Ivan Roško
Filozofski fakultet, Zagreb
TRI KNJIGE O ZLOČINIMA
Jasenovac i Bleiburg između prešućivanja i manipulacija u dijelu
hrvatske historiografije
Nasljeđe šutnje i manipulacija o dva najveća zločina u hrvatskoj
povijesti, Jasenovca i Bleiburga, još uvijek opterećuje hrvatsko društvo.
Načini obmanjivanja šire javnosti oko događaja iz 1940-ih itekako su
različiti u socijalističkoj Jugoslaviji i suvremenoj Republici Hrvatskoj.
U suvremenom hrvatskom demokratskom društvu, gdje je znanstveni
rad ipak slobodan, a znanstveni konsenzus postoji, nije se smoglo snage
za šire ispravno suočavanje s nasljeđem logora smrti Jasenovac, kao ni s
masovnim ratnim zločinima nad poraženima nakon pobjede Narodnooslobodilačkog pokreta, poznatijim pod nazivima ,,Bleiburg“ i ,,Križni
put“. Dapače, u dijelu hrvatske javnosti još uvijek postoje glasovi koji
navedenim događajima manipuliraju, odnosno tumače ih polovično ili
prešućuju.
Izdvojiti primjere koji pokazuju kako se o dva različita događaja, u
dva različita sistema, prešućuje i manipulira ljudskim tragedijama,
nije lagan zadatak. U jugoslavenskoj historiografiji Bleiburg je bio
tabu i nije postojao kao predmet historiografskog problematiziranja.
U suvremenoj Hrvatskoj postoji obilje literature koja manipulira
s oba događaja, ali rijetko istovremeno. Odlučili smo se pritom za
tri knjige: Okupatorska podjela Jugoslavije (1970) Ferde Čulinovića,
Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima (2005) Josipa
Jurčevića i Radni logor Jasenovac (2018) Igora Vukića. Hrvatski pravni
povjesničar Ferdo Čulinović (Karlovac, 1897 – Zagreb, 1971) bio
je partizan i vijećnik Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog
oslobođenja Hrvatske, sekretar zakonodavne Komisije ZAVNOH-a te
sekretar Komisije za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača za
Hrvatsku. Nakon rata predavao je pravo i povijest na Pravnom fakultetu
103
Pred izazovima revizionističkih historiografija
u Zagrebu, a 1962. izabran je za stalnog člana JAZU.1 Radi se o čovjeku
čvrsto povezanom s društveno-političkom elitom tadašnje Hrvatske,
u čijem pisanju ne treba očekivati odstupanja od partijskog, državnog
narativa, što Čulinovićev slučaj i potvrđuje. U svojoj knjizi Okupatorska
podjela Jugoslavije (1970) Čulinović donosi opsežan opis zločinačkog
karaktera NDH, navodi konkretne zločine i logore smrti. Točno opisuje
Jasenovac kao najveće mjesto genocida u NDH, ali državni narativ o 700
do 800 tisuća žrtava ne smatra spornim niti ga problematizira, tek malo
razvodnjava, tvrdeći da je broj žrtava od 400.000 do 800.000.2 Opisivanje
samih zločina zauzima dobar dio knjige. Autor koristi sintagme kao što
je zvjerska okrutnost, krvožedne zvijeri i slične, a na par mjesta donosi i
konkretna svjedočanstva pojedinačnih slučajeva iznimne brutalnosti.3
Treba napomenuti da ne daje reference za spomenuta svjedočanstva,
kao ni referencu za brojke od 400 do 800 tisuća ubijenih u logoru. Za
masovne zločine za Čulinovića kriva je ,,rasistička ideologija“. Uzroke
dijela te ideologije koja se odnosi na mržnju prema Srbima, koja nije
preuzeta iz nacizma, nalazi u događanjima u prvoj Jugoslaviji, točnije
zbog nacionalističkih sukoba u Kraljevini Jugoslaviji.4
Drugi predmet našeg zanimanja, Bleiburg, Čulinović ne spominje.
Dio knjige Okupatorska podjela Jugoslavije o događanjima u Hrvatskoj
zapravo nema svoj kraj. Opisi završnih borbi i sudbina zarobljenih
boraca domaćih suradnika Sila Osovine nisu spomenuti, jer knjiga
opisuje događaje samo do ožujka 1945. godine, te da su na samom kraju
,,ustaški elementi u krajnje bezizlaznoj situaciji izabrali – samoubijstvo“.5
Neslavna strana pobjede, jedna od najgorih osveta na europskom ratištu
ostvarena masovnim ratnim zločinima, time je prešućena.
