temeljne značajke Dječjeg vrtića kao dječje kuće, a to su mješovite odgojno-obrazovne skupine, mnoštvo raznovrsnih centara (kutića), iskorišten prostor hodnika i garderobe, individualan pristup svakom djetetu, suradnja s roditeljima i lokalnom zajednicom, dokumentacija odgojno-obrazovnog procesa te integracija i inkluzija djece s posebnim potrebama. 1. DJEČJI VRTIĆ KAO DJEČJA KUĆA Promjene paradigmi ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja rezultirale su i uvođenjem promjena u načinu rada u predškolskim ustanovama. Model (Ili projekt) Dječji vrtić kao dječja kuća podrazumijeva oblikovanje vrtića po mjeri svakog djeteta i po želji svih roditelja. Dakle, organizacija odgojno-obrazovnog procesa usklađena je sa stvarnom prirodom djeteta te suvremenim znanstvenim spoznajama o djetetovom razvoju, učenju i potrebama. Dječji vrtić kao dječja kuća temelji se na razvojno-humanističkoj koncepciji što podrazumijeva razvoj i odgoj individualnosti, autonomije i slobode svakog djeteta. U stvaranju takvih uvjeta i okruženja, u kojima se nastoji vidjeti i čuti svako pojedino dijete te omogućiti maksimalan razvoj njegovih sposobnosti, bitna je uloga odgojitelja. Tradicionalna uloga odgojitelja kao poučavatelja djece mijenja se, a odgojitelj postaje pomagač u igri, učenju i razvoju djece. Osim individualanog pristupa djetetu i organizaciji prostora, važno je da odgojitelj bude refleksivan praktičar, odnosno da je spreman na istraživanje i unaprjeđivanje vlastite prakse te da nastoji svoje djelovanje usmjeriti u pravcu stvaranja dječjeg vrtića kao dječje kuće. Jedna od temeljnih značajki Dječjeg vrtića kao dječje kuće jest individualan pristup svakom djetetu. Ono je jedinstveno, različito je od druge djece – ima vlastite interese, potrebe, sposobnosti, stilove učenja itd. Vrlo je važno da odgojitelj upozna dijete, stupanj trenutnog razvoja, interese, sposobnosti, da ih prihvati i nastoji na optimalan način zadovoljiti njegove potrebe i poticati daljnji razvoj. Naglašava se i obiteljski model odgoja u vrtiću, budući da isti podrazumijeva emocionalnu pripadnost i povezanost. Nadalje, u dječjem vrtiću kao dječjoj kući teži se razvoju djetetove slobode i autonomije, tj. sposobnosti djeteta da samostalno odlučuje u granicama svojih mogućnosti i kompetencija. Za razvoj autonomije potrebno je stvoriti topao emocionalni odnos uzajamnog prihvaćanja, povjerenja, poštovanja i tolerancije između djeteta i odgojitelja, ali i među djecom. Dakle, potiče se razvoj samostalnosti i slobodne djeteta u svim područjima njegova života i rada u vrtiću – od oblačenja, hranjenja itd. do odluke s kim će se igrati, što će odabrati od aktivnosti, kako će riješiti problem i sl. Osim stvaranja pozitivnog ozračja, u ostvarivanju dječjeg vrtića kao dječje kuće poseban značaj daje se stvaranju kvalitetnog okruženja, koje je raznoliko i djetetu zanimljivo i poticajno. Prostor je organiziran tako da omogućuje djeci nesmetan prolaz iz jedne prostorije u drugu, vrata sobe dnevnog boravka su otvorena, prazni hodnici, garderobe i druge prostorije transformirane su različite radionice, likovne atelijere, prostore za osamu i sl. Djeca se slobodno kreću i samostalno odabiru aktivnosti, materijale, partnere u igri itd. svi materijali i igračke trebaju biti dostupni djetetu, vidljivi i nadohvat ruke te prilagođene njihovom uzrastu. Važnosti stvaranja kvalitetnog okruženja (socijalnog i fizičkog) dodatno potvrđuje činjenica da djeca prirodno uče čineći, istražujući i raspravljajući s drugom djecom i odraslima, tj. u aktivnoj interakciji sa svojim fizičkim i socijalnim okruženjem. Ono mora biti zanimljivo i privlačno