SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKI FAKULTET
GEOGRAFSKI ODSJEK
Antonio Svorenji i Hrvoje Višić
ak.god. 2012./2013.
Problem podizanja razine mora u Republici
Hrvatskoj
Seminarski rad iz kolegija Sredozemlje (37631)
U Zagrebu, 18. travnja 2013.
SADRŽAJ
1. UVOD ................................................................................................................................................... 1
2. HRVATSKO OBALNO PODRUČJE .......................................................................................................... 2
3. GEOLOŠKA OBILJEŽJA .......................................................................................................................... 3
4. METODE MJERENJA RAZINE MORA..................................................................................................... 4
5. RAZINA MORA KROZ POVIJEST ............................................................................................................ 5
6. RANJIVOST OBALNOG PODRUČJA ....................................................................................................... 7
7. POSLJEDICE PODIZANJA RAZINE MORA .............................................................................................. 9
8. MJERE ZAŠTITE .................................................................................................................................. 11
9. ZAKLJUČAK ......................................................................................................................................... 13
LITERATURA ........................................................................................................................................... 14
1. UVOD
Jadransko more i brojni otoci, karakteristična poljoprivreda i stočarstvo te povijesna i
kulturna baština samo su neke od ljepota Hrvatske obale koja u svijetu postaje sve poznatije i
poželjnije turističko odredište. Zbog mnogih karakteristika ona pruža odlične uvjete za
istraživanje i praćenje razine mora koja je globalno sve značajniji i veći problem. Hrvatska
obala u cjelini nije toliko ugrožena, ali nekoliko je značajnih područja poput Vranskog jezera
na otoku Cresu koje je izvor pitke vode za okolno područje, a postoji prijetnja od prodora
slane vode, doline rijeke Neretve te povijesnih jezgri nekih gradova koji zahtijevaju
pozornost. Mjerenja i prognoze postoje, ali je osviještenost stanovništva vrlo mala.
1
2. HRVATSKO OBALNO PODRUČJE
Hrvatsko je obalno područje uglavnom krševito i strme obale. Vrlo je usko (1-5 km)
jer ga od unutrašnjosti odvajaju planinski lanci. Nastanjuje 23 % ukupnog stanovništva
(2008.) i značajno je za gospodarstvo, turizam, promet i poljoprivredu. Duljina obale je 5 835
km i veoma je razvedena (koeficijent razvedenosti 3.4). Površina obalne zone je 12 450 km2
što je 22 % ukupne površine Republike Hrvatske. Ima 1 185 otoka od kojih je 67 naseljeno.
Dvije su velike obalne ravnice, zapadni dio Istarske obale i sjeverni dio Dalmatinske obale
između Zadra i Šibenika (Barić i dr., 2008).
Glavne ekonomske aktivnosti su turizam koji predstavlja 95 % svih turista sa oko 26.5
miliona noćenja (Anonymous, 2000), zatim akvakultura i ribolov koji se drastično povećao
što je dovelo do prekomjernog izlova (Vrgoc, 2000) te brodogradnja i transport.
Mediteranska agrikultura je važna za lokalno stanovništvo posebno na otocima i u
dolini Neretve. 1999. godine je 45 % ukupne državne proizvodnje maslina (35 000 t) i vinove
loze (178 320 t) je iz obalnog područja (Anonymous, 2000).
2
3. GEOLOŠKA OBILJEŽJA
Istočna Jadranska obala se oblikovala za transgresije na prijelazu sa gornjeg
Pleistocena na Holocen (Surić i Juračić, 2010). Sjeverni, plitki dio jadrana je tijekom zadnjeg
glacijalnog maksimuma bio fluvijalna zaravan do linije Zadar-Pescara (Pirazzoli, 2000).
Velike globalne promjene razine mora su bile uzrokovane ili otopanjem leda koje
dolazi nakon glacijalnog maksimuma ili tektonikom ploča čiji se utjecaj vidi kroz više
milijuna godina (Lambert i Chapell, 2001). Zbog različitih karakteristika obale, plitki dijelovi
Sjevernog Jadrana i Južne Dalmacije su bili više promijenjeni uslijed podizanja mora od oko
50 m za razliku od strmih i vertikalnih dijelova obale koji su ostali gotovo nepromijenjeni
(Pikelj i dr., 2009).
