Ivan Roško
Filozofski fakultet, Zagreb
STVARANJE PRVE JUGOSLAVIJE:
NARATIVI U KNJIZI POVIJEST JUGOSLAVIJE 1918.-1991. HRVATSKI POGLED HRVOJA MATKOVIĆA
Prvu cjelokupnu povijest Jugoslavije u samostalnoj Hrvatskoj, od njenog
nastanka nakon Prvog svjetskog rata do raspada Socijalističke Jugoslavije 1990ih, napisao je povjesničar Hrvoje Matković 1998. godine, u Zagrebu.1 Osim
što je prva, knjiga je do danas i jedina monografija o povijesti Jugoslavije u
suvremenoj hrvatskoj historiografiji te se još uvijek nalazi na popisu literature
na studijima povijesti u Hrvatskoj. Ona predstavlja ilustrativan prikaz
Jugoslavije u dijelu hrvatske historiografije, od povjesničara koji nije toliko
poznat izvan Hrvatske. Hrvoje Matković se rodio u Šibeniku 1923. godine, a
umro u Zagrebu 2010., gdje je i pokopan.2 Predavao je na brojnim fakultetima i
objavio nekoliko zapaženih monografija kao što su Svetozar Pribićević, ideolog
- stranački vođa – emigrant i Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Monografiju
koju analiziramo Povijest Jugoslavije 1918.-1991. - hrvatski pogled (1998)
napisao je u svojim 70-ima, kao sintezu prethodnih razdoblja kojima se bavio.
Matkovićeva monografija o Jugoslaviji je preglednog karaktera,
prilagođena širokoj publici te obrađuje njeno cjelokupno razdoblje, stoga su
navedeni samo najvažniji izvori i reference na literaturu koja se, prema samom
Matkoviću, sastoji od ,,parcijalnih obrada pojedinih problema i razdoblja’’3
koje su pisane kao zasebne monografije. Radi se uglavnom o hrvatskim
autorima raznih provenijencija, od Iva Banca preko Jospia Horvata pa sve
Važno je još napomenuti i da je knjiga izašla u još jednom izdanju iz 2003. godine. Poglavlja o nastanku
Jugoslavije su identična, no spomenimo da je autor u novom izdanju izbacio podnaslov ,,hrvatski
pogled›› te je kniga izašla pod nazivom Povijest Jugoslavije - 1918.-1991.
1
,,Umro povjesničar Hrvoje Matković››
<https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/umro-povjesnicar-hrvoje-matkovic-20100827> (28.8.2018.)
2
3
H. Matković, Povijest Jugoslavije - 1918-199: hrvatski pogled, Zagreb 1998, 12.
/ ZBORNIK RADOVA /
111
do Franje Tuđmana. Matković odmah na početku posebno ističe Dušana
Bilandžića i njegovo djelo Historija SFRJ, koja mu je ,,nezaobilazan predložak’’
i da, unatoč manjkavostima, ne postoji sustavnije i cjelovitije djelo o povijesti
Jugoslavije. Onu Branka Petranovića odbacuje kao ,,strogo partijski usmjeren
tekst’’.4 Svojim izborom socijalističku i srpsku literaturu ostavlja time po strani.
Koristi naravno i svjedočenja ondašnjih aktera kao izvore, primjerice zapise
Svetozara Pribićevića, Josipa Smodlake, Ivana Meštrovića i drugih.
Knjiga je podijeljena u tri djela: Monarhistička Jugoslavija, Razdoblje
Drugog svjetskog rata i Socijalistička Jugoslavija. Opis zbivanja je kronološki,
počevši od opisa geneze jugoslavenske ideje u 19. stoljeću, preko početka rata,
formiranja Jugoslavenskog odbora i pregovora sa srpskom vladom, uloge
Antante te ujedinjenja Prosinačkim aktom i uloge Narodnog vijeća. Daljnjim
razvojem događaja kao što su međunarodna priznanja i donošenje ustava
nećemo se baviti u ovoj analizi. Dio o monarhističkoj Jugoslaviji zauzima
preko polovine knjige od nešto više od 400 stranica. O samom ujedinjenju
posvećen je sasvim pristojan prostor od otprilike osmine knjige. Zbog sažetosti,
prema riječima samog autora faktografije je minimalno, tek ,,dovoljno da
argumentira prosudbe’’, a uz tekst su dane samo ,,najnužnije bilješke’’.5 Nimalo
čudno, takva forma pružila je priliku i za generalizacije i prosudbe koje se ipak
čine manjkavima.