Sasvim suprotno vrijedi za knjigu Josipa Jurčevića Bleiburg:
jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima (2005). Josip Jurčević
1
Hrvatski bibliografski leksikon. Čulinović, Ferdo. (http://hbl.lzmk.hr/clanak.
aspx?id=4174, 28.1.2020.)
2
Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije (Beograd: Vojnoizdavački
zavod, 1970.), 319.
3
Ibid, 310-312., 317-321.
4
Ibid, 324.
5
Ibid, 383.
104
Ivan Roško
je hrvatski povjesničar6 koji je od 1997. godine stalno zaposlen u
Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, na studiju povijesti na Fakultetu
hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu nositelj je nekoliko kolegija,
kao i na studiju povijesti Filozofskog fakulteta u Osijeku. Bio je član
Savjeta Vlade Republike Hrvatske za pripremu prijatelja suda pred
Međunarodnim kaznenim sudom za prostor bivše Jugoslavije, od 2016.
na dužnosti je savjetnika u Ministarstvu branitelja. Neke od njegovih
monografija su Nastanak jasenovačkog mita: problemi proučavanja
žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske (2005) Bleiburg:
jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima (2005), Prikrivena stratišta
i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina (2012), Stogodišnji teror
jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj (2015).7
Jurčevićev Bleiburg zaista je teško opisati. Glavna teza koju Jurčević
pokušava dokazati jest da su ubojstva zarobljenih ustaša i domobrana
(zarobljene četničke i belogardejske snage nisu predmet njegova
interesa), za vrijeme onoga što se kolektivno naziva Bleiburg i Križni put,
smišljeni dio ,,jugoslavenskog terora protiv Hrvata“, koji je bio planiran
kroz većinu rata, u svrhu osiguravanja vlasti od strane Komunističke
partije Jugoslavije. Veći dio knjige gradi dva narativa koja će na kraju
kulminirati u bleiburškom zločinu. Prvi je formiranje OZNA-e i KNOJA-a
tijekom rata, pod direktnim zapovjedništvom Komunističke partije, koji
se pripremaju za teror nad Hrvatima. Drugi je pozicioniranje britanske
politike, koja će za svoje interese, koji se kose s hrvatskima, na kraju
,,prodati Hrvate Jugoslavenima“, to jest, partizanima.8 Većina knjige
posvećena je zapravo opisivanju ,,pripreme Bleiburga“. Od 400-tinjak
stranica, o samim zločinima Jurčević progovara tek na 318. stranici. Iako
svoj rad prezentira kao istraživački i pionirski, jasno je da se radi o knjizi
već formiranog narativa, u kojoj se izvori pažljivo biraju (iako su neki
prezentirani prvi puta) i uzimaju zdravo za gotovo, bez potrebe da ih se
6
Sveučilište u Zagrebu, Fakultet Hrvatskih studija. Josip Jurčević prof. dr. sc. (https://
www.hrstud.unizg.hr/djelatnik/josip.jurcevic, 28.1.2020.)
7
https://www.bib.irb.hr/pregled/znanstvenici/196173?autor=196173 (28.1.2020.)
8
Josip Jurčević, Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima (Zagreb:
Dokumentacijsko informacijsko središte, 2005.), 38., 44-70., 222-234., 373.
105
Pred izazovima revizionističkih historiografija
interpretira u kontekstu u kojem su nastali, posebno oni MUP-a FNRJ.9
Iz narativa koji stvara, jasno je da svoje interpretacije Jurčević ne izvodi
iz opće-humanističke perspektive, kako je to u historiografiji uobičajeno,
već iz tvrde nacionalističke, možemo čak i reći šovinističke paradigme.