Područje Jadrana i Tirenskog mora okarakterizirano je kolizijom Afričke i Euroazijske
tektonske ploče što uzrokuje subdukciju, pucanje, rasjedanje, klizanje i dr. Pojačana
seizmička aktivnost se nalazi na granicama oba mora te se usjeca u obje ploče što ukazuje na
postojanje mikroploče, manjeg tektonskog bloka koji pokazuje značajke velikih ploča
(subdukcija, rasjedanja i dr.). To je Jadranska ili Apulijska mikroploča koja je ili potpuno a
time i samostalna ili djelomično povezana sa afričkom pločom (Anderson i Jackson, 1987;
Westaway, 1990; Ward, 1994; Calais i dr., 2002; Oldow i dr., 2002; Nocquet i Calais,
2003).
Područje je kompleksno tektonski deformirano te se još raspravlja o kinematici.
Nedavne GPS opservacije ukazuju na jedinstvenu karakterisitku rotiranja bloka kore u smjeru
suprotnom od kazaljke na satu (Serpelloni i dr., 2005). Iako se smatralo da su Dinaridi stali
rasti prije 25 milijuna godina, otrkivena je nova rasjedna zona koja ih uzdiže te će konačno
dovesti do zatvaranja, a time i presušivanja Jadrana. Gornji debeli sloj Jadranske ploče je
karbonatne građe i on će se oguliti kako se ploča bude sudarala sa Euroazijskom. Italija se
Apulijom približava brzinom od 0.4 cm/god pa će za 50 do 70 milijuna godina subducirati
Jadran ispod Hrvatske spajajući je sa Italijom. Rasjed se proteže 200 km od Dubrovnika do
Šibenskog arhipelaga (Goudarzi, 2008). Zbog svega navedenog, zabilježena je tektonska
subsidencija u zadnjih 125 tisuća godina te ona iznosi otprilike 1.0 do 2.5 mm/god tj. za
jedan metar više kroz 400 godina (Antonioli i dr., 2007). Postoji prirodna varijacija razine
Sredozemnog mora zbog razine Atlantika, koja je viša od one Sredozemnog mora, te je u
samom Sredozemlju najviša kod Gibraltara, a najniža u sjevernom djelu Egejskog mora.
Sredozemno more ima mala plimna kolebanja od 25 do 80 cm (Brochier i Ramieri, 2001).
3
4. METODE MJERENJA RAZINE MORA
Hrvatska je obala u globalnim razmjerima jedna od rijetkih koja nudi mogućnost
korištenja gotovo svih etabliranih metoda pri istraživanju promjena morske razine, a jedna od
najčešće korištenih metoda, koja se ovdje ne može koristiti je ona pomoću koraljnih grebena
Ima male amplitude morskih mijena, mnogo paleontoloških, arheoloških i povijesnih ostataka
te dovoljan broj mareografskih postaja što nudi odlične uvjete za istraživanje promjena
morske razine. Metode kojima se mjeri promjena razine mora su biostratigrafska i
geomorfološka kojima se može odrediti relativna starost pojedinih događaja dok arheološki,
histografski, mareografski i geodetski podatci pokrivaju razmjerno kratak period (Surić,
2009).
Određivanje prijašnje morske razine omogućuju obalni oblici koji su danas izdignuti
ili potopljeni poput marinskih terasa, klifova, valnih potkapina, plaža, morskih spilja i dr.
Dodatne informacije o promjeni razine mora daju pronađeni geoarheološki ostatci poput
potopljenih vila, grobnica, ribljih tankova, cesta, bunara, kamenoloma te geomorfološki
dokazi poput obalnog stijenja te izvađenih kamenih jezgri (Antonioli i dr., 2007).
