KLOD OSKAR MONE OSCAR CLAUDE MONET (1840-1926) Slikar svetlosti i vode UVOD • Impresionizam se javlja u Francuskoj u vreme Francusko-pruskog rata i Pariske komune. Građansko društvo, koje je još 1789. revolucijom izvojevalo svoja politička i građanska prava, nalazilo se u ovom istorijskom periodu na vrhuncu svojih ekonomskih moći i materijalnog prosperiteta. Impresionizam, kao novi pravac u slikarstvu, išao je u korak sa promenama u društvu, nauci i filozofiji. Kao umetnički pokret on je izraz francuskog mediteranskog duha i mada ima predstavnika i u drugim zemljama Evrope, Francuska će uvek ostati klasična zemlja impresionizma. • Impresionisti su nasuprot prethodnicima, racionalističkim realistima koji su obrađivali programske teme socijalnog i političkog sadržaja, bili izrazito subjektivni i senzualni, tako da su na prvo mesto stavljali vizuelnu vrednost slikarskog motiva. Pažnju su koncentrisali na svetlost i kolorit. Radili su češće u prirodi nego u ateljeu, pri čemu su ih odbljesci u vodi dovodili do novih otkrića u poznavanju boja i suštini stvari. Najveći slikari među impresionistima bili su Mane, Renoar, Dega i Pisaro, ali je najveći značaj ipak imao Klod Mone, koji je svojim delima i slikarskim otkrićima obeležio čitav ovaj period i dao mu na značaju. • Francuski slikar Klod Mone smatra se začetnikom impresionizma i njegovim najdoslednijim i najuticajnijim predstavnikom. Naziv pravca proistekao je iz naziva Moneove slike "Impresija, rađanje Sunca" koja je 1874. bila izložena na izložbi u Parizu. Nju je jedan novinar opisao kao impresionističku i naziv pravca je ostao (mada, po mnogim kritičarima, najznačajnija impresionistčka slika je "Doručak na travi" od Edgar Manea). ŽIVOT Oskar-Klod Mone rođen je 14. novembra 1840. godine u Parizu. Moneova majka Luiz-Žastin bila je pevačica, a otac Klod-Adolf bio je bakalin i želeo je da sin nasledi porodični posao. Međutim, Klod Mone je želeo da bude umetnik. Nakon što se 1845. godine sa porodicom preselio u Avr, 1851. godine Mone upisuje srednju umetničku školu. Do petnaeste godine života je postao poznat po karikaturama koje je crtao ugljenim štapićem, i koje je izlagao u izlozima prodavnica. Tokom jedne od izložbi, upoznao je pejzažnog slikara Ežena Budena. Buden je imao veliki uticaj na mladog slikara i učio ga je tehnikama slikanja na otvorenom, što je i obeležilo Moneovu karijeru. DELO Pored izlaganja "Impresija, rađanje Sunca", Mone je na izložbi izložio i "Bulevar Kapucina", rađenu 1873, na kojoj je predstavio nepreglednu reku prolaznika duž bulevara, kao treperave mrlje boje, u trperavim impresijama magle i svetla. Takvo posmatranje i viđenje se nimalo nije dopalo uvređenoj kritici, koja je bila užasnuta ovakvom smelošću i svim novinama kojima se nisu nadali na ovoj izložbi. Morski pejsaž Pozadina: Impresija – rađanje sunca 1877, Mone posvećuje novoj seriji kompozicija, gde je kao motiv uzeo železničku stanicu Sen – Lazar. Ova stanica ga je dugo fascinirala i na osnovu Renoarove zabeleške postoji priča kako je Mone, progonjen željom da je naslika, obukao svoje najbolje odelo, čipkane manžetne, uzeo štap sa pozlaćenom glavom i uručio direktoru stanice svoju podsetnicu.Mone se direktoru predstavio jednostavnim rečima: »Ja sam slikar Klod Mone. Odlučio sam da slikam vašu stanicu. Dugo nisam mogao da se odlučim da li da slikam severnu stanicu ili vašu, ali sada mi se čini da vaša ima poseban izgled« . Mone je uvek dobijao šta je hteo; vozovi su odmah bili zaustavljeni, peroni zatvoreni, lokomotive su izbacivale paru tačno na onaj način na koji je Mone to želeo. Izazivajući opšte strahopoštovanje, smestio se na stanici i danima je skicirao da bi naslikao njegovu prvu seriju slika. Pozadina: Stanica Sen - Lazar Između 1885. i 1888. Mone daje svoj poslednji niz kompozicija sa ljudskim figurama. Nakon ovoga, Mone se potpuno posvećuje prirodi i skoro isključivo se drži pejzaža. Želeo