko točno?”
Gleda u svoj telefon, palcem prelazi kroz datoteku. “Imao je šesnaest.”
“Tko je povukao okidač?”
“Ne piše. Sve što sam dobio jest da se radilo o nesretnom slučaju i protiv
nikoga nije podignuta kaznena prijava.”
“Gdje se dogodila ova nesreća?”
Rafa čita adresu. New Jersey, ali ne prepoznajem susjedstvo.
“Evo zanimljivog djela. Jesi li spreman čuti čija je to kuća?” On pita.
“Čija?”
“Ed Romano.”
“Treba li mi to ime nešto značiti?”
“Mali od neku noć sa slomljenim nogama? Njegovog djeda.”
Prisjećam se te noći. Na ono što je rečeno i za što je klinac učinio za
Gabrielu.
“Je li klinac bio tamo?”
“Nemam pojma.”
“Još uvijek imamo čovjeka kod njega?”
“Da. On ne ide nikamo. Ima još jedna stvar, Stef,” kaže on.
“Reci, nemoj da čekam.”
“Tvoja djevojka je jučer nazvala brata.”
“Što?”
Kako?
Rafa kima. “Obećala je da će ga nazvati za nekoliko dana.”
“Je li?” Moja lukava mala zaručnica.
“Želiš da postavim čovjeka kod brata?”
“Da. I pripremite mlažnjak. Idem u Rim. Moram ponovno posjetiti
prijatelja svoje zaručnice.”
“Sad?”
“Sad.”
137
Sljedeći dan ne vidim Stefana, a i gospođice Millie je otišla. Djevojka koju
prije nisam vidjela pozdravlja me kad silazim. Kad pitam gdje su, ona mi
kaže da će se gospođica Millie vratiti kasnije te večeri, a Stefan je izvan
grada.
Hvala što si me obavijestio.
S druge strane, primjećujem da su vrata knjižnice još uvijek otključana
pa ću kasnije ponovno nazvati Gabea.
Završavam s doručkom i provodim sljedećih nekoliko sati sjedeći i
čitajući kad, oko jedan poslijepodne, Rafa ulazi u kuću s još jednim
muškarcem, njih dvojica se nečemu smiju. Zastao je kad me pogledao u
oči i ja sam se prisjetila Rafe one noći. One noći kad je uperio pištolj u
Alexa. One noći kad mi je ozlijedio ruku u žurbi da posluša Stefanovu
naredbu.
Ne skidajući pogled s mene, odbacuje drugog tipa. Valjda je kao
Stefanov bratić Rafa visoko rangiran.
Probija se do mene, sa širokim osmijehom na licu kojem ne vjerujem ni
sekunde.
“Gabriela,” kaže dubokim i glatkim glasom. Previše nježnim. “Jutro.”
“Jutro.” Okrenem se da uzmem šalicu čaja.
Izvlači Stefanov stolac, okreće ga i sjeda, s rukama naslonjenim na
naslon. On je ležerniji od Stefana. Odjeven u traperice i majice, radije nego
u odijela. Na ramenu mu je futrola, ali pištolj nije u njoj.
“Kako si?” On pita.
138
“Dobro.” Pijuckam čaj, lažno mu se smiješim. “Baš odlično. Što želiš?”
On suzi oči, ali ne okrutno. Ili to barem dobro skriva. Njega puno lakše
čitam nego Stefana.
“Millie je spomenula da ti je dosadno. Pomislio sam da će ti dosaditi
biti zatvorena ovdje.”
“Tvoja briga je dirljiva.” Kreten.
“Uskoro idem u Taorminu. Slobodno mi se pridruži ako želiš. To je oko
tri sata vožnje, ali uz obalu. Lijepo je.”
“Zašto?”
“Zašto je lijepo?” Podiže obrve.
“Ne zajebavaj se sa mnom, Rafa. Zašto me pozivaš?”
“Kao što sam rekao, mislio sam da će ti biti dosadno biti zatvorena
ovdje. I pretpostavljam da želim da ti se svidi naš mali otok. Da ga ne
doživljavaš kao zatvor.”
“Zašto te briga kako ga ja doživljavam?”
On sliježe ramenima. “Samo pokušavam učiniti nešto lijepo za tebe,
Gabriela,” kaže ustajući. Lako okreće stolicu u jednoj ruci i vraća je na
mjesto. “Možeš ostati ovdje ako želiš.” On se udalji.
“Čekaj.”
Zastaje, okreće se da me pogleda s iščekivanjem.
“Je li te Stefan nagovorio na ovo?”
Smiješi se. “Stefan je previše zauzet da bi me nagovorio na ovo.”
“Čime je zauzet?”
“Posao.” Provjerava sat. “Dolaziš li?”
Očajnički želim otići odavde. Iako će to značiti da ću zvati Gabea
kasnije, kada se vratim. Ali s vremenskom razlikom možda je tako i bolje.
Kimam glavom.
“Dobro,” kaže smiješeći se. “Drago mi je. Uzmi bikini u slučaju da želiš
plivati u Taormini.”
“Moram li?”
“Ne moraš raditi ništa što ne želiš. Postoji privatna plaža tamo gdje je
moj sastanak. Mislio sam da bi htjela ležati. Možeš ići u grad, ali moram
poslati ljude s tobom.”
“U redu je. Plaža će biti super. Bit će dobro otići odavde. Bit ću spremna
za nekoliko minuta.”
Trčim gore kako bih ubacila bikini u torbu za plažu i zgrabila svoj iPod
Touch koji mi je Stefan, vjerno svojoj riječi, vratio.
139
Kad se vratim, Rafa me čeka. Izlazimo van da pronađemo SUV koji nas
čeka. Otvara suvozačeva vrata i ja ulazim, a kada se popne na vozačevu
stranu, iznenađena sam.
“Zar nemaš vozača?”
“Ne. Ja sam podređen.” Provjerava retrovizore i kreće.
Malo smanjim klima uređaj i osvrnem se oko sebe dok se izlazimo s
imanja i krenemo na obalnu cestu.
“Jesi li siguran da me Stefan nije založio tebi?” Upitam kad prebaci
radio na talijanski kanal.
“Mislim da te Stefan ne vidi kao nešto što bi založio.”
“Nisam baš sigurna.”
“Jesi li ti razlog zašto ima zavoja na ruci?”
Kimam, osjećajući se krivom. “Bila je to nesreća. Barem, nisam to
namjeravala učiniti, ali ja ga nisam vidjela da mu kažem. Da se ispričam.”
“Siguran sam da to možeš kad se on vrati. On je prilično pun
razumijevanja.”
“Da baš.”
“Mislim to. Slušaj, Stefana poznajem cijeli život. Odrastao sam s njim.
Nikad nisam vidio da se prema nekome ponaša nepravedno.”
“Dakle, onda je pošteno ovo što mi radi?”
Rafa šuti na minutu. “Ne znaš sve detalje, Gabriela. A osim toga, imaš
njegovu zaštitu. To je nešto.”
Nasmijem se. “Nemam njegovu zaštitu, Rafa. Imam njegov bijes,
jednostavno zbog činjenice tko je moj otac.”
Telefon mu zvoni i on ga jednom rukom vadi iz džepa, dok drugu drži
na volanu.
“Govoreći o vragu.” Stavlja prst na usne, a ja se pitam da li ne želi da
Stefan zna da me vodi na svoj sastanak.
“Stef,” odgovara on.
Stefan priča i ja se naprežem da čujem, ali ne mogu razabrati što govori.
Rafa ga uvjerava u nešto, a zatim ga pita kako ide njegovo putovanje.
Na Stefanov odgovor, Rafa se nasmije. Zatim prekidaju vezu i Rafa stavlja
telefon na predviđeno mjesto na prednjoj konzoli.
“Izgleda da će Stefan ostati još jednu noć.”
“Gdje je on?” Upitam.
“Tu i tamo.”
140
Htjela sam pitati što to znači, ali Rafa pojača radio i počne pjevati pa ja
skrenem pogled kroz prozor i gledam krajolik koji je, kako je rekao,
prekrasan.
Rafa vozi oko 30 kilometara na sat preko ograničenja i stižemo za nešto
više od dva i pol sata. Objašnjava da je Taormina desetak minuta dalje, ali
idemo tamo nakon ručka.
Usporava kad stignemo do osamljenog restorana i Rafa predaje svoje
ključeve dečku koji parkira vozila. Oblači jaknu, što me čudi jer ovo mjesto
djeluje ležerno.
“Uzmi svoj bikini. Možeš otići na plažu nakon što jedemo.”
“U redu.” Uzimam torbu i kročim na pješčanu stazu koja vodi do
zgrade. Vani svira glazba i iako unutar prohladne zgrade ima desetak
stolova, većina sjedećih mjesta je na plaži pod palmama koje vijore na
povjetarcu. Čak je i u njihovom hladu vruće.
Ispričam se i odem ženski toalet, a kada se vraćam, nalazim Rafu kako
priča s nekim muškarcem. Kad me taj čovjek primijeti, hladno me pogleda,
a zatim kaže Rafi da će se uskoro vidjeti.