Tehnike za mjerenje razine mora su se u posljednjem desetljeću uvelike poboljšale
zahvaljujući razvoju računala koja omogućuju digitalno praćenje, spremanje velikih količina
podataka i daljinsko mjerenje (Vilibić i dr., 2005). Pri mjerenju se koriste mareografi i sateliti.
Mareografi direktno mjere razinu mora pomoću plutača i utega te zvučnim valovima ili
indirektno mjerenjem hidrostatskog tlaka na dnu mora uz daljnje računanje (Cill, 1982;
Stewart, 2002). Nekoliko je mareografa duž Hrvatske obale, a nalaze se u Rovinju, Bakru,
Zadru, Splitu, Pločama i Dubrovniku te se postupno iz sistema sa utegom i plutačom
nadograđuju u digitalne (Vilibić i dr., 2005).
4
5. RAZINA MORA KROZ POVIJEST
Razina mora tijekom Mesinke krize saliniteta prije 6 milijuna godina bila je 1 500 m
niža od današnje (Cukrov i dr., 2010). Prvo je došlo do puknuća i uzdizanja ploče na području
današnjeg Gibraltara, zatim se prekinuo dotok vode iz Atlantika. Kasnije dolazi do proboja
Atlantika (tzv. Zanklijska poplava) što prekida krizu (Hsü i dr., 1977; Murphy i dr., 2009). Za
zadnjeg glacijalnog maksimuma prije 26 tisuća godina erozijska baza rijeke Krke bila je 135
m niža od današnje (Peltier i Fairbanks, 2006). Zbog formiranja kanjona rijeke Krke tijekom
trajanja regresije, utjecaj rijeke na geomorfologiju doseže do današnje izobate od 60 m kod
otoka Zlarina ( Juračić i Prohić, 1991). Pronađene su 4 potopljene sedrene barijere starosti
oko 6900 godina (Šegota, 1968) i 9000 godina (Roglić, 1967). U slojevima su pronađene
šupljine ispunjene različitim sedimentima poput sigovine koji ukazuju da su bili u kopnenoj
fazi oko 30 milijuna godina (Korbar i dr., 2010).
Potopljene sige su najbolji dokaz o većim promjenama razine mora zato što one
nastaju kapanjem vode obogaćene kalcijevim karbonatom u subaeralnim uvjetima. Promjena
omjera raspodjele kopna i mora utječe na lokalnu i regionalnu klimu te samim time na
paleoekološke uvjete koji su sačuvani u kalcitnim sigama potopljenih špilja (Surić i Juračić,
2010). Rastući, sige mogu uhvatiti čestice polena, minerala, organske tvari i dr. te uklopiti u
slijed rasta (Ford, 1997). Na Hrvatskoj obali i otocima do kraja 2006. godine registrirano je
234 potopljena speleološka objekta od kojih je više od 140 sadržavalo sige (Surić, 2006).
Trenutno se najdublji nalaz sige nalazi na dubini od 71 m, ali se po dosadašnjim saznanjima
takvi nalazi mogu očekivati do dubine od oko 130 m (Surić, 2009). Radiokarbonskim
datiranjem utvrđena najveća starost siga od 220 tisuća godina. Kopneni slijed rasta može biti
prekinut submerzijom te se morskim obrastima na sigama i stalagmitima uslojenim između
onih kopnenog porijekla točno može vidjeti promjena okoliša (Gascoyne i dr., 1979, Dutton i
dr., 2009). Kako bi se odredio vremenski interval transgresije, analiziraju se najmlađi i
najstariji djelovi sige (Richard i Dorale, 2003). Analize su pokazale da je najviša razina bila
tijekom zadnjeg interglacijala te je iznosila 10 do 15 m poviše današnje razine (prije oko 120
tisuća godina, Coyne i dr., 2007), a najniža tijekom zadnjeg glacijalnog maksimuma iznoseći
125 m (Fairbanks, 1989) tj. 135m (Lambeck et al., 2002) ispod današnje razine (prije oko 21
tisuću godima). Zbog tih osobina sige nam mogu poslužiti u dugoročnom određivanju uzroka
i posljedica klimatskih promjena (Ford i Williams, 1989).