Glavni antipodi u Jurčevićevom narativu su ,,Hrvati“ i ,,Jugoslaveni“,
naziv kojim označuje cijeli Narodno-oslobodilački pokret. Vojsku NDH
naslovljava ,,hrvatskom“, a partizane ,,jugoslavenskom vojskom“. Osim
očite činjenice da vojsku NDH želi pokazati kao jedinu ,,pravu Hrvatsku“
za vrijeme Drugog svjetskog rata (bez obzira na činjenicu da je broj
Hrvata koji su sudjelovali u partizanskom pokretu jednak ili veći od
broja onih koji su ratovali na strani NDH),10 dezignacije su i faktografski
netočne, budući da je Beograd oslobođen tek 1945. godine od strane
Crvene Armije te postaje sjedište nove Jugoslavenske narodne armije
tek iste godine. Bleiburg označava kao ,,simbol svih stradanja Hrvata pod
jugoslavenskim terorom“11 koji je navodno nastavljen i nakon uspostave
nove države. Broj stradalih na Bleiburgu i Križnom putu ne spominje, ali
iz teksta je implicirano da se radi o više stotina tisuća mrtvih.12 S druge
strane, iako priznaje da su za vrijeme NDH počinjeni zločini, inzistira
ipak da je to ,,hrvatska država“ u kojoj je dominantan bio ,,građanski
sustav vrednota (kršćanski moral i svjetonazor)“,13 za razliku od onog
kasnije, gdje vjerojatno vladaju komunističke vrijednosti.
Jurčevićev narativ u kojem opravdava režim NDH te predstavlja pobijene
vojnike poražene kvislinške države kao jedine predstavnike ratnog
stradavanja Hrvata ne treba nas čuditi. Iste 2005. godine Jurčević je izdao
9
Jurčević tako nekritički preuzima dio ratnog dnevnika britanskog 5. korpusa, u
kojem stoji da su 200.000 ,,hrvatskih vojnika“ i 500.000 civila pred austrijskom
granicom, ne obazirući se što su Britanci navedenu informaciju dobili od ustaških
predstavnika koji su zaista bili u očajnom položaju, te namjerno napuhivali
brojke kako bi povećali razmjere moguće humanitarne katastrofe ako ih se preda
partizanskim snagama. Jurčević, Bleiburg, 222.
10
Nenad Jovanović, ,,Krive brojke Kolinde Grabar Kitarović“, Novosti (https://www.
portalnovosti.com/krive-brojke-kolinde-grabar-kitarovic, 28.1.2020.)
11
Jurčević, Bleiburg, 7.
12
Ibid, 361-364.
13
Ibid, 375.
106
Ivan Roško
i knjigu Nastanak jasenovačkog mita: problemi proučavanja žrtava Drugog
svjetskog rata na području Hrvatske, u kojem de facto negira Jasenovac
kao logor smrti. Na svoju nesreću, a na sreću profesionalne historiografije,
knjiga je doživjela i njemačko izdanje, pa je intenciju njegove knjige
prokazao Holm Sundhaussen (1942. – 2015.), jedan od najvećih autoriteta
o povijesti Jugoistočne Europe na njemačkom govornom području.14 Za
izbor knjige koja negira Jasenovac odlučili smo se zbog toga za drugu
knjigu. S jedne strane, zato što je recentnijeg datuma, a s druge zbog
javnog prostora koji joj je bio poklonjen na nacionalnoj televiziji. Radi se
o knjizi Igora Vukića, Radni logor Jasenovac (2018).
Igor Vukić hrvatski je novinar, a danas povjesničar-amater. Prethodno
je pisao za poznate tiskovine kao što su Vjesnik, Novi list, Jutarnji
list i Poslovni dnevnik. Danas je predsjednik Društva za istraživanje
trostrukog logora Jasenovac, a samostalno ili zajedno s kolegama iz
spomenutog društva napisao je knjige Jasenovački logori – istraživanja
(2015), Radni logor Jasenovac (2018), Logor Jasenovac u 2. svjetskom
ratu (2018).15 Teza većine Vukićevih knjiga o Jasenovcu, pa tako i one
koju smo izdvojili, Radni logor Jasenovac (2018), jest da je Jasenovac
bio radni logor u kojem su internirani protivnici režima. Genocida
u Jasenovcu prema Vukiću nije bilo. Ni prema Židovima, ni prema
Romima, a posebno nad Srbima. Na prvi pogled Vukićeva knjiga
izgleda kao pravo historiografsko djelo, uz reference, izvore i bez
oštrih ideoloških sudova ili jakih epiteta. No, Vukićevo djelo je samo
najsofisticiraniji oblik negacionizma u usporedbi s knjigama koje smo
opisivali. Za razliku od Čulinovića gdje su neke teme jednostavno
tabu, ili Jurčevića očitog narativa o ,,Hrvatima i Jugoslavenima“, Vukić
14
Na kraju svoje recenzije Sundhaussen precizno rezimira Jurčevićev rad: …
više se ne bavi Jasenovcem. Shvatio je da mu to šteti jer je „nemoguće“ umanjiti
broj žrtava ustaških zločina... Kako je prije nastojao minimizirati ustaške žrtve,
tako Jurčević sada teži maksimizirati žrtve komunizma (i srpske agresije).