“Vani ili unutra?” Upita me Rafa, još uvijek opušteno, kao da nije
primijetio način na koji me čovjek pogledao.
“Vani, ako nemaš ništa protiv. Volim toplinu.”
“I ja.”
Stavlja mi ruku na donji dio leđa i slijedimo hostesu vani do stola koji
se nalazi dalje od staze.
Kad sjednem, izujem sandale i zarijem nožne prste u topli, meki pijesak.
Gledam djecu kako se igraju na plaži dok njihovi roditelji sjede za
stolovima s bocama vina, jedući prepune tanjure svježih morskih plodova.
Bend je smješten na udaljenom kraju i svira veselu melodiju. Iznad naših
glava nanizana su šarena svjetla, toliko ih je da gotovo čine baldahin.
“Sigurno je lijepo noću,” komentiram.
“Je. Pogotovo s mjesečinom na vodi.”
Pojavljuje se konobarica s kantom leda i bocom bijelog vina.
Sjećam se svog mamurluka od prije nekoliko večeri, ali osjećala bih se
kao dijete kad bih naručila kolu, stoga sam pustila Rafu da nam natoči te
sam uzela samo gutljaj iz svoje čaše.
Otvaram jelovnik, ali Rafa me prekida. “Imaju dnevni ulov. Uvijek je
nevjerojatno i svježe. Voliš li ribu?”
141
“Jako.”
“Onda predlažem da uzmeš specijalitet.”
“U redu, zvuči mi dobro.” Zatvaram svoj jelovnik.
“Dva svježa ulova, molim,” kaže konobarici na talijanskom, uputivši joj
šarmantan, razoružavajući osmijeh.
Proučavam taj osmijeh. Toliko je u suprotnosti s muškarcem od prošle
večeri.
Trenutak kasnije, kada se udaljila, nelagodno šutimo.
“Stefan ne zna da sam ovdje, zar ne?” konačno pitam.
“Reći ću mu kad se vrati.”
“Neće mu se to svidjeti.”
“Zašto ne?”
“Optužila sam ga da je ljubomoran na tebe.”
Široko se nasmiješi, pokazujući pravilne bijele zube. “Zvuči točno,”
kaže namignuvši. “Ne brini za Stefana. Puno laje, ali ne grize.”
Nisam tako sigurna.
“Reći ću mu da sam te natjerao da pođeš sa mnom, tako da nećeš biti u
nevolji.”
“Neću biti u nevolji. Nisam dijete i ne bojim ga se.”
“Ne?”
“Ne.”
“Trebala bi, Gabriela. Trebala bi biti oprezna s njim.” Izraz lica mu je
postao smrtno ozbiljan i od njegovih riječi prođe me jeza.
“Nisi li mu upravo pjevao hvalospjeve? Govorio mi koliko je pošten i
pun razumijevanja?”
“Samo ostani u njegovoj milosti.”
“Mislim da nisam u njegovoj milosti.” Mislim da sam to već zajebala
ako sam ikad uopće i bila.
“Pažljiv je s tobom. Ti to možda ne vidiš, ali ja vidim.”
“Kako to misliš?”
“Baš onako kako sam rekao.” Prije nego što stignem pitati još,
konobarica se vraća s velikim tanjurom prženih lignji, kriškama limuna i
posudicom soli. “Samo ih pomiriši,” kaže Rafa, zatvara oči i duboko udiše
kad ih ona spusti.
Nevjerojatno mirišu.
Jedemo lignje, zatim ulov dana, a to je bijela riba pečena na vatri. I ona
je ukusna i prije nego što sam se snašla, shvatila sam da sam popila dvije
čaše vina i pojela cijeli tanjur.
142
Nekoliko trenutaka kasnije, Rafa briše usta i gleda na sat.
“Hoće li ti biti dobro ovdje? Moram ići na sastanak.”
“Naravno.”
“Biti ću unutra ako me budeš trebala.”
“Bit ću dobro,” kažem. “Je li u redu ako odem na trg i obiđem tržnicu?
Neću nikamo ići.”
“Ne bojim se da ćeš nekamo otići. Ne mogu te ostaviti nezaštićenu. Sad
si sa Stefanom. Ti si vrijedna, Gabriela.”
“Što točno misliš?”
“Mislim da bi otimanje njegove zaručnice dalo njegovim neprijateljima
moć nad njim.”
“Kao da me otmu?”
“Nemoj mi reći da ti nikad nije palo na pamet dok si odrastala kao
Marchese.”
Tada su me čuvari okruživali 24/7. Pretpostavljam da i sada nije ništa
drugačije. I nikad nisam razmišljala o tome. Možda sam mislila da bi bio
blagoslov ako bi me netko uzeo.
A sada netko jest.
“Ostani na plaži. Ja ću te odvesti kad završim. Čak ću te odvesti u
Taorminu. Ova tržnica je za turiste.”
“Tko će me sada paziti?” Pitam iznervirano.
“Vidiš onu dvojicu muškaraca?” Pita me, pokazujući prema dvojici
koja stoje ispred vrata restorana. Pitam se koliko dugo stoje tamo jer Rafa
nije morao ni okrenuti glavu da ih potraži, jednostavno je znao da su tu.
“Oni su s čovjekom s kojim se sastajem. Znaju tko si i držat će te na oku.”
Sigurno vidi zabrinutost na mom licu jer pruža ruku i stisne moju.
Gesta je čudna. Neumjesna.
“U redu je. Samo se pretvaraj da ih nema. Neće ti prići osim ako se ne
pojavi prijetnja.”
“Ovdje su djeca, Rafa. Što će oni učiniti? Izvaditi oružje ako pomisle da
bi netko mogao biti prijetnja?”
Provjerava sat. “Opusti se, Gabriela, oni nisu neiskusni ljudi.” Ustaje i
daje znak konobarici koja odmah dolazi. “Naruči desert. I popij još jednu
čašu vina. Završit ću i prije nego što misliš.”
Ne činim ni jedno ni drugo dok ga gledam kako ide prema tim
muškarcima, kimajući im dok ulazi u restoran. Vidim ga kroz prozor i
rukuje se s nekim koga ne vidim. Skrenem pogled na plažu, na djecu koja
143
grade dvorce od pijeska, na roditelje koji su nasmijani i sretni dok glazba
svira i osjećam mučninu u želucu.
144
Sunce zalazi kada se Rafa vraća, dva sata kasnije. Po izrazu njegova lica
odmah vidim da nije sretan. Gledam stražare koji stoje kraj vrata i udaljuju
se dok mi prilazi.
“Spremna?” Pita, a ne može se natjerati ni na lažni osmijeh. “Moramo
se odmah vratiti. Drugi put ću te odvesti u Taorminu.”
“To je u redu.” Ionako mi se baš i ne da razgledavati grad. Skupljam
svoje stvari i prisiljavam se na osmijeh. “Jesi li dobro?”
“Jesam,” kaže on dok se okrećemo da idemo.
Izlazimo preko plaže, ne trudeći se ući u restoran i vidim muškarce koji
su čuvali ulaz kako prate drugog čovjeka, nižeg, debljeg, kojem otvaraju
stražnja vrata SUV-a s zatamnjenim prozorima.
Kad se SUV odveze, zateknem Rafu kako ga promatra, a kad dečko
doveze naše vozilo, Rafa se otrese na njega.
Pratim ga do suvozačeve strane i on mi otvara vrata. Ulazim i vežem
pojas.
Prije nego što je ušao, skida jaknu i baca je na stražnje sjedalo. Zatim
vadi pištolj iz futrole i stavlja ga negdje u vrata.
“Imaš pištolj,” kažem, shvativši da je zato obukao jaknu.
Gleda me kao da je to najprirodnija stvar.
“Zašto imaš pištolj?”
“Ne budi naivna, Gabriela. Ti znaš što sam ja. Što je Stefan.”
“Ali...”
“Također znaš što je tvoj otac.”
145
“Moj otac nije sicilijanska mafija.”
“Ne,” kaže, samo me pogledavši podrugljivo prije nego što skrene
pogled na cestu da se ubaci. “On je svetac.”
“Nisam rekla da je svetac. Samo...on nikad ne nosi pištolj kad sam ja u
blizini.”
“To ti misliš.”
Nije istina, ono što sam rekla. Nikada nisam vidjela svog tatu da ga
drži, ne na način koji bi sugerirao da ga namjerava upotrijebiti, ali spakirao
je jedan u moju torbu, zar ne? Čak i da nisam vidjela, znam da je ispalio
barem jedan metak.
“Osim toga, kako da zaštitim Stefanovu zaručnicu bez njega?” On
pljuje riječi.
Kad mu telefon zazvoni, provjeri ekran. On odbije poziv i promrmlja
psovku.
“Da li se nešto dogodilo?” Pitam, ne sviđa mi se ova njegova druga
strana, ova nepromišljena, gotovo ljutita strana i osjećam se pomalo
nelagodno.
Misli mi odlutaju na Stefana. Na to kako se pobrinuo za mene neku noć.
A ja sam ga odbacila.
U redu je. Dobro sam. Savršeno sam sigurna s Rafom.
Gledam tirkizno more dok se vozimo i u pravu je da je prekrasno.