5
Praćenje promjena morske razine u proteklih 2100 godina omogućuju brojni rimski
nalazi duž Hrvatske obale uz obalnu crtu ili pod morem koji se mogu prilično točno datirati
kao na primjer villa rustica u tjesnacu Mala Proversa na Dugom otoku (Suić, 1952). Koristeći
novi glacio-hidro-izostatički model pokazalo se da je Tršćanski zaljev i južni dio Istre
prosječno potonuo zbog tektonske subsidencije oko 1.6 m od Rimskog perioda. Ostatci iz
Rimskog doba pronađeni u Istri su 0.6 m ispod razine mora (terasa, zid i pristanište vile,
popločani put) (Pirazzoli, 1980; Fouache i dr., 2000).
Dobri indikatori tektonskog pomicanja obale su valne potkapine, pronađene uz
Istarsku obalu, također na 0.6 m dubine. U riječkom zaljevu opisana je valna potkapina na
dubini od 0.5 do 1 m koja je potonula zbog seizmičke aktivnosti te u Bakarskom zaljevu na
dubini od 1.15 m. Sjeverno od Trsta pronađene su potkapine od 1.3 do 2.5 m dubine. (Benac i
dr., 2004)
Dno Dioklecijanove palače danas je ispod razine mora. U Starigradu na Hvaru i u
Šibeniku postoje 100 do 200 godina stare rive i molovi koji su građeni kad je razina bila 20
cm niža (Vilibić, 2012).
6
6. RANJIVOST OBALNOG PODRUČJA
Kao i u cijelom svijetu i na Jadranu je u 20. i 21. stoljeću zabilježeno podizanje razine
mora uslijed klimatskih promjena i tektonike što može ugroziti obalno područje. Promjene
razine mora bi značajno utjecale na obalne ekosustave te pogodile veliki broj ljudi koji je po
podacima iz 1994. godine činilo 2 milijarde ljudi. Opasnosti uključuju poplavljivanje nižih
područja, pojačanu obalnu eroziju, prodiranje more i salinizacija slatkovodnih akvifera i rijeka
te dr. (Klein i dr., 2004).
Dva su glavna uzroka podizanja mora, oba posljedica globalnog zagrijavanja ,
topljenje ledenjaka i termalna ekspanzija oceana (IPCC, 2000). Smatra se da globalna razina
mora raste brže u zadnjih 100 godina nego u zadnjih 2000 godina (Douglas i dr., 2000).
Globalna podignuta razina varira od 5 do 25 cm te se prema različitim znanstvenicima
očekuje podizanje od 10 do 90 cm u sljedećih 100 godina. Po mnogim istraživačima,
prosječna brzina podizanja mora u 20. stoljeću je iznosila od 0.5 do 2 mm/god (Klein i dr.,
2004). Mjerenje razine mora na istočnoj Jadranskoj obali za interval od 1956. do 1991. godine
ukazuje na porast, ali i pad razine mora ovisno o mjestu mjerenja vjerovatno zbog lokalnog
uzdizanja i supsidencije obale: Bakar + 0.5 mm/god, Dubrovnik + 1 mm/god, Split – 0.8
mm/god, Rovinj – 0.5 mm/god (Barić i dr., 2008). Najveći porast razine mora u Sredozemlju
od 1990. do 2000. godine je zabilježen u Jadranu gdje iznosi od 9 mm/g do čak 14 mm/god.
Brzina rasta u posljednjih 100 godina u Trstu ulazi u globalni srednji rast iznoseći 1.14
mm/god dok Venecija bilježi veće odstupanje od 2.4 mm/god rasta zbog klizanja i tonjenja
kopna. Nagnutost obale može utjecati na štetu koju će uzrokovati podizanje mora. Na primjer,
ako je kosina obale od 1 do 5 %, podizanje mora od 0.1 m uzrokovalo bi povlačenje obale od
2 do 10 m (Klein i dr., 2004).
