Jared-Diamond-Sva-Nasa-Oruzja

advertisement
Jared Diamond
Sva naša oružja
ZARAZNE BOLESTI, ČELIK I PUŠKE
ALGORITAM
Zagreb, svibanj 2007.
prvo izdanje
Jared Diamond
Sva naša oružja
Ova je knjiga objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
Jared Diamond
Sva naša oružja:
Zarazne bolesti, čelik i puške
Naslov izvornika
Guns, Germs and Steel:
A short history of everybody for the last 13,000 years
Copyright © 1998 by Jared Diamond
Preveo s engleskoga
Miloš Judaš
Ilustracija na naslovnici
Guliver/Getty Images, Stephen Johnson
Urednica
Irena Miličić
Sadržaj
PREDGOVOR Zbog čega je povijest svijeta nalik na glavicu luka?
PROLOG Yalijevo pitanje
PRVI DIO Od raja do grada Cajamarca
1.
POGLAVLJE Na startnu crtu
Što se dogodilo na svim kontinentima do 11.000 godina PR. KR?
2.
POGLAVLJE Prirodni povijesni eksperiment
Kako je geografija oblikovala društva na otocima Polinezije?
3.
POGLAVLJE Sukob u gradu Cajamarca
Zbog čega car Inka, Atahualpa, nije zarobio španjolskog kralja Karla I.?
DRUGI DIO Uspon i širenje proizvodnje hrane
4.
POGLAVLJE Moć poljoprivrednika
Korijeni vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika
5.
POGLAVLJE Tko je u povijesti imao, a tko nije
Geografske razlike u počecima proizvodnje hrane
6.
POGLAVLJE Biti ili ne biti zemljoradnik?
Uzroci širenja proizvodnje hrane
7.
POGLAVLJE Kako uzgojiti badem?
Nesvjesni razvoj prvih domaćih biljaka
8.
POGLAVLJE Jabuke ili Indijanci
Zbog čega ljudi u nekim područjima nisu uspjeli udomaćiti biljke?
9.
POGLAVLJE Zebre, nesretni brakovi i načelo Ane Karenjine
Zbog čega većina krupnih vrsta divljih sisavaca nikad nije udomaćena?
10.
POGLAVLJE Prostrano nebo i nagnute osi
Zbog čega se proizvodnja hrane na različitim kontinentima širila različitom brzinom?
TREĆI DIO Od hrane do vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika
11.
POGLAVLJE Smrtonosni dar stoke
Evolucija zaraznih klica
12.
POGLAVLJE Modeli i posuđena pisma
Evolucija pisma
13.
POGLAVLJE Majka nužnosti
Evolucija tehnologije
14.
POGLAVLJE Od egalitarizma do kleptokracije
Evolucija vlada i religije
ČETVRTI DIO Oko svijeta u pet poglavlja
15.
POGLAVLJE Yalijev narod
Povijest Australije i Nove Gvineje
16.
POGLAVLJE Kako je Kina postala kineska
Povijest istočne Azije
17.
POGLAVLJE Gliser za Polineziju
Povijest austronezijskog širenja
18.
POGLAVLJE Sudar hemisfera
Usporedba povijesti Euroazije i obje Amerike
19.
POGLAVLJE Kako je Afrika postala crna
Povijest Afrike
EPILOG Budućnost ljudske povijesti kao znanosti
Zahvale
Upute za daljnje čitanje
Literatura
Kazalo
PREDGOVOR
Zbog čega je povijest svijeta nalik na glavicu luka?
Ova knjiga nastoji opisati kratku povijest svakog od nas u posljednjih 13.000 godina.
Pitanje koje me potaknulo na pisanje knjige glasi: zbog čega se povijest odvijala različito na
različitim kontinentima? Ako ste odmah protrnuli pomislivši da ćete čitati rasističku raspravu,
znajte da nije tako: vidjet ćete da odgovor na to pitanje nema veze s rasnim razlikama među
ljudima. Knjiga naglašava potragu za krajnjim objašnjenjima te odmatanje lanca povijesne
uzročnosti što dublje u prošlost.
U većini knjiga koje nastoje prepričati povijest svijeta, pozornost je usmjerena na
povijest pismenih društava Euroazije i sjeverne Afrike. Urodenička društva ostalih dijelova
svijeta - subsaharske Afrike, obje Amerike, otoka jugoistočne Azije, Australije, Nove
Gvineje, tihooceanskih otoka - tek se kratko spominju, uglavnom u vezi s onim što im se
dogodilo tek u nedavnoj povijesti, nakon što su ih zapadni Europljani otkrili i pokorili. Čak i
na području Euroazije, mnogo više prostora posvećeno je povijesti zapadne Euroazije nego
povijesti Kine, Indije, Japana, tropske jugoistočne Azije te drugih istočnih euroazijskih
društava. Isto tako, i povijest razdoblja prije pojave pisma oko 3000. pr. Kr. istražuje se kratko iako ta povijest čini 99,9% povijesti ljudske vrste koja traje već 5 milijuna godina.
Tako usko usmjereni prikazi povijesti svijeta imaju tri nedostatka. Prvo, danas se sve
više ljudi posve razumljivo zanima i za druga društva, a ne samo za zapadni dio Euroazije.
Uostalom, ta "druga" društva obuhvaćaju glavninu svjetske populacije i većinu etničkih,
kulturoloških i jezičnih skupina. Neka od tih društava već jesu, a druga postaju, neka od
najmoćnijih svjetskih privrednih i političkih snaga.
Drugo, čak i ljudima koje zanima oblikovanje modernog svijeta, povijest ograničena na
zbivanja nakon pojave pisma ne omogućuje dublji uvid. Nije riječ o tome da su društva na
različitim kontinentima bila međusobno slična do 3000. pr. Kr., pa da su nakon toga društva
zapadne Euroazije iznenada razvila pismo i po prvi put počela prednjačiti i u drugim
područjima. Već prije 3000. pr. Kr., postojala su u Euroaziji i u sjevernoj Africi društva koja
nisu poznavala samo začetke pisma nego i centraliziranu državnu upravu, gradove, proširenu
uporabu metalnog oruđa i oružja, iskorištavanje udomaćenih životinja za prijevoz, vuču i
mehaničku snagu, i koja su se oslanjala na poljoprivredu i udomaćene životinje kao izvore
hrane. U većini (ako ne i u svim) dijelovima ostalih kontinenata, nijedna od tih stvari u to doba
još nije postojala; neka (no ne i sva) od tih dostignuća pojavila su se poslije u dijelovima obje
Amerike i subsaharske Afrike, no tek u sljedećih pet tisućljeća; a ništa od toga nije se izvorno
pojavilo u Australiji. Već nas to upozorava da korijeni dominacije zapadne Euroazije u
modernom svijetu sežu u doba prije pojave pisma, dalje od 3000. godine pr. Kr. (Kad govorim
o dominaciji zapadne Euroazije, mislim na dominaciju samih društava zapadne Euroazije te
onih zajednica koje su ta društva osnovala na drugim kontinentima.)
Treće, povijest ograničena na društva zapadne Euroazije posve zanemaruje očito i
važno pitanje. Zbog čega su baš ta društva postala nesrazmjerno moćna i inovativna?
Uobičajeni odgovori na to pitanje pozivaju se na neposredne čimbenike, poput uspona
kapitalizma, merkantilizma, znanstvenog istraživanja, tehnologije, te opakih zaraznih klica koje
su pobile stanovnike drugih kontinenata nakon njihova kontakta sa stanovnicima zapadne
Euroazije. No zbog čega su svi ti sastojci osvajačkog uspona nastali u zapadnoj Euroaziji, a u
drugim su područjima nastali tek u manjoj mjeri ili se nisu ni pojavili?
Sve su to tek neposredni čimbenici, a ne konačni uzroci. Zbog čega u Meksiku kod
Asteka nije cvao kapitalizam, merkantilizam u subsahatskoj Africi, znanstveno istraživanje u
Kini, napredna tehnologija kod Indijanaca u Sjevernoj Americi, a opake zarazne klice kod
Aboridžina u Australiji? Ako na ta pitanja odgovaramo pozivanjem na kulturalne posebnosti -
npr. znanstveno istraživanje u Kini navodno je bilo ometeno konfucijanizmom, a u zapadnoj
Euroaziji potaknuto tradicijom Grka i judeokršćana - onda i dalje zanemarujemo potrebu za
konačnim objašnjenjima: zbog čega se umjesto toga konfucijanizam nije razvio u zapadnoj
Euroaziji, a judeokršćanska etika u Kini? Povrh toga, zanemaruje se činjenica da je sve do
otprilike 1400. Kina bila tehnološki naprednija od zapadne Euroazije.
Nemoguće je shvatiti čak i sama društva zapadne Euroazije ako razmatramo isključivo
njihovu povijest. Zanimljiva pitanja tiču se razlika između tih i ostalih društava. Da bismo na ta
pitanja odgovorili, moramo shvatiti i ta druga društva, tako da društva zapadne Euroazije
možemo smjestiti u širi kontekst.
Možda se nekim čitateljima čini da u usporedbi s konvencionalnim prikazima povijesti
odlazim u suprotnu krajnost - pridajući premalo prostora zapadnoj Euroaziji, a previše ostalim
dijelovima svijeta. Želim vam reći da su neki dijelovi svijeta vrlo poučni, jer obuhvaćaju brojna
i raznovrsna društva unutar malog geografskog područja. Drugi čitatelji možda se slože s
mišljenjem jednog od recenzenata ove knjige. Taj je, uz blagu ironiju, napisao da se čini kako
na povijest svijeta gledam kao na glavicu luka, na kojoj moderni svijet čini tek vanjsku ljusku
i koju u potrazi za povijesnim uvidom treba ljuštiti sloj po sloj. Da, povijest svijeta doista je
poput glavice luka! No otkrivanje slojeva očaravajuće je i izazovno - i danas neizmjerno važno
za nas koji iz prošlosti nastojimo izvući pouku za budućnost.
J.D.
PROLOG
Yalijevo pitanje
Svi znamo da se povijest različito odvijala za narode u različitim područjima svijeta.
Tijekom 13.000 godina od kraja posljednjeg ledenog doba, u nekim dijelovima svijeta razvila
su se industrijska društva s upotrebom metalnog oruđa i poznavanjem pisma, dok su se u
drugim dijelovima svijeta razvila samo društva poljoprivrednika bez poznavanja pisma, a
drugdje su se održala društva lovaca skupljača s upotrebom kamenog oruđa. Te povijesne
nejednakosti bacaju duge sjene na moderni svijet, jer su društva s upotrebom metalnog oruđa i
oružja pokorila ili istrijebila druga društva. Iako te razlike predstavljaju temeljnu činjenicu
svjetske povijesti, njihovi razlozi još su nejasni i predmet su sporova i rasprava. To zbunjujuće
pitanje o podrijetlu spomenutih razlika postavili su mi prije 25 godina, u jednostavnom i
osobnom obliku.
U srpnju 1972. šetao sam plažom tropskog otoka Nove Gvineje, gdje sam kao biolog
proučavao evoluciju ptica. Već su mi pričali o uvaženom lokalnom političaru po imenu Yali
koji je u to doba obilazio pokrajinu. Igrom slučaja, Yali i ja hodali smo tog dana u istom
smjeru i on me sustigao. Šetali smo zajedno oko sat vremena, razgovarajući cijelim putem.
Yali je zračio karizmom i energijom. Oči su mu hipnotično sjale. O sebi je govorio
samouvjereno, no postavljao je i brojna iskušavajuća pitanja i pozorno slušao. Razgovor smo
počeli temom koja je tad zaokupljala misli svakog stanovnika Nove Gvineje - brzim ritmom
političkih promjena i zbivanja. Papua Nova Gvineja (kako se Yalijeva domovina sada naziva)
u to je doba još bila pod upravom Australije u sklopu mandata UN-a, no neovisnost je lebdjela
u zraku. Yali mi je objasnio svoju ulogu u pripremanju mjesnog stanovništva na samoupravu.
Zatim je Yali promijenio temu razgovora i počeo me propitivati. Nikad nije putovao
izvan Nove Gvineje, a završio je samo srednju školu, no njegova je radoznalost bila nezasitna.
Prvo ga je zanimalo sve o mom istraživanju ptica Nove Gvineje (uključujući i koliko sam za
to plaćen). Objasnio sam mu da su različite grupe ptica milijunima godina naseljavale Novu
Gvineju. Zatim je pitao na koji način su preci njegova vlastita naroda stigli na Novu Gvineju u
posljednjih desetak tisuća godina, te kako su Europljani naselili Novu Gvineju posljednjih 200
godina.
Razgovor je ostao prijateljski, iako su nam obojici bile bliske napetosti između dvaju
društava koja predstavljamo. Prije dva stoljeća, svi Novogvinejci još su uvijek "živjeli u
kamenom dobu". To jest, još su koristili kameno oruđe nalik na ono koje je u Europi već
tisućama godina zamijenjeno metalnim oruđem i živjeli su u selima koja nije nadzirao nikakav
središnji politički autoritet. Stigli su bijelci, nametnuli centraliziranu vlast te donijeli
materijalna dobra čiju su vrijednost Novogvinejci odmah prepoznali - od čeličnih sjekira,
šibica i lijekova do odjeće, sokova i kišobrana. Sva ta dobra na Novoj Gvineji označavana su
skupnim nazivom "cargo".
Mnogi bijeli kolonijalisti otvoreno su prezirali Novogvinejce kao "primitivne". Čak i
najnesposobniji među bijelim "gospodarima" Nove Gvineje (kako su ih nazivali još 1972.)
uživao je u mnogo višem životnom standardu nego Novogvinejci, višem i od onog kakvog su
imali karizmatski političari poput Yalija. No Yali je već brojne bijelce propitivao tako kao
mene, a i ja sam razgovarao s brojnim Novogvinejcima. Oba smo savršeno dobro znali da su
Novogvinejci u prosjeku barem jednako bistri kao i Europljani. Mora da je sve to Yaliju bilo na
umu kad me, nakon još jednog pogleda svojim sjajnim i prodornim očima, upitao: "Kako to
da ste vi bijeli ljudi načinili toliko mnogo carga i dovezli ga na Novu Gvineju, a mi crni ljudi
imamo tako malo vlastitog carga?".
Bilo je to jednostavno pitanje koje je pogađalo u samu bit života, onako kako ga je Yali
iskusio. Da, još postoji golema razlika u životnom stilu prosječnog Novogvinejca i prosječnog
Europljanina ili Amerikanca. Slično tome, velike su i razlike životnih stilova ostalih naroda
svijeta. Za takve goleme nesklade i razlike morali bi postojati moćni i očiti razlozi.
No vrlo je teško odgovoriti na Yalijevo naizgled jednostavno pitanje. Tada nisam znao
odgovor. Povjesničari još raspravljaju o rješenju; većina čak više i ne postavlja to pitanje. U
godinama koje su uslijedile nakon razgovora s Yalijem, proučavao sam druge vidove ljudske
evolucije, povijesti i jezika te o njima pisao. Ova knjiga, pisana 25 godina nakon tog
razgovora, pokušaj je da odgovorim Yaliju.
***
Iako se Yalijevo pitanje ticalo samo suprotnosti u životnom stilu Novogvinejaca i
bijelih Europljana, možemo ga proširiti na veći skup kontrasta u sklopu modernog svijeta.
Narodi euroazijskog podrijetla, posebice oni koji još žive u Europi i istočnoj Aziji te oni
preseljeni u Sjevernu Ameriku, dominiraju modernim svijetom i po bogatstvu i u pogledu
moći. Ostali narodi, uključujući većinu Afrikanaca, oslobodili su se kolonijalne prevlasti
Europljana, ali su bitno zaostali po bogatstvu i moći. Neki narodi, kao što su domoroci
Australije, obje Amerike te najjužnijeg dijela Afrike, više nisu ni gospodari vlastite zemlje.
Europski kolonijalisti su ih desetkovali, podjarmili i u nekim slučajevima čak i posve
istrijebili.
Dakle, pitanje o nejednakosti u modernom svijetu možemo preoblikovati ovako. Zbog
čega je došlo do današnje raspodjele bogatstva i moći, a ne do nekog drugog oblika
raspodjele? Primjerice, zbog čega domoroci obiju Amerika, Afrike i Australije nisu
desetkovali, podjarmili ili istrijebili Europljane i Azijce?
To pitanje lako možemo pomaknuti korak dalje u prošlost. Godine 1500., kad je
kolonijalna ekspanzija Europe diljem svijeta tek počinjala, narodi na različitim kontinentima
već su se uvelike razlikovali u pogledu tehnologije i političke organizacije. Velik dio Europe,
Azije i sjeverne Afrike bio je sjedište država ili carstava opremljenih metalom, od kojih su
neke bile na pragu industrijalizacije. Dva domorodačka naroda Amerike, Asteci i Inke, vladali
su carstvima kamenim oruđem. Dijelove subsaharske Afrike međusobno su podijelile
poglavarije (engl. chiefdoms) koje su posjedovale željezno oruđe i oružje. Većina ostalih
naroda - uključujući sve narode Australije i Nove Gvineje, mnoge na tihooceanskim otocima,
većinu stanovnišva obiju Amerika te malih dijelova subsaharske Afrike - živjela je u
plemenima poljoprivrednika ili u skupinama lovaca skupljača s kamenim oruđem.
Naravno, te tehnološke i političke razlike oko 1500. bile su izravni uzrok nejednakosti
u modernom svijetu. Carstva s čeličnim oružjem mogla su pokoriti ili istrijebiti plemena s
oružjem od kamena i drveta. No kako je svijet postao takav već oko 1500.?
Još jedanput to pitanje lako možemo vratiti korak dalje u prošlost, oslanjajući se na
pisanu povijest i arheološka otkrića. Sve do kraja posljednjeg ledenog doba, oko 11.000. pr.
Kr., svi narodi na svim kontinentima još su bili lovci skupljači. Do tehnoloških i političkih
nejednakosti oko 1500. došlo je zbog razlika u brzini razvoja na različitim kontinentima od
11.000. pr. Kr. do 1500. Dok su domoroci Australije i mnoga plemena u obje Amerike ostali
lovci skupljači, većina stanovnika Euroazije i velikog dijela obiju Amerika i subsaharske
Afrike postupno su razvili poljoprivredu, stočarstvo, metalurgiju i složene političke
organizacije. Dijelovi Euroazije te jedno područje Amerike isto tako neovisno razvili su
pismo. Međutim, svako od tih novih postignuća pojavilo se u Euroaziji ranije negoli u ostalim
područjima. Primjerice, masovna proizvodnja brončanog oruđa i oružja, koja je u Andama
Južne Amerike tek počinjala u stoljećima prije 1500., bila je prisutna u dijelovima Euroazije
4000 godina prije toga. Kamena tehnologija stanovnika Tasmanije, kad su ih europski
istraživači prvi put susreli 1642., bila je jednostavnija od one koja je prevladavala u dijelovima
Europe u gornjem paleolitiku prije više desetaka tisuća godina.
I tako, pitanje o nejednakostima u modernom svijetu možemo konačno preoblikovati
ovako: zbog čega se razvoj ljudske vrste na različitim kontinentima odvijao tako različitom
brzinom? Te različite brzine razvoja predstavljaju najširi povijesni obrazac i temu moje
knjige.
Iako ova knjiga u konačnici govori o povijesti i prapovijesti, njezin predmet nije tek od
akademskog interesa nego ima i golemo praktično i političko značenje. Povijest interakcija
različitih naroda oblikovala je moderni svijet kroz osvajanja, epidemije i genocid. Tim
kolizijama nastali su potresi koji ni nakon mnogih stoljeća nisu prestali, nego se i danas
aktivno nastavljaju u nekim kriznim područjima.
Primjerice, velik dio Afrike još se bori s nasljeđem nedavnog kolonijalizma. U ostalim
područjima - uključujući velik dio središnje Amerike, Meksiko, Peru, Novu Kaledoniju, bivši
Sovjetski Savez te dijelove Indonezije - građanski nemiri ili gerilsko ratovanje još su način
sukobljavanja domorodačkog stanovništva s vladama u kojima dominiraju potomci osvajača.
Mnoge druge autohtone populacije - kao što su domoroci Havaja, Australije, Sibira, te
Indijanci u SAD-u, Kanadi, Brazilu, Argentini i Čileu - zbog genocida i bolesti tako su
smanjene, da su danas izrazita manjina u odnosu na potomke osvajača. Iako su zbog toga
nesposobni pokrenuti građanski rat, oni sve jasnije ističu svoja prava.
Osim što se bivši sukobi naroda zrcale na području ekonomije i politike, održavaju se i
na području lingvistike. Većini od postojećih 6000 jezika u modernom svijetu prijeti nestanak
jer ih sve više istiskuju engleski, kineski, ruski te još nekoliko jezika čiji je broj govornika
silno porastao u proteklih nekoliko stoljeća. Svi ti problemi modernog svijeta rezultat su
različitih povijesnih putanja, sadržanih u Yalijevom pitanju.
***
No prije nego što potražimo odgovor na Yalijevo pitanje, trebamo zastati i razmotriti
neke primjedbe o tome treba li za odgovorom uopće tragati. Nekoliko je razloga zbog kojih se
neki ljudi osjete povrijeđenima već samim postavljanjem tog pitanja.
Jedan prigovor glasi ovako. Ako uspijemo objasniti kako su neki narodi ostvarili
prevlast nad drugima, neće li se činiti da to objašnjenje opravdava njihovu prevlast? Neće li se
činiti da je takav ishod bio neizbježan i da bi ga danas bilo uzaludno dovoditi u pitanje? Taj
prigovor počiva na uobičajenoj sklonosti da se objašnjenje uzroka ne razlikuje od opravdavanja
ili prihvaćanja posljedica. Objašnjenje i način na koji se povijesno objašnjenje koristi dva su
različita pitanja. Razumijevanje se češće rabi u pokušaju mijenjanja ishoda nego da se isti
rezultat ponovi ili na njemu ustraje. Zbog toga psiholozi nastoje shvatiti um ubojica i
silovatelja, zbog toga socijalni povjesničari nastoje shvatiti genocid, zbog toga liječnici nastoje
shvatiti uzroke ljudskih bolesti. Ti istraživači ne nastoje opravdati ubojstvo, silovanje, genocid
ili bolest. Umjesto toga, pokušavaju razumjeti uzročni lanac kako bi ga time prekinuli.
Drugo, ne znači li baviti se Yalijevim pitanjem automatski prihvatiti eurocentrični
pristup povijesti, glorifikaciju naroda zapadne Europe te opsesiju istaknutom ulogom zapadne
Europe i europeizirane Amerike u modernom svijetu? Nije li ta istaknuta uloga tek prolazna
pojava posljednjih nekoliko stoljeća, koja sad blijedi pred usponom Japana i jugoistočne
Azije? Zapravo, velik dio ove knjige tiče se naroda koji nisu Europljani. Umjesto da
pozornost usmjerim jedino na interakcije Europljana i ostalih naroda, istražiti ćemo
interakcije različitih neeuropskih naroda - posebice interakcije do kojih je došlo u
subsaharskoj Africi, jugoistočnoj Aziji, Indoneziji i Novoj Gvineji, među autohtonim narodima
tih područja. Daleko od toga da glorificiramo narode podrijetlom iz zapadne Europe, vidjet
ćemo da su temeljni elementi njihove civilizacije nastali u krilu drugih naroda, u drugim
dijelovima svijeta, a zatim su bili uvezeni u zapadnu Europu.
Treće, ne prenose li riječi poput "civilizacija" i fraze poput "uspon civilizacije" lažan
utisak da je civilizacija dobra, da su plemenski lovci skupljači jadni, te da je povijest
posljednjih 13.000 godina uključivala napredak prema većoj ljudskoj sreći? Zapravo, ne
pretpostavljam da su industrijalizirane države "bolje" od plemena lovaca skupljača, niti da
napuštanje životnog stila lovaca skupljača u korist državnosti temeljene na željezu predstavlja
"napredak" ili da je to dovelo do uvećanja ljudske sreće. Moj osobni dojam, na temelju života
podijeljenog između gradova u SAD-u i sela u Novoj Gvineji, jest da su takozvane blagodati
civilizacije dvosjekli mač. Primjerice, u usporedbi s lovcima skupljačima, građani modernih
industrijaliziranih država imaju bolju medicinsku skrb, smanjen rizik od ubojstava, te dulji
životni vijek, ali istodobno primaju mnogo manju socijalnu potporu kroz prijateljstva i
proširene obitelji. Moj motiv za istraživanje tih geografskih razlika ljudskih društava nije
veličanje jednog tipa društva u usporedbi s drugim, nego jednostavno shvaćanje toga što se
dogodilo u povijesti.
***
Je li doista potrebna još jedna knjiga da bi se odgovorilo na Yalijevo pitanje? Zar nam
odgovor već nije poznat? I ako jest, kako glasi?
Vjerojatno najčešće objašnjenje uključuje implicitnu ili eksplicitnu pretpostavku o
postojanju bioloških razlika među narodima. U stoljećima nakon petnaestoga, kad su europski
istraživači postali svjesni velikih razlika među narodima svijeta u pogledu tehnologije i u
pogledu političke organizacije, pretpostavili su da su nastale zbog razlika u urođenim
sposobnostima. S usponom darvinizma, takva su objašnjenja preoblikovana u smislu
prirodnog odabira i evolucijskog podrijetla. Tehnološki primitivne narode smatralo se
evolucijskim zaostacima od majmunima sličnih ljudskih predaka. Potiskivanje takvih naroda
od kolonizatora iz industrijaliziranih društava smatralo se primjerom preživljavanja
najsposobnijih. S naknadnim usponom genetike, objašnjenja su još jedanput preoblikovana
jezikom genetike. Europljane se počelo smatrati genetički inteligentnijima od Afrikanaca, a
posebice inteligentnijima od domorodaca Australije.
Danas neki dijelovi zapadnjačkog društva javno odbacuju rasizam. Pa ipak, mnogi
(možda i većina!) zapadnjaci nastavljaju privatno ili podsvjesno prihvaćati rasistička
objašnjenja. U Japanu i mnogim drugim zemljama, takva objašnjenja još se izlažu javno i bez
isprike. Kad su u pitanju domoroci Australije, čak i obrazovani (bijeli) Amerikanci,
Europljani i Australci pretpostavljaju da su ti domoroci na određeni način primitivni. Svakako
su različiti od bijelaca. Mnogi živući potomci tih domorodaca koji su preživjeli razdoblje
europske kolonizacije, danas teško postižu ekonomski uspjeh u bjelačkom društvu Australije.
Naizgled uvjerljiv argument glasi ovako. Bijeli doseljenici u Australiji izgradili su
opismenjenu, industrijaliziranu, politički centraliziranu i demokratsku državu koja se temelji
na metalnom oruđu i proizvodnji hrane, i sve to u jednom stoljeću kolonizacije kontinenta na
kojem su Aboridžini živjeli kao plemenski lovci skupljači bez upotrebe metala barem 40.000
godina. To je primjer dvaju sukcesivnih prirodnih eksperimenata ljudskog razvoja u kojima je
okolina bila ista, a jedina varijabla bili su narodi koji u toj okolini žive. Treba li neki dodatni
dokaz činjenice da su razlike društava Australije i Europe uzrokovane razlikama samih
naroda?
Prigovor takvim rasističkim tumačenjima nije samo to da su nečovječna, nego i to da
su pogrešna. Ne postoje čvrsti dokazi da se ljudi razlikuju po inteligenciji kao što se razlikuju
po tehnologiji. Zapravo, ubrzo ću objasniti da su moderni narodi "kamenog doba" u prosjeku
vjerojatno inteligentniji od industrijaliziranih naroda. Kako god to zvuči paradoksalno, u 15.
poglavlju vidjet ćemo da australski doseljenici ne zaslužuju pohvalu za ono što im se obično
pripisuje - da su izgradili pismeno industrijalizirano društvo s ostalim, gore spomenutim
vrlinama. Osim toga, narodi koji su donedavno bili tehnološki primitivni - kao što su
domoroci Australije i Nove Gvineje - rutinski ovladavaju industrijskim tehnologijama kad im
se za to pruži prilika.
Kognitivni psiholozi uložili su golem trud u traganju za razlikama u kvocijentu
inteligencije (IQ) naroda različitog geografskog podrijetla, koji danas žive na istom području.
Brojni bijeli američki psiholozi već se desetljećima osobito trude pokazati da su crni
Amerikanci afričkog podrijetla urođeno manje inteligentni od bijelih Amerikanaca europskog
podrijetla. Međutim, kao što je dobro poznato, uspoređivani narodi znatno se razlikuju i u
pogledu svog socijalnog okružja i prilika za obrazovanje. Ta činjenica dvostruko otežava
pokušaje testiranja hipoteze da su razlike u inteligenciji podloga tehnoloških razlika. Prvo,
čak su i naše kognitivne sposobnosti u odrasloj dobi pod snažnim su utjecajem društvene
okoline kojoj smo bili izloženi u djetinjstvu, pa je zato teško otkriti bilo kakav utjecaj
unaprijed danih genetičkih razlika. Drugo, testovi kognitivnih sposobnosti (kao što su testovi
inteligencije) uglavnom mjere kulturološko učenje, a ne čistu urođenu inteligenciju, što god
ona bila. Zbog tih nedvojbenih učinaka okoline djetinjstva i naučenog znanja na rezultate
testova inteligencije, napori psihologa do danas nisu uspjeli uvjerljivo potvrditi navodnu
genetičku nedostatnost inteligencije nebjelačkih naroda.
Moje gledište o tom sporu temelji se na 33 godine rada sa stanovnicima Nove Gvineje
u njihovim netaknutim društvima. Od samog početka rada s njima, dojmili su me se kao
inteligentniji, živahnijeg uma, ekspresivniji i zainteresiraniji za stvari i ljude oko sebe nego
prosječni Europljani ili Amerikanci. Za neke zadatke, za koje je razborito očekivati da
odražavaju određene vidove moždanih funkcija, kao što je sposobnost oblikovanja mentalne
mape nove okoline, čini se da su Novogvinejci bitno sposobniji od zapadnjaka. Naravno,
Novogvinejci su uglavnom lošijeg uspjeha na zadacima koje su zapadnjaci uvježbavani
rješavati od djetinjstva, a oni nisu. Zato, kad neškolovani Novogvinejac iz udaljenog sela
posjeti gradove, on zapadnjacima izgleda glup. I obrnuto, stalno sam svjestan kako glupo
izgledam Novogvinejcima kad sam s njima u džungli, pokazujući svoju nesposobnost i na
jednostavnim zadacima (kao što je praćenje staze kroz džunglu ili podizanje skloništa), s kojima
dotad nisam bio suočen, a Novogvinejci njihovo rješavanje vježbaju od djetinjstva.
Lako je spoznati dva razloga zbog kojih moj dojam da su Novogvinejci bistriji od
zapadnjaka može biti ispravan. Prvo, Europljani već tisućama godina žive u gusto naseljenim
društvima sa centralnom vladom, policijom i sudovima. U takvim društvima, epidemije
zaraznih bolesti u gustim populacijama (kao što su boginje) povijesno su bile glavni uzrok
smrtnosti, dok su ubojstva bila relativno rijetka, a ratno stanje je bilo prije iznimka nego
pravilo. Većina Europljana koji su uspjeli izbjeći smrtonosnim zarazama također su uspjeli
izbjeći i druge moguće uzroke smrti, pa su uspjeli svoje gene prenijeti na potomstvo. Danas,
većina živorođene djece Zapada preživi smrtonosne infekcije i uspije imati potomstvo,
neovisno o svojoj inteligenciji i genima. Nasuprot tome, Novogvinejci žive u društvima u
kojima je gustoća populacije preniska da bi evoluirale epidemijske bolesti gusto naseljenih
populacija. Umjesto toga, tradicionalni Novogvinejci imaju visok mortalitet zbog ubojstava,
kroničnog plemenskog ratovanja, nesreća te problema u nabavljanju hrane.
Veća je vjerojatnost da će takvim uzrocima visoke smrtnosti u tradicionalnim
društvima Nove Gvineje izbjeći inteligentni ljudi u usporedbi s onim manje inteligentnima.
Međutim, diferencijalni mortalitet od epidemijskih bolesti u tradicionalnim europskim
društvima ima malo veze s inteligencijom, a poglavito se tiče genetičke otpornosti koja ovisi o
pojedinostima tjelesne kemije. Primjerice, ljudi s krvnim grupama B ili 0 otporniji su na
boginje od ljudi s krvnom grupom A. To jest, prirodno odabiranje koje potiče odabir gena za
inteligenciju vjerojatno je bilo mnogo nemilosrdnije na Novoj Gvineji nego u gušće
naseljenim i politički složenim društvima, gdje je umjesto toga bilo moćnije prirodno
odabiranje u odnosu na tjelesnu kemiju.
Osim tog genetičkog razloga, postoje i drugi razlozi zbog kojih su Novogvinejci
možda postali bistriji od zapadnjaka. Moderna europska i američka djeca velik dio vremena
provode u pasivnoj zabavi slušajući radio i gledajući televiziju. U prosječnom američkom
kućanstvu, televizor je uključen sedam sati na dan. Nasuprot tome, djeca tradicionalne Nove
Gvineje praktički nemaju takvih prilika za pasivnu zabavu i umjesto toga gotovo sve budne
sate provode aktivno radeći nešto, npr. razgovarajući ili igrajući se s drugom djecom i
odraslima. Gotovo sve studije dječjeg razvoja naglašavaju ulogu stimulacije i aktivnosti u
djetinjstvu u promicanju mentalnog razvoja, te naglašavaju ireverzibilno mentalno "otupljivanje"
vezano uz smanjenu stimulaciju u djetinjstvu. Taj učinak zasigurno pridodaje negenetičku
komponentu superiornim prosječnim mentalnim funkcijama djece Nove Gvineje.
To jest, po mentalnoj sposobnosti, Novogvinejci su vjerojatno genetički superiorni u
odnosu na zapadnjake, a zasigurno su superiorni u izbjegavanju razornih razvojnih nedostataka
koji danas pogađaju većinu djece u industrijaliziranim društvima. Sigurno je da nema nikakvih
znakova intelektualnih nedostataka Novogvinejaca, na koje bismo se mogli pozivati pri
odgovoru na Yalijevo pitanje.
Ista dva faktora (genetički i razvojni) vjerojatno mogu poslužiti za razlikovanje ne
samo Novogvinejaca i zapadnjaka, nego i općenito, lovaca skupljača i drugih pripadnika
tehnološki primitivnih društava u usporedbi s pripadnicima tehnološki naprednih društava. I
tako se uobičajena rasistička pretpostavka izvrće naglavce. Zbog čega su Europljani, unatoč
svojem vjerojatnom genetičkom nedostatku (u moderno vrijeme) i svojem nedvojbenom
nedostatku u pogledu razvoja u djetinjstvu, ipak završili s mnogo većom količinom carga?
Zbog čega su Novogvinejci završili kao tehnološki primitivniji, unatoč tome što njihovu
inteligenciju smatramo superiornom?
***
Genetičko tumačenje nije jedini mogući odgovor na Yalijevo pitanje. Drugi odgovor,
popularan među stanovnicima sjeverne Europe, poziva se na navodne poticajne učinke hladne
klime njihove domovine te inhibicijske učinke vruće, vlažne tropske klime na ljudsku
kreativnost i energiju. Možda klima koja se u područjima više geografske širine mijenja s
godišnjim dobima predstavlja raznovrsnije izazove u odnosu na sezonski postojanu tropsku
klimu. Možda na područjima hladne klime moramo biti tehnološki inventivniji da bismo
preživjeli, jer moramo sagraditi tople domove i toplu odjeću, dok se u tropima može preživjeti
i s mnogo jednostavnijim nastambama i bez posebne odjeće.
Taj se argument može i obrnuti da bi se došlo do istog zaključka: duge zime u
područjima viših geografskih širina ljudima ostavljaju mnogo vremena za sjedenje u kući i za
izumiteljski rad.
Iako je prije bilo popularno, takvo objašnjenje također ne može izdržati ozbiljnu
provjeru. Kako ćemo vidjeti, narodi sjeverne Europe sve do posljednjih tisuću godina nisu dali
bitan doprinos civilizaciji Euroazije; jednostavno su imali sreću da žive na području koje je
imalo veću vjerojatnost da se i na njega prošire nova otkrića (kao što su poljoprivreda, kotač,
pismo, metalurgija), izvorno stvorena u toplijim dijelovima Euroazije. U Novom svijetu,
hladna područja viših geografskih širina bila su u još većoj mjeri pasivno zalede. Jedina društva
američkih Indijanaca koja su razvila pismo bila su ona koja su nastala u Meksiku, južno od
Rakove obratnice; najstarije lončarstvo Novog svijeta potječe iz ekvatorijalnog područja
tropske Južne Amerike; a društvo Novog svijeta koje općenito smatramo najnaprednijim u
pogledu umjetnosti, astronomije i ostalih stvari bilo je društvo Maja u tropskom području
Jukatana i Gvatemale u prvom tisućljeću naše ere.
Treća vrsta odgovora na Yalijevo pitanje poziva se na navodnu važnost nizinskih
riječnih dolina u područjima suhe klime, gdje je visokoproduktivna poljoprivreda ovisila o
velikim sustavima navodnjavanja, a za koje je bila potrebna centralizirana birokracija. Na
takvo tumačenje ljude je navela nedvojbena činjenica da su najstarija poznata carstva i sustavi
pisanja nastali u dolinama Eufrata i Tigrisa u području Plodnog polumjeseca te u dolini Nila u
Egiptu. Čini se da su sustavi za kontrolu voda i navodnjavanja također povezani s
centraliziranom političkom organizacijom u nekim drugim područjima svijeta, uključujući
dolinu Inda na Indijskom potkontinentu, doline rijeka Huang He1 i Yangtze u Kini, nizinska
područja Maja u Srednjoj Americi, te obalnu pustinju Perua.
Međutim, detaljna arheološka proučavanja pokazala su da složeni sustavi
navodnjavanja nisu rasli usporedno s usponom centraliziranih birokracija, nego su za njihovim
razvojem znatno kasnili. To bi značilo da je politička centralizacija nastala zbog nekog drugog
razloga, i da je zatim omogućila i konstruiranje složenih sustava navodnjavanja. Ni jedan od
ključnih događaja koji su prethodili političkoj centralizaciji u tim dijelovima svijeta nije bio
povezan s riječnim dolinama ili sa složenim sustavima navodnjavanja. Primjerice, u području
Plodnog polumjeseca, proizvodnja hrane i život u selima počeli su na brežuljcima i planinama,
a ne u nizinskim riječnim dolinama. Dolina Nila ostala je kulturološko zalede još otprilike
3000 godina nakon procvata seoske proizvodnje hrane na brežuljcima Plodnog polumjeseca.
U riječnim dolinama jugozapadnog područja SAD-a napokon su se razvili i poljoprivreda s
navodnjavanjem i složena društva, ali tek nakon što su brojna temeljna načela tih društava
uvezena iz Meksika. Riječne doline jugoistočne Australije i dalje su zauzimala plemenska
društva bez poljoprivrede.
Još jedna vrsta tumačenja nabraja izravne čimbenike koji su Europljanima omogućili
da istrijebe ili pokore druge narode - posebice oružje, zarazne bolesti, čelično oruđe te
proizvode manufakture. Takvo tumačenje je na pravom tragu, jer ti čimbenici nedvojbeno jesu
bili izravno odgovorni za uspješnost europskih osvajanja. Međutim, ta je hipoteza nepotpuna,
jer nam nudi samo približno (prvostupanjsko) objašnjenje u kojem su identificirani tek izravni
uzroci. To nas tjera da tragamo za konačnim uzrocima: zbog čega su baš Europljani, a ne
Afrikanci ili američki Indijanci, završili s vatrenim oružjem, opakim zaraznim klicama i
čelikom?
Dok je u slučaju europskog osvajanja Novog svijeta određen napredak ostvaren u
identificiranju krajnjih uzroka, Afrika je i dalje velika zagonetka. Afrika je kontinent na kojem
su ljudski preci najdulje evoluirali, na kojem su vjerojatno nastali i anatomski moderni ljudi, te
kontinent na kojem su autohtone bolesti poput malarije i žute groznice ubijale europske
istraživače. Ako je rani početak iole značajan kao prednost, zbog čega nisu čelični topovi
nastali prvo u Africi i tako Afrikancima i njihovim zaraznim klicama omogućili da pokore
Europu? I kako protumačiti neuspjeh urođenika Australije da se pomaknu dalje od stadija
lovaca skupljača s kamenim oruđem?
Pitanja koja izranjaju iz usporedbi ljudskih društava diljem svijeta mnogo su više
privlačila pozornost povjesničara nego geografa. Najpoznatiji moderni primjer takvog napora je
djelo Arnolda Toynbeeja u 12 svezaka, Study of History. Toynbee se posebno zanimao za
unutarnju dinamiku 23 napredne civilizacije, od kojih su 22 poznavale pismo, a 19 je bilo
euroazijskih. Manje se zanimao za prapovijest te za jednostavnija, nepismena društva. Pa ipak,
korijeni nejednakosti u modernom svijetu leže duboko u prapovijesti. Stoga Toynbee nije ni
postavio Yalijevo pitanje, niti se bavio onim što vidimo kao najširi obrazac povijesti. Druge
dostupne knjige o povijesti svijeta slično su sklone usmjeriti pozornost na napredne pismene
euroazijske civilizacije posljednjih 5000 godina; vrlo kratko razmatraju pretkolumbovske
civilizacije američkih Indijanaca, a još kraće ostatak svijeta, osim kad su u pitanju nedavne
interakcije s euroazijskim civilizacijama. Nakon Toynbeejevog djela, cjelovite sinteze
povijesne uzročnosti nisu bile omiljena tema većine povjesničara, jer se čini da predstavljaju
nerješiv problem.
Stručnjaci iz nekoliko disciplina pružili su globalne sinteze svojih područja. Posebno
1
Žuta rijeka (op. prev.).
korisni bili su doprinosi ekoloških geografa, kulturnih antropologa, biologa koji proučavaju
udomaćivanje biljaka i životinja, te znanstvenika koji proučavaju učinak zaraznih bolesti na
povijest. Te su studije usmjerile pozornost na dijelove zagonetke, ali nam daju tek fragmente
potrebne i još nepostojeće široke sinteze.
I tako, nema općenito prihvaćenog odgovora na Yalijevo pitanje. S jedne strane,
tumačenja izravnih uzroka su jasna: neki narodi su prije drugih razvili vatreno oružje, zarazne
klice, čelik i druge čimbenike koji im donose političku i ekonomsku moć; a neki narodi te
čimbenike moći nisu nikad razvili. S druge strane, ostaje nejasno tumačenje krajnjih uzroka na primjer, zbog čega se brončano oruđe pojavilo rano u dijelovima Euroazije, kasno i samo
lokalno u Novom Svijetu, a nikad u urodeničkoj Australiji.
Nedostatak takvih objašnjenja krajnjih uzroka izvor je velikog intelektualnog jaza, jer
nije objašnjen najširi obrazac povijesti. No još je ozbiljniji postojeći moralni jaz. Svakom je
savršeno jasno, bio on otvoreni rasist ili ne, da su različiti narodi imali različite povijesne usude.
Današnje američko društvo oblikovano je pod europskim utjecajem, zauzima zemlju otetu od
američkih Indijanaca, a u njega su uključeni potomci milijuna subsaharskih crnih Afrikanaca
koji su u Ameriku dovedeni kao robovi. Moderna Europa nije društvo stvoreno pod utjecajem
subsaharskih crnih Afrikanaca koji su sa sobom doveli milijune američkih Indijanaca kao
robove.
Ti su rezultati posve neuravnoteženi: to nije primjer u kojem bi Europljani pokorili
51% obiju Amerika, Australiju i Afriku, dok bi 49% Europe bilo pokoreno od američkih i
australskih urođenika ili Afrikanaca. Cijeli moderni svijet oblikovan je neuravnoteženim
ishodima. Zato za to moraju postojati čvrsti razlozi, koji sežu dublje od pukih detalja od tome
tko je dobio ovu ili onu bitku ili razvio ovaj ili onaj izum, u nekom trenutku posljednjih tisuću
godina.
Čini se logičnim pretpostaviti da tijek povijesti odražava urođene razlike među
narodima. Naravno, uče nas da to nije pristojno javno izreći. Čitamo stručne studije koje tvrde
da su dokazale postojanje urođenih razlika, a također čitamo i pobijanja u kojima se tvrdi da
takve studije pate od tehničkih pogrešaka i nedostataka. Svakodnevno se uvjeravamo da neki
od pokorenih naroda i dalje čine podređenu klasu, stoljećima nakon što su završena osvajanja
ili uvoz robova. Kažu nam da ni to ne treba pripisivati nikakvim biološkim nedostacima nego
društvenim prilikama i ograničenim mogućnostima.
Pa ipak, moramo se čuditi. Svjedoci smo trajnih i jasno uočljivih razlika u statusu
naroda. Uvjereni smo da su ta naizgled transparentna biološka tumačenja nastanka svjetskih
nejednakosti do 1500. pogrešna, no nitko nam ne kaže što je točno objašnjenje. Sve dok ne
budemo imali neko uvjerljivo, detaljno i općeprihvaćeno objašnjenje za opći tijek povijesti,
većina ljudi će i dalje potajno smatrati da su rasistička biološka tumačenja zapravo točna. To
mi se čini najjačim argumentom za pisanje ove knjige.
***
Novinari od autora redovito traže da dugu knjigu sažmu u jednu rečenicu. Evo takve
rečenice za ovu knjigu: "Povijest različitih naroda tekla je različito zbog razlika u okolišu tih
naroda, a ne zbog bioloških razlika između tih naroda."
Prirodno, nije nova ideja da su geografija okoliša i biogeografija utjecali na razvitak
društva. No danas povjesničari ne cijene to gledište; smatraju ga pogrešnim ili odveć
jednostavnim, ili ga posprdno nazivaju okolišnim determinizmom i odbacuju, ili pak odlažu na
policu misleći da je nemoguće cjelovito protumačiti te svjetske razlike. Pa ipak, geografija je
očito imala određeni učinak na povijest; otvoreno pitanje jest kako snažan učinak, te može li
geografija objasniti opći tijek povijesti.
Vrijeme je danas zrelo za nov i svjež pogled na ta pitanja, zbog brojnih novih
informacija u znanstvenim disciplinama koje su naizgled udaljene od ljudske povijesti. Tim
disciplinama pripadaju prije svega genetika, molekularna biologija te biogeografija, u primjeni
na udomaćene biljke i njihove divlje pretke; iste te discipline uz dodatak ekologije ponašanja, u
primjeni na domaće životinje i njihove divlje pretke; epidemiologija ljudskih bolesti; humana
genetika; lingvistika; arheološko proučavanje svih kontinenata i glavnih otoka; te proučavanje
povijesti tehnologije, pisma i političkih organizacija.
Ta raznovrsnost disciplina problem je za autore knjiga koji nastoje odgovoriti na
Yalijevo pitanje. Ti autori moraju vladati interdisciplinarnim rasponom stručnog znanja, tako
da mogu sintetizirati relevantne podatke. Treba sintetizirati povijest i prapovijest svakog
kontinenta. Tema knjige je povijesna, no pristup je znanstveni - osobito onaj povijesnih
znanosti kao što su evolucijska biologija i geologija. Autor iz prve ruke mora poznavati paletu
različitih ljudskih društava, od društava lovaca skupljača do moderne civilizacije svemirskog
doba.
Čini se zato da takvu knjigu mora pisati skupina autora. No takav bi pristup bio od
samog početka osuđen na neuspjeh jer je bit problema u razvijanju cjelovite sinteze. Stoga je
prijeko potrebno da to obavi jedan autor, unatoč svim poteškoćama s kojima se može suočiti.
Neizbježno će se dobro preznojiti dok ne usvoji materijal iz mnogih disciplina, a trebat će mu
i savjetodavna pomoć brojnih kolega.
Moja obrazovna pozadina uvela me u nekoliko disciplina čak i prije nego što mi je
1972. Yali postavio svoje pitanje. Majka mi je nastavnica i jezikoslovka, a otac je liječnik,
specijalist za genetiku dječjih bolesti. Slijedeći očev primjer, školovao sam se u namjeri da
postanem liječnik. A već sa sedam godina postao sam fanatični promatrač ptica. Zato mi je
bilo lako, na posljednjoj godini studija, prebaciti se s početnog plana o medicini na novi cilj biološka istraživanja. Međutim, tijekom srednjoškolskog i fakultetskog obrazovanja učio sam
uglavnom jezike, povijest i pisanje. Čak i nakon što sam odlučio izraditi disertaciju iz
područja fiziologije, umalo sam radi lingvistike napustio znanost tijekom prve poslijediplomske
godine.
Nakon što sam 1961. doktorirao, svoje sam znanstvene napore podijelio na dva
područja: s jedne strane molekularnu fiziologiju, a s druge strane evolucijsku biologiju i
biogeografiju. Evolucijska biologija, povijesna znanost koja nužno rabi metode različite od
metoda laboratorijskih znanosti, nepredviđen je bonus za pisanje ove knjige. To mi je iskustvo
ukazalo na poteškoće koje susrećemo pri pokušajima znanstvenog pristupa ljudskoj povijesti.
Život u Europi od 1958. do 1962., među europskim prijateljima čiji su životi bili brutalno
traumatizirani poviješću Europe u 20. stoljeću, ponukao me da ozbiljnije razmišljam o uzročnim
lancima zbivanja u povijesti.
U protekle 33 godine, terenska istraživanja na području evolucijske biologije dovela su
me u bliski dodir s različitim ljudskim društvima. Specijalnost mi je evolucija ptica koje sam
proučavao u Južnoj Americi, na jugu Afrike, u Indoneziji, Australiji i posebice na Novoj
Gvineji. Živeći s urođenicima na tim područjima, zbližio sam se s mnogim tehnološki
primitivnim društvima, od lovaca skupljača do plemenskih ratara i ribara koji su sve
donedavno ovisili o kamenom oruđu. I tako, za mene je najživopisniji dio života ono što većini
pismenih ljudi nalikuje na neobični životni stil iz udaljene prapovijesti. Iako je Nova Gvineja
tek djelić svjetskog kopna, ona uvelike pridonosi ljudskoj raznolikosti. Od šest tisuća jezika
današnjice, čak tisuću govori se samo na Novoj Gvineji. Tijekom proučavanja ptica na Novoj
Gvineji, ponovno se probudilo moje zanimanje za jezik, jer sam morao popisivati mjesne
nazive vrsta ptica na gotovo stotinu različitih jezika Nove Gvineje.
Iz svih tih područja interesa izronila je moja nedavna knjiga, popularni prikaz ljudske
evolucije pod naslovom Treća čimpanza. U 14. poglavlju te knjige, pod naslovom "Slučajni
osvajači", pokušao sam shvatiti ishod susreta Europljana i američkih Indijanaca. Kad sam
završio knjigu, shvatio sam da nas na slična pitanja potiču i ostali moderni, kao i prapovijesni,
susreti naroda. Shvatio sam da je pitanje kojim sam se bavio u tom 14. poglavlju zapravo
pitanje koje mi je 1972. postavio Yali, samo prebačeno u drugi dio svijeta. I tako sam
napokon, uz pomoć brojnih prijatelja, pokušao udovoljiti Yalijevoj znatiželji - i svojoj
vlastitoj.
***
Poglavlja ove knjige podijeljena su u četiri dijela. Prvi dio, pod naslovom "Od Raja do
grada Cajamarca" sadrži tri poglavlja. Prvo poglavlje daje sažeti prikaz ljudske evolucije i
povijesti, od razvoja čovjekolikih majmuna (prije otprilike 7 milijuna godina) do kraja
posljednjeg ledenog doba (prije otprilike 13.000 godina). Pratit ćemo širenje drevnih ljudi, od
njihova nastanka u Africi, na druge kontinente, da bismo shvatili stanje svijeta malo prije nego
što su počela zbivanja koja obično zajednički opisujemo kao "uspon civilizacije". Pokazat če se
da je na nekim kontinentima ljudski razvoj počeo mnogo prije nego na drugima, te tako stekao
početnu prednost.
Drugo nas poglavlje priprema za istraživanje učinaka kontinentalne klime i okoliša na
povijest posljednjih 13.000 godina, sažetim opisom učinaka otočne okoline na povijest u
ograničenom vremenskom razdoblju i malom geografskom području. Kad su drevni
Polinežani prije otprilike 3200 godina naseljavali Pacifik, naišli su na otoke s okolišem bitno
drukčijim od onog iz kojeg su krenuli. U samo nekoliko tisuća godina, od jednog
polinezijskog društva-pretka na tim je raznolikim otocima nastao niz društava kćeri, u rasponu
od plemena lovaca skupljača pa sve do protocarstava. To razvojno grananje može nam
poslužiti kao model za dugoročnija, opsežnija i slabije shvaćena razvojna grananja društava na
različitim kontinentima, od kraja posljednjeg ledenog doba do danas - da bismo predočili
kako su neki ostali lovci skupljači, a drugi osnovali carstva.
Treće poglavlje uvodi nas u sukobe naroda s različitih kontinenata, prepričavanjem
suvremenog svjedočanstva o najdramatičnijem od takvih povijesnih susreta: kako je u
peruanskom gradu Cajamarca Francisco Pizarro s malom skupinom konkvistadora zarobio
Atahualpu, posljednjeg nezavisnog cara Inka, pred cijelom njegovom golemom vojskom.
Možemo identificirati lanac neposrednih uzroka koji su Pizarru omogućili da zarobi Atahualpu,
a ti su uzroci djelovali i u europskim osvajanjima društava američkih Indijanaca. U te
čimbenike spadaju španjolske zarazne klice, konji, pismenost, politička organizacija i
tehnologija (osobito brodovlje i oružje). Ta analiza neposrednih uzroka predstavlja lakši dio
ove knjige; teški dio tiče se identifikacije uzroka, koji vode do neposrednih uzroka i do
stvarnog ishoda (umjesto do suprotnoga mogućeg - da Atahualpa dođe u Madrid i zarobi
španjolskoga kralja Karla I.).
Drugi dio knjige, pod naslovom "Uspon i širenje proizvodnje hrane", od 4. do 10.
poglavlja, bavi se onim što smatram najvažnijom konstelacijom krajnjih uzroka. Četvrto
poglavlje prikazuje kako je proizvodnja hrane - to jest, uzgoj hrane kroz ratarstvo ili
stočarstvo, umjesto lova i skupljanja hrane u divljini - na kraju dovela do neposrednih uzroka
koji su omogućili Pizarrov trijumf. No proizvodnja hrane počela je različito u raznim
područjima svijeta. Kako ćemo vidjeti u 5. poglavlju, narodi u nekim područjima svijeta sami su
razvili proizvodnju hrane; drugi narodi su iz tih nezavisnih središta još u prapovijesno vrijeme
preuzeli proizvodnju hrane; treći nisu ni razvili ni preuzeli proizvodnju hrane tijekom
prapovijesti, nego su sve do danas ostali lovci skupljači. U 6. poglavlju razmatramo brojne
čimbenike koji su na nekim područjima poticali prijelaz s načina života lovaca skupljača na
proizvodnju hrane.
Potom u 7., 8. i 9. poglavlju opisujemo kako su prvi ratari i stočari (koji nisu mogli
imati viziju konačnog rezultata) u prapovijesno vrijeme razvili uzgoj usjeva i udomaćili
životinje. Geografske razlike u lokalnim kombinacijama za udomaćivanje pogodnih divljih
biljaka i životinja, u velikoj nam mjeri objašnjavaju zbog čega su samo neka područja postala
nezavisni centri proizvodnje hrane, te zbog čega je u nekim područjima do toga došlo prije
nego u drugima. Iz nekoliko izvornih središta, proizvodnja hrane u neka se područja širila
mnogo brže nego u druga. Glavni čimbenik pri određivanju te brzine širenja bila je
orijentacija dugih osi kontinenata: pretežno od zapada prema istoku za Euroaziju i pretežno od
sjevera prema jugu za obje Amerike i Afriku (10. poglavlje).
Dakle, 3. poglavlje prikazuje neposredne uzroke europskog pokoravanja američkih
Indijanaca, a 4. poglavlje razvitak tih čimbenika od krajnjeg uzroka proizvodnje hrane. U
trećem dijelu knjige ("Od hrane do vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika", od 11. do 14.
poglavlja), potanko pratimo povezanost krajnjih i neposrednih uzroka, počevši s evolucijom
zaraznih klica karakterističnih za gusto napučene ljudske populacije (11. poglavlje). Zarazne
klice nastale u Euroaziji pobile su mnogo više američkih Indijanaca i drugih neeuroazijskih
naroda nego euroazijsko vatreno ili čelično oružje. I obratno, nikakve ili tek malobrojne
zarazne klice su u Novom Svijetu dočekale europske osvajače. Zbog čega je razmjena zaraznih
klica bila tako neravnomjerna? Ovdje nam otkrića nedavnih molekularno-bioloških istraživanja
bacaju svjetlo na povezanost zaraznih klica s usponom proizvodnje hrane, a ta je povezanost
bila mnogo jača u Euroaziji nego u obje Amerike.
Drugi lanac uzroka vodi od proizvodnje hrane do pisma, vjerojatno najvažnijeg
pojedinačnog izuma u posljednjih nekoliko tisuća godina (12. poglavlje). Pismo je u ljudskoj
povijesti nekoliko puta nastajalo de novo, i to tamo gdje je u istom području prije toga došlo do
uspona proizvodnje hrane. Ostala društva koja su postala pismena, postala su takva difuzijom
sustava pisanja ili ideje o pisanju iz jednog od tih nekoliko primarnih središta. Zato je pri
proučavanju povijesti svijeta pojava pisma osobito korisna za istraživanje još jedne važne
konstelacije uzroka: učinak geografije na lakoću širenja ideja i izuma.
Što vrijedi za pismo, vrijedi i za tehnologiju (13. poglavlje). Ključno je pitanje ovise li
tehnološke inovacije toliko mnogo o rijetkim genijima izumiteljima, te o toliko
idiosinkrastičnih kulturoloških čimbenika, da je nemoguće prepoznati neki svjetski obrazac?
Zapravo, vidjet ćemo da to mnoštvo kulturoloških čimbenika ne otežava, nego olakšava
shvaćanje svjetskih obrazaca tehnologije, koliko god to paradoksalno zvučalo.
Omogućavajući poljoprivrednicima da stvore višak hrane, proizvodnja hrane je agrarnim
društvima omogućila razvoj specijaliziranih i profesionalnih obrtnika, koji nisu uzgajali hranu
za sebe, nego su razvijali nove tehnologije.
Osim hranjenja pisara i izumitelja, proizvodnja hrane poljoprivrednicima je omogućila
da hrane i političare (14. poglavlje). Pokretne družine (engl. bands) lovaca skupljača relativno
su egalitarne, a sfera njihova političkog utjecaja ograničena je na područje te skupine i na
promjenjive saveze sa susjednim skupinama. S usponom gusto naseljenih, sjedilačkih
populacija proizvođača hrane došlo je i do uspona poglavica, kraljeva i birokrata. Takve su
birokracije bile ključne ne samo za upravljanje velikim i gusto naseljenim područjima, nego i
za održavanje stajaće vojske, slanje istraživačkih flota te organiziranje osvajačkih pohoda.
Četvrti dio knjige ("Oko svijeta u pet poglavlja", od 15. do 19. poglavlja) na svaki
kontinent te na neke važne otoke primjenjuje ono što smo naučili u drugom i trećem dijelu
knjige. U 15. poglavlju govorim o povijesti Australije i velikog otoka Nove Gvineje, koji je s
Australijom prije bio spojen u jedinstveni kontinent. Primjer Australije, kao doma današnjih
ljudskih društava s najjednostavnijom tehnologijom i kao jedinog kontinenta na kojem se nije
autohtono razvila proizvodnja hrane, omogućuje nam ključni test teorija o interkontinentalnim
razlikama ljudskih društava. Vidjet ćemo zbog čega su australski urođenici ostali lovci
skupljači, čak i kad je većina ljudi na susjednoj Novoj Gvineji prešla na proizvodnju hrane.
U 16. i 17. poglavlju, zbivanja u Australiji i Novoj Gvineji uklapamo u perspektivu
cijele regije koja obuhvaća kontinentalno kopno istočne Azije i tihooceanske otoke. Uspon
proizvodnje hrane u Kini uzrokovao je nekoliko velikih prapovijesnih seoba ljudskih populacija
ili kulturoloških obilježja, ili i ljudi i obilježja. Jedna od tih seoba, unutar same Kine, stvorila je
od nje politički i kulturni fenomen kakvog danas poznajemo. Druga seoba dovela je do toga da
su poljoprivrednici, podrijetlom s juga Kine, istisnuli autohtone lovce skupljače iz gotovo
cijele tropske jugoistočne Azije. Treća seoba, tzv. austronezijska ekspanzija, na sličan je način
potisnula autohtone lovce skupljače Filipina i Indonezije te se proširila na najudaljenije otoke
Polinezije, ali nije mogla dosegnuti Australiju ni najveći dio Nove Gvineje. Za proučavanje
svjetske povijesti, svi ti sudari naroda istočne Azije i Tihog oceana imaju dvojnu važnost:
oblikovali su države u kojima danas živi trećina svjetske populacije, i čija ekonomska moć
postaje sve veća. Ti sudari su osobito jasni modeli za razumijevanje povijesti naroda u drugim
područjima svijeta.
U 18. poglavlju vraćamo se na problem prvi put spomenut u 3. poglavlju - sukob
Europljana i američkih Indijanaca. Sažetak posljednjih 13.000 godina povijesti Novog Svijeta i
zapadne Euroazije jasno nam pokazuje da je europsko osvajanje obiju Amerika bilo tek
kulminacija dvije duge i uglavnom razdvojene povijesne putanje. Razlike tih putanja bile su
obilježene kontinentalnim razlikama u vezi s domaćim biljkama i životinjama, zaraznim
klicama, vremenom naseljavanja, orijentacijom kontinentalnih osi, te postojanjem ekoloških
barijera.
Napokon, povijest subsaharske Afrike (19. poglavlje) pokazuje uočljive sličnosti ali i
razlike u odnosu na povijest Novog Svijeta. Čimbenici koji su oblikovali susrete Europljana s
Afrikancima oblikovali su i njihove susrete s američkim Indijancima. No Afrika se u pogledu
tih čimbenika i razlikovala od Amerike. Zato tijekom europskih osvajanja nisu nastala brojna
ni trajna naselja Europljana u subsaharskoj Africi, osim na krajnjem jugu Afrike. Dugotrajniji
je bio učinak masovne seobe stanovništva unutar same Afrike, tzv. Bantu ekspanzija. Nju su
potaknuli mnogi od onih čimbenika koji su bili važni i u gradu Cajamarca, u istočnoj Aziji, na
tihooceanskim otocima, te u Australiji i Novoj Gvineji.
Ne gajim iluziju da su ova poglavlja uspjela objasniti povijest svih kontinenata u
posljednjih 13.000 godina. Očito, to je nemoguće postići u jednoj knjizi, čak i da već znamo
odgovore na sva pitanja - a mi ih još ne znamo. U najboljem slučaju, ova je knjiga ukazala na
nekoliko konstelacija čimbenika okoliša, za koje vjerujem da nam pružaju veći dio odgovora
na Yalijevo pitanje. Prepoznavanje tih čimbenika još nam jasnije ističe onaj neobjašnjeni
ostatak, kojeg moramo istražiti u budućnosti.
Epilog knjige, pod naslovom "Budućnost ljudske povijesti kao znanosti", opisuje neke
dijelove tog ostatka, uključujući i problem razlika među dijelovima Euroazije, ulogu
kulturoloških čimbenika koji nisu vezani uz okoliš, te ulogu pojedinaca. Možda je najveći
neriješeni problem pitanje kako uspostaviti ljudsku povijest kao povijesnu znanost,
ravnopravnu priznatim povijesnim znanostima poput evolucijske biologije, geologije i
klimatologije. Proučavanje ljudske povijesti doista je teško, no slične teškoće imaju i navedene
priznate povijesne znanosti. Zato bi se metode razvijene u tim priznatim povijesnim
znanostima vjerojatno mogle pokazati korisnima i u primjeni na području ljudske povijesti.
I tako, čitatelju, nadam se da sam te dosad već uvjerio kako povijest nije tek "jedna
prokleta činjenica za drugom", kao što kažu cinici. Globalni povijesni trendovi doista postoje,
a napor da te trendove objasnimo plodonosan je i fascinantan.
PRVI DIO
Od raja do grada Cajamarca
1. POGLAVLJE
Na startnu crtu
Pogodan polazni trenutak za usporedbu povijesnog razvoja na različitim kontinentima
iznosi otprilike 11.000 godina pr. Kr.2 Taj datum približno odgovara početku života u selima u
nekim područjima svijeta, prvoj nedvojbenoj kolonizaciji Amerike, kraju pieistocena i
posljednjeg ledenog doba, te početku onoga što geolozi nazivaju recentnim razdobljem.
Uzgajanje biljaka i životinja počelo je u barem jednom dijelu svijeta unutar nekoliko tisuća
godina oko tog datuma. Jesu li već u to doba narodi na nekim kontinentima stekli početnu ili
neku određenu prednost u usporedbi s narodima drugih kontinenata?
Ako je tako, možda ta početna prednost, pojačana posljednjih 13.000 godina, pruža
odgovor na Yalijevo pitanje. Zato u ovom poglavlju dajem sažeti pregled ljudske povijesti na
svim kontinentima, tijekom milijuna godina, od naših početaka kao vrste pa do prije 13.000
godina. Sve ću to sada sažeti na manje od dvadeset stranica. Prirodno, preskočit ću pojedinosti
i spomenuti samo ono što smatram najvažnijim za ovu knjigu.
Naši su najbliži živući srodnici tri preživjele vrste čovjekolikih majmuna: gorila,
obična čimpanza i patuljasta čimpanza (poznata kao bonobo). Njihova ograničenost na
Afriku, uz obilnu fosilnu gradu, ukazuje na to da su se i najranije faze ljudske evolucije isto
tako zbivale u Africi. Ljudska povijest, kao nešto odvojeno od povijesti životinja, ondje je
počela prije približno 7 milijuna godina (procjene se kreću u rasponu od 5 do 9 milijuna
godina). Otprilike u to vrijeme, populacija afričkih čovjekolikih majmuna raspala se na
nekoliko populacija, od kojih je jedna dalje evoluirala u moderne gorile, druga u dvije
moderne vrste čimpanza, a treća u ljude. Grana gorila otcijepila se malo prije nego što su se
razdvojile grane čimpanza i ljudi.
Fosili pokazuju da su pripadnici ljudske evolucijske grane poprimili uspravan hod već
prije 4 milijuna godina, potom im se počelo povećavati tijelo i relativna veličina mozga prije
otprilike 2,5 milijuna godina. Ti protoljudi (hominidi) općenito su poznati kao
Australopithecus africanus, Homo habilis i Homo erectus, a vjerojatno su navedenim slijedom
i evoluirali jedni u druge. Iako je po veličini tijela Homo erectus (stadij dosegnut prije
otprilike 1,7 milijuna godina) bio vrlo sličan modernim ljudima, mozak mu je bio gotovo
upola manji. Upotreba kamenog oruđa postala je uobičajena prije približno 2,5 milijuna
godina, no riječ je tek o najgrublje obrađenom kamenu (okresanom ili otucanom - engl. flaked
or battered). Po svojoj zoološkoj vrijednosti i posebnosti, Homo erectus bio je više od
čovjekolikog majmuna, ali još mnogo manje od modernog čovjeka.
Od početka, prije otprilike 7 milijuna godina, pa sljedećih 5 ili 6 milijuna godina,
cijela se ljudska povijest zbivala isključivo u Africi. Prvi ljudski predak koji se proširio izvan
Afrike bio je Homo erectus, o čemu svjedoče fosilni nalazi na otoku Javi u jugoistočnoj Aziji
(tzv. "čovjek s Jave" - vidi sliku 1.1). Najstariji fosili javanskog "čovjeka" - naravno, možda
su to ostaci javanske "žene" - obično se smatraju starima otprilike milijun godina. Međutim,
nedavno je predloženo da su zapravo stari 1,8 milijuna godina. (Strogo rečeno, naziv Homo
erectus pripada tim fosilima s Jave, a afrički fosili tako nazvani možda zaslužuju neki drugi
2
U ovoj knjizi, datume za posljednjih približno 15.000 godina citirani kao takozvane kalibrirane datume
dobivene metodom radioaktivnog ugljika C-14, a ne kao konvencionalne, nekalibrirane datume dobivene istom
metodom. Razliku između dviju vrsta datuma objasnit ću u 5. poglavlju. Kalibrirani datumi su oni za koje se
vjeruje da bolje odgovaraju stvarnim kalendarskim datumima. Čitatelji navikli na nekalibrirane datume trebaju
imati na umu tu razliku kad god im se učini da citiram naizgled pogrešne datume (starije od onih koji su im
poznati). Primjerice, za arheološki horizont Clovis u Sjevernoj Americi obično se navodi statost od približno
9000. pt. Kr. (prije 11.000 godina), ali ja spominjem otprilike 11.000. pr. Kr. (to jest, prije 13.000 godina), zbog
toga što se uobičajeno navodi nekalibrirani datum.
naziv.) Trenutačno najstariji i neupitni dokazi o prisutnosti ljudi u Europi stari su približno
pola milijuna godina, no neki tvrde da postoje i stariji nalazi. Svakako se može pretpostaviti
da je kolonizacija Azije omogućila i istodobnu kolonizaciju Europe, jer Euroazija predstavlja
jedinstvenu kopnenu masu koju ne presijecaju goleme barijere.
To nam ilustrira problem kojim ćemo se u više navrata baviti u ovoj knjizi. Kad god
neki znanstvenik tvrdi da je otkrio "najstariji X" -bilo da je X najstariji ljudski fosil u Europi,
najstariji dokaz o uzgajanju kukuruza u Meksiku, ili bilo što najstarije bilo gdje - to potiče
ostale znanstvenike da pobiju tvrdnju tako što će pronaći nešto još starije od toga. U
stvarnosti, mora postojati neki istinski "najstariji X", koji sve ostale tvrdnje o "najstarijem Xu" čini pogrešnima. Međutim, kako ćemo vidjeti, za gotovo svaki X, svake se godine pojavljuju
nova otkrića i tvrdnje o navodno još starijem X-u, zajedno s pobijanjima nekih ili svih
prijašnjih tvrdnji o najstarijem X-u. Često su potrebna desetljeća istraživanja prije nego što se
arheolozi slože o takvim pitanjima.
Slika 1.1. Širenje hominida diljem svijeta.
Prije otprilike pola milijuna godina, ljudski fosili pokazuju odstupanje u odnosu na
starije kosture vrste Homo erectus, po tome što imaju povećane, oblije i manje uglate lubanje.
Afričke i europske lubanje stare pola milijuna godina dovoljno su slične lubanjama modernih
ljudi, pa ih svrstavamo u vlastitu vrstu, Homo sapiens. To razlikovanje je proizvoljno, jer je
Homo erectus evoluirao u Homo sapiensa. Međutim, taj rani Homo sapiens od nas se
razlikovao pojedinostima kostura, imao je bitno manji mozak od nas, a od nas se razlikovao i
po svom ponašanju i artefaktima. Moderni narodi koji izrađuju kameno oruđe, kao što su
Yalijevi pradjedovi, prezreli bi kameno oruđe od prije pola milijuna godina kao vrlo
primitivno. Jedini pouzdano dokumentirani doprinos kulturološkom repertoaru naših predaka
tog doba bila je upotreba vatre.
Do nas nisu doprli tragovi umjetnosti, koštanog oruđa ili bilo čega drugog od tog
ranog Homo sapiensa, osim njegovih fosiliziranih kostiju i grubog kamenog oruđa. U to doba
još nije bilo ljudi u Australiji, očito zbog toga što bi do tamo iz jugoistočne Azije morali
ploviti brodovima. Ljudi nije bilo ni u obje Amerike, jer bi uvjet za to bila naseljenost
najbližeg dijela euroazijskog kontinenta (Sibira), a vjerojatno također i sposobnost gradnje
brodova. (Današnji plitki Beringov prolaz koji odvaja Sibir od Aljaske, mijenjao se od tjesnaca
do širokog interkontinentalnog suhozemnog mosta, ovisno o ponavljanim usponima i
padovima razine mora tijekom ledenih doba.) Međutim, i gradnja brodova i preživljavanje
sibirske studeni još su bili znatno izvan dometa ranih pripadnika vrste Homo sapiens.
U posljednjih pola milijuna godina, ljudske populacije Afrike i zapadne Euroazije
nastavile su evoluciju u različitim smjerovima, barem u pogledu svojstava kostura, i
međusobno i u odnosu na populaciju istočne Azije. Populacija Europe i zapadne Azije u
razdoblju od prije 130.000 do 40.000 godina predstavljena je osobito brojnim ostacima
kostura koji su pripadali neandertalcima. Njih se ponekad klasificira kao zasebnu vrstu, Homo
neanderthalensis. Iako su na nebrojenim crtežima prikazivani kao majmunoliki grubijani koji
žive u špiljama, neandertalci su imali mozak čak malo veći od našega. Bili su i prvi ljudi koji
su za sobom ostavili nepobitne dokaze o pokapanju umrlih i skrbi za bolesne. Pa ipak, njihovo
kameno oruđe još je bilo primitivno u usporedbi s poliranim kamenini sjekirama današnjih
urođenika Nove Gvineje, a uglavnom nije bilo izrađeno u standardiziranim i raznovrsnim
oblicima od kojih svaki ima prepoznatljivu funkciju.
Malobrojni sačuvani fragmenti kostura iz Afrike, čija je starost približna onoj
neandertalaca, više su nalik na kosture modernih ljudi nego na ostatke neandertalaca. Još
malobrojniji sačuvani fragmenti kostura iz istočne Azije različiti su i od afričkih i od
neandertalskih. Što se tiče načina života u to doba, najbolje očuvana dokazna grada su kameno
oruđe i kosti ulovljenih životinja, nagomilane na nalazištima u južnim područjima Afrike. Iako
su ti Afrikanci prije 100.000 godina imali modernije kosture od svojih suvremenika
neandertalaca, oruđe im je bilo podjednako primitivno i još uvijek bez standardiziranih oblika.
Na afričkim nalazištima tog doba ne nalazimo tragove umjetnosti. Sudeći prema koštanim
ostacima njihove lovine, lovačko umijeće im nije bilo osobito dojmljivo i uglavnom su lovili
životinje koje je lako ubiti i koje nisu osobito opasne. Oni se još nisu bavili lovom bivola,
svinja i ostalih opasnijih životinja. Čak nisu bili u stanju loviti ribu: na nalazištima uz obalu
mora nema tragova ribljih kostiju ni udica. 1 oni i njihovi suvremenici neandertalci još
nemaju posve ljudska obilježja.
Ljudska je povijest napokon dobila zamah prije otprilike 50.000 godina, u razdoblju
koje sam nazvao Velikim skokom naprijed. Najraniji nepobitni dokazi za taj skok potječu s
nalazišta u istočnoj Africi, gdje je otkriveno prvo standardizirano kameno oruđe te prvi
sačuvani nakit (perle od ljuski nojevih jaja). Slične novosti uskoro su se pojavile na Bliskom
istoku te u jugoistočnoj Europi, a potom (prije oko 40.000 godina) i u jugozapadnoj Europi,
gdje su brojni artefakti otkriveni uz posve moderne ljudske kosture koje nazivamo
kromanjoncima. Nakon toga, gomile otpada na arheološkim nalazištima naglo postaju sve
zanimljivije i posve je jasno da je riječ o potpuno modernim ljudima, u biološkom i
bihevioralnom značenju.
Smetlišta kromanjonaca sadrže ne samo kameno oruđe nego i oruđe od kostiju, čiju
prikladnost za oblikovanje (npr. udice) prijašnje vrste vjerojatno nisu uočile. Oruđe je bilo
proizvodeno u toliko raznovrsnih i prepoznatljivih oblika da nam je odmah očita njihova
funkcija - igle, šila, oruđe za graviranje itd. Umjesto isključivo jednodjelnog oruđa (poput
ručnih strugalica), pojavljuje se oruđe sastavljeno od više dijelova. Primjeri prepoznatljivog
složenog oruđa kromanjonaca su harpuni, izbacivači koplja, a potom i lukovi i strijele, preteče
pušaka i drugog složenog modernog oružja. Ta učinkovita sredstva za ubijanje sa sigurne
udaljenosti omogućila su lov tako opasne lovine kao što su nosorozi i slonovi, dok je izum
užadi za mreže, razapinjanje i pravljenje omčastih zamki omogućio uključivanje riba i ptica u
ljudsku prehranu. Ostaci kuća i šivane odjeće svjedoče o silno poboljšanoj sposobnosti
preživljavanja u hladnoj klimi, a ostaci nakita i pažljivo pokopani kosturi ukazuju na
revolucionarni estetski i duhovni razvoj.
Od sačuvanih proizvoda kromanjonaca, najpoznatija su njihova umjetnička djela:
veličanstveni crteži na zidovima špilja, kipovi i glazbala, koje i danas cijenimo kao primjere
prave umjetnosti. Tko god je iz prve ruke iskusio silovitu moć crteža bikova i konja u
prirodnoj veličini u špilji Lascaux na jugozapadu Francuske, odmah će shvatiti da su autori tih
djela imali ne samo moderne kosture nego i moderne umove.
Očito, neka ključna promjena s našim precima zbila se između 100.000 i 50.000
godina u prošlosti. Taj Veliki skok naprijed nameće nam dva neriješena pitanja - uzrok i
geografsko podrijetlo promjene. Što se tiče uzroka, u svojoj knjizi Treći čimpanza isticao sam
dodatni razvoj glasovnog aparata i time anatomske podloge modernog jezika, o kojem su
manifestacije ljudske kreativnosti toliko ovisne. Drugi su umjesto toga predlagali da je u to
doba došlo do promjena organizacije mozga (bez promjene veličine mozga) koje su
omogućile pojavu modernog jezika.
Je li do Velikog skoka naprijed došlo poglavito na jednom geografskom području, u
jednoj skupini ljudi, koji su time osposobljeni za širenje i potiskivanje prethodnih ljudskih
populacija u drugim dijelovima svijeta? Ili se to događalo usporedno na različitim područjima,
pa su današnji stanovnici tih područja potomci populacija koje su tamo živjele prije Velikog
skoka? Oko 100.000 godina stare lubanje iz Afrike, vrlo modernog izgleda, smatraju se
dokazom u prilog prvoj mogućnosti, to jest da je do Velikog skoka došlo u Africi.
Molekularne analize (takozvane mitohondrijske DNK) isprva se također tumačilo kao dokaz
afričkog podrijetla modernih ljudi, iako se u pravo značenje tih molekularnih nalaza danas
sumnja. S druge strane, neki antropolozi smatraju da lubanje ljudi koji su živjeli u Kini i
Indoneziji stotinama tisuća godina u prošlosti pokazuju svojstva koja su još prisutna kod
modernih Kineza i urođenika Australije (čije su lubanje slične lubanjama drevnih Indonežana).
Ako je to točno, te spoznaje ukazivale bi na usporednu evoluciju i multiregionalno podrijetlo
modernih ljudi, a na na podrijetlo iz jednog Rajskog vrta. To je pitanje još neriješeno.
Dokazi o lokaliziranom podrijetlu modernih ljudi koji su se proširili u druga područja i
ondje potisnuli druge ljudske vrste čine se najuvjerljivijima za područje Europe. Prije otprilike
40.000 godina u Europu su došli kromanjonci sa svojim modernim kosturima, superiornim
oružjem i drugim naprednim kulturološkim svojstvima. Tijekom nekoliko tisuća godina
nestali su neandertalci koji su stotinama tisuća godina evoluirali kao jedini ljudski predstavnici
u Europi. Takav slijed zbivanja navodi na zaključak da su moderni kromanjonci nekako
iskoristili svoju mnogo nadmoćniju tehnologiju, jezične sposobnosti i mozgove, da pobiju,
potisnu ili zaraznim bolestima desetkuju neandertalce; naime, danas nema gotovo nikakvih
tragova o spolnom miješanju/zajedničkim potomcima neandertalaca i kromanjonaca.
***
Veliki skok naprijed poklapa se s prvim dokazanim širenjem prostora ljudskog
djelovanja, nakon što su naši preci naselili Euroaziju. To se širenje sastojalo od dolaska u
Australiju i na Novu Gvineju, koji su tad još bili spojeni u jedan kontinent. Mnogi lokaliteti
datirani metodom radioaktivnog ugljika C-14 svjedoče o prisutnosti ljudi u Australiji i Novoj
Gvineji prije 40.000 do 30.000 godina (uz koje postoje i manje sigurne tvrdnje o još ranijim
datumima kolonizacije). Ubrzo nakon početnog doseljavanja, ljudi su se proširili cijelim
kontinentom i prilagodili njegovim raznovrsnim staništima, od tropskih kišnih šuma i visokih
planina Nove Gvineje do suhe unutrašnjosti i vlažnog jugoistočnog dijela Australije.
Tijekom ledenih doba toliko je mnogo oceanske vode bilo zarobljeno u ledenjacima da
su svjetske razine mora bile stotinama metara niže od današnjih. Zbog toga su današnja plitka
mora između Azije i indonezijskih otoka Sumatre, Bornea, Jave i Balija, tada bila suhi dijelovi
kopna. (To vrijedi i za ostale plitke tjesnace, kao što su Beringov prolaz i Engleski kanal.)
Kontinentalni rub jugoistočne Azije tada je bio oko 1150 kilometara istočnije nego danas. Pa
ipak, središnji indonezijski otoci između Balija i Australije i tada su bili okruženi dubokim
morem. Da bi se s azijskog kopna stiglo u Australiju i Novu Gvineju, i tada se moralo
preploviti barem osam morskih kanala, od kojih je najširi bio širok barem 80 kilometara. S
većine tih otoka mogao se vidjeti sljedeći otok u nizu, no sama Australija nikad nije bila
vidljiva čak ni s najbližih indonezijskih otoka, Timora i Tanimbara. Dakle, naseljavanje
Australije i Nove Gvineje vrlo je važno po tome što su za njega bila potrebna plovila te nam
se tako pruža prvi povijesni dokaz o postojanju te vrste transporta. Jasne dokaze o upotrebi
plovila bilo gdje drugdje u svijetu imamo tek 30.000 godina nakon toga (to jest, prije 13.000
godina), i to za područje Sredozemlja.
Arheolozi su prvotno smatrali da je do naseljavanja Australije i Nove Gvineje došlo
slučajno, kad su morske struje nanijele splav s ribarima koji su ribu lovili u blizini
indonezijskih otoka. Jedan takav scenarij doveden do krajnosti prvog doseljenika prikazuje kao
osamljenu trudnicu koja nosi muško čedo. No zastupnike takve teorije jako su iznenadila
nedavna otkrića toga da su i drugi otoci, istočno od Nove Gvineje, bili naseljeni ubrzo nakon
nje, prije otprilike 35.000 godina. To su: Nova Britanija, Nova Irska, Bismarckov arhipelag i
Buka u Solomonskom arhipelagu. Otok Buka leži izvan vidokruga, gledano s najbližeg otoka
prema zapadu, pa se do njega moglo doći jedino nakon plovidbe od gotovo 160 kilometara.
Dakle, prvi stanovnici Australije i Nove Gvineje vjerojatno su bili u stanju ploviti do otoka
vidljivih u daljini, a plovila su koristili dovoljno često da su nehotice i višekratno uspjeli
naseliti čak i udaljene, nevidljive otoke.
