UTJECAJ OBITELJI NA RAZVOJ DJECE Važnost obitelji za razvoj pojedinca Kada je riječ o psihosocijalnom razvoju djeteta, obitelj je ved odavno prepoznata kao jedan od najznačajnijih okolinskih faktora i naglašava se u vedini teorijskih sistema u razvojnoj psihologiji (Freud, Adler, Jung, Erikson, Vigotski...). Obitelj je prva socijalna grupa u kojoj se dijete nalazi nakon rođenja i u kojoj stiče svoja prva iskustva, formira stavove i razvija lične potencijale. Važnost obitelji za razvoj pojedinca Jedinstvena vrijednost obitelji sažeta je u kvaliteti obiteljskih odnosa i specifičnim potencijalima odgojnog djelovanja. emocionalni odnosi zasnovani na privrženosti i ljubavi između roditelja i djece – najznačajni element obitelj pruža sigurnost i podršku svojim članovima, širi informacije o svijetu, te nudi savjete i konkretnu pomod u odnosima s roditeljima dijete stiče sigurnost i razvija snažan osjedaj pripadnosti zajednici, a briga i ljubav, koje dijete dobiva od svojih roditelja, pružaju mu osjedaj sigurnosti u sebe i druge Dinamika obiteljskog sistema i razvoj djeteta Dominantni teorijski okviri (savremeno stajalište): Teorija razvoja obitelji Sistemska obiteljska teorija Teorija ekoloških sistema Obitelj kao sistem, dvosmjerni utjecaji, međudjelovanje članova obitelji i šire socijalne okoline (višesmjerni i višestruki utjecaji), bioekološki model (razvoj djeteta zajednički oblikuju djetetove biološke karakteristike i faktori okoline), razmatranje obiteljske dinamike u kontekstu razvoja... Teorija razvoja obitelji (Duvall, 1957) Opisuje promjene koje se događaju u obitelji tokom različitih razvojnih razdoblja, te kako obitelji doživljavaju i proživljavaju različite normativne i nenormativne događaje. Osnovne teme: razvojni stadiji i razvojni zadaci teme preuzete iz teorija razvojnih stadija životni ciklus pojedinca sastoji se iz nekoliko razvojnih stadija, a svaki stadij podrazumijeva specifične razvojne zadatke; uspješan prelazak u svaki naredni stadij zahtijeva ispunjavanje razvojnih zadataka iz prethodnog stadija teoretičari razvoja obitelji primijenili su ovaj koncept na obitelj kao sistem Obitelj tokom vremena prolazi kroz različite faze ili cikluse, mijenja se i prilagođava novim situacijama. Uspješna tranzicija implicira da su članovi obitelji usvojili nove Razvojne faze obiteljskog sistema Sistemska obiteljska teorija (Bowen, 1966) Obitelj se najbolje može razumjeti ako se poznaju njeni dijelovi (članovi obitelji, dijade, trijade) i interakcije među tim dijelovima, koje kasnije postaju obrasci ponašanja. Važni koncepti: hijerahija, granice, klima, ravnoteža, pozitivne i negativne povratne informacije i sl. Dinamika obiteljskog sistema se proučava u kontekstu razvoja, pri čemu je naglasak na sposobnosti članova obitelji da dožive sebe istovremeno kao odvojene, ali i povezane jedinice. pojedinac se promatra u kontekstu vlastitog obiteljskog sistema, ali i u kontekstu složene mreže odnosa kojima je obiteljski sistem okružen Sistemska obiteljska teorija (Bowen, 1966) Obitelj funkcioniše kao emocionalni sistem u kojem svaki član ima određenu ulogu i mora slijediti određena pravila. Na temelju uloga u sistemu, od ljudi se očekuje da međusobno komuniciraju i reagiraju na određeni način. Uzorci se razvijaju unutar sistema, a ponašanje svakog člana utječe na ostale članove na predvidljive načine. Ovisno o određenom sistemu, ti obrasci ponašanja mogu dovesti do ravnoteže ili disfunkcije sistema, ili oboje, u različitim vremenskim trenucima. Sistemska obiteljska teorija (Bowen, 1966) Obitelj se promatra kao svaki živi organizam sa svojim varijantama od rođenja, rasta, razvoja, stagnacije i smrti tj. ima svoju prošlost, sadašnjost i bududnost. Svaka obitelj ima 3 osnovne karakteristike: cjelovitost, samoregulirajudi kapacitet i sposobnost transformacije, a tri najznačajnija faktora su obiteljske vrijednosti, obiteljska struktura (granice, pripadanje i mod u sistemu) i funkcije. U sistemskoj obiteljskoj teoriji na nositelja simptoma se gleda kao na osobu koja je razvila simptom da bi uspostavila balans u sistemu, a sistem svojim unutarnjim odnosima i konstelacijama podržava simptom, te se simptomi promatraju kao neuspjesi u adaptaciji sistema. Ekološka teorija (Bronfenbrenner, 1979) Teorija ekoloških sistema objašnjava različite ekološke sisteme u kojima se razvijaju i žive djeca i njihove obitelji, te kako interakcije tih ekosistema mogu utjecati na razvoj. ovaj pristup se koristi kada se pažnja želi dati pojedincu, interakcijskim procesima među pojedincima i utjecaju vremena Tri važna elementa ekološkog pristupa primjenjiva u istraživanjima obitelji s djecom: naglasak se zadržava na recipročnom odnosu djeteta i konteksta utjecaj ekosistema može biti izravan i neizravan ističe se važnost povezanosti među različitim socijalnim kontekstima PPCT model (eng. Process-Person-Context-Time) Zdrava i poticajna obitelj Kakva obitelj je dobra za dijete? Glavne odrednice zdrave i funkcionalne obitelji Osnovne dimenzije zdravog obiteljskog funkcionisanja (Walsh, 1982): individuacija nasuprot “zapletenosti” uzajamnost nasuprot izolaciji fleksibilnost nasuprot rigidnosti stabilnost nasuprot nestabilnosti jasne nasuprot iskrivljenim percepcijama jasne nasuprot konfliktnim ulogama recipročnost nasuprot konfliktnim ulogama jasne nasuprot nejasnim generacijskim razlikama U različitim periodima razvoja obitelji mijenja se istaknutost i važnost pojedinih dimenzija... Glavne odrednice zdrave i funkcionalne obitelji Novija istraživanja ukazuju da se iz mnoštva dimenzija obiteljskog funkcioniranja mogu smatrati dvije dimenzije: obiteljska kohezivnost – stepen emocionalne povezanosti među članovima obitelji obiteljska prilagodljivost – sposobnost obiteljskog sistema da adekvatno reaguje na različite normativne i nenormativne događaje U odnosu na nabrojanih osam dimenzija, ove dvije dimenzije mogle bi se smatrati dimenzijama višeg reda (podjednako važne u svim periodima života jedne obitelji) Kružni model bračnog i obiteljskog funkcionisanja (Olson i sar., 1979) – umjerene razine kohezivnosti i prilagodljivosti – pokazatelj optimalnog funkcionisanja obitelji. Zdrava i poticajna obitelj Obitelj de biti odgojno djelotvorna ako se članovi obitelji međusobno poštuju i vole, ako pokazuju jedni prema drugima razumijevanje, te ako poznaju smisao odgoja i zajednički teže njegovom ostvarivanju (Maleš, 1993) Brajša Žganec i saradnice (2005) ističu važnost obiteljske povezanosti, zajedništva i organizacije, kao i obiteljske prilagodljivosti, zadovoljstva i razvoja, kao preduslova za odupiranje potencijalno negativnim utjecajima okoline. funkcionisanje obitelji može se pratiti na kontinuumu od funkcionalne i zdrave do nefunkcionalne ili nezdrave kao najvažnije psihološke dimenzije koje određuju obitelj, navode osjedaj uzajamnog obvezivanja članova obitelji, te osjedaj kontinuiteta, kao i razvijanje dugotrajnih bliskih odnosa Zdrava i poticajna obitelj Čudina-Obradovid i Obradovid (2006) ističu da obitelj smatra zdravom i poticajnom okolinom za dijete, ukoliko tokom njegovog