7
Grafikon 1. Porast razine mora u Jadranu od 1990. do 2000. godine (Klein i dr., 2004)
8
7. POSLJEDICE PODIZANJA RAZINE MORA
Na konferenciji o klimi Međuvladina panela za klimatske promjene (IPCC) u
Kopenhagenu 2009. godine dana su predviđanja da će se prosječne temperature podignuti od
4.9 do 6.1 °C, što će dovesti do enormnog topljenja leda te zagrijavanja oceana te posljedično
do podizanja mora do 2 m što je dvostruko više od predviđanja prijašnjih modela. Od 1994.
porast iznosi 15 cm, što je tri puta više nego predviđeno 2001. godine. Blaži scenarij predviđa
podizanje od 88 cm te najblaži za 50 cm. Procjena novčane štete bi tada bila od 3 do 7
milijarde eura (IPCC, 2009).
Provedena su dva istraživanja od strane UNEP-MAP-a (Mediterian Action Plan of the
United Nations Environmental Programme) koja su dala uvid u sljedeće posljedice. Prodiranje
mora u aluvijalne doline Neretve duboko u BiH, ravnice na estuarijima rijeke Raše i Cetine,
solane u Pagu, Ninu i Stonu, u slatkovodnu kriptodepresiju Vransko jezero na Cresu će
dovesti do salinizacije istih. Također, doći će do zaslanjivanja mnogih slatkovodnih akvifera
važnih za manje zajednice. Svi hrvatski primorski gradovi će izgubiti rive i luke, potopit će
se dijelovi povijesnih jezgri Zadra, Trogira, Splita, Dubrovnika, Rovinja, Pule i dr. More će
potopiti niska područja cijele zapadne Istarske obale i Park prirode Vransko jezero koje se
koristi za navodnjavanje. Doći će do potpune submerzije najnižeg naseljenog otoka na svijetu
Krapnja koji se nalazi na 1.5 m nadmorske razine (UNEP-MAP; Randić i dr., 1996;
Markovska, 2009).
Veliki problem kojem će podizanje mora pridonijeti je Acqua alta tzv. Visoka voda.
To je sinergija vremenskih uvjeta koja za vrijeme visoke plime nastaje tijekom duboke
ciklone u kombinaciji s orkanskim jugom te niskim tlakom. Jugo gura more prema Sjevernom
Jadranu i uz Hrvatsku obalu, nizak tlak pridonosi povišenju razine, dok visoka toplina mora
nakon vrućih ljeta i toplih jeseni dovodi do bržeg širenja mora te dolazi do navedenog efekta
privremenog podizanja mora i potapanja obale (Vilibić, 2012). U Veneciji, u listopadu 2012 .
godine, zabilježen je najviši vodostaj u posljednjih 150 godina, a iznosio je čak 150 cm iznad
razine mora. Ispuštanjem ugljičnog dioksida u atmosferu, ona se zagrijava a zagrijavaju se i
svjetska mora što uzrokuje jače isparavanje te dovodi do ekstremnih vremenskih pojava
(Vilibić, 2012). Nadalje, erozija obale, koja je ionako problem će se pojačati. To je proces
odnošenja zemlje i sedimenta sa obale abrazijom valova, hidrauličkim djelovanjem plime i
oseke, strujama i vjetrom. Zbog strmih i šljunčanih obala utjecaj erozije bio bi generalno
blaži, iako problem sa erozijom danas imaju otok Susak i područje oko Nina te drugi, manji
9
dijelovi obale (Barić i dr., 1996).
Zbog velike dužine obale cijela se ne može u potpunosti zaštititi, pa promjena sustava
gradnje i veliki građevinski projekti poput morskih brana i jugobrana koji bi štitili ugrožena i
izložena područja su privremeno i neisplativo rješenje pa je nužno pripremiti nacionalnu
strategiju za obranu od porasta razine mora i plan i program potrebnih aktivnosti za praćenje
utjecaja i istraživanje na određenim lokacijama te pojačati društvenu svijest o tom problemu.