Naseljavanje Australije i Nove Gvineje možda je bilo povezano s još jednom bitnom
novošću (uz uporabu plovila i širenje nakon prodora u Euroaziju): masovnim istrebljenjem
krupnih vrsta životinja koje su počinili ljudi. Afriku danas poimamo kao kontinent velikih
sisavaca. Moderna Euroazija je također stanište mnogih vrsta krupnih sisavaca (iako ni
približno u istom obilju kao što je to afrička ravnica Serengeti): azijskih nosoroga, slonova i
tigrova te europskih losova, medvjeda i (sve do antičkih vremena) lavova. U današnjoj
Australiji i Novoj Gvineji nema tako velikih sisavaca; zapravo, najveći sisavac je klokan težak
oko 45 kilograma. No u Australiji i Novoj Gvineji prije je postojala posebna skupina različitih
velikih sisavaca, uključujući divovske klokane, nosorogu slične tobolčare (tzv. diprotodonti)
velike poput krave te "leoparde" tobolčare. U prošlosti je postojala i noju slična ptica teška
gotovo 200 kilograma, kao i neki vrlo veliki gmazovi - gušteri teški jednu tonu, divovski
pitoni, te kopneni krokodili.
Svi ti divovi Australije i Nove Gvineje (tzv. megafauna) nestali su nakon dolaska ljudi.
Iako o točnom razdoblju njihova izumiranja traje rasprava, nalazi s nekoliko pomno obrađenih
arheoloških lokaliteta u Australiji, koji sadrže obilje životinjskih kostiju i datiranje im se proteže
kroz desetke tisuća godina u prošlost, ne sadrže nikakve tragove izumrlih divova u posljednjih
35.000 godina. Zato se smatra da je megafauna izumrla vjerojatno ubrzo nakon dolaska ljudi
u Australiju.
Gotovo istodobni nestanak tako velikog broja krupnih vrsta nameće nam očito pitanje:
što je tome bio uzrok? Mogući odgovor je da su ih prvi ljudi pobili ili indirektno uklonili na
druge načine. Sjetimo se da su životinje Australije i Nove Gvineje evoluirale milijunima
godina, u odsutnosti ljudi lovaca. Znamo da su i danas ptice na Galapagosu i Antarktici
neizlječivo pitome jer nikad nisu susrele ljude sve do najnovijeg vremena. Te bi ptice bile
davno istrijebljene da nisu bile zaštićene zakonima i djelovanjem konzervacionista (pripadnici
pokreta za očuvanje prirode). Na drugim nedavno otkrivenim otocima, gdje zaštitne mjere
nisu bile brzo uvedene, do istrebljenja je doista i došlo: jedna od žrtava je ptica dodo na otoku
Mauricijusu koja je postala simbol izumirućih vrsta. Znatno i da je ljudsko naseljavanje
dovelo do naglog izumiranja na svakom dobro istraženom oceanskom otoku koji je bio
naseljen u prapovijesno vrijeme, pa su tako izumrle moe na Novom Zelandu, divovski lemuri
na Madagaskaru te velike zemne guske na Havajima. Baš kao što su moderni ljudi
jednostavno došetali do posve pitomih otočnih tuljana i ptica dodo i pobili ih, tako su i
prapovijesni ljudi vjerojatno došetali do pitomih moa i divovskih lemura i pobili ih.
Zato jedna od hipoteza o nestanku divovskih životinja Australije i Nove Gvineje tvrdi
da ih je zadesila ista takva sudbina prije otprilike 40.000 godina. Nasuprot tome, većina velikih
sisavaca Afrike i Euroazije preživjela je do danas, jer su stotinama tisuća ili milijunima godina
evoluirali zajedno s protoljudima. Stoga su te vrste imale više nego dovoljno vremena da
razviju strah od ljudi, dok su se relativno slaba lovačka umijeća naših predaka postupno
poboljšavala. Dodo, moe, a vjerojatno i divovske životinje Australije i Nove Gvineje nisu
imali sreće - odjednom i bez prethodne evolucijske pripreme suočili su se s modernim ljudima
čija su lovačka umijeća već bila posve razvijena.
Međutim, ta hipoteza prekomjernog izlova (engl. overkill hypothesis) u slučaju
Australije i Nove Gvineje nije prihvaćena bez zamjerki. Kritičari ističu da, barem do danas,
nitko nije otkrio kosti izumrlih divovskih životinja s uvjerljivim tragovima da su te životinje
pobili ljudi, pa čak ni da su živjele u bliskom dodiru s ljudima. Branitelji hipoteze
prekomjernog izlova odgovaraju: teško je očekivati da će se otkriti mjesta masovnog ubijanja
životinja, ako je istrebljenje dovršeno vrlo brzo i prije mnogo godina - primjerice u nekoliko
tisućljeća, u razdoblju oko 40.000. pr. Kr. Kritičari odgovaraju protuteorijom: možda su
divovske životinje izumrle zbog promjene klime, kao što je pojava duge i teške suše na već
kronično suhom australskom kontinentu. I tako se rasprava o tom problemu nastavlja.
Osobno, ne shvaćam zbog čega bi divovske australske životinje preživjele nebrojene
suše tijekom nekoliko desetaka milijuna godina, a potom gotovo istodobno (bar na ljestvici
koja se mjeri milijunima godina) naglo nestale baš u trenutku kad su stigli prvi ljudi. Izumrle
su ne samo u suhoj središnjoj Australiji, nego i u izrazito vlažnoj Novoj Gvineji i jugoistočnoj
Australiji, i to bez iznimke u svim staništima, od pustinja do hladnih kišnih šuma i tropskih
kišnih šuma. Zato se meni čini najvjerojatnijim da su ljudi doista istrijebili divovske životinje,
kako izravno (loveći ih da bi se prehranili) tako i neizravno (izazivanjem požara i promjenom
okoliša). No neovisno o tome hoće li se točnom pokazati klimatska hipoteza ili hipoteza
prekomjernog izlova, vidjet ćemo da je nestanak svih krupnih životinja u Australiji i Novoj
Gvineji imao ozbiljne posljedice za daljnji tijek ljudske povijesti. Tim izumiranjem nestale su
sve krupne divlje životinje koje su se inače mogle pokušati pripitomiti, pa zato urođenici
Australije i Nove Gvineje nemaju ni jednu autohtonu domaću životinju.
I tako, do naseljavanja Australije i Nove Gvineje došlo je tek u doba Velikog skoka
naprijed. Uskoro nakon toga došlo je do još jednog geografskog širenja ljudi - u najhladnija
područja Euroazije. Neandertalci su živjeli u ledenom dobu i bili adaptirani na hladnoću, no
nisu doprli sjevernije od sjeverne Njemačke i Kijeva. To ne iznenađuje, jer se čini da
neandertalci nisu imali igle, nisu šili odjeću ni imali tople domove ili druge tehnologije ključne
za preživljavanje u najhladnijoj klimi. Anatomski moderni ljudi koji su takvu tehnologiju
posjedovali prodrli su u Sibir prije 20.000 godina (naravno, postoje i sporne tvrdnje o mnogo
ranijem prodoru). Taj dolazak ljudi možda je odgovoran za izumiranje vunastog mamuta i
vunastog nosoroga u Euroaziji.
Naseljavanjem Australije i Nove Gvineje, ljudi su zauzeli tri od pet naseljivih
kontinenata. (U knjizi Euroaziju brojim kao jedan kontinent, a ispuštam Antarktiku jer na nju
ljudi nisu stupili sve do 19. stoljeća i na njoj nikad nije bilo autohtone ljudske populacije.)
Tako su preostala još dva kontinenta, Sjeverna i Južna Amerika. Oni su nedvojbeno posljednji
naseljeni, zbog očitog razloga što su za dolazak u obje Amerike iz Starog Svijeta bili potrebni
ili brodovi (za njihovo postojanje nema dokaza čak ni u Indoneziji sve do prije 40.000 godina,
a u Europi tek mnogo poslije) da bi se preplovilo more, ili je uvjet bio da je Sibir naseljen (a
on je bio nenaseljen sve do prije 20.000 godina), da bi onda ti stanovnici Sibira mogli preko
Beringova kopnenog mosta priječi u Ameriku.
Međutim, ne zna se kad su točno, između 14.000 i 35.000 godina u prošlosti, prvi
naseljenici stigli u Ameriku. Najstariji nedvojbeni ljudski ostaci u Americi nalaze se na
lokalitetima Aljaske, datirani oko 12.000. pr. Kr., iza čega slijedi obilje lokaliteta u SAD-u
južno od kanadske granice te u Meksiku datirani oko 11.000. pr. Kr. Kasnije datirani su tzv.
lokaliteti Clovis, nazvani po tipskom lokalitetu u blizini grada Clovis (Novi Meksiko), gdje su
prvo otkriveni karakteristični veliki kameni vršci kopalja. Danas poznajemo stotine lokaliteta
Clovis, diljem svih 48 južnih država SAD-a te južnije u Meksiku. Nedvojbeni dokazi ljudske
prisutnosti pojavljuju se ubrzo zatim u Amazoniji i Patagoniji. Te činjenice navode na
zaključak da lokaliteti Clovis predstavljaju prvi val naseljavanja Amerike, te da se broj tih
doseljenika brzo povečao i da su se proširili na oba američka kontinenta.
Možda je na prvi pogled čudno da su potomci naroda Clovis mogli za manje od tisuću
godina stići sve do Patagonije, koja se nalazi 13.000 kilometara južnije od današnje granice
Kanade i SAD-a. Međutim, riječ je zapravo o prosječnom širenju tempom od samo trinaest
kilometara na godinu, što je sasvim običan pothvat za lovce skupljače koji takvu udaljenost
često prevale u samo jednom danu uobičajenog traganja za hranom.
Možda je na prvi pogled neobično i da su Ameriku tako brzo naseljavali te da je
stanovništvo bilo motivirano nastaviti širenje prema jugu, sve do Patagonije. Rast populacije
nevjerojatan je kad u obzir uzmemo stvarne brojke. Ako je Amerika bila naseljena lovcima
skupljačima tako da je populacijska gustoća u prosjeku dvije osobe na četvorni kilometar (što je
poprilična gustoća za moderne lovce skupljače), to bi značilo da je ukupna populacija obje
Amerike bila oko 10 milijuna lovaca skupljača. No čak i ako se prva skupina doseljenika
sastojala od samo 100 osoba, a njihov se broj povećavao tek za 1,1% svake godine, već za
tisuću godina bilo bi 10 milijuna potomaka tih prvih doseljenika. Rast populacije od 1,1%
godišnje je također trivijalan - u moderno vrijeme opisan je porast od čak 3,4% godišnje pri
naseljavanju "djevičanske zemlje", kao kad su primjerice pobunjenici s broda Bounty i
njihove žene Tahićanke naselili otok Pitcairn.
Naglo povećanje broja lovačkih lokaliteta Clovis u prvih nekoliko stoljeća nakon
dolaska u Ameriku, nalikuje na rast broja arheološki dokumentiranih lokaliteta koji svjedoče o
ne tako davnom naseljavanju predaka Maora na Novi Zeland. Sličan porast broja lokaliteta
dokumentiran je i u slučaju mnogo ranijeg naseljavanja modernih ljudi u Europi, kao i u
slučaju naseljavanja Australije i Nove Gvineje. Zapravo širenje kulture Clovis diljem Amerike
sliči drugim primjerima naseljavanja "djevičanskih" područja.
Zbog čega je do takvog širenja kulture Clovis došlo baš u stoljećima neposredno prije
11.000. pr. Kr., a ne primjerice pet ili deset tisuća godina prije tog datuma? Sjetimo se da je
Sibir uvijek bio leden, te da se neprekidni sloj leda pružao poput neprohodne barijere cijelom
širinom Kanade, najvećim dijelom pleistocenskih ledenih doba. Već smo vidjeli da se
tehnologija prijeko potrebna za preživljavanje u ekstremno hladnim predjelima pojavila tek
nakon što su moderni ljudi prodrli u Europu prije otprilike 40.000 godina te da su ljudi prodrli
u Sibir tek 20.000 godina nakon toga. Napokon, ti rani stanovnici Sibira prešli su na Aljasku,
bilo ploveći preko Beringova prolaza (danas širokog samo 80 kilometara) bilo pješice u
ledenim razdobljima, kad je Beringov prolaz zapravo bio suhozemni most. Taj Beringov
kopneni most, tijekom tisućljeća svog povremenog postojanja, bio je širok i do 1600
kilometara, a prekrivala ga je otvorena tundra, što znači da je za ljude adaptirane na hladnoću
bio relativno lako prohodan. Kad je oko 14.000. pr. Kr. porasla razina mora, kopneni most
opet je potopljen i nastao je današnji Beringov prolaz. Bez obzira na to jesu li ti rani stanovnici
Sibira hodali do Aljaske ili su veslali, najraniji dokazi o prisutnosti ljudi na Aljasci datirani su
na otprilike 12.000. pr. Kr.
Uskoro zatim, otvorio se u sklopu kanadskih ledenjaka, u smjeru od sjevera prema
jugu, koridor bez ledenog pokrova, što je prvim stanovnicima Aljaske omogućilo da se kroz taj
koridor probiju na Velike ravnice, u blizini današnjeg kanadskog grada Edmontona. Time je za
moderne ljude bila uklonjena posljednja ozbiljna prepreka na putu od Aljaske do Patagonije.
Pioniri iz područja Edmontona shvatili su da Velike ravnice doslovno vrve krupnom divljači.
Sigurno su uživali u izobilju hrane, imali brojno potomstvo i postupno se širili prema jugu, da
bi na kraju zauzeli cijelu Ameriku.
Još jedno svojstvo fenomena Clovis uklapa se u naša očekivanja o prvoj pojavi ljudi
južno od kanadskog ledenog pokrova. Poput Australije i Nove Gvineje, obje Amerike izvorno
su bile naseljene i brojnim krupnim sisavcima. Prije otprilike 15.000 godina, američki Zapad
nalikovao je na današnje afričke ravnice Serengetija, s krdima slonova i konja koje su pratili
lavovi i gepardi, a bilo je tu i egzotičnih vrsta kao što su deve i divovski zemni ljenivci. Baš
kao i u slučaju Australije i Nove Gvineje, većina je tih krupnih vrsta sisavaca izumrla. Dok je
u Australiji do izumiranja došlo vjerojatno prije više od 33.000 godina, u obje Amerike to se
zbivalo prije 12.000 do 17.000 godina. Kosti nekih izumrlih sisavaca nađene su u izobilju i
osobito su točno datirane, pa se može reći da su te vrste izumrle oko 11.000. pr. Kr. Dva
vjerojatno najtočnije datirana izumiranja tiču se nestanka zemnog ljenivca Shasta i
Harringtonove planinske koze u području Grand Canyona; obje su populacije nestale unutar
jednog ili dva stoljeća oko 11.000. pr. Kr. Slučajno ili ne, datum se poklapa (unutar raspona
varijabilnosti eksperimentalne pogreške pri datiranju) s datumom dolaska lovaca Clovis u to
isto područje.
Otkriće brojnih kostura mamuta, među čijim su rebrima vršci kopalja Clovis, jasno
navode na zaključak da to poklapanje datuma nije slučajno. Lovci su se širili prema jugu
Amerike, putem nailazili na krupne životinje koje nikad prije toga nisu susrele čovjeka;
ljudima je zato vjerojatno bilo lako te životinje ubijati, pa su ih pritom i istrijebili. Suprotna
teorija tvrdi da su krupni američki sisavci izumrli potkraj posljednjeg ledenog doba zbog
klimatskih promjena, do kojih je (kao da su htjele zbuniti moderne paleontologe) također
došlo oko 11.000. pr. Kr.
S klimatskom teorijom izumiranja megafaune u Americi pojavljuje se isti problem kao
sa sličnom teorijom za područje Australije i Nove Gvineje. Američke krupne životinje
uspješno su preživjele završetke prethodna 22 ledena doba. Zbog čega bi većina njih izabrala
kraj 23. ledenog doba za istodobno izumiranje, u prisutnosti svih tih, navodno, bezopasnih
ljudi? Zbog čega su izumrle u svim staništima: ne samo u staništima koja su se potkraj
ledenog doba suzila, nego i u onim staništima koja su se proširila? Zato mi se čini da su za to
odgovorni lovci Clovis, no rasprava o tome traje i dalje. Koja god se teorija pokaže točnom,
činjenica je da je nestala većina krupnih vrsta sisavaca koje su inače autohtoni stanovnici
Amerika poslije mogli udomaćiti.
Nije riješeno ni pitanje jesu li lovci Clovis doista bili prvi stanovnici Amerike. Kako
obično biva kad netko ustvrdi da je neka stvar prva, stalno se pojavljuju nove tvrdnje o otkriću
lokaliteta u Americi starijih od kulture Clovis. Neke od tih tvrdnji čine se doista uvjerljivima i
uzbudljivima kad ih se prvi put objavi. Zatim se javljaju neizbježni problemi u tumačenju. Je
li navodno kameno oruđe doista oruđe koje su izradili ljudi ili je riječ o prirodnom kamenju
neobičnog oblika? Jesu li datumi dobiveni metodom radioaktivnog ugljika C-14 doista točni i
jesu li izbjegnute sve brojne poteškoće koje prate takvo datiranje? Ako su datumi točni, jesu li
oni doista povezani s ljudskim proizvodima ili je riječ o 15.000 godina staroj gomili pepela
koja leži pokraj kamenog oruđa koje je zapravo napravljeno prije samo 9000 godina?
Da ilustriramo te probleme, razmotrimo sljedeći tipični i česro navođeni primjer o
nalazu navodno starijem od kulture Clovis. Pedro Furada je naziv skloništa pod stijenom (engl.
rock shelter) u Brazilu, u kojem su arheolozi otkrili špiljske crteže koje su sigurno napravili
ljudi. Otkrili su, u gomilama kamenja na podnožju klisure, i neke kamenove koji oblikom
podsjećaju na grubo kameno oruđe. Osim toga, otkrili su navodna ognjišta, a ostaci pepela iz
njih radiokarbonski su datirani otprilike 35.000 godina u prošlost. Članci o nalazištu Pedro
Furada prihvaćeni su i objavljeni u uglednom i selektivnom međunarodnom znanstvenom
časopisu Nature.
No ni za jedan kamen u podnožju klisure nije nedvojbeno dokazano da je kameno
oruđe ili ljudsko djelo, dok vršci kopalja Clovis i oruđe kromanjonaca to nedvojbeno jesu. Ako
stotine tisuća kamenova padne s visoke klisure tijekom desetaka tisuća godina, mnogi od njih
će se otkrhnuti ili razbiti kad padnu na stijene u podnožju, a neki će nalikovati na oruđe koje su
isklesali i napravili ljudi. U zapadnoj Europi i na području Amazone, arheolozi su datirali
pigmente korištene za izradu špiljskih crteža, ali to nije učinjeno i na nalazištu Pedro Furada.
Šumski požari često izbijaju u blizini lokaliteta i stvaraju pepeo koji vjetar i bujice redovito
nanose u špilje. Ne postoje dokazi koji bi jasno povezali 35.000 godina star pepeo sa špiljskim
crtežima nalazišta Pedro Furada. Iako su otkrivači lokaliteta i dalje uvjereni u ispravnost svog
tumačenja, tim arheologa koji nije bio izvorno uključen u iskapanja, ali je sklon vjerovati da
postoje preteče kulture Clovis, nedavno je posjetio lokalitet i nije se uvjerio u vjerodostojnost
tumačenja.
Sjevernoamerički lokalitet koji trenutačno slovi kao najvjerojatnija preteča kulture
Clovis jest špilja Meadowcroft u Pennsylvaniji, koja je prema objavljenim radiokarbonskim
datumima stara oko 16.000 godina. Na lokalitetu Meadowcroft ni jedan arheolog ne poriče da
su brojni ljudski artefakti pronađeni u brojnim i vrlo pažljivo iskapanim slojevima. No
najstariji radiokarbonski datumi nemaju smisla, jer su s njima povezane biljne i životinjske
vrste koje su nedavno živjele u Pennsylvaniji, u području umjerene klime, a ne one koje
očekujemo u ledeno doba prije 16.000 godina. Zato treba pretpostaviti da ti uzorci pepela iz
najstarijih slojeva lokaliteta zapravo potječu nakon razdoblja kulture Clovis, ali da su zagađeni
starijim ugljikom. Najuvjerljivija moguća preteča kulture Clovis u Južnoj Americi je lokalitet
Monte Verde u južnom Čileu, čija je starost otprilike 15.000 godina. Danas većini arheologa
taj datum izgleda uvjerljiv, no oprez je opravdan kad se uzmu u obzir sva prethodna
razočaranja.
Ako su prije kulture Clovis doista postojali drugi ljudi u Americi, zbog čega je njihovo
postojanje tako teško dokazati? Arheolozi su istražili stotine lokaliteta diljem Amerike i jasno
ih datirali između 2000. i 11.000. pr. Kr., u što su uključeni i deseci lokaliteta Clovis na
sjevernoameričkom Zapadu, špilje u gorju Appalachian, te lokaliteti u obalnom području
Kalifornije. Ispod arheoloških slojeva s nedvojbenim tragovima ljudi, na mnogima od tih
lokaliteta, dublji i stariji slojevi i dalje sadrže jasne ostatke životinja, no više nema ostataka
ljudi. Slabosti u dokumentiranju ljudskih ostataka prije kulture Clovis u Americi u kontrastu
su s čvrstim dokazima u Europi, gdje stotine lokaliteta jasno potvrđuju prisutnost modernih
ljudi mnogo prije nego što su se lovci Clovis pojavili u Americi oko 11.000. pr. Kr. Još je
dojmljivija dokazna grada iz Australije i Nove Gvineje, gdje je aktivno deset puta manje
arheologa nego u SAD-u, a ti malobrojni znanstvenici ipak su otkrili više od stotinu nedvojbenih
preteča kulture Clovis diljem kontinenta.
Prvi ljudi zasigurno nisu helikopterom doletjeli od Aljaske u Meadovvcroft ili Monte
Verde, preskočivši silne udaljenosti. Zagovornici naseljavanja prije kulture Clovis sugeriraju da
je to stanovništvo tisućama ili čak desecima tisuća godina imalo vrlo nisku gustoću
naseljenosti ili su u arheološkom smislu gotovo nevidljivi zbog nepoznatih razloga na kakve
nismo naišli drugdje u svijetu. Takva tumačenja čine nam se beskrajno manje vjerojatnima u
usporedbi s mogućnošću da ni Monte Verde ni Meadowcroft ni druge navodne preteče kulture
Clovis jednostavno nisu toliko stari. Da se doista dogodilo naseljavanje Amerike prije kulture
Clovis, čini mi se da bi do danas to postalo očito na brojnim lokalitetima i da o tome više ne
bismo žustro raspravljali. No činjenica je da su mišljenja arheologa o tome i dalje podijeljena.
Posljedice za shvaćanje kasnije američke prapovijesti iste su, neovisno o tome koje je od
prethodnih tumačenja točno. Ili je Amerika prvi put naseljena oko 11.000. pr. Kr. i brzo se
napunila ljudima. Ili je do prvog naseljavanja došlo nešto prije (većina zagovornika
naseljavanja prije kulture Clovis predložila bi da je to bilo prije 15.000 ili 20.000 godina,
možda i 30.000 godina; malo tko bi ozbiljno posezao za još starijim datumima); no ti su
naseljenici ostali malobrojni i neuočljivi sve do otprilike 11.000. pr. Kr. U oba slučaja, od
svih pet naseljivih kontinenata, Sjeverna i Južna Amerika imaju najkraću ljudsku prapovijest.
***
S naseljavanjem Amerike, ljudi su se proširili na većinu naseljivih područja
kontinenata, kontinentalnih otoka te oceanskih otoka, od Indonezije do onih istočno od Nove
Gvineje. Naseljavanje preostalih svjetskih otoka zbivalo se sve do modernih vremena:
sredozemni otoci poput Krete, Cipra, Korzike i Sardinije naseljeni su između 8500. i 4000. pr.
Kr.; naseljavanje Kariba započelo je oko 4000. pr. Kr.; naseljavanje polinezijskih i
mikronezijskih otoka između 1200. i 1000. pr. Kr.; Madagaskara otprilike između 300. i 800.
n. e.; a Islanda u 9. stoljeću. Urođenici Amerike, vjerojatni preci Eskima, proširili su se
Arktikom oko 2000. pr. Kr. Nakon toga su kao jedina nenaseljena područja u posljednjih 700
godina preostali samo najudaljeniji otoci Atlantskog i Indijskog oceana (npr. Azori i Sejšeli)
te Antarktika.
Jesu li razlike u datumu naseljavanja različitih kontinenata imale bitne posljedice za
daljnji tijek povijesti? Pretpostavimo da vremeplovom možemo prebaciti arheologa u prošlost,
na put oko svijeta 11.000. pr. Kr. S obzirom na tadašnje stanje svijeta, bi li arheolog mogao
predvidjeti slijed kojim su ljudska društva na različitim kontinentima razvila vatreno oružje,
proširila zarazne klice i proizvodila čelik, pa tako predvidjeti i stanje današnjeg svijeta?
Naš arheolog mogao bi razmotriti moguće prednosti ranog početka, to jest onih koji su
počeli prvi. Kad bi to bilo iole bitno, onda bi Afrika uživala golemu prednost: barem 5
milijuna godina duljeg zasebnog postojanja predaka ljudi u odnosu na ostale kontinente. Osim
toga, ako je točno da su moderni ljudi nastali u Africi prije otprilike 100.000 godina i proširili
se na ostale kontinente, to bi izbrisalo sve prednosti prikupljene prije toga na drugim mjestima
te Afrikancima omogućilo novu početnu prednost. Nadalje, genetička raznolikost ljudi
najizraženija je u Africi; možda su raznovrsniji ljudi kao cjelina proizvodili raznovrsnije izume.
No naš arheolog zatim bi se mogao zapitati: što zapravo znači "početna prednost", s
obzirom na svrhu ove knjige? Ne smijemo doslovno shvatiti metaforu o utrci. Ako pod
početnom prednošću smatramo vrijeme potrebno da se naseli kontinent nakon dolaska prvih
nekoliko doseljenika, onda je to vrijeme relativno kratko: primjerice, manje od tisuću godina
da se popuni čak i cijeli Novi svijet. No ako pod početnom prednošću smatramo vrijeme
potrebno za adaptaciju na lokalne uvjete, priznajem da je za adaptaciju na neke ekstremne
okoliše potrebno poprilično dugo: primjerice, 9000 godina za naseljavanje Visokog Arktika
nakon naseljavanja ostalog dijela Sjeverne Amerike. No ljudi bi istraživali i putovali te bi se
na većinu drugih područja brzo adaptirali, nakon nastanka moderne ljudske inventivnosti.
Primjerice, nakon što su preci Maora stigli na Novi Zeland, trebalo im je jedva jedno stoljeće
da otkriju sve imalo vrijedne izvore kamena; samo nekoliko dodatnih stoljeća da ubiju i
posljednju mou, iako je bila riječ o jednom od najnepristupačnijih terena na zemlji; te samo
nekoliko stoljeća da se međusobno diferenciraju u cijeli raspon različitih društava, od obalnih
lovaca skupljača do ratara koji se bave novim oblicima skladištenja hrane.
Zato bi naš arheolog mogao pogledati Ameriku i zaključiti da bi Afrikanci, unatoč
naizgled golemoj početnoj prednosti, bili potisnuti od prvih Amerikanaca za manje od jednog
tisućljeća. Nakon toga, mnogo veća ukupna površina obaju Amerika (50% veća od Afrike) te
mnogo veća raznovrsnost okoliša dali bi autohtonim Amerikancima prednost u odnosu na
Afrikance.
Zatim bi se arheolog mogao okrenuti Euroaziji i ovako razmišljati. Euroazija je najveći
kontinent na svijetu. Ljudi je nastavaju dulje nego bilo koji drugi kontinent osim Afrike. To
što su milijun godina prije naseljavanja Euroazije preci ljudi već živjeli u Africi, vjerojatno
nije bitno, jer su ti protoljudi bili na vrlo primitivnom stupnju razvoja. Naš arheolog mogao bi
razmotriti procvat tijekom gornjeg paleolitika u jugozapadnoj Europi, prije 20.000 do 12.000
tisuća godina, sa svim onim slavnim umjetničkim djelima i složenim oruđem, pa se pitati je li
Euroazija već tada počela dobivati prednost, barem lokalno.
Napokon, arheolog bi pogledao Australiju i Novu Gvineju, prvo uočio njezinu malu
površinu (to je najmanji kontinent) čiji je velik dio pokriven pustinjom u kojoj tek malobrojni
ljudi mogu živjet:, pa bi uočio izoliranost kontinenta i činjenicu da je naseljen poslije Afrike i
Euroazije. Sve bi ga to moglo navesti da predvidi spori razvoj Australije i Nove Gvineje.
No sjetite se da su stanovnici Australije i Nove Gvineje mnogo prije svih ostalih
posjedovali plovila. Slikali su po stijenama špilja barem jednako rano kao i kromanjonci u
Europi. Jonathan Kingdon i Tim Flannery uočili su jednu pojedinost: da bi naselili Australiju i
Novu Gvineju s otoka azijske kontinentalne ploče, ljudi su morali naučiti kako da se nose s
novim okolišem na otocima središnje Indonezije - labirintom razvedene obale, koji sadrži
najobilnije morske resurse, koraljne grebene i mangrove. Dok su doseljenici u smjeru istoka
prelazili tjesnace koji razdvajaju otoke Indonezije, iznova su se adaptirali, naselili sljedeći otok,
pa opet započeli naseljavanje sljedećeg otoka u nizu. To je bilo dotad neviđeno zlatno doba
sukcesivnih populacijskih eksplozija. Možda su ti ciklusi naseljavanja, adaptacije i populacijske
eksplozije bili selektivna podloga za Veliki skok naprijed, koji se onda difuzijski širio natrag na
zapad, u Euroaziju i Afriku. Ako je takav scenarij točan, onda su Australija i Nova Gvineja
stekle golemu početnu prednost koja je u tom području mogla služiti kao poticaj za daljnji
razvoj čovječanstva i dugo nakon Velikog skoka naprijed.
I tako, putnik kroz vrijeme u 11.000. pr. Kr. ne bi mogao predvidjeti na kojem će se
kontinentu najbrže razvijati ljudska društva, ali bi mogao sastaviti uvjerljivu priču za svaki od
kontinenata. Gledajući unatrag, naravno, znamo da je taj ključni kontinent bila Euroazija. No
ispada da stvarni razlozi u pozadini bržeg razvoja euroazijskih društava uopće nisu tako
jednostavni i izravni kao što bi se našem arheologu moglo učiniti 11.000. pr. Kr. Ostatak ove
knjige je potraga za tim stvarnim razlozima.
2. POGLAVLJE
Prirodni povijesni eksperiment
Na otočju Chatham, 800 kilometara istočno od Novog Zelanda, u prosincu 1835.
brutalno je prekinuta stoljetna sloboda naroda Moriori. Te godine, 19. studenoga, stigao je
brod s 500 Maora naoružanih puškama, toljagama i sjekirama, a za njim je 5. prosinca stigao još
jedan brod s 400 Maora. Grupe Maora počele su hodati naseljima naroda Moriori, oglašavajući
da su od danas Moriori njihovi robovi te ubijajući sve one koji bi se pobunili. Budući da je
Moriorija bilo dvostruko više od Maora, taj bi se narod obranio da su pružili organizirani
otpor. Međutim, Moriori sukobe tradicionalno rješavaju mirnim putem. Na sastanku
plemenskog vijeća odlučili su da neće uzvratiti nasiljem, nego će Maorima ponuditi mir,
prijateljstvo i podjelu resursa.
No prije nego što su Moriori to uspjeli ponuditi, Maori su ih masovno napali. U
nekoliko sljedećih dana, pobili su stotine Moriorija, skuhali i pojeli tijela mnogih od njih, a
porobili sve ostale, s time da su većinu preživjelih pobili u nekoliko sljedećih godina, kad im
se prohtjelo, i bez osobitog razloga. Preživjeli Moriori je o tome ovako pričao: "(Maori)
počeli su nas ubijati poput ovaca... bili smo prestravljeni, pobjegli smo u šikaru, skrivali se u
podzemnim jamama i bilo gdje drugdje samo da izbjegnemo neprijatelje. To je bilo beskorisno;
oni bi nas otkrili i ubijali - muškarce, žene, djecu, sve bez razlike." Jedan od Maora osvajača
to je ovako objasnio: "Uzeli smo što smo htjeli... u skladu s našim običajima, i pohvatali smo
sve ljude. Ni jedan se nije izvukao. Neki su bježali, pa smo ih pobili, a i druge smo pobili - pa
što? Bilo je to u skladu s našim običajima."
Brutalni ishod tog sukoba Moriorija i Maora bio je Iako predvidiv. Moriori su bili mala
i izolirana populacija lovaca skupljača, s najjednostavnijom tehnologijom i oružjem, posve
neiskusni u ratovanju te bez snažnog vodstva ili organizacije. Osvajači Maori (sa sjevernog
otoka Novog Zelanda) pripadali su velikoj populaciji zemljoradnika, stalno uključeni u
divljačko ratovanje, opremljeni naprednijom tehnologijom i oružjem, a djelovali su pod
snažnim vodstvom. Naravno, kad su dvije skupine napokon stupile u kontakt, Maori su poklali
Moriorije, a ne obratno.
Tragedija Moriorija slična je mnogim takvim tragedijama u suvremenom svijetu i
prošlosti, kad se mnogoljudniji i dobro naoružani narodi sukobe s malobrojnijim i slabo
naoružanim protivnicima. Ono što sukob Maora i Moriorija čini žalosno poučnim jest da su
oba naroda potekla od istih predaka prije manje od tisuću godina. Oba su naroda pripadnici
polinezijskih naroda. Moderni Maori su potomci polinezijskih zemljoradnika koji su oko 1000.
n. e. naselili Novi Zeland. Uskoro zatim, skupina tih Maora naselila je otočje Chatham i
postala narod Moriori. U stoljećima poslije razdvajanja, skupine su se razvijale u suprotnim
smjerovima, pri čemu su Maori sa sjevernog otoka razvili složeniju, a Moriori jednostavniju
tehnologiju i političku organizaciju. Moriori su se vratili životu lovaca skupljača, a Maori sa
sjevernog otoka prionuli su na intenzivniju poljoprivredu.
Ti različiti tijekovi razvoja zapečatili su ishod njihova kasnijeg sukoba. Da možemo
shvatiti razloge razlika u razvoju ta dva otočna društva, imali bismo model za razumijevanje
šireg problema razvoja interkontinentalnih razlika.
***
Povijest Moriorija i Maora predstavlja kratkotrajni i ograničeni prirodni eksperiment
kojim se utvrđuje kako okoliš utječe na ljudska društva. Prije nego što pročitate cijelu knjigu
o učincima okoliša na mnogo široj razini - učincima na ljudska društva diljem svijeta u
posljednjih 13.000 godina - bilo bi razborito da očekujete neku potvrdu, na manjim
primjerima, da su takvi učinci doista bitni. Da ste laboratorijski znanstvenik koji proučava
štakore, možda biste proveli takve testove uzevši jednu koloniju štakora, podijelivši te štakore
pretke u skupine, u brojne kaveze s različitim okolišem, pa se vratili nakon mnogo štakorskih
generacija da vidite što se dogodilo. Naravno, takav planski eksperiment ne može se izvesti s
ljudskim društvima. Umjesto toga, znanstvenici moraju tragati za primjerima "prirodnih
eksperimenata" u kojima se nešto slično dogodilo ljudima u prošlosti.
Takav se eksperiment odvijao tijekom naseljavanja Polinezije. Diljem Tihog oceana,
dalje od Nove Gvineje i Melanezije, raštrkane su tisuće otoka koji se silno razlikuju po
površini, izoliranosti, nadmorskoj visini, klimi, plodnosti te geološkim i biološkim resursima
(slika 2.1). Tijekom najvećeg dijela ljudske povijesti, ti su otoci ležali daleko izvan dosega
tadašnjih plovila. Oko 1200. pr. Kr., skupina ljudi koja se bavila zemljoradnjom, ribolovom i
pomorstvom u području Bismarckova arhipelaga, sjeverno od Nove Gvineje, napokon je
uspjela naseliti neke od tih otoka. U sljedećim stoljećima, njihovi su potomci naselili praktički
svaki naseljiv komadić kopna u Tihom oceanu. Proces je uglavnom dovršen do 500. n. e., a
posljednjih nekoliko otoka naseljeno je oko 1000. n. e. ili odmah nakon toga.
I tako su, u relativno kratkom razdoblju, pripadnici iste utemeljiteljske populacije
naselili otoke s različitim prirodnim okolišem. Zajednički preci svih suvremenih polinezijskih
populacija dijelili su istu kulturu, jezik, tehnologiju i skup udomaćenih biljaka i životinja.
Zato je povijest Polinezije prirodni eksperiment koji nam omogućuje proučavanje ljudske
adaptacije, bez uobičajenih komplikacija zbog višestrukih valova različitih doseljenika (što
često onemogućuje pokušaje razumijevanja adaptacije u drugim područjima svijeta).
U okviru tog srednje velikog testa, sudbina Moriorija predstavlja manji test. Nije teško
pratiti kako je različiti okoliš otočja Chatham i Novog Zelanda različito utjecao na Moriorije i
Maore. Preci Maori koji su prvi naselili Chatham bili su zemljoradnici, no njihovi tropski usjevi
nisu mogli uspijevati u hladnoj klimi Chathama, pa je doseljenicima preostalo tek da se vrate
lovačko-skupljačkom načinu života. Kao takvi, nisu proizvodili višak usjeva za preraspodjelu ili
skladištenje, pa nisu mogli hraniti i podržavati specijalizirane obrtnike koji se ne bave lovom, ni
vojnike, birokrate i poglavice. Njihova lovina bili su tuljani, morski beskralješnjaci (puževi,
školjke i rakovi) i ribe, koje se moglo uhvatiti rukama ili toljagama i za što nije bila potrebna
složenija tehnologija. Osim toga, Chatham čine relativno mali i udaljeni otoci, na kojima
može preživjeti populacija od oko 2000 lovaca skupljača. Kako nije bilo drugih dostupnih
otoka za naseljavanje, Moriori su morali ostati na Chathamu te naučiti kako da uspješno žive
jedni uz druge. To su uspjeli odbacujući ratovanje, a mogućnost sukoba zbog prenapučenosti
smanjili su tako što su kastrirali dio muške dojenčadi. Kao rezultat, nastala je mala i
neratoborna populacija ljudi s jednostavnom tehnologijom i oružjem, bez snažnog vodstva ili
organizacije.
Slika 2.1. Polinezijski otoci. Imena u zagradama označuju neka područja koja nisu dio Polinezije.
Nasuprot tome, sjeverni (topliji) dio Novog Zelanda, koji je najveća skupina otoka u
Polineziji, bio je pogodan za zemljoradnju. Maori koji su ostali na Novom Zelandu množili su
se sve dok ih nije bilo više od 100.000. Mjestimice su se razvile vrlo napučene populacije,
stalno uključene u divljačko ratovanje sa susjednim populacijama. Uz višak usjeva koji su
uspijevali uzgojiti i uskladištiti, Maori su mogli prehraniti i razne specijalizirane obrtnike,
poglavice i poluprofesionalne vojnike. Bilo im je potrebno, pa su i razvili, raznovrsno
poljoprivredno oruđe, ali i oružje i alat za zanate i umjetnost. Gradili su složene ceremonijalne
građevine i vrlo velik broj utvrda.
I tako, društva Moriorija i Maora razvila su se od istog društva, ali na vrlo različit
način. Ova nova društva izgubila su čak i svijest o postojanju onih drugih, a nisu imali
međusobnog kontakta nekoliko stoljeća - vjerojatno oko 500 godina. Napokon, australski brod
lovaca na tuljane, koji je na putu do Novog Zelanda posjetio otočje Chatham, donio je na Novi
Zeland vijest o otocima na kojima postoji "prostrano more s obiljem morskih mekušaca i riba,
s jezerima u kojima vrve jegulje; to je zemlja karaka bobica... stanovnici su brojni, no ne
znaju se boriti i nemaju oružja." Te su vijesti bile dovoljne da devetsto Maora potaknu na
plovidbu prema Chathamu. Ishod nam jasno pokazuje kako okoliš već u kratkom vremenu
može utjecati na ekonomiju, tehnologiju, političku organizaciju i ratničko umijeće.
***
Kao što smo rekli, sukob Maora i Moriorija predstavlja mali test u okviru srednje
velikog testa. Što iz Polinezije kao cjeline možemo naučiti o utjecaju okoliša na ljudska društva?
Koje razlike između društava na različitim otocima Polinezije trebamo objasniti?
Okoliš Polinezije u cjelini je mnogo raznolikiji od okoliša na Novom Zelandu i otočju
Chatham, a Chatham predstavlja jednostavnu krajnost polinezijske organizacije. Prema načinu
života, Polinežani su se kretali u rasponu od lovaca skupljača Chathama, preko zemljoradnika
koji krče i spaljuju zemlju, do onih s intenzivnom proizvodnjom hrane i jednom od najvećih
zabilježenih gustoća populacije. Proizvođači hrane u Polineziji intenzivno su se bavili uzgojem
svinja, pasa i pilića. Organizirali su radnu snagu kako bi izgradili velike sustave navodnjavanja
za poljoprivredu te da bi ogradili velika mrijestilišta za uzgoj riba. Ekonomski temelj društava
Polinezije sastojao se od više-manje samodovoljnih domaćinstava, no na nekim su otocima
postojali cehovi nasljednih poluprofesionalnih specijaliziranih obrtnika. U pogledu društvene
organizacije, društva Polinezije kretala su se u rasponu od prilično egalitarnih zajednica sela
do nekih od najraslojenijih društava na svijetu, s brojnim hijerarhijski povezanim obiteljskim
stablima/ograncima te poglavicom i klasama pučana čiji su se članovi međusobno ženili samo
s pripadnicima svoje klase. U pogledu političke organizacije, otoci Polinezije bili su područja
podijeljena između međuovisnih plemenskih ili seoskih jedinica, ali je bilo i protoimperija s
brojnim otocima, koji su imali stalnu vojsku za invaziju drugih otoka i osvajačke ratne
pohode. Napokon, materijalna kultura Polinezije varirala je od proizvodnje osobnih
potrepština do konstrukcije monumentalnih kamenih građevina. Kako objasniti tu
raznolikost?
Tim razlikama među društvima Polinezije pridonosilo je barem šest varijabli različitih
otoka Polinezije: otočna klima, geološki tip, morski resursi, površina, fragmentiranost
zemljišta, te izolacija. Razmotrimo raspon tih čimbenika, prije nego što razmotrimo njihove
specifične posljedice za polinezijska društva.
Klima u Polineziji varira od tople tropske ili suptropske na većini otoka, koji leže blizu
ekvatora, do umjerene na najvećem dijelu Novog Zelanda, te hladne subantarktičke na otočju
Chatham i južnom dijelu novozelandskog Južnog otoka. Veliki otok Havaja, iako leži
poprilično unutar Rakove obratnice, ima dovoljno visoke planine da bi postojala alpska
staništa i povremeno padao snijeg. Količina kiše varira od najveće zabilježene na Zemlji (na
novozelandskom Fjordlandu i u havajskoj močvari Alakai na otoku Kauai) do deset puta
manje na otocima, koji su tako suhi da imaju tek rubnu vrijednost za zemljoradnju.
Geološki tipovi otoka obuhvaćaju koraljne atole, uzdignuti vapnenac, vulkanske
otoke, dijelove kontinenta, te smjesu tih tipova. Jedna krajnost su nebrojeni otočići poput onih
u arhipelagu Tuamotu, koji su niski plosnati atoli što se jedva izdižu iznad morske razine.
Drugi stariji atoli, kao što su Henderson i Rennell, izdigli su se znatno iznad morske razine i
sad predstavljaju izdignute vapnenačke otoke. Obje su vrste atola problem za ljudsko
naseljavanje, jer se sastoje isključivo od vapnenca, bez drugih vrsta stijena, imaju vrlo tanki
sloj plodnog tla, a nemaju trajni izvor pitke vode. Druga je krajnost najveće otočje Polinezije,
Novi Zeland, koji je stari i geološki raznovrstan fragment drevnog kontinenta Gondwana, a
sadrži različite mineralne resurse, uključujući i komercijalno iskoristivo željezo, ugljen, zlato i
žad. Većina drugih velikih polinezijskih otoka su vulkani koji su se izdigli iz mora, nikad nisu
bili dio kontinenta, a mogu ili ne moraju imati dijelove sastavljene od uzdignutog vapnenca.
Takvi otoci nemaju geološko bogatstvo Novog Zelanda, ali su barem bolji od atola (s gledišta
Polinežana) po tome što nude različite vrste vulkanskih stijena, od kojih su neke vrlo pogodne
za izradu kamenog oruđa.
Vulkanski otoci se međusobno razlikuju. Neki su toliko visoki da se na njihovim
planinama stvara kiša, pa su otoci obilno natopljeni, s debelim slojem plodnog tla i trajnim
tekućicama. Takvi su primjerice svi Društveni otoci, Samoa, Marquesas i osobito Havaji,
polinezijski arhipelag s najvišim planinama. Medu nižim otocima, Tonga i (u manjoj mjeri)
Uskršnji otok također imaju bogato tlo zbog vulkanskog pepela, no nedostaju im veći potoci i
rijeke kao na Havajima.
Što se tiče morskih resursa, većinu otoka Polinezije okružuje plitko more s koraljnim
grebenima, a mnogi otoci imaju i lagune. Takva područja doslovno vrve ribama i morskim
mekušcima. Međutim, stjenovite obale Uskršnjeg otoka, Pitcairna i Marquesasa, kao i strmo
oceansko dno uz odsutnost koraljnih grebena oko takvih otoka, mnogo su manje produktivan
izvor morske hrane.
Površina je sljedeća očita varijabla, a kreće se od pola kvadratnog kilometra za otok
Anuta koji je najmanji trajno naseljen i izoliran polinezijski otok, pa sve do 270.000
kvadratnih kilometara za minikontinent Novi Zeland. Naseljivo zemljište nekih otoka,
posebice Marquesasa, razlomljeno je grebenima u doline strmih obronaka, dok je na otocima
poput Tonge i Uskršnjeg otoka to blago valovit teren kojim je lagano putovati i komunicirati.
Izdvojenost je posljednja varijabla koju moramo razmotriti. Uskršnji otok i otočje
Chatham maleni su i toliko udaljeni od drugih otoka da su se nakon njihova početnog
naseljavanja tamo utemeljila društva koja su se razvijala posve izdvojeno od ostatka svijeta.
Novi Zeland, Havaji i Marquesas također su vrlo udaljeni, no barem posljednja dva očito su
imala dodatne kontakte s drugim otocima nakon prvog naseljavanja, a sva tri arhipelaga
sastoje se od brojnih otoka koji su dovoljno blizu jedni drugima da bi postojala više-manje
redovita komunikacija. Arhipelag Tonga, posebice, leži dovoljno blizu arhipelazima Fidži,
Samoa i Wallis, što je omogućilo redovita putovanja među njima i na kraju omogućilo
stanovnicima Tonge da osvoje Fidži.
***
Nakon ovog kratkog pregleda različitih okoliša Polinezije, razmotrimo sada kako je ta
raznolikost utjecala na polinezijska društva. Način prehrane pogodan je za početnu analizu,
jer utječe na ostale oblike društvenosti.
Prehrana u Polineziji ovisila je o različitim kombinacijama ribolova, skupljanja divljih
biljaka i morskih beskralješnjaka (školjki, puževa i rakova), lovljenja kopnenih ptica te
morskih ptica koje se sezonski razmnožavaju na kopnu; te proizvodnje hrane. Na većini
polinezijskih otoka izvorno su živjele velike ptice nesposobne za let, koje su evoluirale u
odsutnosti grabežljivaca, a najpoznatiji su primjeri moe s Novog Zelanda te zemne guske s
Havaja. Te su ptice bile važan izvor hrane za prve doseljenike, osobito na novozelandskom
Južnom otoku, no većina je uskoro istrijebljena na svim otocima, jer ih je bilo vrlo lako loviti.
Vrlo se brzo smanjio i broj ptica koje se na otocima sezonski razmnožavaju, no one su barem
na nekim otocima ostale važan izvor hrane. Morski resursi bili su bitni na većini otoka, no
najmanje na Uskršnjem otoku, Pitcairnu i otočju Marquesas, gdje su ljudi zbog toga bili
posebno ovisni o hrani koju su sami proizveli.
Drevni Polinežani sa sobom su na otoke donijeli tri vrste domaćih životinja (svinje,
piliće i pse), a u samoj Polineziji nisu pripitomili nikakve nove vrste. Sve tri vrste zadržale su
se na mnogim otocima, no na udaljenijim i izdvojenim otocima nije bilo jedne ili više njih, bilo
zbog toga što kanuima dovezene životinje nisu uspjele preživjeti dugu plovidbu, bilo zbog
toga što uginule životinje nije bilo lako ponovno prevesti iz vanjskog svijeta. Primjerice, na
izoliranom Novom Zelandu ostali su na kraju samo psi, a na Uskršnjem otoku i Tikopiji samo
pilići. Bez pristupa koraljnim grebenima ili plodnim plitkim vodama, te uz brzo istrebljivanje
zemnih otočnih ptica, stanovnici Uskršnjeg otoka okrenuli su se gradnji kokošinjaca i
intenzivnom peradarstvu.
Međutim, te tri vrste domaćih životinja su u najboljem slučaju služile tek kao povremeni
obroci. Proizvodnja hrane u Polineziji uglavnom je ovisila o zemljoradnji, koja nije bila
moguća u subantarktičkom području jer su svi polinezijski usjevi bili tropski, izvorno
udomaćeni izvan Polinezije i pristigli s doseljenicima. Doseljenici Chathama i hladnog južnog
dijela novozelandskog Južnog otoka tako su bili prinuđeni napustiti zemljoradnju naslijeđenu
od svojih predaka tisućama godina prije, te opet postati lovci skupljači.
Narodi na ostalim otocima Polinezije bavili su se zemljoradnjom koja se temeljila na
suhozemnim biljkama (osobito taro, jams te slatki krumpir), navodnjavanim usjevima
(uglavnom taro), te stablima (kao što su kruhovac, banane i kokosovi orasi). Plodnost i
relativna važnost tih biljnih vrsta znatno se razlikovala od otoka do otoka, ovisno o njihovom
okolišu. Gustoća ljudskih populacija bila je najniža na Hendersonu i Rennellu te na atolima,
zbog njihova škrtog tla i nedostatka pitke vode. Gustoća je bila niska i u dijelu Novog Zelanda
s umjerenom klimom, koji je bio prehladan za neke polinezijske biljke. Polinežani na tim i
nekim drugim otocima bavili su se neinvazivnom zemljoradnjom, stalno se seleći te krčeći i
paleći zemlju.
Tlo je bilo bogato na drugim otocima, ali ti otoci nisu bili dovoljno visoki da bi imali
trajne tekućice pa zato nije bilo moguće navodnjavanje. Stanovnici tih otoka razvili su
intenzivnu suhozemnu zemljoradnju, za koju je bio potreban vrlo naporan rad pri izgradnji
terasa, zaštiti korijenja mladih stabala steljom od vlažne slame i lišća, rotaciji usjeva,
smanjivanju ili ukidanju ugara (preorana, ali nezasijana zemlja), te održavanju tri plantaže.
Suhozemna zemljoradnja postala je osobito produktivna na Uskršnjem otoku, na otočiću
Anuta, ta na dugoj i niskoj Tongi, gdje su na najvećem dijelu otočne površine Polinežani sadili
i uzgajali biljke za hranu.
Najproduktivnija zemljoradnja u Polineziji bila je uzgajanje taroa na navodnjavanim
poljima. Što se tiče napučenijih tropskih otoka, to nije bilo moguće na Tongi jer je bila preniska
i bez rijeka. Zemljoradnja s navodnjavanjem dosegla je vrhunac na najzapadnijim havajskim
otocima: Kauai, Oahu i Molokai, koji su bili dovoljno veliki i vlažni da imaju ne samo trajne
tekućice nego i veliku populaciju ljudi potrebnih za projekte gradnje. Havajske skupine
radnika sagradile su složene sustave navodnjavanja za polja taroa, čiji je prinos bio i do 600 tona
po četvornom kilometru, što je najviši prinos usjeva u cijeloj Polineziji. Tako visok prinos zauzvrat
je omogućio intenzivni uzgoj svinja. Havaji su bili jedinstveni i po upotrebi masovnog rada pri
navodnjavanju i konstruiranju velikih ribnjaka za uzgoj ribe mlječnjače (eng. milkfish) i
cipala.
***
Kao rezultat svih tih uz okoliš vezanih varijacija u načinu prehrane, gustoća ljudskih
populacija (mjerena brojem ljudi po četvornom kilometru zemlje iskoristive za obradu) u
Polineziji jako se razlikovala. Na donjem kraju bili su lovci skupljači s Chathama (samo 2
stanovnika na četvorni kilometar) i na novozelandskom Južnom otoku, te zemljoradnici na
ostatku Novog Zelanda (11 stanovnika na četvorni kilometar). Nasuprot tome, na mnogim
otocima s intenzivnom zemljoradnjom gustoća populacije premašivala je 47 stanovnika na
četvorni kilometar. Tonga, Samoa i Društveni otoci dosegli su od 82 do 100 stanovnika na
četvorni kilometar, a Havaji čak 120. Rekord od 430 stanovnika na četvorni kilometar
dosegnut je na strmom otoku Anuta, gdje su ljudi gotovo cijelo kopno iskoristili za intenzivnu
proizvodnju hrane i tako stisnuli 160 stanovnika na ukupnu otočnu površinu od malo manje
od pola četvornog kilometra; to ih svrstava među najgušće samodostatne populacije na
svijetu. Gustoća populacije na Anuti nadmašivala je onu u modernoj Nizozemskoj, a gotovo
je jednaka onoj u Bangladešu.
Veličina populacije je umnožak populacijske gustoće (broj stanovnika po četvornom
kilometru) i površine (četvorni kilometar). Relevantna površina nije cijela površina otoka,
nego površina političke jedinice, a ona može biti i veća i manja od površine jednog otoka. S
jedne strane, susjedni otoci mogu se spojiti u jednu političku jedinicu. S druge strane,
pojedinačni veliki otoci razvedenog krajolika bili su podijeljeni u brojne neovisne političke
jedinice. Zato je površina političke jedinice bila ovisna o površini otoka, ali i o stupnju
razvedenosti i izoliranosti otoka.
Cijeli otok bio je jedna politička jedinica kad su u pitanju bili mali otoci bez jakih
zapreka za unutarnju komunikaciju - npr. Anuta, sa svojih 160 stanovnika. Mnogi veći otoci
nikad nisu postali politički ujedinjeni, bilo zato što se populacija sastojala od raspršenih
skupina od samo nekoliko desetaka lovaca skupljača (npr. Chatham i južni dio
novozelandskog Južnog otoka), bilo zato što se sastojala od prilično raspršenih zemljoradnika
(ostatak Novog Zelanda) ili zemljoradnika koji su živjeli u populacijama gusto zbijenima u
određenim područjima, ali razdvojenima brdovitim područjima koja su priječila političko
ujedinjenje. Primjerice, na otočju Marquesas stanovnici susjednih dolina strmih obronaka
međusobno su komunicirali uglavnom pomorskim putem; svaka dolina bila je neovisni
politički entitet sastavljen od nekoliko stotina stanovnika, a većina većih otoka Marquesasa
ostala je podijeljena na brojne takve entitete.
Krajolik Tonge, Samoe, Društvenih otoka i Havaja omogućio je političko ujedinjenje
unutar otoka, gdje su političke jedinice imale po 10.000 stanovnika ili više (više od 30.000 na
velikim havajskim otocima). Udaljenost otoka u arhipelagu Tonga, kao i udaljenost Tonge od
susjednih arhipelaga, bila je dovoljno skromna te je naposljetku nastalo otočno carstvo s više
od 40.000 podanika. Dakle, političke jedinice u Polineziji kretale su se u rasponu od nekoliko
desetaka do 40.000 stanovnika.
Veličina populacije političke jedinice, u interakciji s populacijskom gustoćom, utjecala
je na tehnologiju te ekonomsku, društvenu i političku organizaciju Polinezije. Općenito, veće i
gušće populacije imale su složeniju i specijaliziranu tehnologiju i organizaciju. Razloge za to
detaljno ćemo razmotriti u idućim poglavljima. Ukratko, pri visokim gustoćama populacije
samo dio ljudi bavio se zemljoradnjom, ali su bili uključeni u intenzivnu proizvodnju hrane, pa
su tako stvarali višak hrane za one koji je ne proizvode. Od tih koji nisu proizvodili hranu
nastajali su poglavice, svećenici, birokrati i ratnici. Najveće političke jedinice mogle su
okupiti brojnu radnu snagu za gradnju sustava navodnjavanja i ribnjaka, što je još više
povećalo proizvodnju hrane. Takav razvoj bio je osobito uočljiv na Tongi, Samoi i
Društvenim otocima, koji su bili plodni, gusto naseljeni i po polinezijskim mjerilima
umjereno veliki. Trendovi su dosegnuli vrhunac u Havajskom arhipelagu, koji se sastoji od
najvećih tropskih polinezijskih otoka, na kojima su visoka gustoća populacije i velika površina
zemlje značili da poglavice mogu potencijalno pokrenuti mnogobrojno ljudstvo.
Uz razlike u populacijskoj gustoći i površini bile su vezane sljedeće varijacije društava
Polinezije. Ekonomija je ostala najjednostavnija na slabo naseljenim otocima (npr. lovci
skupljači na Chathamu), na otocima s malobrojnim (mali atoli) ili raspršenim stanovništvom.
U takvim društvima domaćinstva su proizvodila sve što im je bilo potrebno; postojala je mala
ili nikakva ekonomska specijalizacija. Specijalizacija se povećala na većim i gušće naseljenim
otocima, a dosegnula je vrhunac na Samoi, Društvenim otocima i osobito na Tongi i
Havajima. Na posljednja dva otočja postojali su nasljedni poluprofesionalni specijalizirani
obrtnici, kao što su graditelji kanua, navigatori, zidari, lovci ptica i majstori tetovaže.
Društvena složenost podjednako se razlikovala. Chatham i atoli opet su imali
najjednostavnija, uglavnom egalitarna društva. Iako su ti otoci zadržali izvornu polinezijsku
tradiciju postavljanja poglavica, njihovi su poglavice isticali malobrojne ili nikakve oznake
časti, živjeli su u običnim kolibama poput običnog puka, a kao i svi drugi uzgajali su ili lovili
vlastitu hranu. Društveni ugled i moć poglavice bili su veći na gušće naseljenim otocima s
većim političkim jedinicama, a bili su osobito izraženi na Tongi i Društvenim otocima.
I društvena složenost dosegnula je vrhunac u Havajskom arhipelagu, gdje su se ljudi
plemenitog podrijetla dijelili u osam hijerarhijskih obiteljskih grana. Članovi tih plemenskih
grana nisu se ženili s pučanima nego jedino međusobno, ponekad čak s braćom ili polubraćom.
Pučani su morali padati ničice pred visoko rangiranim poglavicama. Svi članovi plemenitaških
obitelji, birokrati te neki specijalizirani obrtnici bili su oslobođeni rada na proizvodnji hrane.
Iste trendove pratila je i politička organizacija. Na Chathamu i atolima, poglavice su
upravljale oskudnim resursima, odluke su se donosile kroz opću raspravu, a zemlja je bila
zajedničko vlasništvo zajednice, a ne vlasništvo poglavica. Veće i gušće naseljene političke
jedinice prenijele su više ovlasti na poglavice. Politička složenost bila je najveća na Tongi i
Havajima, gdje je moć nasljednih poglavica bila slična moći kraljeva u drugim dijelovima
svijeta, a zemlju su nadzirali poglavice umjesto pučana. Koristeći imenovane birokrate kao
posrednike, poglavice su prikupljale hranu od pučana i propisivale im rad na velikim
projektima gradnje, a vrsta rada razlikovala se od otoka do otoka: projekti navodnjavanja i
ribnjaci na Havajima, središta za ples i gozbe na otočju Marquesas, gradnja grobnica poglavica
na Tongi te hramova na Havajima, Društvenim otocima i Uskršnjem otoku.
Kad su Europljani došli u 18. stoljeću, Tonga je već bila carstvo sastavljeno od
nekoliko arhipelaga. Budući da je arhipelag Tonga geografski zbijen i ima nekoliko velikih
otoka s nerazvedenim krajolikom, svaki je otok ujedinjen pod jednim poglavicom; zatim su
nasljedni poglavice najvećeg otoka u arhipelagu Tonga (otok Tongatapu) ujedinili cijeli
arhipelag, a potom su osvojili otoke izvan arhipelaga, udaljene i do 800 kilometara. Započeli
su redovitu trgovinu s udaljenim otočjima Fidži i Samoa, osnovali su tonganska naselja na
otočju Fidži, te počeli pljačkati i osvajati dijelove tog otočja. To pomorsko protocarstvo svoja
je osvajanja i administrativne poslove temeljilo na mornarici velikih kanua, u koje je moglo
stati do 150 ljudi.
Poput Tonge, Havaji su postali politički entitet koji obuhvaća nekoliko gusto
naseljenih otoka, ali entitet ograničen na samo jedan arhipelag zbog svoje krajnje izoliranosti.
U doba kad su Europljani "otkrili" Havaje, 1778. godine, političko ujedinjenje već je bilo
dovršeno na svakom havajskom otoku, a počela je i određena politička fuzija između otoka.
Četiri najveća otoka -Veliki otok (Havaji u užem smislu), Maui, Oahu i Kauai - ostali su
neovisni, a nadzirali su (ili su se međusobno natjecali za nadzor) manje otoke (Lanai,
Molokai, Kahoolawe i Niihau). Nakon dolaska Europljana, kralj Velikog otoka Kamehameha
I. ubrzano je nastavio pridruživanje najvećih otoka, kupujući od Europljana puške i brodove
da bi napao i pokorio prvo Maui, a zatim i Oahu. Kamehameha je nakon toga pripremio
invaziju na posljednji neovisni havajski otok, Kauai, čiji se poglavica na kraju s njim nagodio.
Time je dovršeno ujedinjenje arhipelaga.
Preostali oblici varijacija među društavima Polinezije koje trebamo razmotriti tiču se
oruđa i ostalih vidova materijalne kulture. Različita dostupnost sirovina nametala je
ograničenja materijalne kulture. Jedna krajnost bio je otok Henderson, stari koraljni greben
izdignut iznad razine mora, na kojem je od kamena postojao jedino vapnenac. Njegovi su
stanovnici svedeni na izradu bradvi od divovskih školjki. Druga su krajnost Maori na
minikontinentu Novog Zelanda, kojima su bile dostupne raznovrsne sirovine i koji su postali
osobito poznati po upotrebi zada. Između te dvije krajnosti nalaze se oceanski vulkanski otoci
Polinezije na kojima nije bilo granita, kremena i drugih kontinentalnih stijena, ali su barem
imali vulkanske stijene, od kojih su Polinežani izrađivali grube i polirane kamene sjekire i
bradve za krčenje zemlje.
Što se tiče vrsta izrađivanih artefakata, otočani Chathama trebali su uglavnom ručne
toljage i štapove za ubijanje tuljana, ptica i jastoga. Većina drugih otočana proizvodila je
raznovrsne udice, sjekirice, nakit i druge predmete. Na atolima, kao i na Chathamu, ti su
proizvodi bili mali, relativno jednostavni, individualno proizvedeni i vlasništvo pojedinca,
dok su arhitekturu predstavljale tek jednostavne kolibe. Na velikim i gusto naseljenim otocima
postojali su specijalizirani obrtnici, koji su proizvodili širok raspon prestižne robe za poglavice
- npr. perjanice, rezervirane za havajske poglavice, napravljene od nekoliko desetaka tisuća
ptičjih pera.
Najveći proizvodi u Polineziji bili su goleme kamene strukture na nekoliko otoka slavni divovski kipovi na Uskršnjem otoku, grobnice poglavica Tonge, ceremonijalne
platforme na otočju Marquesas, te hramovi na Havajima i Društvenim otocima.
Monumentalna polinezijska arhitektura očito je evoluirala u istom smjeru kao i piramide u
Egiptu, Mezopotamiji, Meksiku i Peruu. Naravno, polinezijske strukture ne mogu se po veličini
mjeriti s tim piramidama, no to je tek odraz činjenice da su egipatski faraoni mogli novačiti
radnike iz mnogo brojnije populacije nego poglavice na bilo kojem polinezijskom otočju.
Unatoč tome, stanovnici Uskršnjeg otoka uspjeli su uspraviti kamene kipove teške 30 tona, a
to nije malen pothvat za otok sa samo 7000 stanovnika, koji su na raspolaganju imali samo
vlastite mišiće.
***
I tako su se otočna društva Polinezije znatno razlikovala po svojoj ekonomskoj
specijalizaciji, društvenoj složenosti, političkoj organizaciji i materijalnim proizvodima,
ovisno o razlikama u veličini i gustoći populacije, što je bio odraz razlika u površini,
razvedenosti i izoliranosti otoka te mogućnosti za prehranu i uvođenje intenzivne proizvodnje
hrane. Sve su se te razlike među društvima Polinezije razvile u relativno kratkom razdoblju i na
malom djeliću Zemljine površine, kao okolišem uvjetovane varijacije jednog predačkog
društva. Te kategorije kulturoloških razlika u Polineziji zapravo su iste kategorije koje su
nastale i u ostalim područjima svijeta.
Naravno, raspon varijacija u ostalim područjima bio je mnogo veći nego u Polineziji.
Dok su neki od modernih kontinentalnih naroda bili ovisni o kamenom oruđu, kao i Polinežani,
u Južnoj Americi začeta su društva vrlo spretna u upotrebi i plemenitih metala, a stanovnici
Euroazije i Afrike razvili su i upotrebu željeza. Takav razvoj nije bio moguć u Polineziji, jer je
od svih otoka jedino Novi Zeland imao vrijedne naslage metalnih ruda. U Euroaziji su postojala
posve razvijena carstva prije nego što je Polinezija uopće bila naseljena, a carstva su se poslije
razvila i u Južnoj i Srednjoj Americi, dok su u Polineziji postojala samo dva protocarstva, od
kojih je jedno (Havaji) nastalo tek nakon dolaska Europljana. U Euroaziji i Srednjoj Americi
nastalo je i autohtono pismo, do čega nije došlo u Polineziji, osim možda na Uskršnjem otoku,
čiji su tajnoviti natpisi možda ipak nastali tek nakon dodira otočana s Europljanima.
Uzevši sve u obzir, Polinezija nam pruža samo jedan segment, a ne puni spektar
ljudske društvene raznolikosti diljem svijeta. To nas ne treba čuditi, jer je Polinezija naseljena
tako kasno da su čak i najstarija polinezijska društva za razvoj imala tek 3200 godina, u
odnosu na najmanje 13.000 godina koje su bile na raspolaganju društvima na najkasnije
naseljenim kontinentima (obje Amerike). Da su imali još nekoliko tisućljeća, možda bi Tonga
i Havaji dosegnuli razinu posve razvijenih carstava koja se međusobno bore za prevlast nad
Tihim oceanom, s autohtono razvijenim pismom za administrativno upravljanje tim carstvima, a
Maori na Novom Zelandu možda bi uz žad i druge materijale počeli upotrebljavati i bakreno i
željezno oruđe i oružje.
Ukratko, Polinezija nam pruža uvjerljiv i djelatan primjer uz okoliš vezanog
razlikovanja ljudskih društava. No pritom smo naučili samo da se tako nešto može dogoditi,
zato što se doista dogodilo u Polineziji. Je li se to isto dogodilo i na kontinentima? Ako jest,
koje su razlike u okolišu bile odgovorne za razlikovanje društava na kontinentima i kakve su
bile posljedice tih razlika?
3. POGLAVLJE
Sukob u gradu Cajamarca
U moderna vremena, najveća seoba naroda bila je naseljavanje Europljana u Novi svijet,
koji je za posljedicu imao pokoravanje, desetkovanje ili potpuno istrebljenje većine skupina
američkih urođenika (američkih Indijanaca). Kako sam objasnio u 1. poglavlju, Novi svijet je
prvi put naseljen otprilike 11.000. pr. Kr., preko Aljaske, Beringova prolaza i Sibira. U obje
Amerike postupno su mnogo južnije nastajala složena zemljoradnička društva. Ta su se
društva razvijala posve odvojeno od složenih društava Staroga svijeta. Nakon tog početnog
naseljavanja iz Azije, jedini nedvojbeno dokazani primjer daljnjeg kontakta između Novog
svijeta i Azije tiče se samo lovaca skupljača koji su živjeli na suprotnim obalama Beringova
prolaza, te pretpostavljenog putovanja Tihim oceanom kojim je iz Južne Amerike u Polineziju
uvezen slatki krumpir.
Što se tiče kontakta naroda Novog svijeta s Europom, jedini rani primjeri su
Norvežani koji su u vrlo malom broju nastavali Grenland između 986. i 1500. n. e. No ti
posjeti norveških Vikinga nisu ostavili vidljivog traga na društvima Indijanaca. Pravi sudar
društava Novog svijeta s naprednim društvima Starog svijeta počeo je naglo 1492.,
Kolumbovim "otkrićem" Karipskih otoka, gusto naseljenih autohtonim američkim
urođenicima.
Najdramatičniji trenutak u odnosima Europljana i američkih urođenika bio je prvi
susret Atahualpe, cara Inka, sa španjolskim konkvistadorom Franciscom Pizarrom. To se
dogodilo u gradu Cajamarca na visoravnima Perua, 16. studenoga 1532. Atahualpa je bio
apsolutni monarh najveće i najnaprednije države Novog svijeta, a Pizarro je predstavljao
svetog rimskog cara Karla V. (to jest, španjolskog kralja Karla I.), monarha najmoćnije države
u Europi. Pizarro, voda skupine od 168 španjolskih vojnika, bio je na nepoznatom terenu, nije
poznavao mjesno stanovništvo, posve je izgubio kontakt s najbližim Španjolcima (smještenima
1600 kilometara sjevernije, u Panami) i znatno izvan dosega prijeko potrebnog pojačanja.
Atahualpa je bio usred vlastitog carstva s milijunima podanika i izravno okružen vlastitom
vojskom od 80.000 vojnika, koja je nedavno izvojevala pobjedu u ratu s drugim Indijancima.
Pa ipak, Pizarro je zarobio Atahualpu već nekoliko minuta nakon što su se prvi put sreli i
pogledali. Pizarro ga je držao zatočenog osam mjeseci, a pritom, za obećanje da će ga
osloboditi, iznudio najveću otkupninu u povijesti. Kada je otkupnina dostavljena - dovoljno
zlata da posve napuni sobu dugu 7 metara, široku 5 metara i visoku više od 2,5 metra - Pizarro
je pogazio zadanu riječ i ubio Atahualpu.
Zarobljavanje Atahualpe bilo je ključno za europsko osvajanje carstva Inka. Iako bi
Španjolcima njihovo nadmoćno oružje osiguralo konačnu pobjedu, zarobljavanje je pobjedu
učinilo bržom i neizmjerno lakšom. Inke su Atahualpu obožavale kao boga sunca koji je nad
svojim podanicima imao apsolutni autoritet, pa su se njegovim naredbama pokoravali čak i
kad je bio zarobljen. Tijekom zatočenja Atahualpe, Pizarro je bez opasnosti mogao poslati
izvidnice u druge dijelove carstva Inka, te pozvati pojačanje iz Paname. Kad je napokon,
nakon Atahualpina smaknuća, izbila bitka između Španjolaca i Inka, španjolska sila bila je
znatno jača nego na početku.
I tako, zarobljavanje Atahualpe nas prije svega zanima kao odlučni trenutak u
najvećem sukobu moderne povijesti. No ono je i od šireg interesa, jer su čimbenici koji su
Pizarru omogućili da zatoči Atahualpu u biti isti oni koji su odredili ishod niza sličnih sukoba
između kolonizatora i urođenika u drugim dijelovima modernog svijeta. Zato nam
zarobljavanje Atahualpe otvara širok prozor u svjetsku povijest.
***
Dobro je poznato što se u gradu Cajamarca zbilo taj dan jer su o tome pisali brojni
španjolski sudionici. Da steknemo bolji dojam, oživjet ćemo događaje spajanjem izvadaka iz
prikaza očevidaca, šest Pizarrovih pratilaca, uključujući i njegovu braću Hernanda i Pedra:
"Razboritost, čvrstina, vojnička disciplina, naporan rad, vratolomna navigacija, kao i bitke
Španjolaca - vazala nepobjedivog cara Svetog Rimskog Carstva, našeg prirodnog kralja i
gospodara - razgalit će vjernike i utjerati strah u kosti nevjernicima. Zbog toga, te na slavu
Boga našeg Gospodina i u službi katoličkog carskog Veličanstva, činilo mi se dobrim zapisati
ovu priču i poslati je Vašem Veličanstvu, da bi svi znali što se ovdje zbilo. Bit će to na slavu
Boga, jer je pokoren i našoj svetoj katoličkoj vjeri priveden golem broj ognjišta, uz pomoć
Njegove Svete Providnosti. Bit će to na čast našem caru jer, zahvaljujući njegovoj velikoj moći i
dobroj sreći, zbilo se to u njegovo doba. Bit će to radost za srca vjernika, čuti kakve su bitke
dobivene, kakve oblasti otkrivene i osvojene, kakva blaga dovezena u domovinu za kralja i za
njih same; te da se među nevjernicima širi takva strava, a takvo divljenje pobuđuje u cijelom
čovječanstvu.
Jer kad su, bilo u antička ili u moderna vremena, tako velika djela ostvarena od tako
malobrojnih, u sukobu s tako brojnijima, u tako udaljenoj klimi, preko tolikih mora, na toliko
prostranom kopnu, da se pokori neviđeno i nepoznato? Čija se djela mogu usporediti s djelima
Španjolske? Naši Španjolci, budući malobrojni - nikad više od 200 ili 300 ljudi na okupu, a
katkad samo 100 ili i manje - uspjeli su još za našeg vijeka osvojiti veći teritorij od onog do
tada uopće poznatog, veći od onog kojeg zajedno posjeduju svi vladari vjernika i nevjernika.
Sada ću pisati samo o onom što se zbilo pri osvajanju, a neću pisati nadugo i naširoko, da vas
ne zamaram nepotrebnim.
Guverner Pizarro htio je prikupiti podatke od nekih Indijanaca koji su došli u grad
Cajamarca, pa ih je bacio na muke. Oni su priznali da su čuli kako Atahualpa čeka guvernera
u gradu. Guverner nam je tad naredio da krenemo naprijed. Kad smo stigli na prilaz gradu,
vidjeli smo na udaljenosti od jedne lige Atahualpin logor na obroncima planina. Logor
Indijanaca sličio je vrlo lijepom gradu. Imali su tako mnogo šatora, da nas je sve obuzela
velika bojazan i briga. Do tada u Indijama nikad i nigdje nismo vidjeli nešto takvo. To je nas
Španjolce ispunilo strahom i zbunjenošću. No nismo smjeli pokazati bilo kakav strah niti smo
se mogli vratiti, jer da su Indijanci osjetili u nama i najmanju slabost, pobili bi nas čak i oni
koji su s nama putovali kao vodiči. Zato smo odglumili vedro raspoloženje, a nakon pažljivog
promatranja grada i šatora, sišli smo u dolinu i ušli u grad Cajamarca.
Mnogo smo međusobno raspravljali što nam je činiti. Svi smo bili jako preplašeni, jer
smo bili tako malobrojni, a prodrli smo tako duboko u zemlju da nam nikakvo pojačanje nije
moglo stići. Svi smo se okupili oko guvernera da raspravimo što treba napraviti sljedećeg
dana. Malo nas je te noći uspjelo spavati, a držali smo stražu na trgu u gradu, stalno motreći
logorske vatre vojske Indijanaca. To je bio zastrašujući prizor. Većina logorskih vatri bila je
na obroncima, a tako blizu jedne drugima da je sve to nalikovalo na nebo posuto jarkim
zvijezdama. Te noći nisu se po položaju dijelili moćni i beznačajni, ni pješaci od konjanika.
Svako je svoje dužnosti obavljao pod punom oružanom spremom. Tako je činio i dobri stari
guverner, koji je obilazio i ohrabrivao svoje ljude. Guvernerov brat Hernando Pizarro
procijenio je da je tamo bilo 40.000 indijanskih vojnika, no on nam je lagao da nas ohrabri, jer
je tamo zapravo bilo više od 80.000 Indijanaca.
Sutradan ujutro stigao je Atahualpin glasnik, a guverner mu je rekao: 'Kaži svom
gospodaru da dođe kad želi i kako želi i da ću ga primiti kao prijatelja i brata kako god došao.
Molim se da dođe brzo, jer čeznem za tim da ga vidim. Neće mu se dogoditi nikakva šteta niti
će ga itko vrijeđati.'
Guverner je svoje čete sakrio oko trga i konjicu podijelio u dva dijela, od kojih je
jednom zapovijedao njegov brat Hernando Pizarro, a drugim Hernando de Soto. Slično je
podijelio i pješadiju, pri čemu je sam poveo jednu skupinu, a drugu je vodio njegov brat Juan
Pizarro. Istodobno, naredio je da Pedro de Candia i još dva ili tri pješaka s trubama odu u
malu utvrdu na trgu i da se tamo smjeste s arkebuzama. Kad na trg stupe svi Indijanci i
Atahualpa među njima, guverner će im dati znak, a zatim su Candia i njegovi ljudi trebali
opaliti iz vatrenog oružja i glasno trubiti - a kad zatrube, konjica bi trebala izjuriti iz velikog
predvorja u kojem je spremna i skrivena čekala.
U podne je Atahualpa počeo okupljati svoje ljude i prilaziti nam. Uskoro smo vidjeli
kako je cijela ravnica ispunjena Indijancima, koji su periodički zastajkivali da pričekaju uvijek
nove valove Indijanaca koji su pristizali iz logora. Cijelo popodne su nastavili ispunjavati
ravnicu u odvojenim skupinama. Prednje čete sad su već bile blizu našeg logora, a nove čete
još su izvirale iz logora Indijanaca. Ispred Atahualpe je stupalo 2000 Indijanaca koji su ispred
njega čistili put, a za njima su išli ratnici, od kojih je polovica stupala s jedne, a polovica s
druge strane Atahualpinog puta.
Prvo je pristigla četa Indijanaca odjevenih u odjeću različitih boja, poput šahovske
ploče. Napredovali su skupljajući slamke s tla i metlama čisteći put. Zatim su došle tri čete u
različitoj odjeći, plešući i pjevajući. Zatim je došlo mnoštvo ljudi s oklopima, velikim
metalnim pločama, te šljemovima od zlata i srebra. Toliko je mnogo ukrasa od zlata i srebra
bilo na njima, da smo zaprepašteno gledali kako se na njima presijava sunce. Među njima se
isticao lik Atahualpe u vrlo lijepoj nosiljci čiji su drveni krajevi bili prekriveni srebrom.
Osamdeset moćnika nosilo ga je na ramenima, a svi su imali izrazito modre livreje. I sam
Atahualpa bio je vrlo bogato odjeven, s krunom na glavi i ogrlicom od krupnih smaragda oko
vrata. Sjedio je u nosiljci na maloj stolici s udobnim jastukom. Nosiljka je bila obložena
perjem papiga raznih boja te ukrašena pločicama od zlata i srebra.
Iza Atahualpe bile su još dvije nosiljke te dvije viseće ležaljke, u kojima su bili neki
važni poglavice, potom je slijedilo nekoliko četa Indijanaca s krunama od zlata i srebra. Te su
čete Indijanaca počele ulaziti na trg praćene gromoglasnom pjesmom, pa su postupno zauzele
svaki dio trga. U međuvremenu, mi Španjolci čekali smo spremni, skriveni u dvorištu i puni
straha. Od velike prestravljenosti, mnogi od nas su se i nesvjesno pomokrili. Kad je stigao na
sredinu trga, Atahualpa je ostao visoko u svojoj nosiljci, dok su se njegove čete nastavile
gomilati iza njega.
Po nalogu guvernera Pizarra, fratar Vicente de Valverde zatim se obratio Atahualpi i
od njega zatražio da se u ime Boga i španjolskoga kralja pokloni zakonima našeg Gospodina
Isusa Krista i stupi u službu Njegovog Veličanstva kralja Španjolske. Prilazeći s križem u
jednoj i Biblijom u drugoj ruci, kroz čete Indijanaca sve do mjesta na kojem je bio Atahualpa,
fratar mu se ovako obratio: 'Ja sam božji svećenik i kršćane poučavam božjim stvarima, a tako
sam došao i tebe poučiti. Ono što poučavam je ono što nam Bog kaže u ovoj knjizi. Zato, u
ime Boga i kršćana pozivam te da budeš njihov prijatelj, jer takva je volja Božja i tako će biti
dobro za tebe.'
Atahualpa je zatražio knjigu da je pogleda, a fratar mu je pruži zatvorenu. Atahualpa
nije znao kako da otvori knjigu, a fratar je ispružio ruku da je otvori, na što ga je Atahualpa
vrlo bijesan udario po ruci, ne želeći da knjigu otvori fratar. Zatim ju je sam otvorio i bez
ikakvog čuđenja za slova i papir odbacio je pet-šest koraka od sebe, posve zajapurenog lica.
Fratar se vratio Pizarru vičući: 'Izađite, izađite, kršćani! Napadnite ove neprijateljske
pse koji odbacuju božje stvari. Taj tiranin je bacio na tlo moju knjigu svetog zakona! Niste li
vidjeli što se dogodilo? Zašto bismo mi ostali pristojni i servilni prema tom bahatom psu kad
su ravnice pune Indijanaca? Razrješujem vas grijeha, napadnite ga!'
Guverner je tad dao znak da Candia počne pucati. Istodobno su zaorile trube i
oklopljeni španjolski vojnici, kako konjica tako i pješadija, nasrnuli su iz svojih skloništa ravno
u masu nenaoružanih Indijanaca nagomilanih na trgu, uz španjolski ratni poklič 'Santiago!' Na
konje smo dodatno postavili zvečke i štropotaljke da nasmrt preplašimo Indijance. Grmljavina
arkebuza, trubljenje truba, te topot konja nagnale su Indijance u konfuznu paniku. Španjolci ih
počeše sjeći, a Indijanci su bili toliko preplašeni da su se penjali jedan preko drugoga,
stvarajući gomile i tako jedni druge gušili. Budući da su bili nenaoružani, napali smo ih bez
ikakve pogibelji za bilo kojeg kršćanina. Konjica ih je pregazila, ubijajući ih i ranjavajući te ih
progoneći. Pješadija je tako dobro napala one preostale da je za kratko vrijeme većina njih
podlegla maču.
Guverner je izvukao mač i bodež, sa Španjolcima koji su ga okruživali jurnuo u masu
Indijanaca i velikim se junaštvom probio do Atahualpine nosiljke. Bez imalo straha zgrabio je
Atahualpu za lijevu ruku i zavikao: 'Santiago!', no nije mogao Atahualpu izvući iz nosiljke jer je
bila visoko podignuta. Iako smo pobili Indijance koji su držali nosiljku, drugi bi ih odmah
zamijenili i nosiljku opet podigli, pa smo tako proveli mnogo vremena svladavajući i ubijajući
Indijance. Napokon se sedam ili osam španjolskih konjanika sjurilo na nosiljku s jedne strane i
uz veliki napor je uspjelo prevaliti na bok. Tako je Atahualpa zarobljen, a guverner ga je
odvukao u svoje odaje. Indijanci koji su nosili nosiljku i pratili Atahualpu nisu ga ni trena
napuštali, nego su svi izginuli oko njega.
Uspaničeni Indijanci koji su ostali na trgu, zgroženi pucanjem vatrenog oružja i
konjima - nečim što do tada nikad nisu vidjeli - pokušali su pobjeći s trga rušeći dio zida i
bježeći van u ravnicu. Naša konjica je preskočila srušeni zid i jurišala niz ravnicu, vičući:
'Lovite one sa finom odjećom! Ne dajte im da pobjegnu! Nabijte ih na koplja!' Svi ostali
Atahualpini vojnici bili su na gotovo kilometar od grada spremni za bitku, no nitko se nije
pokrenuo, a tijekom cijelog tog zbivanja ni jedan Indijanac nije podigao oružje na Španjolce.