Sundhaussen, Holm, Osvrt na njemačko izdanje Jurčevićeve knjige „Nastanak
jasenovačkog mita“. Josip Jurčević: Die Entstehung des Mythos Jasenovac.
Probleme bei der Forschungsarbeit zu den Opfern des II. Weltkrieges auf dem
Gebiet von Kroatien, Zagreb: Dokumentacijsko informacijsko središte, 2007, 223
str. s ilustracijama (Preveo: Hrvoje Gračanin)
15
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac (https://drustvojasenovac.
wordpress.com/about/, 28.1.2020.)
107
Pred izazovima revizionističkih historiografija
vrlo pažljivo i metodički bira izvore koji mu odgovaraju, dok ostale
sustavno prešućuje, kako bi napravio kolaž događaja u Jasenovcu iz
kojeg su izostavljena mučenja i ubijanja, a dobivena cjelina prikazuje
radni, zarobljenički logor. Veliki dio Vukićevog opisa Jasenovca odnosi
se na takozvanu ,,mirnu godinu“, to jest veći dio 1943. godine, nakon
što je Pavelić smijenio Maksa Luburića na mjestu upravitelja logora, i
kada je na njegovo mjesto došao njegov zamjenik Ivica Mataković, a
zatim ustaški poručnik Ivica Brkljačić.16 Iz nje izvodi opise zanatskih
poslova zatvorenika koji dominiraju dobrim dijelom knjige. Kako bi
sačuvao svoj narativ, zanemaruje brojnu literaturu,17 ili pak uzima samo
jedan njezin dio, koji ne govori o strahotama.18 Gotovo u potpunosti
su zanemarena svjedočanstva samih ustaša (Ljubo Miloš, Miroslav
Filipović-Majstorović) i njemačkih dužnosnika (Edmund Glaise von
Horstenau), kao i svjedočanstva samih logoraša (Iveković, Jakovljević,
Spitzer). U knjizi ih je ipak uvrstio nekoliko, ali samo dijelove koji
mu odgovaraju (Riffter, Miller), dok druge odbacuje.19 Vukić koristi i
16
Slavko Goldstein, Jasenovac: tragika, mitomanija, istina (Zaprešić: Fraktura, 2016.),
57-61. Vukićeva knjiga nadogradnja je njegova ranijeg rada Sabirni i radni logor
Jasenovac, na koji se kritički osvrnuo Slavko Goldstein u svojoj knjizi Jasenovac:
tragika, mitomanija, istina te naveo brojne primjere koji su istovjetni knjizi koju
analiziramo, u kojima Vukić izbacuje literaturu koja mu ne odgovara, te uzima
samo one dijelove koji se uklapaju u njegov narativ.
17
Primjerice Radovan Trivunčić, Jasenovac (Zagreb: Spomen područje Jasenovac,
1973.); Ivo Goldstein, Jasenovac (Zagreb: Fraktura, 2018.); Narcisa LengelKrizman, Genocid nad Romima – Jasenovac 1942. (Jasenovac-Zagreb: Javna
ustanova Spomen-područje Jasenovac, 2003.)
18
Uzima tek dijelove iz Dnevnika Diane Budisavljević ili knjige Alojza Buljana i
Franje Horvata Prešućivane žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg
kotara/općine Novska (Novska: Ogranak Matice hrvatske u Novskoj, 2011.)
19
Historiografski najoštriju i najprecizniju kritike same knjige, na koju se najviše
oslanjamo i u ovom eseju, dao je Goran Hutinec, u svojim tekstovima ,,Croatian
Book on Jasenovac Distorts Holocaust History“ (Balkan Insight: Balkan Transitional
Justice: 4. rujna 2018) (https://balkaninsight.com/2018/09/04/croatian-bookon-jasenovac-distorts-holocaust-history-09-03-2018/, 28.1.2019.) i ,,Potrebno je
začepiti nos da bi se ugazilo u kloaku Vukićeve konstrukcije da je Jasenovac mjesto
na kojem su žrtve same izazvale svoje stradanje“ (Jutarnji list: 8. lipnja 2018.)