Potrebna je internacionalna pomoć, posebno za zaštitu povijesnih spomenika pod zaštitom
UNESCO-a (Barić i dr., 2008; Vilibić, 2012).
Ostale posljedice koje idu dolaze uz promjenu klime uključuje invaziju stranih vrsta u
Jadran usljed zatopljenja, izumiranje domaćih biljnih i životinjskih vrsta, salinizacija i/ili
isušivanje poljoprivrednih površina, dezertifikacija Dalmacije zbog velikih suša, visokih
temperatura, ekstremnih požara. Društveni aspekt se odnosi na ljetni i zimski turizam, koji
čine ključni čimbenik gopodarskog rasta i razvitka u Hrvatskoj, na poljoprivredu i marikulturu
te izvoz ostale uzgojne robe. Poplavljivanje plaža bi vjerojatno imalo male učinak na turizam
jer bi se konstruirale umjetne plaže i turistički kompleksi, iako bi to iziskivalo velika
financijska sredstva. Morski transport bio bi
pogođen jer bi sidrišta i pristaništa bila
poplavljena i često potopljena (Barić i dr., 2008).
Mišljenja znanstvenika se razilaze, dio smatra da će zatopljenje dovesti do naglog
otapanja velikih količina slatke vode koja će ohladiti i prekinuti Golfsku struju te dovesti do
ekstremnog zahlađenja i malog ledenog doba. Usljed toga će se razina mora smanjiti od
nekoliko metara do 140 m (Paar, 2010).
10
8. MJERE ZAŠTITE
Potrebno je odrediti obalna područja koja bi bila pod utjecajem podizanja razine mora
te detaljno analizirati takva područja i odrediti moguće posljedice. Potrebno je i osnovati
nacionalni program motrenja koji bi dao važne podatke u procesu odlučivanja. Najpogodnija
mjesta za motrenje su u blizina grada Nina, delta Neretve (praćenje erozije) i Vransko jezero
na Cresu (praćenje prodiranja slane vode). Mjerenja bi trebala biti trajna i svima pristupačna
kako bi se podigla svijest koja je na veoma niskoj razini (Barić i dr., 2008).
Postoje tri strategije protiv podizanja razine mora: povlačenje, prilagodba i zaštita
(Klein i Nicholls, 1998). Zbog raznolikosti Hrvatske obale potrebne su sve tri strategije.
Prilagodba podrazumijeva skloništa od poplava, podizajuće građevine, modificiranje sistema
drenaže (odvajanja i izbacivanja vode), a trebala bi se koristiti za zaštitu ugroženih naselja,
ekonomskih aktivnosti i ekosustava (estuariji i močvarne doline Neretve, Cetine i Krke).
Strategija zaštite uključuje izgradnju brana i nasipa a odnosi se na područja bez alternativnog
područja naseljavanja i imovina velikih vrijednosti poput povijesnih centara Pule, Trogira i
Splita, otoka Krapnja te estuarija Neretve (Barić i dr., 2008).
11
Tablica 1. Trenutno stanje adaptacije na podizanje razine mora i klimatske promjene u nekim
Europskim zemljama (de la Vega-Leinert i dr., 2000; Paskoff, 2004).
Zemlja
Osjetljivost
Svijest
Plan
Izvršenje plana
Vrlo mala
nema
nema
Potencijalno velik udar
Hrvatska
na nekim značajnim
lokalitetima
Potencijalno velik udar
Belgija
na obalnu zonu sa
značajnim posljedicama
Monitoring
Mala
nema
razine mora,
klime i erozije
za zemlju
Pojačana erozija,
poplavljivanje i
Francuska
prodiranje slane vode u
Monitoring
Srednja
nema
neke ekonomski
razine mora,
klime i erozije
značajne regije
Njemačka
Potencijalno jači udar na
Monitoring
obalnu zonu sa
razine mora,
ograničenim
posljedicama na
Velika
klime i erozije te
zakona
nadograđivanje
stanovništvo i
novih
ekonomiju
infrastruktura
Održavanje
Potencijalno jači udar na
Nizozemska
Razmatranje
obalnu zonu sa
dramatičnim
posljedicama za zemlju
trenutnih
Vrlo velika
sigurnosnih
standarda i
usluga
Monitoring
razine mora,
klime i erozije te
nadograđivanje
novih
infrastruktura
12
9. ZAKLJUČAK
Dokazi o razini mora u prošlost mogu se pronaći na mnoge načine kao na primjer
istraživanjem i analiziranjem obalnih oblika koji su danas izdignuti ili potopljeni. Najbolji su
dokaz podmorske sige čiji je rast zaustavljen upravo potapanjem, a mogu se pronaći u čak 140
potopljene speleološka objekta.