Kad su čete Indijanaca, koje su ostale na ravnici izvan grada, vidjele kako drugi Indijanci
bježe i viču, većina ih se uspaničarila i pobjegla. To je bio nevjerojatan prizor, jer je cijela
dolina duljinom od 24 do 32 kilometra bila prepuna Indijanaca. Već je i noć pala, a naša je
konjica nastavila na koplja nabijati Indijance u poljima, kad smo začuli poziv trube da se
ponovno okupimo u logoru.
Da nije pala noć, od 40.000 Indijanaca malo bi ih ostalo živo. Šest ili sedam tisuća
Indijanaca ležalo je mrtvo, a mnogo većem broju bile su odsječene ruke ili su bili na druge
načine ranjeni. Sam Atahualpa je priznao da smo u bitki pobili 7000 njegovih ratnika. Čovjek
ubijen u jednoj nosiljci bio je Atahualpin ministar, gospodar od Chincha, kojeg je jako volio.
Zapravo, ispostavilo se da su svi Indijanci koji su nosili Atahualpinu nosiljku bili visoko
rangirani poglavice i savjetnici. Svi su oni pobijeni, kao i oni Indijanci koji su nosili ostale
nosiljke i ležaljke. Gospodar grada Cajamarca također je ubijen, a i drugi, no njihov je broj bio
tako velik da ih se nije dalo ni izbrojiti, jer svi koji su došli izraziti počast Atahualpi bili su
veliki uglednici. Bilo je doista izvanredno vidjeti tako moćnog vladara zarobljenog u tako malo
vremena, a došao je s tako moćnom vojskom. Uistinu, nije to sve zasluga samo naših snaga,
jer smo bili tako malobrojni. Bilo je to milošću Boga, koji je velik.
Atahualpina odjeća bila je poderana kad su ga Španjolci izvlačili iz nosiljke. Guverner
je naredio da mu se donese odjeća, pa kad je Atahualpa bio opet odjeven, guverner mu je
naredio da sjedne pokraj njega i tješio ga, onako bijesnog i uzbuđenog zbog tako naglog pada
s visokog položaja. Guverner je rekao Atahualpi: 'Nemoj to uzeti kao uvredu što si poražen i
zarobljen, jer s ovim svojim kršćanima, iako su tako malobrojni, ja sam pokorio kraljevstva
veća nego što je tvoje, porazio sam druge, moćnije gospodare od tebe, nametnuo im vlast svog
cara, čiji sam vazal, i koji je kralj Španjolske i cijelog svijeta. Po njegovoj naredbi došli smo
osvojiti i pokoriti ovu zemlju, da bi svi spoznali Boga i kraljevu svetu katoličku vjeru; a zbog
valjanosti i opravdanosti naše zadaće, Bog, Tvorac neba i zemlje i svih stvari na zemlji, to
nam je omogućio, tako da bi ga ti mogao spoznati i napustiti bestijalni i dijabolični život koji
si dosad vodio. Zbog toga smo mi, tako malobrojni, pokorili takvo mnoštvo. Kad sagledaš
grijehe u kojima živiš, shvatit ćeš kakvo smo ti dobro učinili došavši u tvoju zemlju po
naredbi Njegovog Veličanstva, kralja Španjolske. Naš Gospod je omogućio da se slomi tvoj
ponos i da ni jedan Indijanac ne bude u stanju uvrijediti kršćanina.'"
***
Razmotrimo sada uzročni slijed u tom neobičnom sukobu, počevši od trenutačnih
zbivanja. Kad su se Pizarro i Atahualpa sreli u gradu Cajamarca, zbog čega je Pizarro zarobio
Atahualpu i pobio tako mnogo njegovih sljedbenika, umjesto da neizmjerno brojnija vojska
Atahualpe zarobi i ubije Pizarra? Napokon, Pizarro je imao samo 62 konjanika i 106 pješaka,
dok je Atahualpa zapovijedao vojskom od oko 80.000 vojnika. A što se tiče onog što je tim
događajima prethodilo, kako je Atahualpa uopće došao do tog grada? Kako je Pizarro tamo
došao i zarobio ga, umjesto da Atahualpa dođe u Španjolsku i zarobi kralja Karla I.? Zbog čega
je Atahualpa ušetao, kako se bar iz naše perspektive čini, u tako prozirnu klopku? Jesu li
čimbenici bitni za susret Atahualpe i Pizarra također bili bitni pri susretima naroda Starog i
Novog svijeta, kao i pri susretima drugih naroda?
Zbog čega je Pizarro zarobio Atahualpu? Pizarrova vojna prednost ležala je u čeličnim
mačevima i drugom oružju Španjolaca, čeličnom oklopu, vatrenom oružju i konjima. Tom su
oružju Atahualpine čete, nemajući na čemu odjahati u bitku, mogle suprotstaviti samo kamen,
broncu i drvene toljage, maljeve i ručne sjekire, te praćke i oklop od pločica. Takva neravnoteža
u oružju bila je odlučna u nebrojenim drugim sukobima Europljana s američkim Indijancima i
ostalim narodima.
Jedini američki Indijanci koji su se niz stoljeća uspješno odupirali osvajanju Europljana
bila su ona plemena koja su smanjila vojni nesklad tako što su pribavila konje i puške.
Prosječnog bijelog Amerikanca riječ "Indijanac" podsjeća na Indijanca konjanika iz Velike
ravnice, s puškom u ruci, poput ratnika Siouxa koji su do nogu potukli četu američkog
generala Georgea Custera u slavnoj bitki kod Little Big Horna 1876. Lako zaboravljamo da
američki Indijanci isprva nisu poznavali konje i puške. Njih su donijeli Europljani, a
indijanska plemena koja su ih počela upotrebljavati nastavila su se transformirati.
Zahvaljujući ovladavanju konjima i puškama, Indijanci sjevernoameričke Velike ravnice, kao
i araukanski Indijanci južnog Čilea te argentinski Indijanci Pampas dulje su se odupirali bijelim
osvajačima od bilo kojih drugih američkih Indijanaca, a poraženi su tek masovnim vojnim
operacijama koje su bijele vlade pokrenule 1870-ih i 1880-ih.
Danas nam je teško shvatiti goleme razmjere Indijanaca poraženih španjolskim
oružjem i vojnom opremom. U spomenutoj bitki kod grada Cajamarca, 168 Španjolaca
smrvilo je 500 puta brojniju vojsku američkih Indijanaca, pobilo tisuće ljudi a da pritom nije
poginuo ni jedan Španjolac. Uvijek iznova, prikazi Pizarrovih kasnijih bitaka s Inkama,
Cortesova osvajanja carstva Asteka, te ostalih ranih europskih pohoda protiv američkih
Indijanaca, opisuju sukobe u kojima je nekoliko desetaka europskih konjanika istrijebilo tisuće
Indijanaca, uz velike pokolje. Tijekom Pizarrova marša iz grada Cajamarca na glavni grad
Inka, Cuzco, nakon Atahualpine smrti, došlo je do četiri takve bitke, kod mjesta Jauja,
Vilcashuaman, Viicaconga i Cuzco. U tim bitkama sudjelovalo je, tim redoslijedom, tek 80,
30, 110 i 40 španjolskih konjanika, koji su u sva četiri slučaja išli protiv nekoliko tisuća ili
desetaka tisuća Indijanaca.
Te španjolske pobjede ne mogu se otpisati kao uspjesi postignuti uz pomoć Indijanaca
saveznika, ni pripisati psihološkom učinku dotad neviđenog španjolskog oružja i konja, ili
(kako se često tvrdi) pogrešnom uvjerenju Inka da Španjolci zapravo predstavljaju boga
Viracocha, koji se vratio na Zemlju. Početni uspjesi i Pizarra i Cortesa doista su bili privukli
neke Indijance kao saveznike. Međutim, mnogi od njih ne bi postali saveznici da već nisu bili
uvjereni, prethodnim razornim španjolskim uspjesima, da je otpor uzaludan i da trebaju biti na
strani vjerojatnih pobjednika. Novost pojave konja te čeličnog i vatrenog oružja nedvojbeno je
paralizirala Inke kod grada Cajamarca, no sljedeće bitke vodile su se protiv vojske Inka koja je
pružala odlučan otpor i koja je već upoznala španjolsko oružje i konje. U šest godina nakon
prvog sukoba, Inke su pokrenule dvije očajničke, opsežne i dobro pripremljene pobune protiv
Španjolaca. Svi su ti pokušaji propali zbog nadmoćnog španjolskog oružja.
Do početka 18. stoljeća, vatreno oružje zamijenilo je mačeve kao glavno oružje, kojim
su europski osvajači stjecali prednost pred američkim i ostalim urođenicima. Primjerice, 1808.
britanski mornar Charlie Savage, izvrstan strijelac naoružan mušketama, stigao je na otočje
Fidži. U skladu sa svojim prezimenom (savage = divljak), Savage je sam samcat poremetio
ravnotežu moći na Fidžiju. Jedan od njegovih glavnih pothvata bio je putovanje kanuom uz
rijeku do sela Kasavu. Prišao je seoskoj ogradi na manje od dometa pištolja i zatim pucao na
stanovnike koji se nisu mogli braniti. Žrtve su bile toliko brojne da su se preživjeli seljaci
sklanjali iza gomila leševa, a rijeka pokraj sela bila je crvena od krvi. Takvi primjeri nadmoći
vatrenog oružja nad onima koji ga nemaju mogli bi se nabrajati u beskraj.
U španjolskom osvajanju Inka, vatreno oružje nije imalo veliku ulogu. Puške tog doba
(tzv. arkebuze) bilo je teško napuniti i iz njih pucati, a Pizarro je imao samo desetak arkebuza.
Puške su imale velik psihološki učinak - kad su uspjele opaliti. Mnogo bitniji bili su španjolski
čelični mačevi, koplja i bodeži, čvrsta i oštra oružja kojima su klali slabo oklopljene Indijance.
Nasuprot tome, tupe toljage Indijanaca mogle su nagnječiti i raniti Španjolce i njihove konje,
ali su ih rijetko uspijevale ubiti. Španjolski lančani (karičasti) oklopi od čelika i, iznad svega,
njihove čelične kacige obično su bile učinkovita obrana od udaraca toljagama, dok oklop
Indijanaca, sastavljen od tankih pločica, nije pružao zaštitu od čeličnog oružja.
Golema prednost koju su Španjolci imali zbog konja jasno se ističe u prikazima
očevidaca. Konjanici su lako mogli prestići indijanske glasnike prije upozorenja indijanskih četa
u pozadini, a mogli su i pregaziti i pobiti indijansku pješadiju. Šokantna pojava konjaničkog
napada, pokretljivost konjaništva, brzina kojom su napadali, te povišeni i zaštićeni položaj
vojnika na konju činio je pješaštvo gotovo bespomoćnim na otvorenoj ravnici. Konji nisu bili
učinkoviti samo zbog toga što su u pješacima koji ih prvi put vide izazivali velik strah. Do
trenutka velike pobune Inka 1536., Inke su već bili naučili kako je najbolje braniti se od
konjice, pa su konjanike dočekivali u zasjedi i ubijali ih u tijesnim klancima. No Inke, kao ni
bilo koje drugo pješaštvo, nikad nisu mogli pobijediti konjicu u ravnici. Kad je Quizo
Yupanqui, najbolji general cara Mancoa (nasljednika Atahualpe), opsjedao Španjolce u Limi
1536. i pokušao osvojiti grad na juriš, dva odreda španjolskog konjaništva napala su mnogo
veće snage Indijanaca na otvorenoj ravnici, pri čemu je Quizo sa svim svojim zapovjednicima
bio ubijen već u prvom napadu, a njihova vojska desetkovana. U sličnom konjaničkom napadu,
26 konjanika desetkovalo je najbolje čete samog cara Mancoa, dok je car opsjedao Španjolce
kod grada Cuzco.
Transformacija ratovanja upotrebom konja započela je njihovim pripitomljavanjem
oko 4000. pr. Kr., u stepama sjeverno od Crnog mora. Konji su svojim vlasnicima
omogućavali da prevale mnogo veće udaljenosti nego što je to bilo moguće pješice, da
napadaju iznenada, te da pobjegnu prije nego što se okupi nadmoćna neprijateljska sila. Uloga
konja u bitki kod grada Cajamarca primjer je vojnog sredstva koje je ostalo moćno tijekom
6000 godina, sve do početka 20. stoljeća, a potkraj tog razdoblja primjenjivalo se na svim
kontinentima. Vojna prevlast konjaništva prekinuta je tek u Prvom svjetskom ratu. Kad
razmotrimo prednosti koje su Španjolcima davali konji, čelično oružje i oklopi u sukobu s
pješacima bez metala, više nas ne čudi što su Španjolci sustavno pobjeđivali u bitkama koje su
naizgled bile unaprijed izgubljene.
Zbog čega je Atahualpa došao u grad Cajamarca? Atahualpa i njegova vojska došli su
u grad Cajamarca zato što su netom prije toga pobijedili u odlučnoj bitki građanskog rata,
zbog kojega su Inke bili podijeljeni i ranjivi. Pizarro je te unutarnje sukobe brzo uočio i dobro
ih iskoristio. Uzrok rata bila je epidemija boginja koja se kopnom širila među Indijancima
Južne Amerike nakon što su je španjolski doseljenici donijeli u Panamu i Kolumbiju. Od te je
epidemije umro car Inka, Huayna Capac, zajedno s većinom svojih dvorjana, otprilike 1526.,
a zatim je odmah od iste bolesti umro i njegov imenovani nasljednik, Ninan Cuyuchi. Te su
smrti potaknule natjecanje za tron između Atahualpe i njegova brata Huascara. Da nije bilo te
epidemije, Španjolci bi se suočili s ujedinjenim carstvom.
Atahualpin dolazak u grad Cajamarca tako nam osvjetljava jedan od ključnih
čimbenika ljudske povijesti: bolesti koje osvajači sa stečenim imunitetom prenose na narode
koji taj imunitet još nisu stekli. Boginje, ospice, gripa, tifus, bubonska kuga i ostale zarazne
bolesti koje su u Europi endemske, imale su ključnu ulogu u europskim osvajanjima, jer su
desetkovale brojne narode na drugim kontinentima. Primjerice, epidemija boginja opustošila
je zemlju Asteka nakon neuspjelog prvog napada Španjolaca 1520., a od boginja je umro i
Cuitlahuac, astečki car koji je nakratko naslijedio Montezumu.
Diljem obiju Amerika, bolesti koje su donijeli Europljani putovale su od plemena do
plemena mnogo brže od samih Europljana, a procjenjuje se da su pobile 95% američkih
Indijanaca. Najmnogoljudnija i vrlo dobro organizirana indijanska plemena, poglavarije
(chiefdoms) u području Mississippi, uništena su na taj način između 1492. i kraja 17. stoljeća,
čak prije nego što su sami Europljani izgradili svoje prvo naselje na rijeci Mississippi.
Epidemija boginja 1713. bila je najveći pojedinačni korak kojim je europsko doseljavanje
uništilo urodenički narod San na području današnje Južnoafričke Republike. Ubrzo nakon
naseljavanja Britanaca u Sydneyju 1788., počela je prva od niza epidemija kojima su
desetkovani australski Aboridžini. Dobro dokumentirani primjer s tihooceanskih otoka je
epidemija koja je poharala Fidži 1806., a stigla je s nekoliko europskih mornara koji su
preživjeli brodolom Arga. Slične epidemije obilježile su povijest Tonge, Havaja i ostalih
tihooceanskih otoka.
Međutim, time ne želim reći da je uloga bolesti u povijesti bila ograničena na to da
krči put širenju Europljana. Glavne zapreke europskoj kolonizaciji tropske Afrike, Indije,
jugoistočne Azije i Nove Gvineje bile su malarija, žuta groznica i druge tropske bolesti.
Zbog čega je Pizarro došao u grad Cajamarca? Zbog čega, umjesto toga, Atahualpa
nije pokušao osvojiti Španjolsku? Pizarro je do grada Cajamarca stigao uz pomoć europske
pomorske tehnologije, brodovima koji su ga prenijeli preko Atlantskog oceana iz Španjolske u
Panamu, a zatim Tihim oceanom od Paname do Perua. Nemajući takvu tehnologiju,
Atahualpa se nije širio preko mora izvan Južne Amerike.
Osim o samim brodovima, Pizarrova nazočnost ovisila je i o centraliziranoj političkoj
organizaciji koja je Španjolskoj omogućila da financira, izgradi, opremi i mornarima napuni
brodove. I carstvo Inka imalo je centraliziranu političku organizaciju, no to mu je zapravo bio
nedostatak, jer je zarobljavanjem Atahualpe, Pizarro ovladao cijelim njegovim zapovjednim
lancem. Budući da se birokracija Inka tako snažno poistovjećivala sa svojim bogu sličnim
apsolutnim monarhom, raspala se nakon Atahualpine smrti. Pomorska tehnologija u spoju s
političkom organizacijom, slično tome, bila je ključna za širenje Europljana na druge
kontinente, kao i za širenje ostalih naroda.
Još jedan čimbenik koji je Španjolce doveo u Peru bilo je postojanje pisma. Španjolci su
upotrebljavali pismo, a carstvo Inka ne. Informacije su mogle putovati na mnogo veće
udaljenosti, mnogo točnije i s mnogo više pojedinosti u pisanom obliku, nego putem usmene
predaje. Te informacije, koje su se u Španjolsku vraćale s Kolumbovih putovanja i Cortesovih
osvajanja Meksika, potaknule su rijeku Španjolaca da se uputi u Novi svijet. Pisma i pamfleti
pružali su poticaj i prijeko potrebne detaljne upute za plovidbu. Prvi tiskani prikaz Pizarrovih
pothvata, koji je objavio njegov suborac, kapetan Cristobal de Mena, tiskan je u Sevilji u
travnju 1534., samo devet mjeseci nakon pogubljenja Atahualpe. Bio je to bestseler, koji je
brzo preveden na druge europske jezike, pa je nova rijeka španjolskih doseljenika osnažila
Pizarrovu okupaciju Perua.
Zbog čega je Atahualpa ušetao ravno u klopku? Zaprepašćuje nas da je Atahualpa bio
prevaren u gradu Cajamarca. Španjolci koji su ga zarobili bili su isto tako zaprepašteni
vlastitim uspjehom. U konačnom tumačenju, bitnu ulogu imaju posljedice pismenosti.
Izravno objašnjenje jest da je Atahualpa imao vrlo malo informacija o Španjolcima,
njihovoj vojnoj moći i namjerama. Malobrojne podatke prikupio je usmenom predajom,
uglavnom od poslanika, koji je na svom putu s obale u unutrašnjost zemlje, na dva dana
posjetio Pizarrove jedinice. Poslanik je vidio Španjolce u njihovom najslabijem i najmanje
organiziranom izdanju, pa je Atahualpi kazao da to nisu ratnici, i da bi ih sve mogao zarobiti i
svezati da ima na raspolaganju 200 Indijanaca. Zato Atahualpi nije ni palo na pamet da su
Španjolci zapravo opasni te da će ga napasti i ako ne budu izazvani.
U Novom svijetu, sposobnost pisanja posjedovali su samo malobrojni pripadnici elite
nekih naroda modernog Meksika i susjednih područja, daleko na sjeveru od carstva Inka. Iako
je španjolsko osvajanje Paname, koja je samo 950 kilometara udaljena od sjeverne granice Inka,
počelo već 1510., čini se da Inke nisu ni znali da Španjolci postoje sve dok se 1527. Pizarro
nije iskrcao na obalu Perua. Atahualpa nije znao baš ništa o španjolskom pokoravanju
najmoćnijih i najmnogoljudnijih društava Indijanaca u Srednjoj Americi.
Danas nam je jednako neobično Atahualpino ponašanje prije nego što je zarobljen, kao
i njegovo ponašanje nakon toga. Ponudio je slavnu otkupninu, naivno vjerujući da će ga, kad
ih isplati, Španjolci osloboditi i pustiti da ode. Nije mogao znati da su Pizarro i njegovi ljudi
prvi predstavnici sile usmjerene na trajno osvajanje, a ne tek izdvojena skupina pljačkaša.
Atahualpa nije jedini koji se tako kobno preračunao. Čak i nakon što je Atahualpa
zarobljen, Hernando Pizarro (brat Francisca Pizarra) obmanuo je Chalcuchimu, glavnog
Atahualpina generala koji je zapovijedao velikom vojskom, te ga nagovorio da se preda
Španjolcima. Chalcuchimina pogrešna procjena označila je prekretnicu u slamanju otpora
Inka, trenutak gotovo jednako bitan kao i samo zarobljavanje Atahualpe. Montezuma, car
Asteka, prevario se još više kad je pomislio da je Cortes bog koji se vratio na Zemlju, pa ga je
pustio da sa svojom malom vojskom ude u Tenochtitlan, glavni grad Asteka. Posljedice su
bile pogubne: Cortes je zarobio Montezumu, a zatim osvojio Tenochtitlan i astečko carstvo.
Na osnovnoj razini, pogrešne procjene Atahualphe, Chalcuchime, Montezume i
mnoštva drugih voda južnoameričkih Indijanaca, koje su obmanuli Europljani, posljedica su
činjenice da nijedan živući stanovnik Novog svijeta u to doba nije posjetio Stari svijet, pa zato
nisu mogli imati nikakve specifične informacije o Španjolcima. Pa ipak, teško nam je oteti se
zaključku da bi Atahualpa "svakako bio" sumnjičaviji, samo da je njegovo društvo iskusilo širi
raspon ljudskog ponašanja. I Pizarro je u grad Cajamarca došao bez informacija o Inkama,
znajući jedino ono što je naučio ispitujući njihove pripadnike koje je sreo 1527. i 1531.
Međutim, iako je sam Pizarro bio nepismen, pripadao je društvu s tradicijom pismenosti.
Španjolci su putem knjiga upoznali brojne suvremene civilizacije udaljene od Europe, kao i
nekoliko tisuća godina povijesti Europe. U klopci koju je pripremio za Atahualpu, Pizarro je
eksplicitno oponašao uspješnu strategiju Cortesa.
Ukratko, pismenost je Španjolce učinila sljednicima golemog korpusa znanja o ljudskom
ponašanju i povijesti. Nasuprot tome, Atahualpa ne samo da nije imao pojma o samim
Španjolcima, ni osobnog iskustva s bilo kojim drugim prekomorskim osvajačima, već nikad
nije čuo (ili čitao) o sličnim napadima na bilo koga drugoga, bilo gdje drugdje ili bilo kad
prije toga u povijesti. Taj jaz u iskustvu ohrabrio je Pizarra da postavi zamku, a Atahualpi je
omogućio da ude ravno u nju.
***
I tako, Pizarrovo zarobljavanje Atahualpe ilustrira nam skup neposrednih čimbenika koji
su doveli do toga da Europljani koloniziraju Novi svijet, a ne da američki Indijanci koloniziraju
Europu. Izravni uzroci Pizarrova uspjeha mogu se naći u vojnoj tehnologiji koja se temeljila na
vatrenom i čeličnom oružju te konjima; zaraznim bolestima, endemskim za područje Euroazije;
europskoj pomorskoj tehnologiji; centraliziranoj političkoj organizaciji europskih država, kao i
postojanju pisma. Naslov ove knjige služi kao skraćenica za te neposredne čimbenike, koji su
suvremenim Europljanima omogućili da pokore narode ostalih kontinenata. Davno prije nego
što je bilo tko počeo proizvoditi vatreno oružje i čelik, drugi, slični čimbenici doveli su do
širenja nekih izvaneuropskih naroda, kako ćemo vidjeti u poglavljima koja slijede.
No još nismo odgovorili na temeljno pitanje: zbog čega su svi ti izravni čimbenici bili
mnogo više na strani europskih naroda nego na strani naroda Novog svijeta? Zbog čega nisu
Inke izumili vatreno oružje i čelične mačeve, zašto nisu jahali na životinjama vrijednim
strahopoštovanja kao što su konji, zbog čega nisu prenosili bolesti na koje Europljani nisu bili
otporni, zbog čega nisu razvili prekooceanske brodove i napredniju političku organizaciju, i
zbog čega nisu bili u stanju uživati u blagodatima tisućugodišnjeg iskustva pisane povijesti?
To više nisu pitanja o neposrednim uzrocima, o kojima smo raspravljali u ovom poglavlju.
Pitanja su to o krajnjim uzrocima i njima ćemo se pozabaviti u iduća dva dijela ove knjige.
DRUGI DIO
Uspon i širenje proizvodnje hrane
4. POGLAVLJE
Moć poljoprivrednika
Kao tinejdžer, ljeto 1956. proveo sam u Montani, radeći za postarijeg farmera koji se
zvao Fred Hirschy. Fred je rođen u Švicarskoj, a u jugozapadnu Montanu došao je kao
tinejdžer 1890-ih te uspio razviti jednu od prvih farmi u tom području. U doba njegova
dolaska, tamo je još živio znatan dio izvorne populacije američkih Indijanaca, lovaca i
skupljača.
Radnici na farmi bili su uglavnom grubi bijelci čiji je uobičajen govor bio obilježen
nizovima psovki, koji bi radili po cijele dane i vikendima trošili svoje tjedne zarade u mjesnoj
gostionici. No među njima je bio i Levi, pripadnik indijanskog plemena Crna noga, koji se
ponašao bitno drukčije od ostalih grubijana - bio je pristojan, blag, odgovoran, trijezan i lijepo
je govorio. Bio je prvi Indijanac s kojim sam proveo mnogo vremena i postupno sam mu se
počeo diviti.
Zato je za mene bilo šokantno razočaranje kad se jednog nedjeljnog jutra Levi pojavio
teturajući i psujući nakon subotnjeg opijanja. Jednu od njegovih psovki dobro sam zapamtio:
"Proklet da si, Frede Hirschy i proklet bio brod koji te dovezao iz Švicarske!" To mi je vrlo
jasno pokazalo kako Indijanci gledaju na ono što smo mi bijelci školske dobi naučili smatrati
herojskim osvajanjem američkog Zapada. Fred je bio ponos svoje obitelji, kao farmer pionir
koji je uspio unatoč teškim okolnostima. No ti su bijeli farmeri doseljenici Levijevu plemenu
lovaca i slavnih ratnika oteli i opljačkali zemlju. Kako su farmeri uspjeli pobijediti slavne
ratnike?
Od trenutka kad se ljudska loza odvojila od predaka današnjih čovjekolikih majmuna
(prije otprilike 7 milijuna godina), najveći dio vremena svi ljudi na Zemlji prehranjivali su se
isključivo loveći divlje životinje i skupljajući divlje biljke, kao što su i Crne noge činili
tijekom 19. stoljeća. Tek u posljednjih 11.000 godina neki su se ljudi okrenuli takozvanoj
proizvodnji hrane, to jest udomaćivanju divljih životinja i uzgajanju biljaka. Danas većina
ljudi na Zemlji konzumira hranu koju su sami proizveli ili koju je za njih netko drugi
proizveo. Uz sadašnji ritam promjena, tijekom sljedećeg desetljeća malobrojne preostale
skupine lovaca skupljača napustit će tradicionalni način života, raspasti se ili izumrijeti. Time
će biti prekinuta naša vezanost uz lovačko-skupljački način života prisutan milijunima godina.
Tijekom prapovijesti, različiti narodi počeli su proizvoditi hranu u različito vrijeme.
Neki, poput australskih urođenika, nisu je nikad ni počeli proizvoditi. Od onih koji jesu, neki
(npr. drevni Kinezi) proizvodnju hrane izumili su neovisno, sami za sebe, dok su drugi (npr.
drevni Egipćani) to naučili od susjeda. No kako ćemo vidjeti, proizvodnja hrane bila je
neizravni preduvjet za razvoj vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika. Zato nam geografske
razlike u tome jesu li, ili kada su, narodi na različitim kontinentima postali zemljoradnici i
stočari, u velikoj mjeri objašnjavaju njihove vrlo različite sudbine. Prije nego što sljedećih
šest poglavlja posvetimo razumijevanju načina na koji su nastale geografske razlike u
proizvodnji hrane, u ovom ćemo poglavlju opisati glavne načine kojima je proizvodnja hrane
dovela do svih onih prednosti koje su Pizarru omogućile da zarobi Atahualpu, a narodu Freda
Hirschyja da oduzme zemlju Levijevu narodu (Slika 4.1).
Prva veza je ona najizravnija: dostupnost veće količine jestivih kalorija znači više
ljudi. Od svih vrsta divljih biljaka i životinja, samo su neke jestive ili vrijedne lova i
skupljanja. Za nas je većina tih vrsta kao hrana beskorisna, zbog jednog ili više razloga: nisu
probavljive (kora drveta), otrovne su (leptiri vrste monarh, gljive muhare), imaju nisku
prehrambenu vrijednost (meduza), teško ih je pripremiti za jelo (sitne sjemenke i zrnje), teško
ih je prikupiti (ličinke većine kukaca), opasno ih je loviti (nosorozi). Glavnina kopnene
biomase (žive biološke tvari) postoji u obliku drveta i lišća, a većinu toga nismo u stanju
probaviti.
Čimbenici na kojima se temelji globalni tijek povijesti
Slika 4.1. Shematski prikaz lanaca uzroka koji od krajnjih čimbenika (kao Što je orijentacija kontinentalnih osi)
vode do neposrednih čimbenika (kao što su topovi, konji, bolesti) koji nekim narodima omogućuju da pokore
druge narode. Na primjer, različite epidemijske bolesti ljudi evoluirale su na područjima s obiljem divljih vrsta
biljaka i životinja koje su bile pogodne za uzgoj, dijelom zbog toga što su tako nastali usjevi i životinje
omogućili prehranu gusto naseljenih zajednica u kojima se epidemije mogu održavati, a dijelom i zbog toga što
su bolesti nastale od zaraznih klica samih uzgojenih životima.
Odabiranjem i uzgajanjem nekoliko jestivih vrsta biljaka i životinja, tako da one
predstavljaju 90% a ne 0,1% biomase na jednom hektaru zemlje, dobivamo neusporedivo više
jestivih kalorija po hektaru. Zato ista površina može prehraniti mnogo više stočara i ratara obično 10 do 100 puta više - nego lovaca i skupljača. Ta sirova snaga brojnosti bila je prva u
nizu vojnih prednosti koje su plemena proizvođača hrane stekla u odnosu na plemena lovaca
skupljača.
U ljudskim zajednicama koje posjeduju domaće životinje, stoka prehranjuje veći broj
ljudi na četiri načina: daje meso i mlijeko, izvor je gnojiva i služi kao tegleća marva (npr. za
oranje). Najizravnija posljedica udomaćivanja životinja jest da su one (umjesto divljači)
postale glavni izvor životinjskih proteina u ljudskoj prehrani. Danas, na primjer, Amerikanci
glavninu životinjskih proteina dobivaju od krava, svinja, ovaca i peradi, a divljač je, poput
jelena, tek rijetka poslastica. Osim toga, neke krupne domaće životinje služe kao izvor mlijeka
i mliječnih proizvoda, poput maslaca, sira i jogurta. Sisavci za mužnju bili su krave, ovce,
koze, konji, sobovi, vodeni bivoli, jakovi te arapske i baktrijske deve. Zato ti sisavci tijekom
svog životnog vijeka mogu dati nekoliko puta više kalorija, nego da jednostavno budu ubijeni
i pojedeni kao meso.
Veliki domaći sisavci su kroz interakciju s domaćim biljkama na dva načina povećali
prinos usjeva. Prvo, kao što na temelju iskustva zna svaki današnji vrtlar ili farmer, prinos
usjeva može se bitno povećati upotrebom prirodnog gnojiva (izmeta domaćih životinja). Čak i
danas, kad kemijske tvornice proizvode umjetna gnojiva, glavni izvor gnojiva za usjeve u
većini društava još je uvijek životinjski izmet - posebice od krava, no također od jakova ili
ovaca. U tradicionalnim je društvima životinjski izmet bio i vrijedan izvor goriva tj. ogrjeva.
Osim toga, najkrupniji domaći sisavci bili su upregnuti u plugove pa su i tako
pridonijeli povećanoj proizvodnji hrane, a time su ljudima omogućili oranje i iskoristivost
zemlje koja je dotad bila neekonomična za ratarstvo. Plugove su vukle krave, konji, vodeni
bivoli, balijska goveda, te križanci jaka i krave. Evo jednog primjera njihove vrijednosti: prvi
prapovijesni zemljoradnici središnje Europe, pripadnici kulture linearne keramike
(Linearbandkeramik) koja je nastala oko 5000. pr. Kr., isprva su rabili samo tlo dovoljno
meko da ga se može kopati ručnim štapovima. Tek nakon više od tisuću godina, kad je
uveden plug koji vuku volovi, ti su zemljoradnici uspjeli proširiti zemljoradnju i na mnogo
tvrde tlo sa žilavim busenjem. Slično tome, indijanski zemljoradnici na sjevernoameričkim
Velikim ravnicama (Great Plains) usjeve su uzgajali u dolinama rijeka, no žilave ledine na
prostranim visoravnima počeli su obrađivati tek Europljani u 19. stoljeću, sa svojim zaprežnim
plugovima.
Sve su to izravni načini na koje je udomaćivanje biljaka i životinja dovelo do porasta
gustoće ljudskih populacija, pružajući više hrane u odnosu na lovačko-skupljački stil života.
Neizravno su tome pridonijele i posljedice sjedilačkog načina života, uzrokovane proizvodnjom
hrane. Pripadnici mnogih zajednica lovaca skupljača često putuju u potrazi za hranom, no
zemljoradnici moraju ostati u blizini svojih polja i voćnjaka. Tako nastalo stalno stanište
pridonosi porastu gustoće populacije tako što omogućuje kraća razdoblja između rođenja
djece. Kod lovaca skupljača, majka koja seli iz jednog logora u drugi može nositi samo jedno
dijete, uz nešto svoje imovine. Ona si ne može priuštiti da rodi drugo dijete dok prvo nije u
stanju hodati dovoljno brzo da prati korak s ostatkom grupe i ne ometa napredovanje grupe. U
praksi, nomadski lovci skupljači održavaju razdoblja između porođaja od otprilike četiri
godine, kombinacijom laktacijske amenoreje, uzdržavanja od spolnih odnosa, čedomorstva i
abortusa. Nasuprot tome, sjedilački narodi, neopterećeni problemom nošenja većeg broja male
djece na udaljena mjesta, mogu roditi i odgojiti onoliko djece koliko ih mogu prehraniti. Kod
mnogih zemljoradničkih naroda, razmak između porođaja je oko dvije godine, tj. upola kraće
nego kod lovaca skupljača. Takav povećani natalitet proizvođača hrane, zajedno s njihovom
sposobnošću da prehrane više osoba po hektaru, omogućuje im da u usporedbi s lovcima
skupljačima ostvare mnogo veću gustoću populacije.
Zasebna posljedica sjedilačkog načina života je da on omogućuje i pohranu viška
hrane; naime, pohranjivanje viška nema mnogo smisla ako ne ostajete u blizini da tako
pohranjenu hranu čuvate i brinete se za nju. Iako neki nomadski lovci skupljači katkad u torbi
nose više hrane nego što mogu pojesti u nekoliko dana, takav višak im malo vrijedi ako ga ne
mogu zaštititi. No zaliha hrane je ključna za prehranu onih koji ne proizvode hranu, a svakako
za prehranu cijelih gradova takvih osoba s drugim zanimanjima. Zato nomadski lovci
skupljači imaju malo pravih stručnjaka (ili ih uopće nemaju), a stručnjaci se prvi put pojavljuju
u sjedilačkim društvima.
Dvije vrste takvih stručnjaka su kraljevi i birokrati. Zajednice lovaca skupljača
uglavnom su relativno egalitarne, pa nemaju profesionalne birokrate ni nasljedne poglavare,
nego skromne političke organizacije na razini družine (band) ili plemena (tribe). To je zbog
toga što su svi tjelesno sposobni lovci skupljači dužni posvetiti velik dio svog vremena
prikupljanju hrane. Nasuprot tome, kad je hrana jednom spremljena u skladišta, politička elita
može steći kontrolu nad hranom koju su drugi proizveli, proglasiti svoje pravo na ubiranje
poreza, izbjeći potrebu da sama sebe prehranjuje, te se baciti na cjelodnevne i profesionalne
političke aktivnosti. Zato su zemljoradnička društva srednje veličine često organizirana kao
poglavarije (chiefdoms), a kraljevstva su ograničena na velika zemljoradnička društva. Te
složene političke jedinice mnogo su sposobnije pokrenuti dugotrajniji osvajački rat nego što su
za to sposobne egalitarne grupe lovaca. Neki lovci skupljači u posebno bogatom okolišu,
primjerice na sjeverozapadnoj tihooceanskoj obali Sjeverne Amerike te na obali Ekvadora,
također su razvili sjedilačka društva, uskladištenje hrane te rane oblike poglavarija, no nisu se
nastavili razvijati prema uspostavi kraljevstva.
Pohranjeni višak hrane stvoren ubiranjem poreza, može podržati i druge vrste
stručnjaka, osim kraljeva i birokrata. Izravno relevantno za osvajačke ratove, taj višak može
služiti za prehranu profesionalnih vojnika. Bio je to odlučan čimbenik u pobjedi Britanskog
carstva nad domorodačkom i dobro naoružanom populacijom Maora na Novom Zelandu.
Maori su ostvarili nekoliko nevjerojatnih i privremenih pobjeda, no nisu mogli neprekidno
držati vojsku na bojišnici, pa ih je na kraju porazila vojska od 18.000 profesionalnih
britanskih vojnika. Pohranjeni višak hrane može prehraniti i svećenike, koji pružaju religijsko
opravdanje za osvajačke ratove; obrtnike koji obraduju metal, izrađuju mačeve, topove i
druga oružja; te pisare, koji pohrane mnogo veću količinu informacija od one koja se može
zapamtiti.
Do sada sam naglašavao izravne i neizravne vrijednosti biljaka i životinja kao hrane.
Međutim, postoje i njihove druge namjene, kao što je grijanje (izrada odjeće) te služe i kao
izvor drugih vrijednih materijala. Biljke i životinje izvor su prirodnih vlakana za izradu odjeće,
pokrivača, mreža i užadi. U većini središta uzgajanja biljaka razvijeni su ne samo usjevi za
prehranu nego i usjevi kao izvor vlakana - posebice pamuk, lan (izvor lanenog platna), te
konoplja. I neke domaće životinje izvor su vlakana - posebice vuna ovaca, koza, lama i alpaka,
te svila leptira svilca. Kosti domaćih životinja bile su važna sirovina za oruđe i oružje
neolitičkih naroda, prije razvitka metalurgije. Upotrebljavala se kravlja koža. U mnogim
područjima obje Amerike, jedna od najranije kultiviranih biljki, bocasta tikva, nije uzgajana
radi prehrane nego za izradu posuda.
Krupne domaće životinje također su revolucionizirale ljudsko društvo time što su
postale glavno sredstvo kopnenog transporta, sve do razvitka željeznice u 19. stoljeću. Prije
udomaćivanja životinja, jedino sredstvo kopnenog transporta robe i ljudi bila su ljudska pleća.
Veliki sisavci to su promijenili: prvi put u ljudskoj povijesti, postalo je moguće kopnom
prenositi velike količine robe, kao i ljudi, brzo i na velike udaljenosti. Od domaćih životinja
jahalo se na konjima, magarcima, jakovima, sobovima te arapskim i baktrijskim devama. Istih
pet vrsta životinja, uz lamu, upotrebljavalo se za prenošenje tereta. Krave i konje bi se
uprezalo u kola, dok su sobovi i psi vukli saonice na arktičkom području. Konj je postao
ključno sredstvo transporta na veće udaljenosti u najvećem dijelu Euroazije. Tri domaće vrste
deva (arapska deva, baktrijska deva i lama) imale su sličnu ulogu u sjevernoj Africi i Arabiji
(arapska deva), središnjoj Aziji (baktrijska deva) te Andama (lama).
Najizravniji doprinos osvajačkim ratovima dali su euroazijski konji, koje je njihova
vojna uloga pretvorila u džipove i tenkove antičkih ratova na tom kontinentu. Kako sam
spomenuo u 3. poglavlju, konji su omogućili Cortesu i Pizzaru da s malom četom pustolova
pokore carstva Asteka i Inka. Čak i mnogo prije (oko 4000. pr. Kr.), u doba kad se konje još
jahalo bez sedla, konji su vjerojatno bili ključni vojni sastojak u pozadini širenja
Indoeuropljana iz Ukrajine na zapad. Indoeuropski jezici su na kraju istisnuli sve prethodne
zapadnoeuropske jezike, uz iznimku baskijskog jezika. Kad su konji poslije upregnuti u kola i
druga vozila, konjska zaprežna bojna kola (izumljena oko 1800. pr. Kr.) nastavila su
revolucionizirati ratovanje na Bliskom Istoku, u području Sredozemlja te u Kini. Primjerice,
1674. pr. Kr., konji su čak omogućili narodu Hiksa da pokore Egipat koji tada nije imao
konjaništvo i da privremeno zavladaju kao faraoni.
Nešto poslije, nakon izuma sedla i ostruga, konji su omogućili Hunima i sukcesivnim
valovima ostalih naroda iz azijskih stepa da teroriziraju Rimsko Carstvo i njegove
nasljednike, što je kulminiralo mongolskim osvajanjem velikog dijela Azije i Rusije u 13. i
14. stoljeću. Tek s uvođenjem kamiona i tenkova u Prvom svjetskom ratu, konji su napokon
istisnuti kao glavno napadačko "vozilo" i sredstvo brzog transporta u ratu. Sličnu su ulogu
imale arapska i baktrijska deva na svojim područjima. U svim tim primjerima, narodi s
domaćim konjima (ili devama) ili s poboljšanim načinima upotrebe konja i deva, imali su
golemu vojnu prednost pred narodima koji to nisu imali.
U osvajačkim ratovima jednako su važne bile zarazne klice koje su evoluirale u
ljudskim zajednicama s domaćim životinjama. Ljudske zarazne bolesti poput boginja, ospica i
gripe nastale su iz mutacija vrlo sličnih klica predaka zaraženih životinja (vidi 11. poglavlje).
Ljudi koji su udomaćili životinje bili su prve žrtve novonastalih klica, no ti ljudi su razvili i
znatnu otpornost na te nove bolesti. Kad su ti djelomično imuni ljudi došli u dodir s drugima,
koji tim klicama nisu bili prethodno izloženi, pojavile su se epidemije u kojima je katkad
pomrlo i do 99% populacije. Tako su zarazne klice, izvorno podrijetlom od domaćih životinja,
igrale ključnu ulogu u europskom pokoravanju američkih Indijanaca, australskih urođenika, te
prastanovnika današnje Južnoafričke Republike i tihooceanskih otoka.
Ukratko, udomaćivanje biljaka i životinja značilo je mnogo više hrane i time mnogo
gušće populacije ljudi. Nastali viškovi hrane te (u nekim područjima) načini transporta hrane
u kojima se upotrebljavaju životinje, bili su uvjet za razvitak sjedilačkih, politički
centraliziranih, socijalno raslojenih (stratificiranih), ekonomski složenih i tehnološki
inovativnih društava. Zato dostupnost domaćih biljaka i životinja zapravo objašnjava zbog
čega su carstva, pismenost i čelična oružja prvo nastali u području Euroazije, a na drugim
kontinentima tek poslije ili nikako. Vojna upotreba konja i deva, kao i ubojita moć zaraznih
klica koje su potekle od domaćih životinja, dopunjavaju popis glavnih spona između
proizvodnje hrane i osvajačkih pohoda koje ćemo poslije proučavati.
5. POGLAVLJE
Tko je u povijesti imao, a tko nije
Velik dio ljudske povijesti sastojao se od neravnopravnih sukoba između onih koji su
imali i onih koji nisu: između zemljoradničkih naroda i lovaca skupljača, ili između onih koji
su zemljoradnjom ovladali u različito vrijeme. Ne bi nas trebalo čuditi da do razvoja
proizvodnje hrane nikad nije došlo u brojnim i prostranim područjima Zemljine kugle, zbog
ekoloških razloga koji u tim područjima zemljoradnju i danas čine teškom ili nemogućom.
Primjerice, u prapovijesno doba na arktičkom području Sjeverne Amerike nisu nastali ni
zemljoradnja ni stočarstvo, a uzgoj krda sobova bio je jedini način proizvodnje hrane koji je
nastao u arktičkom području Euroazije. Proizvodnja hrane nije mogla spontano nastati u
pustinjama udaljenima od izvora vode za navodnjavanje, kao što su središnji dio Australije te
zapadni dijelovi SAD-a.
Nasuprot tome, ne razumijemo izostanak pojave proizvodnje hrane, sve do modernih
vremena, u nekim ekološki vrlo pogodnim područjima, koja su danas jedna od najbogatijih
središta zemljoradnje i stočarstva. Osobito se među takvim zagonetnim područjima, gdje su
autohtoni stanovnici u doba dolaska europskih kolonizatora još bili lovci skupljači, ističu
Kalifornija i druge tihooceanske države SAD-a, argentinska pampa, jugozapadna i jugoistočna
Australija, te velik dio Rta dobre nade u Južnoafričkoj Republici. Da smo mogli vidjeti svijet
4000. pr. Kr., tisućama godina nakon prvih pojava proizvodnje hrane, bili bismo iznenađeni
da proizvodnje hrane nema ni u još nekim, danas u tom pogledu istaknutim područjimauključujući preostali dio SAD-a, Englesku i velik dio Francuske, Indoneziju, te cijelu
subekvatorijalnu Afriku. Kad proizvodnju hrane pratimo unatrag do njezinih početaka,
najstariji lokaliteti pružaju nam dodatna iznenađenja. Umjesto da to budu današnje žitnice
svijeta, riječ je o područjima koja danas slove kao djelomično sušna ili ekološki degradirana:
Irak i Iran, Meksiko, Ande, dijelovi Kine te područje Sahela u Africi. Zbog čega je
proizvodnja hrane nastala prvo u tim naizgled marginalnim zemljama, a tek poslije u danas
najplodnijim područjima polja i pašnjaka?
Geografske razlike u načinima na koje je nastala proizvodnja hrane također su
zagonetne. Na nekoliko mjesta zemljoradnja se razvila neovisno, jer je mjesno stanovništvo
uzgajalo lokalne biljke i životinje. Na većini ostalih mjesta bila je uvezena, tj. usjevi i stoka bili
su udomaćeni negdje drugdje. Budući da su ta područja s uvezenom proizvodnjom hrane bila i
u prapovijesti pogodna za takvu proizvodnju, zbog čega narodi tih područja nisu postali
zemljoradnici i stočari bez pomoći izvana, uzgajajući lokalne biljke i životinje?
Promatrajući područja u kojima je proizvodnja hrane nastala neovisno, nameće nam se
pitanje zbog čega se to dogodilo u vrlo različito vrijeme - primjerice, tisućama godina prije u
istočnoj Aziji nego u istočnom dijelu SAD-a, a nikad u istočnoj Australiji? Uzimajući u obzir
područja u koja je proizvodnja hrane uvezena u prapovijesnom razdoblju, pitamo se zbog čega
datum dolaska tako varira - primjerice, tisućama godina prije u jugozapadnoj Europi nego u
jugozapadnom dijelu SAD-a? Nadalje, zbog čega su u nekim područjima (npr. u
jugozapadnom dijelu SAD-a) lokalni lovci skupljači sami usvojili usjeve i stoku svojih susjeda
i preživjeli kao zemljoradnici, dok su u drugim područjima (npr. u Indoneziji i velikom dijelu
subekvatorijalne Afrike) proizvođači hrane kataklizmično potisnuli autohtone lovce
skupljače? Sva ta pitanja uključuju zbivanja koja su odredila koji će narodi u povijesti postati
oni koji "imaju", a koji oni koji "nemaju".
***
Prije nalažanja odgovora na ta pitanja, moramo shvatiti kako prepoznati područja u
kojima je nastala proizvodnja hrane, kada je ona tamo nastala, te gdje i kada je neka biljka ili
životinja prvi put uzgojena.
Najjasnije dokaze pružaju nam ostaci biljaka i životinja na arheološkim nalazištima.
Većina uzgojenih vrsta biljaka i životinja morfološki se razlikuje od svojih divljih predaka:
primjerice, domaća goveda i ovce su manji, domaći pilići i jabuke su veći, uzgojeni grašak
ima tanje i glade kožice zrna, a domaće koze imaju rogove svijene poput vadičepa, a ne u
obliku scimitara. Zbog svega toga, na datiranim arheološkim nalazištima možemo prepoznati
ostatke uzgojenih biljaka i životinja koji nam pružaju nepobitne dokaze o proizvodnji hrane
na tom mjestu i u tom vremenu, dok nam nalazišta samo divljih vrsta na istom mjestu ne
pružaju dokaz o proizvodnji hrane i kompatibilna su s lovačko-skupljačkim načinom života u
tom području. Prirodno, proizvođači hrane, posebice oni rani, nastavili su skupljati neke divlje
biljke i loviti divlje životinje, tako da ostaci hrane na tim lokalitetima često uključuju i divlje i
uzgojene vrste.
Arheolozi proizvodnju hrane datiraju metodom radioaktivnog ugljika C-14, iz
materijala koji sadrže ugljik. Metoda se temelji na sporom raspadanju radioaktivnog izotopa
ugljika (C-14) koji je minorna komponenta ugljika (svuda prisutnoga građevnog bloka svih
živih bića), u neradioaktivni izotop dušika N-14. Izotop C-14 neprekidno se stvara u atmosferi,
djelovanjem zraka iz svemira. Biljke iz atmosfere apsorbiraju ugljik, koji ima poznat i približno
konstantan omjer C-14 u odnosu na glavni izotop C-12 (omjer je otprilike jedan naprama
milijun). Ugljik iz biljaka potom se taloži u tijela biljoždera, ali i mesoždera koji se hrane
biljožderima. No kad jednom biljka ili životinja umre, polovica njezina izotopa C-14 raspadne
se u C-12 svakih 5700 godina, sve dok nakon otprilike 40.000 godina sadržaj C-14 postane
toliko nizak da ga je teško mjeriti ili razlikovati od kontaminacije materijala malim količinama
suvremenih tvari koje također sadrže C-14. Zbog svega toga, starost materijala s arheoloških
nalazišta može se izračunati na temelju omjera C-14 i C-12 u materijalu.
Metoda datiranja radioaktivnim ugljikom pati od brojnih tehničkih problema, a dva
takva problema ovdje valja istaknuti. Jedan problem je da je sve do 1980-ih za datiranje tom
metodom bila potrebna relativno velika količina ugljika (nekoliko grama), što je mnogo više
ugljika nego što ga ima u malim sjemenkama ili kostima. Zato su znanstvenici umjesto
izravnog datiranja tog materijala, često morali datirati neki drugi materijal, prikupljen u blizini
lokaliteta, za koji se vjerovalo da je bio "povezan s" ostacima hrane - to jest, da je bio
ostavljen istodobno s hranom ili drugim materijalom. Tipičan izbor "povezanog" materijala bio
je pepeo iz ognjišta.
No arheološki lokaliteti nisu uvijek lijepo zapakirane vremenske čahure materijala
odloženih u istom danu. Materijali odloženi u različito vrijeme mogu se pomiješati, dok crvi,
glodavci i drugi čimbenici prevrću zemlju. Ostaci pepela iz ognjišta mogu pritom završiti u
blizini ostataka biljke ili životinje koja je umrla i bila pojedena tisućama godina prije ili
poslije. Arheolozi danas taj problem sve više zaobilaze, koristeći novu metodu, tzv.
akceleratorsku masenu spektrometriju (accelerator mass spectrometry), koja omogućuje
radiokarbonsko datiranje već i za sićušne uzorke i tako nam omogućuje izravno datiranje
zrnca sjemena, koščice ili drugog sićušnog ostatka hrane. U nekim slučajevima, nađene su
velike razlike između modernih radiokarbonskih datuma (dobivenih novim metodama - koje
također imaju svoje probleme) i onih dobivenih starijim, neizravnim metodama. Od tako
nastalih i još neriješenih kontroverzi, možda je za potrebe ove knjige najbitnija ona koja se
tiče datuma nastanka proizvodnje hrane u obje Amerike: neizravne metode 1960-ih i 1970-ih
ukazivale su čak i na 7000. pr. Kr., dok novije metode ne daju datume starije od 3500. pr. Kr.
Drugi problem pri radiokarbonskom datiranju jest da omjer C-14 i C-12 u atmosferi
zapravo nije strogo konstantan nego blago koleba u vremenu, tako da je izračunavanje
radiokarbonskih datuma koje se temelji na pretpostavci konstantnog omjera podložno sitnim
pogreškama. Veličina te pogreške u načelu se za svaki datum iz prošlosti može odrediti uz
pomoć godova (godišnjih prstenova rasta) dugovječnih stabala, jer te godove možemo
izbrojiti i dobiti apsolutni kalendarski datum iz prošlosti za svaki god, a uzorak ugljika iz tako
datiranog drveta zatim možemo analizirati u smislu omjera C-14 i C-12. Tako se izmjereni
radiokarbonski datumi mogu "kalibrirati", tj. uzeti u obzir kolebanja omjera ugljika u
atmosferi. Učinak te korekcije jest da su materijali čija je prividna (nekalibrirana) starost
između 1000. i 6000. pr. Kr. nekoliko stoljeća ili čak nekoliko tisućljeća stariji, čime se
dobiva pravi (kalibrirani) datum. Nešto starije uzorke nedavno se počelo kalibrirati
alternativnom metodom, koja se temelji na drugom procesu radioaktivnog raspada, a navodi
na zaključak da uzorci prividno datirani na otprilike 9000. pr. Kr., zapravo potječu iz otprilike
11.000. pr. Kr.
Arheolozi kalibrirane od nekalibriranih datuma često razlikuju tako što prve pišu
velikim slovima, a druge malim slovima (npr. 3000. PR. KR-engl. B. C.) nasuprot 3000. pr.
Kr. - engl. b. a). Međutim, arheološka literatura u tom pogledu može biti zbunjujuća, jer
mnoge knjige i radovi pišu nekalibrirane datume jednostavno kao pr. Kr. (engl. B. C.) i
propuštaju spomenuti da su to zapravo nekalibrirani datumi. Svi datumi koje u ovoj knjizi
spominjem za posljednjih 15.000 godina jesu kalibrirani datumi. To objašnjava neke razlike
koje možete uočiti uspoređujući datume iz ove knjige s onima navedenim u standardnim
referentnim knjigama o ranoj proizvodnji hrane.
Kad su drevni ostaci uzgojenih biljaka i životinja prepoznati i datirani, kako možemo
odlučiti je li biljka ili životinja doista bila uzgojena u blizini tog lokaliteta, ili je uzgojena
drugdje, pa se zatim proširila do istraživanog lokaliteta? Jedan način je da se istraži karta
geografske distribucije divljeg pretka usjeva ili životinje, pa se zaključi da je do uzgoja moralo
doći u području u kojem obitava i divlji predak. Primjerice, slanutak naširoko uzgajaju
tradicionalni zemljoradnici od Sredozemlja i etiopske obale prema istoku sve do Indije, pri
čemu Indija danas ima 80% udjela u svjetskoj proizvodnji slanutka. Time bismo mogli
pogrešno pretpostaviti da je slanutak uzgojen u Indiji. No pokazalo se da je divlji predak
slanutka živio jedino u jugoistočnoj Turskoj. Zaključak da je slanutak doista tamo i uzgojen
podupire i činjenica da su najstarija neolitička arheološka nalazišta u kojima je možda uzgojen
slanutak smještena upravo u jugoistočnoj Turskoj i susjednoj sjevernoj Siriji, a datirana su na
otprilike 8000. pr. Kr.; tek 5000 godina nakon toga pojavljuju se arheološki dokazi o
prisutnosti slanutka na Indijskom potkontinentu.
Druga metoda identifikacije područja uzgoja biljke ili životinje jest da se na kartu
unesu datumi prvog pojavljivanja uzgojenog oblika na svakom lokalitetu. Mjesto s najstarijim
datumom moglo bi biti mjesto prvotnog uzgoja - posebice ako je na istom mjestu živio i divlji
predak, te ako su datumi ostalih lokaliteta progresivno mladi s rastućom udaljenošću od tog
mjesta, što navodi na zaključak o širenju s tog mjesta. Primjerice, najraniji primjer uzgoja
pšenice sorte emmer je u području Plodnog polumjeseca oko 8500. pr. Kr. Uskoro zatim,
usjev se progresivno pojavljuje dalje prema zapadu, pa se u Grčkoj pojavljuje oko 6500. pr.
Kr., a u Njemačkoj oko 5000. pr. Kr. Ti datumi sugeriraju da je pšenica emmer uzgojena na
području Plodnog polumjeseca, a na isti zaključak navodi i činjenica da je divlji predak
pšenice emmer ograničen na područje koje se prostire od Izraela do zapadnog Irana i Turske.
Međutim, vidjet ćemo da često dolazi do komplikacija kad je ista biljka ili životinja
bila uzgojena neovisno, na nekoliko različitih mjesta. Takve slučajeve često možemo
prepoznati analizom nastalih morfoloških, genetičkih ili kromosomskih razlika među uzorcima
iste uzgojene vrste s različitih područja. Primjerice, domaća goveda zebu u Indiji imaju grbe,
kakve nemaju domaća goveda zapadne Euroazije, a genetičke analize pokazuju da se razvoj
predaka suvremenih indijskih i zapadnoeuroazijskih goveda kretao u različitim smjerovima
stotinama ili tisućama godina prije udomaćivanja goveda na bilo kojem mjestu. To jest, goveda
su neovisno udomaćena i u Indiji i u zapadnoj Euroaziji, u posljednjih 10.000 godina, od dvije
početne vrste goveda, čiji je razvoj išao u različitim smjerovima stotinama ili tisućama godina
prije toga.
Slika 5.1. Središta nastanka proizvodnje hrane. Upitnici ukazuju na određenu nesigurnost o tome je li nastanak
proizvodnje hrane u tom središtu doista bio neovisan o širenju proizvodnje hrane iz drugih središta, ili pak (u slučaju
Nove Gvineje) o tome koji su usjevi bili najstariji.
***
Vratimo se na prethodna pitanja o nastanku proizvodnje hrane. Gdje, kada i kako je
nastala proizvodnja hrane u različitim dijelovima svijeta?
Jedna su krajnost područja u kojima je proizvodnja hrane nastala posve neovisno,
početkom uzgoja mnogih autohtonih biljaka (i katkad životinja), prije dolaska bilo kakvih
biljaka ili životinja iz drugih područja. Danas imamo detaljne i uvjerljive dokaze o postojanju
samo pet takvih područja. To su jugoistočna Azija (poznata kao Bliski istok ili Plodni
polumjesec), Kina, Mezoamerika (naziv koji se koristi za središnji i južni Meksiko te susjedna
područja srednje Amerike), Ande u Južnoj Americi, te lako moguće i susjedni bazen
Amazone, i istočni dio današnjeg SAD-a (slika 5.1). Neka (ili sva) od tih središta možda su
zapravo bila skupine manjih središta u kojima je proizvodnja hrane nastala više-manje
neovisno, primjerice dolina rijeke Huang He u sjevernoj Kini te dolina rijeke Yangtze u
južnoj Kini.
Osim tih pet područja, u kojima je proizvodnja hrane sigurno nastala de novo, četiri
druga područja - pojas Sahel u Africi, tropska zapadna Afrika, Etiopija i Nova Gvineja kandidati su za isti status. Međutim, u svakom od tih slučajeva postoje određene nejasnoće.
Iako su autohtone divlje biljke nedvojbeno uzgojene u pojasu Sahel u Africi, južno od Sahare,
tu je uzgoj goveda možda prethodio ratarstvu, a još ne znamo je li riječ o neovisnom uzgoju
goveda Sahela ili je dolazak već pripitomljene stoke iz područja Plodnog polumjeseca
potaknuo lokalno uzgajanje biljaka. Podjednako je dvojbeno je li pojava tih sahelskih usjeva
zatim potakla lokalni uzgoj autohtonih biljaka u tropskoj zapadnoj Africi, te je li uvoz usjeva iz
jugoistočne Azije potaknuo lokalno uzgajanje autohtonih divljih biljaka u Etiopiji. Što se tiče
Nove Gvineje, arheološka istraživanja pružila su dokaze o postojanju ranog ratarstva znatno
prije početka proizvodnje hrane u susjednim područjima, no tamo uzgojene biljke nisu sa
sigurnošću identificirane.
Tablica 5.1. sažeto prikazuje, za ta i druga područja lokalnog uzgoja, neke od
najpoznatijih biljaka i životinja te najstarije poznate datume uzgoja. Od tih devet područja
neovisnog razvoja proizvodnje hrane, u jugozapadnoj Aziji pojavljuju se najstariji datumi i za
uzgajanje biljaka (oko 8500. pr. Kr.) i za udomačivanje životinja (oko 8000. pr. Kr.); za to
područje postoji i najveći broj točnih radiokarbonskih datuma za ranu proizvodnju hrane.
Lokaliteti u Kini gotovo su jednako stari, dok su oni u istočnom dijelu SAD-a nedvojbeno oko
6000 godina mladi. Za ostalih šest područja, najstariji dobro utvrđeni datumi nisu ni blizu
onima u jugozapadnoj Aziji, no do danas je u tih šest područja premalo ranih lokaliteta
pouzdano datirano, pa se ne može sigurno tvrditi da su ona doista u toj mjeri zaostajala za
jugozapadnom Azijom, a ako jesu, koliko točno jesu.
Tablica 5.1. Primjeri vrsta udomaćenih na svakom području.
Područje
1.
2.
3.
4.
Jugozapadna Azija
Kina
Mezoamerika
Ande i Amazonija
5. Istočni dio SAD-a
Udomaćene
Biljke
Životinje
Neovisno podrijetlo udomaćvanja
pšenica, grašak, masline
ovce, koze
riža, proso
svinje, dudov svilac
kukuruz, grah, tikvice
purani
krumpir, manioka
lama, zamorac
suncokret, biljka goosefoot
nijedna
Najstariji
provjereni datum
udomaćivanja
8500. pr. Kr.
do 7500. pr. Kr.
do 3500. pr. Kr.
do 3500. pr. Kr.
2500. pr. Kr.
?6. Sahel
sirak, afrička riža
vrsta kokoši
do 5000. pr. Kr.
?7. Tropska zapadna Afrika afrički jams, uljana palma
nijedna
do 3000. pr. Kr.
?8. Etiopija
kava, teff
nijedna
?
?9. Nova Gvineja
šećerna trska, banana
nijedna
7000. pr. Kr.?
Lokalno udomaćivanje nakon dolaska utemeljućeg usjeva iz drugog područja
10. Zapadna Europa
11. Dolina Inda
12. Egipat
mak, zob
nijedna
6000.-3500. pr. Kr.
sezam, patlidžan
goveda s grbom
7000. pr. Kr.
smokva sycamore, chufa
magarac, mačka
6000. pr. Kr.
Sljedeća skupina sastoji se od onih područja u kojima je uzgojeno barem nekoliko
lokalnih biljaka ili životinja, ali je proizvodnja hrane uglavnom ovisila o drugdje uzgojenim
usjevima i životinjama. Te uvezene vrste možemo smatrati "temeljnim" (founder) biljkama i
životinjama, jer su upravo one utemeljile lokalnu ptoizvodnju hrane. Dolazak temeljnih vrsta
omogućio je lokalnom stanovništvu prijelaz na sjedilački način života, pa je time povećao
vjerojatnost evolucije mjesnih usjeva od divljih biljaka koje su do tada skupljane, donošene
kući i sadene, a poslije su se počele saditi namjerno i planski.
U tri od četiri takva područja, temeljne vrste stigle su iz jugozapadne Azije. Jedno od tih
područja je zapadna i središnja Europa, gdje je proizvodnja hrane počela s dolaskom biljaka i
životinja iz jugozapadne Azije između 6000. i 3500. pr. Kr., no barem jedna biljka (mak, a
vjerojatno i zob te još neke) tada je već bila lokalno uzgojena. Divlji mak raste samo u
obalnim područjima zapadnog Sredozemlja. Sjemena maka nema u iskopinama najstarijih
zemljoradničkih zajednica u istočnoj Europi i jugozapadnoj Aziji; ono se prvi put pojavljuje u
ranim zemljoradničkim lokalitetima u zapadnoj Europi. Nasuprot tome, divlji preci većine
biljaka i životinja jugozapadne Azije nisu živjeli u zapadnoj Europi. Dakle, čini se jasnim da u
zapadnoj Europi proizvodnja hrane nije nastala neovisno. Umjesto toga, ona je tu potaknuta
uvozom vrsta iz jugozapadne Azije. Novonastala zemljoradnička društva zapadne Europe
sama su uzgojila mak, koji se zatim kao usjev proširio prema istoku.
Drugo područje, u kojem je do lokalnog uzgoja vjerojatno došlo nakon uvoza
utemeljujućih usjeva iz jugozapadne Azije, jest dolina Inda na Indijskom potkontinentu.
Najstarije zajednice ratara u tom području potječu iz sedmog tisućljeća pr. Kr., a uzgajale su
pšenicu, ječam i druge usjeve koji su prethodno uzgojeni u području Plodnog polumjeseca i
očito su se do doline Inda proširili kroz Iran. Tek poslije se u zemljoradničkim zajednicama
doline Inda pojavljuju i domaće vrste nastale od lokalnih, kao što su goveda s grbom i sezam.
Isto tako je i u Egiptu proizvodnja hrane počela u šestom tisućljeću pr. Kr., pristizanjem usjeva
iz jugozapadne Azije. Nakon toga su Egipćani udomaćili smokvu sycamore te mjesno povrće
koje se naziva chufa.
Vjerojatno je slično bilo i u Etiopiji, gdje se odavno uzgajaju pšenica, ječam i drugi usjevi
podrijetlom iz jugozapadne Azije. Etiopljani su udomaćili i brojne lokalno dostupne divlje
vrste da bi dobili domaće biljke koje su i danas uglavnom ograničene na područje Etiopije, no
jedna od tih biljaka (grm kave) danas je proširena diljem svijeta. Međutim, još nije poznato
jesu li Etiopljani te lokalne biljke uzgajali prije ili tek poslije uvoza usjeva iz jugozapadne
Azije.
U tim i drugim područjima, u kojima je proizvodnja hrane ovisila o uvozu
utemeljujućih biljaka iz drugih područja, ostaje pitanje jesu li mjesni lovci skupljači sami
preuzeli te utemeljujuće biljke od susjednih zemljoradničkih naroda i tako i sami postali
zemljoradnici? Ili su te biljke donijeli ratari osvajači, koji su zatim (zbog viška hrane) brojem
nadmašili mjesne lovce te ih potisnuli ili istrijebili?
U Egiptu se vjerojatno dogodilo ono prvo: lokalni lovci skupljači jednostavno su
svojoj prehrani sastavljenoj od divljih biljaka i životinja dodali uzgojene vrste iz jugozapadne
Azije i usvojili tehnike zemljoradnje i stočarstva, a zatim su se postupno sve manje oslanjali na
hranu iz divljine. To jest, proizvodnju hrane u Egiptu potaknuo je dolazak stranih usjeva i
životinja, a ne stranih naroda. Isto je vjerojatno točno i za atlantsku obalu Europe, gdje su
lokalni lovci skupljači, po svemu sudeći, stoljećima postupno usvajali ovce i žitarice iz
jugozapadne Azije. Na južnom rtu današnje Južnoafričke Republike, lokalni lovci skupljači
plemena Khoi postali su stočari (ali ne i zemljoradnici), preuzevši ovce i krave iz sjevernijih
dijelova Afrike (a izvorno iz jugozapadne Azije). Slično tome, autohtoni lovci skupljači u
jugozapadnom području SAD-a, postupno su postali zemljoradnici, preuzimajući usjeve iz
Meksika. U ta četiri područja, početak proizvodnje hrane pruža nam male ili nikakve dokaze o
uzgoju lokalnih biljnih i životinjskih vrsta ili o tome je li jedna populacija ljudi zamijenila
drugu.
Druga su krajnost područja u kojima je proizvodnja hrane sigurno počela naglim
dolaskom i stranih naroda i stranih usjeva i stoke. To je sigurno tako, jer se zbivalo u moderno
vrijeme, a među sudionicima bili su Europljani, koji su zbivanja opisali u brojnim knjigama. U
takva područja spadaju Kalifornija, tihooceanski sjeverozapad Sjeverne Amerike, argentinske
pampe, Australija i Sibir. Sve do posljednjih stolječa, u tim su područjima još obitavali lovci
skupljači - američki Indijanci u prva tri slučaja, a urođenici Australije i Sibira u posljednja dva
slučaja. Ti su urođenici bili poubijani, desetkovani zaraznim bolestima i izgnani, a njihovo
mjesto zauzeli su pristigli europski ratari i stočari koji su sa sobom donijeli vlastite usjeve i
nisu uzgojili nijednu lokalnu divlju vrstu (uz iznimku oraha macadamia u Australiji). Na rtu
današnje Južnoafričke Republike, pristigli Europljani našli su ne samo lovce skupljače nego i
zemljoradnike plemena Khoi koji su več posjedovali domaće životinje, ali ne i usjeve.
Posljedica je opet bila početak ratarstva s usjevima iz drugih krajeva, bez uzgoja lokalnih vrsta,
a došlo je i do masovne zamjene jedne ljudske populacije drugom.
Napokon, čini se da se u prapovijesno vrijeme u mnogim područjima ponavljao isti
obrazac: nagli početak proizvodnje hrane, ovisan o uvezenim uzgojenim vrstama, te jednako
nagla i masovna zamjena ljudskih populacija. U nedostatku pisanih svjedočanstava, dokaze o
tim prapovijesnim zamjenama populacija moramo tražiti u arheološkim nalazima ili o njima
zaključivati na temelju dostupnih lingvističkih podataka. Najbolje provjereni slučajevi su oni
u kojima nema dvojbe o zamjeni populacija jer su novopridošli proizvođači hrane imali bitno
različite kosture u usporedbi s lovcima skupljačima koje su potisnuli, ali i zbog toga što
proizvođači hrane nisu sa sobom donijeli samo usjeve i stoku nego i lončariju. U idućim
poglavljima opisat ćemo dva najizraženija primjera: austronezijsku ekspanziju iz južne Kine
na Filipine i Indoneziju (17. poglavlje), te Bantu ekspanziju diljem subekvatorijalne Afrike
(19. poglavlje).
Jugoistočna i središnja Europa pružaju sličnu sliku naglog početka proizvodnje hrane
(ovisnu o uvozu usjeva i stoke iz jugozapadne Azije) te pojave lončarstva. I taj početak
vjerojatno je uključivao potiskivanje starih Grka i Germana novim Grcima i Germanima, baš
kao što je prastanovništvo uzmaklo pred novim na Filipinima, u Indoneziji i subekvatorijalnoj
Africi. Međutim, skeletalne razlike ranijih lovaca skupljača i novopridošlih ratara u Europi
slabije su izražene nego na Filipinima, u Indoneziji te u subekvatorijalnoj Africi. Time je
argument o zamjeni populacija u Europi slabiji i neizravan.
***
Ukratko, proizvodnja hrane nastala je neovisno na samo nekoliko područja, i to u vrlo
različito vrijeme. Iz tih žarišnih područja, lovci skupljači nekih susjednih područja naučili su
proizvoditi hranu, a narode drugih susjednih područja potisnuli su i zamijenili osvajači,
proizvođači hrane iz žarišnih područja - opet u vrlo različitim razdobljima. Napokon, narodi
nekih područja koja su bila ekološki pogodna za proizvodnju hrane nisu u prapovijesno doba
sami razvili zemljoradnju niti su je prihvatili od drugih; ostali su lovci skupljači sve dok ih
moderni svijet nije na neki način uklonio. Narodi u područjima ranog razvoja proizvodnje
hrane tako su stekli početnu prednost na putu prema vatrenom oružju, zaraznim klicama i
čeliku. Posljedica je bila dugi niz sukoba između onih u povijesti koji su imali i onih koji nisu
imali.
Kako objasniti te geografske razlike u vremenu i načinu nastanka proizvodnje hrane?
To pitanje, jedno od najsloženijih problema prapovijesti, predmet je idućih pet poglavlja.
6. POGLAVLJE
Biti ili ne biti zemljoradnik?
Nekad su svi ljudi na zemlji bili lovci skupljači. Zbog čega su neki od njih uopće
počeli proizvoditi hranu? Morali su imati neki razlog, no zbog čega su počeli oko 8500. pr.
Kr. u sredozemnim područjima Plodnog polumjeseca, potom samo 3000 godina poslije u
klimatski i strukturno sličnim sredozemnim područjima jugozapadne Europe, a nikad
autohtono u sličnim sredozemnim područjima Kalifornije, jugozapadne Australije te današnje
Južnoafričke Republike? Zbog čega su čak i stanovnici Plodnog polumjeseca čekali sve do
8500. pr. Kr., umjesto da hranu počnu proizvoditi već oko 18.500. ili 28.500. pr. Kr.?
Iz naše perspektive, sva se ta pitanja isprva čine smiješnima, jer se nedostaci životnog
stila lovaca skupljača čine tako očitima. Znanstvenici često citiraju frazu Thomasa Hobbesa, da
bi opisali životni stil lovaca skupljača kao "gadan, opak, sirov i kratak". Čini se da lovci
skupljači naporno rade, cijeli dan tragaju za hranom, često su na rubu smrti od gladi,
nedostaju im tako elementarna materijalna dobra kao što su meke postelje i primjerena odjeća,
a umiru mladi.
U zbilji, samo današnjim građanima bogatog Prvog svijeta, koji sami ne uzgajaju hranu
za sebe, proizvodnja hrane (ako su uzor udaljena poljoprivredna imanja) znači manje rada,
više udobnosti, sigurnu prehranu te dulji očekivani životni vijek. Većini seljaka ratara i
stočara, koji predstavljaju većinu stvarnih proizvođača hrane na svijetu, nije nužno bolje nego
lovcima skupljačima. Studije vremenskog proračuna pokazuju da, u usporedbi s lovcima
skupljačima, mnogi proizvođači hrane dnevno rade više, a ne manje. Arheolozi su dokazali da
su prvi zemljoradnici u mnogim područjima bili niži i slabije uhranjeni, da su bolovali od
ozbiljnijih bolesti te u prosjeku umirali prije od lovaca skupljača koje su potisnuli. Da su ti prvi
zemljoradnici mogli sagledati posljedice usvajanja proizvodnje hrane, možda bi od tog
pothvata bili odustali. Zbog čega su, nesposobni da predvide ishod, ipak počeli proizvoditi
hranu?
Postoje brojni stvarni primjeri lovaca skupljača koji su gledali kako njihovi susjedi
proizvode hranu, pa su ipak odbili prihvatiti navodnu blagodat i ostali su lovci skupljači.
Primjerice, autohtoni lovci skupljači iz sjeveroistočne Australije tisučama su godina trgovali s
zemljoradnicima s otoka u Torresovu tjesnacu, između Australije i Nove Gvineje. Autohtoni
lovci skupljači iz Kalifornije trgovali su s autohtonim američkim zemljoradnicima u dolini
rijeke Colorado. Osim toga, stočari plemena Khoi, koji su živjeli zapadno od rijeke Fish u
Južnoafričkoj Republici, trgovali su s zemljoradnicima plemena Bantu koji su živjeli istočno
od rijeke Fish, a ipak nisu sami postali zemljoradnici. Zašto?
Drugi lovci skupljači koji su dolazili u kontakt sa zemljoradnicima, napokon su to i
sami postali, no tek nakon naizgled iznimno dugog odgađanja. Primjerice, obalni narodi
sjeverne Njemačke prihvatili su proizvodnju hrane tek 1300 godina nakon što su je narodi
kulture linearne keramike uveli u kopnenu unutrašnjost Njemačke, samo 200 kilometara
južnije. Zbog čega su ti obalni stanovnici Njemačke tako dugo čekali i što ih je naposljetku
nagnalo da promijene stav?
***
Da bismo mogli odgovoriti na ta pitanja, moramo se prvo osloboditi nekih pogrešnih
shvaćanja o podrijetlu proizvodnje hrane, a zatim preoblikovati pitanje. Ono što se zapravo
dogodilo nije bilo otkriće proizvodnje hrane, ni izum, kako bismo možda prvo pretpostavili.
Često nije postojao čak ni svjesni izbor između proizvodnje hrane i lova i skupljanja. Točnije,
u svakom području zemlje, ljudi koji su prvi usvojili proizvodnju hrane to očito nisu učinili na
temelju svjesnog izbora ili svjesne namjere da uspostave zemljoradnju, jer nisu imali
prethodnog iskustva niti su mogli znati kako će to izgledati. Umjesto toga, vidjet ćemo da je
proizvodnja hrane evoluirala kao usputni proizvod odluka, donošenih bez svijesti o njihovim
posljedicama. Zato su pitanja koja moramo postaviti: Zbog čega je proizvodnja hrane
evoluirala? Zbog čega je evoluirala na samo nekim mjestima? Zbog čega u različito vrijeme,
na različitim mjestima? Zašto ne prije ili poslije?
Drugo pogrešno shvaćanje jest da nužno postoji oštra granica između nomadskih
lovaca skupljača i sjedilačkih proizvođača hrane. U stvarnosti, iako takvu razliku često
ističemo, lovci skupljači u nekim plodnim područjima, uključujući sjeverozapadnu
tihooceansku obalu Sjeverne Amerike i možda jugoistočnu Australiju, prihvatili su sjedilački
način života, ali nikad nisu postali proizvođači hrane. Drugi lovci skupljači: u Palestini,
obalnom dijelu Perua i Japanu, prvo su prešli na sjedilački način života, a proizvodnju hrane su
usvojili mnogo kasnije. Sjedilačke skupine vjerojatno su činile mnogo veći udio u skupinama
lovaca skupljača prije 15.000 godina, kad su lovci skupljači zauzimali sve nastanjene dijelove
svijeta (uključujući i najplodnija područja) nego što je slučaj danas, kad malobrojni preostali
lovci skupljači preživljavaju samo u neplodnim područjima u kojima je moguć jedino
nomadski način života.
Obratno, postoje i pokretne skupine proizvođača hrane. Neki moderni nomadi
jezerskih visoravni Nove Gvineje krče džunglu, sade banane i papaje, idu na nekoliko mjeseci
živjeti kao lovci skupljači, vraćaju se da provjere posađene biljke, plijeve vrt, opet idu u lov,
vraćaju se nakon nekoliko mjeseci da još jednom provjere usjeve, pa se privremeno utabore da
pokupe i pojedu urod ako im je vrt urodio plodom. Apači na jugozapadu SAD-a ljeti bi se
utaborili kao zemljoradnici na višim nadmorskim visinama i sjevernije, zatim bi se povukli na
jug, u nizine, i zimi lutali divljinom u potrazi za hranom. Mnogi stočarski narodi Afrike i
Azije premještaju tabore duž regularnih sezonskih putanja, da bi iskoristili predvidive
sezonske promjene u obilju i vrsnoći ispaše. I tako, prijelaz s lova i skupljanja na proizvodnju
hrane nije se uvijek poklapao s prijelazom od nomadskog na sjedilački način života.
Još jedna navodna oprečnost, čije se granice gube u stvarnosti, jest razlika između
proizvođača hrane kao aktivnih upravljača svojom zemljom te lovaca skupljača kao pukih
skupljača divljih proizvoda. U zbilji, neki lovci skupljači intenzivno skrbe za svoju zemlju.
Primjerice, narodi Nove Gvineje, koji nikad nisu uzgajali palme sago ili njihov planinski
ekvivalent, svejedno povisuju prinos tih divljih jestivih biljaka tako što krče okolna stabla,
redovito čiste kanale u močvarama gdje rastu palme, te potiču rast sago mladica sijekući stara
stabla. Urođenici Australije, koji nikad nisu uzgajali jams i sijali biljke sjemenjače, svejedno
su usvojili nekoliko elemenata zemljoradnje. Gospodare krajolikom izazivajući požare zbog
poticanja rasta jestivih biljaka sjemenjača koje klijaju nakon požara. Pri skupljanju divljeg
jamsa, odsijeku najveći dio jestivog gomolja, ali stabljike i vrh gomolja vraćaju u zemlju tako
da bi gomolj mogao ponovno narasti. Zemlja se kopanjem, pri vađenju gomolja, rahli i
prozračuje, što potiče ponovni rast biljke. Sve što bi urođenici još trebali učiniti da udovolje
definiciji zemljoradnika, bilo bi da ponesu stabljike i preostali dio gomolja kući i tamo ih
ponovno posade u tlo pokraj svog tabora.
***
Proizvodnja hrane razvila se postupno od tih postupaka koje su već prakticirali lovci
skupljači. Nisu sve prijeko potrebne tehnike bile razvijene u kratkom vremenu, niti su
istodobno uzgojene sve divlje biljke i životinje koje će u određenom području na kraju biti
udomaćene. Čak i u slučajevima najbržeg neovisnog razvitka proizvodnje hrane iz lovačkoskupljačkog stila života, trebale su tisuće godina za prijelaz od potpune ovisnosti o hrani iz
divljine na prehranu u kojoj je hrana iz divljine samo malo zastupljena. U ranim stadijima
proizvodnje hrane, ljudi su istodobno skupljali hranu u divljini i uzgajali drugu, a različiti
oblici skupljačkih aktivnosti gubili su na važnosti različitom brzinom, kako je jačalo
oslanjanje na usjeve.
Temeljni razlog zbog kojeg je taj prijelaz bio postupan jest da su sustavi za
proizvodnju hrane evoluirali kao posljedica akumulacije mnogih zasebnih odluka o ulaganju i
raspodjeli vremena i truda. Ljudi koji skupljaju hranu, baš kao i životinje koje skupljaju
hranu, raspolažu ograničenim vremenom i energijom, a mogu ih trošiti na različite načine.
Možemo zamisliti prvotnog zemljoradnika kako se budi i pita: je li bolje da današnji dan
provedem radeći u vrtu (koji predvidivo donosi urod raznovrsnog povrća za sljedećih
nekoliko mjeseci), ili skupljajući morske beskralješnjake (što predvidivo donosi malo mesa za
danas), ili loveći jelena (što možda donese mnogo mesa danas, no možda ne donese ništa)? Pri
skupljanju hrane, i ljudi i životinje neprekidno moraju postavljati prioritete i donositi odluke o
ulaganju truda i energije, pa makar to činili podsvjesno. Prvo se usredotoče na omiljenu
hranu ili na hranu koju se najviše isplati pribaviti. Ako je takva hrana nedostupna, okreću se
manje privlačnoj hrani.
Takve se odluke temelje na brojnim čimbenicima. Ljudi tragaju za hranom da bi utažili
glad i napunili želudac. No žude i za specifičnim vrstama hrane, poput one s bogatim
sadržajem proteina, masti, soli, za slatkim voćem, te hranom koja jednostavno ima dobar okus.
Ako su svi drugi uvjeti zadovoljeni, ljudi nastoje izvući maksimalni unos kalorija, proteina ili
drugih specifičnih vrsta hrane, skupljajući hranu na način koji u najkraćem vremenu i uz
najmanje napora donosi najveću korist. Istodobno, ljudi nastoje smanjiti rizik opasnog
gladovanja: umjeren ali pouzdan izvor hrane privlačniji je od stila života koji jako fluktuira,
tako da se katkad dobije vrlo bogat izvor hrane, ali se često i riskira gladovanje do smrti.
Jedna od predloženih funkcija prvih vrtova, nastalih prije gotovo 11.000 godina, bila je da
pružaju rezervni izvor hrane ako drugi izvori hrane presahnu.
I obratno, muškarcima lovcima često su vrlo bitne odluke koje se tiču prestiža:
primjerice, radije će svakog dana otići u lov na žirafe, pa jednom mjesečno uhvatiti žirafu i
steći status velikog lovca, umjesto da svakoga mjeseca kući donesu dvostruko veću količinu
hrane, ponižavajući se i svakodnevno skupljajući lako dostupno orašasto voće. Ljudima su često
jako bitne i naizgled proizvoljne kulturološke sklonosti, na primjer da se jedenje ribe smatra
ili delikatesom ili tabuom. Napokon, ljudski prioriteti su pod velikim utjecajem relativne
vrijednosti koju ljudi pripisuju različitim načinima života - baš kao što je i danas. Primjerice, na
zapadu SAD-a u 19. stoljeću, stočari (govedari i ovčari) i ratari međusobno su se prezirali.