Pitanje ujedinjenja Matković obrađuje uglavnom kroz vizuru političke
i diplomatske povijesti te kroz pitanje što je ono značilo za državnost i
nacionalnu ravnopravnost Hrvata u novoj državi. To pitanje je ključno.
Neovisnost i nacionalna samostalnost glavni su okviri kroz kojih se promatraju
nesuglasice i sukobi oko stvaranja prve Jugoslavije, što zasigurno možemo
prepoznati kao i djelomično promatranje iz njegove ,,sadašnjosti’’, tj. 90-ih, što
će dalje u analizi postati jasnije.
Za stvaranje prve Jugoslavije ključne aktere i glavne zaslužne vidi u
Hrvatima, Srbima i Slovencima, podanicima austrougarskog cara, a pogotovo
Dalmatincima, i to Anti Trumbiću i Franu Supilu. Oni su protagonisti njegova
narativa, osnivači Jugoslavenskog odbora, koji su nastojali na kraju Prvog
4
Isto, 13.
5
Isto, 13.
112
/ JUGOSLAVIJA U HISTORIOGRAFSKIM OGLEDALIMA /
svjetskog rata ostvariti za Hrvatsku najpovoljniji politički okvir. Elementi
ujedinjenja koji nemaju ili imaju malo poveznica sa sudbinom državnosti
Hrvatske, kao što je na primjer ujedinjenje Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne
Gore, odjek i popularnost ujedinjenja u širim masama, ekonomski i socijalni
razlozi ujedinjenja i slične teme, obrađeni su kroz osnovne informacije te
im nije posvećeno mnogo pozornosti. Ujedinjenje opisuje kao aferu elita i
važnih pojedinaca, u kojoj su glavni akteri u srpskoj vladi na čelu s Pašićem,
i Jugoslavenskom odboru, a kasnije i Narodnom vijeću Države Slovenaca,
Hrvata i Srba. U središtu njihovih sukoba je razlika u pogledu na ustrojstvo
buduće države – centralističko uređenje u kojem dominira Srbija na čelu s
dinastijom Karađorđević ili federativna država kojoj Slovenci, Hrvati i Srbi
uživaju svoju političku autonomiju. Treba reći i da prije 1917. Srbija prema
Matkoviću ne računa ozbiljno s ujedinjenjem, već se prema velikosrpskom
modelu planira proširiti na Bosnu i Hercegovinu, te srednju i južnu Dalmaciju,
što je Londonskim ugovorom bilo i naznačeno, a kasnije i ponuđeno. Ipak,
poslijeratne koncepcije podrazumijevale su opstanak Austro-Ugarske, koju
su i Pašić i Jugoslavenski odbor htjeli vidjeti dokrajčenu, što im je prema
Matkoviću možda bio i jedini istinski zajednički interes i razlog Srba za
inicijalno povezivanje. Iako je pozdravio osnivanje Jugoslavenskog odbora,
Matković tvrdi da Pašić podržava samo takav odbor koji bi ,,formalno bio
samostalan, a stvarno radio za ostvarivanje političkih ciljeva srpske vlade’’6 i
ne gleda ga ,,kao ravnopravnog partnera’’7. Buduća država prema Pašiću treba
pomoći širenju Srbije, ,,izrasti iz Srbije i nastaviti srpski suverenitet, a Hrvati i
Slovenci imaju se stopiti sa Srbima u jedan narod’’8. Takav prijedlog Trumbić i
Supilo nisu mogli prihvatiti. Iako je Srbija trebala emigrante iz Jugoslavenskog
odbora kako bi progurala rušenje Austro-Ugarske, što čini vjerojatno jedini
zajednički cilj srpske vlade i Odbora, Matković njihov odnos moći jasno
ocrtava kao nejednak, gdje je srpska strana ipak u boljem položaju s većom
podrškom Antante kao jedna od pobjednica s manje toga za izgubiti. Tome
dijelom objašnjava popustljivost nekih u Odboru pred srpskim zahtjevima,
posebno kada se uzme u obzir razdoblje prije Ruske revolucije, gdje su Srbija i
Italija od strane velikih sila imale obećane teritorijalne oblike.
6
Isto, 29.
7
Isto, 46.
8
Isto, 29.