Podizanje razine mora postaje sve realniji i veći globalni problem. Republika Hrvatska
za to nema plan i program a važnija područja bi mogla biti ugrožena stoga je potrebno
pripremiti plan i program zaštite te istraživanjima i mjerenjima podići svijest društva o tome
problemu.
Duž Hrvatske obale je postavljeno nekoliko mareografskih postaja koje mjere razinu
mora i u tijeku njihovo nadograđivanje u digitalne.
Razvijena zemlja poput Nizozemske već se stoljećima suočava sa problemom
podizanja razine mora, poplavama i poplavljivanjima te su kroz dobro osmišljene programe
razvili vrlo dobre i funkcionalne sustave obrane poput Projekta Delta i Maeslant brane.
Problem podizanja razine mora za Hrvatsku nije zanemariv stoga bi se uz međunarodnu
pomoć i ideje trebalo odrediti definirati područja i zone, osmisliti plan i program zaštite i
pripremiti se moguće posljedice.
13
LITERATURA
1. Barić i dr., 2008: Potential Implications of Sea-Level Rise for Croatia, Journal of
Coastal Research 24 (2), 299–305.
2. Surić, M., 2009: Reconstructing Sea-Level Changes on the Eastern Adriatic Sea
(Croatia) – an Review, University of Zadar, Zadar
3. Surić, M., Juračić, M., 2010: Late Pleistocene-Holocene environmental changes –
records from submerged speleothems along the Eastern Adriatic coast (Croatia),
Geologia Croatica 63 (2), 155–169.
4. Vilibić i dr., 2005: A New Approach to Sea Level Observations in Croatia, Geofizika
22, 21–57.
5. Klein i dr., 2004: Recent Sea-level Changes Along Israeli and Mediterranean Coasts,
Contemporary Israeli Geography 60-61, 167-176.
6. Cukrov i dr., 2010: Geology of Krka River estuary - 4th Croatian Geological Congress
– Šibenik
7. Antonioli i dr., 2007: Sea-level change during the Holocene in Sardinia and in the
northeastern Adriatic
(central Mediterranean Sea) from
archaeological
and
geomorphological data, Quaternary Science Reviews 26, 2463–2486.
8. Tol i dr., 2008: Towards Successful Adaptation to Sea-Level Rise Along Europe’s
Coasts, Journal of Coastal Research 24 (2), 432-442.
Internetski izvori
1. Goudarzi, S., New Fault Found in Europe; May "Close Up" Adriatic Sea
http://news.nationalgeographic.com/news/2008/01/080125-europe-fault.html
(25.01.2008.)
2. Wikipedia: Acqua alta i Apulian Plate
3. Polšak Palatinuš, V., More se sve češće izlijeva, što će biti s priobaljem?,
www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/223851/More-se-sve-cesce-izlijeva-sto-ce-biti-spriobalnim-gradovima.html#.UUH22VfJJa4c (2.11.2012.)
4. Džambo, M., Zenić, D., Split postaje Venecija, a Zagora se pretvara u Saharu!
(20.12.2009.)
http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/
84440/Default.aspx
14
5. Herceg-Bulić, I., Globalno zatopljenje prijeti hrvatskom turizmu (02.08.2005.)
http://www.nacional.hr/clanak/14089/globalno-zatopljenje-prijeti-hrvatskom-turizmu
15