Slično tome, kroz cijelu ljudsku povijest zemljoradnici su bili skloni prezirati lovce skupljače
kao primitivne, dok su lovci skupljači prezirali zemljoradnike kao neznalice, a stočari su
prezirali i jedne i druge. Svi ti elementi imaju značenje kad ljudi individualno odlučuju kako će
pribaviti hranu.
***
Kao što smo već spomenuli, prvi zemljoradnici nisu mogli svjesno izabrati
zemljoradnju, jer u susjedstvu nije bilo drugih zemljoradnika na koje bi se ugledali. Međutim,
kad je proizvodnja hrane nastala u jednom dijelu kontinenta, susjedni lovci skupljači mogli su
vidjeti rezultat i potom svjesno odlučivati. U nekim slučajevima, lovci skupljači usvojili su
susjedni sustav proizvodnje hrane praktički kao cjelovit paket; u drugim slučajevima,
prihvatili su tek neke njegove elemente; ali su katkad i posve odbacili proizvodnju hrane i
ostali lovci skupljači kao i do tada.
Primjerice, lovci skupljači u dijelovima jugoistočne Europe brzo su iz jugozapadne
Azije prihvatili žitarice, mahunarke te stoku, i to kao cjelovit paket oko 6000. pr. Kr. Sva tri
elementa također su se brzo proširila središnjom Europom u stoljećima prije 5000. pr. Kr.
Usvajanje proizvodnje hrane moglo je biti brzo i obuhvatno u jugoistočnoj i središnjoj Europi,
jer je u tim područjima način života lovaca skupljača bio manje produktivan i manje
kompetitivan. Nasuprot tome, u jugozapadnoj Europi (južna Francuska, Španjolska i Italija)
proizvodnja hrane usvajana je tek korak po korak - ovce su stigle prve, a žitarice tek poslije. Iz
kontinentalnog dijela Azije, intenzivna proizvodnja hrane širila se vrlo sporo i postupno u
Japan, vjerojatno zbog toga što je tamo postojao vrlo produktivan način života lovaca
skupljača, utemeljen na lokalnim biljkama i plodovima mora.
Baš kao što se životni stil lovaca skupljača mogao pomalo pretvarati u stil proizvođača
hrane, tako se i jedan sustav proizvodnje hrane mogao postupno pretvarati u drugi. Primjerice,
Indijanci istočnog dijela SAD-a već su oko 2500. pr. Kr. uzgajali lokalne biljke, ali su i
trgovali s meksičkim Indijancima koji su bili razvili produktivniji sustav usjeva, utemeljen na
trojstvu kukuruza, tikvice i graha. Istočnoamerički Indijanci prihvatili su meksičke biljke, a
mnogi od njih su malo-pomalo odbacili velik dio vlastitih uzgojenih biljaka. Tikvice su
uzgojene neovisno; kukuruz je stigao iz Meksika oko 200. n. e., ali je ostao slabo zastupljen sve
do 900. n. e.; grah je stigao nakon otprilike dva stoljeća, a dogodilo se čak i da su sustavi
proizvodnje hrane bili odbačeni u korist lova i skupljanja. Primjerice, oko 3000. pr. Kr. lovci
skupljači iz južne Švedske usvojili su zemljoradnju utemeljenu na usjevima jugozapadne Azije,
no napustili su je oko 2700. pr. Kr. i vratili se lovačko-skupljačkom životu, te se zemljoradnji
ponovno okrenuli tek 400 godina nakon toga.
***
Sva ta razmatranja jasno pokazuju da ne smijemo pretpostavljati kako je zemljoradnja
prihvaćena bez obzira na kontekst, kao da ljudi prije toga nisu imali drugih sredstava za
vlastitu prehranu. Umjesto toga, moramo razmotriti proizvodnju hrane i lov sa skupljanjem
kao alternativne strategije u uzajamnom natjecanju. Miješane ekonomije, koje su lovu i
skupljanju dodale određene usjeve ili domaće životinje, također su bile konkurencija za oba
"čista" oblika ekonomije, kao i za druge miješane ekonomije s većim ili manjim udjelom
proizvodnje hrane. Stoga se trebamo zapitati: koji su čimbenici prevagnuli u korist drugih, a
na štetu prvih?
Arheolozi i antropolozi i dalje raspravljaju o tom problemu. Jedan od razloga koji
otežava jednoznačni odgovor jest taj što različiti čimbenici mogu biti ključni u različitim
dijelovima svijeta. Drugi razlog je problem razlikovanja uzroka i posljedice u procesu razvoja
proizvodnje hrane. Unatoč kontekstualnim problemima, možemo prepoznati pet glavnih
čimbenika, a sukobi mišljenja tiču se uglavnom njihove relativne važnosti.
Jedan čimbenik je smanjenje dostupnosti hrane u divljini. Životni stil lovaca skupljača
postajao je sve zahtjevniji u proteklih 13.000 godina, jer su resursi o kojima su ovisili
(posebice životinjski resursi) postajali sve manje dostupni ili su čak i nestali. Kako smo vidjeli
u 1. poglavlju, većina vrsta velikih sisavaca je potkraj pleistocena izumrla u Sjevernoj i Južnoj
Americi, a neki su izumrli i u Euroaziji i Africi, zbog klimatskih promjena ili zbog povećanja
brojnosti i lovačke spretnosti ljudi lovaca. Iako se može raspravljati o tome je li izumiranje tih
životinja (nakon duge odgode) potaknulo drevne urođenike Amerika, Euroazije i Afrike da se
okrenu proizvodnji hrane, postoje brojni jasni primjeri iz novijeg vremena da je doista tako i
bilo na otocima. Prvi stanovnici Polinezije intenzivnije su se okrenuli proizvodnji hrane tek
nakon što su istrijebili moe i desetkovali populacije tuljana na Novom Zelandu te istrijebili ili
desetkovali morske i kopnene ptice na drugim polinezijskim otocima. Primjerice, iako su
Polinežani koji su naselili Uskršnji otok oko 500. n. e. sa sobom donijeli kokoši, one nisu
postale glavna hrana sve dok nije ponestalo divljih ptica i kornjača. Slično tome, smatra se da
je smanjenje broja divljih gazela (prethodno glavnog izvora mesa za mjesne lovce skupljače)
pridonijelo masovnom udomaćivanju životinja u području Plodnog polumjeseca.
Drugi čimbenik je da, baš kao što smanjenje broja divljači čini lovačko-skupljački
način života zahtjevnijim, smanjena dostupnost divljih biljaka olakšava prijelaz na uzgoj
biljaka. Na primjer, klimatske promjene potkraj pleistocena na području Plodnog polumjeseca
znatno su proširile stanište divljih žitarica, od kojih se u kratkom vremenu moglo skupiti
mnoštvo zrnja. Te žetve divljih žitarica bile su preteča uzgoju prvih usjeva, pšenice i ječma.
Još jedan čimbenik u korist napuštanja lovačko-skupljačkog načina života bio je
kumulativni razvoj tehnologija o kojima će na kraju ovisiti proizvodnja hrane - tehnologija
prikupljanja, obrade i skladištenja hrane iz divljine. Kako bi budući zemljoradnici mogli
iskoristiti tonu pšeničnog zrnja koje je još u klasu, da prije toga nisu smislili kako pšenicu
žeti, vršiti i potom uskladištiti? Prijeko potrebne metode, oruđe i prostor naglo su se razvili u
području Plodnog polumjeseca poslije 11.000. pr. Kr., jer su ih ljudi izumili da bi se mogli
nositi s novodostupnim obiljem divljih žitarica.
Tim izumima pripadaju srpovi s kremenim oštricama i drvenim ili koštanim ručkama,
kojima se želo divlje žito; košare u kojima se zrnje s padina na kojima žito raste prenosi u
domove; tučci i mužari, ili ručni žrvnjevi, kojima se sjeme odvajalo od ljuske; tehnike prženja
zrnja, da se spriječi klijanje prilikom skladištenja; te podzemne jame za skladištenje, od kojih
su neke bile obložene vodonepropusnim materijalom (npr. ilovačom ili glinom). Dokazi o
postojanju svih tih tehnika postaju brojni na arheološkim nalazištima lovaca skupljača u
području Plodnog polumjeseca nakon 11.000. pr. Kr. Sve te tehnike, iako su razvijene za
eksploataciju divljih žitarica, bile su uvjet za uzgoj žitarica kao usjeva. Ti su kumulativni
noviteti bili prvi nesvjesni koraci prema uzgajanju biljaka.
Četvrti čimbenik bila je dvosmjerna veza između rasta gustoće ljudske populacije i
povećanja proizvodnje hrane. U svim dijelovima svijeta na kojima postoje primjereni lokaliteti,
arheolozi su našli dokaze o rastućoj gustoći populacije vezanoj uz pojavu proizvodnje hrane.
Što je bio uzrok, a što posljedica? Problem je to "kokoši i jajeta" o kojem se odavno
raspravlja: je li porast populacijske gustoće ljude prisilio da se okrenu proizvodnji hrane, ili je
proizvodnja hrane omogućila porast populacijske gustoće?
U načelu, očekuje se da lanac uzročne povezanosti djeluje u oba smjera. Kao što je već
bilo spomenuto, proizvodnja hrane lako potiče porast populacijske gustoće jer pruža više
jestivih kalorija po hektaru nego lovačko-skupljački pristup. S druge strane, gustoća
populacije postupno je rasla tijekom kasnog pleistocena već sama po sebi, zahvaljujući
unapređenju tehnologije prikupljanja i obrade hrane iz divljine. Kako se povećavala
populacijska gustoća, proizvodnja hrane bila je sve učestalija i privlačnija, jer je davala više
hrane za prehranu svih tih gladnih usta.
To jest, usvajanje proizvodnje hrane primjer je takozvanog autokatalitičnog procesa procesa koji katalizira samog sebe kroz ciklus pozitivne povratne sprege, a kad jedanput
počne, odvija se sve brže i brže. Postupni porast populacijske gustoće natjerao je ljude da
prikupe više hrane, a u tom su bili nagrađeni oni koji su nesvjesno već počeli poduzimati
korake u smjeru proizvodnje hrane. Kad su ljudi jedanput počeli proizvoditi hranu i preuzeli
sjedilački način života, mogao se skratiti razmak između rođenja djece, pa se povećavala
populacija, što je značilo još veću potrebu za hranom. Ta dvosmjerna veza proizvodnje hrane
i populacijske gustoće objašnjava sljedeći paradoks: proizvodnja hrane povećava količinu
jestivih kalorija po hektaru, a istodobno proizvođači hrane bivaju slabije uhranjeni u
usporedbi sa svojim prethodnicima, lovcima skupljačima. Taj paradoks nastaje zbog toga što
populacijska gustoća raste brže od dostupnosti hrane.
Spomenuta četiri čimbenika pomažu nam shvatiti zbog čega je prijelaz na proizvodnju
hrane u području Plodnog polumjeseca počeo oko 8500. pr. Kr., a ne oko 18.500. ili 28.500.
pr. Kr. Naime, prije toga je lovačko-skupljački pristup bio plodonosniji od početne
proizvodnje hrane, jer je divljih sisavaca još bilo u izobilju; divljih žitarica još nije bilo u
izobilju; ljudi još nisu posjedovali izume prijeko potrebne za učinkovito prikupljanje, obradu i
skladištenje žitarica; a gustoća ljudskih populacija nije bila dovoljno velika da bi od životne
važnosti bilo dobiti veću količinu jestivih kalorija po hektaru.
Konačni čimbenik prijelaza postao je odlučujući na geografskim granicama lovaca
skupljača i proizvođača hrane. Mnogo veće populacije omogućile su proizvođačima hrane da
potisnu ili iskorijene lovce skupljače već temeljem samo svoje brojnosti, ne spominjući ostale
prednosti vezane uz proizvodnju hrane (uključujući tehnologiju, zarazne klice i profesionalne
vojnike). Na područjima u kojima su od početka živjeli jedino lovci skupljači, oni među njima
koji su usvojili proizvodnju hrane brže su se razmnožavali i postupno potisnuli ostale.
Posljedica svega toga je da su se lovci skupljači u većini područja pogodnih za
proizvodnju hrane suočili s dvije sudbine: bivali su potisnuti od susjednih proizvođača hrane ili
su preživjeli tako što su i sami prešli na proizvodnju hrane. Na mjestima na kojima su lovci
skupljači već bili brojni, ili su geografska svojstva usporavala doseljavanje proizvođača hrane,
lokalni lovci skupljači imali su dovoljno vremena da u prapovijesti usvoje zemljoradnju i tako
prežive kao novopečeni zemljoradnici. To se možda dogodilo na jugozapadu SAD-a, u
zapadnom Sredozemlju, na atlantskoj obali Europe, te u dijelovima Japana. Međutim, u
Indoneziji, tropskoj jugoistočnoj Aziji, najvećem dijelu subekvatorijalne Afrike, a vjerojatno i
u dijelovima Europe, zemljoradnici su u prapovijesti potisnuli lovce skupljače, dok je do slične
zamjene populacija u moderno vrijeme došlo u Australiji i većini zapadnih dijelova SAD-a.
Lovci skupljači uspjeli su opstati na područjima pogodnim za proizvodnju hrane sve do
modernih vremena jedino tamo gdje su osobito moćne geografske ili ekološke barijere znatno
otežale useljavanje proizvođača hrane ili širenje lokalno primjerenih tehnika proizvodnje
hrane. Tri su istaknuta primjera takvog opstanka skupina lovaca skupljača: kalifornijski
Indijanci koje je pustinja odvajala od Indijanaca zemljoradnika u Arizoni; pleme Khoisan na
Rtu dobre nade, koji su živjeli u sredozemnoj klimatskoj zoni nepogodnoj za usjeve obližnjih
zemljoradnika plemena Bantu; te plemena diljem australskog kontinenta, koje je uski morski
pojas odvajao od proizvođača hrane u Indoneziji i Novoj Gvineji. Ti malobrojni narodi koji su
i u 20. stoljeću ostali lovci skupljači, izbjegli su potiskivanje od proizvođača hrane zato što su
bili ograničeni na područja nepogodna za proizvodnju hrane, posebice pustinje i arktička
područja. Uskoro će čak i njih zavesti privlačne moći civilizacije, preuzet će sjedilački način
života pod pritiskom birokrata i misionara ili će podleći zaraznim bolestima i nestati.
7. POGLAVLJE
Kako uzgojiti badem?
Ako ste zasićeni hranom proizvedenom na farmama a odlazite na izlete u prirodu, bit
će vam zabavno pokušati jesti hranu iz divljine. Znate da su plodovi nekih divljih biljaka,
poput divljih jagoda i borovnica, ne samo ukusni nego i bezopasni. Ti su plodovi dovoljno
slični poznatim domaćim biljkama da ih lako prepoznajete kao divlje bobičasto voće, iako su
plodovi mnogo sitniji od onih koje uzgajamo. Izletnici skloni avanturi oprezno jedu gljive,
svjesni da su mnoge od njih otrovne. No čak ni strastveni ljubitelji orašastog voća ne jedu
divlje bademe, jer samo nekoliko desetaka plodova sadrži dovoljno cijanida (otrova rabljenog
u nacističkim plinskim komorama) da nas ubije. Šuma je puna brojnih drugih nejestivih
biljaka.
Pa ipak, svi su današnji usjevi, voće i povrće nastali od divljih predaka. Kako su se
neke divlje biljke pretvorile u usjeve, voće i povrće? To pitanje osobito je zagonetno s
obzirom na činjenicu da mnoge domaće biljke (poput badema) imaju smrtonosno otrovne
divlje pretke (ili bar pretke grozna okusa), te da se neke druge domaće biljke (poput
kukuruza) izgledom drastično razlikuju od svojih divljih predaka. Kojoj je to špiljskoj ženi ili
špiljskom čovjeku ikad palo na pamet da "uzgoji" biljku, i kako su u tome uopće uspjeli?
Uzgajanje biljaka možemo definirati kao povećanje rasta (od sjemena do zrelosti), pri
čemu svjesno ili nesvjesno uzrokujemo genetičke promjene biljke u odnosu na divljeg pretka, i
to u onom smjeru koji je korisniji za ljude koji će tu biljku jesti. Danas je uzgoj novih sorti
usjeva visoko specijalizirani pothvat. Provode ga znanstvenici koji već poznaju stotine vrsta
postojećih usjeva, pa pokušavaju razviti još jednu novu. Da bi to postigli, siju, tj. sade mnogo
različitih sjemenki, tj. mladica, probiru najbolje biljke koje se dalje uzgajaju, primjenjuju
genetičko znanje za razvijanje najboljih svojstava određene vrste, a možda čak rabe i
najmodernije tehnike genetičkog inženjeringa da bi u uzgojene biljke ubacili korisne gene. Na
Kalifornijskom sveučilištu, cijeli odsjek (Odsjek za pomologiju) bavi se isključivo jabukama, a
drugi odsjek (Odsjek za vitikulturu i enologiju) isključivo grožđem i vinom.
No s uzgajanjem biljaka čovjek je počeo prije 10.000 godina. Rani zemljoradnici
svakako nisu upotrebljavali tehnike molekularne genetike za ostvarivanje rezultata. Prvi
zemljoradnici nisu imali postojeće usjeve kao modele koji bi ih nadahnuti za razvoj novih sorti
usjeva. Zato nisu mogli znati da će, što god činili, poslije uživati u ukusnoj gozbi.
Kako su onda ti rani zemljoradnici "nehotice" počeli uzgajati biljke? Primjerice, kako su
otrovne bademe pretvorili u bezopasne, ako pritom nisu znali što doista čine? Osim što su
među divljim biljkama svake sljedeće generacije probirali one krupnije ili manje otrovne, kakve
su još promjene u tim biljkama oni doista izazvali? Čak i za vrijedne usjeve, datumi početka
uzgoja jako se razlikuju: primjerice, grašak je uzgojen do 8000. pr. Kr., masline oko 4000. pr.
Kr., jagode tek u srednjem vijeku, a pekan tek 1846. n. e. Čak i danas za uzgoj nisu
prilagođene mnoge vrijedne divlje biljke, koje su bogati izvor hranjivih sastojaka za milijune
ljudi, kao što su jestivi žirovi u mnogim područjima. Zbog čega je neke biljke bilo mnogo lakše
i privlačnije uzgojiti u usporedbi s drugima? Zbog čega su masline uzgajali već zemljoradnici
kamenog doba, dok se hrastovi uspješno odupiru i najboljim agronomima današnjice?
***
Prvo ćemo promotriti uzgoj iz perspektive same biljke. Za biljku smo samo jedna od
tisuća životinjskih vrsta koje ju nesvjesno "uzgajaju".
Poput svih vrsta životinja (uključujući i ljude), biljke se moraju proširiti na područja u
kojima njihovi potomci mogu uspješno rasti i gene svojih predaka prenijeti na vlastito
potomstvo. Mlade životinje se u tom smislu šire hodajući ili leteći, no biljke to ne mogu, pa
moraju na određeni način "autostopirati". Neke vrste biljaka imaju sjemenke adaptirane za
prenošenje vjetrom ili plutanje na vodi, a mnoge druge koriste životinje za prenošenje
sjemenki, tako što ih umotaju u ukusni plod te bojom ili mirisom signaliziraju zrelost voća.
Gladna životinja bere i guta plodove, ode ili odleti na drugo mjesto, a zatim ispljune ili s
izmetom izbaci sjemenku na mjestu koje je udaljeno od roditeljskog stabla. Tako sjeme može
biti nošeno i tisućama kilometara daleko.
Nije poznato da biljne sjemenke mogu biti otporne na probavne sokove životinjskih
crijeva i proklijati iz izmeta. Svaki avanture željan čitatelj, koji nije odveć gadljiv, može to i
sam provjeriti. Sjemenke mnogih divljih vrsta biljaka zapravo moraju proći kroz crijevo
životinja da bi mogle proklijati. Primjerice, jedna afrička vrsta dinje tako je dobro adaptirana
na to da je pojede termitojedna hijena (Proteles cristatus, engl. aardwolf), da većina tih dinja
raste baš iz hrpica izmeta tih životinja.
Kao primjer načina na koji biljke koje trebaju prenositelja sjemena privlače životinje,
promotrimo divlje jagode. Kad su sjemenke jagode još nezrele i nespremne za klijanje, plod
koji ih okružuje je zelen, kiseo i tvrd. Kad sjemenke napokon dozriju, jagode postanu crvene,
slatke i meke. Promjena boje jagoda služi kao signal koji privlači ptice poput drozdova
(Turdidae), koje jagodu uzmu u kljun i odlete, pa zatim negdje drugdje ispljunu ili izmetom
izbace sjemenke.
Naravno, jagode nisu svjesno isplanirale da privuku ptice onda i samo onda kad su
njihove sjemenke spremne za raspršivanje. Niti drozdovi jedu s namjerom da uzgoje jagode.
Umjesto toga, jagoda je evoluirala prirodnim odabiranjem. Što je mlada jagoda bila zelenija i
kiselija, manje je ptica upropaštavalo sjemenke jedenjem nezrelih jagoda; što je zrela jagoda
bila slada i crvenija, brojnije su bile ptice koje su okolo širile njezine zrele sjemenke.
Nebrojene druge biljke imaju plodove adaptirane na to da ih pojede i rasprši određena
vrsta životinja. Kao što su jagode adaptirane na ptice, žirevi su na vjeverice, mango na šišmiše,
a neki šaševi (rod Carex) na mrave. Time je ispunjen dio naše definicije uzgoja biljaka, u
smislu genetičke modifikacije biljke pretka na način koji je čini korisnijom za potrošače. No
nitko ozbiljan ne bi taj evolucijski proces opisao kao uzgoj, jer ptice, šišmiši i ostale životinje
potrošači ne udovoljavaju drugom dijelu definicije: ne uzgajaju biljke svjesno i planski. Isto
tako, rani nesvjesni stadiji evolucije usjeva od divljih biljaka sastojali su se od toga da biljke
evoluiraju na načine koji su ljude privukli da ih jedu i šire njihove sjemenke bez namjere da ih
uzgajaju. Ljudska izmetišta, poput izmetišta termitojedne hijene, možda su bila pokusno polje
prvih nesvjesnih uzgajivača usjeva.
***
Izmetišta su tek jedno od brojnih mjesta na kojima ljudi nehotice siju sjemenke divljih
biljaka koje su pojeli. Kad u divljini skupimo jestive biljke i donesemo ih kući, neke od njih
putem ispadnu iz košare. Neko voće strune dok je njegovo sjeme još u izvrsnom stanju, pa ga
se ne pojede nego baci u smeće. Kao dijelovi ploda koji stavljamo u usta, sjemenke jagoda su
sićušne i zato ih uvijek progutamo i izbacimo s izmetom, no sjemenke drugog voća dovoljno su
velike da ih ispljunemo. Tako se izmetištima pridružuju i pljuvačnice te gomile smeća kao prvi
poljoprivredni istraživački laboratoriji.
U kojem god od tih "laboratorija" sjeme završilo, ono je najčešće bilo samo od nekih
vrsta jestivih biljaka - naime, onih biljaka koje su zbog bilo kojeg razloga ljudi radije jeli. Kad
skupljate bobice, birate samo neke bobice i grmove. I tako, kad su prvi zemljoradnici počeli
namjerno sijati sjeme, neizbježno su sijali sjeme onih biljaka koje su odabrali za skupljanje, čak
i ako nisu shvaćali genetičko načelo da biljke s krupnim bobicama imaju sjemenke iz kojih će
vjerojatno izrasti biljke s još više krupnih bobica.
Dakle, kad se uputite u trnovitu šikaru punu komaraca usred vrelog i vlažnog dana, to
ne radite zbog bilo kojeg grma s bobicama. Makar podsvjesno, odlučili ste koji grm najviše
obećava i je li sve to uopće vrijedno truda. Što su bila vaša podsvjesna mjerila?
Naravno, jedno mjerilo je veličina. Više vam se sviđaju krupne bobice, jer nije vrijedno
truda biti opržen suncem i izgrizen od komaraca zbog nekih ušljivih sitnih bobica. To nam
djelomično objašnjava zbog čega mnoge uzgojene biljke imaju mnogo krupnije plodove od
njihovih divljih predaka. Osobito nam je bliska činjenica da su jagode i borovnice iz trgovine
goleme u usporedbi s divljima; te su razlike nastale tek u posljednjih nekoliko stoljeća.
Takve razlike u veličini biljaka sežu do samih početaka zemljoradnje, kad su kultivirane
sorte graška evoluirale djelovanjem ljudskog odabira i postale 10 puta teže od zrna divljeg
graška. Lovci skupljači su tisućama godina skupljali sitni divlji grašak, baš kao što mi danas
beremo sitne divlje borovnice, prije nego što je branje i sadenje najkrupnijeg divljeg graška to jest, ono što nazivamo ratarstvom - počelo iz generacije u generaciju pridonositi porastu
prosječne veličine zrna graška. Slično tome, jabuke iz trgovine najčešće su promjera oko 7 cm,
a divlje jabuke samo 2 do 3 cm. Najstariji klipovi kukuruza dugi su 1 do 2 cm, no već 1500. n.
e. Indijanci ratari u Meksiku imali su klipove duge oko 15 cm, a neki današnji klipovi duži su
od 45 cm.
Druga očita razlika između sjemenki koje sami uzgojimo i njihovih brojnih divljih
predaka izražena je gorkošću plodova. Velik dio divljih sjemenki evolucijom je postao gorak,
lošeg okusa ili stvarno otrovan, da ih životinje ne bi pojele. Dakle, prirodno odabiranje ima
suprotan učinak na sjemenke i na plodove. Životinje raznose sjemenke biljaka čiji su plodovi
ukusni, no samo sjeme skriveno u plodu ima loš okus. Inače bi životinje sažvakale i sjemenke,
pa se one ne bi mogle dalje širiti.
Bademi su slikovit primjer gorkih sjemenki koje su se pod utjecajem uzgoja promijenile.
Sjemenke većine divljih badema sadrže vrlo gorku tvar, amigdalin, koja se razgrađuje te
pritom nastaje otrovni cijanid. Zalogaj divljih badema može ubiti osobu dovoljno nerazumnu
da ignorira upozoravajući gorki okus. Budući da prvi stadij nesvjesnog uzgoja uključuje
skupljanje sjemenki da bi ih se pojelo, kako je uopće došlo do uzgoja badema prikupljanjem
otrovnih plodova?
Objašnjenje je ovakvo: katkada pojedinačno stablo badema ima mutaciju jednog gena,
pa zbog toga nije u stanju sintetizirati gorki amigdalin. U divljini takva stabla izumiru bez
potomaka, jer ptice to otkriju pa pojedu sve sjemenke. No znatiželjna i gladna djeca ranih
zemljoradnika, grickajući divlje biljke u svojoj okolini, prije ili poslije otkrila su takva stabla
badema čiji plodovi nisu bili gorki i pokupila ih. (Na isti način europski seljaci danas još
uvijek prepoznaju i cijene pojavu hrastova čiji su žirovi slatki, a ne gorki.) Drevni
zemljoradnici posadili su samo takve sjemenke, isprva nehotice u gomilama smeća, a poslije
namjerno u voćnjacima.
Već oko 8000. pr. Kr. divlje bademe nalazimo u arheološkim nalazištima u Grčkoj.
Do 3000. pr. Kr. bili su uzgojeni u zemljama istočnog Sredozemlja. Kad je umro egipatski
faraon Tutankamon, oko 1325. pr. Kr., bademi su bili dio hrane koja je s njim položena u
slavnu grobnicu, da ga hrani i u zagrobnom životu. Grah lima, lubenice, krumpiri, patlidžani i
kupus tek su neke od brojnih poznatih domaćih biljaka čiji su divlji preci bili gorki ili otrovni,
ali su očito neki pojedinačni "slatki" primjerci uspjeli isklijati pokraj izmetišta drevnih
"izletnika".
Veličina i okus najočitija su mjerila na temelju kojih su lovci skupljači odabirali divlje
biljke, a druga mjerila su: mesnatost plodova ili nedostatak sjemenki u njima, uljaste sjemenke
te duga vlakna. Divlje tikvice i bundeve imaju mnogo više mesnatih dijelova nego sjemenki.
Uzgojene banane već su odavno odabrane da budu posve mesnate i bez sjemenki, što je
agronome potaknulo da razviju naranče, grožđe i lubenice bez sjemenki. Nedostatak sjemenki
je dobar primjer načina na koji ljudsko odabiranje može posve obrnuti izvornu evoluiranu
funkciju divljih plodova, koja u prirodi vrši raspršivanje sjemenki.
U davna vremena, mnoge su biljke bile slično odabirane zbog uljanih plodova i sjemenki.
Masline su bile među prvim voćkama uzgojenim u Sredozemlju, gdje se radi ulja uzgajaju od
otprilike 4000. pr. Kr. Uzgojene masline su ne samo veće od divljih, nego sadrže i mnogo više
ulja. Drevni zemljoradnici odabirali su zbog uljanih sjemenki i sezam, gorčicu, mak i lan, a
danas agronomi rade isto sa suncokretom, pamukom i šafranikom.
Pamuk se odnedavna uzgaja radi ulja, no prije toga on je, naravno, bio uzgajan zbog
vlakana, koja se rabe za izradu tkanina. Pamučna vlakna zapravo su dlačice na sjemenkama
pamuka, a rani zemljoradnici su i u Americi i u Starom svijetu neovisno odabirali različite vrste
pamuka zbog dugih vlakana. Kod lana i konoplje, druge dvije biljke koje se od antike uzgajaju
radi izrade tkanina, vlakna potječu iz stabljika, pa su biljke odabirane zbog svojih dugih i
ravnih stabljika, lako o većini usjeva razmišljamo kao o biljkama uzgajanim radi hrane, lan je
jedan od najstarijih usjeva (uzgojen oko 7000. pr. Kr.). Od njega se dobivalo laneno platno,
koje je bilo glavna tkanina u Europi sve dok ga nakon industrijske revolucije nisu dopunili
pamuk i sintetičke tkanine.
***
Sve dosad opisane promjene u evoluciji divljih biljaka u domaće, tiču se osobina koje
su rani zemljoradnici mogli doista i opaziti - npr. veličina ploda, gorkost, mesnatost, uljanost,
dužina vlakana. Skupljanjem pojedinačnih biljaka s osobito istaknutim željenim osobinama,
drevni narodi nesvjesno su takve biljke širili i gurnuli ih na put uzgoja.
No osim toga postojala su barem četiri glavna tipa promjena, pri kojima skupljači
bobica nisu donosili odluke s vidljivim posljedicama. U takvim slučajevima skupljači bobica
uzrokovali su promjene ili branjem dostupnih biljaka (dok su druge biljke zbog tko zna kojih
razloga bile nedostupne) ili mijenjanjem uvjeta odabira koji su djelovali na biljke.
Prva takva promjena djelovala je na divlje mehanizme raspršivanja sjemenki. Mnoge
biljke imaju specijalizirane mehanizme za rasipanje sjemenki (što ljudima ometa učinkovito
skupljanje). Uspješno se moglo skupljati samo mutirane sjemenke kojima su takvi mehanizmi
nedostajali, pa su tako te biljke postale preci domaćih biljaka.
Jasan je primjer graška, čija su zrna zatvorena u mahuni. Da bi proklijala, zrna divljeg
graška moraju prvo ispasti iz mahune. Zato su u divljih biljaka evoluirali geni koji dovode do
prskanja mahune, čime se zrna izbacuju na tlo. Katkad bi zbog mutacije gena nastale biljke
kojima se mahune ne bi rasprsnule. U divljini bi zrna graška takvih mutiranih biljaka istrunula
u čahurama koje bi i dalje visile na biljci, a u novu generaciju bi prešli samo geni iz
rasprsnutih mahuna. I obratno, jedina ljudima lako dostupna zrna graška bila su ona u
nerasprsnutim mahunama. I tako, kad su ljudi počeli divlji grašak odnositi kućama i jesti ga,
došlo je do trenutne selekcije takvih mutiranih biljaka. Biljke sa sličnim mutacijama
(nerasprskavanje mahuna) bile su odabirane i u slučaju leće, lana i maka.
Divlja pšenica i ječam nemaju sjemenke skrivene u mahuni koja se može rasprsnuti,
nego pri spontanom ljuljanju ili tresenju klasa, zrna padaju na tlo gdje mogu proklijati.
Mutacija jednog gena sprečava da se zrna struse s klasa. U divljini bi takva mutacija za biljku
bila smrtonosna, jer bi sjeme ostalo visiti u zraku, nesposobno da klija i pusti korijen. No baš
to mutirano sjeme bilo je ono koje je na klasu čekalo pogodan trenutak da ga ljudi pokupe i
odnesu kući. Kad su ljudi zatim sijali tako prikupljeno mutirano sjeme, isklijala je veća
količina mutiranih biljaka, pa su zemljoradnici mogli više takva sjemena ubrati i ponovno
posijati. Tako su zemljoradnici obrnuli smjer prirodnog odabiranja za 180 stupnjeva:
prethodno uspješni geni odjednom su postali smrtonosni, a dotad smrtonosna mutacija
odjednom je dovela do uspjeha. Prije više od 10.000 godina, taj nesvjesni odabir klasova
pšenice i ječma sa zrnjem koje se ne trusi vjerojatno je bio prvi primjer bitnog ljudskog
"poboljšanja" bilo koje biljke. Ta promjena označila je početak ratarstva u području Plodnog
polumjeseca.
Drugi tip promjene bio je ljudima još manje uočljiv. Za jednogodišnje biljke, koje
rastu u području s vrlo hirovitom klimom, bilo bi pogubno kad bi sve sjemenke klijale brzo i
istodobno. Kad bi se to dogodilo, jedna suša ili mraz mogli bi uništiti sve sjemenke, pa ne bi
bilo sljedeće generacije i vrsta bi brzo izumrla. Zato su mnoge jednogodišnje biljke evoluirale
tako da povećaju svoje "šanse na kladionici" uz pomoć usporivača klijanja, koji sjemenku
isprva čine "uspavanom" i pojedinačna klijanja odgađaju tijekom nekoliko godina. Čak i kad
nalet lošeg vremena uništi većinu proklijalih biljaka, tako se postiže da barem neke sjemenke
prežive i poslije uspješno proklijaju.
Uobičajena "kladioničarska" (engl. bet-hedging) adaptacija kojom divlje biljke postižu
spomenuti rezultat jest da sjemenke skriju u debeli ovoj ili u ljusku. Brojnim divljim biljkama
s takvim adaptacijama pripadaju i pšenica, ječam, grašak, lan i suncokret. Takvo kasno
klijajuće sjeme može proklijati u divljini, no razmislite što se zbivalo tijekom razvoja
zemljoradnje. Rani zemljoradnici bi metodom pokušaja i pogreške otkrili da mogu postići
veći urod prekapanjem i navodnjavanjem tla te sijanjem sjemena u takvo tlo. Sjeme koje je
odmah proklijalo izraslo bi u biljke čije bi sjeme bilo požnjeveno i opet posijano sljedeće
godine. No mnogo divljeg sjemena nije odmah proklijalo, pa nije ni pridonosilo žetvi.
Povremene mutirane jedinke među divljim biljkama nisu imale debele ovojnice
sjemenki ni druge usporivače klijanja. Svi takvi mutanti odmah su proklijali i urodili
imitiranim sjemenkama za žetvu. Rani zemljoradnici vjerojatno nisu uočili razliku, na način
na koji su bili uočili i odabirno brali krupne bobice. No sam ciklus sijanja, uzgoja, žetve i
ponovnog sijanja obavio bi trenutnu i nesvjesnu selekciju mutanata. Poput promjena u načinu
raspršivanja sjemena, te promjene u brzini klijanja karakteristične su za pšenicu, ječam,
grašak i mnoge druge usjeve u usporedbi s njihovim divljim precima.
Još jedan važan tip promjene, nevidljive za rane zemljoradnike, tiče se razmnožavanja
biljaka. Opći problem u razvoju novih vrsta biljaka jest u tome što su povremeno mutirane
pojedinačne biljke za ljude korisnije (npr. zbog krupnijih ili manje gorkih sjemenki) u
usporedbi s normalnima. Ako se ti poželjni mutanti nastave križati s normalnim biljkama,
mutacija se u populaciji odmah razrijedi ili posve izgubi. Pod kojim je okolnostima mutacija
mogla ostati očuvana za rane zemljoradnike?
Mutant bi bio automatski očuvan kod biljaka koje se same razmnožavaju. To vrijedi za
biljke koje se razmnožavaju vegetativno (nicanjem novih biljaka iz gomolja ili korijena biljke
roditelja), ili koje su hermafroditi sposobni da sami sebe oplode. No većina divljih biljaka se
tako ne razmnožava. One su ili hermafroditi nesposobni za samooplodnju i moraju se križati s
drugim hermafroditnim jedinkama (moj muški dio oplođuje vaš ženski dio, a vaš muški dio
oplođuje moj ženski dio), ili imaju zasebne jedinke muškog i ženskog spola, kao svi normalni
sisavci. One prve nazivamo hermafroditima koji nisu kompatibilni sami sa sobom (engl. selfincompatible hermaphrodites), a ove druge nazivamo diecijskim vrstama. Obje vrste biljaka
bile su nekorisne ranim zemljoradnicima, koji bi na taj način brzo izgubili bilo koju pogodnu
mutaciju, a pritom ne bi znali zbog čega se to dogodilo.
Rješenje tog problema uključuje još jednu vrstu nevidljive promjene. Brojne mutacije
biljaka djeluju na sam sustav za razmnožavanje. Neke mutirane jedinke razvijaju plodove čak i
bez oprašivanja; tako su nastale naše banane, grožđe, naranče i ananasi u kojima nema
sjemena. Neki imitirani hermafroditi više nisu inkompatibilni sami sa sobom, pa su postali
sposobni za samooplodnju - primjer za to su brojne voćke, kao što su šljive, breskve, jabuke,
marelice i trešnje. Neke mutirane vrste grožđa, koje normalno imaju zasebne muške i ženske
jedinke, postale su samooplodujući hermafroditi. U svim tim varijantama, drevni zemljoradnici,
koji nisu poznavali reproduktivnu biologiju biljaka, imali bi korisne biljke, koje bi se množile
kao čista loza i vrijedilo ih je opet posaditi, umjesto da isprva obećavajuća mutirana biljka s
bezvrijednim potomstvom brzo potone u zaborav.
I tako, zemljoradnici su među pojedinačnim biljkama odabirali ne samo na temelju
opažljivih svojstava, kao što su veličina i okus, nego i na temelju nevidljivih svojstava koja se
tiču mehanizma raspršivanja sjemenki, usporavanja klijanja i biologije razmnožavanja.
Posljedica toga bila je da su različite biljke bile odabirane zbog različitih ili čak i
suprotstavljenih svojstava. Neke biljke (poput suncokreta) odabirane su zbog mnogo krupnijih
sjemenki, dok su druge (poput banana) odabirane zbog sićušnih sjemenki ili zbog njihova
izostanka. Salata je odabirana zbog izdašnih listova na račun sjemenki ili plodova; pšenica i
suncokret zbog sjemenki na račun listova; a tikvice zbog plodova na račun stabljike i listova.
Posebno su poučni primjeri u kojima je ista divlja vrsta biljke na različit način odabirana za
različite svrhe, pa su tako nastale biljke različita izgleda. Repu su već Babilonci uzgajali radi
listova (poput modernih sorti repe, sličnih špinatu - engl. chards), a zatim su razvijene sorte s
jestivim korijenjem i napokon (u 18. stoljeću) s povećanom količinom šećera (šećerna repa).
Pretke kupusa vjerojatno su prvo uzgajali zbog njihovih uljanih sjemenki, a potom su nastale
još raznovrsnije sorte zbog odabira listova (moderni kupus i kelj), stabljika (koraba),
pupoljaka (kelj pupčar) ili cvjetnih grozdova (cvjetača i brokula).
Do sada smo o preobrazbi divljih biljaka u domaće raspravljali kao o posljedici
svjesnog ili nesvjesnog odabira zemljoradnika. To jest, zemljoradnici su isprva odabirali
sjemenke nekih pojedinačnih divljih biljaka da ih uzgoje u svojim vrtovima, a zatim su svake
godine odabirali određene potomke da bi njihovo sjeme ponovno zasijali u vrtu sljedeće godine.
No velik dio te preobrazbe bio je ostvaren i odabirom među samim biljkama. Darwinova
sintagma "prirodno odabiranje" znači da neke jedinke u sklopu vrste uspješnije preživljavaju
i/ili se uspješnije razmnožavaju, u usporedbi s ostalim pripadnicima vrste, s kojima se natječu
u prirodnim uvjetima. Zapravo, odabir obavljaju prirodni procesi diferencijalnog
preživljavanja i razmnožavanja. Ako se okolnosti promijene, različiti tipovi jedinki mogu
postati uspješniji u preživljavanju i razmnožavanju, pa postaju "prirodno odabrani", a u
populaciji dolazi do evolucijske promjene. Klasični primjer za to je razvoj industrijskog
melanizma u britanskih leptira: kako je okolina postajala sve prljavija tijekom 19. stoljeća,
leptiri tamnijih krila postali su učestaliji u odnosu na one svjetlijih krila, zato što su
grabežljivcima manje uočljivi tamni leptiri na tamnoj podlozi (prljavim deblima), a svijetli se
leptiri na takvoj podlozi jasno ističu.
Baš kao što je industrijska revolucija promijenila leptirov okoliš, tako je zemljoradnja
promijenila biljni okoliš. Prekopani, pognojeni, zaliveni i oplijevljeni vrtovi pružaju bitno
drukčije uvjete za rast u usporedbi sa suhim i negnojenim obroncima. Mnoge promjene biljaka
tijekom početka uzgoja posljedica su takve promjene uvjeta, pa time i promjene tipa
favoriziranih jedinki. Primjerice, kad zemljoradnik u vrtu gusto posije sjemenke, dolazi do
intenzivnog natjecanja među sjemenkama. Krupno sjeme, koje uvjete može iskoristiti za brzi
rast, sad dobiva prednost u odnosu na sitne sjemenke koje su do tada bile u prednosti na suhim
i negnojenim obroncima, na kojima je sjeme bilo raspršenije i natjecanje manje intenzivno.
Takva povećana konkurencija među biljkama bitno je pridonijela veličini sjemena i mnogim
drugim promjenama tijekom preobrazbe divljih biljaka u prve usjeve.
***
Kako možemo objasniti velike razlike u lakoći uzgoja biljaka, zbog kojih su neke
biljke već odavno kultivirane, neke druge uzgojene tek u srednjem vijeku, a dio ni danas
nismo u stanju uzgojiti? Mnoge odgovore možemo izvesti na temelju proučavanja dobro
poznatog slijeda pojavljivanja različitih usjeva u Plodnom polumjesecu jugozapadne Azije.
Pokazalo se da su najraniji usjevi Plodnog polumjeseca, poput pšenice, ječma i graška,
uzgojeni prije otprilike 10.000 godina, te da su to potomci divljih biljaka koje su imale brojne
povoljne osobine za uzgoj. Već su bile jestive i u divljini su davali visok urod. Bilo ih je lako
uzgajati, pukim sijanjem ili sadenjem. Brzo su rasli i moglo ih se požeti već nekoliko mjeseci
nakon sadenja, što je bila velika prednost za prve zemljoradnike koji su još kročili rubnim
područjem između lovačko-skupljačkog i sjedilačkog načina života. Moglo ih se i lako
uskladištiti, za razliku od mnogih domaćih biljaka poslije, poput jagoda i salate. To su
uglavnom bile samooprašujuće biljke; to jest, mogle su se same oprašiti i svoje poželjne gene
u čistom obliku prenijeti na potomstvo - nisu se križale s drugim, za ljude nekorisnim,
biljkama. Napokon, bilo je potrebno malo genetičkih promjena da se ti divlji preci preobraze u
usjeve - primjerice, dovoljna je bila samo mutacija u korist nestrusivih klasova i brzog klijanja
u slučaju pšenice.
U sljedećoj fazi razvoja domaćih biljaka, pojavile su se prve voćke i orašasto voće,
koji su uzgojeni oko 4000. pr. Kr. Bile su to masline, smokve, datulje, narovi i grožđe. U
usporedbi sa žitaricama i mahunarkama, njihov je nedostatak bio da daju prirod najmanje tri
godine nakon sađenja, a punu plodnost postižu tek nakon jednog desetljeća. Dakle, takve
biljke mogli su uzgajati samo ljudi koji su već posve prihvatili sjedilački način života, u
selima. Međutim, to rano voće i orašasto voće još uvijek je u svom rodu bilo najpogodnije za
uzgoj. Za razliku od poslije uzgojenih stabala, ova su se mogla uzgajati izravno, kao odrezane
grančice zabodene u zemlju ili čak iz sjemena. Prednost odrezanih grančica je u tome što su
drevni zemljoradnici, kad su otkrili ili sami uzgojili plodno drvo, mogli biti sigurni da će mu
potomci biti identični.
U trećoj fazi susrećemo voćke koje je bilo mnogo teže uzgojiti, kao što su jabuke,
kruške, šljive i trešnje. Ta stabla ne mogu rasti iz odrezanih grančica (engl. cuttings). Također
ih je besmisleno i nekorisno uzgajati iz sjemena, jer će i kod najboljih takvih stabala potomstvo
biti vrlo varijabilno i s lošim plodovima. Umjesto toga, ta stabla moramo uzgajati teškom
tehnikom cijepljenja, koja je razvijena u Kini dugo nakon početka zemljoradnje. Cijepljenje je
težak posao čak i kad poznajete njegova načela, ali i sama načela mogla su biti otkrivena
jedino svjesnim i planskim eksperimentiranjem. Izum cijepljenja teško da je bio sličan
postupku nomada koji je obavio veliku nuždu, a zatim se ugodno iznenadio kad je poslije
spazio da je na izmetištu izrasla lijepa voćka.
Mnoge voćke iz te treće faze suočavaju nas s još jednim problemom: njihovi divlji preci
nisu bili samooprašujući, razmnožavali su se upravo suprotno tome. Morala ih je križno
oprašiti druga biljka, koja je pripadala genetički različitom soju iste vrste. Zato su rani
zemljoradnici morali pronaći mutiranu biljku koja ne zahtijeva križno oprašivanje, ili su
svjesno morali posaditi genetički različite sorte, ili pak posaditi muške i ženske biljke jedne
pokraj drugih u istom voćnjaku. Svi ti problemi odgodili su uzgoj jabuka, krušaka, šljiva i
trešanja sve do antike. Otprilike u isto vrijeme, nastala je, uz mnogo manje napora, druga
skupina kasno uzgojenih biljaka - izvorno divlje biljke koje su kao korov rasle u poljima
namjerno zasijanih usjeva. Usjevi koji su počeli kao korov su: raž i zob, bijela repa i rotkva,
obična repa i poriluk te salata.
***
Iako slijed koji sam upravo opisao vrijedi za Plodni polumjesec, slični slijedovi
opisani su i drugdje u svijetu. Pšenica i ječam Plodnog polumjeseca primjeri su žitarica (iz
obitelji trava), a grašak i leća primjeri su mahunarki (iz obitelji leguminoza, kojima pripada i
grah). Prednosti žitarica su da brzo rastu, bogate su ugljikohidratima, a urod im je i do jedne
tone jestive hrane po obrađenom hektaru. Zato se danas žitaricama unosi više od polovice svih
kalorija koje ljudi dobiju hranom, a među njima je i pet od dvanaest vodećih usjeva modernog
svijeta (pšenica, kukuruz, riža, ječam i sirak, tj. sorghum). Mnoge žitarice sadrže malo
bjelančevina, no taj manjak nadomještamo mahunarkama, koje često sadrže i 25%
bjelančevina (38% u slučaju soje). Žitarice i mahunarke zajedno sadržavaju brojne sastojke
uravnotežene prehrane.
Kako je sažeto u tablici 7.1., uzgoj lokalnih kombinacija žitarica i mahunarki
pokrenuo je proizvodnju hrane u mnogim područjima. Najpoznatiji primjeri su kombinacija
pšenice i ječma s graškom i lećom u Plodnom polumjesecu, kombinacija kukuruza s nekoliko
vrsta graha u Mezoamerici, te kombinacija riže i prosa sa sojom i drugim vrstama graha u
Kini. Manje poznata je afrička kombinacija sirka, afričke riže i sitnog prosa (engl. pearl
millet) s crnim grahom (engl. cowpea) i zemnim oraščićima (engl. groundnuts), kao i
kombinacija iz Anda, koja sadrži travu quinoa (nije žitarica) s nekoliko vrsta graha.
Tablica 7.1. također pokazuje da za rani uzgoj lana u svrhu dobivanja vlakana, na
području Plodnog polumjeseca, postoje paralele u drugim područjima. Konoplja, četiri vrste
pamuka, juka i agava služili su kao izvor vlakana za užad i pletenu odjeću u Kini,
Mezoamerici, Indiji, Etiopiji, subsaharskoj Africi te Južnoj Americi, a u nekim od tih
područja dodatno se koristila i vuna domaćih životinja. Medu središtima rane proizvodnje
hrane, bez biljnih vlakana ostali su samo istočni dio SAD-a i Nova Gvineja.
Tablica 7.1. Primjeri glavnih ranih tipova usjeva diljem drevnog svijeta.
Vrsta usjeva
Područje
Plodni
polumjesec
Kina
žitarice, ostale
trave
pšenica emmer i
einkorn, ječam
foxtail proso,
broomcorn proso,
riža
mahunarke
vlakna
korijeni, gomolji
vodenasto povrće
grašak, leća,
chickpea
lan
-
mošusna dinja
soja, grah adzuki,
grah mung
konoplja
-
(mošusna dinja)
jicama
tikvice (C. pepo itd.)
manioka, slatki
krumpir, krumpir,
oca
afrički jams
tikvice (C. maxima
itd.)
Mezoamerika
kukuruz
obični grah, grah
tepary, grah scarlet
runner
pamuk (G.
hirsutum), juka,
agava
Ande,
Amazonija
kvinoja, (kukuruz)
grah lima, obični
grah, kikiriki
pamuk (G.
barbadense)
Zapadna
Afrika i Sahel
sirak, sitno proso,
afrička riža
cowpea, zemni
oraščič
pamuk (G.
herbaceum)
Indija
(pšenica, ječam,
riža, sirak, proso)
grah hijacint, crni i
zeleni gram
pamuk (G.
arboreum), lan
-
krastavci
Etiopija
tef, prstasto proso
(pšenica, ječam)
(grašak, leća)
(lan)
-
-
-
-
jeruzalemske
artičoke
tikvica (C.pepo)
-
-
jams, taro
-
Istok SAD-a
Nova Gvineja
majska trava
(maygrass), sitni
ječam, trave
knotweed
i goosefoot
šečerna trska
lubenica, bocasta
tikvica
Tablica prikazuje glavne udomaćene biljke, iz pet skupina takvih biljaka, za područja ranog nastanka
poljoprivrede u različitim dijelovima svijeta. U uglatim zagradama nalaze se nazivi biljaka koje su prvo
udomaćene na nekom drugom mjestu; nazivi koji nisu u zagradama odnose se na lokalno udomaćene biljke. Iz
tablice su ispuštene biljke koje su u područje stigle poslije (ili su tek poslije postale bitne), kao što su banane u
Africi, kukuruz i grah na istoku SAD-a, te slatki krumpir na Novoj Gvineji. Pamuk je predstavljen s pet vrsta iz
roda Gossypium, pri čemu je svaka vrsta bila autohtona za određeno područje; tikvice su predstavljene s pet vrsta
iz roda Cucurbita. Uočite da su žitarice, mahunarke i vlaknaste biljke pokrenule zemljoradnju u većini područja,
no da je korjenasto, gomoljasto i vodenasto povrće u početku bilo važno samo u nekim područjima.
Uz navedene sličnosti, postojale su i neke bitne razlike u sustavima proizvodnje hrane diljem
svijeta. Jedna bitna razlika je da se zemljoradnja velikog dijela Starog svijeta sastojala od
sijanja razbacivanjem i polja s uzgojem samo jednog usjeva (monokulture), a poslije i oranja.
To znači da je sijač sijao sjeme razbacujući ga šakom, tako da je cijelo polje bilo ispunjeno
jednim usjevom. Kad su udomaćili krave, konje i druge krupne sisavce, ljudi su ih upregli u
plugove, pa su polja prekopavana životinjskom snagom. Međutim, u Novom svijetu nikad nije
udomaćena životinja koju bi se moglo upregnuti u plug. Umjesto toga, polja su uvijek
prekopavana ručnim štapovima ili motikama, a sjemenke se sadilo pojedinačno i nije ih se
razbacivalo punom šakom. Većina polja Novog svijeta time su postala mješoviti vrtovi s
mnogo zajedno posađenih biljaka, a ne monokulture.
Druga velika razlika poljoprivrednih sustava tiče se glavnih izvora kalorija i
ugljikohidrata. Kako smo vidjeli, u mnogim područjima to su bile žitarice. No u drugim
područjima, ulogu žitarica preuzeli su, ili barem dijelili, gomolji i korijenje, koji su u području
Plodnog polumjeseca i Kini bili od zanemarive važnosti. Manioka (isto što i kasava) i slatki
krumpir postali su glavni sastojci prehrane u tropskoj Južnoj Americi, krumpir i biljka oca u
Andama, afrički jams u Africi, a indo-pacifički jams i taro u jugoistočnoj Aziji i na Novoj
Gvineji. Voćke, osobito banane i kruhovac, također su bili ugljikohidratima bogat ključni
sastojak prehrane u jugoistočnoj Aziji i na Novoj Gvineji.
***
I tako, do doba Rimljana, gotovo sve glavne domaće biljke današnjice uzgajale su se u
nekom dijelu svijeta. Baš kao što ćemo vidjeti i na primjeru domaćih životinja (9. poglavlje),
drevni lovci skupljači detaljno su poznavali lokalne divlje biljke, a drevni zemljoradnici očito
su otkrili i počeli uzgajati gotovo sve biljke koje su toga bile vrijedne. Naravno,
srednjovjekovni svećenici počeli su uzgajati jagode i maline, a agronomi i danas poboljšavaju
antičke usjeve, pa su tako dodali nekoliko manje važnih vrsta voća i povrća, osobito neke
vrste bobičastog voća (npr. crni ribiz, brusnicu i kivi) i orašastog voća (macadamia orah,
pekan i indijski oraščić). No tih nekoliko modernih dodataka i dalje ima skromnu važnost u
usporedbi s drevnim stupovima prehrane kao što su pšenica, kukuruz i riža.
Pa ipak, na našoj listi uspjeha nema mnogih divljih biljaka koje nikad nismo uspjeli
uzgojiti, iako su one bogat izvor hranjivih sastojaka. Slikovit primjer su hrastovi, čiji su žirevi
bili glavni sastojak prehrane američkih Indijanaca u Kaliforniji i na istoku SAD-a, a žir je bio i
rezervna hrana seljaka u Europi, u razdobljima gladi i uništenih usjeva. Žirevi imaju znatnu
hranjivu vrijednost jer su bogati škrobom i uljem. Poput mnogih drugih, inače jestivih divljih
biljaka, većina žireva sadrži gorke tanine, no ljubitelji žira naučili su kako da se oslobode
tanina na isti način na koji su se riješili gorkih kemikalija u bademima i drugim divljim
biljkama: tako da se žir samelje i ispire dok se ne odstrane tanini, ili se žir bere samo s
određenih mutiranih hrastova u čijim je plodovima smanjena koncentracija tanina.
Zbog čega nismo uspjeli uzgojiti tako cijenjen izvor hrane kao što je hrast sa svojim
žirevima? Zbog čega nam je trebalo tako dugo da uzgojimo jagode i maline? Što to imaju te
biljke, da ih nisu mogli uzgojiti drevni zemljoradnici koji su ovladali čak i tako teškim
tehnikama kao što je cijepljenje?
U slučaju hrasta, čini se da su bila presudna tri njegova svojstva. Prvo, hrast raste tako
sporo da to nadmašuje strpljenje većine zemljoradnika. Posijana pšenica daje urod već za
nekoliko mjeseci; posađeni badem izraste u rodno stablo za tri do četiri godine; no posađeni
žir izraste u drvo koje rodi plodovima tek za deset ili više godina. Drugo, hrastovi su
evoluirali tako da njihovi žirevi veličinom i okusom budu pogodni za vjeverice, koje smo svi
vidjeli kako zakopavaju, iskopavaju i jedu žireve. Hrastovi isklijaju iz ponekog žira koji
vjeverice zaborave iskopati. Uz milijarde vjeverica, od kojih svaka svake godine raspršuje
stotine žireva u gotovo svaki kutak zemlje pogodan za rast hrastova, ljudska vrsta nije imala
priliku odabirati hrastove s takvim žirevima kakvi bi nama odgovarali. Isti problemi sa sporim
rastom i brzim vjevericama vjerojatno objašnjavaju i zbog čega nisu uzgojene bukve (čije
orašaste plodove masovno skupljaju Europljani) i stabla hickory (čije orašaste plodove
masovno skupljaju američki Indijanci).
Napokon, možda najhitnija razlika između badema i žira jest u tome što kod badema
gorkost ploda nadzire jedan dominantni gen, a kod hrasta to određuju brojni geni. Ako su
drevni zemljoradnici i bili posadili badem ili žir ubran sa stabla s povoljnom mutacijom,
zakoni genetike nalažu da pola plodova s novog stabla u slučaju badema ne budu gorki, no
gotovo svi će i dalje biti gorki u slučaju hrasta. To bi samo po sebi bilo dovoljno da uništi
entuzijazam bilo kojeg gorljivog uzgajivača žira, koji je pobijedio vjeverice i ostao strpljiv.
U sličnoj smo neprilici s jagodama i malinama zbog natjecanja s drozdovima i drugim
pticama koje vole bobice. Rimljani su u svojim vrtovima držali divlje jagode. No uz milijarde
drozdova koji su diljem Europe izmetom izbacivali sjeme divljih jagoda na svakom zamislivom
mjestu (uključujući i vrtove Rimljana), jagode su i dalje imale male plodove kakve vole ptice,
a ne krupne plodove kakve su htjeli ljudi. Tek s nedavnom pojavom zaštitnih mreža i
staklenika napokon smo uspjeli pobijediti ptice, a jagode i maline preoblikovati prema našim
željama.
***
Vidimo da je razlika između golemih jagoda iz trgovine i majušnih divljih jagoda tek
jedan primjer niza svojstava po kojima se uzgojene biljke razlikuju od svojih divljih predaka.
Te razlike isprva su nastale iz prirodne promjenjivosti samih divljih biljaka. Neke od njih,
poput varijacija u veličini bobica ili gorkosti orašastog ploda, drevni zemljoradnici lako bi
uočili. Druge varijacije, poput onih u mehanizmima raspršivanja sjemena ili "uspavanosti" tj.
odgođenog klijanja sjemena, ljudi ne bi bili u stanju uočiti sve do razvoja moderne botanike.
No bez obzira na to temelji li se odabir divljih jestivih biljaka na svjesnom ili nesvjesnom
odabiranju drevnih "izletnika", posljedična evolucija divljih biljaka u usjeve na početku bila je
nesvjestan proces. Bila je to neizbježna posljedica našeg odabiranja nekih primjeraka divljih
biljaka, te natjecanja pojedinačnih biljaka u vrtovima koji su više pogodovali jedinkama koje
inače u divljini nisu u prednosti.
Zbog toga Darwin svoje veliko djelo Postanak vrsta nije počeo prikazom prirodnog
odabiranja. Umjesto toga, prvo poglavlje knjige prikazuje kako su, umjetnim odabirom koji
provode ljudi, uzgojene biljke i životinje. Umjesto da prvo opisuje ptice s Galapagosa s kojima
obično povezujemo njegovo ime (tzv. Darwinove zebe), Darwin je djelo počeo raspravljajući
kako su zemljoradnici uzgojili različite sorte ogrozda! Pisao je: "Vidio sam kako se u
knjigama o hortikulturi ističe veliko divljenje prema divnom umijeću vrtlara, koji su postigli
tako sjajne rezultate s tako jadnim materijalom; no umijeće je jednostavno, a prema
konačnom rezultatu putovalo se gotovo nesvjesno. Umijeće se sastojalo u tome da se uvijek
uzgajala najpoznatija sorta, posijalo njezino sjeme i, kad je slučajno izniknula bolja sorta,
odabralo se nju i postupak se dalje nastavio." Ta načela uzgoja novih sorti usjeva umjetnim
odabiranjem i danas nam služe kao najrazumljiviji model postanka vrsta putem prirodne
selekcije.
8. POGLAVLJE
Jabuke ili Indijanci
Upravo smo vidjeli kako su narodi u nekim područjima počeli uzgajati divlje vrste
biljaka, što je bio potez s odlučnim i nepredviđenim posljedicama za njihov stil života i za
mjesto njihovih potomaka u povijesti. Vratimo se sada našem pitanju: Zbog čega zemljoradnja
nikad nije neovisno nastala u nekim plodnim i vrlo pogodnim područjima, kao što su
Kalifornija, Europa, umjereni klimatski pojas Australije, te subekvatorijalna Afrika? Zbog
čega se u onim područjima u kojima jest nastala neovisno, negdje pojavila mnogo prije nego u
ostalim područjima?
Sama od sebe nameću nam se dva suprotstavljena tumačenja: problemi s lokalnim
stanovništvom ili problemi s lokalno dostupnim divljim biljkama. S jedne strane, možda u
gotovo svakom dovoljno vlažnom području umjerene ili tropske klime postoji dovoljan broj
vrsta divljih biljaka pogodnih za uzgoj. U tom slučaju, izostanak pojave zemljoradnje u nekim
od tih područja trebalo bi tumačiti kulturološkim osobinama lokalnog stanovništva. S druge
strane, možda su u svakom području svijeta bar neki ljudi bili skloni eksperimentiranju koje
vodi prema uzgoju, pa bi u tom slučaju samo nedostatak pogodnih divljih vrsta biljaka mogao
objasniti zbog čega nije pokrenuta proizvodnja hrane.
Kako ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, sličan problem u vezi s udomaćivanjem
krupnih divljih sisavaca lakše je riješiti, jer postoji mnogo manje vrsta sisavaca nego što
postoji biljaka. Na svijetu postoji tek oko 148 vrsta velikih divljih sisavaca koji su kopneni
biljožderi ili svežderi, to jest velikih sisavaca koji su mogli biti kandidati za udomaćivanje. Tek
manji broj čimbenika određuje je li sisavac pogodan za udomaćivanje. Zato je dosta
jednostavno pregledati podatke o krupnim sisavcima nekog područja i provjeriti je li izostanak
udomaćivanja sisavaca u nekom području uzrokovao nedostatak pogodnih divljih vrsta ili je
uzrok bilo mjesno stanovništvo.
Takav je pristup mnogo teže primijeniti na biljke već zbog same brojnosti divljih vrsta
cvjetnjača - oko 200.000 vrsta - to jest biljaka koje dominiraju kopnenom vegetacijom i od
kojih su potekle gotovo sve naše domaće biljke. Nije realno očekivati da ćemo potanko
istražiti sve vrste divljih biljaka čak ni u strogo ograničenom području poput Kaiifornije, te
utvrditi koliko bi njih bilo pogodno za uzgoj. No predložit ćemo kako se problem može zaobići.
***
Kad netko čuje da postoji tako mnogo vrsta biljaka cvjetnjača, jedna od prvih reakcija
mogla bi biti ova: uz sve te vrste divljih biljaka, sigurno je u nekom dijelu svijeta s dovoljno
blagom klimom postojalo više nego dovoljno vrsta od kojih se moglo izabrati kandidate za
uzgoj.
No sjetimo se da je većina divljih biljaka nepogodna zbog očitih razloga: drvenaste su,
nemaju jestive plodove, a listovi i korijenje su im također nejestivi. Od tih 200.000 divljih
vrsta biljaka, ljudi jedu samo nekoliko tisuća, a samo nekoliko stotina je više-manje uzgojeno.
Čak i od tih nekoliko stotina domaćih biljaka, većina je tek manji dodatak našoj prehrani i
same po sebi ne bi bile u stanju poduprijeti uspon civilizacije. Jedva dvanaestak biljaka daje
više od 80% ukupnog svjetskog godišnjeg uroda u tonama. Tih dvanaest veličanstvenih su:
žitarice pšenica, kukuruz, riža, ječam i sirak; mahunarka soja; korijenje ili gomolji krumpira,
manioke i slatkog krumpira; šećerna trska i šećerna repa; te voćka banana. Žitarice su danas
izvor više od 50% kalorija koje konzumira svjetska populacija. S tako malim brojem glavnih
usjeva na svijetu, pri čemu su sve uzgojene prije više tisuća godina, manje nas čudi da u
mnogim područjima svijeta nije bilo autohtonih divljih biljaka s izvrsnim potencijalom za
uzgoj. Naša nesposobnost da uzgojimo barem jednu novu vrstu ključne prehrambene biljke
navodi na zaključak da su drevni narodi doista istražili gotovo sve korisne divlje biljke i
uzgojili sve one koje su bile vrijedne toga.
Pa ipak, neke od svjetskih neuspjeha u uzgoju divljih biljaka teško je objasniti.
Najizrazitiji primjeri tiču se biljaka koje su uzgojene u jednom, ali ne i u drugom području.
Time je dokazano da je divlju biljku bilo moguće preobraziti u korisnu domaću, pa je
opravdano zapitati se zbog čega ta divlja vrsta nije uzgojena u nekim područjima.
Tipičan zagonetni primjer nalazimo u Africi. Važna žitarica, sirak (engl. sorghum)
uzgojena je u području Sahela, južno od Sahare. Kao divlja biljka pojavljuje se prema jugu sve
do današnje Južnoafričke Republike, pa ipak ni ona ni neka druga biljka nije bila uzgojena na
području Južnoafričke Republike, sve do dolaska paketa usjeva koji su donijeli zemljoradnici
plemena Bantu sa sjevera Afrike, u područje ekvatora prije 2000 godina. Zbog čega urođenici
s područja Južnoafričke Republike nisu sami udomaćili sirak?
Jednako je zagonetan neuspjeh ljudi u udomaćivanju lana na području njegova divljeg
pretka u zapadnoj Europi i sjevernoj Africi, ili pšenice sorte einkorn na području njezina divljeg
pretka na južnom Balkanu. Budući da su te dvije biljke bile među prvim uzgojenim biljkama
na području Plodnog polumjeseca, njih je vjerojatno od svih divljih biljaka bilo najlakše
uzgojiti. Počelo ih se uzgajati na području divljeg pretka (izvan Plodnog polumjeseca) čim su
tamo stigle iz Plodnog polumjeseca, u sklopu cijelog paketa proizvodnje hrane. Zbog čega
onda ljudi na tim područjima nisu već sami počeli uzgajati te biljke?
Slično tome, prve četiri udomaćene voćke Plodnog polumjeseca imaju divlje pretke
koje rastu na području mnogo širem od istočnog Sredozemlja, gdje su prvi put uzgojene:
maslina, grožđe i smokva rastu na zapad sve do Italije, Španjolske i sjeverozapadne Afrike, a
palme datulja protežu se diljem cijele sjeverne Afrike i Arabije. Od mnoštva divljeg voća, te
četiri voćke očito je bilo najlakše uzgojiti. Zbog čega ih nije prvotno uzgojilo stanovništvo izvan
područja Plodnog polumjeseca, nego su ih počeli uzgajati tek kad su već uzgojene na istoku
Sredozemlja i odatle uvezene kao usjevi?
Drugi dojmljivi primjeri tiču se divljih vrsta koje nisu uzgojene na područjima u kojima
proizvodnja hrane nikad nije spontano razvijena, iako su bliski srodnici tih divljih vrsta
uzgojeni u drugim područjima. Primjerice, maslina Olea europea uzgojena je na istoku
Sredozemlja. Postoji još oko 40 vrsta maslina u tropskoj i južnoj Africi, južnoj
Aziji te istočnoj Australiji, a neke su od njih vrlo srodne vrsti Olea earopea, no ni
jedna od njih nikad nije bila uzgojena. Slično tome, u Euroaziji su uzgojene divlje vrste jabuka
i grožđa, čije mnoge srodne vrste postoje i u Sjevernoj Americi, a neke od njih su u moderno
doba križane s voćkama nastalim od divljih euroazijskih srodnika. Time se željelo poboljšati
postojeće sorte jabuka i grožđa. Zbog čega onda nisu američki Indijanci sami uzgojili te očito
korisne voćke?
Možemo navesti mnogo takvih primjera. No u cijelom tom promišljanju postoji kobna
pogreška: pri uzgoju biljaka nije riječ o tome da lovci skupljači uzgoje jednu jedinu biljku,
istodobno nastavljajući s nomadskim načinom života. Pretpostavimo da bi divlje jabuke
Sjeverne Amerike doista evoluirale u sjajne voćke, samo da su indijanski lovci skupljači prešli
na sjedilački način života i počeli ih uzgajati. Ali nomadski lovci skupljači ne bi odbacili svoj
tradicionalni način života, zasnovali sela i počeli obrađivati voćnjake jabuka, ako im pritom
za uzgoj ne bi bile dostupne i mnoge druge vrste divljih biljaka i životinja - inače se sjedilački
način života uz proizvodnju hrane ne bi mogao mjeriti s načinom života lovaca skupljača.
Slika 8.1. Plodni polumjesec, koji obuhvaća mjesta proizvodnje hrane 7000. pr. Kr.
Ukratko, kako procijeniti potencijal za uzgoj ukupne lokalne flore? U slučaju američkih
Indijanaca koji nisu uzgojili sjevernoameričke divlje jabuke, je li problem doista u Indijancima
ili u jabukama?
Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, usporedit ćemo tri područja koja leže na
suprotnim krajevima svijeta, a dio su središta neovisnog uzgoja. Kako smo vidjeli, jedno od
tih područja - Plodni polumjesec - bilo je vjerojatno prvo svjetsko središte proizvodnje hrane,
te izvorište nekoliko najvažnijih usjeva modernog svijeta i gotovo svih najvažnijih vrsta
domaćih životinja. Druga dva područja, Nova Gvineja i istočni dio SAD-a, uzgojili su lokalne
usjeve, no riječ je o samo nekoliko sorti usjeva, od kojih je samo jedna stekla svjetsku važnost,
a nastali paket prehrambenih biljaka nije omogućio opsežan razvoj ljudske tehnologije i
političke organizacije, kao što je to bio slučaj u području Plodnog polumjeseca. U svjetlu te
usporedbe, zapitat ćemo se: jesu li flora i okoliš Plodnog polumjeseca imale jasnih prednosti u
odnosu na floru i okolinu Nove Gvineje i istočnog dijela SAD-a?
***
Jedna od središnjih činjenica ljudske povijesti jest vrlo rana važnost onog dijela
jugozapadne Azije koji je poznat kao Plodni polumjesec (zbog polumjesečastog oblika svog
gorja na zemljovidu - vidi sliku 8.1). To je područje bilo izvorište niza noviteta, uključujući
gradove, pismo, carstva i ono što (u dobru ili u zlu) nazivamo civilizacijom. Sve te novosti
temeljile su se na povećanoj gustoći ljudskih populacija, postojanju uskladištenih zaliha
hrane, te prehranjivanju stručnjaka koji nisu sami uzgajali hranu; a sve to bilo je omogućeno
usponom proizvodnje hrane u obliku uzgajanja usjeva i stočarstva. Proizvodnja hrane bila je
prva od velikih inovacija do kojih je došlo u području Plodnog polumjeseca. Zato se svaki
pokušaj shvaćanja korijena suvremenog svijeta mora uhvatiti ukoštac s pitanjem: zbog čega su
uzgojene biljke i životinje Plodnom polumjesecu omogućile takvu veliku početnu prednost?
Srećom, Plodni polumjesec je najintenzivnije proučavano i najbolje shvaćeno
područje svijeta, kad je u pitanju razvoj zemljoradnje. Za većinu usjeva uzgojenih u području
Plodnog polumjeseca ili u njegovoj okolini identificiran je divlji predak; blisko srodstvo
divlje biljke s usjevom dokazano je genetičkim i kromosomskim analizama; poznata je
geografska raširenost takvog divljeg pretka; identificirane su promjene do kojih je došlo
tijekom uzgoja, a koje često razumijemo na razini pojedinačnog gena i koje možemo pratiti
kroz sukcesivne slojeve arheoloških nalazišta; te su približno poznati mjesto i vrijeme početka
uzgoja. Ne poričem da su druga područja, a posebice Kina, imale svojih prednosti kao mjesta
početaka uzgoja, no te prednosti i njihov utjecaj na razvoj usjeva poznajemo mnogo detaljnije
za područje Plodnog polumjeseca.
Jedna prednost Plodnog polumjeseca jest da je smješten u pojasu tzv. sredozemne
klime, koju karakteriziraju blage i vlažne zime te duga, vruća i suha ljeta. U takvoj klimi,
prednost pri preživljavanju imaju biljne vrste koje mogu preživjeti duga sušna razdoblja, a po
povratku kiša mogu opet brzo rasti. Mnoge biljke Plodnog polumjeseca, a posebice neke vrste
žitarica i mahunarki, adaptirane su na način koji ih čini korisnima: to su jednogodišnje biljke,
što znači da se sama biljka osuši i ugine tijekom sušnog razdoblja.
Tijekom prve godine života, jednogodišnje biljke neizbježno ostaju malene. Umjesto da
rastu u visinu, većina njih glavninu energije usmjerava na stvaranje krupnih sjemenki, koje
ostaju "uspavane" (tj. ne klijaju) tijekom sušnog razdoblja, a zatim su spremne proklijati čim
padne kiša. Time jednogodišnje biljke malo energije gube na stvaranje nejestivih drvenastih ili
vlaknastih stabljika (kakve npr. imaju debla i grmovi). No većina krupnih sjemenki, a posebice
sjemenke jednogodišnjih žitarica i mahunarki, jestive su za ljude i predstavljaju 6 od 12 glavnih
usjeva današnjeg svijeta. Nasuprot tome, ako živite blizu šume i pogledate kroz prozor, biljne
vrste koje vidite uglavnom su drveće i grmlje. Najveći dio njihovih tijela nije jestiv, tj. te
biljke malo energije usmjeravaju na proizvodnju jestivih sjemenki. Naravno, ima šumskog
drveća u područjima vlažne klime koje proizvodi krupne jestive sjemenke, no te sjemenke nisu
adaptirane na preživljavanje u dugim sušnim razdobljima i zato nisu pogodne za dugotrajnije
uskladištenje.
Druga prednost flore Plodnog polumjeseca je da su divlji preci mnogih usjeva već u
tom području postojali u izobilju i bili vrlo plodni, javljajući se u velikim skupinama čija je
vrijednost lovcima skupljačima morala biti očita. Eksperimenti u kojima su botaničari prikupili
sjeme s takvih prirodnih polja divljih žitarica, baš onako kako su to radili i lovci skupljači još
prije 10.000 godina, pokazali su da se može ostvariti godišnja žetva od gotovo tonu sjemenki
po jedinici površine, što daje 50 kilokalorija energije po jednoj potrošenoj kilokaloriji.
Posljedica prikupljanja golemih količina divljih žitarica tijekom kratkog razdoblja u kojem su
sjemenke zrele, te uskladištenje sjemenki da bi ih se ostatak godine koristilo kao hranu, bila je
ta da su se neki lovci skupljači Plodnog polumjeseca već smjestili u stalna sela, čak i prije
nego što su i sami počeli uzgajati usjeve.
Budući da su žitarice Plodnog polumjeseca bile tako plodne u divljini, trebalo je uvesti
samo malo dodatnih promjena tijekom njihova uzgoja. Kako smo raspravili u prethodnom
poglavlju, glavne promjene raspad prirodnog sustava raspršenja sjemena i usporavanje
klijanja evoluirale su automatski i brzo, čim su ljudi počeli sijati na poljima. Divlji preci naše
pšenice i ječma toliko su slični našim današnjim usjevima da identitet predaka nikad nije bio
sporan. Zbog te lakoće uzgoja, jednogodišnje biljke s krupnim sjemenkama bile su prvi, ili
jedni od prvih, usjeva uzgojenih ne samo u Plodnom polumjesecu, nego i u Kini i Sahelu.
Usporedimo tu brzu evoluciju pšenice i ječma s pričom o kukuruzu, vodećoj žitarici
Novog svijeta. Vjerojatni predak kukuruza, divlja biljka teosinta, toliko se razlikuje od
kukuruza i po sjemenkama i po strukturi cvjetova, da su se botaničari dugo sporili čak i o
njezinoj ulozi pretka. Vrijednost teosinte kao hrane vjerojatno se nije osobito dojmila lovaca
skupljača: u divljini je bio manje plodan od pšenice, davao je mnogo manje sjemenki nego
poslije kukuruz, a sjemenke su bile obložene čvrstom i nejestivom ljuskom. Da bi se teosinta
pretvorila u korisni usjev, trebalo je doći do drastičnih promjena njezine reproduktivne
biologije, trebalo je potaknuti biljku da mnogo više energije ulaže u rast sjemenki te da sjeme
izgubi poput kamena tvrdu ljusku. Arheolozi još žustro raspravljaju o tome koliko je stoljeća
ili tisućljeća trebalo proći da se drevni klipovi kukuruza od sićušnih pretvore u plodove
veličine ljudskog palca, no očito je još nekoliko dodatnih tisuća godina trebalo da dosegnu
današnju veličinu. Taj kontrast u odnosu na neposredne prednosti pšenice i ječma, kao i
poteškoće vezane uz pretvorbu teosinte, važni su čimbenici za različit razvoj ljudskih društava
u Novom svijetu i u Euroaziji.
Slika 8.2. Područja svijeta sa sredozemnom klimom.
Treća prednost flore Plodnog polumjeseca jest da ima visok udio hermafroditskih
"selfera", to jest biljaka koje se obično oprašuju same, ali ih katkad oprašuje i pelud drugih
biljaka. Sjetite se da su većina divljih biljaka ili hermafroditi koje u pravilu oprašuju druge
biljke ili imaju zasebne jedinke muškog i ženskog spola, koje su pri oprašivanju neizbježno
ovisne jedna o drugoj. Te činjenice reproduktivne biologije bile su problem za rane
zemljoradnike jer, čim bi otkrili plodnu mutiranu biljku, njezino potomstvo opet bi se križalo s
drugim biljnim jedinkama i tako izgubilo naslijeđenu prednost. Zbog toga većina domaćih
biljaka pripada onim malobrojnim divljim biljkama koje su ili hermafroditi koji se obično
samooprašuju, ili se razmnožavaju nespolno, tj. vegetativno (primjerice, iz korijena biljke
roditelja izrasta druga, genetički identična biljka). Dakle, visok postotak hermafroditskih
"selfera" u flori Plodnog polumjeseca pomogao je ranim zemljoradnicima, jer je to značilo da
visok postotak divlje flore ima reproduktivnu biologiju koja odgovara ljudskim potrebama.
Samooprašujuče biljke su ranim ratarima bile pogodne i zbog toga što se katkad
oprašuju križanjem s drugim biljkama, pri čemu nastaju nove sorte, od kojih se mogu odabrati
najpogodnije za daljnji uzgoj. Takvo povremeno križanje nije se zbivalo samo između jedinki
iste vrste, nego i između srodnih vrsta, pa bi nastali interspecifični hibridi. Jedan takav hibrid u
skupini samooprašujućih biljaka Plodnog polumjeseca, krušna pšenica, postao je najvredniji
usjev modernog svijeta.
Svih osam glavnih usjeva, prvotno uzgojenih u Plodnom polumjesecu, bili su
samooprašujuče biljke. Tri su bile žitarice - pšenica einkorn, pšenica emmer te ječam - a
pšenica je imala dodatnu prednost da je bogata bjelančevinama (8-14%). Nasuprot tome,
najvažnije žitarice istočne Azije (riža) i Novog svijeta (kukuruz) sadržavale su manje
bjelančevina, što je dovodilo do velikih problema u prehrani.
***
To su bile neke od prednosti flore Plodnog polumjeseca, koje su mogli iskoristiti prvi
zemljoradnici: ta je flora sadržavala neuobičajeno visok postotak divljih vrsta biljaka koje su
pogodne za uzgoj. Međutim, područje sredozemne klime seže od Plodnog polumjeseca na
zapad, kroz velik dio južne Europe i sjeverozapadne Afrike. Slična klima postoji i u još četiri
područja svijeta: Kaliforniji, Čileu, jugozapadnoj Australiji te južnoj Africi (slika 8.2). No ta
druga područja sredozemne klime ne samo da se nisu mogla natjecati s Plodnim polumjesecom
kao prva mjesta proizvodnje hrane; u njima nikad nije ni nastala autohtona zemljoradnja.
Kakvu je to prednost imalo područje sredozemne klime na zapadu Euroazije?
Pokazalo se da je to područje, a posebice sam Plodni polumjesec, imalo barem pet
prednosti u odnosu na druga područja sredozemne klime. Prvo, zapadna Euroazija je najveće
područje sredozemne klime. Zato u njoj žive vrlo raznolike vrste divljih biljaka i životinja raznolikije nego u relativno malim područjima sredozemne klime na jugozapadu Australije i u
Čileu. Drugo, od svih tih zona, zapadna Euroazija bila je izložena najvećim varijacijama klime,
kako od godišnjeg doba do godišnjeg doba, tako i od godine do godine. Te varijacije
pogodovale su evoluciji neuobičajeno visokog udjela jednogodišnjih biljaka u područnoj flori.
Kombinacija tih dvaju čimbenika - velika raznolikost vrsta i visok udio jednogodišnjih biljaka značila je da je zapadna Euroazija područje sredozemne klime s najviše različitih vrsta
jednogodišnjih biljaka.
Važnost tog botaničkog bogatstva za ljude jasno ilustriraju istraživanja o raširenosti
divljih trava, koja je obavio geograf Mark Blumler. Između nekoliko tisuća vrsta trava,
Blumler je izdvojio 56 vrsta s najkrupnijim sjemenkama - vrhnje prirodnih usjeva: vrste trava
čije su sjemenke barem 10 puta teže od prosječne vrste trava (vidi tablicu 8.1). Gotovo sve te
vrste prirodno rastu u područjima sredozemne klime ili drugim područjima sa sezonskim
sušnim razdobljima. Štoviše, većina njih koncentrirana je u Plodnom polumjesecu ili drugim
dijelovima zapadnoeuroazijskog područja sredozemne klime, što je prvim zemljoradnicima
pružilo veliku mogućnost izbora: 32 od ukupno 56 "najboljih" trava svijeta! Konkretno, ječam
i pšenica sorte emmer, dva najstarija važna usjeva Plodnog polumjeseca, zauzimaju 3.
odnosno 13. mjesto na popisu 56 vrsta s najkrupnijim sjemenkama. Nasuprot tome, područje
sredozemne klime u Čileu ima samo dvije takve vrste, Kalifornija i južna Afrika po jednu, a
jugozapadna Australija nijednu. Već nam sama ta činjenica u velikoj mjeri objašnjava tijek
ljudske povijesti.
Treća prednost područja sredozemne klime Plodnog polumjeseca jest da u njemu
postoji cijeli raspon nadmorskih visina i područja različite topografije, a sve to na relativno
malim udaljenostima. Raspon nadmorskih visina, od najniže točke na Zemlji (Mrtvo more) pa
do planina visokih 5500 metara (blizu Teherana), jamči nam odgovarajuću raznolikost okoliša,
pa time i veliku raznolikost divljih biljaka koje su služile kao mogući preci usjeva. Te su
planine u susjedstvu blagih nizinskih područja s rijekama, plavnim zaravnima, te pustinjama
koje su pogodne za navodnjavanje. Nasuprot tome, područja sredozemne klime na jugozapadu
Australije i, u manjoj mjeri, u južnoj Africi i zapadnoj Europi obilježena su manjim rasponom
nadmorskih visina, staništa i topografski različitih područja.