/ ZBORNIK RADOVA /
113
Boljševička revolucija mijenja sve. Uz gubitak podrške Ruskog Carstva,
neizvjestan ishod solunskog fronta i Solunski proces, srpska vlada prisiljena
je da pozove Jugoslavenski odbor na Krf, da vrati međunarodni položaj
i osigura pozitivna alternativna rješenja. Srbijanskim, kao i talijanskim
ekspanzionističkim namjerama, na putu je stalo i američko uključivanje u
rat. Predsjednik Wilson postavio se kao ključna figura budućih mirovnih
pregovora koja deklarativno nije trpjela tajne europske dogovore.
Ne kao glavne aktere, ali definitivno kao ključ uređenja Zapadnog
Balkana nakon Prvog svjetskog rata Matković ispravno stavlja u ruke velikih
sila: Veliku Britaniju, Francusku i SAD, uz naravno neprijateljsku Italiju, čijih
su se pretenzija Supilo i Trumbić najviše bojali te stoga lobirali kod ambasada
velikih sila još od 1914.godine i nailazili na hladan prijem. Velika Britanija,
Francuska i Rusija strepile su od Njemačke, a Austro-Ugarska im je prema
Matkoviću pružala sredstvo za njeno oslabljenje i stvaranje ravnoteže snage u
Srednjoj Europi. Promjena stava saveznika oko sudbine Austro-Ugarske (koja
se povezuje s revolucionarnim potencijalom potlačenih slavenskih naroda
u posrnuloj monarhiji nakon Ruske revolucije) ključ je koji otvara vrata
ostvarivanju jugoslavenske ideje.
Prema istoj matrici kao i protagonisti koji brane hrvatsku samostalnost
i nacionalno biće, ocrtani su i antagonisti priče koja je kulminirala
Prvoprosinačkim aktom kojim je Hrvatska ,,izgubila svoj povijesni identitet’’9.
Njima je posvećen i veći prostor nego primjerice Supilu i Trumbiću. Možda
iznenađujuće, glavni antagonist o kojem se Matković najviše odvaži donositi
karakterne sudove, koji su pak rijetko pozitivni, je Svetozar Pribićević. Na čelu
Hrvatsko-spske koalicije, on vodi oportunističku politiku, preuzima Narodno
vijeće u zadnji čas, i to ne samo zbog važnosti svoje stranke, već i zbog
,,osobina njegove ličnosti’’10. On je odlučan, ali beskrupulozan političar, kojem
je cilj ,,ostati na vlasti pod svaku cijenu’’.11 Matković njegovo preuzimanje
Narodnog vijeća Države SHS prikazuje gotovo apokaliptično, nazivajući taj
9
Isto, 66.
10
Isto, 49.
11
Isto, 49.
114
/ JUGOSLAVIJA U HISTORIOGRAFSKIM OGLEDALIMA /
događaj ,,fatalan za buduća zbivanja, posebno za Hrvatsku’’.12 Amplificira se
njegovo podrijetlo, jer je njemu kao Srbinu u Austro-Ugarskoj odgovaralo
što bliže povezivanje Države SHS s Kraljevinom Srbijom te mu nije bilo stalo
do očuvanja hrvatske posebnosti u novoj državi. Razloge zašto su članovi
Narodnog vijeća uopće prihvatili Pribićevićevo vodstvo i njegovu žurnost
oko ujedinjenja Matković vidi u njihovu neznanju o njegovim ,,skrivenim
namjerama’’13, ali i prevelikom idealizmu te ,,nepoznavanje političkih metoda
borbe u Srbiji’’14, za koje očito misli da su surovije od onih zapadno od Drine.
Neki drugi razlozi za inzistiranje dijela Jugoslavenskog odbora na što hitnije
ujedinjenje, kao što su talijanska okupacija Istre, Kvarnera i Dalmacije, iako
itekako spomenuti, nisu naglašeni kao glavni razlozi.
Negativnim oslikavanjem Pribićevića ostavlja se dojam da Matković
implicitno želi postaviti pitanje bi li Hrvatska bolje prošla da je netko drugi bio
vodeća ličnost Narodnog vijeća i glavni pregovarač sa srpskom vladom nakon
rata. Matković te trenutke smatra ključnima i onima koji su možda mogli ići
drugačije. Da li bi Hrvatska bez Pribićvića i njegova približavanja regentu
Aleksandru i Vrhovnoj komandi srpske vojske mogla izboriti federativno
uređenje? Teško. Ipak, Matković kao da u to želi povjerovati.