Netaknuta, jer nekako, dok je ostatak Italije bio preplavljen turistima,
Sicilija je uspjela ostati netaknuta.
Rafa se opet igra s radiom, ali ovaj put ne pjeva.
Sljedeći put kad mu telefon zazvoni, vidim tko je prije nego što ga on
zgrabi.
Clara.
Rafa me čudno pogleda, prelazi po ekranu i odgovara na poziv. Njihov
razgovor je kratak, kao da je ona iznervirana, a već znam da je on
iznerviran. Držim pogled naprijed, praveći se da ne slušam ili se barem
pravim da ne razumijem.
Razgovaraju još nekoliko minuta prije nego joj on kaže da će doći
sljedeći tjedan i da bude strpljiva. Sve će se srediti. I da i ona njemu
nedostaje.
Ne znam zašto mislim da je to čudan razgovor. Pitam se gdje je ona.
Mislila sam da su njih troje kao Tri mušketira. Barem sam takav dojam
stekla.
146
Kad poklopi, okrene se prema meni. “Dosadno joj je. Stefan ju je
otpremio.”
“Otpremio je? Gdje?”
“Sirakuza.”
“New York?”
Odmahuje glavom. “Sicilija.”
“Zašto?”
Rafa me pogleda, čudno me gledajući. “Zar ne znaš?”
Odmahujem glavom.
“Ti,” kaže, a jedan kut usana mu se izvije prema gore.
“Ja? Zašto ja?”
Otvara usta kako bi odgovorio kad skrene pogled na retrovizor, a izraz
uzbune bljesne mu na licu.
“Seronje!” psuje, a ja se držim kad on pritisne gas dok se dva
automobila zaustavljaju, po jedan sa svake strane našeg SUV-a. Ne
prepoznajem automobile ni muškarce iz restorana. Ovo nisu SUV-ovi,
znam da Stefan samo njih koristi, a ova vozila nisu u najboljem stanju.
Vozači su također mlađi, neugledni. Ako biste naletjeli na jednog u
mračnoj ulici, pobjegli biste koliko vas noge nose.
Glazba glasno svira, razlijeva se kroz njihove otvorene prozore i
prodire kroz naše zatvorene.
“Rafa?” Pitam, s panikom u glasu kad vozač auta do mog susreće moj
pogled i nasmiješi mi se prije nego što snažno pritisne gas dok usmjerava
svoj auto u naš. Metal struže o metal, a ja vrištim dok mi se vrata udubljuju
i vozimo se ovako, dva auta nas drže u sendviču dok Rafa također
ubrzava, izgovarajući sve moguće psovke i kletve na sav glas.
“Drži se!” Viče, istodobno naglo pritišćući kočnicu.
Opet vrištim.
Sigurnosni pojas me zateže dok mi se glava trgne naprijed, a zatim se
sruši na kontrolnu ploču dok SUV skreće, automobili nam trube, a Rafa
psuje dva vozila koja odlaze od nas. Jedan od njih nam pokazuje srednji
prst dok nestaju i, trenutak kasnije, Rafa ponovno ubrzava, okrećući auto
natrag na cestu.
“Jesi li dobro?” Pita dok nastavljamo vožnju.
“Što je to bilo? Tko su bili oni?”
“Samo neke propalice,” kaže, ali ja znam da nisu propalice i znam da i
on to zna. “Sranje,” kaže, prebacujući pogled na moje čelo gdje osjećam
nešto toplo.
147
Podižem ruku, dodirujem ga i gledam svoje krvave prste. Spuštam
vizir i gledam u zrcalu posjekotinu koja jako krvari.
„Sve je u redu,” kaže, pogledom prelazi s mene na cestu i natrag.
“Izgleda gore nego što jest. Glave obilno krvare.”
Pretpostavljam da zna.
“Evo,” kaže on. Pruža ruku, otvara pretinac ispred suvozačkog mjesta.
Izvlači pregršt maramica i daje mi ih.
Uzimam ih, stavljam na posjekotinu da zaustave krvarenje.
“Jesi li dobro?” Ponovno me pita.
Okrenem se prema njemu: “Tko su oni bili, Rafa?”
“Propalice. Rekao sam ti. Ja ću te čuvati, ne brini.”
“Mogli smo poginuti.”
“Nije im bila namjera da nas ubiju.”
“Što je onda bila njihova namjera?”
Gleda me i upravo u tom trenutku zazvoni mu telefon. Vidim da je
Stefan.
Čelo mu se namršti, zabrinuti izraz čini ga starijim. On odbija poziv, a
jednom rukom trlja zatiljak.
Kad otvorim usta da postavim pitanje, on pojača radio i ja ušutim,
prebacujući pogled kroz prozor, pokušavajući smiriti otkucaje srca dok
stišćem posjekotinu da zaustavim krvarenje.
Ostatak vožnje provodim gledajući zalazak sunca, a zatim je pao mrak.
On ide drugim putem kući i treba nam više vremena da se vratimo. Dva
duga, tiha sata kasnije napokon ulazimo kroz vrata Stefanove kuće. Pa,
tiha osim kad je Rafa ljutito telefonirao.
Nikada nisam mislila da će mi biti drago vratiti se ovdje i osjećam kako
je panika ugušena ispod površine. Moram procesuirati ono što se upravo
dogodilo jer što dulje sjedim ovdje, to više znam da ti tipovi nisu bili samo
propalice. Mislili su ozbiljno. I ciljali su na nas.
Kad se zaustavimo do ulaznih vrata, Rafa gasi motor, ali kad posegnem
da otvorim vrata, uhvati me za ruku.
Njegov je stisak iznenađujuće čvrst. Mora to shvatiti kad sretnem
njegov pogled jer on omekšava stisak.
“Gabriela,” kaže, izgledajući kao onog prvog jutra kad me poveo na
trčanje.
Ne govorim ništa nego čekam da nastavi.
“Trebaš učiniti nešto za mene. Ili točnije, ne učiniti nešto.”
“Što?”
148
“Da ne spominješ što se dogodilo Stefanu.”
Proučavam ga, pitam se o njegovim motivima, pitam se kako to mogu
ne spomenuti Stefanu.
“Zapravo,” smije se gotovo nervozno. “Možda je bolje da mu ne
kažemo da sam te uopće poveo.”
“Želiš da mu lažem?”
“Samo nemoj pričati o tome. Nećeš morati lagati.”
“Zašto?”
„Zato što će biti ljut, poveo sam te bez zaštite. I bio bi u pravu.”
Pokazuje mi na čelo.
Dotaknem ga, osjetim kako se maramica zalijepila za osušenu krv.
“I vjerojatno te neće ispustiti iz vida. Ili barem ne sa mnom.”
“Htjet će znati kako sam ovo dobila.”
“Spotaknula si se. Možda udarila u zid.” Nježno ga dodiruje. “Nije
previše loše. Kad očistiš ranu, jedva će se primijetiti.”
“Njemu ništa ne može promaknuti, Rafa. Zar ne znaš kakav je?”
“Slušaj, na tebi je. Samo te molim za naše dobro.”
Boji li se Stefana? Je li me briga? Znam da ne želim biti zatvorenik ovdje.
I dobro bi mi došao saveznik čak i ako je taj saveznik Rafa. Moje
mogućnosti su ograničene.
“Neću ništa reći.”
Smiješi se, doimajući se ponovno opuštenim. “Hvala ti. Vidimo se
kasnije.”
“Vidimo se,” kažem i izađem iz auta da uđem unutra.
149
Alex
Romano bio je otvoreniji nego što sam mislio da će biti. Ali
pretpostavljam da ako nemate što skrivati, nije tako teško.
Sada razumijem zašto je učinio to što je učinio za Gabrielu. Zašto je bio
spreman riskirati život za nju. Shvaćam zašto je osjećao da joj duguje i
potpuno vjerujem da su kao brat i sestra.
Ono što ne razumijem je zašto ga Marchese nije odmah ubio kad ga je
uhvatio kako pomaže Gabrieli da pobjegne. Pitam se koliko je Gabriela
imala veze s tim. Možda si nije mogao priuštiti da izgubi još jedno dijete.
Rana je večer kada se vraćam u kuću sa svog putovanja u Rim. Imam
poruku da nazovem Matta Lawrencea. Očito je iskopao malo više
informacija o utapanju Gabrieline majke.
Nasmiješena Millie prilazi dok skidam sako. Pružam ga kad je ispružila
ruku za njim.
“Dobrodošao kući, Stefane,” kaže ona.
“Hvala, Millie.” Gledam preko nje prema terasi, ali je prazna. “Kako
stoje stvari ovdje?”
“Oh, dobro,” počne mi pričati o nečemu u kuhinji, ali ja je prekinem.
“Gdje je Gabriela?” Pitam. Nije me briga ni za što drugo.
“U njezinoj sobi. Ranije je bila vani pored bazena.”
“Plivala?”
“Ne. Čitala.”
“Što je još radila?”
150
“Ne mnogo. Zapravo mislim da joj je dosadno. Možda bi bila dobra
ideja odvesti je van.”
Kimam glavom. Slažem se, zapravo. “To je dobra ideja. Moram obaviti
poziv, ali neka se obuče za odlazak u Palermo na večeru.”