Raspon nadmorskih visina u Plodnom polumjesecu značio je da su razdoblja žetve bila
promjenjiva: sjeme biljaka na višim nadmorskim visinama dozrijevalo je nešto kasnije nego u
nizinama. Zato su lovci skupljači mogli putovati uzbrdo i skupljati zrelo zrnje slijedom
njegova dozrijevanja, umjesto da se krajnje napregnu skupljajući zrnje u području iste nadmorske
visine, u kojem sve zrnje istodobno dozrijeva. Kad su počeli uzgajati usjeve, prvim
zemljoradnicima nije bio problem pobrati sjeme divljih biljaka koje su rasle na obroncima i
ovisile o nepredvidim kišama, i posijati ga u vlažnim dolinama u kojima mogu mirno rasti,
manje ovisne o kiši.
Tablica 8.1. Raspodjela vrsta trava s krupnim sjemenkama.
Područje
Zapadna Azija, Europa,
sjeverna
Afrika područje
Sredozemno
Engleska
Istočna Azija
Subsaharska Afrika
Amerike
Sjeverna Amerika
Mezoamerika
Južna Amerika
Sjeverna Australija
Ukupno:
Broj vrsta
33
32
1
6
4
11
4
5
2
2
56
U disertaciji dr. Marka Blumlera pod naslovom "Seed Weight and Environment in Mediterranean-type
Grasslands in California and Israel" (Težina sjemenki i okoliš na livadama sredozemnog tipa u Kaliforniji i IzraeluKalifornijsko sveučilište, Berkeley, 1992.), u tablici 12.1. navedeno je 56 vrsta trava s najkrupnijim sjemenkama na
svijetu (isključujući bambuse), za koje su dostupni podaci. Težina zrna u tih vrsta kretala se od 10 mg do više od 40 mg,
što je oko deset puta više od prosječne vrijednosti za sve vrste trava. Tih 56 vrsta predstavljaju manje od 1% svih vrsta
trava. Ova tablica pokazuje da su te trave-prvaci izrazito koncentrirane na sredozemnom području zapadne
Euroazije.
Biološka raznolikost unutar relativno malih područja Plodnog polumjeseca donijela je
i četvrtu prednost - obilje predaka ne samo vrijednih usjeva nego i udomaćenih krupnih
sisavaca. Kako ćemo vidjeti, u područjima sredozemne klime u Kaliforniji, Čileu,
jugozapadnoj Australiji i južnoj Africi ili je bilo malo vrsta sisavaca pogodnih za udomaćivanje
ili ih uopće nije bilo. Nasuprot tome, četiri vrste krupnih sisavaca - koza, ovca, svinja i krava bile su vrlo rano udomaćene u Plodnom polumjesecu, vjerojatno prije bilo koje druge
životinjske vrste (uz iznimku psa) bilo gdje u svijetu. Te vrste su i danas četiri od pet
najvažnijih domaćih sisavaca (9. poglavlje). No njihovi divlji preci bili su najbrojniji na
različitim područjima Plodnog polumjeseca, pa su te četiri vrste i udomaćene na različitim
mjestima: ovce vjerojatno u središnjem području, koze bilo u istočnom dijelu na višim
nadmorskim visinama (planine Zagros u Iranu) bilo u jugozapadnom dijelu (Levant); svinje u
sjeverno-središnjem dijelu, a krave u zapadnom dijelu (uključujući Anatoliju). Iako se područje
najveće zastupljenosti te četiri vrste divljih predaka razlikovalo, sve četiri vrste živjele su
dovoljno blizu da bi ih se nakon udomaćivanja moglo lako preseliti iz jednog područja
Plodnog polumjeseca u drugo, pa su na kraju sve četiri vrste postojale na cijelom području.
Zemljoradnja je u Plodnom polumjesecu pokrenuta ranim uzgojem osam vrsta usjeva,
koje nazivamo "utemeljujućim usjevima" (engl. founder crops) -jer su njihovim uzgojem
položeni temelji zemljoradnje u tom području, a možda i u cijelom svijetu. Tih osam
utemeljujućih usjeva bili su: žitarice - pšenica sorti emmer i einkorn, te ječam; mahunarke leća, grašak, slanutak i gorka grahorica; vlaknati usjevi lan. Od tih osam usjeva, samo dva (lan
i ječam) u divljini su rasla na mnogo širem području od Plodnog polumjeseca i Anatolije. Dva
od utemeljujućih usjeva imali su u divljini vrlo malo područje distribucije slanutak samo u
jugoistočnoj Turskoj, a pšenica emmer u samom Plodnom polumjesecu. Dakle, zemljoradnja je
u Plodnom polumjesecu mogla nastati uzgojem lokalno dostupnih divljih biljaka i nije se
moralo čekati na dolazak usjeva uzgojenih negdje drugdje. Obratno, dva od utemeljujućih
osam usjeva mogli su biti uzgojeni jedino u području Plodnog polumjeseca, jer nigdje drugdje u
svijetu nisu postojali njihovi divlji preci.
Zahvaljujući toj dostupnosti pogodnih divljih sisavaca i biljaka, prvi narodi Plodnog
polumjeseca mogli su brzo sklopiti moćan i uravnotežen biološki paket za intenzivnu
proizvodnju hrane. Taj se paket sastojao od triju žitarica, kao glavnog izvora ugljikohidrata;
četiri mahunarke, s 20-25% bjelančevina, četiri domaće životinje, kao glavnih izvora
bjelančevina, koji su dopunjeni izdašnim sadržajem bjelančevina u pšenici; te lanom kao
izvorom vlakana i ulja (laneno ulje; sjemenke lana sadrže oko 40% ulja). Napokon, tisućama
godina nakon početka udomaćivanja životinja i proizvodnje hrane, životinje su se počele
upotrebljavati i za dobivanje mlijeka i vune, te za oranje i prijevoz. Tako su uz pomoć usjeva i
životinja Plodnog polumjeseca prvi zemljoradnici uspjeli zadovoljiti osnovne ekonomske
potrebe čovječanstva: ugljikohidrate, bjelančevine, masti, odjeću, vuču i prijevoz.
Konačna prednost prvotne proizvodnje hrane u Plodnom polumjesecu jest da se tu
zemljoradnja možda u manjoj mjeri natjecala sa životnim stilom lovaca skupljača nego u
nekim drugim područjima, uključujući i zapadno Sredozemlje. Jugozapadna Azija ima malo
velikih rijeka i kratku morsku obalu, pa ima relativno skromne vodene resurse (u vidu riječne
i obalne ribe te morskih mekušaca). Jedna od važnih vrsta sisavaca koji se love zbog mesa,
gazela, izvorno je živjela u golemim krdima, ali rastuća populacija ljudi prekomjerno ih je
ubijala i svela na malen broj. Time je paket proizvodene hrane ubrzo postao nadmoćan u
odnosu na paket lovaca skupljača. Sjedilačka naselja, oslonjena na žitarice, već su postojala i
prije uspona proizvodnje hrane, a lovce skupljače činile sklonijima zemljoradnji i stočarstvu. U
Plodnom polumjesecu, do prijelaza od lova i skupljanja na proizvodnju hrane došlo je prilično
brzo: još 9000. pr. Kr. ljudi nisu imali usjeva i domaćih životinja i potpuno su ovisili o hrani iz
divljine, ali do 6000. pr. Kr. neka su društva već bila gotovo posve ovisna o usjevima i
domaćim životinjama.
Situacija u Mezoamerici bila je bitno drukčija: u tom su području pripitomljene samo
dvije životinje (purani i psi) koje daju mnogo manje mesa od krava, ovaca, koza i svinja; a
kukuruz, glavni izvor zrnate hrane u Mezoamerici, bilo je (kako smo već objasnili) teško
uzgojiti i vjerojatno se sporo razvijao. Zbog toga je uzgoj u Mezoamerici možda počeo tek oko
3500. pr. Kr. (datum je vrlo nepouzdan); te prve korake poduzeli su ljudi koji su još uvijek bili
nomadski lovci skupljači. Sjedilačka sela nastala su tek oko 1500. pr. Kr.
***
U cijeloj toj raspravi o prednostima Plodnog polumjeseca za početak proizvodnje
hrane, nismo se trebali pozivati ni na kakve navodne prednosti samih stanovnika Plodnog
polumjeseca. Doista, ne znam ni za jedan ozbiljan prijedlog da su neke osobite biološke
prednosti tih ljudi mogle pridonijeti moći njihova paketa za proizvodnju hrane. Umjesto toga,
vidjeli smo da su brojna specifična svojstva klime, okoliša, divljih biljaka i životinja Plodnog
polumjeseca, kao cjelina omogućili uvjerljivo objašnjenje.
Budući da su paketi za proizvodnju hrane, stvoreni neovisno na Novoj Gvineji i u
istočnom dijelu SAD-a, bili mnogo manje moćni, možda tu za objašnjenjem treba tragati kroz
svojstva ljudi tih područja? Međutim, prije nego što se pozabavimo tim područjima, prvo
moramo razmotriti dva povezana pitanja koja se javljaju u odnosu na bilo koje područje
svijeta, u kojem se proizvodnja hrane nikad nije razvila neovisno ili je razvijen manje moćan
paket takve proizvodnje. Prije svega, jesu li lovci skupljači i prvi zemljoradnici doista dobro
poznavali lokalno dostupne divlje vrste i mogućnosti njihove upotrebe, ili su možda previdjeli
moguće pretke vrijednih usjeva? Nadalje, ako su poznavali lokalne biljke i životinje, jesu li to
znanje iskoristili da uzgoje najkorisnije dostupne vrste, ili su ih neki kulturološki čimbenici u
tome spriječili?
Što se tiče prvog pitanja, cijelo područje znanosti, koje nazivamo etnobiologija,
proučava kako ljudi u svojem okolišu poznaju divlje biljke i životinje. Ta istraživanja osobito
su usmjerena na nekoliko preživjelih populacija lovaca skupljača, te na zemljoradničke
narode koji se još uvijek snažno oslanjaju na hranu iz divljine i na prirodne resurse.
Istraživanja su općenito pokazala da su takvi ljudi hodajuće enciklopedije prirodne povijesti,
te da imaju pojedinačne nazive (na lokalnom jeziku) za tisuću i više vrsta biljaka i životinja,
kao i detaljno znanje o biološkim svojstvima, raširenosti i mogućim načinama upotrebe tih vrsta.
Kako su ljudi postajali sve ovisniji o uzgojenim biljkama i životinjama, to tradicionalno znanje
postupno je gubilo svoju vrijednost. Danas su ljudi pretvoreni u kupce u modernim
supermarketima, koji nisu u stanju razlikovati divlju travu od divlje mahunarke.
Evo tipičnog primjera. Protekle 33 godine, dok sam obavljao biološka istraživanja na
Novoj Gvineji, vrijeme na terenu neprekidno sam provodio u društvu Novogvinejaca koji još u
velikoj mjeri iskorištavaju divlje biljke i životinje. Jednog dana, kad smo moji pratioci iz
plemena Fore i ja zajedno gladovali u džungli zbog toga što su nam pripadnici drugog plemena
zapriječili povratak u logor sa zalihama, muškarac Fore vratio se s velikim ruksakom punim
gljiva i počeo ih pržiti. Napokon objed! No tad mi je na um pala uznemirujuća misao: što ako
su te gljive otrovne?
Strpljivo sam svojim pratiocima objasnio da sam čitao kako su neke gljive otrovne, da
sam čuo kako su čak i američki stručnjaci umirali od trovanja gljivama, jer je teško razlikovati
sigurne od otrovnih gljiva, te da sve to jednostavno nije vrijedno rizika, iako smo svi jako
gladni. Tad su se moji pratioci razljutili i rekli mi da zašutim i poslušam ih, dok mi ne objasne
neke stvari. Nakon što ih već nekoliko godina ispitujem o nazivima stotina vrsta stabala i
ptica, kako mi pada na pamet da ih vrijeđam pretpostavljajući da nemaju nazive za različite
gljive? Samo Amerikanci mogu biti tako glupi da pobrkaju zdrave s otrovnim gljivama.
Održali su mi predavanje o otprilike 29 vrsta jestivih gljiva, od kojih je svaka imala ime na
njihovu jeziku, kao i o tome gdje ih se u šumi može naći. Gljive iz ruksaka, po imenu tanti,
rastu na drveću, i ne samo da su jestive nego su i vrlo ukusne.
Kad god su me Novogvinejci pratili u druga područja njihova otoka, redovito bi
razgovarali o lokalnim biljkama i životinjama s drugim Novogvinejcima koje bi susreli, a
potencijalno korisne biljke pokupili bi i sa sobom odnijeli u svoja sela da ih pokušaju posaditi.
Moja iskustva s Novogvinejcima usporediva su s iskustvima etnobiologa koji su na drugim
mjestima proučavali starosjedilačke narode. Međutim, svi ti narodi ili se bave nekim oblikom
proizvodnje hrane ili su djelomično akulturirani ostaci prijašnjih društava lovaca skupljača.
Poznavanje divljih vrsta vjerojatno je bilo još detaljnije prije pojave proizvodnje hrane, kad su
svi na Zemlji još posve ovisili o divljim vrstama kao izvoru hrane. Prvi zemljoradnici bili su
sljednici tog znanja, nagomilanog tijekom desetaka tisuća godina promatranja prirode,
nasljednici ljudi koji su cijelo to vrijeme živjeli u tijesnoj ovisnosti o prirodnom svijetu. Zato
se čini malo vjerojatnim da bi potencijalno korisne divlje vrste promaknule budnom oku prvih
zemljoradnika.
Drugo pitanje povezano s počecima uzgoja biljaka jest jesu li drevni lovci skupljači i
zemljoradnici na sličan način iskoristili svoje etnobiološko znanje pri odabiru divljih biljaka za
skupljanje i kasniji uzgoj. Jedan test omogućuje nam arheološko nalazište na rubu doline
Eufrata u Siriji, nazvano Tell Abu Hureyra. Između 10.000. i 9000. pr. Kr., ljudi koji su tamo
živjeli možda su već cijelu godinu obitavali u selima, no još su bili lovci skupljači; uzgoj usjeva
počeo je tek tisuću godina poslije. Arheolozi Gordon Hillman, Susan Colledge i David Harris
na tom su nalazištu pronašli velike količine pougljenjenih ostataka biljaka - vjerojatno
odbačene ostatke divljih biljaka koje su stanovnici na drugom mjestu skupili i zatim donijeli u
selo. Znanstvenici su analizirali više od 700 uzoraka, a u svakom je uzorku u prosjeku bilo više
od 500 sjemenki za koje se moglo utvrditi da pripadaju jednoj od barem 70 vrsta biljaka.
Pokazalo se da su stanovnici skupljali vrlo raznolike biljke (čak 157 vrsta!), prepoznate na
temelju pougljenjenih sjemenki, da i ne spominjemo druge biljke koje se više nisu mogle
identificirati.
Jesu li to bili naivni seljani, koji su skupljali svaku vrstu sjemenskog bilja na koju su
naišli, pa ih donosili u selo, otrovali se većinom tih vrsta, a uspjeli se prehraniti tek nekima od
njih? Ne, nisu oni bili tako naivni. Možda brojka od 157 vrsta nameće pomisao o skupljanju
bez razlikovanja, no u blizini sela živjelo je mnogo više biljnih vrsta čiji ostaci nisu nađeni u
pepelu. Odabranih 157 vrsta može se razvrstati u tri kategorije. Većina biljaka imala je
sjemenke koje nisu bile otrovne i moglo ih se odmah jesti. Druge, poput mahunarki i
pripadnica obitelji gorčica, imale su toksične sjemenke, no toksine je bilo lako odstraniti i
zadržati jestivo sjeme. Nekoliko vrsta sjemenki pripadalo je vrstama koje se tradicionalno
koriste kao izvor bojila ili lijekova. Mnoge divlje vrste, koje nisu na tom popisu od 157 vrsta
biljaka, imale su sjemenke koje bi za ljude bile ili nekorisne ili štetne - uključujući sve
najotrovnije vrste korova u okolici sela.
Dakle, lovci skupljači iz sela Tell Abu Hureyra nisu gubili vrijeme i sami sebe
ugrožavali skupljajući sve divlje biljke bez razlike. Umjesto toga, očito su vrlo detaljno
poznavali lokalne biljke, kao i današnji Novogvinejci, a tim su se znanjem koristili da odaberu
i u selo donesu samo najkorisnije dostupne biljke sjemenjače. To prikupljeno sjeme bilo je
materijal za nesvjesne prve korake u uzgoju bilja.
Drugi primjer načina na koji su drevni narodi znali dobro iskoristiti svoje
etnobotaničko znanje dolazi iz doline Jordana, iz 9. tisućljeća pr. Kr., to jest razdoblja u
kojem je ondje počeo uzgoj biljaka. Prve uzgojene žitarice u toj dolini bile su ječam i pšenica
sorte emmer, koje su i danas među najproduktivnijim usjevima svijeta. No kao i u selu Tell
Abu Hureyra, stotine drugih biljaka sjemenjača sigurno su rasle u okolini, a većina njih bile su
jestive i ljudi su ih skupljali prije uspona uzgoja biljaka. Koja su svojstva ječma i pšenice
emmer dovela do toga da to budu prvi usjevi? Jesu ii ti prvi zemljoradnici doline Jordana bili
botanički neznalice, koji nisu znali što rade? Ili su ječam i pšenica emmer doista bile najbolje
lokalne divlje žitarice koje su drevni zemljoradnici mogli odabrati?
Dvojica izraelskih znanstvenika, Ofer Bar-Yosef i Mordechai Kislev, pozabavili su se
tim pitanjem tako što su istražili divlje vrste trava koje u dolini rastu i danas. Kad se odstrane
vrste s malim i nejestivim sjemenkama, ostaju 23 vrste trava s najjestivijim i najkrupnijim
zrnjem. I naravno, ječam i pšenica emmer bili su na tom popisu.
No pokazalo se da preostali 21 kandidat s popisa ne bi bio jednako koristan, jer su se
od ukupno 23 vrste ječam i pšenica emmer na temelju brojnih kriterija pokazali najboljima.
Pšenica emmer ima najkrupnija zrna, a zrna ječma druga su po veličini. U divljini, ječam je
jedna od četiri najobilnije vrste trave, od ukupno 23 vrste, a pšenica emmer je osrednje obilato
zastupljena. Daljnja prednost ječma jest da njegova genetika i morfologija omogućuju brzu
evoluciju korisnih promjena u načinu raspršenja sjemenki i usporavanju klijanja, o čemu smo
raspravljali u prethodnom poglavlju. Međutim, pšenica emmer ima neke druge prednosti:
može se skupljati učinkovitije od ječma, a od drugih žitarica razlikuje se po tome što njezina
zrna ne prianjaju uz lupinu. Što se tiče preostale 21 vrste, njihovi nedostaci uključuju sitnija
zrna, u većini slučajeva bitno su manje zastupljene u flori, a neke od njih su trajne, a ne
jednogodišnje biljke, što znači da bi tijekom uzgoja sporo evoluirale.
Dakle, prvi zemljoradnici doline Jordana odabrali su dvije najbolje od 23 vrste divljih
trava koje su im bile dostupne. Naravno, evolucijske promjene (nakon početka uzgoja) u
načinu raspršenja sjemena i usporavanja klijanja bile su nepredvidive posljedice onoga što su
ti prvi zemljoradnici činili. No njihov početni izbor da skupe, donesu u selo i uzgoje ječam i
pšenicu emitter, a ne neke druge žitarice, bio je svjestan i temeljio se na lako uočljivim
kriterijima veličine zrna, jestivosti i obilnosti.
Taj primjer iz doline Jordana, kao i primjer sela Tell Abu Hureyra, pokazuje nam da
su se prvi zemljoradnici koristili svojim detaljnim poznavanjem lokalnih vrsta biljaka. Znajući
mnogo više o lokalnim biljkama nego svi ljudi današnjice zajedno (uz iznimku šačice
profesionalnih botaničara), teško da su propustili uzgojiti bilo koju korisnu vrstu divlje biljke
koja je bila pogodna za uzgoj.
***
Sad možemo ispitati što zapravo čine lokalni zemljoradnici u dva područja (Nova
Gvineja i istočni dio SAD-a) s autohtonim, ali ne posve učinkovitim sustavima za proizvodnju
hrane, u usporedbi sa sustavom Plodnog polumjeseca, kad u ta područja stignu usjevi iz
drugih krajeva. Ako bi se pokazalo da takvi usjevi nisu bili prihvaćeni zbog kulturoloških ili
drugih razloga, imali bismo razloga za ozbiljnu dvojbu. Unatoč našem dosadašnjem logičkom
razmišljanju, i dalje postoje razlozi za pretpostavku da je u lokalnoj divljoj flori postojao
predak potencijalno vrijednog usjeva kojeg lokalni zemljoradnici nisu uspjeli iskoristiti zbog
sličnih kulturoloških čimbenika. Ta dva primjera detaljno će nam pokazati povijesno ključnu
činjenicu: da autohtoni usjevi iz različitih dijelova svijeta nisu pružali jednako dobar urod.
Nova Gvineja, iza Grenlanda drugi najveći otok, nalazi se blizu ekvatora, sjeverno od
Australije. Zbog tropskog smještaja i vrlo raznolike topografije i prirodnih staništa, Nova
Gvineja ima obilje biljnih i životinjskih vrsta - iako manje od kontinentalnih tropskih
područja, jer je ipak otok. Ljudi na Novoj Gvineji žive barem 40.000 godina - mnogo dulje nego
u obje Amerike, a malo dulje od anatomski modernih ljudi u zapadnoj Europi. Dakle,
stanovnici Nove Gvineje imali su više nego dovoljno vremena da upoznaju lokalnu floru i
faunu. Je li ih to znanje potaknulo da razviju proizvodnju hrane?
Već sam spomenuo da usvajanje proizvodnje hrane uključuje natjecanje između
uzgoja i lovačko-skupljačkog načina života. Na Novog Gvineji, lov i skupljanje nisu toliko
učinkoviti da bi posve potisnuli potrebu za uspostavljanjem proizvodnje hrane. Osobito je
bitno da su moderni lovci na Novoj Gvineji suočeni s velikom oskudicom divljači: nema
autohtone kopnene životinje teže od kazuara (ptica koja ne leti, teška oko 45 kg) i klokana
(teškog nešto više od 20 kg). Stanovnici novogvinejskih nizina uz obalu love mnogo ribe i
morskih beskralješnjaka, a neki stanovnici nizina u unutrašnjosti otoka i danas žive kao lovci
skupljači, u prehrani se osobito oslanjajući na divlje sago palme. No danas na visoravnima
Nove Gvineje nema više isključivih lovaca skupljača, nego su svi moderni gorštaci
zemljoradnici koji svoju prehranu samo dopunjavaju hranom iz divljine. Kad gorštaci krenu u
šumu u lov, sa sobom nose povrće uzgojeno u vrtovima. Ako im te hrane ponestane, čak i oni
mogu umrijeti od gladi unatoč svom detaljnom znanju o mjesno dostupnim vrstama hrane u
divljini. Budući da lov i skupljanje ne mogu osigurati preživljavanje u velikom dijelu Nove
Gvineje, ne čudi da su svi gorštaci i većina stanovnika nizina na Novoj Gvineji danas
sjedilački zemljoradnici sa sofisticiranim sustavima proizvodnje hrane. Bogata i u prošlosti
šumovita gorska područja, tradicionalni ratari Nove Gvineje pretvorili su u sustave ograđenih,
isušenih i intenzivno obrađivanih polja koja služe za prehranu mnogoljudne populacije.
Arheološki nalazi pokazuju nam drevno podrijetlo zemljoradnje na Novoj Gvineji,
počevši od otprilike 7000. pr. Kr. U to doba sve kopnene mase oko Nove Gvineje još su
nastavali isključivo lovci skupljači, pa se ta drevna zemljoradnja na Novoj Gvineji očito
razvila neovisno. Nisu otkriveni pouzdani ostaci usjeva s tih prvih polja, no na njima su
vjerojatno uzgajani neki od usjeva koji su na Novoj Gvineji rasli u vrijeme dolaska
Europljana; danas znamo da su ti usjevi uzgojeni lokalno, od divljih predaka s Nove Gvineje.
Glavni od tih lokalno uzgojenih usjeva jest jedan od vodećih usjeva današnjice, šećerna trska,
koja se godišnje proizvede u gotovo jednakoj količini kao i usjevi na drugom i trećem mjestu
prema količini uzgoja (pšenica i kukuruz) zajedno. Ostale domaće biljke nedvojbeno
novogvinejskog podrijetla su: skupina banana (banane roda Australimusa), orašasto voće
Canarium indicum, te divovski močvarni taro, kao i razne vrste jestivih stabljika trava,
korijenja i zelenog povrća. Stabla kruhovca i korijenje jamsa te (obični) taro možda su
uzgojeni i na Novoj Gvineji, iako se to ne može sa sigurnošću zaključiti jer njihovi divlji preci
ne rastu samo na Novoj Gvineji nego i u jugoistočnoj Aziji. Zasad nemamo dokaza jesu li oni
doista uzgojeni u jugoistočnoj Aziji (kako se tradicionalno pretpostavlja) ili neovisno ili čak
jedino na Novoj Gvineji.
Međutim, živi svijet (biota) Nove Gvineje imao je tri ozbiljna ograničenja. Prvo, na
Novoj Gvineji nije uzgojena nijedna žitarica, dok su neke ključne žitarice uzgojene na
području Plodnog polumjeseca i Sahela te u Kini. Prema svom naglasku na korijenju i
uzgojenim stablima, Nova Gvineja je do krajnosti dovela trend koji uočavamo u drugim
vlažnim tropskim područjima (Amazona, tropska zapadna Afrika i jugoistočna Azija), gdje su
zemljoradnici naglasak stavili i na biljke s jestivim korijenjem, ali su uspjeli uzgojiti i barem
dvije žitarice (azijska riža te tzv. Jobove suze, to jest azijska žitarica s golemim zrnjem).
Vjerojatni razlog za neuspjeh uzgoja žitarica na Novog Gvineji nedostatak je divljeg početnog
materijala: ondje autohtono ne raste nijedna od 56 krupnozrnih divljih trava.
Drugo, fauna Nove Gvineje nije sadržavala nijednu vrstu krupnog i pitomog sisavca.
Jedine domaće životinje moderne Nove Gvineje, svinje, pilići i psi, stigli su iz jugoistočne
Azije preko Indonezije tek u posljednjih nekoliko tisuća godina. Stanovnici nizina
bjelančevine dobivaju iz ribe koju ulove, a populacije gorštačkih zemljoradnika Nove Gvineje
pate od ozbiljnog nedostatka bjelančevina, jer ključni usjevi iz kojih dobivaju glavninu
kalorija (taro i slatki krumpir) sadrže malu količinu bjelančevina. Primjerice, taro sadrži jedva
1% bjelančevina, što je mnogo manje čak i od riže, a bitno manje od pšenice (8-14%
bjelančevina) i mahunarki (20-25% bjelančevina) iz Plodnog polumjeseca.
Djeca gorštaka na Novoj Gvineji imaju nadute trbuhe, što je karakteristično za
prehranu velikom količinom hrane kojoj nedostaje bjelančevina. I starci i djeca na Novoj
Gvineji redovito jedu miševe, pauke, žabe i druge male životinje, koje ne jedu ljudi u
područjima u kojima su dostupni veliki domaći sisavci ili krupna divljač. Nedostatak
bjelančevina vjerojatno je i krajnji uzrok proširenosti kanibalizma u tradicionalnim gorštačkim
društvima Nove Gvineje.
Napokon, u prošlosti Nove Gvineje dostupni korjenasti usjevi ne samo da su imali
ograničenu količinu bjelančevina, nego su bili i niskokalorični, jer nisu osobito uspješno rasli
na velikim nadmorskim visinama, na kojima danas žive mnogi starosjedioci Nove Gvineje.
Međutim, prije mnogo stoljeća na Novu Gvineju stigao je slatki krumpir, novi korjenasti usjev
podrijetlom iz Južne Amerike, koji je na Novu Gvineju vjerojatno stigao preko Filipina, gdje
su ga uveli Španjolci. U usporedbi s tarom i drugim, vjerojatno starijim, korjenastim domaćim
biljkama Nove Gvineje, slatki krumpir dobro uspijeva i na većim nadmorskim visinama, raste
brže i daje veći urod po jedinici obrađene površine i po satu uloženog rada. Nakon uvoza
slatkog krumpira, došlo je do eksplozivnog rasta populacije gorštaka. To jest, iako se ljudi
tisućama godina bave zemljoradnjom u gorskim predjelima Nove Gvineje, prije dolaska
slatkog krumpira dostupni mjesni usjevi ograničavali su mogući rast populacije, kao i raspon
nadmorskih visina pogodnih za obradu zemlje.
Ukratko, Nova Gvineja pruža nam poučan kontrast u usporedbi s Plodnim
polumjesecom. Lovci skupljači na Novoj Gvineji su, poput onih u Plodnom polumjesecu,
neovisno razvili proizvodnju hrane. Međutim, njihova autohtona proizvodnja hrane bila je
ograničena nedostatkom lokalnih uzgojivih žitarica, mahunarki i životinja, posljedičnim
kroničnim nedostatkom bjelančevina u gorskim predjelima, te nemogućnošću uzgoja lokalnih
korjenastih biljaka na većim nadmorskim visinama. Pa ipak, starosjedioci Nove Gvineje
poznavali su dostupne divlje vrste biljaka i životinja jednako dobro kao i ostali narodi svijeta.
Valja očekivati da su bili otkrili i pokušali uzgojiti svaku pogodnu divlju vrstu biljaka. Savršeno
su sposobni prepoznati nove korisne biljke, što nam jasno dokazuje brzo usvajanje uzgoja
slatkog krumpira, odmah nakon dolaska biljke na Novu Gvineju. Slično možemo vidjeti na
Novoj Gvineji i danas, kad se plemena koja imaju povlašteni pristup uvezenim novim vrstama
usjeva i stoke (ili kulturološku spremnost da ih usvoje) šire na račun plemena bez takvog
pristupa ili spremnosti. Dakle, ograničenja autohtone proizvodnje hrane na Novoj Gvineji
malo se tiču samih stanovnika, a bitno su vezana uz živi svijet i prirodni okoliš Nove Gvineje.
***
Drugi primjer autohtonog ratarstva kojeg je po svemu sudeći ograničila lokalna flora,
dolazi s istoka SAD-a. Kao i na Novoj Gvineji, u tom je području došlo do neovisnog uzgoja
lokalnih divljih biljaka. Međutim, rani razvoj zemljoradnje za ovo je područje mnogo bolje
proučen nego za Novu Gvineju: identificirane su biljke koje su uzgajali prvi zemljoradnici, a
poznati su i datumi i redoslijed uzgoja lokalnih biljaka. Mnogo prije nego što su ostali usjevi
počeli stizati iz drugih dijelova svijeta, američki Indijanci prešli su na sjedilački način života u
riječnim dolinama istočnog dijela SAD-a i razvili intenzivnu proizvodnju hrane koja se
temeljila na lokalnim biljkama. Time su bili u prilici iskoristiti najpogodnije divlje biljke. Koje
od njih su doista uzgojili i kakav je lokalni paket domaćih biljaka u usporedbi s utemeljujućim
paketom iz područja Plodnog polumjeseca?
Pokazalo se da su utemeljujuće biljke na istoku SAD-a četiri biljke uzgojene između
2500. i 1500. pr. Kr., punih 6000 godina nakon početka uzgoja ječma i pšenice u području
Plodnog polumjeseca. Lokalne vrste tikvica poslužile su za izradu malih posuda, ali i kao izvor
jestivih sjemenki. Preostale tri vrste utemeljujućih biljaka uzgajane su isključivo radi jestivih
sjemenki - suncokret; biljka Iva annua (engl. sumpweed, pripada obitelji Compositae) koja je
rođak ivančica; te daljnji rođak špinata (engl. goosefoot).
No tri sjemenske biljke i tikvica-posuda nisu ni blizu potpunom paketu za proizvodnju
hrane. Tijekom 2000 godina, te utemeljujuće biljke služile su tek kao minorni dodatak
prehrani, dok su američki Indijanci na istoku SAD-a i dalje ovisili poglavito o hrani iz divljine,
posebice o divljim sisavcima i močvarnim i riječnim pticama, ribama, vodenim
beskralješnjacima i orašastom voću. Zemljoradnja nije činila glavni dio njihove prehrane sve
do razdoblja između 500. i 200. pr. Kr., kad je započeo uzgoj još tri sjemenske biljke:
Polygonum arenastrum (engl. knotweed), Phalaris caroliniana (engl. maygrass, majska trava)
i sitnog ječma (engl. little barley).
Današnji nutricionisti sigurno bi se oduševili s tih sedam biljaka istočnog dijela SAD-a.
Naime, sve su biljke imale visok sadržaj bjelančevina (17-32%) u usporedbi s pšenicom (814%), kukuruzom (9%) te ječmom i bijelom rižom. Dvije od njih sedam, suncokret i Iva
annua, također imaju visok udio ulja (45-47%). Osobito Iva annua nalikuje na konačno
ispunjenje nutricionističkih snova, jer sadrži 43% bjelančevina i 45% ulja. Pa zbog čega onda
mi danas i dalje ne jedemo tu hranu iz snova?
Nažalost, unatoč hranjivim vrijednostima, večina tih biljaka s istoka SAD-a ima druge,
ozbiljne nedostatke. Polygonum arenastrum, Iva annua, sitni ječam i biljka goosefoot imaju
sićušne sjemenke (zrno je oko 10 puta manje od zrna pšenice i ječma). Još gore, Iva annua je
vjetrom oprašivani rođak ambrozije, biljke na zlu glasu zbog izazivanja peludnih alergija. Poput
peluda ambrozije, i njezin pelud može izazvati alergije tamo gdje biljke žive u velikim
nasadima. Ako vam to nije ubilo volju za njezinim planskim uzgojem, znajte da Iva annua ima
prodoran miris, koji je nekim ljudima odbojan, a kontakt s tom biljkom može izazvati upale i
svrbež kože.
Meksički usjevi napokon su početkom naše ere počeli stizati trgovačkim putevima u
istočni dio SAD-a. Kukuruz je stigao oko 200. god. n. e., no imao je nezapaženu ulogu još
mnogo stoljeća. Napokon, oko 900. pojavila se nova sorta kukuruza, adaptirana na kratka
sjevernoamerička ljeta, a dolaskom graha oko 1100. uspostavljeno je meksičko trojstvo
domaćih biljaka: kukuruz, grah i tikvica. Zemljoradnja se znatno pojačala u istočnom dijelu
SAD-a, a gusto naseljene poglavarije (engl. chiefdoms) nastale su uz rijeku Mississippi i
njezine pritoke. U nekim područjima zadržane su lokalno uzgojene biljke, zajedno s uvezenim
i plodnijim meksičkim trojstvom, no u drugim područjima to je trojstvo posve potisnulo
izvorne biljke. Ni jedan Europljanin nikad nije vidio kako u vrtovima Indijanaca raste Iva
annua, jer je ona kao domaća biljka nestala prije početka europske kolonizacije Amerika
1492. Od svih tih drevnih biljaka istočnog dijela SAD-a, samo dvije (suncokret i istočna
tikvica) do danas su se održale uz biljke uzgojene u drugim područjima. Naše današnje žiraste
i ljetne tikvice potomci su tih američkih tikvica uzgojenih prije nekoliko tisuća godina.
Dakle, poput primjera Nove Gvineje, slučaj istočnog dijela SAD-a također je poučan.
To područje a priori izgleda kao područje u kojem je vjerojatan nastanak plodne autohtone
zemljoradnje. Tlo je bogato, količina oborina umjerena i pouzdana, a klima je pogodna i
danas omogućuje izdašnu zemljoradnju. Flora je bogata vrstama, među kojima su i plodne sorte
divljih orašastih stabala (hrast i hickory). Američki Indijanci tu su uspjeli razviti zemljoradnju
utemeljenu na autohtonim biljkama, prehranjivali su se u selima, a došlo je i do procvata
kulture (tzv. kultura Hopewell, čije je središte bilo u današnjoj državi Ohio) od 200. pr. Kr. do
400. n. e. Time su Indijanci nekoliko tisuća godina mogli kao potencijalne domaće biljke
iskorištavati one najkorisnije među dostupnim divljim biljkama.
Pa ipak, procvat kulture Hopewell dogodio se gotovo 9000 godina nakon pojave
seoskog života u području Plodnog polumjeseca. A do velikog porasta populacije došlo je tek
posije 900., tj. nakon uspostave meksičkog trojstva domaćih biljaka - riječ je o tzv.
Misisipijskom procvatu, kad su nastali najveći gradovi i najsloženija društva američkih
Indijanaca sjeverno od Meksika. No do tog je procvata došlo prekasno, pa se američki
Indijanci u SAD-a nisu mogli pripremiti za prijeteću katastrofu, koja je uslijedila nakon
europske kolonizacije. Sama proizvodnja hrane na temelju istočnoameričkih biljaka nije bila
dovoljna da potakne procvat, zbog razloga koje je lako odrediti. Divlje žitarice dostupne u
tom području nisu bili ni izbliza tako korisne kao što su drugdje bili pšenica i ječam. Američki
Indijanci na istoku SAD-a nisu uzgojili ni jednu autohtonu vrstu mahunarki, vlaknasti usjev,
voćku ili orašasto stablo. Od životinja su uspjeli udomaćiti jedino pse, koji su vjerojatno bili
udomaćeni i u drugim područjima obje Amerike.
Također je jasno da američki Indijanci na istoku SAD-a nisu previdjeli potencijalno važne
biljke među divljim vrstama u svojoj okolini. Čak su i agronomi 20. stoljeća, uz svu moć
moderne znanosti, imali malo uspjeha u eksploataciji divljih biljaka Sjeverne Amerike. Danas
imamo uzgojeni pekan kao orašasto stablo i borovnicu kao voćku, a poboljšane su i neke
europske sorte voćaka (jabuke, šljive, grožđe, maline, kupine, jagode), križanjem s divljim
sjevernoameričkim srodnicima. Međutim, ti malobrojni uspjesi mnogo su manje promijenili
naše prehrambene navike nego što je kukuruz iz Meksika promijenio prehrambene navike
američkih Indijanaca u istočnom dijelu SAD-a nakon 900. n. e.
Zemljoradnici koji najbolje poznaju uzgojene biljke istočnog SAD-a, upravo američki
Indijanci tog područja, točno su ih ocijenili time što su ih odbacili ili sveli na sporednu ulogu
čim je stiglo meksičko trojstvo uzgojenih biljaka. Takav ishod pokazuje nam i da američki
Indijanci nisu patili od kulturološkog konzervativizma i da su itekako znali prepoznati dobru
biljku kad bi na nju naišli. Dakle, kao i na Novoj Gvineji, ograničenja autohtone proizvodnje
hrane u istočnom dijelu SAD-a nisu bila vezana uz same američke Indijance, nego su posve
ovisila o biološkom svijetu i okolišu.
***
Razmotrili smo primjere iz tri različita područja u kojima je došlo do autohtone
proizvodnje hrane. Jedna je krajnost Plodni polumjesec; na drugom su kraju Nova Gvineja i
istočni dio SAD-a. Narodi Plodnog polumjeseca mnogo su prije počeli uzgajati lokalne biljke.
Uzgojili su mnogo više vrsta, mnogo plodnije ili vrednije vrste, mnogo širi raspon različitih
usjeva, brže su razvili intenzivnu proizvodnju hrane i gušće ljudske populacije; zato su narodi
Plodnog polumjeseca u budućnost kročili s naprednijom tehnologijom, složenijom političkom
organizacijom i većim brojem zaraznih bolesti koje su mogle izazivati epidemije kod drugih
naroda.
Utvrdili smo da su te razlike između Plodnog polumjeseca, Nove Gvineje i istočnog
dijela SAD-a bile izravna posljedica različitih skupina divljih vrsta biljaka i životinja
dostupnih za uzgoj, a ne posljedica ograničenja samih stanovnika. Kad su iz nekog drugog
područja stigle bolje domaće biljke (slatki krumpir na Novu Gvineju i meksičko trojstvo na
istok SAD-a), lokalno stanovništvo ih je odmah usvojilo, pojačalo proizvodnju hrane i znatno
povećalo populaciju. Istom logikom, predlažem zaključak da su područja u kojima nikad nije
razvijena autohtona proizvodnja hrane - Kalifornija, Australija, pampe u Argentini, zapadna
Europa, itd. - vjerojatno nudila još manji izbor divljih biljaka i životinja pogodnih za uzgoj,
nego što je to bilo na Novoj Gvineji i na istoku SAD-a, gdje se razvila barem ograničena
proizvodnja hrane. U ovom poglavlju spomenuli smo da je Mark Blumler analizirao lokalnu
dostupnost krupnozrnih divljih trava diljem svijeta, a u sljedećem poglavlju opisat ćemo takvu
analizu lokalne dostupnosti krupnih sisavaca diljem svijeta; obje analize pokazuju nam da
divljih predaka domaćih životinja i žitarica nije bilo u onim područjima u kojima se autohtona
proizvodnja hrane nije razvila ili se razvila samo u ograničenom opsegu.
Sjetimo se da pri razvoju zemljoradnje i stočarstva dolazi do natjecanja između
proizvodnje hrane i lovačko-skupljačkog načina života. Zato bi se mogli zapitati nije li u svim
tim slučajevima sporog razvoja proizvodnje hrane ili njegova izostanka, možda prisutno obilje
sredstava za lov i skupljanje, a uz nedostatak biljnih i životinjskih vrsta pogodnih za uzgoj.
Zapravo, većina tih područja nudi iznimno siromašne, a ne iznimno bogate resurse za lovce
skupljače, jer je potkraj ledenog doba izumrla većina krupnih sisavaca u Australiji i u obje
Amerike (ali ne i u Euroaziji i Africi). U takvim bi područjima lov i skupljanje bili još manje
kompetitivni, u odnosu na proizvodnju hrane, nego u Plodnom polumjesecu. Zbog toga
lokalne neuspjehe ili ograničenja u proizvodnji hrane ne možemo pripisati natjecateljskom
učinku izdašnih prilika za lov.
***
Da ovi zaključci ne bi bili pogrešno protumačeni, ovo ćemo poglavlje završiti
upozorenjem da ne smijemo pretjerano isticati dvije stvari: spremnost ljudi da prihvate bolje
biljke i životinje, te ograničenja koja nameću lokalno dostupne divlje biljke i životinje. Ni
jedno ni drugo nije apsolutno i uvijek točno.
Već smo opisali brojne primjere toga kako lokalno stanovništvo usvaja rodnije usjeve
iz drugih područja. Naš opći zaključak je da su ljudi bili u stanju prepoznati korisne biljke, pa
su onda vjerojatno bili u stanju prepoznati i bolje lokalne biljke, pogodne za uzgoj, kad su one
u njihovoj okolini postojale a da ih u tome nisu ometali kulturološki konzervativizam ni tabui.
Ali ovu rečenicu moramo dopuniti važnom oznakom: "dugoročno i na velikom području".
Svaki poznavatelj ljudskih društva može navesti nebrojene primjere društava koja su odbacila
usjeve, domaće životinje i ostale inovacije unatoč njihovoj većoj produktivnosti.
Naravno, neću počiniti očitu pogrešku i zaključiti da svako društvo žurno usvaja svaku
moguću korisnu inovaciju. Činjenica jest da su, na kontinentima i drugim velikim područjima
na kojima žive stotine društava koja se međusobno natječu, neka društva otvorenija za
inovacije, a neka im pružaju veći otpor. Društva koja usvoje nove biljke, životinje ili
tehnologiju time mogu postati sposobnija da se bolje prehrane, postanu brojčano jača i potisnu,
pokore ili istrijebe društva koja su pružila otpor inovacijama. To je bitna pojava, koja
obuhvaća mnogo više od samog prihvaćanja novih usjeva, i tome ćemo se još vratiti u 13.
poglavlju.
Drugo upozorenje tiče se ograničenja koja lokalno dostupne divlje vrste postavljaju
usponu proizvodnje hrane. Ne kažem da proizvodnja hrane ne bi mogla nikad, bar nakratko,
nastati u svim tim područjima u kojima nije bila autohtono nastala. Današnji Europljani, kad
shvate da su australski urođenici u moderni svijet kročili kao lovci skupljači kamenog doba,
često pretpostave da bi Aboridžini tako nastavili živjeti zauvijek.
Da biste shvatili kako je taj zaključak pogrešan, zamislite da je 3000. pr. Kr.
izvanzemaljac došao na Zemlju. Uočio bi da na istoku SAD-a nitko ne proizvodi hranu, jer je
tamo proizvodnja hrane počela tek oko 2500. pr. Kr. Da je izvanzemaljac zbog toga zaključio
da ograničena pogodnost divljih biljaka i životinja na istoku SAD-a onemogućuje bilo kakvu
buduću proizvodnju hrane, zbivanja u sljedećem tisućljeću jasno bi mu pokazala da je
pogriješio. Čak ni izvanzemaljac koji bi posjetio Plodni polumjesec 9500. pr. Kr., umjesto
8500. pr. Kr., mogao bi pogrešno zaključiti da je Plodni polumjesec trajno nepogodan za
proizvodnju hrane.
To jest, ne mislim da u Kaliforniji, Australiji, zapadnoj Europi i svim ostalim
područjima bez autohtone proizvodnje hrane nije bilo uzgojivih vrsta te da bi u njima zauvijek
živjeli samo lovci skupljači da nisu stigle strane uzgojene vrste ili strani narodi. Ne, samo
uočavam da su se ta područja jako razlikovala po vrstama dostupnima za uzgoj, da su se
podjednako razlikovala prema datumu pojave autohtone proizvodnje hrane, te da u nekima od
njih sve do danas nije došlo do neovisne proizvodnje hrane.
Te nam zaključke dobro ilustrira primjer Australije, navodno "najzaostalijeg"
kontinenta. Na jugoistoku Australije, koji je dobro natopljen i za proizvodnju hrane
najpogodniji dio kontinenta, društva australskih urođenika posljednjih su nekoliko tisućljeća
evoluirala putanjom koja bi ih napokon dovela do autohtone proizvodnje hrane. Već su bili
počeli graditi sela za prezimljavanje. Počeli su intenzivno upravljati svojim okolišem baveći
se ribogojstvom, gradeći zamke, mreže pa čak i duge kanale. Da Europljani nisu kolonizirali
Australiju 1788. i tako prekinuli tu neovisnu putanju razvoja, australski urođenici su u
nekoliko tisuća godina mogli postati proizvođači hrane, koji brinu o ribnjacima te uzgajaju
australski jams i sitnozrne trave.
Sad možemo odgovoriti na pitanje sadržano u naslovu ovog poglavlja. Pitao sam treba
li razlog za neuspjeh sjevernoameričkih Indijanaca u uzgajanju jabuka tražiti u samim
Indijancima ili u jabukama.
Time nisam želio reći da jabuke nikad ne bi bile uzgojene u Sjevernoj Americi. Sjetite se
da je, povijesno gledano, jabuke bilo jako teško uzgojiti i da se nalaze među posljednjim
vrstama glavnih voćki koje su uzgojene u Euroaziji, jer je za njihovo množenje potrebna
složena tehnika cijepljenja. Nema dokaza o raširenom uzgoju jabuka čak ni u Plodnom
polumjesecu ili u Europi sve do razdoblja klasične Grčke, dakle 8000 godina nakon početka
proizvodnje hrane u Euroaziji. Da su američki Indijanci istim tempom nastavili u smjeru
izuma ili prihvaćanja tehnike cijepljenja, i oni bi na kraju uzgojili jabuke - oko 5500. n. e., oko
8000 tisuća godina nakon početka uzgoja u Sjevernoj Americi, koji se dogodio otprilike 2500.
pr. Kr.
Dakle, razlog zbog kojeg prilikom dolaska Europljana američki Indijanci još nisu
uzgojili sjevernoameričke jabuke ne treba tražiti ni u ljudima ni u jabukama. Što se tiče
bioloških predispozicija za uzgoj jabuka, sjevernoamerički Indijanci zemljoradnici bili su poput
zemljoradnika Euroazije, a sjevernoameričke jabuke poput onih euroazijskih divljih jabuka.
Doista, neke od sorti jabuka iz supermarketa koje sad žvaču čitatelji ovog poglavlja stvorene
su tek nedavno, križanjem europskih jabuka s divljim sjevernoameričkim jabukama. Drugim
riječima, razlog zbog kojeg američki Indijanci nisu uzgojili jabuke tiče se cijelog skupa divljih
vrsta biljaka i životinja koje su im bile dostupne. Skromni potencijal tog skupa vrsta za uzgoj
glavni je krivac za kasni početak proizvodnje hrane u Sjevernoj Americi.
9. POGLAVLJE
Zebre, nesretni brakovi i načelo Ane Karenjine
Sve udomaćive životinje nalik su jedna na drugu; svaka neudomaćiva životinja
neudomaćiva je na svoj način.
Ako vam ovo zvuči poznato, u pravu ste. Uz manje izmjene, dobivamo slavnu prvu
rečenicu velikog Tolstojeva romana Ana Karenjina: "Sve sretne obitelji nalik su jedna na
drugu; svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." Tom rečenicom Tolstoj je htio reći da
brak, da bi bio sretan, mora uspjeti u različitim stvarima: seksualnoj privlačnosti, složnosti u
pogledu novca, odgoja djece, vjere, rodbine i ostalim vitalnim pitanjima. Neuspjeh u pogledu
bilo kojeg od tih bitnih vidova slaganja može upropastiti brak, čak i kad su prisutni svi ostali
sastojci sreće.
To načelo možemo protegnuti i na shvaćanje mnogo drugih stvari u životu, a ne samo
braka. Skloni smo tragati za jednostavnim objašnjenjima uspjeha, koja se svode na jedan
čimbenik. No u većini bitnih stvari, za uspjeh je zapravo prijeko potrebno izbjeći mnoge
zasebne moguće uzroke neuspjeha. Načelo Ane Karenjine objašnjava nam jednu osobinu
udomaćivanja životinja koja je imala moćne posljedice za ljudsku povijest - naime, činjenicu
da brojne, naizgled pogodne, divlje vrste krupnih sisavaca, poput zebri i pekarija, nikad nisu
bile udomaćene te da su uspješno uzgojene vrste nastale gotovo samo u
Euroaziji. U prethodna dva poglavlja raspravljali smo o tome zbog čega brojne vrste
divljih biljaka, naizgled pogodne za uzgoj, nisu nikad bile uzgojene; sad ćemo se istim
problemom pozabaviti glede domaćih sisavaca. Naše prethodno pitanje o jabukama i
Indijancima pretvara se u pitanje o zebrama i Afrikancima.
***
U 4. poglavlju prisjetili smo se brojnih načina na koje su krupni domaći sisavci imali
ključnu ulogu za društva koja su ih posjedovala. Bili su izvor mesa, mliječnih proizvoda,
gnojiva, kopnenog transporta, kože, služili su kao "vozila" za vojničke napade, za vuču
plugova, davali su vunu, a bili su i izvor zaraznih klica od kojih su umirali prethodno
neimunizirani narodi.
Uz velike su, naravno, bili korisni i mali domaći sisavci te domaće ptice i kukci.
Mnoge su ptice udomaćene zbog mesa, jaja i perja: pilići u Kini, patke i guske u dijelovima
Euroazije, purani u Mezoamerici, biserke u Africi (engl. guinea fowl je naziv za bilo koju pticu
iz obitelji Numididae u Africi, a osobito Numida meleagris, koja je tako nazvana kad su je iz
Gvineje donijeli Portugalci), a mošusne patke u Južnoj Americi (Carina moschata).
Udomaćivanjem vukova u Euroaziji i Sjevernoj Americi nastali su današnji psi, kao pratioci u
lovu, čuvari, kućni ljubimci i - u nekim društvima - hrana. Glodavci i drugi mali sisavci koji
su udomaćeni kao izvor hrane su: kunić u Europi, zamorac u Andama, divovski štakor u
zapadnoj Africi, te vjerojatno glodavac po imenu hutia na Karibima. Kune u Europi
udomaćene su za lov na kuniće, a mačke su udomaćene u sjevernoj Africi i jugozapadnoj
Aziji, za lov na glodavce štetočine. Malim sisavcima koji su udomaćeni tek nedavno, u 19. i
20. stoljeću, pripadaju lisice, američka lasica (Mustela vison) i europska lasica (Mustela
lutreola) te činčile, koje se uzgajaju radi krzna i hrčci koji se drže kao kućni ljubimci.
Udomaćeni su čak i neki kukci, prije svega pčela u Euroaziji i dudov svilac u Kini (radi meda
i svile).
Mnogi od tih malih sisavaca tako su služili kao izvor hrane, materijala za odjeću ili
topline. No ni jedan od njih nije vukao plugove ili kola, niti se na njemu jahalo; ni jedan (osim
pasa) nije vukao saonice ni postao oruđem rata; ni jedan nije kao izvor hrane bio tako važan
kao što su krupni domaći sisavci. Zato se dalje u ovom poglavlju ograničavamo na krupne
sisavce.
***
Važnost udomaćenih sisavaca počiva na iznenađujuće malom broju krupnih kopnenih
biljoždera. (Udomaćeni su jedino kopneni sisavci, jer je očito da je vodene sisavce bilo teško
uzgajati i razmnožavati sve do pojave modernih akvarija). Ako "veliko" definiramo kao "teže
od 45 kg", onda je do 20. stoljeća udomaćeno samo 14 takvih vrsta (vidi tablicu 9.1). Od tih
"drevnih četrnaest", devet vrsta ("manjih devet" iz tablice 9.1) postali su važne životinje za
ljude samo u ograničenim područjima: arapska deva, baktrijska deva, lama/alpaka (različiti
sojevi iste predačke vrste), magarac, sob, vodeni bivol, jak, banteng i gaur. Samo pet vrsta
postalo je rašireno i važno diljem svijeta. Tih "velikih pet" su: krava, ovca, koza, svinja i konj.
Na prvi pogled, na tom popisu ima izrazitih propusta. Što je s afričkim slonovima, na
kojima je Hanibalova vojska prešla Alpe? Što je s azijskim slonovima koje se i danas koriste
kao radne životinje u jugoistočnoj Aziji? Ne, nisam ih zaboravio, nego je riječ o tome da
moramo uočiti važnu razliku. Slonovi su pripitomljeni, no nikad nisu udomaćeni. Hanibalovi
su slonovi bili, a azijski radni slonovi još uvijek jesu, tek divlji slonovi koji su ulovljeni i
pripitomljeni; oni nisu uzgojeni u zatočeništvu. Nasuprot tome, doista udomaćenu životinju
definiramo kao životinju koja se odabirno pari i uzgaja u zatočeništvu, pa je time
modificiramo u odnosu na njezina divljeg pretka, da bi po novim svojstvima postala korisna
nama ljudima koji nadziremo i njezino parenje i njezinu prehranu.
To znači da tijekom udomaćivanja dolazi do preobrazbe divlje životinje u neku novu,
koja je ljudima korisnija. Istinski udomaćene životinje na različite se načine razlikuju od
svojih divljih predaka. Te su razlike rezultat dvaju procesa: toga što ljudi odabiru one jedinke
koje su im korisnije od drugih pripadnika iste vrste, te automatskih evolucijskih reakcija
životinja na promijenjene sile prirodnog odabiranja, koje na njih djeluju u okolišu koji stvaraju
ljudi u odnosu na prirodni okoliš. Već smo u 7. poglavlju vidjeli da sve ove tvrdnje vrijede i za
uzgoj biljaka.
Tablica 9.1. Drevnih četrnaest vrsta krupnih udomaćenih sisavaca biljoždera.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
Velikih pet
Ovca: Divlji predak: azijska ovca vrste muflon, iz zapadne i središnje Azije.
Danas raširena diljem svijeta.
Koza: Divlji predak: koza bezoar iz zapadne Azije. Danas raširena diljem svijeta.
Krava, tj. govedo: Divlji predak: danas izumrli auroh, ranije raširen diljem
Euroazije i sjeverne Afrike. Danas raširena diljem svijeta.
Svinja: Divlji predak: divlja svinja, raširena diljem Euroazije i sjeverne Afrike.
Danas raširena diljem svijeta. Zapravo svežder (redovito jede i životinjsku i
biljnu hranu), a ostalih 13 od Drevnih četrnaest vrsta u užem su smislu
biljožderi.
Konj: Divlji predak: danas izumrli divlji konji južne Rusije; različita podvrsta
iste vrste u divljini je preživjela sve do danas kao konj Przewalskog u
Mongoliji. Danas raširen diljem svijeta.
Malih devet
Arapska (jednogrba) deva: Divlji predak: danas izumrla deva, koja je ranije
živjela u Arabiji i susjednim područjima. Još uglavnom ograničena na Arabiju i
sjevernu Afriku, iako kao divlja deva živi i u Australiji.
Baktrijska (dvogrba) deva: divlji predak je danas izumrla deva, koja je živjela
u središnjoj Aziji. Još uglavnom ograničena na središnju Aziju.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
Lama i alpaka: To su zapravo dobro diferencirane pasmine iste vrste, a ne dvije
različite vrste. Divlji predak: guanako iz Anda. Još uglavnom ograničena na
Ande, iako se nešto lama uzgaja u krdima u Sjevernoj Americi.
Magarac: Divlji predak: afrički divlji magarac iz sjeverne Afrike a ranije
vjerojatno i susjednog područja jugozapadne Azije. Izvorno ograničen kao
udomaćena životinja na sjevernu Afriku i zapadnu Euroaziju, a od nedavno
raširen i drugdje.
Sob/irvas: Divlji predak: sob/irvas sjeverne Euroazije. Još uglavnom ograničen
kao udomaćena životinja na to područje, iako se danas neki koriste i na Aljasci.
Vodeni bivol: Divlji predak živi u jugoistočnoj Aziji. I danas se koristi kao
udomaćena životinja uglavnom na tom području, iako se mnogo koristi i u
Brazilu, a u Australiji i još nekim područjima odbjegli su u divljinu.
Jak: Divlji predak: divlji jak s područja Himalaje i Tibeta. Još ograničen na to
područje kao udomaćena životinja.
Balijsko govedo: Divlji predak: banteng (srodnik auroha) iz jugoistočne Azije.
Još ograničeno na to područje kao udomaćena životinja.
Govedo mithan: Divlji predak: gaur (još jedan srodnik auroha) iz Indije i
Burme. Još ograničeno na to područje kao udomaćena životinja.
Udomaćene životinje divergirale su od divljih predaka na različite načine. Mnoge vrste
su promijenile veličinu: krave, svinje i ovce postale su manje tijekom udomaćivanja, a zamorci
su postali krupniji. Ovce i alpake odabirane su radi vune i smanjenog gubitka dlake, a krave su
odabirane prema visokom prinosu mlijeka. Nekoliko vrsta domaćih životinja ima manje
mozgove i slabije razvijene osjetilne organe u usporedbi s divljim precima, jer im veći mozgovi
i bolje razvijeni osjetilni organi više nisu potrebni, za razliku od divljih predaka koji su o tim
organima ovisili da bi uspješno izbjegli grabežljivcima.
Da bi se dobro shvatile promjene izazvane udomaćivanjem, dovoljno je usporediti
vukove (divlje pretke pasa) s brojnim pasminama pasa. Neki psi su mnogo veći od vukova
(doge), a drugi su mnogo manji (pekinezeri). Neki su vitkiji i građeni za trčanje (hrtovi), dok
su drugi kratkih nogu i nesposobni za utrke (jazavčari). Psi silno variraju po obliku i boji
dlake, a neki su čak i bezdlaki. Polinežani i Asteci stvorili su posebne pasmine pasa, uzgajane
kao izvor mesa. Usporedbom jazavčara i vuka, ne biste ni pomislili da je vuk predak
jazavčara, a da to već unaprijed ne znate.
***
Divlji preci "drevnih četrnaest" nisu bili ravnomjerno raspoređeni po svijetu. Samo
jedan takav predak živio je u Južnoj Americi, a od njega su nastale lame i alpake. Nije ih
uopće bilo u Sjevernoj Americi, Australiji i subsaharskoj Africi. Osobito nas iznenađuje
nedostatak domaćih sisavaca autohtonih za područje subsaharske Afrike, jer je obilje i
raznolikost divljih sisavaca danas glavni razlog turističkih posjeta Africi. Nasuprot tome, divlji
preci trinaest od "drevnih četrnaest" (uključujući svih "velikih pet") živjeli su samo u
Euroaziji. (Kao i u ostatku ove knjige, naziv Euroazija katkad uključuje i sjevernu Afriku, koja
je i biogeografski i kulturološki bliskije povezana s Euroazijom nego sa subsaharskom
Afrikom.)
Naravno, nisu se divlji preci svih trinaest životinja nalazili zajedno diljem Euroazije.
Ni u jednom području nije živjelo svih trinaest, a neki od tih divljih predaka bili su ograničeni
na uže područje, kao npr. jak, koji u divljini živi samo u Tibetu i susjednim gorskim
područjima. Međutim, dosta njih doista je živjelo zajedno u mnogim područjima Euroazije:
primjerice, sedam divljih predaka bilo je prisutno u jugozapadnoj Aziji.
Ta izrazito nejednolika raspodjela divljih predačkih vrsta po kontinentima bila je
važan razlog zbog kojeg su narodi Euroazije, a ne narodi drugih kontinenata, bili ti koji su
završili s vatrenim oružjem, zaraznim klicama i čelikom. Kako objasniti koncentraciju
"drevnih četrnaest" u Euroaziji?
Jedan razlog je jednostavan. U Euroaziji postoji najviše krupnih kopnenih vrsta divljih
sisavaca, bili oni preci udomaćenih vrsta ili ne. Definirajmo "kandidata za udomaćivanje" kao
bilo koju kopnenu vrstu sisavca biljoždera ili sveždera (tako da nije pretežno mesožder) koja
je u prosjeku teža od 45 kg. Tablica 9.2. pokazuje da je najviše kandidata postojalo u Euroaziji,
72 vrste, baš kao što je slučaj i s vrstama brojnih skupina biljaka i životinja. To je zbog toga
što je Euroazija najveća kopnena masa svijeta, a i ekološki je vrlo raznolika, sa staništima u
rasponu od bujnih tropskih kišnih šuma, preko umjerenih šuma, pustinja i močvara, do
jednako prostranih tundri. Subsaharska Afrika ima manje kandidata, 51 vrstu, baš kao što ima
i manje vrsta u većini ostalih skupina biljaka i životinja - jer je i manja i ekološki manje
raznolika od Euroazije. Afrika ima i manje područje tropske kišne šume u usporedbi s
jugoistočnom Azijom, a uopće nema umjerenih klimatskih područja iznad 37. stupnja
geografske širine. Kako sam rekao u 1. poglavlju, obje Amerike prije su možda imale
podjednako kandidata kao Afrika, no većina američkih krupnih divljih sisavaca (uključujući
konje, većinu deva, te druge vrste koje bi se vjerojatno udomaćilo da su preživjele) izumrla je
prije otprilike 13.000 godina. Australija je najmanji i najizoliraniji kontinent, a uvijek je imala
mnogo manje vrsta krupnih divljih sisavaca od Euroazije, Afrike ili obiju Amerika. Baš kao i u
Americi, u Australiji su oni malobrojni kandidati (osim crvenog klokana) izumrli otprilike u
doba kad su se na kontinent doselili prvi ljudi.
Tablica 9.2. Sisavci kandidati za udomaćivanje.
Euroazija
kandidati
udomaćene vrste
postotak udomaćenih
kandidata
72
13
18%
Kontinent
Subsaharska
Amerike Australija
Afrika
51
24
1
0
1
0
0%
4%
0%
"Kandidat" je definiran kao vrsta divljeg kopnenog sisavca (biljoždera ili sveždera), težeg od 45 kg.
Dakle, dio objašnjenja toga zbog čega je Euroazija bila glavno područje udomaćivanja
krupnih sisavaca jest da je to kontinent s najviše pogodnih vrsta, te da je najmanje tih
kandidata izgubljeno zbog izumiranja u posljednjih 40.000 godina. No brojevi u tablici 9.2.
jasno nam pokazuju da to ne može biti cjelovito objašnjenje. Točno je i da je u Euroaziji
najviši postotak doista udomaćenih vrsta (18%), a posebno je nizak u subsaharskoj Africi
(nijedna udomaćena vrsta od 51 kandidata!). Posebno iznenađuje mnogo vrsta afričkih i
američkih sisavaca koje nikad nisu udomaćene, iako su udomaćeni njihovi bliski srodnici ili
ekvivalenti u Euroaziji. Zbog čega su euroazijski konji udomaćeni, a afričke zebre nisu? Zbog
čega su udomaćene euroazijske svinje, a nisu američki pekariji ili barem jedna od tri afričke
vrste pravih divljih svinja? Zbog čega je u Euroaziji udomaćeno pet vrsta divljih goveda
(auroh, vodeni bivol, jak, gaur, banteng), a nije udomaćen ni afrički bivol ni američki bizon?
Zbog čega je udomaćen azijski muflon (predak domaće ovce), a ne i sjevernoamerička
bighorn ovca?
***
Jesu li svi ti narodi Afrike, obiju Amerika i Australije, unatoč svojoj golemoj
raznolikosti, ipak imali neke zajedničke kulturološke osobine koje su priječile udomaćivanje
životinja, dok takvih zapreka nije bilo kod naroda Euroazije? Primjerice, je li se zbog izobilja
krupne divljači, dostupne za lov, narodima Afrike činilo suvišnim zamarati se skrbeći se za
domaću stoku?
Odgovor na to pitanje jest jasno i glasno: ne! Takvo tumačenje može se pobiti s pet
vrsta dokaza: narodi izvan Euroazije brzo su prihvaćali životinje udomaćene u Euroaziji;
univerzalna je ljudska sklonost držanje kućnih ljubimaca; "drevnih četrnaest" je brzo
udomaćeno; neki od njih nekoliko puta su neovisno udomaćeni; moderni pokušaji
udomaćivanja novih vrsta nisu osobito uspješni.
Prvo, kad je "velikih pet" udomaćenih sisavaca iz Euroazije stiglo u subsaharsku
Afriku, prihvatili su ih vrlo različiti afrički narodi, gdje god su to okolnosti dopuštale. Ti
afrički stočari time su stekli golemu prednost pred lovcima skupljačima, pa su ih brzo i
potisnuli. Bantu zemljoradnici, koji su dobili krave i ovce, proširili su se iz svoje domovine u
zapadnoj Africi te za kratko vrijeme pregazili starosjedilačke lovce skupljače u najvećem
preostalom dijelu subsaharske Afrike, lako nisu prihvatili usjeve, pripadnici naroda Khoisan
koji su prihvatili krave i ovce, prije otprilike 2000 godina, potisnuli su lovce skupljače
Khoisan u najvećem dijelu južne Afrike. Dolazak domaćeg konja u zapadnu Afriku preobrazio
je ratovanje i područje pretvorio u nekoliko kraljevstava koja su se oslanjala na konjaništvo.
Jedini čimbenik koji je spriječio širenje konja izvan zapadne Afrike bile su cece-muhe koje
prenose tripanosome, uzročnike bolesti spavanja.
Isti se obrazac ponavljao i drugdje u svijetu, gdje god su narodi koji nisu imali
autohtonih divljih vrsta sisavaca pogodnih za udomaćivanje napokon bili u prilici prihvatiti
domaće životinje iz Euroazije. Američki Indijanci vrlo su spremno prihvatili europske konje,
kako u Sjevernoj tako i u Južnoj Americi, već jednu generaciju nakon bijega konja iz
europskih obora. Primjerice, do 19. stoljeća sjevernoamerički Indijanci s Velikih ravnica
postali su slavni kao vrhunski ratnici, konjanici i lovci bizona, a konje su prvi put dobili u 17.
stoljeću. Ovce, stečene od Španjolaca, na sličan su način preobrazile društvo Navajo
Indijanaca i (između ostalog) potaknule izradu prekrasnih vunenih pokrivača po kojima su
Navajo postali poznati. Jedva deset godina nakon što su Tasmaniju naselili Europljani s
psima, tasmanijski urođenici (koji nikad prije nisu vidjeli pse) počeli su ih u velikom broju
uzgajati i upotrebljavati u lovu. Dakle, nikakav univerzalni kulturološki tabu nije priječio
udomaćivanje životinja među tisućama kulturološko raznovrsnih urodeničkih naroda Australije,
obiju Amerika i Afrike.
Da je neka lokalna divlja vrsta sisavca na tim kontinentima bila pogodna za
udomaćivanje, bar neki od naroda Australije, Amerika i Afrike sigurno bi je udomaćili i tako
stekli veliku prednost, baš kao što su se prvom prilikom okoristili euroazijskim domaćim
životinjama. Na primjer, razmotrimo sve narode subsaharske Afrike u čijem okolišu žive divlje
zebre i bivoli. Zbog čega nije barem jedno afričko pleme lovaca skupljača udomaćilo te zebre i
bivole i time steklo premoć nad ostalim Afrikancima, nego su trebali čekati dolazak Europljana
i njihovih konja i goveda? Sve spomenute činjenice ukazuju da objašnjenje izostanka
udomaćivanja sisavaca izvan Euroazije valja tražiti upravo u lokalnim vrstama sisavaca, a ne u
lokalnim narodima.
***
Druga vrsta dokaza u prilog istom tumačenju tiče se kućnih ljubimaca. Držanje i
pripitomljavanje divljih životinja kao ljubimaca prvi je korak prema potpunom udomaćivanju.
No ljubimce su posjedovala gotovo sva tradicionalna ljudska društva na svim kontinentima.
Raznovrsnost divljih životinja koje su tako pripitomljene mnogo je veća od raznolikosti onih
koje su na kraju uzgojene. Pripadaju im i neke vrste za koje ne biste pomislili da su kućni
ljubimci.
Primjerice, u selima Nove Gvineje u kojima sam radio, često sam stanovnike viđao s
mezimcima klokanima, oposumima i pticama od muholovki (engl. flycatchers, rodovi
Muscicapa i Ficedula) do Pandion haliaetus (engl. ospreys). Većinu tih zatočenih životinja na
kraju su pojeli, iako su neke držali samo kao ljubimce. Novogvinejci redovito hvataju i piliće
divljih kazuara (poput noja velike ptice koje ne lete), pa ih hrane dok ne odrastu, a onda
pojedu kao delikatesu iako su zarobljeni odrasli kazuari vrlo opasni i katkad seljacima nanesu
smrtonosne ozljede. Neki narodi Azije pripitome orlove da bi ih upotrebljavali u lovu, no
poznato je da i ti moćni ljubimci katkad ubiju svoje vlasnike. Drevni Egipćani i Asirci, kao i
današnji Indijci, u lovu su se koristili pripitomljenim gepardima. Na slikama drevnih
Egipćana vidimo kako su pripitomili (što nije osobito čudno) i papkare poput gazela i jednu
vrstu antilope (engl. hartebeest, Alcelaphus buselaphus), ptice poput ždralova (Gruidae);
zatim žirafe (koje mogu biti opasne), što je već iznenađujuće; te hijene, što je zaprepašćujuće.
U doba Rimljana bili su pripitomljeni afrički slonovi, iako su vrlo opasni, a azijski slonovi
pripitomljavaju se i danas. Možda je najneobičniji ljubimac europski smeđi medvjed (ista
vrsta kao i američki grizli); smeđe medvjede pripadnici naroda Ainu u Japanu redovito su
hvatali kao mladunčad, pripitomljavali, pa uzgajali da bi ih ubijali i jeli u ritualnim obredima.
Dakle, za mnoge vrste divljih životinja dosegnut je prvi korak u slijedu životinjskoljudskih odnosa koji vode do potpunog udomaćivanja, no samo su neke nastavile tim putem.
Prije više od 100 godina, britanski znanstvenik Francis Galton tu je razliku sažeto opisao:
"Čini se da je svaku divlju životinju moguće udomaćiti, da je mali broj njih... još davno
udomaćen, no da je većina, za čije je neuspjelo udomaćivanje katkad nedostajala tek sitnica,
osuđena na vječni život u divljini."
***
Datumi udomaćivanja pružaju nam treću skupinu dokaza, koji potvrđuju Galtonovo
gledište da su prvi stočari brzo udomaćili sve pogodne krupne vrste sisavaca. Sve vrste za čije
datume udomaćivanja imamo arheološke dokaze bile su udomaćene između 8000. i 2500. pr.
Kr. - to jest, u prvih nekoliko tisuća godina postojanja sjedilačkih zemljoradničko-stočarskih
društava koja su nastala nakon posljednjeg ledenog doba. Kako prikazuje tablica 9.3.,
razdoblje udomaćivanja krupnih sisavaca započelo je ovcama, kozama i svinjama, a završilo
devama. Nakon 2500. pr. Kr. nije bilo bitnih dopuna.
Naravno, točno je da su neki mali sisavci prvi put udomaćeni mnogo poslije.
Primjerice, kunići su kao izvor mesa uzgojeni tek u srednjem vijeku, miševi i štakori za
laboratorijska istraživanja tek u 20. stoljeću, a hrčci kao kućni ljubimci tek poslije 1930.
Neprekidni razvoj udomaćenih malih sisavaca nije neobičan, jer postoje doslovno tisuće
divljih vrsta pogodnih za uzgoj koje su tradicionalnim društvima bile nedovoljno vrijedne da
bi se trudili oko njihova uzgoja. No udomaćivanje krupnih sisavaca gotovo je dovršeno prije
4500 godina. Do tada je očito nebrojeno puta testirana svaka od 148 krupnih vrsta pogodnih
za uzgoj - samo neke položile su test, a nekih drugih vrsta više nema.
***
Četvrtu skupinu dokaza da su neke vrste sisavaca mnogo pogodnije za udomaćivanje
od drugih pružaju nam primjeri ponavljanog uzgoja iste vrste. Genetičke analize
mitohondrijske DNK nedavno su potvrdile da su (kao što se odavno vjerovalo) indijska grbava
goveda i europska bezgrba goveda potekla od dvije odvojene populacije divljih predačkih
goveda, koje su se razdvojile još prije nekoliko stotina tisuća godina. To jest, narodi Indije
uzgojili su lokalnu indijsku podvrstu divljeg auroha, stanovnici jugozapadne Azije neovisno su
uzgojili svoju lokalnu podvrstu auroha, a stanovnici sjeverne Afrike vjerojatno su neovisno
uzgojili i treću podvrstu auroha.
Slično tome, od vukova su neovisno uzgojeni psi u objema Amerikama te vjerojatno u
nekoliko različitih područja Euroazije, uključujući Kinu i jugozapadnu Aziju. Današnje svinje
potomci su neovisnih slijedova uzgoja u Kini, zapadnoj Euroaziji, a možda i u drugim
područjima. Svi ti primjeri ponovno nam naglašavaju da su iste i malobrojne pogodne divlje
vrste privukle pažnju različitih ljudskih društava.
Tablica 9.3. Približni datumi potvrđenih nalaza o prvom udomaćivanju krupnih vrsta sisavaca.
Vrsta
pas
ovca
koza
svinja
govedo
konj
magarac
vodeni bivol
lama/alpaka
baktrijska deva
arapska deva
Datum (pr. Kr.)
10.000.
8000.
8000.
8000.
6000.
4000.
4000.
4000.
3500.
2500.
2500.
Područje
jugozapadna Azija, Kina, Sjeverna Amerika
jugozapadna Azija
jugozapadna Azija
Kina, jugozapadna Azija
jugozapadna Azija, Indija, (?) sjeverna
Afrika
Ukrajina
Egipat
Kina?
Ande
središnja Azija
Arabija
Za preostale četiri udomaćene vrste krupnih sisavaca (sob, jak, gaur i banteng) zasad imamo premalo
dokaza o datumu udomaćivanja. Ovdje su navedeni datumi i područja koji su provjereni i dokazani; udomaćivanje je
moglo započeti i prije ili u nekom drugom području.
Posljednju skupinu dokaza toga da su neuspjesi u udomaćivanja divljih vrsta u prošlosti
uglavnom bili izraz nedostataka tih vrsta, a ne drevnih ljudi, predstavljaju nedavni neuspjesi u
udomaćivanju životinja. Današnji Europljani sljednici su jedne od najduljih tradicija uzgoja
životinja - tradicije koja je prije otprilike 10.000 godina počela u jugozapadnoj Aziji.
Europljani su se od 15. stoljeća proširili zemaljskom kuglom te se susreli s divljim vrstama
sisavaca kakvih nije bilo u Europi. Europski naseljenici, poput onih koje sam susretao na Novoj
Gvineji s klokanima i oposumima kao kućnim ljubimcima, pripitomili su ili u ljubimce
pretvorili mnoge lokalne sisavce, baš kao i narodi autohtoni na tim područjima. Europski
stočari i ratari koji su se odselili na druge kontinente ozbiljno su se potrudili da tamo uzgoje
neke lokalne vrste.
U 19. i 20. stoljeću, barem šest velikih sisavaca - eland, crveni jelen, los, mošusno
govedo, zebra i američki bizon - bili su meta osobito dobro organiziranih projekata uzgoja, u
kojima su sudjelovali stručnjaci za rasplod i križanje životinja te genetičari. Primjerice, najveća
afrička antilopa, eland, podvrgnuta je selekciji za poboljšanje kvalitete mesa i količine mlijeka
u zoološkom parku Askaniya-Nova u Ukrajini, kao i u Engleskoj, Keniji, Zimbabveu te
Južnoafričkoj Republici; eksperimentalna farma za uzgoj crvenih jelena (engl. elk u SAD-u,
red deer u Velikoj Britaniji) osnovana je u Aberdeenu u Škotskoj pod nadzorom istraživačkog
instituta Rowett; u Rusiji je u nacionalnom parku Pečero-Iljič sagrađena eksperimentalna
farma za uzgoj losova. No svi su ti moderni napori urodili vrlo skromnim plodovima. U nekim
supermarketima u SAD-u katkad se pojavi meso bizona; u Švedskoj i Rusiji losove se jahalo,
muzlo i uprezalo u saonice; no ništa od toga nije dalo ekonomski dovoljno vrijedne rezultate
koji bi privukli brojne rančere. Osobito je dojmljivo to da nedavni pokušaji uzgoja elanda u
samoj Africi nisu bili uspješni, gdje bi otpornost na bolesti i podnošenje klime elandu pružili
veliku prednost u odnosu na divlju stoku uvezenu iz Europe i osjetljivu na afričke bolesti.
Dakle, tisućama godina ni autohtoni stočari s pristupom vrstama pogodnim za uzgoj, ni
moderni genetičari nisu uspjeli udomaćiti velike sisavce, osim onih "drevnih četrnaest" koji su
uzgojeni prije barem 4500 godina. No kad je u pitanju onaj dio definicije uzgoja koji se tiče
nadzora nad razmnožavanjem i prehrane, današnji znanstvenici, kad bi htjeli, nedvojbeno bi
udovoljili tim uvjetima za mnoge vrste. Primjerice, u zoološkim vrtovima u San Diegu i Los
Angelesu danas se provodi stroži nadzor nad razmnožavanjem posljednjih preživjelih kondora
nego što je ikad primijenjen na neku udomaćenu vrstu. Svi pojedinačni kondori genetički su
identificirani, a računalni program određuje koji mužjak će se pariti s kojom ženkom da bi se
ostvarili ciljevi uzgoja (u ovom slučaju, maksimalno povećanje genetičke raznolikosti i
očuvanje ugroženih ptica). Zoološki vrtovi provode slične programe uzgoja i za mnoge druge
ugrožene vrste, uključujući gorile i nosoroge. No stroga selekcija kondora u Kaliforniji nimalo
ne podsjeća na ekonomski koristan proizvod, a slično vrijedi i za napore oko nosoroga - iako
nam nosorog može dati više od tri tone mesa. Sad ćemo pokazati da kod nosoroga (i većine
drugih velikih sisavaca) postoje nesavladive zapreke za uzgoj.
***
Od 148 velikih kopnenih sisavaca biljoždera - kandidata za uzgoj - test je položilo
samo 14. Zbog čega test nisu prošle preostale 134 vrste? O kojim je uvjetima govorio Francis
Galton kad je spomenuo te druge vrste kao "osuđene na vječnu divljinu"?
Odgovor proizlazi iz načela Ane Karenjine. Da bi se mogla uzgojiti, divlja vrsta mora
posjedovati mnoge različite osobine. Nedostatak bilo koje od njih čini napore oko uzgoja
neuspješnima, baš kao što sličan nedostatak osobina razara napore oko izgradnje sretnog braka.
Glumeći bračnog savjetnika za par zebra/čovjek i slične loše odabrane parove, možemo
prepoznati barem šest skupina razloga za neuspješan uzgoj.
Prehrana. Svaki put kad životinja pojede biljku ili drugu životinju, učinkovitost
pretvorbe biomase hrane u biomasu potrošača mnogo je manja od 100%; obično je oko 10%.
To jest, da bi krava narasla do težine od 450 kilograma, mora pojesti oko 4500 kilograma
kukuruza. Ako umjesto toga želite da mesožder naraste do težine od 450 kilograma, trebate ga
nahraniti biljožderom koji teži 4500 kilograma, koji je za tu težinu trebao pojesti 45.000
kilograma kukuruza. Čak i među biljožderima i svežderima, mnoge vrste (poput koala) odveć
su izbirljive glede biljaka kojima se hrane da bi ih se moglo preporučiti kao životinje za
farmu.
Posljedica te temeljne neučinkovitosti je to da nikad ni jedan mesožder nije uzgojen
kao izvor hrane. (Nije to zbog toga što bi njegovo meso bilo žilavo ili neukusno; cijelo vrijeme
jedemo ribe grabežljivice, a osobno vam mogu posvjedočiti koliko je ukusan odrezak lavljeg
mesa.) Najbliže iznimci od tog pravila jest pas, koji je izvorno uzgojen kao čuvar i pratilac u
lovu, no neke pasmine pasa stvorene su i uzgajane kao hrana Asteka u Meksiku, u Polineziji i
u drevnoj Kini. Međutim, redovito jedenje pasa tek je potez u krajnjoj nuždi, u društvima
lišenim mesa: Asteci nisu imali drugih domaćih životinja, a Polinežani i drevni Kinezi imali su
samo svinje i pse. Ljudska društva koja uživaju blagodat posjedovanja domaćih sisavaca
biljoždera ne trude se jesti pse, osim kao neuobičajenu poslasticu (kao što je danas slučaj u
nekim dijelovima jugoistočne Azije). Osim toga, psi zapravo nisu mesožderi nego svežderi; ako
ste toliko naivni da mislite kako je vaš dragi pas doista mesožder, dovoljno je da pročitate
popis sastojaka na vrećici pseće hrane. Asteci i Polinežani vrlo su učinkovito tovili pse dajući
im povrće i otpad.
Rast. Da bi bila vrijedna truda, domaća životinja mora brzo rasti. Time smo eliminirali
gorile i slonove, iako su oni biljožderi s divljenja vrijednim nehirovitim prehrambenim
navikama, a gomila su mesa. Koji bi nadobudni uzgajivač gorila ili slonova čekao 15 godina
da bi njegovo stado naraslo do potpune veličine? Danas Azijci koji trebaju slonove za rad
shvaćaju da ih je mnogo jeftinije uhvatiti u divljini i pripitomiti.
Problemi parenja u zatočeništvu. Ljudi ne vole imati spolne odnose dok ih drugi
gledaju; i neke potencijalno vrlo korisne vrste životinja to ne vole. Zbog toga su propali
pokušaji udomaćivanja geparda, najbrže kopnene životinje, iako se to pokušava tisućama
godina.
Kako sam već spomenuo, drevni Egipćani i Asirci (kao i moderni Indijci) vrlo su
cijenili pitome geparde jer su u lovu neusporedivo korisniji od pasa. Jedan mogul, indijski car,
imao je staje s tisuću geparda. No unatoč takvim golemim ulaganjima na koja su se odvažili
brojni bogati prinčevi, svi njihovi gepardi bili su ulovljeni u divljini i potom pripitomljeni.
Napori prinčeva da se gepardi razmnože u zatočeništvu propali su, a i biolozi su u zoološkom
vrtu dočekali prvo uspješno rođenje geparda tek 1960. U divljini, nekoliko geparda progoni
ženku nekoliko dana, a čini se da je to grubo udvaranje tijekom dugotrajne jurnjave prijeko
potrebno kako bi ženka dobila ovulaciju i postala spolno sposobna. Gepardi u zatočeništvu
obično odbijaju izvoditi te složene rituale udvaranja.