Tek ispod Pribićevića na listi antagonista, ali ne daleko od njega
nalaze se Nikola Pašić i regent Aleksandar kao dosljedni velikosrbi, koji od
početka zagovaraju ekspanzionističku politiku, dok jugoslavensko rješenje
čuvaju kao zamjensko. Regent Aleksandar prema Matkoviću politički
je bio orijentiran ,,velikosrpski’’15 i autoritativnog političkog stila što je
produkt njegovog vojničkog držanja i obrazovanja te ,,autokratskih osobina
njegove ličnosti’’16. Pomalo ironično, regentove crte ličnosti autor izvlači iz
Pribićevićeve monografije Diktatura kralja Aleksandra, napisane 1933. godine.
U budućoj državi regent je okarakteriziran kao subjekt i sredstvo dominacije
srpskih vladajućih krugova i stalna prepreka stvarnoj ravnopravnosti među
12
Isto, 49.
13
Isto, 59.
14
Isto, 60.
15
Isto, 69.
16
Isto, 69.
/ ZBORNIK RADOVA /
115
narodima. On je na čelu političke kaste u Srbiji koja smatra da je najviše
napravila za ostvarenje Jugoslavije te je stoga odnos snaga u Monarhiji logičan
i pravedan, što Matković suprotstavlja narativu u kojem su glavni protagonisti
i zagovaratelji ujedinjenja Hrvati iz Jugoslavenskog odbora, što srpska
vlada otežava inzistirajući na svojim interesima. Ne samo prije, već i nakon
ujedinjenja.
Iako prema Matkoviću Pašić preferira ,,malo rješenje’’ i ,,Veliku Srbiju’’
kao primarni cilj kojeg se predsjednik srpske vlade neće odreći, već će ga se
držati i nakon Krfske deklaracije, on želi osigurati i da u slučaju jugoslavenskog
rješenja Srbija ima vodeću poziciju. Kompromis Jugoslavenskog odbora i
srpske vlade sadržan je u Krfskoj deklaraciji, načelnom temelju za buduću
državu. Matković pritom prikazuje Pašića kao dvoličnog i nedosljednog jer ovaj
smatra da je za njega Krfska deklaracija tek ,,manifestni događaj’’, ne stavljajući
to u kontekst ipak upitnog legitimiteta i nepostojećeg legaliteta Jugoslavenskog
odbora, kojeg na kraju krajeva nitko nije izabrao. Ipak, u kontekstu donošenja
ustava bez kvalificirane većine, što je Krfska deklaracija predviđala, takva
ocjena ipak ima svoje temelje. Pašićevo inzistiranje da predstavništvo Južnih
Slavena ima isključivo Srbija na temelju argumenta da je već postojeća država,
Matković smatra konačnim razotkrivanjem velikosrpske Pašićeve politike,
koja se otkriva kao agresija. Slično misli i o njegovu povlačenju potpisa sa
Ženevske deklaracije – taj potez Pašić izvodi jer ne može podnijeti da Srbi
budu izjednačeni s ostalim narodima u novoj državi. Prvoprosinački akt pak
za Matkovića je dijete regenta Aleksandra i Pribićevića, koji su bez Pašića i
Korošca htjeli dovršiti stvar prema centralističkom uređenju. Usprotivio
im se samo Pavelić17, argumentom da tekst nije u skladu s naputcima
Narodnog vijeća, što Matkovića posebno smeta, ali Pribićević većinu njegovih
primjedbi odbija, jer prema Matkoviću on ne dopušta bilo kakvo spominjanje
,,nacionalnih povijesnih identiteta’’18 u testu Adrese.
Matković proces ujedinjenja općenito vidi kao otpor Jugoslavenskog
odbora i dijela Narodnog vijeća pred velikosrpskim težnjama, posebno Pašića
i regenta Aleksandra, sa Svetozarom Pribićevićem kao svojevrsnom ,,petom
17
Ante Pavelić Zubar ili Stariji, hrvatski političar u međuratnom razdoblju, ne ustaški poglavnik.
18
Isto, 63.
116
/ JUGOSLAVIJA U HISTORIOGRAFSKIM OGLEDALIMA /
kolonom’’, iako Pribićeviću ne može pripisati i ne pripisuje velikosrpstvo.
Paralele s 90-ima nije teško domisliti.