(https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/potrebno-je-zacepiti-nos-dabi-se-ugazilo-u-kloaku-vukiceve-konstrukcije-da-je-jasenovac-mjesto-na-kojemsu-zrtve-same-izazvale-svoje-stradanje/7468782/, 28.1.2018.)
108
Ivan Roško
primarne izvore, no vrlo je pažljiv da zamete trag, stoga u referencama
spominje uglavnom samo broj kutije ili mikrofilma, u kojima se može
naći i stotine dokumenata, što čini provjeru navoda gotovo nemogućom.20
Rasni zakoni, masovna ubijanja, prisilan rad i genocid, nisu dio Vukićeve
knjige o Jasenovcu. Kao najveće i najbrojnije žrtve logora, vidi Hrvate.21
Prolazeći Vukićevu knjigu, koja je sačinjena od izdvojenih i nepovezanih
paragrafa i manjih cjelina, čitatelju vrlo ubrzo postaje jesno da se radi
o odabranom ,,kolažu“ zbivanja koji imaju za svrhu prikazati lažnu
prirodu logora. Vukić pritom ne dvoji da je u logoru bilo mrtvih, ali
uzroke smrti pronalazi uglavnom u bolestima (tifusu) i odmazdama za
pokušaje bijega.22 Trenuci kada se Vukić ipak približi istini dolaze kada
navodi pojedine ljudi za koje govori da im ,,sudbina nije poznata“ ili kada
opisuje konkretne kažnjeničke akcije, ali razvodnjava ili dovodi u pitanje
broj ubijenih.23 Ne spominje definitivan broj stradalih u logoru, već daje
procjenu od nekoliko stotina, uz napomenu kako su potrebna daljnja
istraživanja.24 Iako je riječ o povjesničaru-amateru, čije su manipulacije
osudili pojedini akademski povjesničari, treba reći da je Vukić govorio
o svojoj knjizi na Hrvatskoj radioteleviziji, koja mu je time dala veliku
pozornost, kao i da redovito promovira svoje knjige diljem Hrvatske, a da
država kroz Ministarstvo branitelja daje financijsku potporu Društvu za
istraživanje trostrukog logora Jasenovac.
Možemo zaključiti da uspostavljanje samostalne i demokratske
Republike Hrvatske ipak nije oslobodilo prostor za pravilno suočavanje
s mračnim dijelovima hrvatske prošlosti. Kao što smo vidjeli na
primjeru pisanja Ferde Čulinovića, kontroverzne su jednostavno
bile zaobiđene, kao potpuni (Bleiburg) ili djelomični tabu (u slučaju
Jasenovca, gdje se u brojke nije diralo). Pisanje je bilo obilježeno i
poluznanstvenim pristupom, ponegdje i patetikom. S druge strane,
demokratizacija pisanja o povijesti donijela je svoje probleme. Nakon
20
Hutinec, Potrebno je začepiti nos da bi se ugazilo u kloaku Vukićeve konstrukcije da
je Jasenovac mjesto na kojem su žrtve same izazvale svoje stradanje, 2018.
21
Igor Vukić, Radni logor Jasenovac (Zagreb: Naklada Pavičić, 2018.), 295.
22
Ibid, 77-82., 297.
23
Ibid, 79., 40-42.
24
Ibid, 298-300.
109
Pred izazovima revizionističkih historiografija
1990-ih, hiperprodukcija publicističkih i pseudohistoriografskih
djela zapljusnula je širu i stručnu javnost. Odgovornost za raširenost
manipulativnih narativa u slučaju Bleiburga dijelom je i na ,,mainstream“
povjesničarima, budući da kvalitetnih radova o poslijeratnim zločinima
nema mnogo,25 no u slučaju Jasenovca, o kojem je do 2000. godine
objavljeno 1106 knjiga, 1482 memoarska spisa i studijska članka te
108 zbirki dokumenata,26 odgovornost je isključivo na neodgovornim i
malicioznim manipulatorima. Intelektualna neiskrenost i prilagođavanje
dokumenata postojećem već konstruiranom negacionističkom narativu
obilježja su radova koji žele umanjiti ili zanijekati prirodu genocida u
Jasenovcu. Ključno je, naravno, sustavno prešućivanje, zanemarivanje
ili u pojedinim slučajevima (financijsko) ohrabrivanje autora koji
manipuliraju poviješću od strane političkih elita. Sve dok se odnos prema
mračnim dijelovima hrvatske prošlosti manipulira u svrhu postizanja
kratkoročnih političkih ciljeva, ostajemo skeptični da će zloupotreba
povijesti i negiranje zločina ubrzo prestati.