Sličan je problem omeo pokušaje uzgoja vikunja, divljih andskih deva čija se vuna
cijeni kao najnježnija i najlakša od svih. Drevne Inke vunu su dobivali tako da bi divlje vikunje
nagnali u torove, ostrigli ih, a zatim ih pustili na slobodu. Danas trgovci u potrazi za tom
luksuznom vunom moraju jednako postupati ili ih jednostavno poubijati. Unatoč moćnom
poticaju što ga pružaju zarada i prestiž, svi pokušaji uzgoja vikunja u zatočeništvu radi
proizvodnje vune propali su, a jedan od razloga je taj što prije parenja vikunje izvode duge i
složene rituale udvaranja, oblik ponašanja koji je onemogućen u zatočeništvu; drugi razlog je
žestoka međusobna netolerantnost mužjaka vikunje; treći je razlog njihova cjelogodišnja
potreba za jednim područjem hranjenja, a drugim područjem spavanja.
Zloćudna narav i sklonosti. Prirodno, gotovo svaka dovoljno krupna vrsta sisavca
sposobna je ubiti čovjeka. Ljudi su pogibali od svinja, konja, deva i goveda. Pa ipak, neke
krupne životinje imaju mnogo zloćudniju narav i sklonosti od drugih, pa su i mnogo opasnije.
Sklonost ubijanju ljudi diskvalificirala je mnoge inače naizgled idealne kandidate za uzgoj.
Očit primjer zloćudne naravi je medvjed grizli. Medvjede meso je skupa poslastica,
grizliji mogu biti teški i do 750 kilograma, uglavnom su biljožderi (iako su i sposobni lovci),
njihova biljna prehrana je vrlo raznolika, uspješno se hrane ljudskim otpadom (pa pritom
stvaraju probleme u nacionalnim parkovima Yellowstone i Glacier), a uz to i relativno brzo
rastu. Da je njihovo ponašanje u zatočeništvu prihvatljivo, grizliji bi bili divna vrsta za
proizvodnju mesa. Narod Ainu u Japanu pokušao je rutinski uzgajati mladunčad grizlija kao dio
rituala. No zbog razumljivih razloga, Ainu su zaključili da je razborito te medvjediće ubiti i
pojesti kad napune godinu dana. Uzgajati grizlije dulje od toga bilo bi opasno; nije poznat ni
jedan pripitomljeni odrasli grizli.
Drugi inače pogodan kandidat, koji samog sebe diskvalificira zbog podjednako očitih
razloga, jest afrički bivol. Brzo raste, odrasli mužjak teži jednu tonu, a živi u stadima s dobro
razvijenom hijerarhijom moći, što je svojstvo o čijim ćemo dobrim stranama poslije
raspravljati. No afrički bivol smatra se najopasnijim i najnepredvidljivijim krupnim sisavcem
Afrike. Tko god je bio dovoljno lud da pokuša udomaćiti tog bivola, ili je pritom poginuo ili je
bio prinuđen ubiti bivola prije nego što previše naraste i postane opak. Slično tome, nilski
konji, kao četiri tone teški biljožderi bili bi divne životinje za staju i gumno, samo da nisu
tako opasni. Svake godine ubiju više ljudi nego bilo koja druga vrsta afričkog sisavca - više i
od lavova.
Malo tko se čudi diskvalifikaciji takvih, ozloglašeno divljih kandidata. No postoje i
drugi kandidati, čija opasna svojstva baš i nisu najbolje poznata. Primjerice, osam vrsta divljih
konja i njihovih srodnika jako se razlikuju po svojoj ćudi, iako su svi genetički toliko bliski da
se mogu međusobno pariti i rađati zdrave (iako obično sterilne) potomke. Dvije takve vrste,
konj i sjevernoafrički magarac (predak domaćeg magarca), bile su uspješno udomaćene.
Bliski rođak sjevernoafričkog jest azijski magarac, tzv. onager. Budući da je Plodni
polumjesec (kolijevka zapadne civilizacije i uzgoja životinja) dio njegove domovine, drevni
narodi sigurno su često eksperimentirali s uzgojem onagera. Znamo, na temelju sumerskih i
kasnijih primjera, da su onagere redovito lovili, zarobljavali i križali s magarcima i konjima.
Neki drevni crteži životinja sličnih konjima, koje vuku prikolice ili služe za jahanje,
vjerojatno prikazuju onagere. Međutim, svi koji su o njima pisali, od Rimljana do djelatnika
današnjih zooloških vrtova, jasno ističu njihovu razdražljivu narav i krajnje nezgodnu naviku
da grizu ljude. Stoga onageri nisu nikad pripitomljeni, iako su po drugim svojstvima vrlo
slični precima magaraca.
Četiri afričke vrste zebri još su gore. Pokušaji udomaćivanja išli su dotle da ih se
uprezalo u dvokolice ili kola; iskušane su kao životinje za vuču u Južnoafričkoj Republici u
19. stoljeću, a ekscentrični lord Walter Rothschild vozio se ulicama Londona u kočiji koju su
vukle zebre. Ne lezi vraže, kako odrastaju, zebre postaju nevjerojatno opasne. (Time ne
poričem da i mnogi konji imaju gadnu narav, no zebre i onageri su gotovo svi takvi.) Jedna od
vrlo nezgodnih navika zebri je da čovjeka ugrizu i onda ga ne puštaju. Tako svake godine
ozlijede više čuvara zooloških vrtova u SAD-u nego tigrovi! Zebre je praktički nemoguće
svladati lasom i zauzdati - čak i kaubojima koji su prvaci rodeo natjecanja u toj disciplini
(kroćenje konja lasom) - jer zebre imaju nepogrešivu sposobnost da omču lasa uoče dok leti
prema njima te u posljednji čas izmaknu glavu.
Stoga je osedlati ili zajahati zebru rijetko moguće ili nemoguće, a entuzijazam za uzgoj
zebri u južnoj Africi je splasnuo. Nepredvidivo agresivno ponašanje dijela velikih i
potencijalno opasnih sisavaca djelomično je razlog poprilično neuspješnih, isprva tako
obećavajućih, modernih pokusa udomaćivanja crvenog jelena i elanda.
Sklonost napadajima panike. Velike vrste sisavaca biljoždera različito reagiraju na
opasnost pri pojavi grabežljivaca ili ljudi. Neke vrste su nervozne, hitre i programirane za
trenutni bijeg, čim spaze prijetnju. Druge su sporije, manje nervozne, traže zaštitu u svom krdu,
spremne su se oduprijeti kad im se zaprijeti, a bježe tek kad je to prijeko potrebno. Većina
vrsta jelena i antilopa (uz uočljivu iznimku soba) pripadaju prvom tipu, a ovce i koze drugom
tipu životinja.
Prirodno, nervozne je vrste teško držati u zatočeništvu. Kad ih se stjera u ograđen
prostor, lako se uspaničare te ili ugibaju od šoka ili pri pokušaju bijega do smrti udaraju o
ogradu. To, primjerice, vrijedi za gazele, koje su tisućama godina bile najčešće lovljena divljač
u nekim dijelovima Plodnog polumjeseca. Ne postoji vrsta sisavca za koju su prvi naseljenici
tog područja imali više prilika za uzgoj od gazela. Ali nikad nije udomaćena ni jedna vrsta
gazele. Samo zamislite kako izgleda pokušaj upravljanja stadom životinja koje se neprekidno
ritaju, slijepo zalijeću u zidove i ogradu, u stanju su skočiti gotovo 10 metara u dalj i mogu
trčati brzinom od 80 kilometara na sat!
Društvena struktura. Gotovo su sve vrste udomaćenih velikih sisavaca one čiji su
divlji preci imali tri zajedničke društvene osobine: život u krdima, održavanje dobro razvijene
hijerarhije moći među članovima krda te svojstvo da krda ne zauzimaju međusobno isključive
teritorije, nego teritorije koji se preklapaju. Primjerice, stada divljih konja sastoje se od jednog
pastuha, pet-šest kobila, te njihove ždrebadi. Kobila A dominantna je u odnosu na kobile B, C,
D i E; kobila B submisivna je u odnosu na A, ali dominantna u odnosu na C, D i E; C je
submisivna prema B i A, ali dominantna u odnosu na D i E; i tako dalje. Kad je stado u
pokretu, članovi održavaju stereotipni poredak: pastuh na začelju, dominantna ženka na čelu,
za njom njezina ždrebad prema dobi, pri čemu je najmlađe ždrijebe prvo. Za tom ženkom
slijede ostale ženke, prema svom položaju, a svaku prati njezina ždrebad prema svojoj dobi. Na
taj način brojne odrasle jedinke koegzistiraju u stadu bez neprekidnih borbi, a svatko zna svoj
položaj u zajednici.
Takva je društvena struktura idealna za udomaćivanje, jer ljudi zapravo preuzimaju
hijerarhiju moći. Domaći konji iz stada slijede ljudskog vodu kao što bi normalno slijedili
najviše rangiranu ženku. Stada ili krda ovaca, koza, krava i predaka pasa (vukova) imaju sličnu
hijerarhiju. Tijekom odrastanja mlade životinje u takvom krdu, u njihovo se pamćenje
"utiskuju" (engl. imprinting) likovi životinja koje redovito viđaju oko sebe. U prirodnim
uvjetima, to su pripadnici njihove vrste, no u zatočeništvu se mlade životinje na isti način
navikavaju i vežu uz ljude.
Takve društvene životinje prirodno se okupljaju u krda. S obzirom na to da su jedne
prema drugima tolerantne, može ih se gomilati jedne uz druge. Budući da instinktivno slijede
dominantnog predvodnika i procesom utiskivanja prihvaćaju ljude kao predvodnike, pastir ili
pas ovčar mogu ih lako predvoditi. Životinje u krdima dobro podnose uvjete gomile, jer su
navikle živjeti u gusto zbijenim skupinama i u divljini.
Nasuprot tome, većina osamljenih vrsta životinja ne može se okupiti u krda. Jedinke
nisu tolerantne jedna prema drugoj, ne mogu se procesom utiskivanja vezati uz ljude, a nisu ni
instinktivno submisivne. Tko je ikad vidio povorku mačaka (koje u divljini žive kao osamljene
jedinke) kako slijede čovjeka kao predvodnika ili kako ljudima dopuštaju da ih zbiju u čopor?
Svaki ljubitelj mačaka zna da mačke prema ljudima nisu submisivne na način na koji psi
instinktivno jesu. Mačke i kune (engl. ferrets) jedini su udomaćeni predstavnici takvih vrsta
sisavaca, jer naši motivi pri udomaćivanja nisu bili da ih okupimo u velike skupine poput krda
i uzgajamo kao izvor hrane, nego da ih držimo kao osamljene lovce ili ljubimce.
Dakle, većina osamljenih vrsta nije bila udomaćena, no to ne znači da smo uzgojili
većinu vrsta koje prirodno žive u krdima i stadima. Za većinu njih to također nije bilo
moguće, zbog jednog od sljedećih razloga.
Prije svega, mnoge vrste nemaju teritorije koji se preklapaju, nego umjesto toga
održavaju ekskluzivne teritorije u odnosu na susjedna stada. Jednako je nemoguće zbiti dva
takva stada ili krda u jedno, kao što je nemoguće u pitomu gomilu zbiti mužjake osamljenih
vrsta.
Drugo, mnoge vrste koje dio godine žive u krdima ili stadima, postaju teritorijalne
tijekom sezone parenja, kad se mužjaci međusobno bore i ne podnose prisutnost ostalih
mužjaka. To vrijedi za većinu jelena i srna te većinu vrsta antilopa (opet, uz iznimku sobova) i
to je jedan od glavnih čimbenika koji onemogućuje uzgoj bilo koje vrste antilopa po kojima je
Afrika dobro poznata. Prva nam je asocijacija za afričke antilope "golema i gusto zbijena krda
dokle pogled seže", iako se zapravo mužjaci u tim krdima međusobno razmiču, održavaju
vlastite teritorije i žestoko se bore u sezoni parenja. Zbog toga je te antilope nemoguće
održavati gusto zbijenima u zatočeništvu, za razliku od ovaca, koza ili goveda. Na sličan se
način ne mogu uzgojiti nosorozi, zbog kombinacije teritorijalnog ponašanja, ratoborne naravi i
sporog rasta.
Napokon, kod mnogih vrsta koje žive u krdima, uključujući većinu vrsta jelena i
antilopa, ne postoji dobro definirana hijerarhija moći, niti su te vrste instinktivno sklone
procesu utiskivanja lika dominantnog predvodnika (pa zato nisu podložne ni utiskivanju lika
ljudskog predvodnika). Zbog toga, iako su mnoge vrste jelena i antilopa pripitomljene (sjetite se
svih onih istinitih priča o Bambiju), nikad nećemo vidjeti da netko takve pitome jelene i
antilope goni poput krda ovaca. Taj problem onemogućio je i uzgoj sjevernoameričke ovce
bighorn, koja pripada istom rodu kao i azijska muflon ovca, predak naše domaće ovce. Ovca
bighorn nam odgovara, a i slična je muflonu po većini svojstava, osim po jednom ključnom
svojstvu: za razliku od muflona, bighorn nema stereotipno ponašanje pri čemu se neke jedinke
submisivno ponašaju prema onima čiju dominantnost priznaju.
***
Vratimo se sada problemu koji sam postavio na početku ovog poglavlja. Isprva se čini da
je jedno od najzagonetnijih svojstava uzgoja životinja prividna proizvoljnost po kojoj su neke
vrste udomaćene, a njihovi bliski srodnici nisu. Pokazalo se da na temelju načela Ane
Karenjine možemo eliminirati većinu kandidata za uzgoj. Kombinacija ljudi i većine vrsta
životinja predstavlja nesretni brak, zbog jednog ili više mogućih razloga: prehrane životinje,
brzine rasta, navika pri parenju, naravi, sklonosti napadajima panike, te nekim bitnim
svojstvima društvene organizacije. Tek mali postotak divljih vrsta sisavaca sklopio je sretne
brakove s ljudima, zahvaljujući svojoj kompatibilnosti u svim tim područjima.
U usporedbi s narodima drugih kontinenata, narodi Euroazije naslijedili su mnogo više
vrsta uzgojivih krupnih divljih vrsta sisavaca biljoždera. Takav ishod, sa svim bitnim
prednostima za društva Euroazije, posljedica je triju osnovnih geografskih, povijesnih i
bioloških svojstava sisavaca. Prvo, u skladu sa svojom veličinom i ekološkom raznolikošću,
Euroazija sadrži najviše vrsta pogodnih za uzgoj. Drugo, Australija i obje Amerike, za razliku
od Euroazije i Afrike, izgubile su većinu vrsta životinja u masovnom valu izumiranja u kasnom
pleistocenu - vjerojatno zbog toga što su ti sisavci imali nesreću da se prvi nadu na udaru ljudi,
naglo i u kasnom razdoblju svoje evolucijske povijesti, kad su lovačke sposobnosti ljudi već
bile visoko razvijene. Napokon, veći postotak preživjelih vrsta pokazao se pogodnim za uzgoj
u Euroaziji nego na drugim kontinentima. Analiza vrsta koje nikad nisu udomaćene, kao što su
afrički krupni sisavci koji žive u velikim krdima, otkriva nam posebne razloge koji
diskvalificiraju svaku od tih vrsta. Dakle, Tolstoj bi se složio s uvidom koji je u drugom
kontekstu prije njega iznio sveti Matej: "Mnogi su pozvani, ali su izabrani tek malobrojni."
10. POGLAVLJE
Prostrano nebo i nagnute osi
Usporedite oblike i orijentaciju kontinenata na karti svijeta na 188. stranici (slika
10.1). Upast će vam u oči očita razlika. Obje Amerike protežu se mnogo više u smjeru sjeverjug (14.500 kilometara) nego u smjeru istok-zapad: samo 4800 kilometara u najširem dijelu, a
jedva 65 kilometara u području Panamske prevlake. To jest, glavna os obiju Amerika teče od
sjevera prema jugu. Isto vrijedi, iako u manjem opsegu, za Afriku. Nasuprot tome, glavna os
Euroazije teče od istoka prema zapadu. Imaju li te razlike u orijentaciji dugih osi kontinenata
ikakvog učinka na ljudsku povijest i, ako imaju, o kakvim je učincima riječ?
U ovom poglavlju bavit ćemo se posljedicama tih razlika, koje se meni čine golemima,
katkad i tragičnima. Orijentacija kontinentalnih osi utjecala je na brzinu širenja usjeva i stoke,
a možda i na brzinu širenja pisma, kotača i ostalih izuma. To osnovno geografsko svojstvo
time je snažno pridonijelo velikim razlikama u životnom iskustvu američkih Indijanaca,
Afrikanaca i stanovnika Euroazije u posljednjih 500 godina.
***
Sirenje proizvodnje hrane pokazuje se jednako bitnim za razumijevanje geografskih
razlika u pojavi vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika, kao što su bile bitne razlike u mjestu
nastanka proizvodnje hrane (koje smo razmotrili u prethodnim poglavljima). Kako smo vidjeli
u 5. poglavlju, razlog je tome što je na svijetu postojalo najviše devet, a možda i samo pet,
područja u kojima je proizvodnja hrane nastala neovisno. No već u prapovijesti proizvodnja
hrane počela je i u mnogim drugim područjima osim u tim početnim područjima nastanka. Na
svim tim drugim područjima, proizvodnja hrane počela je kao posljedica širenja usjeva, stoke i
znanja o tome kako ih uzgajati, a u nekim slučajevima i kao posljedica migracije samih ratara
i stočara.
Glavni smjerovi takvog širenja proizvodnje hrane bili su iz jugozapadne Azije u
Europu, Egipat, sjevernu Afriku, Etiopiju, središnju Aziju i dolinu Inda; iz Sahela i zapadne
Afrike u istočnu i južnu Afriku; iz Kine u tropsku jugoistočnu Aziju, Filipine, Indoneziju,
Koreju i Japan; te iz Mezoamerike u Sjevernu Ameriku. Štoviše, čak je i u izvornim
područjima proizvodnja hrane obogaćena dodatkom usjeva, stoke i tehnika iz drugih izvornih
područja.
Slika 10.1. Glavne osi kontinenata.
Baš kao što su se neka područja pokazala pogodnijima od drugih za razvoj proizvodnje
hrane, lakoća njezina širenja znatno se razlikovala diljem svijeta. U nekim ekološki vrlo
pogodnim područjima, proizvodnja hrane nikad se nije razvila u prapovijesno vrijeme, iako su
u susjedstvu postojala takva područja na kojima se u prapovijesti razvila proizvodnje hrane.
Najizraženiji takvi primjeri su neuspjeh širenja zemljoradnje i stočarstva s jugozapada SAD-a
u Kaliforniju ili s Nove Gvineje i Indonezije u Australiju, kao i neuspjeh širenja zemljoradnje iz
provincije Natal u južnoj Africi na područje Rta dobre nade. Čak i kod svih onih područja u
koje je proizvodnja hrane prodrla u prapovijesnom razdoblju, brzina i datumi širenja znatno su
se razlikovali. Jedna je krajnost naglo širenje proizvodnje hrane duž istočno-zapadne osi: iz
jugozapadne Azije na zapad u Europu i Egipat i na istok u dolinu Inda (prosječnom brzinom
od 1,1 kilometar godišnje); te s Filipina na istok u Polineziju (5,2 kilometara godišnje). Druga
je krajnost sporo širenje proizvodnje hrane duž sjeverno-južne osi: manje od 0,8 kilometara
godišnje iz Meksika na sjever u jugozapadno područje SAD-a; manje od 0,5 kilometara
godišnje trebalo je kukuruzu i grahu da iz Meksika stignu na sjever i postanu produktivni u
istočnom dijelu SAD-a oko 900. n. e.; 0,3 kilometra godišnje trebalo je lamama da iz Perua
stignu na sjever u Ekvador. Te su razlike mogle biti i veće da kukuruz nije uzgojen u Meksiku
tek oko 3500. pr. Kr., kao što sam konzervativno pretpostavio za ove proračune i kao što
danas pretpostavljaju neki arheolozi, nego da je umjesto toga uzgojen znatno prije, kao što su
mnogi arheolozi prethodno pretpostavljali (još i danas mnogi tako misle).
Postojale su i velike razlike u širenju određenih sklopova usjeva i stoke, što opet
implicira postojanje jačih ili slabijih zapreka njihovu širenju. Primjerice, dok se većina
utemeljujućih sorti usjeva i pasmina stoke iz jugozapadne Azije proširila na zapad do Europe i
na istok do doline Inda, nijedan od udomaćenih sisavaca (lama/alpaka i zamorac) iz područja
Anda nije se proširio do Mezoamerike u razdoblju prije Kolumba. Taj nevjerojatni neuspjeh
vapi za objašnjenjem. Uostalom, u Mezoamerici su bile razvijene i guste populacije i
kompleksna društva, pa nema dvojbe da bi domaće životinje iz Anda (ako su bile dostupne)
bile vrijedan izvor hrane, vune i snage za vuču i transport. Osim pasa, Mezoamerika je bila
posve bez autohtonih sisavaca koji bi udovoljili tim potrebama. Neke južnoameričke biljke
ipak su uspjele stići do Mezoamerike, npr. manioka, slatki krumpir i kikiriki. Kakva je to
odabirno propusna barijera omogućila prijelaz tih biljaka, a istodobno onemogućila prijelaz
lama i zamoraca?
Suptilniji izraz te različite lakoće širenja pojava nazivamo preventivni ili preduhitrujući
ili sprečavajući uzgoj (engl. preemptive domestification). Većina divljih vrsta biljaka iz kojih su
nastali naši usjevi genetički se razlikuje od područja do područja, jer su u različitim
područjima nastale alternativne mutacije u populaciji divljih predaka. Slično tome, promjene
potrebne za preobrazbu divljih biljaka u domaće, načelno se mogu temeljiti na alternativnim
novim mutacijama ili na alternativnim tijekovima selekcije a da pritom dođe do istog rezultata.
U svjetlu toga, možemo analizirati biljku koja je bila jako proširena u prapovijesno doba i
zapitati se pokazuju li sve njezine inačice istu mutaciju divljeg tipa ili istu preobražajnu
mutaciju. Cilj takve analize je da pokušamo shvatiti je li biljka bila razvijena u samo jednom
području ili neovisno u nekoliko područja.
Kad se takva genetička analiza obavi za glavne, drevne, domaće biljke Novog svijeta, za
mnoge od njih može se utvrditi da je riječ o dvije ili više različitih divljih varijanti ili dvije ili
više preobražajnih mutacija. To navodi na zaključak da je biljka neovisno uzgojena u najmanje
dva različita područja, te da su neke inačice naslijedile mutaciju iz jednog područja, dok su
druge inačice iste biljke naslijedile mutaciju iz drugog područja. Na temelju toga, botaničari su
zaključili da su i grah lima (Phaseolus lunatus) i obični grah (Phaseolus vulgaris) te čili
papričice iz skupine Capsicum annuum/chinense bili uzgojeni u bar dva odvojena razdoblja,
jednom u Mezoamerici i jednom u Južnoj Americi; kao i da su tikvica Cucurbita pepo i biljka
sjemenjača goosefoot također neovisno uzgojene barem dvaput, jednom u Mezoamerici i
jednom u istočnom dijelu SAD-a. Nasuprot tome, većina drevnih domaćih biljaka jugozapadne
Azije pokazuje samo jednu od mogućih divljih varijanti ili mogućih preobražajnih mutacija,
što navodi na zaključak da su sve moderne inačice dotične biljke nastale jednim uzgojem.
Što nam to znači, ako otkrijemo da je ista biljka nekoliko puta i neovisno uzgojena u
nekoliko različitih područja u okviru prirodne distribucije svog divljeg pretka, a ne samo
jedanput, u samo jednom području? Već smo vidjeli da uzgoj biljaka uključuje prilagodbu
divljih biljaka tako da one ljudima postaju korisnije zbog krupnijih sjemenki, manje gorkog
okusa ili drugih osobina. Zato, ako je plodna biljka već bila dostupna, prvi zemljoradnici bi je
sigurno nastavili uzgajati, umjesto da počinju ispočetka i skupljaju divlje srodnike koji još
nisu tako korisni, pa ih ponovno uzgajaju. Dakle, dokazi o samo jednom mjestu uzgoja
navode na zaključak da se divlja biljka, kad je jednom uzgojena, brzo širi u druga područja
prirodne distribucije divljeg pretka, pa tako priječi potrebu za novim i neovisnim uzgojem iste
vrste biljke (zbog toga naziv preventivni, sprečavajući uzgoj). Međutim, kad imamo dokaze da je
isti divlji predak neovisno uzgojen u različitim područjima, zaključujemo da se biljka širila
odveć sporo da bi spriječila svoj ponovni uzgoj u drugom području. Dokazi o pretežno
pojedinačnim uzgojima u jugozapadnoj Aziji, no čestim višestrukim uzgojima u Amerikama,
mogu nam tako pružiti suptilnije dokaze da se biljka lakše širila iz jugozapadne Azije nego
diljem Amerike.
Naglo širenje biljke može spriječiti uzgoj ne samo iste vrste divljeg pretka u drugom
području, nego i uzgoj srodne divlje vrste. Ako već uzgajate dobar grašak, naravno da nema
smisla ponovno početi proces uzgoja njegova divljeg pretka, no isto tako nema mnogo smisla
početi proces uzgoja blisko srodne divlje vrste graška, kad je ona za zemljoradnika gotovo
jednako vrijedna kao i već uzgojeni grašak. Svi utemeljujući usjevi iz jugozapadne Azije spriječili
su uzgoj svojih bliskih srodnika diljem zapadne Euroazije. Nasuprot tome, u Novom svijetu
postoji mnogo slučajeva uzgoja vrsta koje su bile ekvivalentne i blisko srodne, ali ipak zasebne
vrste, kako u Mezoamerici tako i u Južnoj Americi. Primjerice, 95% pamuka koji se danas u
svijetu uzgaja pripada vrsti Gossypium hirsutum, koji je u prapovijesti uzgojen u
Mezoamerici. Međutim, prapovijesni zemljoradnici Južne Amerike su umjesto toga uzgajali
srodni pamuk vrste Gossypium barbadense. Očito, srednjoameričkom pamuku bilo je tako
teško dosegnuti Južnu Ameriku da u prapovijesno vrijeme nije uspio spriječiti uzgoj druge
vrste pamuka u tom području (i obratno). Čili papričice, tikvice, amarant i biljke roda
Chenopodae (engl. chenopods) drugi su primjeri biljaka čiji su različiti srodnici uzgojeni u
Mezoamerici i Južnoj Americi, jer se ni jedna vrsta nije uspjela širiti dovoljno brzo da bi
spriječila uzgoj svojih srodnika.
Dakle, imamo brojne različite fenomene koji konvergiraju prema istom zaključku: da se
proizvodnja hrane brže i lakše širila iz jugozapadne Azije nego diljem Amerike, a vjerojatno i brže
nego u subsaharsku Afriku. Tim pojavama pripadaju: potpuni neuspjeh prodiranja proizvodnje
hrane u neka ekološki pogodna područja; razlike u brzini i selektivnosti njezina širenja; razlike
u tome je li prvotno uzgojena biljka spriječila ponovni uzgoj iste ili blisko srodne divlje vrste.
Što je to u Amerikama i Africi činilo širenje proizvodnje hrane sporijim nego u Euroaziji?
***
Da bismo odgovorili na to pitanje, počnimo s analizom brzog širenja proizvodnje
hrane iz jugozapadne Azije (Plodnog polumjeseca). Ubrzo nakon pojave proizvodnje hrane u
tom području, oko 8000. pr. Kr., centrifugalni val proizvodnje hrane zahvatio je ostale dijelove
zapadne Euroazije i sjevernu Afriku, odmičući se sve dalje od Plodnog polumjeseca i na
zapad i na istok. Ovdje možete vidjeti dojmljivu kartu (slika 10.2) koju su sastavili genetičar
Daniel Zohary i botaničarka Maria Hopf, na kojoj pokazuju kako je val došao do Grčke, Cipra
i Indijskog potkontinenta do 6500. pr. Kr., Egipta ubrzo nakon 6000. pr. Kr., središnje Europe
do 5400. pr. Kr., juga Španjolske do 5200. pr. Kr., a do Britanije oko 3500. pr. Kr. U svakom
od tih područja, proizvodnja hrane počela je nekim dijelom istog sklopa domaćih biljaka i
životinja, kojim je počela i u Plodnom polumjesecu. Osim toga, paket iz Plodnog polumjeseca
prodro je u Afriku, na jug do Etiopije, u razdoblju koje još nije točno datirano. Međutim, u
Etiopiji su razvijene i mnoge autohtone domaće biljke, a još ne znamo jesu li proizvodnju
hrane u Etiopiji potaknule te autohtone biljke ili one uvezene iz Plodnog polumjeseca.
Slika 10.2. Širenje usjeva Plodnog polumjeseca diljem zapadne Euroazije.
Simboli prikazuju prva nalazišta datirana radioaktivnim ugljikom, u kojima su pronađeni ostaci usjeva Plodnog
polumjeseca. Bijeli kvadrat = sam Plodni polumjesec (nalazišta starija od 7000. pr. Kr.). Uočite da datumi postaju
progresivno mladi kako se udaljavamo od Plodnog polumjeseca. Ovaj zemljovid temelji se na zemljovidu broj 20 u
djelu Zoharyja i Hopf Uzgoj biljaka u Starom svijetu, no umjesto njihovih nekalibriranih datuma uvršteni su datumi
koji se temelje na datiranju radioaktivnim ugljikom.
Naravno, nisu se svi dijelovi izvornog paketa širili u sva ta druga područja: primjerice,
u Egiptu je bilo pretopio da bi mogla rasti pšenica sorte einkorn. U neka su područja dijelovi
paketa stigli u različito vrijeme: primjerice, ovce su u jugozapadnoj Europi prethodile
žitaricama. U nekim područjima uzgojeno i nekoliko autohtonih biljaka, npr. mak u zapadnoj
Europi, a lubenice vjerojatno u Egiptu. No glavnina proizvodnje hrane u tim novim
područjima početno je ovisila o uzgojenim vrstama iz Plodnog polumjeseca. Njihovo širenje
ubrzo je bilo praćeno širenjem drugih inovacija nastalih u Plodnom polumjesecu ili njegovoj
okolini, kojima pripadaju kotač, pismo, tehnike obrade metala, mužnja mlijeka, uzgoj voćaka,
te proizvodnja piva i vina.
Zbog čega je isti biljni paket pokrenuo proizvodnju hrane diljem zapadne Euroazije?
Je li to bilo zbog toga što su preci istog skupa biljaka prirodno rasli u brojnim područjima, što
su se tamo pokazali korisnima baš kao i u području Plodnog polumjeseca, ili su u tim
područjima neovisno uzgojeni? Ne, nije to razlog. Prvo, mnoge od utemeljujućih biljaka iz
Plodnog polumjeseca uopće ne rastu u divljini izvan jugozapadne Azije. Primjerice, nijedan od
osam glavnih utemeljujućih usjeva (osim ječma) ne raste u divljini u Egiptu. Egipatska dolina
Nila ima okoliš sličan onom u dolinama Eufrata i Tigrisa u Plodnom polumjesecu. Zato je
paket koji se pokazao dobrim u tim dolinama dobro uspio i u dolini Nila te potaknuo
spektakularni uspon autohtone egipatske civilizacije. No hrane koja je poslužila kao gorivo za
taj spektakularni uspon izvorno nije bilo u Egiptu. Sfingu i piramide sagradili su ljudi
prehranjivani usjevima koji su nastali u Plodnom polumjesecu, a ne u Egiptu.
Drugo, čak i u slučaju biljaka čiji su divlji preci rasli izvan jugozapadne Azije, možemo
biti sigurni da su te europske i indijske domaće biljke uglavnom stigle iz jugozapadne Azije te
da nisu lokalno uzgojene.
Primjerice, divlji lan raste na zapad sve do Britanije i Alžira, a na istok do Kaspijskog
jezera, dok se divlji ječam proteže na istok sve do Tibeta. Međutim, za većinu utemeljujućih
usjeva Plodnog polumjeseca, sve današnje sorte diljem svijeta imaju isti raspored kromosoma
(dok divlji preci imaju više različitih vrsta rasporeda kromosoma); drugim riječima, svima je
zajednička jedna jedina (od mnogih mogućih) mutacija, po kojoj se sorte razlikuju od divljeg
pretka prema svojstvima koja su ljudima poželjna. Primjerice, sve sorte graška imaju isti
recesivni gen koji kod takvog graška priječi da zrele mahune spontano puknu i prospu zrna,
što se s mahunama divljeg graška normalno zbiva.
Očito, većina utemeljujućih usjeva Plodnog polumjeseca nije nikad ponovno uzgojena
negdje drugdje, nakon početnog uzgoja u Plodnom polumjesecu. Da su usjevi bili ponavljano
i neovisno uzgajani, ostao bi trag takvog višestrukog podrijetla, u obliku razlika u rasporedu
kromosoma ili različitih mutacija. Zato su to tipični primjeri pojave sprečavanja uzgoja o
kojoj smo maloprije raspravljali. Brzo širenje paketa iz Plodnog polumjeseca spriječilo je
druge moguće pokušaje, bilo u Plodnom polumjesecu bilo negdje drugdje, da se uzgoje isti
divlji preci. Kad su jednom usjevi postali dostupni, nije bilo dodatne potrebe da ih se skuplja u
divljini i ponovno pokreće proces uzgoja.
Preci većine utemeljujućih biljaka imaju divlje srodnike, i u Plodnom polumjesecu i
drugdje, koji bi također bili pogodni za uzgoj. Primjerice, grašak pripada rodu Pisum, koji se
sastoji od dvije divlje vrste: Pisum sativum, koji je uzgojen kao naš vrtni grašak, te Pisum
fulvum, koji nikad nije uzgojen. Ali i divlji grašak Pisum fulvum ima dobar okus, svjež ili
osušen, a u divljini je dosta proširen. Slično tome, pšenica, ječam, leća, slanutak, grah te sve
vrste lana imaju brojne divlje srodnike uz one koji su bili uzgojeni. Neke od tih divljih vrsta
graha i ječma doista su i bile neovisno uzgojene u Amerikama ili u Kini, daleko od izvornog
mjesta uzgoja u Plodnom polumjesecu. No u zapadnoj Euroaziji uzgojena je samo jedna od
nekoliko potencijalno korisnih divljih vrsta - vjerojatno zbog toga što se ta prva vrsta tako brzo
širila da su ljudi uskoro prestali skupljati ostale divlje srodnike i hranili se samo tom biljkom.
Kao što smo već rekli, naglo širenje domaćih biljaka spriječilo je svaki daljnji pokušaj uzgoja
njihovih srodnika, kao i pokušaje ponovnog uzgoja njihovih divljih predaka.
***
Zbog čega su se domaće biljke iz Plodnog polumjeseca tako brzo širile? Odgovor
dijelom ovisi o toj istočno-zapadnoj dugoj osi Euroazije, s kojom smo počeli ovo poglavlje.
Lokaliteti koji su smješteni na istok ili zapad jedni od drugih, duž iste geografske širine, imaju
jednako duge dane i izmjene godišnjih doba. U manjoj mjeri, u njima su obično prisutne iste
bolesti, temperatura i učestalost oborina, te staništa ili biomi (vrste vegetacije). Primjerice,
Portugal, sjeverni Iran i Japan smješteni su na otprilike istoj geografskoj širini, no leže
sukcesivno po 6400 kilometara istočno ili zapadno jedan od drugoga, klime su im sličnije
međusobno nego što sliče klimama onih područja koja leže samo 1600 kilometara od njih
prema jugu. Na svim kontinentima, tip staništa poznat kao tropska kišna šuma ograničen je na
otprilike 10 stupnjeva širine od ekvatora na sjever i jug, dok sredozemno grmovito stanište (kao
što su chaparral u Kaliforniji i makija u Europi) leži između 30 i 40 stupnjeva geografske širine
od ekvatora.
No klijanje, rast i otpornost na bolesti biljaka adaptirani su baš na ta svojstva klime.
Sezonske promjene duljine dana, temperature i količine oborina signali su koji sjeme potiču
da klija, mladice da rastu, a zrele biljke da procvjetaju, te da im dozriju sjemenke i plodovi.
Svaka populacija biljaka postaje genetički programirana, posredstvom prirodnog odabiranja,
da primjereno reagira na signale sezonskih promjena u okviru kojih je evoluirala. Te
promjene jako variraju s obzirom na geografsku širinu. Primjerice, duljina dana na ekvatoru
konstantna je cijelu godinu, no u području umjerene klime produljuje se od zimskog solsticija
do ljetnog solsticija, a zatim se opet skraćuje u drugoj polovici godine. Sezona rasta - to jest,
mjeseci u kojima su temperature i duljina dana pogodni za rast biljaka - najkraća je u
područjima veće geografske širine, a najdulja u blizini ekvatora. Biljke su također adaptirane
na bolesti koje prevladavaju u njihovom području geografske širine.
Biljka čiji genetički program nije usklađen s geografskom širinom polja na kojem je
posađena teško će preživjeti! Zamislite kanadskog farmera dovoljno neopreznog da posije
sortu kukuruza adaptiranu da raste južnije, u Meksiku. Nesretna biljka kukuruza, držeći se
svog genetičkog programa adaptiranog na Meksiko, počela bi pružati mladice u ožujku, kad je
još uvijek zatrpana s 10 cm snijega. Ako bi se biljka uspjela genetički reprogramirati, tako da
klija u doba primjerenije za Kanadu - recimo, potkraj lipnja - bila bi još uvijek u nevoljama
zbog drugih razloga. Njezini bi joj geni govorili da raste polako, tempom koji je dovoljan da
biljka postigne zrelost za pet mjeseci. To je savršeno sigurna strategija za blagu klimu
Meksika, no katastrofalna u Kanadi, jer bi jesenski mrazovi biljku sigurno ubili prije nego što
bi proizvela ijedan zreli klip kukuruza. Biljci bi nedostajali i geni za otpornost na bolesti
sjeverne klime, a beskorisno bi nosila gene za otpornost na bolesti južne klime. Sva ta svojstva
čine biljke iz malih geografskih širina slabo adaptiranima na uvjete velikih geografskih širina i
obrnuto. Zbog toga većina usjeva iz Plodnog polumjeseca dobro raste u Francuskoj i Japanu,
ali vrlo slabo u području ekvatora.
I životinje su adaptirane na svojstva klime vezana uz geografsku širinu. S tim u vezi,
mi smo tipične životinje, čega smo introspektivno svjesni. Neki od nas ne podnose sjeverne
zime s kratkim danima i karakterističnim zaraznim klicama, dok drugi ne podnose vruće
tropske klime s karakterističnim bolestima. Proteklih su stoljeća prekomorski naseljenici s
hladnog sjevera Europe bili skloni emigrirati u slična područja hladne klime u Sjevernoj
Americi, Australiji i južnoj Africi, te se naseliti u hladnim gorskim predjelima ekvatorijalne
Kenije i Nove Gvineje. Stanovnici sjeverne Europe koji su bili poslani u vruće tropske nizine
obično su umirali od bolesti poput malarije, prema kojoj narodi tropskih područja imaju
određenu, evolucijski stečenu genetičku otpornost.
To je djelomično razlog zbog kojeg su se uzgojene biljke iz Plodnog polumjeseca tako
naglo širile i na zapad i na istok: već su bile dobro adaptirane na klimu područja u koja su se
širile. Primjerice, kad je zemljoradnja s mađarskih ravnica kročila u središnju Europu, oko
5400. pr. Kr., širila se tako brzo da su datumi nalazišta prvih zemljoradnika gotovo istodobni,
u golemom području od Poljske na zapad do Nizozemske (prepoznatljiva po karakterističnom
lončarstvu s linearnim ukrasima). Do pojave kršćanstva, žitarice iz Plodnog polumjeseca rasle
su u području širokom 12.800 kilometara, od atlantske obale Irske do tihooceanske obale
Japana. Taj je zapadno-istočni raspon Euroazije najduži potez neprekinutog kopna na cijeloj
Zemlji.
Dakle, zapadno-istočna os Euroazije omogućila je usjevima Plodnog polumjeseca da
brzo pokrenu zemljoradnju u pojasu umjerene klime koji je sezao od Irske do doline Inda, te
da obogate zemljoradnju koja je neovisno nastala u istočnoj Aziji. I obratno, euroazijske
biljke koje su prvo uzgojene daleko od Plodnog polumjeseca, ali na sličnoj geografskoj širini,
mogle su se širiti natrag prema Plodnom polumjesecu. Danas, kad se sjeme prevozi brodovima
i avionima, uzimamo zdravo za gotovo da su naši obroci prava geografska mješavina. Tipični
američki restoran s obrocima brze hrane uključuje piletinu (prvotno uzgojena u Kini) i
krumpire (iz Anda) ili kukuruz (iz Meksika), začinjen crnim paprom (iz Indije) i zaliven
šalicom crne kave (podrijetlom iz Etiopije). Ali još prije 2000 godina, i Rimljani su se
prehranjivali vlastitom mješavinom hrane koja je uglavnom potjecala iz drugih područja. Od
rimskih usjeva, samo su zob i mak bili autohtoni za Italiju. Glavni sastojci hrane Rimljana bili
su oni iz utemeljujučeg paketa Plodnog polumjeseca, nadopunjeni dunjama (podrijetlom s
Kavkaza); prosom i kuminom (uzgojenima u središnjoj Aziji); krastavcima, sezamom i
limunom (iz Indije); te piletinom, rižom, marelicama, breskvama i foxtail prosom (izvorno iz
Kine). Iako su barem rimske jabuke bile autohtone za zapadnu Euroaziju, uzgajane su
tehnikama cijepljenja koje su razvijene u Kini i odatle se proširile na zapad.
Euroazija je najširi svjetski kopneni prostor duž iste geografske širine, pa time i
najdramatičniji primjer naglog širenja uzgojenih biljaka; no postoje i drugi takvi primjeri.
Brzinom sličnom brzini širenja paketa Plodnog polumjeseca, prema istoku se širio i
suptropski paket koji je izvorno nastao na jugu Kine, a kojem su dodani novi sastojci kad je
stigao u tropsku jugoistočnu Aziju, Filipine, Indoneziju i Novu Gvineju. U 1600 godina, tako
nastali paket domaćih biljaka (koji uključuje banane, taro i jams) i domaćih životinja (pilići,
svinje i psi) proširio se više od 8000 kilometara na istok do tropskog Tihog oceana i stigao na
otoke Polinezije. Daljnji sličan primjer je istočno-zapadno širenje usjeva unutar široke afričke
zone Sahela, no paleobotaničari tek trebaju podrobno proučiti pojedinosti tog širenja.
***
Uočljiv je kontrast između lakoće istočno-zapadnog širenja unutar Euroazije i teškoće
širenja duž sjeverno-južne osi Afrike. Većina utemeljujućih usjeva Plodnog polumjeseca vrlo
je brzo stigla u Egipat i zatim se prema jugu širila sve do hladnih visoravni Etiopije, gdje je
širenje stalo. Sredozemna klima južne Afrike za te bi usjeve bila idealna, no 3200 kilometara
širok pojas tropske klime između Etiopije i južne Afrike bio je nepremostiva prepreka. Umjesto
toga, afrička zemljoradnja južno od Sahare pokrenuta je uzgajanjem divljih biljaka (poput sirka
i afričkog jamsa), autohtonih za područje Sahela i tropsku zapadnu Afriku, te adaptiranih na
toplu klimu, ljetne pljuskove i relativno konstantnu duljinu dana na tim malim geografskim
širinama.
Slično tome, širenje domaćih životinja iz Plodnog polumjeseca, kroz Afriku prema
jugu, bilo je zaustavljeno ili usporeno klimom i bolestima, posebno tripanosomnim bolestima
(bolest spavanja) koje prenose cece-muhe. Konji se nikad nisu zadržali južnije od kraljevstava
zapadne Afrike, smještenih sjeverno od ekvatora. Napredovanje goveda, ovaca i koza
zaustavljeno je na 2000 godina na sjevernom rubu ravnice Serengeti, a razvijali su se novi
tipovi ekonomije i nove pasmine stoke. Goveda, ovce i koze napokon su stigli u južnu Afriku
između prve i 200. n. e., to jest oko 8000 godina nakon što je ta stoka uzgojena u Plodnom
polumjesecu. Tropski afrički usjevi jednako su se teško širili prema jugu Afrike, pa su u južnu
Afriku stigli s crnim afričkim zemljoradnicima (Bantu), brzo nakon širenja životinja iz
Plodnog polumjeseca. Međutim, ti tropski afrički usjevi nisu nikad uspjeli prijeći rijeku Fish u
južnoj Africi, jer ih na toj granici zaustavlja sredozemna klima na koju nisu adaptirani.
Posljedica toga bio je dobro poznat tijek povijesti južne Afrike u posljednja dva
tisućljeća. Neki od autohtonih naroda Khoisan u južnoj Africi (poznati kao Hotentoti i
Bušmani) prihvatili su stočarstvo, ali nisu razvili zemljoradnju. Njih su sjeveroistočno od
rijeke Fish brojem nadmašili i istisnuli crni afrički zemljoradnici, čije je širenje prema jugu
zaustavljeno na toj rijeci. Tek kad su doseljenici iz Europe stigli morem 1652., te sa sobom
donijeli svoj paket usjeva iz Plodnog polumjeseca, mogla je procvasti zemljoradnja u
sredozemnom području južne Afrike. Sukobi svih tih naroda uzrokovali su tragediju današnje
Južnoafričke Republike: brzo desetkovanje naroda Khoisan, kako europskim vatrenim
oružjem tako i zaraznim klicama; stoljeće ratova između Europljana i crnog stanovništva; još
jedno stoljeće rasne diskriminacije; a danas, napore Europljana i crnog stanovništva da nadu
novi način suživota u zemlji koja je nekad pripadala narodu Khoisan.
***
Jasan kontrast uočava se i između lakoće širenja u Euroaziji i teškoće širenja duž
sjeverno-južne osi Amerika. Udaljenost između Mezoamerike i Južne Amerike - recimo, između
visoravni Meksika i Ekvadora - samo je 1900 kilometara, približno isto kao udaljenost koja u
Euroaziji razdvaja Balkan od Mezopotamije. Balkan se pokazao idealnim za rast većine
usjeva i životinja iz Mezopotamije, pa je već 2000 godina nakon njegova nastanka u Plodnom
polumjesecu, taj paket uzgojenih biljaka i životinja stigao na Balkan. To naglo širenje bilo je
povoljna prilika za uzgoj tih i srodnih vrsta na Balkanu. Visoravni Meksika i Anda bile bi na
sličan način pogodne za uzgoj mnogih biljaka i domaćih životinja stvorenih u oba područja.
Mali broj biljaka, posebice meksički kukuruz, doista se i proširio u druga područja u
pretkolumbovskom razdoblju.
No drugi usjevi i domaće životinje nisu se proširili između Mezoamerike i Južne
Amerike. Hladne visoravni Meksika bile bi idealne za uzgoj lama, zamoraca i krumpira, koji
su uzgojeni na hladnim visoravnima Anda u Južnoj Americi. No širenje tih andskih specijaliteta
prema sjeveru posve su zaustavile vruće nizine srednje Amerike. Pet tisuća godina nakon što
su lame pripitomljene u Andama, Olmeci, Maje, Asteci i druga starosjedilačka društva
Meksika ostala su bez teretnih životinja i jestivih domaćih sisavaca, uz iznimku pasa.
Obratno, domaći purani iz Meksika i suncokret s istoka SAD-a mogao je izvrsno
uspijevati u Andama, no njegovo širenje prema jugu zaustavila su područja s tropskom
klimom. Pukih 1100 kilometara sjeverno-južne udaljenosti spriječilo je kukuruz, tikvice i grah
iz Meksika da prijeđu na jugozapad SAD-a u nekoliko tisuća godina nakon početka uzgoja u
Meksiku, a meksičke čili papričice i biljke roda Chenopodae nikad nisu prešle taj put u
prapovijesnom razdoblju. Tisućama godina nakon što je kukuruz uzgojen u Meksiku, nije se
uspio proširiti sjeverno, prema istoku Sjeverne Amerike, jer je tamo prevladavala hladnija
klima, a sezona rasta bila je kraća. U jednom trenutku između prve i 200. n. e., kukuruz se
napokon pojavio na istoku SAD-a, no tek kao sporedni usjev. Sve do 900. n. e., nakon što su
razvijene sorte kukuruza adaptirane na sjeverniju klimu, zemljoradnja utemeljena na kukuruzu
nije mogla pridonijeti procvatu najsloženijeg društva američkih Indijanaca u Sjevernoj
Americi - Misisipijskoj kulturi - a taj kratki procvat prekinut je zaraznim klicama koje su
stigle s Kolumbom i Europljanima poslije njega.
Sjetimo se da genetičke studije dokazuju kako je većina usjeva Plodnog polumjeseca
nastala samo jednim procesom uzgoja, a nastali usjev širio se tako brzo da je spriječio druge
početne pokušaje uzgoja istog ili srodnog divljeg pretka. Nasuprot tome, mnoge raširene
domaće biljke američkih Indijanaca zapravo se sastoje od srodnih vrsta ili genetički različitih
inačica iste vrste, koji su neovisno uzgojeni u Srednjoj i Južnoj Americi te na istoku SAD-a.
Blisko srodne vrste geografski se izmjenjuju u slučaju amaranta, graha, Chenopodae, čili
papričica, pamuka, tikvica i duhana. Različite inačice iste vrste izmjenjuju se i u slučaju
bubrežastog graha, lima graha, čili papričica iz skupine Capsicum annuumichinense, te tikvice
Cucurbita pepo. To naslijede višestrukih neovisnih uzgoja dodatni je dokaz o sporom širenju
domaćih biljaka duž američke sjeverno-južne osi.
Dakle, Afrika i Amerike dvije su najveće kopnene mase s pretežno sjeverno-južnom
osi i posljedičnim sporim širenjem pojava. U nekim drugim dijelovima svijeta, sporo širenje u
smjeru sjever-jug bilo je manjih razmjera, ali jednako važno. Tim primjerima pripadaju
puževski spora izmjena usjeva između pakistanskog dijela doline Inda i južne Indije, sporo
širenje proizvodnje hrane iz južne Kine u poluotočnu Maleziju, te neuspjeh širenja proizvodnje
hrane u prapovijesti iz tropske Indonezije i Nove Gvineje u jugozapadnu i jugoistočnu
Australiju. Ta dva kuta Australije danas su žitnice kontinenta, a leže više od 3200 kilometara
južno od ekvatora. Tu je ratarstvo moralo čekati dolazak usjeva iz daleke Europe, europskim
brodovima, to jest usjeva koji su dobro adaptirani na europsku hladnu klimu i kratku sezonu
rasta.
***
Prilično pozornosti posvetio sam geografskoj širini, koju je lako utvrditi već letimičnim
pogledom na kartu, zbog toga što je to glavna odrednica klime, uvjeta rasta i lakoće širenja
proizvodnje hrane. Međutim, geografska širina svakako nije jedina takva odrednica, a nije ni
uvijek točno da susjedna područja iste geografske širine imaju jednaku klimu (iako nužno
imaju jednako dug dan). Topografske i ekološke barijere, koje su na nekim kontinentima
mnogo izraženije, bile su važne lokalne zapreke širenju domaćih biljaka.
Primjerice, širenje biljaka s jugoistoka na jugozapad SAD-a bilo je vrlo sporo i
selektivno, iako oba područja leže na istoj geografskoj širini. To se dogodilo zbog toga što je
velik dio međupodručja između njih (Teksas i južni dio Velikih ravnica) bio suh i nepogodan
za zemljoradnju. Odgovarajući primjer iz Euroazije tiče se istočne granice prostiranja usjeva
Plodnog polumjeseca, koji su se brzo širili na zapad do Atlantskog oceana, a na istok do
doline Inda, a da pritom nisu naišli na bitnu prepreku. Međutim, još dalje na istok u Indiji,
promjena od pretežno zimskog na pretežno ljetno kišno razdoblje pridonijela je bitno sporijem
širenju zemljoradnje u ravnice Gangesa na sjeveroistoku Indije, iako su bili uključeni različiti
usjevi i ratarske tehnike. Još dalje na istok, područja umjerene klime u Kini bila su izolirana
od sličnih područja u zapadnoj Euroaziji, kombinacijom srednjoazijske pustinje, Tibetanske
visoravni i Himalaje. Zbog toga je početni razvoj proizvodnje hrane u Kini bio neovisan o
razvoju na istoj geografskoj širini, u Plodnom polumjesecu, pa su tu nastali drukčiji usjevi.
Međutim, čak su i te barijere između Kine i zapadne Euroazije bile bar djelomično prevladane
tijekom drugog tisućljeća pr. Kr., kad su iz zapadne Azije u Kinu stigli pšenica, ječam i konji.
U istom smislu, važnost pomaka od 3200 kilometara u smjeru sjever-jug (kao zapreka
širenju) također varira ovisno o lokalnim uvjetima. Proizvodnja hrane se iz Plodnog
polumjeseca širila na jug prema Etiopiji, a proizvodnja hrane plemena Bantu brzo se proširila
od afričkog područja Velikih jezera do Natala na jugu, jer su u oba slučaja međupodručja
imala slična razdoblja oborina i bila su pogodna za zemljoradnju. Nasuprot tome, širenje
domaćih biljaka s juga Indonezije u jugozapadnu Australiju bilo je posve nemoguće, a širenje
na mnogo kraćoj udaljenosti, iz Meksika na jugozapad i jugoistok SAD-a, bilo je sporo jer su
međupodručja bila pustinje, krajnje nepogodne za zemljoradnju. Nedostatak visoravni u
Mezoamerici južno od Gvatemale, kao i krajnja suženost Mezoamerike južno od Meksika, a
posebice u Panami, bili su bar jednako važni kao i stupanj geografske širine, u ometanju
razmjene domaćih biljaka i životinja između visoravni Meksika i Anda.
Kontinentalne razlike u orijentaciji osi djelovale su ne samo na širenje proizvodnje
hrane, nego i na širenje drugih tehnologija i izuma. Primjerice, oko 3000. pr. Kr., izum kotača
otprilike u jugozapadnoj Aziji, naglo se, već za nekoliko stoljeća, proširio na zapad i istok
većim dijelom Euroazije; kotač koji je neovisno izumljen u prapovijesnom Meksiku nije se
nikad proširio južno do Anda. Slično tome, fonetsko pismo, razvijeno u zapadnom dijelu
Plodnog polumjeseca do 1500. pr. Kr., proširilo se na zapad do Kartage i na istok do Indijskog
potkontinenta u otprilike tisuću godina, ali sustavi pisanja koji su u Srednjoj Americi u
prapovijesno vrijeme cvali barem 2000 godina, nikad nisu stigli do Anda.
Prirodno, kotač i pismo nisu izravno vezani uz geografsku širinu i duljinu dana, na
način na koji biljke jesu. Umjesto toga, veze su neizravne, posebice djelovanjem sustava
proizvodnje hrane i njihovih posljedica. Prvi kotači bili su sastavni dio volovskih zaprega
kojima su prevoženi poljoprivredni proizvodi. Rano pismo bilo je ograničeno na pripadnike
elite, koje su prehranjivali seljaci, a pismo je služilo potrebama ekonomski i socijalno složenih
društava koja su proizvodila hranu (npr. za kraljevsku propagandu, popisivanje dobara te
birokratsko zapisivanje podataka). Općenito, društva koja su se uz proizvodnju hrane počela
baviti intenzivnom razmjenom biljaka, životinja i tehnologije, s većom su vjerojatnošću
stupala i u druge vrste razmjena.
Američka domoljubna pjesma America the Beautiful spominje prostrano nebo, zlatne
valove klasja, od mora do sjajnog mora. Zapravo, ta pjesma izokreće geografsku stvarnost.
Kao u Africi, u Amerikama je širenje autohtonih domaćih biljaka i domaćih životinja bilo
usporeno tijesnim nebom i geografskim barijerama. Nijedan val autohtonog žita nikad nije
proputovao od atlantske do tihooceanske obale Sjeverne Amerike, od Kanade do Patagonije,
ili od Egipta do Južnoafričke Republike, a zlatni valovi pšenice i ječma uspjeli su se raširiti od
Atlantskog do Tihog oceana pod prostranim nebom Euroazije. To brže širenje euroazijske
zemljoradnje, u usporedbi s američkom i zemljoradnjom subsaharske Afrike, imalo je važnu
ulogu (kao što nam pokazuje sljedeći dio ove knjige) u bržem širenju euroazijskog pisma,
metalurgije, tehnologije i carstava.
Istaknuti sve te razlike ne znači tvrditi da su široko raširene domaće biljke one kojima
se treba diviti, niti da je to dokaz nadmoćne oštroumnosti prvih euroazijskih ratara. Te su
razlike zapravo odraz orijentacije duge kontinentalne osi Euroazije, u usporedbi s onom
Amerika i Afrike. Oko tih osi okretali su se povijesni usudi.
TREĆI DIO
Od hrane do vatrenog oružja, zaraznih klica i čelika
11. POGLAVLJE
Smrtonosni dar stoke
Proučili smo kako je nastala proizvodnja hrane u nekoliko središta, te kako se
nejednakom brzinom širila u ostala područja. Te nam geografske razlike daju krajnje odgovore
na Yalijevo pitanje zbog čega su različiti narodi završili s različitim stupnjem moći i stečevina.
Međutim, proizvodnja hrane sama po sebi nije izravni uzrok. U izravnoj borbi, goli
zemljoradnik ne bi imao prednost nad golim lovcem skupljačem.
Umjesto toga, dio objašnjenja moći zemljoradnika leži u mnogo većoj populacijskoj
gustoći, koju omogućuje proizvodnja hrane: deset golih zemljoradnika sigurno bi u borbi
svladalo jednog golog lovca skupljača. Drugi dio objašnjenja je u tome da, barem figurativno,
ni zemljoradnici ni lovci skupljači nisu goli. Zemljoradnici udišu opasnije zarazne klice,
posjeduju bolje oružje i oklope te općenito moćniju tehnologiju, a žive pod centraliziranom
vlašću s pismenim elitama koje su bolje osposobljene pokrenuti osvajačke ratove. Stoga ćemo
u sljedeća četiri poglavlja istražiti kako je krajnji uzrok - proizvodnja hrane - doveo do
nastanka neposrednih uzroka: zaraznih bolesti, pismenosti, tehnologije i centralizirane vlade.
Povezanost životinja i usjeva sa zaraznim bolestima meni je, na nezaboravan način,
ilustrirao slučaj jednog bolničkog pacijenta, o kojem mi je pričao prijatelj liječnik. Dok je taj
moj prijatelj bio još mlad i neiskusan liječnik, pozvan je u bolničku sobu da zbrine oženjeni
par, iscrpljen tajnovitom bolešću. Pritom mu nije osobito pomoglo šro su muž i žena već imali
problema u međusobnoj komunikaciji, a i u komunikaciji s liječnikom. Muž je bio sitan,
povučen čovjek, s upalom pluća koju je uzrokovao nepoznati mikroorganizam, a vrlo je slabo
znao engleski. Njegova lijepa žena služila je kao prevoditeljica, zabrinuta zbog muževa stanja
i preplašena bolničkom sredinom, koja joj nije bila bliska. I moj je prijatelj bio iscrpljen dugim
radnim tjednom u bolnici, te neuspješnim nastojanjem da shvati kakav je to neobični
čimbenik rizika izazvao tu neobičnu bolest. Zbog stresa moj je prijatelj zaboravio sve što su ga
učili o pacijentovu pravu na tajnost osobnih podataka: počinio je groznu pogrešku i od žene
zatražio da pita muža je li imao kakva seksualna iskustva koja su mogla uzrokovati zarazu.
Dok je liječnik promatrao, muž je pocrvenio, sav se uvukao u sebe tako da je izgledao
još manji, kao da nastoji nestati ispod pokrivača, i jedva čujno nešto zamuckivao. Žena je
odjednom bijesno kriknula i nadvila se nad njega. Prije nego što ju je liječnik uspio zaustaviti,
zgrabila je tešku metalnu bocu i njome udarila muža svom snagom po glavi, a zatim gnjevno
izjurila iz sobe. Liječniku je trebalo dosta vremena da muža vrati k svijesti, a još više da iz
njegova nemuštog engleskog shvati zbog čega se žena tako razbjesnila. Odgovor je polako
izranjao na svjetlo dana: čovjek je priznao da je tijekom nedavnog posjeta obiteljskoj farmi
više puta spolno općio s ovcom; možda je tako pokupio tu tajnovitu zaraznu bolest.
Taj incident nalikuje na bizaran, jedinstven primjer, koji ne može imati šire značenje.
Zapravo, taj nam primjer ilustrira široku i iznimno bitnu temu: ljudske bolesti potekle od
životinja. Rijetko tko od nas voli ovce na puten način, poput tog pacijenta. Ali većina nas
platonski voli svoje kućne ljubimce, poput pasa i mačaka. Kao društvo, zasigurno gajimo
neumjerenu sklonost prema ovcama i drugoj stoci, ako je suditi prema golemom broju tih
životinja koje držimo i uzgajamo. Primjerice, prema posljednjem popisu stanovništva, u
Australiji živi 17,085.400 stanovnika, koji tako jako cijene ovce da drže čak 161,600.000 grla.
Neki odrasli ljudi, a još češće djeca, pokupe zarazne bolesti od kućnih ljubimaca.
Obično je riječ o prolaznoj neprilici, no neke od tih bolesti evoluirale su u mnogo opasnija
stanja. Kroz cijelu noviju povijest, glavni ubojice čovječanstva - boginje, gripa, tuberkuloza,
malarija, kuga, ospice i kolera - bile su zarazne bolesti koje su se razvile od bolesti životinja,
iako je večina mikroorganizama odgovornih za ljudske epidemijske bolesti danas paradoksalno
i gotovo potpuno ograničena na ljude. Bolesti su bile najčešće ubojice ljudi, pa su zato izričito
utjecale na tijek povijesti. Do Drugog svjetskog rata, više je ratnih žrtava umrlo od bolesti
uzrokovanih mikrobima nego od rana zadobivenih na bojišnicama. Sve te vojne povijesti, u
kojima se veličaju veliki generali, pojednostavljuju istinu koja "ispuhuje" napuhani ego:
pobjede u prošlim ratovima nisu uvijek odnosile vojske predvođene najboljim generalima i s
najboljim oružjem, nego često tek oni koji su neprijatelje zarazili svojim najopasnijim
zaraznim klicama.
Najsumorniji primjeri uloge zaraznih klica u povijesti zabilježeni su tijekom
europskog osvajanja Amerika, koje je počelo Kolumbovim putovanjem 1492. Brojne su bile
žrtve ubojitih španjolskih konkvistadora, no mnogo su brojnije bile žrtve ubojitih španjolskih
mikroba. Zbog čega je razmjena opakih klica između Europe i Amerika bila tako
neravnopravna? Zbog čega bolesti američkih Indijanaca nisu desetkovale španjolske osvajače,
proširile se natrag u Europu te zbrisale 95% europske populacije? Na slična pitanja potiče nas i
desetkovanje mnogih drugih starosjedilačkih naroda euroazijskim zaraznim klicama, kao i
desetkovanje europskih konkvistadora u tropskim područjima Afrike i Azije.
Dakle, problem životinjskog podrijetla ljudskih bolesti bitan je za tumačenje globalnog
tijeka ljudske povijesti, kao i za rješavanje nekih gorućih zdravstvenih problema današnjice.
(Sjetite se AIDS-a, ljudske bolesti koja se eksplozivno širi, a čini se da je evoluirala od virusa
čiji su nositelji izvorno bili divlji afrički majmuni.) Ovo poglavlje započinje raspravom o tome
što je to "bolest", te zbog čega su neki mikrobi evoluirali tako da "nas čine bolesnima", dok
većina drugih živih bića na nas nema takav učinak. Ispitat ćemo zbog čega je većina bliskih
nam zaraznih bolesti epidemijska, poput današnje epidemije AIDS-a ili epidemije "crne smrti"
(bubonske kuge) u srednjem vijeku. Zatim ćemo razmotriti kako su preci mikroba koji su danas
ograničeni samo na ljude, prešli na nas od svojih izvornih domaćina - životinja. Napokon,
vidjet ćemo kako nam uvid u životinjsko podrijetlo naših zaraznih bolesti pomaže objasniti
izričitu, gotovo jednosmjernu razmjenu zaraznih klica između Europljana i američkih
Indijanaca.
***
Prirodno, skloni smo o bolestima razmišljati samo s našeg vlastitog stajališta: što
možemo učiniti da se spasimo i pobijemo te mikrobe? Zgazimo te propalice, i baš nas briga
što su bili njihovi motivi! Međutim, u životu općenito, a u medicini osobito, potrebno je
neprijatelja razumjeti da bi ga se moglo poraziti.
Idemo zato privremeno zanemariti našu ljudsku pristranost, te razmotriti bolesti sa
stajališta mikroba. Uostalom, mikrobi su, baš poput nas, proizvod prirodnog odabira. Kakvu
evolucijsku korist mikrob može imati od toga što nas čini bolesnima na bizarne načine primjerice izazivanjem genitalnih upala ili proljeva? I zbog čega bi mikrobi evoluirali tako da
za nas postanu smrtonosni? To se čini osobito zagonetnim i kontraproduktivnim, jer mikrob
koji ubija svog domaćina time ubija i sebe.
Zapravo, mikrobi evoluiraju kao i druge vrste. Evolucija odabire one jedinke koje su
najučinkovitije u stvaranju potomstva i pomaganju potomstvu da se proširi na mjesta pogodna
za život. Za mikrobe, širenje se može matematički definirati kao broj novih zaraženih jedinki
po svakom mikrobu-roditelju. Taj broj ovisi o tome koliko je dugo pojedina žrtva sposobna
zaraziti druge jedinke, te kako se učinkovito mikrob prenosi s jedne žrtve na drugu.
Mikrobi su evolucijom razvili raznolike načine širenja od osobe do osobe, te sa
životinja na ljude. Klica koja se uspješnije širi, ostavlja za sobom više potomaka, pa prirodno
odabiranje djeluje u njezinu korist. Većina "simptoma" bolesti zapravo su načini na koje neki
prokleto bistar mikrob mijenja naša tijela ili ponašanje, da bi potaknuo uspješnije širenje.
Najlakši način na koji se klica može širiti jest da jednostavno čeka da bude pasivno
prenesena na sljedeću žrtvu. To je strategija mikroba koji u jednom domaćinu čekaju da ga neki
drugi domaćin pojede: primjerice, bakterija salmonela, kojom se zarazimo kad jedemo već
zaražena jaja ili meso; crv odgovoran za trihinelozu, koji iz svinja prelazi na nas tako što čeka
da svinju ubijemo i pojedemo a da je pritom nismo dobro skuhali; te crv koji uzrokuje
anisakijazu, bolest od koje povremeno stradaju Japanci i Amerikanci koji vole jesti sushi, tj.
sirovo riblje meso. Ti paraziti na osobu prelaze iz pojedene životinje, no virus koji uzrokuje
bolest smijanja (kuru) na visoravnima Nove Gvineje prenosio se s pojedene na živu osobu. To
jest, bolest je prenošena kanibalizmom, kad bi djeca gorštaka kobno pogriješila, oblizujući prste
nakon što su dirala sirove mozgove, koje su njihove majke neposredno prije izvadile iz
zaraženih žrtava, pripremajući kanibalsku gozbu.
Neki mikrobi ne čekaju da stari domaćin umre i bude pojeden, nego "autostopiraju"
preko sline kukaca koji ugrizu domaćina i zatim odlete da bi ugrizli novog domaćina. Takav
slobodni prijevoz omogućuju komarci, buhe, uši ili cece-muhe, kojima se šire malarija, kuga,
tifus ili bolest spavanja. Najprljaviji od svih trikova pasivnog prenošenja počine mikrobi koji
s majke prelaze na njezino čedo u utrobi, pa su bebe zaražene već u trenutku rođenja. Koristeći
takve trikove, mikrobi odgovorni za sifilis, rubeolu, a danas i AIDS, uzrokuju etičke dvojbe s
kojima se očajnički pokušavaju nositi oni koji vjeruju u fundamentalno pravedan svijet.
Druge klice, slikovito govoreći, stvar uzimaju u svoje ruke: mijenjaju anatomiju ili
navike svojih domaćina, tako što ubrzavaju vlastito prenošenje i širenje. S našeg stajališta,
otvorene ranice na spolnim organima, uzrokovane spolnim bolestima poput sifilisa, primjer su
gadljive nedostojanstvenosti. No sa stajališta mikroba, to su tek korisne sprave kojima se
ostvaruje pomoć domaćina pri ubacivanju mikroba u tjelesnu šupljinu novog domaćina.
Ozljede kože kod boginja također pomažu širenju mikroba izravnim ili neizravnim tjelesnim
dodirom (katkad izrazito neizravnim, kao kad su bijelci, skloni istrebljivanju "ratobornih"
američkih Indijanaca, darivali Indijancima pokrivače koje su prije toga upotrebljavali ljudi s
boginjama).
Još je živopisnija strategija virusa gripe, tj. obične prehlade, te virusa hripavca
(pertussis), koji žrtvu potiču da kašlje ili kiše i time izbacuje oblake mikroba u smjeru
budućih novih domaćina. Slično tome, vibrion kolere u žrtvi izaziva učestali proljev, kojim se
vibrioni izbacuju i dospijevaju u vodu koju će možda piti nove žrtve, dok se virus uzročnik
korejske hemoragijske groznice širi mokraćom miševa. Kad je u pitanju modificiranje
ponašanja domaćina, nitko nije ravan virusu bjesnoće (rabies), koji ne samo da se nalazi u slini
zaraženog psa, nego psa nagoni i na mahnito grizenje svih oko sebe, čime se zaraze brojne
nove žrtve. Kad je u pitanju tjelesni napor samog parazita, nagrada za prvo mjesto ipak
pripada nametnicima kao što su trakavice i schistosoma, koje se iz vode ili tla (gdje su njihove
larve dospjele s izmetom prethodnih žrtava) aktivno probijaju u organizam novog domaćina
kroz njegovu kožu.
I tako, s našeg stajališta, ranice na spolnim organima, proljev i kašalj jesu "simptomi
bolesti". Sa stajališta zaraznih klica, to su lukave evolucijske strategije širenja. Zbog toga je u
interesu klica da nas "učine bolesnima". No zbog čega bi kod klica evoluirala naizgled
autodestruktivna strategija ubijanja domaćina?
Sa stajališta zaraznih klica, to je tek nehotični usputni učinak (slaba nam je to utjeha!)
onih simptoma u domaćinu koji potiču učinkovito prenošenje mikroba na druge domaćine.
Pacijent s neliječenom kolerom mogao bi umrijeti od proljeva kojim dnevno gubi desetke litara
tekućine. No bar neko vrijeme (sve dok je bolesnik živ), vibrion kolere u obilnim se
količinama širi prema izvorima pitke vode budućih žrtava. Uz uvjet da svaka žrtva tako u
prosjeku zarazi više od jedne nove žrtve, kolera se širi, iako prethodni domaćin umire.
***
Toliko o našoj nepristranoj analizi interesa zaraznih klica. Vratimo se sad raspravi o
vlastitim sebičnim interesima: preživjeti i ostati zdrav, najbolje ubijanjem tih nesretnih bića.
Jedna od naših tipičnih reakcija na zarazu je pojava vrućice. Navikli smo vrućicu smatrati
"simptomom bolesti", kao da se ona nužno razvija, nemajući nikakvu korisnu funkciju. No
regulacija tjelesne temperature je pod genetičkim nadzorom i ne odvija se igrom slučaja. Neki
mikrobi su na toplinu osjetljiviji od naših tijela. Povišenjem vlastite temperature, zapravo
pokušavamo nasmrt skuhati te klice prije nego što skuhamo sami sebe.
Druga tipična reakcija jest mobilizacija našeg imunološkog sustava. Bijele krvne
stanice, s drugim vrstama stanica, aktivno tragaju za stranim mikrobima i ubijaju ih.
Specifična protutijela koja postupno razvijamo protiv određenih zaraznih mikroba s kojima
smo došli u dodir, smanjit će vjerojatnost ponovne zaraze kad jednom ozdravimo. Kao što svi
znamo iz osobnog iskustva, postoje bolesti poput gripe i obične prehlade na koje smo tek
privremeno otporni; prije ili poslije ponovno se od njih razbolimo. No naša nam protutijela,
potaknuta prvom infekcijom, pružaju doživotnu otpornost protiv drugih bolesti - npr. ospica,
zaušnjaka, rubeole, hripavca i danas iskorijenjenih boginja. To je načelo cijepljenja
(vakcinacije): potaknuti proizvodnju naših protutijela a da se pritom ne razbolimo, tako što se
cijepimo mrtvim mikrobima ili oslabljenim sojevima mikroba.
Nažalost, neki lukavi mikrobi ne predaju se samo tako pred našom imunološkom
obranom. Neki su mikroorganizmi naučili kako nas prevariti, mijenjajući one molekule na
površini mikroba (tzv. antigene) koje naša protutijela prepoznaju. Neprekidna evolucija ili
recikliranje novih sojeva virusa gripe, s različitim antigenima, objašnjava zbog čega, nakon što
ste prije dvije godine imali gripu, niste zaštićeni od novog soja virusa koji se širi ove godine.
Malarija i bolest spavanja još su nezgodnije, jer uspijevaju još brže mijenjati svoje antigene.
Najopasnijim mikroorganizmima pripada AIDS, koji stvara nove antigene čak i dok boravi u
istom domaćinu, pa tako na kraju porazi njegov imunološki sustav.
Naša najsporija obrambena reakcija jest ona posredstvom prirodnog odabira, čime se iz
generacije u generaciju mijenja frekvencija gena u našim populacijama. Neki su ljudi za
pojedine bolesti genetički otporniji od drugih. Ti ljudi, s genima za otpornost na određene
mikrobe, vjerojatnije će preživjeti epidemije uzrokovane tim mikrobima. Zato će se, tijekom
povijesti, ljudske populacije koje su nekoliko puta izlagane određenom uzročniku bolesti,
sastojati od više osoba s takvim genima za otpornost - samo zbog toga što su nesretnici bez
takvih gena češće umirali i imali manje prilike da svoje gene prenesu na potomstvo.
Za utjehu, razmislite još jedanput. Ta evolucijska reakcija ne daje ništa dobro osobama
koje su genetički osjetljive i umiru. No zbog te reakcije, ljudska populacija u cjelini postaje
bolje zaštićena od uzročnika bolesti. Primjeri takve genetičke obrane su npr. zaštita (uz druge
posljedice!) koju gen srpaste anemije pruža crnom stanovništvu protiv malarije, zaštita koju
gen Tay-Sachsove bolesti pruža Aškenazi Zidovima protiv tuberkuloze, te zaštita koju gen
cistične fibroze pruža stanovnicima sjeverne Europe protiv bakterijskih proljeva.
Ukratko, naše interakcije s većinom živih vrsta, npr. s kolibrićima, ne čine ni nas ni
kolibriće "bolesnima". Niti mi imamo evolucijski stečene obrambene mehanizme protiv
kolibrića, niti oni protiv nas. Takav mirni suživot bio je moguć zbog toga što kolibrići ne
"očekuju" da ćemo mi svijetom širiti njihovo potomstvo, niti da su im naša tijela jestiva.
Kolibrići su evoluirali na način da se hrane nektarom i kukcima, koje pronalaze koristeći se
vlastitim krilima i energijom.
No mikrobi su evoluirali tako da se hrane sastojcima unutar naših tijela, a nemaju krila
da bi odletjeli do tijela nove žrtve, kad prva žrtva umre ili postane na njih otporna. Zbog toga
su mnoge zarazne klice morale evolucijom razviti neke strategije širenja među potencijalnim
žrtvama, a mnoge od tih strategija doživljavamo kao "simptome bolesti". I mi smo evolucijom
razvili suprotstavljene strategije, na koje su mikrobi opet evolucijom razvili nove protu-protustrategije. Mi i uzročnici bolesti sad smo uhvaćeni u spiralno rastuće evolucijsko natjecanje, u
kojem je smrt cijena poraza, a prirodna selekcija ima ulogu suca. Razmotrimo sad oblik tog
ratničkog nadmetanja: blitzkrieg ili gerilski rat?
***
Pretpostavimo da bilježimo broj slučajeva neke zarazne bolesti u određenom području,
te pratimo kako se s vremenom taj broj mijenja. Dobit će se vrlo različiti ishodi za različite
bolesti. Za neke bolesti, poput malarije ili zaraze trakavicom, novi slučajevi pojavljivat će se
bilo kojeg mjeseca ili bilo koje godine u pogođenom području. No kod tzv. epidemijskih
bolesti, dugo vremena nema ni jednog oboljelog, zatim slijedi lavina slučajeva, pa opet
razdoblje "zatišja".
Među takvim epidemijskim bolestima, gripa je većini Amerikanaca osobno
najpoznatija, a neke su godine osobito loše (no istodobno su to sjajne godine za virus gripe).
Epidemije kolere javljaju se u duljini intervalima, a epidemija u Peruu 1991. bila je prva takva
epidemija u Novom svijetu u 20. stoljeću. Iako danas epidemije gripe i kolere dolaze na
naslovnice novina, te su epidemije bile mnogo strašnije prije uspona moderne medicine.
Najveća pojedinačna epidemija u ljudskoj povijesti bila je epidemija gripe koja je usmrtila 21
milijun ljudi potkraj Prvog svjetskog rata. "Crna smrt" (bubonska kuga) usmrtila je četvrtinu
europskog stanovništva između 1346. i 1352., pri čemu je u nekim gradovima umrlo i do 70%
stanovnika. Dok se ranih 1880-ih u području Saskatchewana gradila Kanadska pacifička
željeznica, američki
Indijanci tog područja, koji su dotad imali oskudne kontakte s bijelcima i njihovim
zaraznim klicama, umirali su od tuberkuloze s nevjerojatno visokim udjelom od 9% godišnje.
Zarazne bolesti koje nas pogađaju kao epidemije, umjesto da kontinuirano pogađaju
manji broj pojedinaca, imaju nekoliko zajedničkih osobina. Prvo, šire se brzo i učinkovito sa
zaražene osobe na zdrave ljude u okolini, pa stoga cijela populacija postane izložena u
kratkom vremenu. Drugo, to su "akutne" bolesti: u kratkom razdoblju ljudi ili umru ili se
potpuno oporave. Treće, sretnici koji se oporave razviju protutijela koja ih čine imunim na
ponovni napad bolesti tijekom dugog razdoblja, možda i doživotno. Napokon, te bolesti
obično pogađaju samo ljude; mikrobi koji ih uzrokuju obično ne uspijevaju preživjeti u tlu ili
drugim životinjama. Sva ta četiri svojstva vrijede i za Amerikancima poznate akutne dječje
zarazne bolesti, uključujući ospice, rubeolu, zaušnjake, hripavac i vodene kozice.
Lako je shvatiti zbog čega se bolest s navedena četiri svojstva obično pojavljuje kao
epidemija. Naglo širenje mikroba, te nagli tijek simptoma, znače da brzo biva zaražen svaki član
lokalne ljudske zajednice, a ubrzo nakon toga žrtva umre, oporavi se ili stekne imunitet. Ne
postoji više nitko tko bi se mogao zaraziti. No kako mikrob može preživjeti jedino u tijelima
živih ljudi, bolest jenjava i prestane, sve dok nova generacija djece ne dosegne osjetljivu dob ili dok zaražena osoba ne doputuje iz drugog područja, pa pokrene novu epidemiju.
Klasični primjer epidemijskog pojavljivanja takvih bolesti jest povijest ospica na
izoliranom otočju Faeroes u Atlantskom oceanu. Teška epidemija ospica izbila je 1781. i
zatim jenjala, pa je otočje bilo bez ospica sve dok brodom iz Danske 1846. nije stigao
zaraženi stolar. U tri mjeseca, ospice je dobio gotovo svaki stanovnik otočja Faeroes
(populacija od 7782 ljudi) i zatim ili umro ili ozdravio, pa su ospice još jedanput nestale, do
pojave nove epidemije. Istraživanja pokazuju da ospice "izumru" u bilo kojoj ljudskoj
populaciji koja ima manje od pola milijuna ljudi. Jedino u većim populacijama bolest se može
seliti iz jednog područja u drugo, pa tako ustrajava sve dok se ne rodi dovoljno djece u
izvorno zaraženom području, da bi se u njemu ospice opet mogle pojaviti.
Ono što vrijedi za ospice na otočju Faeroes, vrijedi i za ostale poznate akutne zarazne
bolesti diljem svijeta. Da bi se održale, potrebna im je dovoljno brojna ljudska populacija
dovoljne gustoće, tako da su brojna osjetljiva djeca izložena u trenutku u kojem bi bolest
inače jenjala i nestala. Zato su ospice i slične bolesti također poznate kao "bolesti
prenapučenosti".
***
Očito, bolesti prenapučenosti ne mogu se održavati u malim družinama lovaca skupljača
ili zemljoradnika koji krče i spaljuju svoja polja. Kao što nam danas potvrđuje tragično
iskustvo s Indijancima Amazone i stanovnicima otoka u Tihom Oceanu, uvezena epidemija
može zbrisati gotovo cijelo malo pleme (engl. tribelet), jer nijedan član plemena nema
protutijela za taj određeni mikroorganizam. Primjerice, u zimi 1902. izbila je epidemija
dizenterije, koju je donio mornar s kitolovca Active, i ubila 51 od ukupno 56 Eskima
Sadlermiut - jako izolirane družine koja je živjela na otoku Southampton na kanadskom
Arktiku. Osim toga, ospice i neke druge "dječje" bolesti ubijaju zaražene odrasle osobe većom
vjerojatnošću nego djecu, a svi odrasli članovi male populacije su osjetljivi. (Nasuprot tome,
danas odrasli Amerikanci vrlo rijetko dobiju ospice, jer ih je većina bolest preboljela u
djetinjstvu ili su bili cijepljeni). Usmrtivši većinu članova male populacije, epidemija nestaje.
Mali broj ljudi u takvoj populaciji objašnjava nam ne samo zbog čega u njima ne mogu dugo
trajati izvana unesene epidemije, nego i zbog čega takve populacije nikad nisu mogle razviti
epidemijske bolesti koje bi mogle prenositi na osobe izvana.
No to ne znači da u malim populacijama uopće nema zaraznih bolesti. Ima ih, ali samo
određene vrste. Neke su uzrokovane mikrobima sposobnima da prežive u životinjama ili u tlu,
pa bolest ne nestaje potpuno, nego uzročnici pritajeno vrebaju da ponovno zaraze ljude.
Primjerice, virus žute groznice prenose divlji afrički majmuni, pa uvijek iznova može zaraziti
seoske populacije, odakle je transatlantičkom trgovinom robljem prenesen kao zaraza i na
majmune i na ljude Novog svijeta.
Neke druge zarazne bolesti malih populacija su kronične bolesti, poput gube ili yaws
(zarazna tropska kožna bolest s velikim crvenim oteklinama). Budući da bolest katkad sporo
ubija zaraženu osobu, žrtva ostaje živi spremnik mikroba i može zaraziti ostale pripadnike
svoje zajednice. Primjerice, područje Karimui Basim na visoravnima Nove Gvineje, gdje sam
radio 1960-ih, nastanjivala je izolirana populacija od nekoliko tisuća ljudi, kod kojih je
učestalost gube bila među najvišima u svijetu - oko 40% populacije bilo je gubavo! Napokon,
male populacije ljudi osjetljive su i na manje opasne zarazne bolesti, na koje ne razvijamo
imunitet, pa se osoba može ponovno razboljeti. To se zbiva s trakavicama i mnogim drugim
parazitima.
Sve te vrste bolesti, karakteristične za male izolirane zajednice, vjerojatno su jedne od
najstarijih bolesti čovječanstva. Mogle su evoluirati i održati se milijunima godina naše rane
evolucijske povijesti, kad je ukupna populacija ljudi bila malena i fragmentirana. Bolesti su to
koje dijelimo s našim najbližim srodnicima u divljini, afričkim čovjekolikim majmunima (ili su
barem vrlo slične tim bolestima). Nasuprot tome, prethodno spomenute bolesti
prenapučenosti, mogle su nastati samo s pojavom velikih i gusto napučenih ljudskih zajednica.