Matković međutim nigdje ne tvrdi da je za Hrvatsku bilo alternativnih
rješenja od povezivanja sa Srbijom. Priznaje da svi relevantni politički akteri
u Hrvatskoj, od Supila do Radića, preuzimaju jugoslavensku orijentaciju, od
travnja 1918. definitivno. Njegov sentiment kroz opisivanje ujedinjenja je
melankoličan. Hrvati u Jugoslaviji nisu imali izbora nego ići i ujediniti se, ali
u tamnicu za Hrvate Jugoslaviju su pretvorili Srbi. Jugoslavenski odbor bio
je razočaran Srbijom, ,,od koje su očekivali najviše razumijevanja, pomoći i
skladnog zajedničkog rada za ostvarenje jugoslavenskog ujedinjenja’’, a Srbija
,,pretpostavlja svoje uske interese’’19 ujedinjenju što opterećuje njihov odnos.
Splet okolnosti tako je jednostavno protiv Hrvata, koji su nemoćni da ga
promijene i prisiljeni su ući u Jugoslaviju.
Kao generalnu ocjenu, Matković tipično za 90-e (ali i današnje vrijeme)
smatra da je Jugoslavija za Hrvatsku bila prvenstveno ,,negacija nacionalne
ravnopravnosti’’20 kako u međuratnom, tako i za vrijeme komunističkog
razdoblja. Ujedinjenje je ocijenjeno kao smrtonosno za hrvatsku državnost.
Povijesni razvoj događaja ne kontrastira s mogućim posljedicama alternativnih
,,rješenja’’, koje bi vjerojatno značile talijansku aneksiju dobrog dijela
Dalmacije, dok bi Kraljevina Srbija bila kompenzirana za drugi dio, Slavoniju i
još neke krajeve. Prva Jugoslavija ne gleda se kao uspjelo okupljanje hrvatskih
teritorija (što je tvrdio primjerice i Franjo Tuđman, ali i brojni drugi)21, već
kao tragedija koja se, na žalost, nije mogla izbjeći. Ipak, napominje da se
Jugoslavija ,,ne može izbrisati iz povijesne svijesti i povijesnog proučavanja’’,
jer je ona dio ,,povijesne zbilje i naše sudbine’’22.
19
Isto, 46.
20
Isto, 11.
21
,,STO GODINA OD NASTANKA JUGOSLAVIJE: KAKO JE PAŠIĆ ODBIO PONUDU DA SE
FORMIRA VELIKA SRBIJA Tu ‹pogrešku› srpski nacionalisti nikad mu nisu oprostili››
<https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/sto-godina-od-nastanka-jugoslavije-kako-je-pasicodbio-ponudu-da-se-formira-velika-srbija-tu-pogresku-srpski-nacionalisti-nikad-mu-nisu-oprostili/6999384/>(28.8.2018)
22
Matković, 441-442.
/ ZBORNIK RADOVA /
117
Kada uzmemo u obzir autorovu namjeru da pokaže hrvatski pogled
na ujedinjenje prve Jugoslavije kroz prije svega sažeti pregled, možemo reći
da autor relevantno obrađuje temu - donosi veliki broj relevantnih činjenica u
solidnom pregledu, a zbivanja točno stavlja u širi, svjetski kontekst bez kojeg
se ujedinjenje ne može objasniti. Međutim, za cjelokupnu sliku ujedinjenja
ova knjiga nije ni izbliza dovoljna. Osim hrvatskih aktera i kao uvid u hrvatsko
razmišljanje o tom periodu, autor ne posvećuje mnogo mjesta ponajprije
srpskim, ali i slovenskim i drugim akterima, a pogled iz hrvatske vizure pogled
je ne samo iz 1910-ih, već i 1990-ih godina. Narativ u kojem imamo Hrvate s
jedne, te Srbe koji ugrožavaju i otimaju hrvatsku samostalnost s druge strane,
nije teško povezati s analogijama hrvatskog narativa o 90-ima.
Matković zaista vjeruje da sve aktere prikazuje u najobjektivnijem
svjetlu u kojem to može, ali ostaje dojam da iznevjeruje svoja nastojanja.
Ne može si pomoći da određenim akterima bez dokaza ili referenci upisuje
crte ličnosti, a ograničenost sažetom formom prilagođenom širokoj publici
i zadatkom da prvenstveno prikaže ,,hrvatski pogled’’ sputava ga da napiše
cjelokupniju, kompleksniju, pa i na kraju krajeva istinitiju povijest stvaranja
prve Jugoslavije.
118
/ JUGOSLAVIJA U HISTORIOGRAFSKIM OGLEDALIMA /