Millie se smiješi. “Znam da će joj se to svidjeti, Stefane.”
Opet kimam glavom. “Hvala ti, Millie.” Okrenem se da odem, ali
stanem. “Oh, je li bila u knjižnici?” Shvatio sam da su vrata otključana i
pretpostavljam da ju je Millie nedužno pustila unutra, ne razmišljajući o
telefonu.
“Da. Ona sjedi tamo i čita kad je vani prevruće. Nadam se da je to u
redu. Nisam mislila da bi ti moglo smetati.”
“Nije problem.” Znam da ona tamo ne čita, ali zove brata i to je u redu.
Mislim da čak imam rješenje za problem koji je stvorio Marchese. Ali za to
će biti potrebno nešto učiniti.
Millie odlazi gore, a ja idem do radne sobe, usput birajući broj od Matta.
“Stefane, hvala što si me nazvao.”
“Što imaš?”
“Konačno sam se dočepao mrtvozorničkog izvješća u kojem je kao
uzrok smrti navedeno slučajno utapanje.”
“Aha.”
“Pročitao sam to i iako nisam stručnjak, mislim da prilično dobro
razumijem.”
“Nastavi.”
“Tijekom autopsije Marije Marchese, na izvješću su navedene modrice
koje bi, čak i osobi ograničenog razumijevanja, trebale sugerirati drugačiji
zaključak od slučajnog utapanja.”
“Kakve modrice?”
“Tragovi na njezinim zapešćima. Rane od užeta.”
Vidio sam tragove od užeta. Sirovi su i očiti. “Kako su objašnjeni?”
“Nisu. Zabilježbu je napravio policijski službenik na mjestu događaja.
Nitko to kasnije nije procesuirao. A postoji još jedan dokaz za koji zapravo
nitko nije znao.”
“Što je to?”
“Ona nije bila jedina osoba koja se tog dana utopila u jezeru.”
“O čemu ti pričaš?”
“Njen tjelohranitelj, njegovo tijelo pronađeno je na suprotnoj obali.
Slučajno utapanje. A koliko sam shvatio, njih dvoje su bili bliski.”
“Imali su aferu?”
151
“To bi bila moja pretpostavka. Vodili su djecu na kampiranje, samo njih
četvero. Tko zna, možda ih je čak namjeravala uzeti i pobjeći.”
“Hvala ti, Matt. Dobar posao.”
“Uvijek nudiš izazov, Stefane.”
“Javit ću se ako budem trebao još nešto.”
Prekinem vezu, natočim si viski i sjednem. Razmišljam o onome što
sam upravo čuo i pitam se što je Gabriela rekla. O utapanju. Kad bih i ja
nju utopio.
Je li moguće da je svjedočila ubojstvu svoje majke? Jer ne sumnjam da
je bilo upravo to. Ubojstvo.
Nakon što sam popio viski, odlazim gore pod tuš, presvlačim se u
traperice, crnu majicu s V izrezom i jaknu. Zatim sam pokucao na
Gabrielina vrata.
“Uđite, gospođice Millie,” vikne.
Ulazim, iznenadivši je jer ona dahne kad me ugleda i sklopi ruke preko
grudi. Što je čudno budući da je odjevena, ali vidim trenutak kasnije, to je
zato što haljina nije zakopčana. Pitam se nije li mogla dohvatiti zatvarač i
čekala je Millie da joj pomogne.
“Rekla sam uđite gospođice Millie,” kaže ona.
“Zar ti nije drago što sam uopće pokucao?”
“Nisam spremna. Možeš pričekati vani.”
“Ne mislim tako, dušo. Okreni se,” kažem, hodajući prema njoj. Osim
patentnog zatvarača, izgleda mi spremno.
“Mogu ja to,” kaže ona.
“Ne, ne možeš, inače bi to dosad učinila. Okreni se.”
„Dobro mi ide.”
“Već sam te vidio golu, sjećaš se?”
“Kad si me svukao dok sam bio nesposobna za bilo što.”
“Da. Kad sam te svukao jer se nisi mogla sama skinuti jer si bila pijana.”
Dobacila mi je bijesan pogled, ali lice joj je poprilično ružičasto.
“Okreni se, Gabriela.”
Ona se okrene.
Gledam u nju, u otkriveno prostranstvo besprijekorne kože.
Besprijekorna, ali uz one tragove za koje znam da su skriveni svilenkastim
materijalom haljine.
Naramenice haljine su tanke, kao špagete. Tamnoplava je s uzorkom i
pada joj malo iznad koljena.
152
Kad podignem pogled, susrećem njezin pogled u ogledalu. Ne trepće.
Na oprezu je.
Nisam neiskusan čovjek, ali ima nešto u ovoj mrzovoljnoj, prkosnoj
djevojci, mojoj nevoljnoj budućoj nevjesti jer kad ponovno prebacim
pogled dolje, dolje na golu kožu njezinih leđa, na krivulju njezine
kralježnice i obrise njezinih bokova, moj kurac se diže.
Ispružim ruku, dodirnem svilu, gurnem je šire kako bih je više vidio.
“Što…”
“Ne miči se.”
Nježno prelazim zglobovima prstiju preko njezine tople kože, osjećam
kako se naježila dok prelazim rukom prema dolje, pa opet prema gore,
vrhovima prstiju lagano duž svakog kralješka. Kad dođem do njezine
kose, podignem je, osjetim težinu dok je stavljam preko njezinog ramena.
Nije duga, bila je jednom, ali više nije. Samo malo iznad njezinih ramena.
Ali svejedno, vidjeti je ovako, tamnu, uglađenu i meku preko jednog
ramena, njezina leđa potpuno izložena, to budi nešto u meni. Nešto što je
želi pridobiti. Označiti kao svoju.
Saginjem se, približavam usta njezinom vratu i susrećem joj pogled dok
ga ljubim.
Disanje joj je plitko i gleda me dok joj usnama prelazim duž linije
ramena pa natrag. Ona drhti i ja udišem njezin miris, ponovno ljubim
njezin vrat, otvarajući usta ovaj put da je okusim, da zagrizem, samo malo.
Da čujem kako joj zastaje dah dok dahće i gledati kako joj oči tamne dok
joj se zjenice šire.
Prelazim prstima niz njezine ruke, lagano kružim njezinim zapešćima
jer će se boriti sa mnom za minutu.
“Nešto si rekla neku večer, Gabriela. Nešto o stavljanju svojih oznaka
na tebe.”
Bio sam u pravu. Pokušava se osloboditi, ali ja je čvršće stežem.
“Pusti me, Stefane.”
“Ne.”
“Molim te, samo...”
“Bila si u pravu. Tvoje tijelo je moje. Ali stvar je u tome da ja želim i
ostatak. Tvoj um. Tvoju prošlost. Tvoje tajne. Tvoju dušu. Ja ću uzeti sve.
A u zamjenu ćeš imati moju zaštitu. Neću te povrijediti, Gabriela. Sa
mnom si sigurna. Ali ti pripadaš meni i ponašat ćeš se tako.”
Puštam njezina zapešća, ali ostajem blizu. Uzimajući haljinu,
zakopčavam joj zatvarač, cijelo vrijeme držeći oči prikovane za njezine.
153
Kad završim, odmaknem se.
Ona se okrene prema meni. I izgleda blijedo.
“Nikada nisam radila ono što mi se kaže, Stefane. Samo pitaj mog oca.”
“Volim izazove, dušo.” Zakoračim unatrag, pogledam sat. “Gdje su ti
cipele?”
Pokazuje na sandale s visokom petom na podu pokraj kreveta.
“U konkretnom slučaju, ti si već poslušna.” Mislim na situaciju s
japankama prve noći.
“Ti si kurac.”
“Zvali su me i gore.”
“Šokantno.”
Ne mogu pomoći svom osmijehu.
Ona sjedi na krevetu i navlači cipele. Kad se sagnula i šiške su joj se
pomaknule, primijetio sam modricu.
“Što ti se dogodilo s čelom?”
Čim to izgovorim, ona se ukoči. Brzo popravlja frizuru da prikrije
modricu.
“Ništa.”
“Nije ništa.” Odlazim do nje, pomaknem kosu na jednu stranu i vidim
posjekotinu dugu otprilike dva centimetra. Koža oko nje je modra i lagano
natečena.
“Ostavi to,” kaže ona, pokušavajući se odmaknuti. “Nije ništa.”
“Ti si loša lažljivica. To je zapravo dobra stvar.”
“Kladim se da si ti odličan lažljivac,” uzvraća ona.
Široko se osmjehnem i pritisnem modricu jače nego što trebam. Ona
udahne, trzajući se.
“Što se dogodilo, mala lažljivice? Kako si ovo dobila?”
“Splela sam se izlazeći iz kade.”
Gledam je.
“To je sve,” nastavlja ona.
“Kad?”
“Prošlu noć.” Ne gleda baš u mene.
Ne znam zašto bi lagala o nečemu ovakvom.
“Pa, budi opreznija. To su dvije nesreće u dva dana.”
“Možda je to ova kuća. Ili ti. Možda je biti u tvojoj blizini opasno za
mene.”