Taj populacijski rast počeo je s usponom zemljoradnje, prije otprilike 10.000 godina, a zatim
je ubrzan nastankom gradova prije nekoliko tisuća godina. Zapravo, iznenađujuće je da se
većina poznatih zaraznih bolesti pojavila tek nedavno: boginje oko 1600. pr. Kr. (zaključeno na
temelju tragova bolesti na egipatskoj mumiji), zaušnjaci 400. pr. Kr., guba 200. pr. Kr.,
epidemijska dječja paraliza 1840., a AIDS 1959.
***
Zbog čega je uspon zemljoradnje pokrenuo evoluciju naših zaraznih bolesti
prenapučenosti? Jedan, upravo spomenuti, razlog jest da zemljoradnja omogućuje pojavu
mnogo većih gustoća populacije u odnosu na lovačko-skupljački način života - u prosjeku 10
do 100 puta veću populacijsku gustoću. Osim toga, lovci skupljači često mijenjaju staništa i za
sobom ostavljaju gomile izmeta u kojima su mikrobi i ličinke parazita. No zemljoradnici žive
sjedilački i usred vlastitih gomila izmeta, što mikrobima omogućuje najkraći put iz tijela jedne
osobe do vode koju pije druga osoba.
Neke populacije zemljoradnika bakterijama i nametnicima iz vlastitog izmeta dodatno
olakšavaju da zaraze druge osobe, time što izmet i urin skupljaju i zatim ih koriste za gnojenje
polja koja obraduju. Navodnjavanje polja i ribnjaci idealni su uvjeri života za puževe koji
prenose šistostomijazu, te za metilje koji se kroz kožu uvuku u tijela ljudi koji gacaju vodom
zagađenom izmetom. Sjedilački zemljoradnici postali su okruženi ne samo svojim izmetom,
nego i glodavcima koji prenose bolesti, a privukla ih je uskladištena hrana. Šumske krčevine
afričkih zemljoradnika idealno su stanište za razmnožavanje komaraca koji prenose malariju.
Ako je uspon zemljoradnje bio vrlo povoljan za naše mikrobe, pojava gradova za njih je
bila prava blagodat - još gušće zbijene populacije ljudi, u još lošijim higijenskim uvjetima!
Gradske populacije u Europi postale su postojane i samodostatne tek početkom 20. stoljeća:
do tada je neprekidni dotok zdravih seljaka iz provincije bio prijeko potreban, da nadoknadi
gubitak izazvan neprekidnim umiranjem gradskog stanovništva zbog bolesti prenapučenosti.
Druga blagodat za mikrobe bio je razvitak svjetskih putova trgovine, koji su već u doba
Rimljana učinkovito povezivali populacije diljem Europe, Azije i sjeverne Afrike u jedno
veliko i plodno uzgajalište mikroba. Tada su boginje i stigle u Rim, kao Antoninova kuga koja
je usmrtila milijune Rimljana između 165. i 180. n. e.
Slično tome, bubonska kuga u Europi se prvi put pojavila kao Justinijanova kuga
(542./543.). No kuga je punom snagom, kao epidemija "crne smrti", pogodila Europu tek
1346., kad je novi kopneni put za trgovinu s Kinom omogućio nagli kontakt s krznima
zagađenim buhama duž istočno-zapadne osi Euroazije, iz kugom pogođenih područja središnje
Azije u Europu. Danas su mlazni avioni učinili i najdulje medukontinentalne letove kraćim od
trajanja bilo koje ljudske zarazne bolesti. Tako je, na primjer, avion prijevoznika Aerolineas
Argentinas, iz peruanskog grada Lime uspio istoga dana 1991. prevesti nekoliko desetaka ljudi
zaraženih kolerom u Los Angeles, koji je od Lime udaljen više od 4800 kilometara. Eksplozivni
porast putovanja Amerikanaca diljem svijeta te useljenici, pretvaraju SAD u još jedan "lonac za
taljenje" - ovaj put mikroba koje smo dosad ignorirali kao puke uzročnike nekih egzotičnih
bolesti u jako udaljenim zemljama.
***
Dakle, kad su ljudske populacije postale dovoljno brojne i dovoljno gusto napučene,
dosegnuli smo stadij vlastite povijesti u kojem su napokon evoluirale i održale se bolesti
prenapučenosti, koje pogađaju samo našu vrstu. No taj zaključak vodi nas do paradoksa: takve
bolesti prije toga nisu mogle postojati! Evoluirale su kao nove bolesti. Koje je onda njihovo
podrijetlo?
Molekularno-biološka istraživanja samih mikroba, uzročnika bolesti, nedavno su nam
počela pružati dokaznu gradu o podrijetlu tih bolesti. Danas molekularni biolozi mogu
identificirati najbliže srodnike uzročnika većine naših jedinstvenih bolesti. Pokazalo se da su i
ti srodnici uzročnici zaraznih bolesti prenapučenosti - ali ne kod ljudi, nego kod različitih
vrsta domaćih životinja i kućnih ljubimaca! I kod životinja su za pojavu epidemijskih bolesti
potrebne velike, gusto zbijene populacije; štoviše, te bolesti ne pogađaju bilo koje životinje,
nego gotovo isključivo društvene životinje, koje po svojoj naravi žive u velikim zajednicama.
Zato, kad smo udomaćili društvene životinje, poput krava i svinja, one su već bile nositelji
epidemijskih bolesti, koje su samo čekale priliku da prijeđu i na nas.
Tablica 11.1. Smrtonosni darovi naših životinja-prijatelja.
Ljudska bolest
Životinja s najsrodnijim uzročnikom bolesti
ospice
tuberkuloza
goveda (rinderpest)
goveda
vodene kozice
goveda (kravlje kozice) ili ostala stoka sa srodnim pox virusima
gripa
hripavac
malarija (tip Falciparum)
svinje i patke
svinje, psi
ptice (kokoši i patke?)
Primjerice, virus ospica najbliži je srodnik virusa koji uzrokuje tzv. rinderpest (virusnu
bolest goveda). Ta gadna epidemijska bolest pogađa goveda i mnoge divlje vrste preživača, ali
ne i ljude. Zauzvrat, ospice ne pogađaju goveda. Velika sličnost virusa ospica i rinderpesta
navodi nas na zaključak da je virus rinderpest s goveda prešao na ljude i zatim evoluirao u
virus ospica, tako što je neka svoja svojstva promijenio da bi se adaptirao na ljude. Takav
prijenos uopće nije neobičan, kad se uzme u obzir da mnogi seljaci žive i spavaju jako blizu
krava i njihova izmeta, mokraće, daha, zagnojenih rana i krvi. Naš bliski odnos s govedima
traje već 9000 godina, od dana kad smo ih udomaćili - što je više nego dovoljno vremena da
bi nas rinderpest spazio u svojoj blizini. Kao što pokazuje tablica 11.1., i podrijetlo ostalih
zaraznih bolesti može se pratiti do bolesti domaćih životinja.
***
S obzirom na našu bliskost sa životinjama koje volimo ili uzgajamo, vjerojatno nas
njihovi mikrobi neprekidno bombardiraju. Prirodno odabiranje se brine da većina tih napada
ne bude uspješna, no neki mikrobi ipak su uspjeli postati uzročnici ljudskih bolesti. Brzi
pregled tekućih bolesti omogućuje nam da uočimo četiri stadija u evoluciji specijaliziranih
ljudskih bolesti od životinjskih preteča.
Prvi nam stadij ilustriraju deseci bolesti koje tu i tamo izravno pokupimo od kućnih
ljubimaca i domaćih životinja. Primjeri takvih bolesti su: bolest mačjeg ogreba, leptospiroza
(od pasa), psitakoza (od papiga i pilića), te bruceioza (od goveda). Slično smo osjetljivi na
bolesti divljih životinja, poput tularemije, kojom se lovci mogu zaraziti dok deru kožu divljih
kunića. Svi su ti mikrobi još u ranom stadiju svoje evolucije u specijalizirane humane patogene
(tj. specijalizirane uzročnike ljudskih bolesti). Još se ne prenose izravno s osobe na osobu, a
čak se i sa zaražene životinje na ljude prenose još uvijek relativno rijetko.
U drugom stadiju, prethodno životinjski patogeni mikrob evoluira do točke kad se
može izravno prenositi s čovjeka na čovjeka i tako uzrokovati pojavu epidemije. Međutim,
epidemija se može ugasiti zbog bilo kojeg od nekoliko razloga - zaustavljena je modernim
medicinskim mjerama ili prestaje kad su svi zaraženi, pa su ili postali imuni ili su umrli.
Primjerice, dotad nepoznata groznica, nazvana groznicom O'nyong-nyong, pojavila se 1959. u
istočnoj Africi i širila se sve dok nije bilo zaraženo nekoliko milijuna Afrikanaca. Vjerojatno
je potekla od virusa majmuna, a na ljude su je prenijeli komarci. Nova bolest je brzo nestala,
jer su se pacijenti brzo oporavljali i postali su imuni na ponovljenu zarazu. Amerikancima
poznatiji primjer je groznica Fort Bragg, to jest nova bolest izazvana leptospirama koja je u
SAD-u izbila u ljeto 1942. i ubrzo zatim nestala.
Kobna bolest koja je nestala zbog drugog razloga, bila je bolest smijanja (kuru) na
Novoj Gvineji. Prenosila se kanibalizmom, a uzročnik je bio sporodjelujuči virus; od te se
bolesti nitko nikad nije oporavio - svi su zaraženi umrli. Kuru bi vjerojatno postupno
uzrokovao nestanak svih 20.000 pripadnika novogvinejskog plemena Fore, da australska vlada
nije oko 1959. uspostavila nadzor i iskorijenila kanibalizam, a time i daljnje prenošenje
bolesti. Medicinski su anali puni prikaza bolesti čiji opisi ne podsjećaju ni na jednu bolest
današnjice, a koje su nekad uzrokovale grozne epidemije i zatim nestale jednako tajnovito kao
što su se i pojavile. "Engleska bolest znojenja", koja je zgrozila i poharala Europu između
1485. i 1552., te "pikardijsko preznojavanje" u Francuskoj tijekom 18. i 19. stoljeća, tek su
dva od mnogih primjera epidemijskih bolesti koje su nestale mnogo prije nego što je moderna
medicina razvila metode identifikacije mikroba uzročnika.
Treći su stadij u evoluciji glavnih bolesti uzročnici bolesti u životinja koji su evoluirali u
uzročnike bolesti u ljudi, a (još?) nisu izumrli, pa će možda postati (a možda i neće) masovne
ubojice čovječanstva. Budućnost je vrlo neizvjesna za groznicu Lassa, koju uzrokuje virus
koji je vjerojatno potekao od glodavaca. Ta je groznica prvi put uočena 1969. u Nigeriji, gdje
je uzrokovala kobnu i toliko zaraznu bolest, da su nigerijske bolnice bile zatvarane čak i kad bi
se pojavio samo jedan slučaj. Još bolje istražena je bolest Lyme, uzrokovana spirohetom koja
se na ljude prenosi ugrizom krpelja koji inače žive na miševima i jelenima. Iako je prvi poznat
slučaj osobe oboljele od Lyme u SAD-u opisan tek 1962., ta bolest već u mnogim područjima
SAD-a doseže epidemijske razmjere. Budućnost AIDS-a, koji je potekao od majmunskih virusa i
prvi slučaj oboljele osobe zabilježio tek 1959., još je sigurnija (sa stajališta virusa).
Završni su stadij evolucije zaraznih bolesti glavne, odavno poznate epidemijske bolesti
koje pogađaju samo ljude. Te su bolesti vjerojatno evolucijski preživjeli ostatak mnogo
brojnijih uzročnika bolesti, koji su sa životinja pokušali "preskočiti" na ljude - i uglavnom u
tome nisu uspjeli.
Što se zapravo zbiva tijekom tih stadija, dok se bolest koja pogađa samo životinje
pretvara u bolest koja pogađa samo ljude? Jedna transformacija tiče se promjene posrednikaprenosioca: kad se mikrob, koji se dotad oslanjao na nekog člankonošca kao prijenosnika,
prebaci na novog domaćina, može se dogoditi da mora izabrati i novog člankonošca kao
prijenosnika. Primjerice, tifus se izvorno prenosio sa štakora na štakora posredstvom
štakorskih buha, koje su neko vrijeme uspijevale tifus prenositi i sa štakora na ljude. Na kraju,
mikrobi tifusa otkrili su da ljudske uši nude učinkovitiji način prenošenja s čovjeka na čovjeka.
Danas, kad su među Amerikancima uši uglavnom istrijebljene, tifus je otkrio novi način da nas
opet napadne: prvo zarazi leteće vjeverice iz istočnog dijela Sjeverne Amerike, a zatim se
prenosi na ljude na čijim se trijemovima i tavanima gnijezde leteće vjeverice.
Ukratko, bolesti su evolucija koja teče, a mikrobi se prirodnim odabiranjem adaptiraju
na nove domaćine i nove prijenosnike. No u usporedbi s tijelima krava, naša tijela imaju
različite imunološke obrambene reakcije, različite uši, izmet i kemijski sastav tkiva. U tom
novom okolišu, mikrob mora evolucijom steći nove načine preživljavanja i razmnožavanja. U
nekoliko poučnih slučajeva, liječnici i veterinari uspjeli su izravno promatrati i proučavati
kako mikrobi evoluiraju u nove oblike.
Najbolje proučen slučaj je ono što se zbiva kad miksomatoza pogodi kuniće u
Australiji. Mikso-virus, koji prirodno napada divlje vrste kunića u Brazilu, u europskih
domaćih kunića izaziva smrtonosne epidemije, jer su oni drukčija vrsta kunića. Zato je virus
namjerno unesen u Australiju 1950., u nadi da će izazvati pomor kunića koji su u Australiju iz
Europe neoprezno uvezeni u 19. stoljeću, a danas su prava štetočinska napast. Na nesreću
farmera, smrtnost kunića već je u drugoj godini pala na 90%, a na kraju na samo 25%, pa je
nestala nada da će kuniće u Australiji biti moguće potpuno istrijebiti. Problem je bio u tome
što su mikso-virusi evoluirali tako da ostvare vlastite interese, koji su se razlikovali i od
interesa farmera i od interesa kunića. Virus je mutirao i za kuniće postao manje smrtonosan,
tako da bi smrtno zaraženi kunići mogli dulje poživjeti prije nego što uginu. Tako manje
smrtonosni mikso-virus uspijeva zaraziti mnogo više kunića no što je to mogao izvorni, jako
virulentni mikso-virus.
Za sličan primjer kod ljudi, dovoljno je pogledati iznenađujuću evoluciju uzročnika
sifilisa. Kad se danas spomene sifilis, naše su prve asocijacije ranice na spolnim organima i
bolest koja vrlo sporo napreduje, pa uzrokuje smrt neliječenih bolesnika tek nakon mnogo
godina. Međutim, kad je sifilis prvi put zabilježen u Europi 1495., njegove su pustule (gnojni
prištevi), prekrivajući tijelo od glave do koljena, dovodile do toga da ljudima otpada meso s
lica, a žrtve bi umirale već za nekoliko mjeseci. Već 1546., sifilis se pretvorio u bolest sa
simptomima vrlo sličnim onima kakve danas poznajemo. Očito, baš kao i u slučaju
miksomatoze, spirohete koje su uzročnik sifilisa evoluirale su tako da svojim žrtvama
omoguće dovoljno dug život kako bi se potomstvo spiroheta moglo uspješno prenijeti na što
više novih žrtava.
***
Važnost smrtonosnih mikroba u ljudskoj povijesti dobro je uočljiva na primjeru
europskog osvajanja Novog svijeta i desetkovanja autohtonih populacija na tim područjima.
Mnogo je više američkih Indijanaca umrlo od euroazijskih zaraznih klica nego što ih je
poginulo na bojišnicama od europskih mačeva i vatrenog oružja. Te su zarazne klice
potkopale otpor Indijanaca, jer su pobile većinu starosjedilaca i njihovih voda, a nagrizle
moralnu snagu preživjelih. Primjerice, Cortes je 1519. pristao na obalu Meksika sa 600
Španjolaca, kako bi pokorio žestoko militarističko carstvo Asteka, napučeno milijunima ljudi.
Činjenica da je Cortes stigao do Tenochtitlana (glavnog grada Asteka), da se izvukao uz
gubitak "samo" dvije trećine svojih ljudi, te da se uspio probiti natrag do obale, ukazuje nam i
na vojne prednosti Španjolaca i na početnu naivnost Asteka. No kad je Cortes ponovno napao,
Asteci više nisu bili naivni i borili su se krajnje žilavo, ulicu po ulicu. Ono što je Španjolcima
donijelo odlučnu prednost bile su boginje, koje su u Meksiko stigle s jednim zaraženim robom
1520. iz zaražene Kube, koja je bila pod vlašću Španjolske. Došlo je do epidemije u kojoj je
pomrlo gotovo pola astečkog stanovništva, uključujući i njihovog cara Cuitlahuaca. Preživjeli
Asteci bili su demoralizirani tajanstvenom bolešću koja ubija Indijance, a štedi Španjolce, kao da
namjerno oglašava nepobjedivost Španjolaca. Do 1618., početna meksička populacija od oko
20 milijuna ljudi smanjila se na jedva 1,6 milijuna ljudi.
Na sličan se način posrećilo Pizarru kad se 1531. iskrcao na obalu Perua sa 168 ljudi,
da bi pokorio carstvo Inka s milijunskim stanovništvom. Srećom po Pizarra, a na nesreću Inka,
boginje su kopnom već došle 1526., usmrtile većinu populacije Inka, a među žrtvama su bili i
car Huayna Capac te njegov imenovani nasljednik. Kako smo vidjeli u 3. poglavlju, tron je
ostao prazan, pa su se preostala dva sina cara Huayna Capaca, Atahualpa i Huascar, upustili u
borbu za prijestolje, a taj unutarnji sukob Pizarro je vješto iskoristio da pokori podijeljene
Inke.
Kad američki znanstvenici razmišljaju o najmnogoljudnijim društvima Novog svijeta
koja su postojala 1492., na um im padaju samo društva Asteka i Inka. Zaboravljaju da su u
Sjevernoj Americi živjele i mnogoljudne zajednice Indijanaca, na najlogičnijem mjestu dolini rijeke Mississippi, u kojoj se danas nalaze neka od najplodnijih američkih ratarskih
područja. Međutim, u slučaju Mississippija konkvistadori nisu izravno pridonijeli razaranju
društava; sav taj prljavi posao obavile su euroazijske zarazne klice, koje su u to područje
stigle prije osvajača. Kad je 1540. Hernando de Soto, kao prvi europski konkvistador,
marširao jugoistočnim dijelom SAD-a, naišao je na gradove koje su dvije godine prije toga
Indijanci napustili jer su gotovo svi stanovnici pomrli u epidemijama. Te su epidemije
donosili Indijanci iz obalnih područja, koji bi se zarazili u kontaktu sa Španjolcima.
Španjolski mikrobi proširili su se u unutrašnjost zemlje prije samih Španjolaca.
De Soto je ipak uspio vidjeti neke od gusto napučenih indijanskih gradova, uz donji
tok Mississippija. Nakon njegove ekspedicije, proteklo je mnogo vremena prije nego što su
Europljani ponovno stigli u dolinu Mississippija. No euroazijski mikrobi već su se dobro snašli
u Sjevernoj Americi i nastavili se širiti. U vrijeme sljedećeg dolaska Europljana na područje
donjeg toka rijeke Mississippi (bili su to francuski doseljenici potkraj 17. stoljeća), nestali su
gotovo svi ti veliki gradovi Indijanaca. Njihovi su ostaci veliki mound lokaliteti u dolini
Mississippija. Tek smo nedavno shvatili da je većina tih društava, koji su gradili mounds, bila
uglavnom netaknuta u doba kad je Kolumbo stigao u Novi svijet, te da su (vjerojatno zbog
bolesti) nestala između 1492. i početka sustavnog europskog istraživanja Mississippija.
Kad sam bio mlad, američki su učenici učili da je Sjevernu Ameriku izvorno naseljavalo
samo milijun Indijanaca. Taj mali broj koristio se za opravdavanje europskih osvajanja
kontinenta koji se mogao smatrati gotovo praznim. Međutim, arheološka iskapanja te opisi koje
su ostavili prvi europski istraživači naše obale, danas pokazuju da je početni broj
Indijanaca bio otprilike 20 milijuna. Za Novi svijet kao cjelinu, pad indijanske
populacije tijekom jednog do dva stoljeća nakon dolaska Kolumba procjenjuje se na čak 95%.
Glavni ubojice bile su zarazne klice Starog svijeta kojima Indijanci nisu nikad bili
izloženi, pa na njih nisu bili imuni ni genetički otporni. Boginje, ospice, gripa i tifus takmičili
su se za prvo mjesto među ubojicama. Kao da to nije bilo dovoljno, u stopu su ih pratili
difterija, malarija, zaušnjaci, hripavac, kuga, tuberkuloza i žuta groznica. U nebrojenim
slučajevima, bijelci su zapravo bili svjedoci katastrofa izazvanih dolaskom zaraznih klica.
Primjerice, indijansko pleme Mandan, s jednom od najsloženijih kultura na području Velikih
Ravnica, zaraženo je 1837. boginjama s parobroda koji je iz St. Louisa plovio uzvodno
rijekom Missouri. U samo nekoliko tjedana, od 2000 stanovnika jednog sela plemena Mandan
ostalo je samo 40 osoba.
***
U Novom svijetu proširilo se otprilike desetak glavnih zaraznih bolesti iz Starog
svijeta; s druge strane, čini se da nijedna važna smrtonosna bolest nije iz Amerike došla u
Europu. Jedina je moguća iznimka sifilis čije područje podrijetla još nije točno utvrđeno.
Jednostranost te razmjene zaraznih klica još je uočljivija kad se sjetimo da je uvjet za evoluciju
zaraznih bolesti prenapučenosti postojanje gusto napučenih populacija ljudi. Ako su današnje
procjene populacije pretkolumbovskog Novog svijeta točne, ta populacija nije bila bitno manja
od suvremene populacije Euroazije. Neki gradovi Novog svijeta, poput Tenochtitlana, u to su
doba bili među najnapučenijim gradovima svijeta. Zbog čega u Tenochtitlanu nisu strašne
zarazne klice dočekale Španjolce?
Jedan od mogućih razloga jest da je porast gustoće populacije u Novom svijetu počeo
kasnije nego u Starom svijetu. Drugi razlog je da tri najgušće napučena središta Amerike Ande, Srednja Amerika i dolina rijeke Mississippi - nikad nisu postala povezana redovitom
brzom trgovinom u jedno golemo uzgajalište mikroba, onako kako se to dogodilo u Europi,
sjevernoj Africi, Indiji i Kini u doba Rimljana. No ti razlozi ne objašnjavaju nam zbog čega u
Novom svijetu vjerojatno uopće nije bilo smrtonosnih epidemija. (DNK bacila tuberkuloze
otkrivena je na mumiji peruanskog Indijanca koji je umro prije tisuću godina, no korišteni
postupak identifikacije nije omogućavao razlikovanje ljudskog uzročnika tuberkuloze od blisko
srodne bakterije, Mycobacterium bovis, koja je vrlo proširena među divljim životinjama.)
Umjesto toga, glavni razlog izostanka pojave smrtonosnih epidemija u Amerikama
postaje nam jasan kad postavimo jednostavno pitanje. Iz kojih su mikroba takve zarazne
bolesti ondje mogle evoluirati? Vidjeli smo da su bolesti prenapučenosti u Euroaziji
evoluirale od bolesti euroazijskih udomaćenih životinja. U Euroaziji je postojalo mnogo
takvih životinja, a u Amerikama je bilo uzgojeno samo pet vrsta životinja: purani u Meksiku i
na jugozapadu SAD-a, lama/alpaka i zamorci u Andama, mošusna patka u tropskoj Južnoj
Americi, te psi diljem Amerike.
Zauzvrat, vidjeli smo i da ta krajnja oskudnost domaćih životinja u Novom svijetu
odražava oskudnost početnog materijala u divljini. Oko 80% krupnih divljih sisavaca Amerika
izumrlo je potkraj posljednjeg ledenog doba, prije otprilike 13.000 godina. Nije vjerojatno da
su malobrojne životinje, koje su američkim Indijancima bile dostupne za uzgoj, bile izvor
bolesti prenapučenosti, u usporedbi s npr. kravama i svinjama. Mošusne patke i purani ne žive
u golemim jatima, a nisu ni umiljate vrste (poput mlade janjadi) s kojima imamo česte tjelesne
kontakte. Zamorci su mogli poslužiti kao izvor tripanosomskih zaraza, poput Chagasove
bolesti ili lajšmanijaze, no to zasad nije dokazano. Na prvi pogled najviše začuđuje da se
nijedna ljudska bolest nije razvila od bolesti lama (tj. alpaka), koje smo skloni smatrati
andskim ekvivalentom za euroazijska goveda. Međutim, četiri stvari govore nam da su lame
teško mogle biti izvorom ljudskih patogena: držalo ih se u malih stadima - manjim od stada
ovaca, koza i svinja; njihov ukupni broj nije bio ni blizu broju domaćih životinja u
populacijama Euroazije, jer se lame nikad nisu proširile izvan Anda; ljudi nisu pili lamino
mlijeko (kao mogući izvor zaraznih klica); napokon, lame se nisu čuvale u zatvorenim
prostorijama, u tijesnoj vezi s ljudima. Nasuprot tome, nije rijedak slučaj da ljudske majke na
Novoj Gvineji često doje praščiće, a svinje i krave često se drže u kolibama u kojima žive i
seljaci zemljoradnici.
***
Povijesna važnost bolesti životinjskog podrijetla seže mnogo dalje od sukoba Starog i
Novog svijeta. Zarazne klice iz Euroazije imale su ključnu ulogu u desetkovanju urodeničkih
naroda u mnogim drugim dijelovima svijeta, uključujući otočane Tihog Oceana, australske
Aboridžine, te narod Khoisan (Hotentote i Bušmane) u južnoj Africi. Kumulativna smrtnost u
tih naroda, prethodno neizloženih euroazijskim klicama, kretala se od 50% do 100%.
Primjerice, Hispaniola je imala oko 8 milijuna stanovnika u vrijeme dolaska Kolumba 1492., a
već 1535. više nije bilo nijednog živog Indijanca. Ospice su na Fidži stigle 1875., kad se njihov
poglavar vratio iz posjeta Australiji, pobile su otprilike jednu četvrtinu svih tada živućih
stanovnika (nakon što su epidemije, počevši od prvog posjeta Europljana 1791., već usmrtile
većinu stanovnika Fidžija). Sifilis, gonoreja, tuberkuloza i gripa stigli su s kapetanom
Cookom 1779., a slijedila ih je velika epidemija tifusa 1804. te brojne "manje" epidemije,
čime je populacija Havaja 1853. svedena s otprilike pola milijuna 1779. na samo 84.000
stanovnika - iste godine u kojoj su na Havaje stigle i boginje, te usmrtile još 10.000
stanovnika. Takve bi se primjere moglo gotovo neprekidno nabrajati.
Međutim, zarazne klice nisu djelovale samo u korist Europljana. Iako u Novom svijetu
i Australiji nije bilo autohtonih epidemijskih bolesti koje bi se prenijele na Europljane, takvih
je bolesti svakako bilo u tropskim područjima Starog svijeta - kolera u tropskoj jugoistočnoj
Aziji, te žuta groznica u tropskoj Africi bile su (i još jesu) najpoznatije tropske smrtonosne
bolesti. Bile su vrlo ozbiljna zapreka europskoj kolonizaciji tropskih područja, a objašnjavaju i
zbog čega je do kolonijalne podjele Nove Gvineje i najvećeg dijela Afrike došlo gotovo 400
godina nakon što su Europljani počeli dijeliti Novi svijet. Nadalje, kad su europski brodovi
donijeli malariju i žutu groznicu u Amerike, to je postalo glavnom zaprekom i za kolonizaciju
tropskih područja Novog svijeta. Poznat primjer je uloga te dvije bolesti u prekidanju napora
Francuza (i gotovo uspješnom ometanju Amerikanaca pri dovršenju) da se izgradi Panamski
kanal.
Imajući na umu sve te činjenice, utvrdimo još jedanput ulogu zaraznih klica pri
odgovaranju na Yalijevo pitanje. Nema dvojbe da su
Europljani imali veliku prednost u naoružanju, tehnologiji i političkoj organizaciji u
odnosu na većinu neeuropskih naroda koje su pokorili. No te prednosti same po sebi ne mogu
posve objasniti kako je isprva tako mali broj doseljenika iz Europe mogao potisnuti
neusporedivo brojniju populaciju urođenika u Amerikama te u nekim drugim dijelovima svijeta.
To se možda i ne bi dogodilo bez podmuklog europskog dara drugim kontinentima - zaraznim
klicama koje su evoluirale tijekom dugotrajne bliskosti stanovnika Euroazije s njihovim
domaćim životinjama.
12. POGLAVLJE
Modeli i posuđena pisma
Autori 19. stoljeća bili su skloni povijest tumačiti kao napredovanje od divljaštva do
civilizacije. Ključna obilježja te tranzicije bili su razvoj zemljoradnje, metalurgije, kompleksne
tehnologije, centralizirane vlade i pisma. Od svega toga, pismo je tradicionalno bilo geografski
najmanje rašireno: sve do širenja islama i kolonijalnih pothvata Europljana, pisma nije bilo u
Australiji, na otocima Tihog Oceana, u subekvatorijalnoj Africi, ni u cijelom Novom svijetu
uz iznimku malog područja Srednje Amerike. Zbog tako ograničene raširenosti, narodi koji su
s ponosom isticali da su civilizirani, oduvijek su pismo smatrali najjasnijim svojstvom koje ih
uzdiže iznad "barbara" ili "divljaka".
Znanje donosi moć. Zato pismo donosi moć modernim društvima, jer omogućuje
prenošenje znanja mnogo točnije, u mnogo većem opsegu i s više pojedinosti, iz udaljenih
zemalja i daleke prošlosti. Naravno, neki narodi (osobito Inke) uspijevali su upravljati
carstvima i bez pisma, a "civilizirani" narodi nisu uvijek pobjeđivali "barbare" - kao što su
spoznale vojske Rimljana u sukobu s Hunima. No europsko osvajanje Amerika, Sibira i
Australije ilustrira nam tipičan ishod iz nedavne prošlosti.
Pismo je marširalo zajedno s oružjem, mikrobima i centraliziranom političkom
organizacijom, kao moderni agens pobjede i osvajanja. Zapovijedi monarha i trgovaca, koji su
organizirali kolonizacijske flote, bile su prenošene u pisanom obliku. Flote su svoj kurs
određivale na temelju zemljovida i pisanih uputa za plovidbu, koje su sastavljene tijekom
prethodnih ekspedicija. Pisani prikazi prethodnih ekspedicija poticali su na nova putovanja,
opisujući bogatstvo i plodne zemlje koje samo čekaju da ih se osvoji. Pisani prikazi buduće su
osvajače poučili kakve okolnosti mogu očekivati te im pomogli da se pripreme. Nastalim
carstvima upravljalo se uz pomoć pisma. Iako su se sve te vrste informacija u društvima koja
nisu poznavala pismo prenosile i drugim sredstvima i načinima, pisanje je taj prijenos učinilo
lakšim, detaljnijim, točnijim i uvjerljivijim.
Zbog čega su onda samo neki narodi razvili sustave pisanja, kad je pismo tako
vrijedno? Primjerice, zbog čega tradicionalni lovci skupljači nisu razvili ili usvojili pismo?
Kad su u pitanju otočna carstva, zbog čega je pismo nastalo na minojskoj Kreti, ali ne i na
polinezijskoj Tongi? Koliko puta je tijekom ljudske povijesti pismo neovisno nastalo, pod
kojim okolnostima, i za koje namjene? Zbog čega su ga neki narodi razvili mnogo prije od
drugih? Primjerice, danas su gotovo svi stanovnici Japana i Skandinavije pismeni, no većina
Iračana nije; zbog čega je pismo, unatoč tome, u Iraku nastalo prije gotovo četiri tisuće
godina?
Sirenje pisma od mjesta nastanka navodi nas na važna pitanja. Primjerice, zbog čega
se iz Plodnog polumjeseca pismo proširilo u Etiopiju i Arabiju, a nije iz Meksika do Anda?
Jesu li se sustavi pisanja širili tako što su se kopirali, ili su postojeći sustavi pisanja samo
nadahnuli susjedne narode da izmisle vlastite sustave? Kad postoji sustav pisanja koji dobro
funkcionira unutar jednog jezika, kako se razvija sustav za različiti jezik? Slična pitanja
izranjaju kad god pokušamo shvatiti podrijetlo i širenje brojnih drugih vidova ljudske kulture,
kao što su tehnologija, religija i proizvodnja hrane. Povjesničar kojeg zanimaju takva pitanja o
pismu u prednosti je, jer se na njih često može vrlo detaljno odgovoriti na temelju onog što je
tim pismom zapisano i ostalo sačuvano. Zato ćemo proučiti razvoj pisma ne samo zbog
njegove inherentne važnosti, nego i zbog toga što nam to omogućuje opći uvid u povijest
kulture.
***
Sustavi pisanja temelje se na tri glavne strategije koje se razlikuju po veličini govorne
jedinice koja je označena jednim pisanim znakom: ta jedinica je fonem (temeljna glasovna
jedinica), slog ili riječ. Od te tri strategije, abecedu danas upotrebljava većina naroda, jer u
idealnom slučaju sadrži jedinstven znak (slovo) za svaku temeljnu glasovnu jedinicu jezika
(fonem). Zapravo, većina abeceda sastoji se od samo 20 ili 30 slova, a većina jezika ima više
fonema nego što njihove abecede imaju slova. Primjerice, u engleskome se oko 40 fonema
transkribira sa samo 26 slova. Zato je većina fonetskih pisama, uključujući i engleski, prisiljena
nekoliko različitih fonema povezivati s istim slovom, te označavati neke foneme
kombinacijom slova - kao što su u engleskome dvoslovne kombinacije sh (označena samo
jednim slovom u ruskoj azbuci) i th (predstavljena samo jednim slovom u grčkom alfabetu).
U drugoj strategiji koriste se takozvani logogrami, što znači da jedan pisani znak
označava cijelu riječ. To je funkcija mnogobrojnih znakova kineskog pisma, kao i glavnog
sustava pisanja u Japanu (tzv. kanji). Prije širenja fonetskog pisma, sustavi u kojima su se
koristili logogrami bili su mnogo češći, a takvima pripadaju egipatski hijeroglifi, glifi Maja te
sumersko klinasto pismo.
Čitateljima ove knjige najmanje je poznata treća strategija, pri kojoj se za svaki slog
koristi jedan znak. U praksi, većina takvih sustava pisanja (takozvana slogovna pisma silabari) sadrži zasebne znakove samo za slogove sastavljene od jednog suglasnika iza kojeg
slijedi jedan samoglasnik (poput slogova u riječi "fa-mi-li-ja"), a za zapisivanje drugih vrsta
slogova tim znakovima rabi različite trikove. Slogovna pisma nisu bila rijetkost u drevnoj
prošlosti, a poznat primjer je pismo linear B iz mikenske Grčke. Neka slogovna pisma postoje
i danas, a među njima je najvažnije slogovno pismo kana koje Japanci koriste za pisanje
telegrama, bankovnih izvješća i tekstova za slabovidne osobe.
Ta tri pristupa namjerno sam nazvao strategijama, a ne sustavima pisanja. Ni jedan
stvarni sustav pisanja ne rabi isključivo samo jednu od tih strategija. Kinesko pismo nije samo
logografsko, niti je englesko pismo samo abecedno (fonetsko). Poput svih fonetskih sustava
pisanja, engleski jezik koristi brojne logograme, kao što su brojke, znakovi $. % i +: to jest,
arbitrarne znakove, koji nisu sastavljeni od fonetskih elemenata, a označavaju cijele riječi.
Slogovno pismo linear B imalo je brojne logograme, a logografski egipatski hijeroglifi
uključivali su mnoge slogovne znakove kao i virtualnu abecedu pojedinačnih slova za svaki
suglasnik.
***
Izmisliti posve novi sustav pisanja moralo je biti mnogo teže nego posuditi i
prilagoditi takav sustav od nekog drugog. Prvi pisari morali su shvatiti temeljna načela koja
mi danas smatramo razumljivima sama po sebi. Primjerice, morali su shvatiti kako da
neprekinuti (kontinuirani) verbalni iskaz razlome u govorne jedinice, neovisno o tome jesu li te
jedinice bile riječi, slogovi ili fonemi. Morali su naučiti prepoznati isti zvuk ili jedinicu govora
u cijelom rasponu normalnih varijacija glasnoće, visine i brzine govora, naglašavanja,
grupiranja fraza, te individualnih idiosinkrazija izgovora. Morali su donijeti odluku da sustav
pisanja treba zanemariti sve te varijacije. Zatim su morali smisliti način prikazivanja zvukova
simbolima.
Ti prvi pisari nekako su uspjeli riješiti spomenute probleme a da pred sobom kao uzor
nisu imali ikakav primjer konačnog "proizvoda". Taj zadatak očito je bio tako težak, da je
pismo izvorno smišljeno samo nekoliko puta u povijesti. Dva su nedvojbeno neovisna izuma
pisma: sumersko pismo u Mezopotamiji oko 3000. pr. Kr. i pismo Indijanaca u Meksiku oko
600. pr. Kr. (slika 12.1). Egipatsko pismo iz 3000. pr. Kr. te kinesko pismo (oko 1300. pr.
Kr.) možda su također neovisno stvoreni. Vjerojatno su svi drugi narodi koji su od tog doba
naovamo razvili pismo, posuđivali i prilagodavali te postojeće sustave, ili su bar njima bili
nadahnuti.
Neovisni izum pisma koji možemo vrlo detaljno proučavati, jest najstariji sustav
pisanja u povijesti - sumersko klinasto pismo (slika 12.1). Tisućama godina prije njegova
oblikovanja, zemljoradnici u nekim selima Plodnog polumjeseca rabili su glinene pločice
različitih jednostavnih oblika kao pomoć pri "knjigovodstvu", npr. bilježenju broja ovaca i
količine žita. U posljednjim stoljećima prije 3000. pr. Kr., napredak u tehnologiji, formatu i
znacima za bilježenje količina, naglo je omogućio pojavu prvog sustava pisanja. Jedna od tih
tehnoloških inovacija bila je upotreba glinenih pločica kao pogodne površine za pisanje.
Isprva se glinu zarezivalo zašiljenim oruđem, no postupno se prešlo na trščane pisaljke
(stylus) kojima se lijepo i uredno u pločicu mogla utisnuti oznaka. Poboljšanja formata tiču se
postupnog usvajanja konvencija čiju nužnost danas univerzalno prihvaćamo: da slova trebaju
biti napisana u redovima ili stupcima (u vodoravnim redovima kod Sumerana, kao i kod
modernih Europljana); da redove treba čitati u određenom i postojanom smjeru (slijeva
nadesno kod Sumerana, kao i kod današnjih Europljana); te da redove treba čitati od vrha
prema dnu tablice, a ne obratno.
Neovisno ili
moguće neovisno podrijetlo:
1. Sumer
2. Srednja Amerika
?3. Kina
?4. Egipat
Abecedna pisma:
9. zapadna semitska, fenička
10. etiopsko
11. korejsko (han'gul)
13. Italija (rimsko, etruščansko)
14. Grčka
15. Irska (ogham)
Druga:
5. proto-elamitsko
7. hetitsko
8. dolina Inda
17. Uskršnji otok
Slogovna pisma:
6. Kreta (linear A i B)
12. Japan (kana)
16. Cherokee
Slika 12.1. Geografski smještaj nekih pisama spomenutih u tekstu.
Upitnici uz Kinu i Egipat označuju određenu dvojbu oko toga je li prvo pismo na tim područjima nastalo posve
neovisno ili je bilo potaknuto sustavima pisanja koji su prije toga nastali negdje drugdje. "Druga" se odnosi na
pisma koja nisu bila ni alfabeti (abecedna pisma) ni silabari (slogovna pisma) i koja su vjerojatno nastala pod
utjecajem starijih pisama.
No ključna promjena ticala se rješenja problema koji leži u srži gotovo svih sustava
pisanja: kako osmisliti svima prihvatljive vidljive oznake koje prikazuju stvarne izgovorene
glasove, a ne tek ideje ili riječi, neovisno o njihovu izgovoru. Rani stadiji u ostvarivanju tog
rješenja osobito su jasno uočeni u tisućama glinenih pločica koje su otkrivene u ruševinama
nekadašnjeg sumerskog grada Uruka, na rijeci Eufrat, oko 300 kilometara jugoistočno od
današnjeg Bagdada. Prvi znakovi sumerskog pisma bili su prepoznatljivi crteži predmeta na
koje su se odnosili (primjerice, crtež ribe ili ptice). Naravno, ti slikovni znakovi uglavnom su
se sastojali od brojki i imenica za vidljive objekte; nastali tekstovi bili su puka knjigovodstvena
izvješća, pisana telegrafski, skraćenim stilom, bez elemenata gramatike. Postupno su znakovi
poprimali apstraktniji oblik, posebice kad su zašiljena pisala zamijenjena trščanim pisaljkama.
Novi znakovi stvoreni su kombiniranjem starih znakova, da bi se dobila nova značenja:
primjerice, znak za "glavu" spojio se sa znakom za "kruh", da bi nastao znak koji znači "jesti".
Rano sumersko pismo sastojalo se od nefonetskih logograma. To jest, nije se temeljilo
na specifičnim fonemima sumerskog jezika, pa se moglo izgovarati posve drukčijim
glasovima, na bilo kojem jeziku, da bi se prenijelo isto značenje - baš kao što se brojku 4
može različito izgovarati kao "four, chetwire, nelja i empat", na engleskom, ruskom, finskom i
indonezijskom jeziku. Možda je najvažniji pojedinačni korak u cijeloj povijesti pisma bio kad
su Sumerani uveli fonetski prikaz, isprva zapisujući apstraktnu imenicu (koja se nije mogla
lako predočiti slikom), tako što su rabili znak za predočivu imenicu koja se fonetski izgovarala
na isti način. Primjerice, lako je nacrtati prepoznatljivu sliku "strijele", teško je nacrtati
prepoznatljivu sliku "života", no oboje se na sumerskom izgovaralo kao "ti". Nastala
dvosmislenost razriješena je dodavanjem "nijemog" znaka, tzv. determinativa, da bi se
ukazalo na kategoriju imenice kojoj namjeravam objekt pripada. Lingvisti tu odlučnu
inovaciju (na kojoj se temelje i današnje zagonetke) nazivaju načelom rebusa.
Kad su Sumerani otkrili to fonetsko načelo, počeli su ga upotrebljavati za mnogo više
od samog zapisivanja apstraktnih imenica. Upotrebljavali su ga da zapišu slogove ili slova koji
prikazuju gramatičke završetke. Primjerice, u engleskom nije očito kako bi se mogla nacrtati
sličica koja označava uobičajeni slog -tion, no umjesto toga možemo nacrtati sličicu koja
označava glagol shun, koji se izgovara na isti način. Fonetski protumačeni znakovi koristili su se i
za sricanje dužih riječi, kao niz slika od kojih svaka označuje zvuk jednog sloga. To je kao kad
bi govornik engleskog jezika riječ believe prikazao slikom pčele (engl. bee) i lista (engl. leaf,
izgovara se vrlo slično kao -lieve). Fonetski znakovi pisarima su omogućili i da isti slikovni
znak rabe za skup srodnih riječi (kao što su zub, govor i govornik - engl. tooth, speech i
speaker), a da dvojbu pritom razriješe dodatnim fonetski protumačenim znakom (npr.
odabirom znaka za dva, svaki ili vršak - engl. two, each, ili peak; slično se izgovara kao i
prethodno navedene engleske riječi).
Primjer babilonskog klinastog pisma koje je nastalo od sumerskog klinastog pisma.
Dakle, sumersko pismo sastojalo se od kombinacije tri tipa znakova: logograma, koji su
označivali cijelu riječ ili naziv; fonetskih znakova, koje se rabilo za prikaz slogova, slova,
gramatičkih elemenata ili dijelova riječi; te determinativa (odrednica) koje se nije izgovaralo,
ali ih se rabilo za razrješenje dvojbi. Ipak, fonetski znakovi u sumerskom pismu nisu ni blizu
potpunom slogovnom pismu ili abecedi. Za neke sumerske slogove nije bilo nikakvih pisanih
znakova; isti znak mogao se izgovoriti na različite načine; a isti znak mogao se pročitati kao
riječ, kao slog ili kao slovo.
Osim sumerskog klinastog pisma, drugi siguran primjer neovisnog postanka pisma u
ljudskoj povijesti susrećemo u urodeničkim društvima Mezoamerike, vjerojatno južnog
Meksika. Vjeruje se da je srednjoameričko pismo nastalo neovisno o pismima Starog svijeta,
jer prije dolaska Vikinga nema uvjerljivih dokaza za kontakt društava Novog svijeta s
pismenim društvima Starog svijeta. Osim toga, znakovi srednjoameričkog pisma oblikom se
posve razlikuju od bilo kojeg pisma Starog svijeta. Poznato je otprilike desetak pisama
Mezoamerike, a sva su (ili većina) međusobno povezana (primjerice, po svojim numeričkim i
kalendarskim sustavima), a većina je tek djelomice dešifrirana. Trenutačno najstarije sačuvano
pismo Mezoamerike je ono iz područja Zapotec na jugu Meksika, iz 600. pr. Kr., no uvelike je
najbolje shvaćeno pismo iz područja nizinskih Maja, gdje najstariji poznati pisani datum
potječe iz 292. n. e.
Pismo Maja uklesano u kameni nadvratnik u Yaxchilanu, u Meksiku iz 6. stoljeća n. e.
Unatoč svojem neovisnom podrijetlu i specifičnim oblicima znakova, pismo Maja
ustrojeno je po načelima koja su zapravo slična načelima sumerskog pisma i drugih sustava
pisanja zapadne Euroazije koji su bili nadahnuti sumerskim pismom. Poput sumerskog, pismo
Maja koristilo se i logogramima i fonetskim znakovima. Logogrami za apstraktne riječi često
su se izvodili na temelju načela rebusa. To jest, apstraktna riječ zapisivala se znakom za drugu
riječ koja se slično izgovarala, no s drugim značenjem koje je bilo lako prikazati. Poput
znakova u slogovnim pismima kana (Japan) i linear B (mikenska Grčka), fonetski znakovi
Maja uglavnom su bili znakovi za slogove sastavljene od jednog suglasnika i jednog
samoglasnika (npr. ta, te, ti, to, tu). Poput slova ranog semitskog alfabeta, slogovni znakovi
Maja bili su izvedeni iz slika predmeta čiji je naziv pri izgovoru počinjao tim slogom
(primjerice, slogovni znak Maja za ne nalikuje na rep, a na jeziku Maja riječ za rep je neh).
Sve te usporednice između pisama Mezoamerike i drevne zapadne Euroazije svjedoče
nam o postojanju univerzalnih svojstava ljudske kreativnosti. Iako jezici Sumera i Srednje
Amerike nisu srodni, u oba slučaja uočeni su isti problemi pri pokušaju zapisivanja tih jezika.
Rješenja koja su Sumerani izumili još prije 3000. pr. Kr., na drugom kraju svijeta su otprilike
600. pr. Kr. ponovno izumili prvi indijanski stanovnici Srednje Amerike.
***
Uz moguću iznimku egipatskog i kineskog pisma te pisma Uskršnjeg otoka (koje ćemo
razmotriti poslije), čini se da su svi drugi sustavi pisanja, smišljeni bilo gdje u svijetu i u bilo
kojem razdoblju, potomci sustava nastalih modifikacijom (ili bar nadahnutih) sumerskog ili
ranog srednjoameričkog pisma. Jedan od razloga što je pismo neovisno nastalo tako malo
puta, jest što je izum pisma težak pothvat, kao što smo već rekli. Drugi razlog je što su
mogućnosti za neovisni izum pisma bile spriječene prethodnim postojanjem sumerskog pisma,
ranog srednjoameričkog pisma i njihovih izvedenica.
Znamo da su za razvoj sumerskog pisma trebale stotine, a možda i tisuće godina. Kako
ćemo vidjeti, uvjet za pojavu tog pisma bila su neka svojstva ljudskog društva koja su
određivala hoće li se pismo pokazati korisnim za društvo, te hoće li društvo moći prehranjivati
prijeko potrebne i specijalizirane pisare. Osim društava Sumerana i prvih Meksikanaca, mnoga
druga društva - poput onih u drevnoj Indiji, na Kreti i u Etiopiji - ispunjavala su te uvjete.
Međutim, dogodilo se da su pismo prvi razvili Sumerani u Starom svijetu, a prvi u Novom
svijetu Meksikanci. Kad su to uspjeli, pojedinosti ili načela njihova pisma naglo su se širili na
ostala društva, prije nego što su ta druga društva uložila stoljeća ili tisućljeća prijeko potrebnog
eksperimentiranja da razviju vlastite sustave pisanja. Time je spriječen i u začetku
onemogućen potencijal za druge, neovisne pokušaje.
Širenje pisma zbivalo se na jedan od dva načina, za koje nalazimo usporednice kroz
cijelu povijest tehnologije i ideja. Netko nešto izumi i primijeni u praksi. Na koji način onda
vi, kao budući korisnik, zatim stvarate nešto slično za vlastitu upotrebu, znajući da drugi ljudi
već imaju vlastiti model koji je djelatan u praksi?
Takav prijenos izuma poprima cijeli spektar oblika. Na jednom kraju je "kopiranje
modela", pri čemu kopirate ili modificirate dostupni detaljni model. Na drugom kraju je
"širenje ideja", pri čemu je do vas doprlo jedva nešto više od temeljne ideje, pa sve
pojedinosti morate sami nanovo otkriti. Znanje da je to moguće potiče vas da i sami pokušate,
no vaše specifično rješenje možda će nalikovati na izvorni izum, a možda i neće.
Promotrimo primjer iz nedavne prošlosti. Povjesničari još raspravljaju je li gradnji
atomske bombe u Rusiji više pridonijelo kopiranje modela ili širenje ideje. Jesu li ruski napori
na gradnji bombe bitno ovisili o modelu bombe koju su već napravili Amerikanci, pa su ga
ruski špijuni ukrali i prenijeli u svoju domovinu? Ili je činjenica da su Amerikanci bacili
atomsku bombu na Hirošimu napokon uvjerila Staljina da je takvu bombu moguće napraviti,
pa su ruski znanstvenici zatim "ponovno otkrili" načela kroz neovisni istraživački program, uz
malo konkretnog znanja o postupcima Amerikanaca? Slična se pitanja u povijesti javljaju pri
otkriću kotača, piramida i baruta. Promotrimo sada kako su kopiranje modela i širenje ideja
pridonijeli širenju sustava pisanja.
***
Danas lingvisti smišljaju sustave pisanja za nepisane jezike metodom kopiranja
modela. Većina takvih "prigodno skrojenih" sustava modificira postojeće abecede, iako su
neki umjesto toga smislili slogovna pisma. Primjerice, lingvisti misionari izrađuju
modificirane latinske abecede za stotine jezika Nove Gvineje i indijanskih jezika. Vladini
lingvisti smislili su modificiranu latinsku abecedu koja je 1928. u Turskoj usvojena za turski
jezik, kao i modificirana ćirilična azbuka za brojne plemenske jezike u Rusiji.
U nekoliko slučajeva u udaljenoj prošlosti, nešto nam je poznato i o osobama koje su
osmislile sustave pisanja kopiranjem modela.
Primjerice, ćirilična azbuka (kakva se i danas koristi u Rusiji) nastala je adaptacijom
grčkih i hebrejskih slova, koju je smislio sveti Ćiril, grčki misionar među Slavenima u 9.
stoljeću. Najstariji sačuvani tekst za bilo koji germanski jezik (jezična porodica kojoj pripada i
engleski) pisan je gotičkim alfabetom kojeg je stvorio biskup Ulfilas, misionar koji je živio s
Vizigotima u 4. stoljeću, na području današnje Bugarske. Poput izuma svetog Ćirila, Ulfilasov
alfabet bio je smjesa slova posuđenih iz različitih izvora: oko 20 grčkih slova, 5 latiničnih
slova, te dva slova koja su ili posuđena iz runskog alfabeta ili ih je smislio sam Ulfilas.
Mnogo češće ne znamo ništa o osobi (ili osobama) koja je smislila slavne alfabete prošlosti.
No moguće je usporediti novonastale alfabete u prošlosti s onima koji su postojali prije njih, pa
zaključivati iz oblika slova koji su poslužili kao modeli. Zbog istog razloga, možemo biti
sigurni da je slogovno pismo linear B u mikenskoj Grčkoj nastalo oko 1400. pr. Kr.,
adaptacijom slogovnog pisma linear A s minojske Krete.
U stotinama takvih prigoda, kad je postojeći sustav pisanja jednog jezika bio rabljen
kao model za sastavljanje pisma drugog jezika, pojavili su se određeni problemi zbog toga što
svaki jezik ima ponešto različit skup fonema. Neka naslijeđena slova ili znakovi možda su
jednostavno ispušteni, kad u tom drugom jeziku nije bilo fonema koje ta slova ili znakovi
označuju. Primjerice, u finskom jeziku nema fonema koji mnogi drugi europski jezici
izražavaju slovima b, c, f, g, w, x te z. Zato su Finci ta slova ispustili iz svoje verzije latinice.
Problem je često bio i suprotne naravi - smisliti slova za "nove" foneme u novom jeziku, jer ih
nije bilo u jeziku iz kojeg se posuđuje. Taj je problem rješavan na nekoliko različitih načina:
korištenjem arbitrarne kombinacije dvaju ili više slova (poput th u engleskom da se označi
fonem kojeg i grčki i runski alfabet označuju jednim slovom); dodavanjem male razlikovne
oznake na postojeće slovo (poput tilde na slovu n u španjolskom, dvije točkice - Umlaut - na
slovu ö u njemačkom, te mnoštva takvih oznaka koje plešu oko slova u poljskom i turskom);
usvajanjem postojećih slova za kojima u novom jeziku inače nema potrebe (kao kad moderni
češki jezik upotrebljava latinično slovo c za izražavanje češkog fonema ts); ili jednostavno
izumom novog slova (što su učinili naši srednjovjekovni preci kad su stvorili nova slova j, u i
w).
Sama latinica krajnji je rezultat dugog slijeda kopiranja modela. Čini se da je abeceda
u ljudskoj povijesti nastala samo jedanput: među govornicima semitskih jezika, na području od
moderne Sirije do Sinaja, tijekom drugog tisućljeća pr. Kr. Stotine povijesnih i danas
postojećih abeceda u konačnici su izvedene iz tog predačkog semitskog alfabeta - u nekoliko
slučajeva (kao što je abeceda ogham u Irskoj) širenjem ideja, a u većini slučajeva stvarnim
kopiranjem i modificiranjem oblika slova.
Tu evoluciju abecede može se pratiti unatrag do egipatskih hijeroglifa, koji su
uključivali i kompletan skup od 24 znaka za 24 egipatska suglasnika. Egipćani nisu nikad
napravili (nama logičan) korak i odbacili sve svoje logograme, determinative i znakove za
parove i trojke suglasnika, te počeli upotrebljavati samo svoju abecedu suglasnika. No
počevši od 1700. pr. Kr., Semiti koji su dobro poznavali egipatske hijeroglife počeli su
eksperimentirati s tim logičnim korakom.
Sužavanje izbora znakova samo na one za pojedinačne suglasnike, bio je tek prvi od
tri ključna izuma po kojima se abecede razlikuju od ostalih sustava pisanja. Drugi je izum
korisnicima pomogao da zapamte abecedu, tako što su slova poredana fiksnim slijedom, pa su
dobiveni nazivi slova koje je lako zapamtiti. Nazivi abecednih slova u engleskom jeziku
uglavnom su besmisleni slogovi ("a", "bee", "cee", "dee" itd. - kao i danas u hrvatskom: a, be,
ce, de itd.). No semitski su nazivi na semitskim jezicima imali smisla: to su bile riječi za
poznate objekte ('aleph = vol, beth = kuća, gimel = deva, daleth = vrata, itd.). Te semitske
riječi bile su "akrofonički" povezane sa semitskim suglasnicima na koje su se odnosile: to jest,
prvo slovo riječi za objekt bilo je i prvo slovo pisanog naziva za taj objekt ('a, b, g, d, itd.).
Osim toga, prvi oblici semitskih slova često su bili slike istih tih objekata. Sva ta svojstva
omogućila su da se lako zapamte oblici, nazivi i slijed slova u semitskom alfabetu. Mnoge
moderne abecede, uključujući našu, zadržale su taj izvorni slijed uz manje modifikacije (a u
slučaju grčkog, čak i izvorne nazive slova: alfa, beta, gama, delta itd.) kroz 3000 godina.
Jedna od manjih modifikacija koju su čitatelji već vjerojatno uočili jest da je semitsko i grčko
slovo g u latiničnoj abecedi postalo slovo c, a Rimljani su smislili novo slovo g na njegovu
današnjem mjestu u abecedi.
Treća i posljednja inovacija na putu do modernih abeceda bila je uvođenje znakova za
samoglasnike. Već u prvim danima semitskog alfabeta, počelo se eksperimentirati s metodama
zapisivanja vokala, tako što su se dodavala mala slova kao oznake za odabrane samoglasnike,
ili tako što su se uz slova za suglasnike stavljale točke, crte ili kvačice. U 8. stoljeću pr. Kr.
Grci su prvi sustavno označili sve samoglasnike istim tipom slova kakva su koristili i za
suglasnike. Izveli su oblike svojih slova za samoglasnike (α - Ε - η - ι - o) "ko-optirajući" pet
slova koja su se u feničkom alfabetu koristila za suglasničke foneme kakvih u grčkom jeziku
nije bilo.
Iz tih prvih semitskih alfabeta, jedan smjer kopiranja modela i modificiranja vodio je
preko prvih arapskih alfabeta do modernog alfabeta Etiopije. Mnogo je važniji smjer
evoluirao preko aramejskog alfabeta, koji se u Perzijskom Carstvu koristio pri pisanju
službenih dokumenata, do modernog arapskog, hebrejskog i indijskog alfabeta te alfabeta
jugoistočne Azije. No smjer najbliži čitateljima u Europi i Americi je onaj koji je preko
Feničana vodio do Grka, već početkom 8. stoljeća pr. Kr., a odatle do Etruščana u istom
stoljeću, te do Rimljana u sljedećem stoljeću; rimski alfabet, uz neznatne modifikacije, jest taj
kojim je tiskana ova knjiga. Zahvaljujući potencijalnoj prednosti kombiniranja preciznosti i
jednostavnosti, abecede su danas prihvaćene u većini država modernog svijeta.
***
Iako su kopiranje modela i modificiranje najjednostavniji načini prijenosa tehnologije,
ta opcija ponekad nije dostupna. Modeli se mogu čuvati u tajnosti ili mogu biti nečitljivi za
nekog tko već nije iskušao takvu vrstu tehnologije. Mogao se proširiti glas o važnom izumu u
dalekom kraju, bez prenošenja pojedinosti. Možda je bila poznata tek osnovna ideja: netko je
nekako uspio ostvariti neki krajnji rezultat. I takvo znanje može nadahnuti i potaknuti druge,
širenjem ideja, da osmisle vlastiti put do takvog rezultata.
Dojmljivi je primjer u povijesti, postanak slogovnog pisma za zapisivanje jezika
Cherokee, koji je u Arkanzasu oko 1820. izmislio Indijanac po imenu Sequoyah. Sequoyah je
uočio da bijeli ljudi zapisuju neke znakove na papiru te da su im ti znakovi vrlo korisni za
bilježenje i ponavljanje dugih govora. Međutim, nije shvaćao način upotrebe tih znakova, jer
je Sequoyah (kao i većina Cherokee Indijanaca prije 1820.) bio nepismen, a nije govorio ni
pisao engleski. Budući da je bio kovač, Sequoyah je počeo smišljati sustav koji bi mu
pomogao da bilježi dugove svojih kupaca. Nacrtao je sliku svakog kupca; zatim je kraj njih
ucrtavao krugove i crte različitih veličina, da bi označio količinu dugovanog novca.
Negdje oko 1810., Sequoyah je odlučio da razvije sustav za zapisivanje jezika
Cherokee. Opet je počeo crtajući sličice, no od toga je odustao jer je bilo odveć složeno i
zahtjevno u artističkom smislu. Zatim je počeo smišljati zasebne znakove za svaku riječ, no
opet nije bio zadovoljan, jer je smislio tisuće znakova, a neprekidno je trebao nove.
Napokon, Sequoyah je shvatio da se riječi sastoje od skromnog broja različitih glasovnih
jedinica, koje se ponavljaju u mnogim različitim riječima - ono što mi nazivamo slogovima (to
jest, fonemima u govornom jeziku). Isprva je smislio 200 slogovnih znakova, no postupno je
broj smanjio na 85, od kojih su većina bili kombinacije jednog suglasnika i jednog
samoglasnika.
Skup znakova koje je Sequoyah smislio kao simbole za slogove jezika plemena Cherokee.
Jedan izvor samih znakova bila su mu slova iz početnice engleskog jezika, koju mu je
dao jedan učitelj, pa je ta slova Sequoyah vježbao pisati. Dvadesetak tih slogovnih znakova
jezika Cherokee izravno je preuzeo od engleskih slova - naravno, s posve promijenjenim
značenjem, jer Sequoyah nije znao što slova znače na engleskom. Primjerice, oblike slova D,
R, b, i h izabrao je kao oznake za Cherokee slogove a, e, si te ni, dok je oblik brojke 4 posudio
za slog se. Smislio je i druge znakove, modificirajući engleska slova, poput znakova
za
slogove yu, sa i na. Dodatne znakove smislio je posve sam, kao što su znakovi
za ho, li i
nu. Lingvisti se s pravom dive slogovnom pismu koje je smislio Sequoyah, jer ono dobro
odgovara fonemima u jeziku Cherokee, a i nije ga teško naučiti. U kratkom vremenu, gotovo
svi Cherokee Indijanci postali su pismeni - naučili su slogovno pismo, kupili tiskarski stroj,
pretvorili Sequoyahove znakove u tipografske znakove te počeli tiskati knjige i novine.
Pismo Cherokee jedan je od najbolje proučenih primjera pisma koje je nastalo širenjem
ideja. Znamo da je Sequoyah od drugih dobio papir i druge materijale za pisanje, ideju o
postojanju sustava pisanja, ideju o upotrebi zasebnih znakova, te model oblika za nekoliko
desetaka znakova. Međutim, kako nije znao ni čitati ni pisati engleski, nije mogao usvojiti
pojedinosti ili načela iz postojećih pisama u svojoj okolini. Okružen alfabetima koje nije
mogao razumjeti, neovisno je ponovno izumio slogovno pismo, ne znajući da su slično
slogovno pismo još prije 3500 godina izmislili pripadnici minojske kulture na Kreti.
***
Primjer Sequoyaha može nam poslužiti kao model za način na koji je širenje ideja
omogućilo nastanak mnogih sustava pisanja u davnini. Za korejski jezik, korejski kralj Sejong
je 1446. smislio han'gul alfabet, a pritom je očito bio nadahnut blok-formatom kineskih slova i
alfabetskim načelom mongolskog pisma ili pisma tibetskih budista. Međutim, kralj Sejong je
smislio oblik han'gul slova i nekoliko jedinstvenih svojstava svog alfabeta, uključujući i
grupiranje slova po slogovima u četvrtaste blokove, upotrebu slova sličnih oblika za
prikazivanje sličnih samoglasničkih ili suglasničkih fonema, te oblike suglasničkih slova za
označavanje položaja usana ili jezika pri izgovaranju tih suglasnika. Alfabet ogham koristio se
u Irskoj i dijelovima keltske Britanije od otprilike 4. stoljeća, a na sličan je način usvojio
alfabetsko načelo (u ovom slučaju, iz postojećih europskih alfabeta), no i tu su smišljeni
jedinstveni oblici slova, koji su se vjerojatno zasnivali na prstovnom sustavu ručne
signalizacije.
I han'gul i ogham alfabete možemo pouzdano pripisati širenju ideja, a ne smatrati
neovisnim i izoliranim izumima, jer znamo da su oba društva bila u tijesnom kontaktu s
društvima koja su već posjedovala pismo, te što su zbog toga strana pisma očito poslužila kao
inspiracija. Nasuprot tome, možemo pouzdano zaključiti da su sumersko klinasto pismo i prva
pisma Mezoamerike neovisni izumi, jer u doba njihova nastanka u tim područjima nisu
postojala druga pisma, koja bi im mogla poslužiti kao uzori. Još uvijek je sporno podrijetlo
pisama na Uskršnjem otoku, u Kini te u Egiptu.
Korejski tekst (pjesma Cvjetovi na bregovima, koju ie napisao So-Wol Kim) ilustrira zadivljujući sustav pisanja hangul.
Svaki četvrtasti blok predstavlja slog. no svaki sastavni znak unutar bloka predstavlja slovo.
Polinežani koji su nastavali Uskršnji otok u Tihom Oceanu, imali su jedinstveno
pismo, čiji najstariji sačuvani primjerci potječu iz 1851., dugo nakon što su 1722. Europljani
doplovili do Uskršnjeg otoka. Možda je pismo nastalo neovisno na Uskršnjem otoku prije
dolaska Europljana, no o tome nemamo sačuvanih dokaza. No najjednostavnije tumačenje je
da se činjenice prihvate takvima kakve jesu, te zaključi da su stanovnici Uskršnjeg otoka bili
potaknuti da smisle pismo nakon što su vidjeli pisano proglašenje o pripojenju njihova otoka,
koju im je 1770. uručila španjolska ekspedicija.
Što se tiče kineskog pisma, s najstarijim primjerima oko 1300. pr. Kr., no mogućim
starijim pretečama, ono također ima jedinstvene lokalne znakove i neka jedinstvena načela, a
većina znanstvenika pretpostavlja da je nastalo neovisno. Pisanje se razvilo oko 3000. pr. Kr. u
Sumeru, 6500 kilometara zapadno od prvih kineskih urbanih središta, a 2200. pr. Kr. pojavilo
se u dolini Inda, 4200 kilometara zapadno od Kine; no nisu poznati nikakvi rani sustavi
pisanja u cijelom tom području između doline Inda i Kine. Dakle, nema dokaza da su prvi
kineski pisari mogli kao uzor imati bilo koji drugi sustav pisanja.
Primjer kineskog pisma: ručni svitak Wu Lija, iz 1679.
Za najslavniji antički sustav pisanja, egipatske hijeroglife, također se obično
pretpostavlja da je nastao neovisno, no u ovom je slučaju alternativno tumačenje o širenju
ideja nešto vjerojatnije nego u slučaju kineskog pisma. Hijeroglifsko pismo pojavilo se vrlo
naglo, u gotovo posve razvijenoj formi, oko 3000. pr. Kr. Egipat leži samo 1300 kilometara
zapadno od Sumera s kojim je imao trgovačke veze. Čini se čudnim to što nema dokaza o
postupnom razvoju hijeroglifa, iako bi suha klima Egipta bila pogodna za očuvanje takvih
tragova o ranom eksperimentiranju s pismom - a slična suha sumerska klima sačuvala nam je
obilje dokaza o razvoju sumerskog klinastog pisma bar nekoliko stoljeća prije 3000. pr. Kr.
Jednako sumnjiva je pojava nekoliko drugih, čini se neovisno nastalih, sustava pisanja u Iranu,
na Kreti i u Turskoj (tzv. proto-elamitsko pismo, kretski piktografi i hetitsko hijeroglifno
pismo). Iako je svaki od tih sustava rabio zasebne skupove znakova, koji nisu posuđeni iz Egipta
ili Sumera, narodi koji su ih smislili vjerojatno su poznavali pisma svojih susjeda i trgovačkih
partnera.
Primjer egipatskih hijeroglifa: zagrobni papirus kraljevne Entiu-ny.
Bila bi to neobična slučajnost da su, nakon milijuna godina postojanja bez poznavanja
pisma, sva ta društva Sredozemlja i Bliskog istoka odjednom neovisno došla na pomisao o
pisanju, u razmaku od svega nekoliko stoljeća. Zato se čini vjerojatnim da je bilo riječ o
širenju ideja, baš kao u slučaju slogovnog pisma koji je smislio Sequoyah. To jest, Egipćani i
drugi narodi od Sumerana su naučili da se može pisati, a možda su naučili i neka načela
pisanja, a zatim su sami smislili ostala načela i specifične oblike slova.
***
Vratimo se sad glavnom pitanju s početka ovog poglavlja: zbog čega je pismo nastalo
i širilo se u nekim društvima, a u mnogim drugima nije? Pogodno polazište za raspravu su
nam ograničene sposobnosti, mogućnosti upotrebe, te korisnici prvih sustava pisanja.
Prva pisma bila su nepotpuna, dvosmislena ili složena - ili sve to zajedno. Primjerice,
najstarije sumersko klinasto pismo nije moglo iskazati normalnu prozu, nego je bilo puka
telegrafska kratica, čiji je rječnik bio ograničen na imena, brojke, mjerne jedinice, riječi za
izbrojene objekte, te nekoliko pridjeva. To je kao kad bismo današnjeg sudskog službenika u
Americi prinudili da napiše "John 27 debela ovca", jer u pisanom engleskom ne bi postojale
prijeko potrebne riječi i gramatika da se zapiše "Zapovjedili smo Johnu da dostavi 27
ugojenih ovaca koje duguje vladi." Poslije se sumerskim klinastim pismom mogla napisati
proza, no uz pomoć zbrkanog sustava koji sam već opisao, sa smjesom logograma, fonetskih
znakova i neizgovorenih determinativa, koji su zajedno činili stotine zasebnih znakova. Linear
B, pismo mikenske Grčke, bilo je jednostavnije jer se temeljilo na oko 90 slogovnih znakova
te logogramima. No te su se prednosti uglavnom izgubile zbog velike dvosmislenosti pisma
linear B. U njemu su na kraju riječi izostavljani bilo koji suglasnici (primjerice, postojao je
jedan znak i za l i za r, drugi znak za p, b i ph, a treći znak za g, k i kh). Znamo kako nas
zbunjuje kad Japanci izgovaraju engleski, a pritom ne razlikuju l i r: zamislite zbrku koja bi
nastala da engleska abeceda isto tako postupa, a pritom slično izjednačava druge suglasnike
koje sam spomenuo! To bi bilo kao da se na isti način slovo po slovo izgovaraju riječi: "rap",
"lap", "lab" i "laugh".
Srodno ograničenje bilo je to što je vrlo malo ljudi ikad naučilo pisati ta prva pisma.
Pisati su znali profesionalni pisari, u službi kralja ili hrama. Primjerice, nema nikakvih
naznaka da se pismo linear B koristilo među Mikenjanima, niti da ga je razumio itko osim
male skupine činovnika u palači. Budući da je u sačuvanim dokumentima moguće po rukopisu
razlikovati pojedine pisare koji su koristili linear B, može se reći da su svi sačuvani dokumenti
pisani pismom linear B djelo tek 75 pisara u palači u Knososu, te 40 pisara u palači u Pylosu.
Kao što je bio ograničen broj korisnika tih telegrafskih, nespretnih i dvosmislenih
prvih pisama, tako je bio ograničen i broj njihovih mogućih primjena. Razočarat će se svatko
tko se nada da će iz tih tekstova otkriti kako su u 3000. pr. Kr. Sumerani razmišljali i osjećali.
Umjesto toga, prvi sumerski tekstovi hladni su prikazi koje su sastavljali birokrati u palačama
i hramovima. Oko 90% glinenih pločica u najstarijim poznatim sumerskim arhivima, iz grada
Uruka, službenički su zapisi o uplaćenim dobrima, o obrocima podijeljenim radnicima, te o
distribuiranim ratarskim proizvodima. Tek poslije, kad su Sumerani od logograma napredovali
do fonetskog pisma, počeli su pisati i prozne tekstove, poput promidžbenih proglasa i mitova.
Grci u mikenskoj kulturi nisu ni dosegli razinu promidžbenih i mitoloških tekstova.
Jedna trećina svih pločica s pismom linear B iz palače u Knososu zapisi su bilježnika o
ovcama i vuni, a nerazmjerno velik broj spisa iz palače u Pylosu zabilježbe su o lanu. Pismo
linear B bilo je tako dvosmisleno, da su ga rabili samo činovnici u palači, koji su zapise znali
jasno protumačiti na temelju konteksta i ograničenog izbora riječi. Nemamo ni traga o mogućoj
upotrebi lineara B u književnosti. Ilijadu i Odiseju sastavili su i prenosili nepismeni bardovi za
nepismenu publiku, a oba spjeva zapisana su tek stotinama godina poslije, nakon razvoja
grčkog alfabeta.
Slična ograničena upotreba karakteristična je i za prva pisma Egipta, Srednje Amerike i
Kine. Rani egipatski hijeroglifi služili su za bilježenje vjerske i državne promidžbe te
činovničkih izvješća. I sačuvano pismo Maja na sličan je način služilo promidžbi, zapisivanju
rođenja, nasljeđivanja i pobjeda kraljeva, te astronomskih zapažanja svećenika. Najstariji
sačuvani kineski spisi, iz kasne dinastije Shang, sastoje se od religijskog proricanja o
poslovima dinastije, a urezani su u tzv. proročke kosti. Evo primjera takvog teksta: "Kralj,
shvativši značenje pukotine (na kosti, koja je napuknula zbog zagrijavanja), reče: Ako se dijete
rodi na dan keng, bit će iznimno naočito."
Danas smo u iskušenju zapitati se zbog čega su društva s prvim sustavima pisanja
prihvaćala dvosmislenosti kojima je pismo svedeno na nekoliko funkcija, a koje je poznavalo
samo nekoliko pisara. No već samo postavljanje tog pitanja ilustrira nam jaz između antičkog
gledišta i naših očekivanja, koja se temelje na masovnoj pismenosti. Namjerno ograničena
upotreba prvih sustava pisanja priječila je razvoj manje dvosmislenih sustava pisanja. Kraljevi
i svećenici drevnog Sumera htjeli su da pismo upotrebljavaju samo profesionalni pisari za
bilježenje broja ovaca koje su se davale kao danak, a ne da pismo rabi narod za pisanje poezije
i kovanje urota. Kako je rekao antropolog Claude Levi-Strauss, glavna funkcija drevnih pisama
bila je "da olakšaju porobljavanje drugih ljudi." Osobna upotreba pisma pojavila se tek mnogo
poslije, kad su sustavi pisanja postali jednostavniji i ekspresivniji.
Primjerice, s propašću mikenske kulture, oko 1200. pr. Kr., nestalo je pismo linear B,
a Grčka se vratila u doba nepismenosti. Kad se pismo napokon ponovno pojavilo u Grčku, u
8. stoljeću pr. Kr., novo grčko pismo, njegovi korisnici i načini korištenja tog pisma vrlo su se
razlikovali od pisma linear B. Pismo više nije bilo dvosmisleno slogovno pismo pomiješano s
logogramima, nego alfabet stvoren posudbom suglasničkog alfabeta Feničana i poboljšan
grčkim uvođenjem slova za samoglasnike. Umjesto popisa ovaca, razumljivih samo pisarima i
čitanih samo u palačama, grčko je alfabetsko pismo od trenutka svog nastanka bilo medij
poezije i humora, a pisalo se i čitalo u privatnim domovima. Primjerice, prvi sačuvani primjer
grčkog alfabetskog pisma, urezanog na vinski vrč u Ateni otprilike 740. pr. Kr., stih je pjesme
koja oglašava natjecanje u plesu: "Tko od plesača bude najbolje plesao, dobit će za nagradu
ovaj vrč." Sljedeći primjer su tri stiha daktilskog heksametra, urezana na vrč za piće: "Ja sam
Nestorov omiljeni vrč za piće. Tkogod iz ovog vrča popije, brzo će ga obuzeti žudnja pjenom
okrunjene ("ljepokrune") Afrodite." Najstariji sačuvani primjeri etruščanskog i rimskog
alfabeta također su natpisi na vrčevima za piće i posudama za vino. Tek poslije je alfabet, koji
se lako naučio za potrebe privatne komunikacije, usvojen i za javnu ili činovničku upotrebu.
Dakle, razvojni slijed upotrebe alfabetskog pisma bio je obrnut od slijeda prethodnih
logogramskih sustava i slogovnih pisama.
***
Ograničenost upotrebe i korisnika prvih pisama sugerira nam zbog čega se pismo
pojavilo tako kasno u ljudskoj evoluciji. Svi vjerojatni ili mogući primjeri neovisnog izuma
pisma (u Sumeru, Meksiku, Kini i Egiptu), kao i sve rane prilagodbe tih prvih pisama
(primjerice, one na Kreti, u Iranu, Turskoj, dolini Inda i području Maja), potječu iz socijalno
slojevitih društava sa složenim i centraliziranim političkim institucijama, čiju ćemo nužnu
povezanost s proizvodnjom hrane proučiti u idućem poglavlju. Prva pisma služila su
potrebama tih političkih institucija (npr. za knjigovodstvo i kraljevsku promidžbu), a korisnici
su bili profesionalni činovnici, koji su se prehranjivali pohranjenim viškom hrane koju su
proizveli seljaci. Društva lovaca skupljača nisu pismo nikad ni izmislila ni prihvatila, jer nisu
imali institucionalnu potrebu za pismom ni socijalne i zemljoradničke mehanizme za stvaranje
viška hrane koji je potreban za prehranu pisara.
Dakle, proizvodnja hrane i tisuće godina društvene evolucije nakon usvajanja
proizvodnje hrane, bili su ključni za evoluciju pisma kao i za evoluciju mikroba koji uzrokuju
epidemijske bolesti ljudi. Pismo je neovisno nastalo samo u Plodnom polumjesecu, Meksiku i
vjerojatno u Kini baš zbog toga što su to bila područja u kojima je počela proizvodnja hrane.
Kad je pismo jednom izumljeno u tih nekoliko društava, širilo se trgovinom, osvajanjima i
religijom, na druga društva sa sličnim ekonomijama i političkom organizacijom.
Proizvodnja hrane bila je nužan, ali ne i dovoljan, uvjet za evoluciju ili rano usvajanje
pisanja. Na početku ovog poglavlja spomenuo sam kako sve do danas pismo nije razvijeno ni
usvojeno u nekim društvima koja su proizvodila hranu i imala složenu političku organizaciju.
Takvim primjerima, isprva toliko zagonetnima za nas, koji pismo smatramo neodvojivim
sastojkom složenog društva, pripada i jedno od najvećih svjetskih carstava do 1520. - carstvo
Inka. Isto vrijedi i za pomorsko proto-carstvo Tonga, za državu Havaji koja je nastajala potkraj
18. stoljeća, za sve države i poglavarije subekvatorijalne Afrike i subsaharske zapadne Afrike
prije pojave islama, te za najveća društva sjevernoameričkih Indijanaca - društva u području
rijeke Mississippi i njezinih pritoka. Zbog čega ni jedno od tih društava nije razvilo ili
usvojilo pisanje, iako su po mnogo čemu bili slični društvima u kojima se pismo razvilo?
Ovdje se trebamo prisjetiti da većina pismenih društava pismo nije izumila
samostalno, nego su ih stekli posudbom od susjeda ili ih je postojanje pisma kod susjeda
nadahnulo da ga i sami razviju. Društva bez pisma, koja sam upravo spomenuo, društva su
koja su hranu počela proizvoditi nakon Sumera, Meksika i Kine. (Jedina nesigurnost u ovoj
tvrdnji tiče se relativnih datuma početka proizvodnje hrane u Meksiku i u Andama, budućem
području Inka.) Da su imala dovoljno vremena, ta bi društva možda razvila i vlastite sustave
pisanja. Da su bila smještena bliže Sumeru, Meksiku ili Kini, možda bi iz tih središta preuzela
ideju pisanja, kao što se dogodilo u Indiji, kod Maja te kod većine drugih društava u kojima je
postojalo pismo. No ta su društva bila odveć udaljena od prvih središta pismenosti, pa su
pismo stekla tek u moderna vremena.
Važnost izoliranosti najočitija je u slučaju Havaja i Tonge, jer barem 6500 kilometara
pustog oceana razdvaja oba arhipelaga od najbližih društava s pismom. Ostala nam društva
ilustriraju važnu činjenicu: da udaljenost na koju vrana može odletjeti nije primjerena mjera
za izoliranost ljudi. Ande su bile udaljene samo 1900 kilometara od Meksika, kraljevstva
zapadne Afrike samo 2400 kilometara od sjeverne Afrike, a delta rijeke Mississippi udaljena
je samo 1100 kilometara od Meksika. Te su udaljenosti znatno manje od udaljenosti koju je
alfabet morao prevaliti iz svoje domovine na istočnim obalama Sredozemlja da bi došao do
Irske, Etiopije i jugoistočne Azije, 2000 godina od kad je izmišljen. No ljudsko napredovanje
usporavaju ekološke i vodene barijere, koje vrana može preletjeti. Države sjeverne Afrike
(koje su imale pismo) i zapadne Afrike (bez pisma) bile su razdvojene Saharom, pustinjom
nepogodnom i za poljodjelstvo i za razvoj naselja. Pustinje sjevernog Meksika na sličan su
način razdvajale gradska središta južnog Meksika od poglavarija u dolini rijeke Mississippi. Za
komunikaciju Meksika i Anda bilo je potrebno ili pomorsko putovanje ili dugi lanac kopnenih
kontakata kroz usko, šumovito i nikad urbanizirano područje istmusa Darien. Zato su Ande,
zapadna Afrika i dolina rijeke Mississippi zapravo bili jako izolirani od društava s pismom.
To ne znači da su ta društva bez pisma bila potpuno izolirana. U zapadnu Afriku su na
kraju iz Plodnog polumjeseca preko Sahare stigle domaće životinje, a zatim i utjecaj islama,
uključujući i arapsko pismo. Kukuruz se iz Meksika proširio u Ande, a nešto sporije i u dolinu
rijeke Mississippi. No već smo u 10. poglavlju vidjeli da su sjeverno-južne osi i ekološke
barijere u Africi i u Amerikama usporavale širenje domaćih biljaka i životinja. Povijest pisma
uočljivo nam ilustrira sličan utjecaj geografije i ekologije na širenje ljudskih izuma.
13. POGLAVLJE
Majka nužnosti
Arheolozi koji su iskapali antičku minojsku palaču na lokalitetu Festu na otoku Kreti,
otkrili su 3. srpnja 1908. jedan od najznamenitijih predmeta u povijesti tehnologije. Na prvi
pogled, nije to bilo ništa posebno: tek mala, plosnata, neobojena okrugla pločica tvrdo pečene
gline, promjera 16,5 centimetara. Pri pomnijem pregledu vidjelo se da je svaka strana diska
prekrivena znakovima nekog pisma, koji su počivali na krivulji koja je pet puta spiralno
zavijala u smjeru kazaljke na satu, od ruba diska prema njezinu središtu. Ukupno 241 znak ili
slovo bili su uredno razdvojeni urezanim okomitim crtama u skupine od po nekoliko znakova,
koji možda prikazuju riječi. Pisac je sigurno vrlo pomno isplanirao i sastavio disk, počevši
pisati na rubu i ispunjavajući sav dostupni prostor duž spiralne crte - nije mu ponestalo mjesta
kad je došao do središta (256. str.).
Od dana kad je otkriven, pa sve do danas, taj je disk zagonetka za povjesničare pisma.
Broj različitih znakova (45) navodi na zaključak da je riječ o slogovnom pismu, a ne alfabetu,
no pismo još nije dešifrirano, a znakovi se oblikom razlikuju od znakova svih drugih poznatih
pisama. U 89 godina od otkrića tog diska, nije otkriven nijedan drugi primjer tog neobičnog
pisma. Dakle, ne zna se je li to predstavnik autohtonog pisma s Krete ili je na nju uvezen.