Literatura:
− Goldstein, Slavko. Jasenovac: tragika, mitomanija, istina. Zaprešić:
Fraktura, 2016.
− Goldstein, Slavko i Ivo Goldstein. Jasenovac i Bleiburg nisu isto.
Zagreb: Novi Liber, 2011.
− Čulinović, Ferdo. Okupatorska podjela Jugoslavije.
Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1970.
− Hrvatski Bibliografski Leksikon. Čulinović, Ferdo. ( http://hbl.lzmk.
hr/clanak.aspx?id=4174, 28.1.2020.)
− Vukić, Igor. Radni logor Jasenovac. Zagreb: Naklada Pavičić, 2018.
− Jurčević, Josip. Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima.
Zagreb: Dokumentacijsko informacijsko središte, 2005.
25
Iznimka je monografija Martine Grahek Ravančić, Bleiburg i Križni put:
historiografija, publicistika memoarska literatura (Zagreb: Hrvatski institut za
povijest, 2009.)
26
J. Mirković, Objavljeni izvori i literatura o jasenovačkim logorima (Banja LukaBeograd, 2000.), prema Goldstein, Jasenovac: tragika, mitomanija, istina.
110
Ivan Roško
− Ravančić, Martina Grahek. Bleiburg i Križni put: historiografija, publicistika
i memoarska literatura. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2009.
− Sundhaussen, Holm, ,,Osvrt na njemačko izdanje Jurčevićeve knjige
„Nastanak jasenovačkog mita“. Josip Jurčević: Die Entstehung
des Mythos Jasenovac. Probleme bei der Forschungsarbeit zu
den Opfern des II. Weltkrieges auf dem Gebiet von Kroatien,
Zagreb: Dokumentacijsko informacijsko središte, 2007, 223 str. s
ilustracijama’’ (Preveo: Hrvoje Gračanin). Radovi Zavoda za hrvatsku
povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 41(1), 2009.
Online izvori:
− Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac (https://
drustvojasenovac.wordpress.com/about/, 28.1.2020.)
− Hrvatski bibliografski leksikon. Čulinović, Ferdo. (http://hbl.lzmk.hr/
clanak.aspx?id=4174, 28.1.2020.)
− Hutinec, Goran. ,,Potrebno je začepiti nos da bi se ugazilo u kloaku
Vukićeve konstrukcije da je Jasenovac mjesto na kojem su žrtve same
izazvale svoje stradanje’’. Jutarnji list: 8. lipnja 2018. (https://www.
jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/potrebno-je-zacepiti-nos-da-bise-ugazilo-u-kloaku-vukiceve-konstrukcije-da-je-jasenovac-mjesto-nakojem-su-zrtve-same-izazvale-svoje-stradanje/7468782/, 28.1.2018.)
− Hutinec, Goran. ,,Croatian Book on Jasenovac Distorts Holocaust
History’’. Balkan Insight: Balkan Transitional Justice, 4. rujna 2018.
(https://balkaninsight.com/2018/09/04/croatian-book-on-jasenovacdistorts-holocaust-history-09-03-2018/ 28.1.2019.)
− Nenad Jovanović, ,,Krive brojke Kolinde Grabar Kitarović“. Novosti,
3. rujna 2019. (https://www.portalnovosti.com/krive-brojke-kolindegrabar-kitarovic, 28.1.2020.)
− Sveučilište u Zagrebu, Fakultet Hrvatskih studija. Josip Jurčević prof. dr.
sc. (https://www.hrstud.unizg.hr/djelatnik/josip.jurcevic, 28.1.2020.)
− https://www.bib.irb.hr/pregled/znanstvenici/196173?autor=196173
(28.1.2020.)
111