“Ne sumnjam.”
Mislim da ne očekuje takav odgovor od mene jer dugo šuti.
154
“Kako ti je ruka?” Konačno pita.
“Bit će u redu.”
“Nisam namjeravala... Nikad nisam namjeravala da se dogodi ono što
se dogodilo.”
“Znam to.” Pružam joj zdravu ruku, s dlanom prema gore. “Spremna?”
Ona nepovjerljivo gleda. “Zašto me izvodiš?”
“Večer za spoj,” kažem namignuvši.
“Tko je sada lažljivac?” Pita, stavljajući ruku u moju i dopuštajući mi
da joj pomognem ustati.
155
Stefan vozi, ali nas prate dva SUV-a s po dva vojnika u svakom. Vozimo
se u elegantnom crnom Bugattiju, jedino vozilo koje nije SUV.
“Moraš li uvijek imati tjelohranitelje?” Pitam.
Glatko mijenja brzine, iskusno manevrirajući automobilom, ako ne i
prebrzo, iz zatvorenog posjeda na ulicu. Baci pogled na mene prije nego
što pomakne pogled da provjeri retrovizor dok se uključujemo u promet.
“Imam neprijatelje koji ne bi imali ništa protiv da me vide mrtvog.”
“Osim mog oca?”
Gleda me, smiješi se i mogu mu vidjeti rupicu na obrazu kad to učini.
“Da. Nekada smo bili vrlo moćna obitelj, a onda je došlo do našeg pada
kada je Antonio izdao mog oca i moj otac je na kraju ubijen zbog toga.
Zapravo su oboje ubijeni zbog toga. Ali tijekom posljednjih nekoliko
godina, uspio sam ponovno podići obitelj Sabbioni gotovo na ono što je
nekad bila i to je tek početak. Ali stekao sam neprijatelje.”
“Zašto se tvoj brat okrenuo protiv tvog oca?”
Čeljust mu se stisne i zadrži pogled izvan prednjeg vjetrobranskog
stakla. “To je vrlo ružna priča koja uključuje tvog oca.” Napokon me
pogleda. “Neću okaljati ljubav koju imaš prema njemu.”
“Nisam sigurna da mi možeš reći nešto što bi me iznenadilo.”
“Ne budi tako sigurna.”
“A ja nemam ljubav prema njemu koju bi ti mogao okaljati.”
“Bez obzira na sve, on je tvoj otac.”
“On je čudovište.”
156
Ulazimo u grad i jedan od SUV-ova u našoj pratnji skreće kako bi
prošao Stefana. Gledam kako ga pratimo, a drugi terenac za nama.
Oni su iskusni u tome. Vožnja je glatka dok se vozimo do kuće u
mračnoj ulici izvan centra i otvaraju se vrata garaže. Stefan se zaustavlja i
parkira Bugatti. Gasi motor i izlazi.
Izlazim sa svoje strane i gledam kako razgovara s vozačem jednog od
drugih automobila koji ga susreće na rubu garaže. Raspravljaju o nečemu
previše tiho da bih mogla čuti prije nego što se Stefan okrene prema meni.
“Dođi.”
On pokazuje prema SUV-u gdje čovjek s kojim je upravo razgovarao
otvara stražnja vrata. Vozač je još uvijek unutra s upaljenim motorom, a
drugi SUV stoji u leru na kraju ulice.
Ulazim i sjedam na drugu stranu dok Stefan sjeda pokraj mene. Čini se
neobično intimnim, ovaj mali čin. Gotovo više od onoga što se dogodilo u
spavaćoj sobi. Ne znam zašto to mislim, ali gledam ga dok se vrata
zatvaraju i on promatra okolinu, tamnu noć.
Kad njegove oči pronađu moje, kimne mi gotovo ohrabrujuće.
Okrenem se, nesigurna zašto ga ovako gledam. Mrzim ga. On je moj
neprijatelj.
Prsten na mom prstu je težak i okrećem ga u krug dok izlazimo, ispred
nas se vozi novi terenac, jednom trepćući svjetlima dok skrećemo za ugao.
“Ovo je uhodano,” kažem, shvaćajući da su oni dio Stefanovog
sigurnosnog tima.
“Neophodno,” odgovara on.
Palermo je užurban grad s puno turista i uglavnom grad za šetnje. Star
je i lijep.
“Nikad nisam bila južno od Rima,” kažem. Iako smo ovdje provodili
ljeta otkad znam za sebe, moj otac nije ljubitelj ničega južnije od Rima.
Zapravo, on to mrzi. Pogotovo Siciliju.
“Šteta što si to propustila,” kaže Stefan.
“Gdje idemo?” Pitam dok vozač skreće udesno i prema očito manje
prometnoj cesti.
Naginje se prema svom prozoru. “Vidiš svjetla tamo gore?” On pita.
Nagnem se prema njemu da podignem pogled. “Da.”
“Ima jedan manje poznat restoran, dobro, manje poznat turistima. Oni
se ne usuđuju ići ovako daleko, a pogotovo ne pješice. To je lokalna hrana
u najboljem izdanju. Jednostavno i ukusno. I jedno od rijetkih mjesta gdje
se mogu opustiti.”
157
Taj posljednji dio me pogodi i kad prebacim pogled na njegov, shvatim
koliko blizu se naginjem.
Pročistim grlo i odmaknem se.
“I od gore se pruža prekrasan pogled na grad.”
Potrebno je još desetak minuta vožnje uskom, neasfaltiranom cestom
koja je puna uskih zavoja. Mislim da bih ovdje mogla dobiti mučninu od
vožnje, ali prije nego što se to dogodi, stižemo i izlazim na svježi noćni
zrak koji je ovdje gore hladniji nego što očekujem.
“Trebala sam ponijeti vestu,” kažem odsutno, grleći ruke uz sebe.
Stefan skida jaknu. “Evo.” Stavlja mi je oko ramena prije nego mogu
protestirati, topla je i osjetim njegov miris na njoj, i shvatim da se ne želim
buniti.
“Hvala ti.”
On kima dok se penjemo na platformu na kojoj su razapeta svjetla u
boji. Vidim ih još straga. Zvuk tihog razgovora čuje se sa stražnje strane i
pretpostavljam da su mjesta za sjedenje vani ako sam dobro procijenila
veličinu objekta.
Staklena vrata se otvaraju iznutra i izlazi stariji muškarac s velikim
osmijehom na licu, brišući ruke o ručnik.
“Stefan!” Uzvikuje grleći Stefana koji mu uzvraća zagrljaj.
Pozdravljaju se na talijanskom i imam osjećaj da se dobro poznaju.
Stefan se okreće prema meni i predstavlja me kao svoju zaručnicu.
Čovjek mi kimne s odobravanjem, ali ne rukuje se sa mnom unatoč
činjenici da sam mu pružila ruku.
Kad pogledam Stefana, primijetim kako gleda.
Spuštam ruku na bok.
Vode nas kroz mali objekt i bila sam u pravu. Sva mjesta za sjedenje su
vani jer je unutra kuhinja i hrana miriše nevjerojatno. Naš je stol u samom
stražnjem kutu i ja sjedam na stolicu koju mi muškarac izvlači dok Stefan
sjeda na onu preko puta moje.
Čovjek odlazi, govoreći nam da će donijeti piće i predjelo.
“Zašto se nije rukovao sa mnom?” Upitam.
“Pokazao je poštovanje.”
“Poštovanje? Mislim da je to bio nedostatak poštovanja. Je li to zato što
sam žena?”
“Opusti se, Gabriela. Ovo je Sicilija, a Lorenzo je u osamdesetima.”
Lorenzo se vraća s bocom vina i postavlja tanjur s predjelima na stol
između nas.
158
Stefan se široko osmjehuje, zahvaljuje čovjeku i kimne dopuštajući
Lorenzu da mi natoči vina.
“Panelle,” kaže Stefan. “Opasna konkurencija Millienim, ali nemoj joj
reći da sam to rekao.”
“Jesi li mu upravo dao dopuštenje da mi natoči čašu vina?” Upitam.
Stefanov osmijeh blijedi. “Ovdje radimo stvari drugačije, Gabriela.
Nemoj se zakačiti za to. Nije to neka velika stvar.”
“To je velika stvar. Ne rukuje se sa mnom. Ne pita me da li uopće želim
vino. Možda sam htjela nešto drugo.”
“Pokazuje poštovanje. Sad bi bilo dosta.”
“Pokazuje poštovanje prema tebi, ali prema meni pokazuje
nepoštovanje.”
Stefan pije iz svoje čaše, nasloni se u sjedalo i proučava me.
“Ne, to ne,” kaže jednostavno, ležerno, ali konačno. “Ti pripadaš meni,
Gabriela. On to zna. Trebaš to već jednom prihvatiti. Ovo je tvoj novi život,
sviđalo ti se to ili ne, i ako mene pitaš, nema baš puno toga što bi ti se
moglo ne sviđati. Imat ćeš sve.”
“Sve što ne želim.”
“Ne budi dijete.”
Izdišem, sliježem s ramena njegov sako i guram stolicu unazad da
ustanem.
Stavlja ruku na moju da me zaustavi.
