DIOKLECIJANOVA PALAČA
Dioklecijanova palača je antička palača koju
je rimski car Dioklecijan podigao oko 300.
godine i u njoj je boravio nakon povlačenja
s prijestolja (305.g.) do smrti (316.g.).
Sagrađena je 5 km jugozapadno od Salone, glavnoga grada
tadašnje provincije Dalmacije. Ostatci palače danas su dio
povijesne jezgre grada Splita. Kao nacionalno i svjetsko dobro
upisana je na UNESCO-v popis svjetske baštine 1979. godine.
Pretpostavlja se da je početak gradnje
palače bio oko 295. godine, te da gradnja
trajala dulje od 10 godina. Ne zna se po čijoj
je arhitektonskoj ideji palača izgrađena i tko
su bili graditelji. Određeni broj graditelja bio
je vjerojatno porijeklom iz Grčke i istočnog
dijela carstva, a veliki je dio radne snage bilo
lokalno stanovništvo. Palača je građena od
bijelog vapnenaca s Brača i Segeta kraj
Trogira; sedre iz korita obližnjih rijeka, i
opeke iz salonitanskih i radionica u blizini.
Oblikom i unutarnjim rasporedom
palača nalikuje vojnom logoru
(kastrumu) s kulama na uglovima i
bedemima okolo.
Postojala su 4 ulaza - 3 kopnena i 1 morski (Mjedena, Srebrna, Željezna i Zlatna vrata). Prostor palače bio je
podjeljen na 2 dijela. U sjevernom dijelu bile su smještene zgrade za poslugu, vojsku, i skladišta. U južnom,
raskošnijem dijelu, koji je bio podignut nad tzv. podrumima palače, nalazili su se objekti carske obitelji. Od 2
glavnih ulica, cardo je vodio na peristil, otvoreni prostor ispred carevog stana, s carevim mauzolejom (danas
katedrala sv. Dujma) na lijevoj strani, i 3 hrama (Jupiterov, Kibelin i Venerin hram) na desnoj.
U palači su pronađeni dijelovi prvobitnog
sustava kanalizacije, a vodovod koji je
opskrbljivao palaču pitkom vodom je većim
djelom i danas u uporabi. Smrću Dioklecijana
život u palači se ne gasi, već ona pruža utočište
članovima carske obitelji, te stanovništvu
prognanom nakon rušenja Salone u 6. st. kada
počinje organizirani gradski život. Od 7. st.
palača živi kao grad Split, koji se širi prema
zapadu i zatvara zidovima.
Između 12. i 14. st. dolazi do većeg
arhitektonskog razvoja, kada se grade
brojne srednjovijekovne kuće, palače i
romanički zvonik Katedrale sv. Dujma.
Adaptacije sakralnih objekata palače u
splitsku
katedralu
i
krstionicu,
predromaničke crkvice sv. Martina i Gospe
od zvonika, predromaničke, romaničke,
gotičke, renesansne i druge građevine,
svjedoci su neprekidnog života grada.