razvoja postoji roditelj ili jedan stalan skrbnik, koji stvara čvrstu vezu sa djetetom, te koji ga podržava i pruža mu pažnju tokom cijelog perioda odrastanja, sve do djetetove potpune samostalnosti zdrava i poticajna obitelj je ona koja osigurava djetetu zdravstvenu zaštitu, živi u čistoj i urednoj sredini, te ona u kojoj članovi dijele zajedničke vrijednosti i prioritete. Zdrava i poticajna obitelj Zdrava i poticajna obitelj – emocionalna toplina, zajedničke aktivnosti, fleksibilnost (prilagodljivost), međusobno povjerenje članova obitelji, podrška, kvalitetna komunikacija, poštivanje individualnih granica... Rizična obitelj – postojanje sukoba i agresije, hladni, zapuštajudi i zanemarujudi odnosi među članovima obitelji, manjak prihvadanja, topline i podrške od roditelja, tjelesno nasilje među roditeljima, neposredna izloženost nasilju, omalovažavanje i manipuliranje djecom... odrastanje u rizičnoj obitelji opasno je za zdravlje djeteta (posljedica reakcije djetova organizma na stres i kumulativni učinci stresa) Zdrava i poticajna obitelj u ranom djetinjstvu i predškolskoj dobi Zdrava i poticajna obitelj u ovom razdoblju djeteta je ona u kojoj djeca dobivaju osjedaj sigurnosti, a okolina te obitelji pruža djetetu najvedu tjelesnu sigurnost i zdravlje, a također mu daje znanje, vještine i navike koje osiguravaju zdravlje, ne samo u djetinjstvu, nego i u odrasloj dobi. Zdrava i poticajna obitelj nudi djetetu trajnu, stalnu i strukturiranu okolinu, koja de istovremeno biti poticajna za dijete, nuditi razna iskustva, a roditelji de objašnjavati nove doživljaje i razvijati djetetovo razumijevanje vanjskih događaja. Zdrava i poticajna obitelj u školskoj dobi U školskoj dobi i dalje najvažniju ulogu imaju roditelji i njihova emocionalna potpora i brižnost, a važna je i briga za djecu tokom dnevne razdvojenosti od roditelja. Zdrava obitelj postavlja dnevnu i životnu organizaciju, planira zajedničke aktivnosti, uspostavlja pravila ponašanja i discipline. Briga o konstruktivnom i sigurnom provođenju slobodnog vremena djeteta je također od ključne važnosti. Jedinstvo i sloga obitelji, te poticajna sredina pomažu kvalitetan razvoj u školskoj dobi. Zdrava i poticajna obitelj u adolescenciji U adolescenciji roditelji i obitelj i dalje emocionalno podupiru dijete i zainteresovani su za njegov rad i uspjeh u školi. Obitelj i dalje uspostavlja strukturu, organizaciju, jasne granice i pravila ponašanja, iako se u adolescenciji te granice šire u skladu sa vedom zrelošdu i kompetentnošdu adolescenta, a nadzor proizilazi iz dobre komunikacije. Od adolescenta se očekuje da sudjeluje u podjeli obiteljskih dužnosti i da djelimično preuzme brigu za dobrobit obitelji. Utjecaj obitelji na razvoj djece – povezanost nasljeđa i okoline Kada govorimo o utjecaju obitelji na djecu obično mislimo na ponašanje roditelja i okolinu koju oni stvaraju za razvoj djece, a pritom se zaboravlja da roditelji na djecu imaju dvojak utjecaj: oni s djecom imaju dio zajedničkog naslijeđa, a i zajedničku okolinu. roditelji djeci prenose osobine svojim genima, a na njih utječu stvarajudi manje ili više poticajnu okolinu za razvoj, koja opet donekle ovisi i o roditeljskim genima drugim riječima, naslijeđe i okolina su međusobno povezani i teško je odrediti šta zapravo utječe na razvoj i osobine djeteta Utjecaj obitelji na razvoj djece – povezanost nasljeđa i okoline Djetetovo nasljeđe i okolina mogu biti povezani na tri načina: pasivno, aktivno i reaktivno (Philips i sar., 1998) Pasivna povezanost – pasivno prenošenje