“Moram na toalet,” lažem. “Ako ne želiš da se ponašam kao dijete,
nemoj me ni tretirati kao dijete. Sada moram u toalet i ne tražim tvoje
dopuštenje.”
Oči mu se suze, a jedna strana usta mu se izvije prema gore. On
pomakne ruku i ja ustanem, ali on pokaže jednom od svojih ljudi koji priđe
vratima i otvori ih, čekajući me.
“On će ti pokazati put,” kaže Stefan.
Prilično sam sigurna da mogu pronaći ženski toalet, ali dobro.
Prihvatim to i uđem unutra. U toaletu stojim iznad umivaonika i gledam
svoj odraz. Odmaknem kosu da pogledam modricu, prisjetim se što se
dogodilo. Sjetim se što je Rafa rekao da me Stefan neće pustio van i sada
to još bolje razumijem.
Ja pripadam njemu.
Ja sam stvar koja pripada tom čovjeku.
Nije toliko drugačije od prije, zar ne? Tada sam pripadala svom ocu.
Sada, pripadam Stefanu Sabbioniju.
159
“Popuši to, Buttercup,” kažem naglas.
Gabe je to govorio. Još uvijek to ponekad čini, ali sada je to zato što se
rimuje, a njemu je to smiješno. Prije je to bio njegov način da mi kaže da
nešto nije dovoljno važno da se za to borim. Da sačuvam snagu za važne
bitke.
Operem ruke, osušim ih i vratim se za naš stol.
Stefan ustaje, izvlači mi stolicu.
Sjedim i tada na svom praznom tanjuru primijetim kutiju umotanu u
lijepi papir s mašnom.
“Što je ovo?” Upitam.
“Otvori.”
Povjetarac me hladi i ja zadrhtim.
Stefan mi ponovno preko ramena prebaci jaknu, koja je stajala na
naslonu moje stolice.
Izvlačim vrpcu iz kutije i gledam kako se mašnica odmotava. To je
lijepa plavo-zelena vrpca. Morska pjena, mislim. Podižem kutiju i
otrgnem papir te se iznenadim—zapravo šokiram—nađem potpuno novi
iPhone unutra.
Podižem pogled prema Stefanu.
“Ako ti se ne sviđa boja, možemo je zamijeniti,” kaže.
Pogledam ponovno mobitel. Ružičasto zlatne je boje. Mogla bi biti i boja
smeđe kakice i ne bi me bilo briga.
Kad ponovno vratim pogled na njegov, još uvijek me promatra.
“Zašto?” Upitam, dok mi druge riječi zapinju u grlu. Osjećam se čudno.
Uhvaćena nespremna. Ne znam što da radim. Kako da reagiram.
“Mislio sam da bi bilo lakše Alexu posi latporuku. Ili nazvati svog
brata. Koristiti FaceTime i vidjeti ga radije nego koristiti fiksnu liniju u
knjižnici.”
Osjećam kako mi se lice žari. On je znao?
Sjedim, puštam da me proguta njegova jakna. Ne znam što da kažem.
Spuštam pogled na kutiju u svom krilu.
Otac mi nije dopuštao da imam telefon. Ne bi mi dopustio da
razgovaram s Alexom da je znao. On je upravljao mojim posjetima Gabeu.
Kontrolirao je svaki aspekt mog života. Svaku pojedinu stvar, ma koliko
beznačajna bila.
I želim plakati.
To je vjerojatno najgluplja reakcija, ali osjećam kako mi se oči pune.
160
Zahvalna sam kad se Lorenzo vrati s jelovnicima i mogu se okrenuti.
Rukom obrišem suzu iz oka i prisilim se da sjednem. Da ne budem jebena
beba. Vjerojatno će imati pristup ovom telefonu.
Ali to je telefon.
Okrenem se Stefanu koji se pravi da čita jelovnik. Dajući mi prostora.
Možda ne želeći me osramotiti.
Dovoljno sam se osramotila s njim, zar ne?
“Hvala,” kažem jednostavno.
“Molim.” Ispruži ruku i ja mu pružim kutiju. Otvara je, vadi telefon.
“Već je postavljen. Ovo je tvoj broj. Moj je ovdje programiran. Ovo je kuća,
a ovo je Rafa . Ovo je ako ti ikada netko zatreba, a ne možeš nas dobiti.
Zove stražarsku kuću. Znaš li kako se njime služiti?”
“Bila sam odsječena, ali ne živim ispod stijene.” Pritisnula sam početni
gumb i odmah sam povezana. “Hoćete li ga nadzirati?”
On se smiješi i ovaj osmijeh čini da mu oči blistaju. “Hoćeš li posjetiti
bilo kakve stranice za odrasle koje moram nadzirati?”
“Ne. Bože!”
Glasno se nasmije mojoj reakciji i shvatim da se šalio. To me nasmije.
“Točno je ono kako djeluje da je. Bez uvjeta. Koristi ga kako želiš. I
zapamti gestu, Gabriela. Ne moram ti biti neprijatelj. Ne želim biti.”
Ponovno ga pogledam, a zatim se vratim na njega. “Znao si da zovem
Gabea?”
On kima glavom.
„Onda znaš za njega? Mislim, znaš kakav je?”
“Da.”
“Kako?”
Izraz lica mu se smrači i pokazuje na jelovnik. “Razgovarajmo o tome
kasnije. Želim imati ugodnu noć. Znaš li što želiš?” on pita.
Pregledavam jelovnik, kimam.
Promatra me kad ga pogledam, a kad Lorenzo dođe, rukom mi pokaže
da naručim.
Ja to učinim.
Na talijanskom.
I shvaćam nešto.
Jelovnik je bio test. Ili je već znao da govorim jezik. Pitam se kada je to
mogao shvatiti.
“I ti si to znao?” Pitam kad Lorenzo ode.
Ponovno kima.
161
“Još nešto?”
“Nekoliko stvari,” kaže.
Njegov telefon zazvoni prije nego što ga stignem pritisnuti i njegove se
obrve skupe. On ga uzima. Čim to učini, lice mu se smrači i on ustane,
odloži ubrus na stol i udalji se. On je izvan dometa, ali čujem njegov
povišeni glas, barem na trenutak. Udara nogu obližnjeg stola i nisam
jedina koji ga sada gleda.
Kad me pogleda, osjetim mučninu u trbuhu.
Ali on opet okreće leđa i prođe još deset minuta prije nego što se vrati
za stol. I raspoloženje mu je crno.
“Što je?” Upitam. “Tko je to bio?”
Ne gleda me i prije nego što uspije odgovoriti, Lorenzo se vratio s našim
jelima.
Ali kad me Stefan konačno pogleda u oči, znam da je loše. Znam da je
jako loše.
“Dogodio se požar, Gabriela.”
Požar?
Kaže još nešto, ali ja još uvijek obrađujem tu riječ. Pokušavajući pronaći
smisao u pogledu njegovih očiju.
“Gabe?” konačno pitam, osjećajući kako počinjem drhtati. Osjećam
kako mi suze peku oči.
On odmahuje glavom, ali nemam ni trenutka olakšanja jer mi u
sljedećem trenutku kaže tko.
“Alex.”
Suze poteku niz moje obraze. “Alex?”
Okreće se, pokazuje jednom od svojih ljudi i svi su na nogama. I on
ustaje, uzima me za ruku. “Idemo.”
Stojim, noge su mi slabe, koljena klimava. Pridržava me i nekako,
manevriramo kroz tijesno zbijene stolove i nije me briga za ljude koji nas
gledaju. Nije me briga ni za što.
“Stefane?” Zaustavljam se, okrećem se prema njemu kad smo već u
kuhinji restorana, a zvukovi i mirisi od kojih su mi prije nekoliko minuta
rasle zazubice sada izazivaju mučninu.
On zna što ću pitati.
A ja već znam odgovor. Ne moram to pitati. Vidim mu odgovor na licu.
“Je li... Da li je...”
„Mrtav je, Gabriela. Žao mi je.”
162
Zašto sam pitala? Zašto? Već sam znala pa zašto sam pitala? Zašto sam
ga morala čuti kako to govori? Kako izgovara te riječi?
Ne znam kako sam se vratila do auta. Ili kako smo došli kući. Ili kako,
kad smo već tamo, ja dođem u svoju sobu dok Stefan nestane negdje dolje.
Ali nekako, jesam. Nekako sam u svojoj spavaćoj sobi i na krevetu i jecam.
Držim svoj novi telefon i jecam.
Sve o čemu mogu razmišljati je Alex. Alex pretučen zbog mene. Alex
mrtav — zbog mene? Jer je moj otac saznao da sam otišla k njemu?
Razmišljam o njegovoj teti. Znala je da ću donijeti nevolje.
O Bože, njegova teta. Je li i ona mrtva?
Je li mu moj otac to učinio? Požar. Ubijen vatrom. Alex bespomoćan u
svojim kolicima s dvije slomljene noge jer mi je pomogao. Sve zato jer mi
je pomogao.
Bože.
Ne.
Kako? Kako se ovo moglo dogoditi?