je da slika treperenje svetla, bleskanje vode, prozirnost atmosfere, treperenje lišća. Kamil Mone na klupi Pozadina: Plavi čamac sa veslima Mone je želeo da slika sunce, hladnoću, vetar, maglu – ovo su bili novi pojmovi u slikarstvu tog vremena. I tada se, od 1890. posvećuje svojim ciklusima, gde traga za samom suštinom svetlosti i njenim nebrojivim varijacijama, u nekoliko motiva koji mu postaju neka vrsta opsesije. Držaće se skoro isključivo pejzaža, a najčešće onih koji sadrže vodu koja dodaje element kretanja. Pozadina: Sen Đorđo Mađore u suton Šetačica sa suncobranom Luka u Londonu U potrazi za različitom svetlošću, Mone je putovao i u druge zemje. Ono što ga je osvojilo putujući novim predelima bili su borovi i palme Rivijere, zimski odsjaj obalskih cvetova, treperavost snežnog dana u Norveškoj, rascvetana polja lala u Holandiji, London u magli, prelivanje duginih boja Venecije. Oko 1900. godine, s balkona svoje sobe u hotelu Savoj i s prozora bolnice Svetog Tome, radio je seriju reke Temze, Zgrade Parlamenta u Londonu i Most Vaterlo u izmaglici. Most Voterlu u izmaglici Šetačica sa suncobranom 1890. Klod Mone je bio u mogućnosti da u Živerniju, gde se nastanio još 1883, kupi veliku kuću sa imanjem koje je brojnim kupovinama godinama povećavao, i sa ogromnom energijom i oduševljenjem uspeo je od njega da stvori ne samo dom za porodicu, već i svoj sopstveni raj – vrt, o kome su mnogi govorili i pisali. Uprkos poteškoćama i neprihvatanju meštana, Mone je uz pomoć iste one volje koju je iskazao i u slikarstvu uspostavio svoju vladavinu nad prirodom. Postavljajući paralelne granice prema vrsti i boji, planirajući i određujući, on je svakoj biljci dao odgovarajuće mesto, imajući pri tom na umu motive za slike. Pozadina: Cvetni vrt Ljiljani Živerni je bio na maloj reci Ept i većem broj potoka, tako da je Mone mogao da uživa, i zahvaljujući tome, on se ponovo vraća svom starom motivu – vodi, koja je proticala svuda oko njega, dodajući joj pri tom i neke nove elemente koje je pronalazio u svojoj bašti. Kupio je ispod kuće polje koje je od njegovog imanja bilo odvojeno železničkim šinama i pretvorio ga u vrt na vodi, uz pomoć potočića koji su tuda proticali. Godine 1895. izgradio je i lučni drveni most, sličan mostovima sa japanskih drvoreza i on će kasnije postati tema novih slika. Ali, glavnu inspiraciju Moneu će ipak predstavljati bazen sa travom i algama koje su tu rasle, irisima, trskom i žalosnim vrbama oko ivica, kao i plutajućim lokvanjima koji su se nalazili na površini. Lokvanji će biti osnovni motiv njegovih slika na kojima je radio poslednjih trideset godina. Poznat je po serijama slika i sa njima je stekao slavu: „Stogovi sena“, „Aleja jablanova“, „Ruanska katedrala“ i „Lokvanji“. Japanski most u Živerniju Pozadina: Stogovi sena Aleja jablanova Poslednje godine Moneovog života bile su doba plodnog rada, mada je upravo tada zahtevao od sebe više nego ikad. Voda, njegova najveća ljubav za života nije ta koja je bila dominantna u njegovim poslednjim kompozicijama, već je to bila vatra; kombinuje vodu i vatru. Avenija Ruanska katedrala To što je Mone bio nazvan "umetnikom trenutka" postalo je njegovo životno delo, i to ga je stalno vodilo do očajanja i nazad, jer cilj je bio nerešiva suprotnost – da se prolaznost sačuva u trajnoj formi. Sva evolucija Moneovog dela teži ka onom potpunom oslobađanju koje mu je dopustilo da na kraju svog života dostigne jednu umetnost nezavisnu od realnosti. Most Voterlu u izmaglici Šetačica sa suncobranom Za Monea su vezane mnoge anegdote i sam slikar je bizarnim ponašanjem celog života privlačio pažnju publike. Značajno je da je često bio nezadovoljan svojim radom i u poslednjih 25 godina života uništio je 500 svojih slika od kojih je polovina prikazivala lokvanje. Uništavao je svaku sliku koja se ne bi poklapala sa njegovim visokim standardima. Autoportret Pozadina: Polje lala u Holandiji