roditeljskih gena (roditeljski geni utječu na nasljeđe djeteta, ali i na njegovu okolinu). Aktivna povezanost – omoguduje da djetetovi geni utječu na dijete, tako da ono izabire aktivnosti i aktivno traži aspekte i svojstva okoline za koje je najviše osjetljivo (djetetovi geni utječu na okolinu). Reaktivna povezanost – interakcija genskog naslijeđa i okoline (okolina različito reaguje na pojedince različitih naslijeđenih osobina i različite osjetljivosti). Pasivna povezanost nasljeđa i okoline Djetetovi geni Razvoj određene sposobnosti Roditeljski geni Poticajna okolina Aktivna povezanost nasljeđa i okoline Roditeljski geni Djetetovi geni Djetetova osjetljivost za određene aspekte okoline Djetetov izbor poticajne okoline Razvoj određene sposobnosti Reaktivna povezanost nasljeđa i okoline Roditeljska poticajna reakcija Roditeljski geni Djetetovi geni Djetetova osjetljivost za određene aspekte okoline Razvoj određene sposobnosti Nema razvoja Izostanak roditeljske poticajne reakcije Četiri osnovna tipa obitelji (Fisher i sar., 1998) Obiteljska kohezija i usmjerenost na zajednički cilj – posebno važan izvor snage i za pojedinca i za obitelj Četiri tipa obitelji prema unutrašnjoj organizaciji odnosa (neovisno od SES): Tradicionalni tip Moderni (uravnoteženi) tip Nepovezani tip Emocionalno narušen tip Tradicionalni tip obitelji Članovi su međusobno čvrsto povezani, emocije se izražavaju i integriraju u obiteljski život, stalnost, rutina, usmjerenost na obitelj, protustresna energija, ali krutost u rješavanju problema... Moderni tip obitelji Postižu dobru ravnotežu između pripadanja obitelji i osobne neovisnosti, članovi nisu usmjereni isključivo na obitelj, nego i na pojedinca izvan obitelji, podrazumijevaju promjene i inovacije, velika količina protustresne energije... Nepovezani tip obitelji Tipična je slaba veza među članovima obitelji, dezorganizacija, netrpeljivost i međusobno izbjegavanje, obitelj je sposobna da rješava zajedničke probleme, ali ne osigurava pojedincu nimalo snage za borbu sa stresom, nego je i sama izvor stresa za svoje članove... Emocionalno narušeni tip obitelji Ima neprekidno neriješene probleme u odnosima članova, koje povremeno eruptiraju u vanjskom sukobu; ove obitelji su izvor jakog stresa i pružaju slabu zaštitu, a majke često nalaze antistresni rezervoar u djeci, od koje se teško odvajaju... Utjecaj obitelji na razvoj djece Utjecaj jednoroditeljske obitelji... Utjecaj ekonomskog bogatstva... Utjecaj ekonomske bijede... Utjecaj brade i sestara... Učinkovit roditeljski nadzor... Utjecaj jednoroditeljske obitelji na razvoj djece Četiri glavna faktora koja mogu dovesti do nepovoljnog utjecaja jednoroditeljske obitelji su: ekonomski položaj obitelji manjkav socijalizacijski kontekst stres zbog raspada obitelji majčina psihološka adaptacija Utjecaj ekonomskog bogatstva obitelji na razvoj djece Mogudi pogubni utjecaji u razvoju djece iz imudnih obitelji: pritisak da se ostvari postignude (velike ambicije roditelja) odvojenost od roditelja (smanjena mogudnost nadzora i slaba emocionalna povezanost). Zaštitni faktori: visok društveno-ekonomski položaj i visoka inteligencija (mada mogu biti i rizični faktori); dijete treba ostvariti povezanost s bliskim, kompetentnim pojedincem u obitelji i široj okolini, koji bi smanjivao, nadoknadio ili opravdao roditeljevu odsutnost); savjetovanje i potpora obitelji (pomod da obitelj uspostavi emocionalnu povezanost). Utjecaj ekonomske bijede obitelji na razvoj djece Tri bitne karakteristike okoline koju stvara