Ustanem, napravim korak, ali koljena me izdaju i uhvatim se za
komodu da ne padnem. I tamo vidim svoj iPod Touch. Bio je u mojoj torbi
koju sam zaboravila u Rafinom autu. Mora da ga je vratio dok nas nije
bilo.
Na ekranu već vidim poruku.
Ruke mi drhte dok ga uzimam jer mi samo jedna osoba šalje poruku
ovdje.
Vraćam se do kreveta i sjedam. Na silu duboko udahnem prije nego što
otključam zaslon i otvorim tekstni okvir, a jecanje ponovno počinje kad
vidim njegovo ime. Vidim poruku od Alexa. Stigla je jučer.
Otvorim je, vidim dugačak tekst s emotikonom klauna. Smiješim se na
to. Mrzim klaunove, a on uvijek koristi taj emoji samo da bi me ismijavao.
Ali moj osmijeh blijedi dok čitam tekst i nisam mislila da bi mi moglo
biti hladnije. Više usamljena.
Više kao budala.
Osim što je ovoga puta moja glupost koštala Alexa ne samo nogu, već i
života.
Izdano.
Osjećam se izdano. I kao da netko ima moje srce u šaci i stišće.
Što je bilo ovo večeras? Je li bilo zato da poveća moje nade, a zatim me
gledam kako padam? Što je on time dobio? Što bi on imao od toga?
163
Oči mi se zamute i moram obrisati suze kako bih ponovno pročitala jer
ovo nije u redu. Ne može biti.
Kad mi je Rafa jučer rekao da je Stefan tu i tamo i da će provesti noć
negdje drugdje, a zatim mi rekao da je Clara otjerana, pretpostavila sam
najgore. Pa, ono što sam tada mislila da je najgore.
Pretpostavila sam da će provesti noć s Clarom.
Ali Stefan je bio u Rimu.
Stefan se vratio u malu kuću Alexove tetke. Posjetio je mog prijatelja.
“Tvoj dečko je bio ovdje. Oprosti, zaručnik.
Nemoj mu reći da sam ti rekao. Tajnovit je, u najmanju ruku. Ali mislio sam
da bi trebala znati o čemu se raspitivao.
Želio je znati za Gabea i rekao sam mu. Rekao sam mu istinu. Sve. Rekao sam
mu što je tvoj otac pokušao učiniti kad nas je zatekao zajedno. I rekao sam mu da
je Gabe primio metak koji je bio namijenjen meni.
Mislim da je za tebe bolje da jesam. On zna odakle dolaziš. I sada zna da smo
zapravo samo prijatelji i mislim da će nas pustiti da to budemo. Čak je spomenuo
da bih trebao doći na vjenčanje. Čudno, zar ne? Nikad nisam mislio da ću ovo
reći, ali on možda nije loš momak.
U svakom slučaju, pošalji mi poruku kad dobiješ ovo.
Usput, razgovarao sam s Gabeom danas. Zvuči dobro. Jesi li ga imala prilike
nazvati? I misliš li da ću ikada izdržati razgovor s njim, a da se ne slomim kao
curica?
Moram ići, Gabi. Čuvaj se.
Alex”
164
Vrata radne sobe se otvaraju, udaraju o zid i odbijaju se od njega.
Gabriela stoji na vratima, lica natečenog od plača, očiju naizmjenično
ispunjenih bijesom pa potpunim porazom.
“Lažljivče. Jebeni lažljivice! Ubio si ga! Otišao si tamo i ubio si ga!”
Prekidam poziv, odmahujem glavom stražaru koji se pojavljuje ispred
radne sobe.
“Ubio si ga,” glas joj se slomi i ramena joj se spuste.
Odem do nje, ali kad to učinim, ona opet pobjesni. “Ne prilazi mi!”
Zatvaram vrata. “Smiri se, Gabriela.”
Kad stavim ruke na njezine ruke, ona ih pljesne, odmaknuvši se od
mene.
“Kako si mogao? Zašto? Rekao ti je istinu. Zašto si to učinio?”
“Nisam.”
“Ti si lažljivac. Znala sam da si lažljivac. Čudovište. Zašto si mi dao taj
telefon? Što je to bilo? Dobiješ li neko bolesno zadovoljstvo manipulirajući
mnome? Izigravajući me kao budalu?”
“Sjedni, Gabriela.”
“Jesi li se nakon toga dobro nasmijao?”
“Sjedni. Razgovarat ćemo o tome. Reći ću ti što znam.”
“Da ti kažem što znam, Stefane. Ti si ubojica. Hladnokrvni ubojica.”
Kao da se u tom trenutku sjeti svog prijatelja jer joj se ramena spuštaju
prema unutra i jeca.
“Jesi li ubio i njegovu tetku?”
165
“Kuća je izgorjela. Oboje su unutra spavali.”
Ona se vrti na meni. “Spavali? Jesi li tolika kukavica?”
Uzimam bocu viskija iz ormarića, natočim čašu i pružim joj je. “Evo.
Popij ovo.”
Ona odgurne moju ruku, a ja to ne očekujem. Staklo leti, razbija se o
zid, tekućina se razlijeva po sobi, po mom stolu.
Hvatam je za ruke snažnije, tjeram je da sjedne i držim je tamo.
“Išao sam ga vidjeti, da. I rekao mi je što se dogodilo s Gabeom. Pričao
mi je o njihovoj vezi. O tome da je tvoj otac saznao.”
Lice joj se namršti. Ne znam kako ima još suza.
“Znao si da on nije prijetnja. Znao si.”
“Nisam ovo učinio, Gabriela. Ne bih.”
Izvuče se iz mog stiska i pustim je, pustim je da stoji.
I ja stojim. Krenem k njoj.
Ona se odmakne. “Mislila sam da si otišao vidjeti nju, znaš li to?”
“Koga?”
“Kad mi je Rafa rekao, mislila sam da si otišao vidjeti Claru.”
“Rafa? Kad ti je rekao nešto?”
“Mislila sam,” zastaje, jecaji joj paraju tijelo dok se bori da drhtavo
udahne. “Mislila sam da si je ševio negdje. Mislila sam da si me ostavio
ovdje da je odeš pojebati. Glupo mi je bilo stalo do toga.”
“Uznemirena si, Gabriela. Odvest ću te u krevet. Vodit ćemo ovaj
razgovor kad ne budeš toliko uzrujana.”
Ona odmahuje glavom i nisam siguran da me čuje.
“Mislila sam da ševiš svoju sestričnu. Trebao si otići jebati svoju
sestričnu! Ali umjesto toga ti si ubio mog najboljeg prijatelja.”
Spustila je pogled na stol i ja vidim na čemu su joj se oči odmah
usredotočile i čim je stavila ruku na otvarač za pisma, stavio sam svoju
preko njezine, zgrabio je za zapešće prije nego što ga je uspjela podići,
okrenuo ga i povukao uz mene tako da mi je okrenuta leđima. Držim je
čvrsto, s dvije ruke na prsima.
“Prestani s tim,” kažem joj.
“Pusti me!”
Ona se migolji, ali ja je čvrsto držim.
“Nisam povrijedio Alexa Romana. Zašto bih? Koji bi bio moj razlog?
Daj jebeno razmisli.”
“Pusti me! Ne diraj me!”
166
“Reći ću Millie da ti donese nešto što će ti pomoći da zaspiš. Razgovarat
ćemo o tome sutra,” kažem, otprativši je prema vratima.
Zabija nokte u golu kožu mojih podlaktica, grebe kožu, i vidim krv.
„Dosta je bilo,” kažem, čvršće stežući ruke oko nje. “Upozoravam te.”
“Nanosiš mi bol. Pusti me!”
Olabavim stisak i u trenutku kada to učinim, u trenutku kada je mogla,
ona se okrene i snažno me udari koljenima u jaja.
“Jebemu!”
Pokušavam je dohvatiti, savijam se u agoniji, ali ona se izmakne, zgrabi
otvarač za pisma i priđe mi.
Uspijevam je uhvatiti za zglob, stisnuti ga dok ne vrisne. Okrećem je
tako da mi je ponovno okrenuta leđima.
“To je bila jebena pogreška!”
“Ubit ću te!” Ona poviče. “Jebeno ću te ubiti!”
“Moraš se jebeno smiriti! Hoćeš li se smiriti ili te moram natjerati?”
“Jebi se!”
“Onda ću te valjda natjerati,” kažem dok se ona snažno bori, jače nego
što sam mislio da može, i zagrlim je bliže, pomičući ruku do njezina vrata,
malo je pomičući da pritisnem određenu točku, a rezultat je trenutačan.
Otvarač za pisma padne na tepih uz tup udarac, a Gabriela klone u
mojim rukama.
Podignem je, prebacim preko ramena, gutajući bol u jajima, i otvorim
vrata.
Dva vojnika gledaju, kao i Millie.
Ali svi oni znaju da trebaju ostati iza dok je nosim u spavaću sobu i
polažem na krevet.
Kosa joj je zamršena i izgleda tužno, čak i bez svijesti. Gledam dolje u
nju, u njezino mlado lice, njezino tužno lice i mislim koliko je toga vidjela
za svojih osamnaest godina. Koliko nasilja. Koliko gubitaka.