djeci, bogato raznovrsnim materijalima i sredstvima koji će omogućiti njihovo aktivno konstruiranje znanja, istraživanje, manipuliranje, kreativno izražavanje, igranje i druženje. Stoga se prostor nastoji organizirati u tzv. centre aktivnosti, za aktivnosti društvenog tipa, ali i one u kojima se dijete može osamiti kada za to osjeti potrebu. Svi prostori unutar dječje kuće su u funkciji djeteta. Odgojiteljeva je zadaća da stvori poticajno okruženje, ponudi poticajne materijale, aktivnosti koje dijete samostalno bira prema vlastitim interesima i mogućnostima, ali i da ga mijenja i nadopunjuje kako se mijenjaju interesi djeteta. Odgojne skupine u dječjoj kući su heterogene, odnosno dobno mješovite skupine kako bi se poticala što bolja socijalizacija djece te postigao osjećaj jedne proširene obitelji (najsličnije prirodnoj zajednici s kojom se djeca susreću izvan vrtića). Koristi su višestruke; mlađa djeca u starijima vide uzore i mogu učiti od njih, a starija se djeca brinu o njima i pomažu im i na taj način uvježbavaju ono što su naučila te razvijaju socioemocionalnu kompetenciju. Ovakvo poticajno i pozitivno okruženje stvara podlogu i za uspješnu inkluziju djece s posebnim potrebama i pravima koja, između ostalog, uvelike ovisi i o samom odgojitelju. Naime, ako odgojitelj prihvaća zbiljski tu djecu i u praksi to iskazuje, njegovo će ponašanje slijediti i djeca. Isto tako, okruženje mora biti bogato poticajima, ali i prilagođeno njihovim teškoćama. U dječjem vrtiću kao dječjoj kući potrebno je izgraditi i partnerske odnose s roditeljima, ali i širom lokalnom zajednicom, te međusobnu suradnju i kolegijalnost odgojitelja, članova stručnog tima i ostalih djelatnika. Roditelji su uvijek dobrodošli, mogu boraviti u skupini, volontirati, uključuju se u različite radionice, igraonice itd. zajedno s odgojiteljima, ravnopravno, sudjeluju u organizaciji odgojno-obrazovnog procesa i optimalno utječu na razvoj djece. Dječji vrtić po mjeri djeteta ne postiže se primjenom neke već isprobane teorije o organizaciji poticajnog okruženja i uspostavi dobrog odnosa s djetetom. Ovakva teorija nije završena ni nepromjenjiva, već se stvara i razvija na temelju promatranja, istraživanja i mijenjanja vlastite odgojno-obrazovne prakse u vlastitim jedinstvenim uvjetima jedne skupine i odgojitelja (tzv. gradbena teorija). Provodeći akcijska istraživanja te na osnovi samorefleksije odgojitelja, ali i zajedničke refleksije, odgojitelj postaje tzv. refleksivni praktičar koji je sposoban mijenjati i unaprjeđivati svoju praksu. U tome mu uvelike pomaže prikupljena dokumentacija (fotografije, videa, izjave djece, radovi itd.) na temelju koje se zajednički raspravlja i analizira odgojiteljev rad i naposljetku, promišljaju daljnje promjene u praksi. Vrtić kao dječja kuća podrazumijeva stvaranje takvog okruženja u kojem će dijete biti poštovano kao osobnost, u kojem će biti sretno, zadovoljno sobom i osobama oko sebe te biti „isrovocirano“, učiti na način koji odgovara njihovoj prirodi, tj. njihovom razvojnim mogućnostima, individualnim sposobnostima i osobnim interesima. (prepisano od dobrile) Teorija o vrtiću kao dječjoj kući otvorena je, stalno se razvija i usavršava - kako se mijenjaju i odgojiteljske spoznaje o djetetu, njegovim mogućnostima tako se mijenjaju uvjeti , okruženje u kojem žive, uče i djeluju. Sve to ostvarivo je najvećim dijelom, putem osobnog istraživanja i razmišljanja, ali i uz pomoć odgojitelja i stručnog tima. Čak onda kada ne postoji podrška od drugih, promjene su moguće i to u vlastitoj skupini. Zato svatko od nas, uz malo volje i truda, može težiti ostvarivanju dječjeg vrtića kao dječje kuće.