ekonomska bijeda: biološka i zdravstvena ugroženost djece nekvalitetna socijalna okolina neprimjeren roditeljski stil Utjecaj brade i sestara na razvoj djece Teorija intelektualne sjedinjenosti - kognitivne sposobnosti djeteta znatno ovise o ukupnoj razini inteligencije svih članova obitelji. Prvo dijete u najpovoljnijem položaju, a svako sljedede dijete izloženo sve manjoj obiteljskoj intelektualnoj razini (na njih djeluje nerazvijena inteligencija brade). Najstarije dijete intelektualno profitira i zato što je učitelj mlađoj bradi, što povoljno djeluje na njegov razvoj. Teorija smanjene obiteljske poticajnosti - roditelji imaju sve manje vremena i manje materijalnih sredstava za svako pojedino dijete u obitelji s više djece. Zbog toga de djeca s više brade prosječno dobiti manje razvojnih poticaja od jedinaca ili djece koja imaju samo jednog brata ili sestru (reaktivna povezanost; nejednak odnos roditelja – pozitivna ili negativna diferencijacija; nezajednička okolina). Utjecaj obitelji - roditeljski nadzor O potrebi i vrsti nadzora tokom djetetova odrastanja postoje mnoge roditeljske zablude: Djeca trebaju stalni nadzor odraslih. Mlađa djeca trebaju više nadzora, što su djeca starija treba im manje nadzora. Djeca koja nisu pod nadzorom, prepuštena su sebi. Djeca koja su prepuštena sebi, razvijat de se lošije od djece koja su pod nadzorom odraslih. Razvojni redoslijed učinkovitog roditeljskog nadzora (Riley i Steinberg, 2004) RANO DJETINJSTVO Roditelji neposredno nadziru dijete Roditelji organizuju i osiguravaju djetetovu okolinu Aktivosti roditelja i djeteta su sinhronizovane Glavni oblici nadzora: osiguranje okoliša, stalna dostupnost roditelja, stalno nadziranje djetetovih aktivnosti, početak govornih objašnjavanja pravila Razvojni redoslijed učinkovitog roditeljskog nadzora (Riley i Steinberg, 2004) SREDNJE DJETINJSTVO Roditelji postavljaju pravila ponašanja; provode nadzor iz daljine; povedava se samostalnost djeteta; uvježbava se usklađivanje aktivnosti roditelja i djeteta Zbog roditeljskih čestih objašnjenja, dijete pravila prihvada kao vlastita (internalizacija) Glavni oblici nadzora: primjena i objašnjavanje pravila i normi, nadziranje djetetovih aktivnosti iz udaljenosti (dogovoreni redoslijed, telefonsko pradenje), potiče se samostalnost (nadzor ima sve više ulogu potpore) Razvojni redoslijed učinkovitog roditeljskog nadzora (Riley i Steinberg, 2004) ADOLESCENCIJA Dijete dobrovoljno otkriva roditelju šta radi i šta ga muči; roditelj sve više nadzire dijete razgovorom i raspravom Dijete uz pomod roditelja preuzima sve vedu odgovornost; adolescent preuzima nadzor nad svojim svakodnevnim ponašanjem Glavni oblici nadzora: napušta se neposredni nadzor, nadzor se provodi razgovorom sa djetetom i dobrovoljnim izjavama djeteta (prirodan nastavak dobrog obiteljskog ozračja) Učinkoviti roditeljski nadzor Nadzor postepeno prelazi od roditelja na dijete, a pri tom je najvažniji proces internalizacija (usvajanje znanja, pravila i normi pomodu kojih de dijete upravljati svojim ponašanjem – prihvadanje roditeljskih normi i pravila kao vlastitih) Samostalnost i prepuštanje nadzora ne ovisi toliko o dobi djeteta koliko o stepenu internalizacije roditeljskih normi jasno je da se zahtjevi za vrstom samostalnosti usklađuju s dobi djeteta, ali prepuštanje nadzora u tim zadacima ovisi o tome koliko su roditelji uspjeli prenijeti svoja pravila o granicama ponašanja Umjesto zaključka “Svako treba kudu u kojoj živi, ali obitelj koja pruža podršku je ono što gradi dom.” Anthony Liccone