Razmišljam o tome kako me gledala u restoranu kad sam joj dao taj
telefon. Obični jebeni telefon. Kako je pokušavala sakriti činjenicu da
plače.
Saginjem se i skidam joj cipele, pokrivam je dekom i mislim da prvi put
u životu, nisam samo predator nego i zaštitnik.
Njezin zaštitnik.
167
Budim se s mučninom, boli me glava. Ne treba mi dugo da se sjetim zašto
i na trenutak pomislim da to nije istina. Nestvarno. Ali znam da je. A tuga
nadjača sve ostalo.
Ja sam u Stefanovom krevetu. Opet. Odmah to znam. Mora da me
doveo ovamo nakon naše svađe.
Alex.
Alex je mrtav.
Alex. Je. Mrtav.
Preplavljuje me tuga, okrećem se na bok i na trenutak se prepuštam.
Dopuštam si da osjetim ovu agoniju. Ovaj gubitak.
Ali onda opet razmišljam o Stefanu. Stefan na večeri i kakav je bio. Čak
i smijeh.
Stefan za večerom bio je drugi svijet u odnosu na čovjeka kojeg sam
upoznala. Pravo čudovište. Iznenadio me svojom gestom danas, ali on je
čudovište. Nikada to ne smijem zaboraviti.
Ne znam kako me doveo ovamo. Jesam li se onesvijestila? Je li mi nešto
napravio? Dao mi nešto?
Toliko je jak da mu ne treba ništa da me svlada.
Sjećam se Alexovog teksta. Kako je mislio da možda Stefan nije loš i
koliko je bio u krivu. Ta pogreška, koštala je Alexa života.
Duboko, drhtavo udahnem, potisnem bol u glavi da sjednem. Čekam
da se svijet ispravi.
Sat pokraj kreveta mi govori da je nešto poslije tri ujutro.
168
Moram otići odavde. Moram pobjeći od njega. On je sadist. Ubojica.
A ovdje, on je kralj.
Može se izvući sa svime. Čak i s ubojstvom.
Ustajući iz kreveta, koristim zajednički balkon da se vratim u svoju
sobu.
Barem sam još odjevena. Ovaj put me nije skinuo. Nalazim telefon koji
mi je dao na noćnom ormariću. Podižem slušalicu i zovem jedinog čovjeka
koji mi može pomoći. Jedini čovjek koji je bezosjećajan kao Stefan. Isto
toliko čudovište.
Jer sam bila u pravu.
Dolaskom ovamo, kad me Stefan uzeo, bačena sam iz tave u vatru.
Jer Stefan je okrutniji. Opasniji.
Moj otac se javlja na drugo zvono. Zvuči kao da sam ga upravo
probudila i pitam se je li još u Rimu. Mislila sam da se do sada vratio u
New York.
“Tata?” Kažem, suze opet dolaze, suze za Alexom, za Gabeom. Za
mnom.
“Gabriela,” zastaje. “Čuo sam što se dogodilo.”
On već zna?
Ja jecam. Dugo mi treba da pričam.
“Je li te taj gad povrijedio?”
Odmahujem glavom, ali on me ne vidi, a ja kao da ne mogu govoriti.
“Ako te ozlijedio, jebeno ću ga ubiti.”
“Želim...” Ne mogu izgovoriti više riječi, svaki put kad pokušam, jecaji
me guše.
“On ima ljude koji paze na tvog brata. Tko zna što će učiniti Gabeu.”
“Gabe?”
Ne bi povrijedio Gabea. Gabe je dovoljno povrijeđen. Ali povrijedio je
Alexa. Nakon što mu je Alex rekao istinu, svejedno ga je povrijedio. I nije
li i Alex dovoljno propatio?
“Gdje je Sabbioni?” Moj otac upita, zvučeći ljući nego što sam ga ikada
čula.
“Ne znam.”
“Kuća u Palermu ima izlaz na more. Tamo si?”
“Da.”
“Možeš li sići do uvale?”
“Hoću.”
169
“Šaljem brod, Gabriela. Bit će tamo za dvadeset minuta. Možeš li stići
tamo za dvadeset minuta?”
“Da. Hoću.”
“Jebeš ovog gada. Jebeš mu ugovor. Dovodim te kući. Kreni.”
Kimnem, spustim slušalicu. Ulazim u ormar, presvlačim haljinu u
tamne kratke hlače i crnu majicu kratkih rukava, obuvam tenisice za
trčanje. Strpam telefon i iPod u džepove i slušam na vratima. Kuća je tiha.
Izlazim u hodnik. Mračno je. Spuštam se dolje gdje je također mračno.
Vrata dvorišta su zatvorena, ali nisu zaključana. Nema potrebe da ih
zaključavaju. Ova kuća je izgrađena na litici. Jedini pristup je iz te uvale
koji je moguć samo morskim putem.
Ali moram se sjetiti stražara na krovu one noći.
Ostajem blizu zida kuće dok se šuljam prema strmim stepenicama koje
vode dolje. Noć je tamna osim tračka mjesečine. Dobar je za skrivanje, ali
nije tako dobar za moje putovanje dolje. Krećem se što brže mogu, pazeći
da ne stvaram nikakvu buku.
Sve je mračnije što niže idem i spotaknem se dva puta, ali se uspijem
uspraviti i kad dođem do pješčane uvale, čujem valove na obali i mislim
kako će tu prići čamac? Pucali bi na njega, sigurno, samo ako bi se
dovoljno približio otoku.
Ali onda vidim da dolazi. To je mali čamac i na njemu dva čovjeka
veslaju.
Ne prepoznajem nijednog od njih, ali to što su ovako blizu, što sam
pobjegli ovako blizu, tjera me da se zaustavim. Tjera me da ponovno
pogledam kuću.
Bačena iz tave direktno u vatru.
Ja već gorim u plamenu.
I tako, trčim prema vodi, naletim na hladne valove i jedan od
muškaraca mi pomaže da uđem u čamac.
Razmišljam o onome što je Rafa rekao o Stefanovim neprijateljima. O
tome da sam im ja vrijedna.
Moj otac je njegov neprijatelj.
Nije li on i moj neprijatelj?
U želucu kao da imam ciglu i ne znam da li mi je muka zbog toga što
sam na vodi u ovom malom čamcu.
U kući se pale svjetla i ja gledam u nju dok val udara o bok našeg broda,
tjerajući me da plačem i zgrabim rubove.
Jedan od muškaraca se nasmije.
170
Ovi muškarci, gledam njihova tvrda lica dok me odvoze od Stefanove
kuće dok se sve više svjetala pali. Kako čuje glasove Stefanovih vojnika.
Voda pljušti uz bokove čamca i razmišljam o svojoj majci. Razmišljam
o njezinim rukama vezanim na leđima. Razmišljam o njegovim rukama
na njoj. Njegovoj šaci u njezinoj dugoj crnoj kosi.
Čujem je dok vrišti. Guta vodu. Opet vrišti, kašlje i guši se dok je utapa.
Uči je lekciju.
Je li namjeravao da ona umre?
Je li je namjeravao ubiti?
Mislim na Gabea. Što mu je učinio. Vlastitom sinu.
Iz tave direktno u vatru.
Za mene nema sigurnog mjesta.
Ja nemam prijatelja.
I više nisam sigurna što je loše, a što je gore.
Prije nego što su ljudi skrenuli čamac s vidika kuće, vidim ga gore na
krovu. Vidim čovjeka koji me posjeduje. Onog koji je ucijenio mog oca da
me se odrekne.
Čovjek koji se igra sa mnom. Ovaj predator koji glumi da je moj
zaštitnik.
Ali odjednom se čuje zvuk glisera i okrećem se da vidim veliki brod
kako se približava, ljudi na palubi drže strojnice na ramenu. Jedan drži
pištolj uperen u nas, a meci padaju u vodu.
Vrisnem i naš se mali čamac opasno njiše s jedne na drugu stranu dok
ljudi psuju, vesla su ispuštena i oružje izvučeno, a ja bacam posljednji
pogled na njega. Na Stefana gore na krovu i mislim da ga čujem kako viče
moje ime dok oko mene lete meci. Posljednji pogled prije nego što su
valovi previsoki, a čamac previše nestabilan. Prije nego što ga val obori, a
ja naglavačke padam u hladno, tamno more.
171
Mi smo spoj stvoren u paklu, Stefan i ja.
Uzeo me kako bi se osvetio. Prešla sam put od pijuna svog oca do
Stefanovog pijuna. Jedina razlika je što imam ogroman prsten na ruci i
muža kojeg ne želim.
A najteži dio je što sam mislila da je drugačiji. Mislila sam da se
zaljubljujem.
Pretpostavljam da je moj otac bio u pravu. Nisam baš pametna djevojka.
Stefan je moćan čovjek. Ne igra po pravilima, ne ako ste mu neprijatelj. Ali
naučila sam jednu stvar o svom mužu.
On brine o onome što je njegovo.
A ja sam njegova.
Njegovi neprijatelji postali su moji neprijatelji, ali on nikada neće dopustiti
da me netko povrijedi. On je previše zaštitnički nastrojen. Ono što me plaši
je predator u njemu.
172
173