Jedna strana dvostranog diska iz minojske palače u Festu.
Za povjesničare tehnologije, disk iz Festa još je više zbunjujuć; budući da je
procijenjeno da potječe iz otprilike 1700. pr. Kr., disk je najstariji tiskani dokument na svijetu.
Naime, nije bio ispisan rukom (kao što su svi tekstovi kasnijih krećanskih pisama linear A i
linear B), nego su znakovi na disk bili utisnuti žigovima s izbočenim reljefom dok je još bio
mekan (nakon toga je disk stvrdnut pečenjem). Tiskar je očito imao skup od barem 45 žigova jedan za svaki znak koji vidimo na disku. Izrada tih žigova sigurno je bila dugotrajan i
mukotrpan posao, pa je teško vjerovati da su izrađeni samo da bi se tiskao jedan jedini
dokument. Tkogod ih je rabio, vjerojatno je imao mnogo toga za pisati. S takvim žigovima,
vlasnik je mogao brže i urednije izrađivati kopije, nego da je sve te složene znakove svaki put
ponovno urezivao rukom.
Disk iz Festa preteča je budućih nastojanja da se razvije tiskarstvo, u kojem su se
također koristili izrezbareni tipografski znakovi ili blokovi, ali se njima otiskivala tinta na papir,
umjesto da se njih bez tinte utiskuje u glinu. Međutim, do takvih je pokušaja došlo tek 2500
godina poslije u Kini te 3100 godina poslije u srednjovjekovnoj Europi. Zbog čega ta rana
tiskarska tehnologija diska iz Festa nije bila usvojena diljem Krete i drugdje diljem antičkog
Sredozemlja? Zbog čega je ta metoda tiska bila izumljena oko 1700. pr. Kr. na Kreti, a ne u
nekom drugom trenutku u Mezopotamiji, Meksiku ili bilo kojem drugom antičkom središtu
pisanja? Zbog čega je nakon toga bilo potrebno tisuće godina da bi se toj osnovnoj ideji
dodala tinta i preša te dobio tiskarski stroj? Zbog svega toga taj je disk ozbiljan izazov za
povjesničare. Ako su izumi tako idiosinkrastični i nepredvidivi, kako se čini na primjeru tog
diska, onda su možda pokušaji poopćavanja u povijesti tehnologije unaprijed osuđeni na
propast.
Tehnologija, u obliku oružja i transporta, pruža izravna sredstva uz pomoć kojih su
neki narodi proširili svoja područja i pokorili druge narode. To tehnologiju čini vodećim
uzrokom globalnog tijeka povijesti. No zbog čega su stanovnici Euroazije, a ne američki
Indijanci ili subsaharski Afrikanci, bili ti koji su izumili vatreno oružje, prekooceanske brodove
i čeličnu opremu? Razlike se protežu i na većinu drugih važnih tehnoloških unapređenja, od
tiskarskih strojeva do stakla i parnih strojeva. Zbog čega su svi ti izumi euroazijski? Zbog
čega su svi Novogvinejci i australski urođenici još 1800. koristili kameno oruđe slično onom
koje su još prije nekoliko tisuća godina odbacili stanovnici Euroazije i najvećeg dijela Afrike,
iako su neke od najbogatijih zaliha bakrene rude na Novoj Gvineji, a željezne rude u
Australiji? Sve te činjenice objašnjavaju nam zbog čega većina laika pretpostavlja da su
stanovnici Euroazije po svojoj domišljatosti i inteligenciji nadmoćni u usporedbi s ostalim
narodima.
S druge strane, ako se kontinentalne razlike u razvoju tehnologije ne mogu objasniti
biološkim svojstvima ljudskog mozga, kako se mogu objasniti? Alternativno gledište oslanja se
na herojsku teoriju izuma. Čini se da je tehnološki napredak u velikoj mjeri plod domišljatosti
malobrojnih i rijetkih genija, kao što su bili Johannes Gutenberg, James Watt, Thomas Edison i
braća Wright. Svi su oni bili Europljani ili potomci europskih doseljenika u Americi.
Europljani su bili i Arhimed i drugi rijetki geniji u antičko doba. Jesu li se takvi geniji jednako
vjerojatno mogli roditi i na Tasmaniji ili u Namibiji? Zar povijest tehnologije ovisi tek o pukoj
slučajnosti, koja određuje mjesto na kojem će se roditi malobrojni izumitelji?
Prema drukčijem gledištu, to nije pitanje domišljatosti pojedinca, nego sklonosti
inovaciji cijelog društva. Čini se da su neka društva beznadno konzervativna, okrenuta prema
sebi i neprijateljska prema promjeni. To je bar dojam mnogih zapadnjaka koji su doživjeli
ozbiljna razočaranja pri pokušaju da pomognu narodima Trećeg svijeta. Činilo se da su
pripadnici tih naroda, kao pojedinci, savršeno inteligentni, no da je problem u njihovim
društvima. Kako bi se inače objasnilo zbog čega Aboridžini sjevernoistočne Australije nisu
uspjeli usvojiti lukove i strijele, a gledali su kako ih upotrebljavaju otočani Torresova tjesnaca,
s kojima su trgovali? Mogu li sva društva cijelog jednog kontinenta biti tako nesklona
tehnologiji, da bi se time objasnio puževski korak razvoja tehnologije u tim dijelovima svijeta?
U ovom poglavlju napokon ćemo se uhvatiti ukoštac sa središnjim problemom ove knjige:
pitanjem zbog čega se tehnologija razvijala tako različitim brzinama na različitim kontinentima.
***
Polazna točka za našu raspravu je uobičajeno gledište, koje sažeto opisuje poslovica
"Nužnost je majka izuma". To jest, izumi navodno nastaju kad u društvu postoji
nezadovoljena potreba: proširilo se shvaćanje da je neka tehnologija nezadovoljavajuća ili
ograničavajuća. Potencijalni izumitelji, potaknuti izgledom za zaradu ili slavu, uočavaju tu
potrebu i nastoje je zadovoljiti. Jedan od njih napokon dolazi do rješenja koje je bolje od
postojeće, nezadovoljavajuće tehnologije. Društvo usvaja to rješenje, ako je ono spojivo s
njegovim vrijednostima i ostalim tehnologijama.
Vrlo je malo izuma koji potvrđuju to zdravorazumsko gledište na prijeku potrebu kao
majku izuma. Usred Drugoga svjetskog rata, 1942., vlada SAD-a osnovala je projekt Manhattan
s izričitim ciljem razvijanja tehnologije potrebne za gradnju atomske bombe, prije nego što u
tome uspije nacistička Njemačka. Projekt je uspio za tri godine, a stajao je 2 milijarde dolara
(danas više od 20 milijardi dolara). Drugi sličan primjer je kad je 1794. Eli Whitney izumio
stroj za čišćenje pamuka (cotton gin), kao nadomjestak za naporno ručno čišćenje pamuka
uzgojenog na američkom Jugu, te kad je James Watts 1769. izumio parni stroj da bi riješio
problem crpljenja vode iz britanskih rudnika ugljena.
Ti nas primjeri navode na pogrešnu pretpostavku da su i ostali glavni izumi bili
odgovor na uočenu prijeku potrebu. Zapravo, mnoge izume (ili čak većinu izuma) smislili su
ljudi poticani radoznalošću ili sklonošću za prtljanje i krparenje, a da se pritom nisu vodili
nikakvim naumom da udovolje propisanom zahtjevu. Nakon što je spravu izumio, izumitelj je
počeo tragati za mogućom primjenom. Tek nakon što se sprava već dosta vremena doista
upotrebljavala, kod potrošača se počeo razvijati osjećaj da im je "potrebna". Neke druge sprave
izumljene su da bi služile jednoj svrsi, a na kraju su se počele mnogo više primjenjivati u
druge, nepredviđene svrhe. Možda će vas iznenaditi da takvim izumima u potrazi za
namjenom pripada većina glavnih tehnoloških proboja modernog doba - od aviona do
automobila, preko motora s unutrašnjim izgaranjem i električne žarulje, do fonografa i
tranzistora. Dakle, često je izum majka nužnosti, a ne obratno.
Dobar primjer je povijest fonografa, najoriginalnijeg izuma jednog od najvećih
modernih izumitelja, Thomasa Edisona. Kad je 1877. Edison sastavio svoj prvi fonograf,
objavio je članak u kojem je predložio deset mogućih načina upotrebe svog izuma. U to je
uključio zapisivanje oporuka ("posljednjih riječi ljudi na samrtničkoj postelji"), snimanje
knjiga za slabovidne osobe, oglašavanje vremena na satu, te poučavanje pravilnog izgovora.
Reprodukcija glazbe nije bila visoko na Edisonovoj listi prioriteta. Nakon nekoliko godina,
Edison je rekao svom asistentu da taj njegov izum nema komercijalnu vrijednost. Nakon još
nekoliko godina, predomislio se i počeo prodavati fonografe - ali kao strojeve za diktiranje
dopisa u uredima. Kad su drugi poduzetnici izumili džubokse u kojima se fonograf koristio za
puštanje popularne glazbe nakon ubacivanja novčića, Edison je prigovarao takvoj
"ponižavajućoj" upotrebi, koja je odvlačila pažnju od ozbiljne upotrebe njegova izuma u
uredima. Tek dvadesetak godina poslije, Edison je nevoljko priznao da je glavna korist od
njegova izuma to što omogućuje snimanje i puštanje glazbe.
Motorno vozilo je još jedan izum čija nam se namjena danas čini očitom. Međutim,
nije izumljen kao odgovor na bilo kakvu konkretnu potrebu. Kad je Nikolaus Otto 1866.
sagradio svoj prvi benzinski motor, konji su ljudima služili za kopneni transport već gotovo
6000 godina, a počele su se upotrebljavati i parne željeznice. Tada nije bilo krize dostupnosti
konja, niti su ljudi bili nezadovoljni željeznicom.
Ottov stroj je bio slab, težak i visok dva metra, pa baš nije izgledao kao uspješna
zamjena za konje. Benzinski motori dovoljno su se poboljšali tek 1885., kad je Gottfried
Daimler uspio jedan takav motor montirati na bicikl i tako stvoriti prvi motocikl; prvi kamion
Daimler napravio je tek 1896.
Motorna vozila su 1905. još uvijek bile skupe, nepouzdane igračke za bogataše. Narod
je bio posve zadovoljan konjima i željeznicom sve do Prvoga svjetskog rata, kad je vojska
zaključila da su joj kamioni doista potrebni. Intenzivno zajedničko poslijeratno lobiranje
proizvođača kamiona i vojske napokon je uvjerilo javnost da su kamioni doista potrebni, pa su
počeli zamjenjivati konjske zaprege u industrijaliziranim zemljama. No ta je promjena trajala
50 godina čak i u najvećim američkim gradovima.
Izumitelji su često morali dugo ustrajati u svom krparenju, bez postojanja javne
potrebe za određenim izumom, već i zbog toga što su prvi modeli bili odveć nesavršeni da bi
bili korisni. Prve kamere, pisaće mašine i televizori bili su jednako grozni kao i dva metra
visoki Ottov motor. Zbog toga je izumitelju teško predvidjeti hoće li njegov grozni prototip
napokon naći korisnu primjenu, što bi jamčilo opravdanost ulaganja još više vremena i novca
u razvoj tog izuma. U SAD-u se svake godine odobri oko 70.000 patenata, od kojih tek mali
broj na kraju dospije do stadija komercijalne proizvodnje. Na svaki veliki izum koji se
napokon uspije primijeniti u praksi, dolaze stotine drugih koji to ne uspiju. Čak i izumi koji
udovoljavaju namjeni za koju su isprva dizajnirani, mogu se poslije pokazati mnogo
pogodnijima za zadovoljavanje neke druge, nepredviđene potrebe. James Watt je parni stroj
smislio za crpljenje vode iz rudnika, no stroj je ubrzo zatim primijenjen u pamučnim
mlinovima, a nakon toga (uz mnogo veći profit) kao pogonski stroj lokomotiva i brodova.
***
Dakle, zdravorazumsko poimanje izuma, s kojim smo počeli raspravu, dovodi nas do
obrata u uobičajenim ulogama izuma i potrebe. Takvo shvaćanje previše ističe i važnost
rijetkih genija, poput Watta i Edisona. Tu takozvanu "herojsku teoriju izuma" potiče i patentni
zakon, jer podnositelj patentnog zahtjeva mora dokazati izvornost izuma. Zato izumitelji
imaju financijski poticaj da omalovaže ili zanemare rad prethodnika. Sa stajališta odvjetnika
koji se bavi patentnim pravom, idealni izum je onaj koji je nastao bez preteča, kao što je
Atena kao odrasla božica iskočila iz Zeusove glave.
U stvarnosti, čak i kad su u pitanju najslavniji i ključni moderni izumi, iza odvažne
tvrdnje "X je izumio Y" vuku se sjene preteča. Primjerice, redovito nam govore: "James Watt
je izumio parni stroj 1769.", navodno nadahnut promatranjem pare koja se dizala iz grlića
čajnika. Usprkos toj sjajnoj izmišljotini, Watt je zapravo došao na ideju o svom stroju dok je
popravljao parni stroj koji je još prije 57 godina izumio Thomas Newcomen; takvih je strojeva
u Engleskoj do tada već bilo izrađeno više od stotinu. Isto tako, Newcomenov stroj slijedio je
nakon parnog stroja koji je 1698. patentirao Englez Thomas Savery, a prije toga je parni stroj
dizajnirao (ali ne i napravio) Francuz Denis Papin 1680.; preteče svih njih bile su ideje
nizozemskog znanstvenika Christiaana Huygensa i ostalih izumitelja. Time ne želimo reći da
Watt nije bitno unaprijedio Newcomenov stroj (tako što je dodao zasebni kondenzator pare i
dvotaktni cilindar), baš kao što je i Newcomen bio bitno unaprijedio Saveryjev stroj.
Slična je povijest i svih ostalih primjereno dokumentiranih modernih izuma. Heroj
kojem se izum obično pripisuje, zapravo je sljednik prethodnih izumitelja koji su imali slične
ciljeve i napravili određene nacrte, djelatne modele, ili (kao u slučaju Newcomenova parnog
stroja) komercijalno uspješne modele. Edisonov slavni "izum" žarulje sa žarnom niti, u noći 21.
listopada 1879., bio je poboljšanje niza drugih žarulja sa žarnom niti koje su drugi izumitelji
patentirali od 1841. do 1878. Slično tome, avionu braće Wright s ljudskom posadom i
pogonskim motorom prethodili su motorizirani avion bez posade Samuela Langleyja i "glider"
Otta Lilienthala (s posadom ali bez motora); Samuel Morse izumio je telegraf kojem su
prethodili telegrafi koje su izumili Joseph Henry, William Cooke i Charles Wheatstone; a Eli
Whitney izumio je stroj za čišćenje pamuka kratke stabljike (pamuk iz unutrašnjosti), koji je
bio poboljšanje oruđa kojim se već tisućama godina čistio pamuk duge stabljike (Sea Island
pamuk).
Time opet ne želimo reći da Watt, Edison, braća Wright, Morse i Whitney nisu
spomenute strojeve znatno poboljšali i tako bitno uvećali (ili prvi put omogućili) njihov
komercijalni uspjeh. Oblik u kojem je izum napokon usvojen možda bi bio nešto drukčiji bez
doprinosa priznatih izumitelja. No za naše je svrhe važno pitanje bi li se opći tijek svjetske
povijesti bitno promijenio da se u određeno vrijeme na određenom mjestu nije rodio neki
genijalni izumitelj. Odgovor je jasan: takva osoba nikad nije ni postojala. Svi priznati slavni
izumitelji imali su sposobne prethodnike i nasljednike, a svoja su poboljšanja ostvarili u
vrijeme u kojem je društvo bilo u stanju upotrebljavati njihov proizvod. Vidjet ćemo da je
tragedija heroja koji je usavršio žigove kojima je ispisan disk iz Festa u tome što je on (ili ona)
smislio nešto što društvo u kojem je živio nije bilo u stanju iskoristiti u širim razmjerima.
***
Dosadašnje primjere navodio sam iz područja modernih tehnologija, jer je povijest tih
izuma dobro poznata. Dva glavna zaključka su da se tehnologija razvija kumulativno, a nije
izolirano djelo heroja, te da se većina korisnih primjena otkriva tek nakon što izum već postoji
- izum najčešće nije odgovor na uočenu potrebu i predviđenu namjenu. Ti zaključci zasigurno
se u mnogo većoj mjeri mogu primijeniti na nedokumentiranu povijest drevne tehnologije. Kad
su lovci skupljači ledenog doba u svojim ognjištima uočili sprženi pijesak i ostatke vapnenca,
nikako nisu mogli predvidjeti dugu i postupnu akumulaciju niza često nehotičnih otkrića, koja
će na kraju dovesti do prvih staklenih prozora u antičkom Rimu (početkom nove ere); isto tako
nisu mogli na temelju prvih predmeta s površinskom glazurom (oko 4000. pr. Kr.) predvidjeti
prve samostalne predmete od stakla u Egiptu i Mezopotamiji (oko 2500. pr. Kr.) ni prve
staklene posude (oko 1500. pr. Kr.).
Ne znamo ništa o tome kako su nastali ti prvi pocakljeni predmeti. Pa ipak, možemo
zaključiti kakve su bile metode prapovijesnih izumitelja, promatrajući današnji tehnološki
"primitivne" narode, kao što su oni s kojima sam radio na Novoj Gvineji. Već sam spomenuo
njihovo poznavanje stotina lokalnih vrsta biljaka i životinja te detaljno znanje o jestivosti,
ljekovitosti i drugim korisnim namjenama tih vrsta. Novogvinejci su mi opisivali desetke vrsta
stijena u svom okolišu, a dobro su poznavali tvrdoću, boju, način pucanja pri udaru i kalanju,
te moguće primjene za svaku vrstu. Sve su to znanje prikupili promatranjem i metodom
pokušaja i pogreške. Imao sam priliku vidjeti kako se proces "izumljivanja" odvija kad god na
terenski rad, u područje udaljeno od njihovih domova, sa sobom povedem Novogvinejce.
Neprekidno u šumi uočavaju i skupljaju nepoznate predmete, nešto s njima kombiniraju, a
katkad im se učine dovoljno korisnima da ih ponesu natrag u naselje. Isti proces uočavam kad
napuštam logor, a mjesni stanovnici dođu pokupiti što je ostalo. Igraju se s predmetima koje
sam odbacio i nastoje shvatiti mogu li im ti predmeti korisno poslužiti. Nema problema s
odbačenim limenim konzervama: ponovno ih upotrebljavaju kao posude. No druge predmete
iskušavaju za namjene bitno različite od one za koju su proizvedeni. Može li ova žuta olovka
poslužiti kao ukras, provučen kroz probušenu ušnu resicu ili nosni septum? Je li ovaj komad
razbijenog stakla dovoljno oštar i čvrst da bi ga se koristilo kao nož? Eureka!
Sirovine dostupne drevnim ljudima bile su prirodni materijali poput kamena, drveta,
kosti, kože, vlakana, gline, pijeska, vapnenca i minerala; svega je toga bilo u velikoj
raznolikosti i izobilju. Ljudi su od tih materijala postupno naučili obrađivati i pretvarati u
oruđe samo određene vrste kamena, drveta i kostiju; samo neke vrste gline pretvarati u
lončariju i opeke; samo određene smjese pijeska, vapnenca i ostale "prljave prašine" pretvarati
u staklo; te obrađivati dostupne čiste mekane metale, poput bakra i zlata, zatim taliti metale iz
rudača i na kraju obrađivati tvrde metale poput bronce i željeza.
Dobra ilustracija povijesti pokušaja i pogrešaka jest postupni razvoj baruta i benzina iz
početnih sirovina. Zapaljive prirodne produkte lako je uočiti, npr. kad smolasta cjepanica
eksplodira u logorskoj vatri. Do 2000. pr. Kr., stanovnici Mezopotamije su iz zagrijanog
stjenastog asfalta dobivali tone petroleja. Antički Grci znali su korisno upotrijebiti različite
smjese petroleja, katrana, smole, sumpora i živog vapna kao zapaljivo oružje, kojima su ciljeve
pogađali uz pomoć katapulta, strijela, vatrenih bombi i brodova. Srednjovjekovni islamski
alkemičari dobro su se uvježbali u destilacijama, koje su razvili za proizvodnju alkohola i
parfema, a onda znali iskoristiti i za destilaciju petroleja u njegove frakcije, od kojih su se neke
pokazale još moćnijim zapaljivim sredstvima. Izbacivana u granatama, raketama i torpedima, ta
zapaljiva sredstva imala su ključnu ulogu u konačnoj pobjedi islama nad križarima. Do tog
vremena, Kinezi su uočili da je osobita smjesa sumpora, ugljena i salitre, koja je poslije postala
poznata kao barut, posebno eksplozivna. Islamska kemijska rasprava iz otprilike 1100. opisuje
sedam recepata za pravljenje baruta, a rasprava iz 1280. nudi više od 70 recepata pogodnih za
vrlo različite namjene (jedan za rakete, drugi za topove).
Kad je u pitanju destilacija petroleja nakon srednjeg vijeka, kemičari u 19. stoljeću
otkrili su da su srednje frakcije destilacije korisne kao gorivo za uljne svjetiljke. Kemičari su
odbacili najhlapljiviju frakciju (benzin) kao nepogodan otpadni proizvod - sve dok nije
otkriveno da je to idealno gorivo za motore s unutrašnjim izgaranjem. Tko danas pamti da je
benzin, gorivo moderne civilizacije, nastao kao još jedan izum u potrazi za namjenom?
***
Nakon što izumitelj otkrije namjenu za novu tehnologiju, sljedeće što mora učiniti jest
da uvjeri društvo da tu tehnologiju usvoji. Puko posjedovanje veće, brže, moćnije sprave za
obavljanje nekog posla nije jamstvo da će ta sprava biti spremno prihvaćena. Nebrojene takve
tehnologije ili nisu bile uopće usvojene ili su usvojene tek nakon duljeg otpora. Poznati primjeri
neprihvaćanja su odbijanje Kongresa SAD-a da financira razvoj nadzvučne letjelice 1971., to što
svijet neprekidno odbija prihvatiti učinkovito dizajniranu tipkovnicu, te uporna nespremnost
Britanije da prihvati električnu rasvjetu. Što je to što društvo potiče da neki izum prihvati?
Počnimo uspoređivanjem prihvatljivosti različitih izuma u istom društvu. Čini se da na
prihvaćanje izuma utječu barem četiri čimbenika.
Prvi i posve očiti čimbenik je relativna ekonomska prednost u usporedbi s postojećom
tehnologijom. Kotači su u modernim industrijskim društvima vrlo korisni, no nisu bili korisni u
nekim drugim društvima. Drevni stanovnici Meksika izumili su vozila s kotačima na osi kao
igračke, ali ne kao prijevozna sredstva. To nam se čini nevjerojatnim, dok ne shvatimo da
drevni Meksikanci nisu imali životinje koje bi se moglo upregnuti u vozila s kotačima, pa zato
kotači nisu pružali prednost u usporedbi s ljudskom snagom.
Drugi čimbenik je društvena vrijednost i prestiž, koji može nadvladati ekonomsku korist
(ili nedostatak ekonomske koristi). Danas milijuni ljudi kupuju traperice s potpisom (designer
jeans) koje su dvostruko skuplje od jednako trajnih traperica bez imena (generic jeans) - jer
društvena "prestižnost" imena vrijedi mnogo više od dodatnog troška. Slično tome, u Japanu
se i dalje koristi poprilično nespretan sustav pisanja kanji, češće od učinkovitih alfabeta ili
japanskog slogovnog pisma kana, koje je i učinkovitije od kanjija - zato što je tako velik
prestiž vezan uz pismo kanji.
Treći čimbenik je kompatibilnost s postojećim interesima i uloženim kapitalom. Ova je
knjiga, poput gotovo svakog pisanog dokumenta koji ste ikad čitali, tipkana na QWERTY
tipkovnici, koja se tako zove prema redoslijedu šest slova smještenih sasvim lijevo u njezinu
gornjem redu. Možda to zvuči nevjerojatno, no takav raspored tipki na tipkovnici uveden je
1873., kao pravi primjer pobjede anti-inženjeringa. Takav dizajn tipkovnice upotrebljava cijeli
niz perverznih trikova, smišljenih kako bi osobu natjerali da tipka što sporije - primjerice,
najučestalija slova raspršena su po svim redovima tipkovnice ili su zbijena na lijevu stranu (na
kojoj dešnjaci koriste svoju "slabiju" ruku). Razlog za uvođenje tih naizgled
kontraproduktivnih obilježja je ovaj: pisaće mašine iz 1873. "zaglavile" bi se ako bi se
prebrzo kucalo po susjednim tipkama - zato su proizvođači morali usporiti korisnike! Kad su
tehnička poboljšanja pisaćih mašina eliminirale tu vrstu problema, pokusi s učinkovito
dizajniranim tipkovnicama 1932. pokazali su da bi te nove tipkovnice omogućile dvostruko
brže tipkanje uz 95% manje napora. No do tada su QWERTY tipkovnice pustile dubok i čvrst
korijen. Investirani interesi stotina milijuna korisnika QWERTY tipkovnica, učitelja
strojopisa, prodavača pisaćih mašina i računala, te proizvođača, uspješno priječe svaki
pokušaj poboljšanja tipkovnica već dulje od 60 godina.
Možda vam priča o QWERTY tipkovnici zvuči smiješno, no u mnoge slične primjere
uključeni su mnogo ozbiljniji ekonomski razlozi. Zbog čega danas Japan dominira svjetskim
tržištem tranzistorskih elektroničkih proizvoda za potrošače, do te mjere da to narušava
trgovačku ravnotežu SAD-a i Japana, kad su tranzistori izumljeni i patentirani u SAD-u?
Zbog toga što je tvrtka Sony licencijska prava za tranzistore otkupila od tvrtke Western
Electric u vrijeme kada su američki proizvođači elektroničke opreme eksperimentirali s
modelima s vakuumskim cijevima i nisu se bili voljni natjecati s vlastitim proizvodima. Zbog
čega su dvadesetih godina britanski gradovi još uvijek rabili plinsku uličnu rasvjetu, dugo
nakon što su američki i njemački gradovi prešli na električnu uličnu rasvjetu? Zbog toga što su
u Britaniji općinske vlasti jako mnogo novca uložile u plinsku rasvjetu, pa su smišljale razne
zakonske zapreke i teškoće za suparničke proizvođače električne energije.
Posljednji čimbenik koji utječe na prihvaćanje novih tehnologija jest lakoća kojom se
uočava prednost te tehnologije. Godine 1340., kad vatreno oružje još nije stiglo u veći dio
Europe, dva engleska plemića (grof od Derbyja i grof od Salisburyja) našli su se u Španjolskoj
u bitki kod Tarifa, gdje su se Arapi protiv Španjolaca borili topovima. Impresionirani onim
što su vidjeli, plemići su uveli topove u englesku vojsku, koja ih je prihvatila s entuzijazmom
i već šest godina nakon toga upotrijebila ih protiv francuske pješadije u bitki kod Crecyja.
***
Dakle, kotači, traperice s imenom, te QWERTY tipkovnice ilustriraju nam raznolike
razloge zbog kojih isto društvo nije jednako sklono svim izumima. I obratno, prihvaćanje
istog izuma jako varira među suvremenim društvima. Svi smo čuli za navodno točno
poopćavanje da su seoska društva Trećeg svijeta manje sklona inovacijama u usporedbi s
industrijskim društvima koja su prihvatila zapadnjački način života. Čak i u okviru
industrijaliziranog svijeta, neka su područja mnogo sklonija prihvaćanju od drugih. Takve
razlike, kad bi postojale na razini kontinenata, mogle bi objasniti zbog čega se na nekim
kontinentima tehnologija razvijala brže nego na drugim. Primjerice, ako su sva društva
australskih urođenika zbog nečega pružala jednaki otpor promjenama, to bi moglo objasniti
zbog čega su nastavili upotrebljavati kameno oruđe nakon što se metalno oruđe pojavilo na
svim drugim kontinentima. Kako nastaju razlike u sklonosti različitih društava?
Povjesničari tehnologije predložili su popis od barem 14 čimbenika koji te razlike
objašnjavaju. Jedan je očekivani dugi životni vijek, koji bi, barem u načelu, potencijalnim
izumiteljima morao pružiti godine potrebne za skupljanje tehničkog znanja, kao i strpljivost i
osjećaj sigurnosti da se mogu upustiti u duge razvojne programe koji će tek s odgodom uroditi
plodom. Zato je modernom medicinom znatno produljeni životni vijek možda pridonio
nedavnom ubrzavanju ritma inventivnosti.
Sljedećih pet čimbenika tiče se ekonomije ili organizacije društva: (1) Dostupnost
jeftine robovske radne snage u klasičnim vremenima navodno je u to doba obeshrabrivala
izumitelje, a danas nedostatak radne snage ili njezina skupoća potiču traganje za tehnološkim
rješenjima. Primjerice, najava da će se promijeniti imigracijska politika i tako spriječiti
dolazak jeftine sezonske radne snage iz Meksika na farme u Kaliforniji, bila je izravni poticaj
za razvoj rajčica koje se mogu brati strojevima. (2) Patentni i drugi zakoni o vlasništvu na
današnjem Zapadu štite vlasnička prava izumitelja i nagrađuju inovacije, dok nedostatak
takve zaštite u modernoj Kini obeshrabruje izumitelje. (3) Moderna industrijska društva
pružaju izdašne mogućnosti za tehničko obrazovanje, kao što je činio i srednjovjekovni islam,
a ne čini moderni Kongo. (4) Moderni kapitalizam jest, a ekonomija antičkog Rima nije bila,
organiziran tako da je potencijalno korisno ulagati kapital u razvoj tehnologije. (5) Snažno
izraženi individualizam u društvu SAD-a omogućuje uspješnim izumiteljima da zaradu zadrže
za sebe, dok snažne obiteljske veze na Novoj Gvineji dovode do toga da se svakom tko počne
zarađivati novac pridružuje desetak rođaka koji očekuju da ih se primi na stan, hrani i
podržava.
Sljedeća četiri predložena objašnjenja više su ideološka, nego ekonomska ili
organizacijska: (1) Spremnost na preuzimanje rizika, oblik ponašanja ključan za izumiteljske
napore, u nekim je društvima mnogo rašireniji nego u drugima. (2) Znanstveni pogled na svijet
jedinstveno je obilježje društava Europe nakon renesanse, a na njemu se u velikoj mjeri temelji
moderna tehnološka premoć Europe. (3) Snošljivost prema različitim gledištima i hereticima
potiče inovativnost, dok je izrazito tradicionalni svjetonazori (kao u Kini, gdje se ističe
klasika antičke Kine) paraliziraju. (4) Religije se jako razlikuju po svom odnosu prema
tehnološkoj inovaciji: tvrdi se da su za izume osobito pogodne neke varijante judaizma i
kršćanstva, dok su osobito nepogodne neke varijante islama, hinduizma i brahmanizma.
Svih tih deset hipoteza je prihvatljivo. No nijedna od njih nema nikakve nužne
povezanosti s geografijom. Ako patentna prava, kapitalizam i određene religije doista potiču
tehnologiju, što je potaknulo selekciju tih čimbenika u Europi nakon srednjeg vijeka, ali ne i u
suvremenoj Kini ili Indiji?
Barem se smjer u kojem je tih deset čimbenika utjecalo na tehnologiju čini jasnim.
Posljednja četiri predložena čimbenika - rat, centralizirana vlada, klima i obilje resursa nemaju dosljedne učinke: katkad tehnologiju potiču, a katkad je inhibiraju. (1) Rat je kroz
povijest često bio vodeći poticaj za tehnološke inovacije. Primjerice, golema ulaganja u razvoj
nuklearnog oružja tijekom Drugoga svjetskog rata, te u avione i kamione tijekom Prvoga
svjetskog rata, pokrenula su posve nova tehnološka područja. No ratovi mogu i razorno
unazaditi tehnološki razvoj. (2) Snažna centralizirana vlada potaknula je razvoj tehnologije
potkraj 19. stoljeća u Njemačkoj i Japanu, a uništila razvoj u Kini nakon 1500. (3) Mnogi
stanovnici sjeverne Europe pretpostavljaju da tehnologija cvate u područjima oštre klime, gdje
je bez nje nemoguć opstanak, a mnogo slabije napreduje u područjima blage klime, u kojima nije
potrebna odjeća, a banane navodno padaju sa stabala ravno u usta. Suprotno tome je shvaćanje
da blaga klima ljudima pruža slobodno vrijeme za bavljenje inovacijama, umjesto da se
neprekidno bore za goli opstanak. (4) Traje rasprava i o tome je li razvoj tehnologije potaknut
obiljem ili siromaštvom resursa u okolišu. Obilni resursi mogli bi poticati razvoj izuma koji te
resurse koriste, kao što je tehnologija mlinova u kišovitoj i rijekama bogatoj sjevernoj Europi no zbog čega se onda tehnologija mlinova nije još brže razvila na Novoj Gvineji, koja je još
kišovitija? Sječa i razaranje šuma u Britaniji navode se kao razlog poticanja razvoja
tehnologije ugljena; no zbog čega isti takav učinak nije imala pretjerana sječa šuma u Kini?
Ovime nismo iscrpli popis navodnih uzroka zbog kojih se društva razlikuju prema
svojoj sklonosti novim tehnologijama. Što je još gore, sva ta približna objašnjenja zaobilaze
pitanje o krajnjim, pozadinskim čimbenicima. To se možda čini obeshrabrujućim nedostatakom
u našem nastojanju da shvatimo tijek povijesti, jer je tehnologija nedvojbeno bila jedna od
najmoćnijih pokretačkih sila. Međutim, argumenti će nam pokazati kako nam ta raznolikost
neovisnih čimbenika tehnoloških inovacija zapravo olakšava, a ne otežava, razumijevanje
globalnog tijeka povijesti.
***
Ključno pitanje o prethodno navedenom popisu čimbenika jest: postoje li sustavne
razlike tih čimbenika od kontinenta do kontinenta koje bi bile odgovorne za pojavu
kontinentalnih razlika u stupnju tehnološkog razvoja? Većina laika i mnogi povjesničari, bilo
izrijekom ili prešutno, pretpostavljaju da je odgovor na to pitanje potvrdan. Primjerice,
prošireno je uvjerenje da australski urođenici kao skupina imaju neka zajednička ideološka
obilježja koja pridonose njihovoj tehnološkoj zaostalosti: navodno su bili (ili još uvijek jesu)
konzervativni, te žive u zamišljenom prošlom "dobu snova" iz vremena postanka svijeta,
umjesto da se okrenu praktičnim načinima poboljšanja svog sadašnjeg stanja. Poznati afrički
povjesničar Afrikance je opisao kao okrenute sebi, bez potrebe za širenjem i napredovanjem
kakva je karakteristična za Europljane.
No sve se takve tvrdnje temelje na čistoj spekulaciji. Nitko nikad nije proučio veći
broj društava sličnog društvenoekonomskog statusa na dva različita kontinenta, pa time
dokazao postojanje sustavnih ideoloških razlika među narodima ta dva kontinenta. Umjesto
toga, uobičajena argumentacija vrti se u krugu: na temelju postojanja tehnoloških razlika
pretpostavi se postojanje ideoloških razlika koje su uzrok tih tehnoloških razlika.
Na Novoj Gvineji redovito uočavam da se tamošnja društva urođenika međusobno
jako razlikuju po prevladavajućim svjetonazorima. Baš kao i u industrijaliziranoj Europi i
Americi, na tradicionalnoj Novoj Gvineji postoje društva koja se opiru promjenama, a
neposredno do njih postoje inovativna društva koja selektivno usvajaju nove pristupe.
Posljedica toga je da su poduzetnija društva prihvatila zapadnjačku tehnologiju i sad je
upotrebljavaju za svladavanje i osvajanje svojih konzervativnih susjeda.
Primjerice, kad su Europljani 1930-ih prvi put stigli na gorske visoravni na istoku
Nove Gvineje, "otkrili" su desetke dotad posve izoliranih plemena iz kamenog doba; pleme
Chimbu pokazalo se osobito agresivnim u usvajanju zapadnjačke tehnologije. Kad su
pripadnici plemena Chimbu vidjeli kako bijeli doseljenici sade plantaže kave, odmah su i
sami počeli uzgajati kavu kao usjev za prodaju. Godine 1964. susreo sam nepismenog
pedesetogodišnjeg pripadnika Chimbu plemena, rođenog u društvu koje i dalje upotrebljava
kameno oruđe i još nosi tradicionalnu suknjicu od trave. Obogatio se uzgojem kave, dobitak
od 100.000 dolara iskoristio za kupnju pilane i velikog voznog parka kamiona za prijevoz kave
i drveta. Nasuprot tome, susjedni gorštaci Daribi, s kojima sam radio osam godina, osobito su
konzervativni i nova tehnologija ih ne zanima. Kad je u njihovo područje sletio prvi
helikopter, kratko su zastali da ga promotre, a zatim se vratili uobičajenim poslovima;
pripadnici plemena Chimbu odmah bi se počeli cjenkati da ga unajme. Posljedica toga je da
Chimbu sad prodiru u područje Daribija, preuzimaju plantaže, a Daribije svode na svoje
zaposlenike na plantažama.
I na svakom drugom kontinentu, neka urođenička društva pokazala su se vrlo
spremnima za selektivno prihvaćanje običaja i tehnologije stranaca, te uspješno uklapanje u
vlastito društvo. Narod Ibo u Nigeriji jednako je poduzetan kao i pleme Chimbu na Novoj
Gvineji. Danas je u SAD-u najbrojnije pleme američkih Indijanaca pleme Navalio, koje je u
vrijeme dolaska Europljana bilo tek jedno od nekoliko stotina plemena. No Navaho Indijanci
pokazali su se vrlo žilavima i sposobnima za selektivno prihvaćanje inovacija. Uveli su
zapadnjačke boje u proizvodnju tkanina, postali su izrađivači srebrnog nakita i rančeri, a
danas voze kamione iako i dalje žive u tradicionalnim naseljima.
I među navodno konzervativnim australskim urođenicima postoje receptivna i
konzervativna društva. Jedna su krajnost starosjedioci Tasmanije, koji su upotrebljavali
kameno oruđe i nakon što je ono u Europi napušteno još prije nekoliko desetaka tisuća
godina, a bilo je napušteno čak i u najvećem dijelu kontinentalne Australije. Druga su krajnost
neke ribarske starosjedilačke skupine u jugoistočnom dijelu Australije, koje su razvile složene
tehnologije održavanja ribljih populacija, uključujući gradnju kanala, riječnih brana i trajnih
zamki, tj. ograđenih područja vode za zadržavanje riba.
Dakle, razvoj i prihvaćanje izuma jako se razlikuju među različitim društvima na istom
kontinentu. Također se razlikuju i u istom društvu u različitim razdobljima. Islamska društva
Bliskog istoka danas su relativno konzervativna i nisu na prvoj crti napretka tehnologije. No
srednjovjekovni islam u istom tom području bio je tehnološki napredan i otvoren za inovacije.
Tada je na tom području bilo mnogo više pismenih stanovnika nego u suvremenoj Europi; u
tolikoj je mjeri usvojeno naslijede klasične grčke civilizacije da su nam mnoga klasična djela
antičke Grčke danas poznata samo putem arapskih kopija; tu su izumljeni ili usavršeni mlinovi
pogonjeni vjetrom (vjetrenjače) i plimnim valovima; tu je nastala trigonometrija i trokutasta
jedra (latin sails, franc, voile latine - dakle, latinska jedra, jer su bila uobičajena na
Sredozemlju; to su trokutasta jedra na štapu koji je postavljen pod kutem od 45° u odnosu na
glavni jarbol); tu je došlo do velikog napretka metalurgije, mehaničkog i kemijskog
inženjerstva, te metoda navodnjavanja; napokon, tu su prihvaćeni papir i barut iz Kine i
preneseni dalje u Europu. U srednjem vijeku, protok tehnologije uglavnom je bio od islama u
Europu, a ne kao danas, iz Europe u islamske zemlje. Taj smjer protoka počeo se mijenjati tek
oko 1500.
I u Kini su inovacije znatno oscilirale kroz vrijeme. Sve do 1450., Kina je u vezi s
tehnologijom bila mnogo inovativnija i naprednija od Europe, naprednija i od
srednjovjekovnog islama. Dugom popisu kineskih izuma pripadaju: pomične ustave na
kanalima, lijevano željezo, bušenje dubokih bušotina, učinkovite uzde i orma za uprezanje
životinja, barut, najviša jedra na brodu, magnetni kompasi, pokretna tipografska slova, papir,
porculan, tiskarstvo (ako se izuzme disk iz Festa), središnje postolje za kormilo na krmi
broda, te vrtne tačke s jednim kotačem i dvije ručke. Kina je zatim prestala biti inovativna, a
razloge za to pokušat ćemo razumjeti u posljednjem poglavlju (epilogu ove knjige). I obratno,
danas Zapadnu Europu i iz nje izvedena društva Sjeverne Amerike smatramo predvodnicima
modernog svijeta glede tehnoloških inovacija - no sve do kasnog srednjeg vijeka, tehnologija
je u Zapadnoj Europi bila manje razvijena nego u bilo kojem drugom "civiliziranom"
području Starog svijeta.
Dakle, nije točno da postoje kontinenti s društvima sklonim inovacijama, te kontinenti
s konzervativnim društvima. Na bilo kojem kontinentu, u bilo kojem razdoblju, postoje i
inovativna i konzervativna društva. Osim toga, sklonost inovacijama oscilira kroz vrijeme i
unutar istog područja.
Kad se bolje razmisli, to je baš ono što bi se i očekivalo, ako inovativnost društva
određuju brojni neovisni čimbenici. Bez detaljnog poznavanja svih tih čimbenika, inovativnost
postaje nepredvidiva. Zato se u društvenim znanostima i dalje raspravlja o specifičnim
razlozima za promjenu tehnološke sklonosti u islamskom svijetu, Kini i Europi, te razlozima
zbog kojih su plemena Chimbu, Ibo i Navaho spremnije prihvatila novu tehnologiju od svojih
susjeda. No ako proučavamo globalni tijek povijesti, nije nam bitno što su bili specifični
razlozi u spomenutim slučajevima. To mnoštvo čimbenika koji utječu na inovativnost zapravo (i
paradoksalno) povjesničarima olakšava istraživanja tako što društvene varijacije u
inventivnosti pretvara u suštinski nasumične varijable. To znači da će u bilo kojem razdoblju,
ako uzmemo u obzir dovoljno veliko područje (npr. cijeli kontinent), određeni dio društava
vrlo vjerojatno biti inovativan.
***
Kako zapravo nastaju inovacije? U svim društvima, uz iznimku samo nekoliko posve
izoliranih društava u prošlosti, veliki ili najveći dio nove tehnologije nije izumljen lokalno,
nego je posuđen od drugih društava. Relativna važnost lokalnih i posuđenih izuma uglavnom
ovisi o dva čimbenika: lakoći izuma određene tehnologije, te blizini susjednih društava.
Neki izumi potječu izravno iz upotrebe prirodnih sirovina. Takvi su izumi u povijesti
nastali neovisno mnogo puta, u različito vrijeme i na različitim mjestima. Primjer o kojem
smo već detaljno raspravili jest uzgoj biljaka, do čega je došlo u barem devet neovisnih
središta. Drugi primjer je lončarstvo, koje je moglo nastati na temelju promatranja svojstava
gline (vrlo proširene prirodne sirovine) pri sušenju ili zagrijavanju. Lončarstvo se pojavilo u
Japanu prije otprilike 14.000 godina, u Plodnom polumjesecu i Kini prije otprilike 10.000
godina, a zatim i u području Amazone, Sahela u Africi, jugoistočnom dijelu SAD-a te
Meksiku.
Primjer mnogo težeg izuma jest pisanje, jer vam ideja o tome neće sinuti dok
promatrate bilo kakve prirodne materijale. Vidjeli smo u 12. poglavlju da je pismo neovisno
nastalo na samo nekoliko mjesta, a abeceda je, čini se, nastala samo jedanput u cijeloj
povijesti. Ostali takvi teški izumi su vodenični kotač, kružni žrvanj, zupčanici, magnetni
kompas, vjetrenjače i camera obscura; svi su ti izumi tek jedanput ili dvaput nastali u Starom
svijetu, a nijednom u Novom svijetu.
Takvi složeni izumi obično su se stjecali posuđivanjem, jer su se širili brže nego što
su se mogli neovisno lokalno izumiti. Jasan primjer je kotač, za koji prve dokaze o postojanju
imamo oko 3400. pr. Kr. u blizini Crnog mora, a zatim se nekoliko sljedećih stoljeća
pojavljuje u brojnim područjima Europe i Azije. Svi ti rani kotači Starog svijeta imali su
osobit dizajn: solidni kolut drveta spojen debelim daskama - umjesto koluta sa žbicama.
Nasuprot tome, jedini kotači u društvima američkih Indijanaca (prikazani na meksičkim
keramičkim posudama) sastojali su se od samo jednog koluta, što navodi na zaključak o drugom,
neovisnom izumu kotača - što je i očekivano, s obzirom na ostale dokaze o izoliranosti Novog
svijeta u odnosu na civilizacije Starog svijeta.
Nije moguće da se isti osobiti dizajn kotača Starog svijeta slučajno i ponavljano
javljao na mnogim odvojenim mjestima u Starom svijetu, u razmaku od samo nekoliko
stoljeća, nakon 7 milijuna godina ljudske povijesti bez kotača. Umjesto toga, kotač se iz
područja u kojem je izumljen naglo širio i na zapad i na istok diljem Starog svijeta zbog svoje
upotrebljivosti. Ostali primjeri složenih tehnologija koje su se diljem drevnog Starog svijeta
širile i na istok i na zapad, iz jednog zapadnoazijskog izvorišta, jesu: brave na vratima,
koloturi, kružni žrvnjevi, vjetrenjače i - abeceda. Primjer širenja tehnologije u Novom svijetu
je metalurgija, koja se iz Anda preko Paname proširila do Srednje Amerike.
Kad se u društvu pojavi široko primjenjiv i koristan izum, obično se širi na jedan od
dva načina. Prvi način je da neko društvo čuje o određenom izumu ili ga vidi, pa ga usvoji.
Drugi način je da, zahvaljujući izumu, društvo stekne bitnu prednost u odnosu na okolna
društva, pa ih prevlada ili čak posve istisne (ako izum pruža dovoljno veliku prednost).
Jednostavan primjer je širenje mušketa među plemenima Maora na Novom Zelandu. Jedno
maorsko pleme, Ngapuhi, preuzelo je muškete od europskih trgovaca oko 1818. U sljedećih
15 godina, Novim Zelandom harali su takozvani Ratovi mušketa, u kojima su plemena bez
mušketa ili nabavila muškete ili su ih pokorila prethodno naoružana plemena. Ishod sukoba
bio je da se tehnologija mušketa do 1833. proširila cijelim Novim Zelandom: sva preživjela
plemena Maora sad su posjedovala muškete.
Kad društvo usvoji novu tehnologiju od društva koje ju je izumilo, do širenja može doći u
različitim kontekstima kojima pripadaju miroljubiva trgovina (npr. pri širenju tranzistora iz
SAD-a u Japan 1954.), špijunaža (krijumčarenje svilenih buba iz jugoistočne Azije na Srednji
istok 552.), emigracija (širenje francuskog stakla i tehnika manufakture odjeće diljem Europe,
posredstvom 200.000 hugenota koji su iz Francuske protjerani 1685.) te rat. Ključni primjer
rata bilo je prenošenje kineskih tehnika izrade papira u zemlje islama, kad je arapska vojska
porazila kinesku vojsku u bitki na rijeci Talas u središnjoj Aziji 751., pa među ratnim
zatočenicima otkrila nekoliko proizvođača papira i dovela ih u Samarkand da tamo počnu
manufakturnu proizvodnju papira.
U 12. poglavlju vidjeli smo da su u kulturološko širenje uključeni bilo detaljni "nacrti,
tj. modeli" bilo tek neodređene ideje koje potiču ponovno izumljivanje detalja. Dok smo te
mogućnosti u 12. poglavlju ilustrirali na primjeru širenja pisma, one vrijede i za širenje
tehnologije. U prethodnom odlomku dali smo primjer kopiranja modela, a prijenos kineske
tehnologije porculana u Europu primjer je "rastegnutog" širenja ideja. Porculan je sitnozrnata i
prozirna vrsta keramike, a izumljen je u Kini u 7. stoljeću. Kad je putem svile u 14. stoljeću
počeo stizati u Europu (bez informacija o tome kako se izrađuje), silno su mu se divili, a
mnogi su ga neuspješno pokušali oponašati. Tek je 1707. njemački alkemičar Johann Bottger,
nakon dugog eksperimentiranja s procesima i smjesama različitih minerala i glina, otkrio
pravo rješenje i osnovao danas slavnu proizvodnju porculana Meissen. Više-manje neovisni
kasniji eksperimenti u Francuskoj i Engleskoj doveli su do proizvodnje Sevres, Wedgwood i
Spode porculana. Dakle, lončari u Europi morali su sami ponovno izumiti kineske metode za
manufakturu, no na to su bili potaknuti uvezenim uzorcima konačnog proizvoda.
***
Ovisno o svom geografskom položaju, društva se razlikuju po tome koliko spremno
prihvaćaju tehnologiju od drugih društava. Najizoliraniji narod na svijetu u nedavnoj povijesti
bili su starosjedioci Tasmanije, koji su bez oceanskih plovila živjeli na otoku udaljenom od
Australije, koja je već po sebi bila najizoliraniji kontinent. Stanovnici Tasmanije nisu imali
kontakta s drugim društvima kroz 10.000 godina, a posjedovali su isključivo tehnologiju koju
su sami izumili. Australci i Novogvinejci, koje od azijskog kontinenta odvaja lanac
indonezijskih otoka, primili su tek nekoliko izuma iz Azije. Društva najpogodnija za prihvat
izuma širenjem, bila su društva dobro uklopljena u glavne kontinente. U tim društvima
tehnologija se najbrže razvijala, jer su akumulirali ne samo vlastite izume, nego i izume drugih
društava. Primjerice, srednjovjekovni islam, čije je središte bilo u Euroaziji, prihvaćao je izume
iz Indije i Kine, a naslijedio je znanje antičke Grčke.
Važnost širenja, te geografskog položaja koji ga omogućuje, slikovito nam ilustriraju neki
(inače neshvatljivi) primjeri društava koja su odbacila moćne tehnologije. Skloni smo
pretpostaviti da korisne tehnologije, kad ih se jednom usvoji, neizbježno traju sve dok ih ne
potisnu bolje tehnologije. U stvarnosti, tehnologije treba ne samo usvojiti nego ih treba i
održavati, što ovisi i o brojnim nepredvidivim čimbenicima. Svako društvo prolazi kroz
razdoblja društvenih pokreta ili moda, tijekom kojih ekonomski beskorisne stvari postaju
cijenjene, a korisne stvari privremeno gube na vrijednosti. Danas, kad su gotovo sva društva na
Zemlji međusobno povezana, ne možemo zamisliti modu koja bi se toliko razmahala da dovede
do stvarnog odbacivanja važne tehnologije. Društvo koje bi se privremeno okrenulo protiv
moćne tehnologije i dalje bi gledalo kako se ta tehnologija upotrebljava u susjednim
društvima, pa bi je moglo ponovno steći širenjem (ili bi ga susjedna društva u protivnom
slučaju pokorila). Međutim, takve mode mogu potrajati u izoliranim društvima.
Slavan primjer tiče se odbacivanja vatrenog oružja u Japanu. Vatreno je oružje u Japan
stiglo 1543., kad su dva portugalska avanturista, naoružana arkebuzama (primitivna vrsta
vatrenog oružja) stigla na kineskom teretnom brodu. Japance se to novo oružje tako dojmilo
da su naredili da počne autohtona proizvodnja vatrenog oružja, pa su jako unaprijedili
tehnologiju i već 1600. posjedovali brojnije i bolje vatreno oružje od bilo koje druge zemlje
na svijetu.
No bilo je i čimbenika koji su djelovali protiv prihvaćanja vatrenog oružja u Japanu. U
zemlji su postojale brojne ratničke klase, samuraji, za koje je mač bio i klasni simbol i djelo
vrhunskog umijeća (a i sredstvo za pokoravanje nižih klasa). Dio japanskog ratovanja do tada
bile su pojedinačne borbe samuraja mačevalaca na otvorenom, koji bi izgovarali ritualne
govore i ponosili se elegantnom i dostojanstvenom borbom. Takvo je ponašanje postalo
suicidalno u sukobu s vojnicima seljacima, koji bi samuraje nedostojanstveno raznijeli vatrenim
oružjem. Osim toga, vatreno oružje bilo je strani izum, pa ga se počelo prezirati poput drugih
stranih stvari u Japanu nakon 1600. Vlada koju su nadzirali samuraji prvo je ograničila
proizvodnju vatrenog oružja na samo nekoliko gradova, zatim je kao uvjet za proizvodnju
uvela licencije, te ih je počela izdavati samo za vatreno oružje koje se proizvodilo za potrebe
vlade, a napokon je tako smanjila narudžbe vatrenog oružja, da je Japan ponovno ostao bez
upotrebljivog vatrenog oružja.
I među suvremenim europskim vladarima bilo je onih koji su prezirali vatreno oružje i
nastojali ograničiti njegovu dostupnost. No takve mjere u Europi nikad nisu bile osobito
učinkovite, jer bi svaku zemlju koja bi privremeno odbacila vatreno oružje brzo pregazili
susjedi s puškama i topovima. Samo zbog toga što je bio mnogoljudno i izolirano otočje,
Japan si je mogao priuštiti odbacivanje tako moćne nove vojne tehnologije. Njegova sigurnost
u izolaciji prekinuta je 1853., kad je buka topova s brodova američke flote komodora Perryja
uvjerila Japance da opet moraju početi proizvoditi vatreno oružje.
To odbacivanje vatrenog oružja, te odbacivanje brodova u Kini (kao i mehaničkih
satova i tkalačkih strojeva na vodeni pogon), dobro su poznati povijesni primjeri tehnoloških
obrata u izoliranim ili poluizoliranim društvima. Do drugih takvih obrata dolazilo je u
prapovijesno doba. Ekstremni primjer su starosjedioci Tasmanije, koji su odbacili čak i oruđe
od kostiju i ribolov, te time bili društvo s najjednostavnijom tehnologijom u modernom
svijetu (vidi 15. poglavlje). Australski urođenici možda su bili usvojili, a zatim odbacili, lukove
i strijele. Otočani Torresova tjesnaca odbacili su kanue, a stanovnici otoka Gaua su ih prvo
odbacili, a zatim ponovno prihvatili. Lončarstvo je napušteno diljem Polinezije. Većina
Polinežana, kao i mnogi Melanežani, odbacili su upotrebu lukova i strijela u ratovanju. Polarni
Eskimi postupno su izgubili lukove, strijele i kajake, a Dorset Eskimi tako su ostali bez
lukova i strijela, lučnih svrdla i pasa.
Takvi, isprva bizarni, primjeri dobro ilustriraju ulogu geografije i širenja u povijesti
tehnologije. Bez širenja, prihvaća se manje tehnologija, a više postojećih tehnologija opet se
izgubi.
***
Budući da tehnologija potiče razvoj novih tehnologija, važnost širenja izuma
potencijalno premašuje važnost izvornog izuma. Povijest tehnologije je primjer takozvanog
autokatalitičnog procesa: to jest, procesa koji s vremenom postaje sve brži, jer katalizira
samog sebe. Danas nam je dojmljiva eksplozija tehnologije nakon industrijske revolucije, no
jednako je dojmljiva bila srednjovjekovna eksplozija u usporedbi s onom u brončanom dobu,
koja je opet bila bitno opsežnija od one u gornjem paleolitiku.
Jedan od razloga zbog kojeg je tehnologija sklona katalizirati vlastiti razvoj jest da
napredak ovisi o prethodnom svladavanju jednostavnijih problema. Primjerice, poljodjelci u
kamenom dobu nisu izravno prešli na kopanje i obradu željeza, za što su potrebne peći s
visokom temperaturom. Umjesto toga, metalurgija željeznih ruda nastala je iz tisuća godina
ljudskog iskustva s prirodnim nalazištima čistih metala (bakra i zlata) koji su bili dovoljno
meki da ih se bez zagrijavanja moglo iskovati u neki pogodan oblik. Nastala je i iz tisuća
godina razvoja jednostavnih peći za izradu lončarije, te za ekstrakciju bakrene rude i izradu
bakrenih legura (bronce), za koje nisu potrebne tako visoke temperature kao za željezo, I u
Plodnom polumjesecu i u Kini, željezni predmeti postali su uobičajeni tek nakon gotovo 2000
godina iskustva s metalurgijom bronce. U doba dolaska Europljana, koji su prekinuli neovisnu
putanju razvoja Novog svijeta, ta su društva tek počela izrađivati predmete od bronce i još
nisu poznavala tehnologiju izrade predmeta od željeza.
Drugi glavni razlog autokatalize jest to što nove tehnologije i materijali omogućuju
stvaranje dodatnih novih tehnologija procesom rekombinacije. Primjerice, zbog čega se
tiskarstvo eksplozivno širilo srednjovjekovnom Europom nakon što je Gutenberg 1455. tiskao
svoju Bibliju, a ne nakon što je nepoznati majstor otisnuo disk iz Festa 1700. pr. Kr.?
Djelomično objašnjenje jest to da su srednjovjekovni tiskari mogli u jednu cjelinu spojiti šest
tehnoloških unapređenja, od kojih većina nije bila dostupna majstoru iz Festa. Od tih
unapređenja - papira, tiskanja pokretnim tiskarskim slovima, metalurgije, tiskarskih strojeva,
tinte i pisma - papir i ideja tiskanja pokretnim slovima stigli su u Europu iz Kine.
Gutenbergov izum lijevanih tiskarskih slova iz metalnih kalupa, radi rješavanja potencijalno
kobnog problema neujednačene veličine slova, ovisio je o višestrukom napretku u metalurgiji:
čeliku za slovne žigove (punce, engl. letter punches), legurama mjedi i bronce (a zatim i
čelika) za izradu slovnih kalupa, olovu za izradu kalupa, te leguri kositara, cinka i olova za
izradu tiskarskih slova. Gutenbergova preša razvijena je iz prethodnih knjigoveških
tijeskova/preša (engl. screw presses) koje su se koristile za pravljenje vina i maslinova ulja, a
tiskarska tinta bila je poboljšana verzija postojećih vrsta tinte, s uljnom podlogom. Alfabetska
pisma, koja je srednjovjekovna Europa naslijedila iz tri tisućljeća dugog razvoja alfabeta, bila
su osobito pogodna za tiskanje s pokretnim slovima, jer se iz kalupa moralo izliti samo
nekoliko desetaka različitih vrsta slova, za razliku od nekoliko tisuća znakova koji bi bili
potrebni za kinesko pismo.
Glede svih šest unapređenja, autor diska iz Festa, u usporedbi s Gutenbergom, imao je
na raspolaganju mnogo slabije tehnologije koje bi se mogle iskoristiti za tisak. Medij za
pisanje bila je glina, mnogo veća i teža od papira. Metalurško umijeće, tinta i preše na Kreti
1700. pr. Kr. bili su mnogo primitivniji od onih u Njemačkoj 1455., tako da je znakove u disk
trebalo utiskivati rukom, a ne iz kalupa izlivenim pokretnim slovima u metalnom okviru,
premazanim tintom, te pritisnutima prešom. Pismo na disku bilo je slogovno pismo s više
znakova koji su bili složenijeg oblika, u usporedbi s latinicom koju je upotrebljavao Gutenberg.
Zbog svega toga, tehnologija tiskanja diska iz Festa bila je mnogo nespretnija i pružala je malo
prednosti u odnosu na pisanje rukom, za razliku od Gutenbergova tiskarskog stroja. Uza sve te
tehnološke nedostatke, disk iz Festa otisnut je u doba kad je poznavanje pisma bilo ograničeno
na malobrojne pisare u palačama i hramovima. Zato je malo kome bio potreban prekrasni
proizvod autora tog diska, a nije bilo ni osobitog poticaja za ulaganje u izradu nekoliko
desetaka potrebnih ručnih žigova. Nasuprot tome, potencijalno masovno tržište za tisak u
srednjovjekovnoj Europi potaknulo je brojne investitore da Gutenbergu posude novac.
***
Ljudska tehnologija razvijala se od prvog kamenog oruđa, još prije dva i pol milijuna
godina, do laserskog pisača iz 1996. kojim je tiskan rukopis ove knjige i koji je zamijenio moj
već zastarjeli laserski pisač iz 1992. Na početku je brzina razvoja bila vrlo spora, gotovo
neprimjetna, zato što su prolazile stotine tisuća godina bez uočljive promjene kamenog oruđa,
jer nema dostupnih dokaza o predmetima izrađenim od drugih materijala. Tehnologija se danas
razvija tako brzo da se o tome izvješćuje u dnevnim novinama.
U toj dugoj povijesti ubrzanog razvoja, mogu se izdvojiti dva važna skoka naprijed.
Prvi, do kojeg je došlo između 100.000 i 50.000 godina u prošlosti, vjerojatno je bio
omogućen genetičkom promjenom naših tijela: evolucijom današnje anatomske grade koja je
omogućila govor ili funkcije mozga, ili i jedno i drugo. Taj skok naprijed doveo je do izrade
oruđa od kostiju, kamenog oruđa za samo jednu namjenu, te oruđa sastavljenog od više
dijelova. Drugi je skok bio posljedica usvajanja sjedilačkog načina života, što se u različitim
područjima svijeta dogodilo u različito vrijeme - u nekima već prije 13.000 godina, a u
drugima još ni danas. Taj prijelaz na sjedilački način života bio je uglavnom vezan uz početak
proizvodnje hrane, zbog čega smo morali ostati u blizini naših polja s usjevima, voćnjaka i
skladišta viškova hrane.
Sjedilački način života bio je odlučan za povijest tehnologije, jer je ljudima omogućio
gomilanje neprenosive imovine. Nomadski lovci skupljači ograničeni su na tehnologiju koju
sa sobom mogu nositi. Ako se često selite i nemate vozila ili teretne životinje, onda sa sobom
nosite samo djecu, oružje i goli minimum drugih prijeko potrebnih stvari koje su dovoljno
male da ih se može nositi. Ne možete se natovariti lončarijom i tiskarskim strojevima dok
selite iz logora u logor. Ta praktična teškoća može objasniti nevjerojatno ranu pojavu nekih
tehnologija, nakon čega je došlo do dugog zastoja u njihovu daljnjem razvoju. Primjerice,
najstarije dokazane preteče keramike su figurine od pečene gline, nastale prije 27.000 godina
na području današnje Češke, davno prije nastanka najstarijih poznatih posuda od pečene gline
(prije 14.000 godina u Japanu). Na istom području u Češkoj, u to isto doba, otkriveni su
najstariji dokazi o pletenju i tkanju, koje zatim naizgled nestaje sve do najstarijih sačuvanih
košara prije otprilike 13.000 godina, te najstarije sačuvane pletene odjeće, stare oko 9000
godina. Unatoč tim vrlo ranim prvim koracima, ni lončarstvo ni tkalačko umijeće nisu
napredovali sve dok ljudi nisu prešli na sjedilački način života i tako riješili problem
prenošenja lonaca i tkalačkih stanova.
Osim što je omogućila sjedilački način života, a time i gomilanje imovine, proizvodnja
hrane bila je odlučna za povijest tehnologije zbog još jednog razloga. Prvi put u ljudskoj
povijesti postalo je moguće razvijanje ekonomski specijaliziranih društava, koja se sastoje od
stručnjaka koji ne proizvode hranu, a hrane ih seljaci. No već smo u drugom dijelu ove knjige
vidjeli da je na različitim kontinentima proizvodnja hrane nastala u različito vrijeme. Osim
toga, u ovom smo poglavlju pokazali da lokalna tehnologija, i u vezi s podrijetlom i u vezi s
održljivošću, ovisi ne samo o lokalnom izumu nego i o širenju tehnologije iz drugih područja.
Zbog toga se tehnologija obično najbrže razvijala na kontinentima s malo geografskih i
ekoloških zapreka širenju, bilo unutar kontinenta bilo na druge kontinente. Napokon, svako
novo društvo na kontinentu ima mogućnost izuma i usvajanja tehnologija, jer se društva jako
razlikuju po svojoj inovativnosti. Zato, ako su ostale stvari jednake, tehnologija se najbrže
razvija u velikim produktivnim područjima s brojnim ljudskim populacijama i potencijalnim
izumiteljima te mnogim društvima koja se međusobno natječu.
Sažmimo sada kako su varijacije ta tri čimbenika - vrijeme početka proizvodnje hrane,
zapreke širenju, te veličina ljudske populacije - doveli izravno do tih vidljivih
interkontinentalnih razlika u razvoju tehnologije. Euroazija (u praksi uključuje i sjevernu
Afriku) najveća je svjetska kopnena masa, a obuhvaća najviše društava koja se međusobno
natječu, s dva najstarija središta proizvodnje hrane: Plodnim polumjesecom i Kinom. Njezina
istočno-zapadna glavna os omogućila je da se mnogi izumi, nastali u jednom dijelu Euroazije,
relativno brzo šire na društva smještena na sličnoj geografskoj širini i sa sličnom klimom kao i
u drugim dijelovima Euroazije. Njezina širina duž kraće osi (sjever-jug) bitno je veća od uske
Panamske prevlake koja spaja obje Amerike. U Euroaziji nema velikih ekoloških barijera koje
bi presijecale glavne osi kontinenta, kao što je slučaj u Amerikama i Africi. Dakle, geografske
i ekološke zapreke širenju tehnologije bile su manje izražene u Euroaziji nego na drugim
kontinentima. Zahvaljujući svim tim čimbenicima, Euroazija je bila kontinent na kojem je
ubrzanje tehnološkog razvoja nakon pleistocena najranije počelo i dovelo do najveće lokalne
akumulacije različitih tehnologija.
Sjevernu i Južnu Ameriku sporazumno smatramo zasebnim kontinentima, no one su
povezane nekoliko milijuna godina, imaju slične povijesne probleme i može ih se promatrati
kao cjelinu u usporedbi s Euroazijom. Obje Amerike zajedno druga su najveća kopnena masa,
no bitno manja od Euroazije. Međutim, imaju fragmentiranu geografiju i ekologiju: Panamska
prevlaka, široka samo 65 kilometara, geografski presijeca obje Amerike, kao što ih ekološki
presijecaju kišne šume istmusa Darien i pustinja sjevernog Meksika. Ta pustinja odvajala je
napredna društva Mezoamerike od onih u Sjevernoj Americi, a istmus je odvajao napredna
društva Mezoamerike od onih u Andama i na području Amazone. Osim toga, glavna os
Amerika nalazi se u smjeru sjever-jug, što znači da glavnina širenja mora teći stupnjem
geografskih širina (a time i različitih klima), umjesto da djeluje duž iste geografske širine.
Primjerice, kotači su izumljeni u Srednjoj Americi, a lame su pripitomljene u središnjem
dijelu Anda do 3000. pr. Kr., no 5000 godina nakon toga još se nisu spojili jedina teretna
životinja i jedini kotač u Amerikama - iako je udaljenost koja je razdvajala društva Maja u
Srednjoj Americi od sjeverne granice carstva Inka (1900 kilometara) mnogo manja od 9500
kilometara koje su razdvajale kotače i konje u Francuskoj i Kini. Čini se da ti čimbenici
objašnjavaju zbog čega su obje Amerike tehnološki zaostale za Euroazijom.
Subsaharska Afrika je treća kopnena masa po veličini, znatno manja od Amerika.
Najvećim dijelom ljudske povijesti, iz Euroazije se mnogo lakše moglo stupiti u Afriku nego u
obje Amerike, no Sahara je bila velika ekološka barijera koja je subsaharsku Afriku odvajala
od Euroazije i Sjeverne Afrike. Sjeverno-južna os Afrike bila je dodatna zapreka širenju
tehnologije, kako između Euroazije i subsaharske Afrike tako i unutar same subsaharske regije.
Kao ilustraciju te zapreke možemo istaknuti da su lončarstvo i metalurgija željeza nastali (ili
su u nju stigli) u podtučju Sahela u subsaharskoj Africi (sjeverno od ekvatora), otprilike u isto
vrijeme kao i u području zapadne Europe. Međutim, lončarstvo nije došlo do južnog kraja
Afrike sve do pojave kršćanstva, a metalurgija se nije proširila kopnom do južnog kraja sve
dok je svojim brodovima nisu donijeli Europljani.
Tablica 13.1. Ljudske populacije po kontinentima.
Kontinent
Euroazija i sjeverna Afrika
Euroazija
Sjeverna Afrika
Sjeverna i Južna Amerika
Subsaharska Afrika
Australija
Populacija 1990. Površina (km2)
4.120,000.000
62,670.000
(4.000,000.000)
(55,680.000)
(120,000.000)
(6,990.000)
736,000.000
42,470.000
535,000.000
23,560.000
18,000.000
7,700.000
Napokon, Australija je najmanji kontinent. Vrlo mala količina oborina te slaba
plodnost velikog dijela Australije, čine je u praksi još manjom, kad je u pitanju kapacitet
izdržavanja ljudske populacije. Australija je i najizoliraniji kontinent. Osim toga, ondje nikad nije
nastala autohtona proizvodnja hrane. Svi ti čimbenici zajedno Australiju čine jedinim
kontinentom koji je do danas ostao bez metalnih artefakata.
Tablica 13.1. te čimbenike prikazuje u brojčanom obliku, uspoređujući kontinente s
obzirom na njihovu današnju površinu i gustoću stanovništva. Nastanjenost kontinenata prije
10.000 godina, neposredno prije razvoja proizvodnje hrane, nije nam poznata, no sigurno su
relativne vrijednosti bile slične, jer je većina područja u kojima se danas proizvodi najviše
hrane bila plodna i za lovce skupljače prije 10.000 godina. Razlike u veličini populacija vrlo
su uočljive: Euroazija (sa sjevernom Afrikom) ima gotovo 6 puta više stanovnika od Amerika,
gotovo 8 puta više od Afrike, a 230 puta više od Australije. Veće populacije znače više
izumitelja i kompetitivnija društva. Tablica 13.1. već nam sama po sebi uvelike objašnjava
zbog čega su vatreno oružje i čelik nastali u Euroaziji.
Svi ti učinci kontinentalnih razlika u površini, broju stanovnika, lakoći širenja, te
početku proizvodnje hrane, koji su djelovali na početni razvoj tehnologije, s vremenom su
postajali sve snažniji, zato što je razvoj tehnologije autokatalitični proces. Time je znatna
početna prednost Euroazije pretvorena u golemu prednost do 1492. - zbog osobite geografije
Euroazije, a ne zbog osobito napredne inteligencije njezinih stanovnika. Medu
Novogvinejcima koje poznajem ima potencijalnih Edisona. No oni su svoju genijalnost
usmjerili na tehnološke probleme koji su u skladu s njihovom situacijom: problem
preživljavanja u džunglama Nove Gvineje, a ne problem sastavljanja fonografa.
14. POGLAVLJE
Od egalitarizma do kleptokracije
Dok sam 1979. s prijateljima misionarima letio iznad udaljene i močvarne kotline na
Novoj Gvineji, uočio sam nekoliko koliba, međusobno udaljenih kilometrima. Pilot mi je
objasnio da je, negdje u tom blatnom prostoru ispod nas, skupina indonezijskih lovaca na
krokodile nedavno naišla na grupu novogvinejskih nomada. Obje su se grupe uspaničile, pa je
susret završio tako što su Indonežani ustrijelili nekoliko Novogvinejaca.
Moji prijatelji misionari nagađali su da ti nomadi pripadaju skupini Fayu, s kojom još
nije uspostavljen kontakt, a za koje se znalo samo na temelju priča prestravljenih susjeda,
pokrštene skupine nekadašnjih nomada po imenu Kirikiri. Prvi kontakti između došljaka i
skupina Novogvinejaca uvijek su potencijalno opasni, no ovaj je početak bio osobito
neprimjetljiv. Pa ipak, moj prijatelj Doug tamo je odletio helikopterom, u pokušaju da sa
skupinom Fayu uspostavi prijateljske odnose. Vratio se, živ ali potresen, da nam ispriča
pažnje vrijednu priču.
Pokazalo se da Fayu uobičajeno žive kao samostalne obitelji, raštrkane u močvari, koje
se jedanput ili dvaput godišnje okupe da razmijene nevjeste. Dougov posjet poklopio se s
jednim takvim okupljanjem nekoliko desetaka pripadnika plemena Fayu. Za nas je nekoliko
desetaka ljudi malo, uobičajeno okupljanje, no za Fayu to je bio rijedak i zastrašujući događaj.
Ubojice bi se iznenada našli licem u lice s rodbinom svoje žrtve. Primjerice, jedan Fayu
muškarac spazio je muškarca koji mu je ubio oca. Sin je podigao sjekiru i jurnuo na ubojicu,
no prijatelji su ga srušili na tlo; zatim je ubojica sa svojom sjekirom krenuo na srušenog sina,
pa su i njega svladali i svalili na tlo. Obojica su kričali od bijesa, dok su ih drugi držali, sve
dok se nije činilo da su dovoljno iscrpljeni da ih se može pustiti. Ostali muškarci periodično
su izvikivali uvrede jedni drugima, tresli se od bijesa i frustracije, te svojim sjekirama udarali o
tlo. Napetost se nastavljala nekoliko dana trajanja skupa, a Doug se cijelo vrijeme molio da
njegov posjet ne završi nasiljem.
Pleme Fayu sastoji se od otprilike 400 lovaca skupljača, podijeljenih u četiri klana, koji
lutaju područjem od nekoliko stotina kvadratnih kilometara. Prema njihovu svjedočenju,
nekad ih je bilo oko 2000, no populacija se jako smanjila zbog toga što se Fayu međusobno
ubijaju. Nemaju političkih i društvenih mehanizama koje mi smatramo same po sebi
razumljivima za rješavanje ozbiljnih sukoba mirnim putem. Napokon, kao rezultat Dougova
posjeta, jedna skupina pripadnika plemena Fayu pozvala je odvažni par misionara, muža i
ženu, da žive s njima. Taj par ondje živi već dvanaest godina i postupno je uvjerio Fayu da se
odreknu nasilja. Tako su Fayu uvedeni u moderni svijet, gdje ih čeka nesigurna budućnost.
Mnoge druge, prethodno izolirane skupine Novogvinejaca i amazonskih Indijanaca, na
sličan način misionarima duguju svoje uvođenje u moderno društvo. Nakon misionara dolaze
učitelji i liječnici, birokrati i vojnici. Sirenje vlasti i religije tako su međusobno povezani kroz
zabilježenu povijest, bilo da je širenje bilo miroljubivo (kao u slučaju plemena Fayu) ili
nasilno. U slučaju nasilja, često je vlada ta koja organizira osvajanje, a religija ta koja ga
opravdava. Iako su nomadi i plemena katkad uspjeli poraziti organizirane vlade i religije, opća
sklonost u proteklih 13.000 godina bila je da nomadi i plemena gube bitke.
Na kraju posljednjeg ledenog doba, velik dio ljudske populacije živio je u društvima
nalik na današnje društvo plemena Fayu, a nisu postojala mnogo složenija društva. Još 1500.,
manje od 20% svjetskog kopna bilo je obilježeno granicama i podijeljeno na države kojima
upravljaju činovnici i zakoni. Danas, cijelo kopno, osim Antarktike tako je podijeljeno. Potomci
društava koja su prva uspostavila centraliziranu vladu i organiziranu religiju danas vladaju
svijetom. Kombinacija vlade i religije na taj je način djelovala, zajedno sa zaraznim klicama,
pismom i tehnologijom, kao jedan od četiri glavna skupa neposrednih uzroka globalnog tijeka
povijesti. Kako su nastale vlade i religije?
***
Družine Fayu i moderne države dvije su krajnosti spektra ljudskih društava. Moderno
američko društvo i Fayu razlikuju se prema prisutnosti ili odsutnosti profesionalne policije,
gradova, novca, razlike bogatih i siromašnih, te mnogih drugih političkih, ekonomskih i
socijalnih institucija. Jesu li sve te institucije nastale zajedno ili su neke nastale prije drugih?
Odgovor na to pitanje možemo izvesti uspoređujući moderna društva s različitim stupnjevima
organizacije, te analizom pisanih dokumenata ili arheoloških nalaza o društvima u prošlosti i
promatranjem promjena koje se tijekom vremena zbivaju u samim institucijama.
Kulturni antropolozi koji nastoje opisati raznolikost ljudskih društava često društva
dijele u pet-šest kategorija. Svaki takav pokušaj definiranja stadija bilo kojeg evolucijskog ili
razvojnog kontinuuma - bilo da je riječ o glazbenim stilovima, stadijima ljudskog života ili
ljudskim društvima - dvostruko je nesavršen. Prije svega, zbog toga što svaki stadij "izrasta"
iz nekog prethodnog stadija, granice stadija neizbježno su približno određene. (Primjerice, je
li devetnaestogodišnjak adolescent ili mlada odrasla osoba?) Drugo, razvojni slijedovi nisu
nepromjenjivi, pa su primjeri "zgurani" u isti stadij neizbježno različiti. (Brahms i Liszt
okrenuli bi se u grobu da znaju kako ih obojicu svrstavamo u skladatelje romantizma.) Pa ipak,
otprilike razgraničeni stadiji korisna su "kratica" za raspravu o raznolikosti glazbe i ljudskih
društava, ako držimo na umu gore spomenuta ograničenja. U tom duhu, za analizu društava
rabit ćemo jednostavnu klasifikaciju koja ima samo četiri kategorije - družinu (band), pleme
(tribe), poglavariju (chiefdom) i državu (state). (Tablica 14.1)
Članovi
Tablica 14.1. Tipovi društava.
brojnost ljudi
Družina
deseci
stil života
nomadski
temelj odnosa
srodnost
etnicitet i jezik
1
Ekonomija Religija
Način vladanja
odlučivanje, vodstvo
Pleme
stotine
sjedilački:
1 selo
klanovi
srodnika
1
"egalitarno" "egalitarno"
Poglavarija
tisuće
sjedilački: 1
ili više sela
Država
više od 50.000
sjedilački:
brojna sela i gradovi
klasa i prebivalište
klasa i prebivalište
1
centralizirano,
nasljedno
nema je, ili
1 do 2 razine
1 ili više
centralizirano
birokracija
nema je
nema je
brojne razine
monopol na silu i
informacije
ne
ne
da
da
rješavanje sukoba
neformalno
neformalno
zakoni, sudovi
hijerarhija naselja
nema je
nema je
centralizirano
nema je
- glavno selo
opravdava
kleptokraciju?
ne
ne
da
da->ne
proizvodnja hrane
podjela rada
ne
ne
ne->da
ne
razmjena dobara
recipročna
recipročna
da ->intenzivna
ne->da
redistributivna
("doprinosi")
intenzivna
da
redistributivna
("porezi")
glavni grad
Društvo
zemlju nadzire
družina
klan
ne
poglavica
da, na temelju
srodstva
malog opsega
različita tijela
da, no ne na
temelju srodstva
velikog opsega
stratificirano
ne
ne
ropstvo
ne
luksuzna dobra za elitu
ne
ne
da
da
javna arhitektura
ne
ne
ne -> da
da
uvriježena pismenost
ne
ne
ne
često
Vodoravna strelica znači da dotični atribut varira između manje složenih i složenijih društava tog tipa.
Družine su najmanji oblik društvene zajednice, a obično se sastoje od 5 do 80 osoba,
od kojih su većina bliski rođaci, bilo po rođenju bilo na temelju sklopljenih brakova. Zapravo,
družina je proširena obitelj ili skup od nekoliko proširenih obitelji. Danas su družine koje još
uvijek žive autonomno gotovo posve ograničene na najudaljenija područja Nove Gvineje i
Amazone, no još u moderno doba postojale su mnoge druge koje su tek nedavno pripale
nadzoru država ili su asimilirane ili istrijebljene. Takvim družinama pripadaju mnogi (ili
većina) Pigmeji u Africi, lovci skupljači naroda San na jugu Afrike (tzv. Bušmani), australski
urođenici (Aboridžini), Eskimi (Inuit) te Indijanci u nekim resursima siromašnim područjima
Amerika, kao što je Ognjena Zemlja (Tierra del Fuego) te sjeverne borealne šume. Sve te
moderne družine su (ili su bile) nomadske skupine lovaca skupljača, a ne proizvođača hrane
sa stalnim nastambama. Vjerojatno su svi ljudi živjeli u takvim družinama, barem do prije
40.000 godina, a većina je tako živjela još prije 11.000 godina.
Družinama nedostaju mnoge institucije koje uzimamo zdravo za gotovo u vlastitom
društvu. Nemaju jedno trajno naselje ili prebivalište. Svi članovi družine zajedno i ravnopravno
iskorištavaju zemlju na kojoj žive; zemlja nije podijeljena među podskupinama ili pojedincima.
Nema redovite ekonomske specijalizacije, osim glede dobi i spola; sve tjelesno sposobne osobe
tragaju za hranom. Nema formalnih institucija, poput zakona, policije i ugovora, da bi se na
temelju njih rješavali sukobi unutar i između družina. Organizacija družine često se opisuje
kao "egalitarna": nema formalizirane društvene podjele na više i niže klase, nasljednog
poglavara ili monopola na informacije i donošenje odluka. Međutim, termin "egalitarna" ne
treba tumačiti tako da su svi članovi družine jednaki po osobnom prestižu ni da svi jednako
sudjeluju u odlučivanju. Umjesto toga, termin jednostavno znači da je "vodstvo" družine
neformalno i stečeno na temelju kvaliteta pojedinca, kao što su jaka osobnost, snaga,
inteligencija i borilačko umijeće.
Moje iskustvo s družinama potječe iz močvarnih nizinskih područja Nove Gvineje, gdje
živi pleme Fayu. To je područje poznato kao Jezerske visoravni (engl. Lakes Plains). Tamo
još postoje proširene obitelji, sastavljene od nekoliko odraslih osoba, djece i staraca, koje žive
u grubim privremenim nastambama uz rijeke i potoke, a putuju pješice ili kanuima. Zbog čega
narod na Jezerskim visoravnima nastavlja živjeti u nomadskim družinama, kad većina ostalih
naroda Nove Gvineje te gotovo svi narodi u ostalim dijelovima svijeta, danas živi u većim
skupinama i u stalnim naseljima? Zbog toga što u tom području nema guste lokalne
koncentracije resursa, koji bi omogućili da veliki broj ljudi živi zajedno, i nije bilo (sve do
dolaska misionara i njihovih uzgojenih biljaka) autohtonih biljaka koje su mogle poslužiti za
produktivnu poljoprivredu. Glavni sastojak prehrane družine je stablo palme sago, iz čije se
srčike cijedi škrobasti sirup kad palma dozrije. Družine su nomadske, jer moraju ići dalje
nakon što u nekom području posijeku zrela stabla sago palmi. Broj članova družine ostaje
malen i zbog bolesti (osobito malarije), te zbog nedostatka sirovina u močvari (čak i kamen za
pravljenje oruđa mora se pribaviti trgovinom) i ograničene količine hrane koju ljudi u močvari
mogu naći. Slična ograničenja resursa, dostupnih postojećoj ljudskoj tehnologiji, prevladavaju
u onim dijelovima svijeta u kojima su donedavno obitavale takve družine.
Naši najbliži srodnici, gorile, čimpanze i bonobo u Africi, također žive u družinama.
Svi ljudi u prošlosti gotovo su sigurno također živjeli u družinama, sve dok poboljšana
tehnologija pribavljanja hrane nije nekim lovcima skupljačima omogućila prebivanje u
trajnim nastambama, u nekim resursima bogatim područjima. Družina je politička, ekonomska
i društvena organizacija koju smo naslijedili nakon milijuna godina evolucijske povijesti.
Sljedeći razvojni korak dogodio se tek u posljednjih nekoliko desetaka tisuća godina.
***
Prvi viši stadij poslije družine naziva se pleme, koje je veće od družine (obično se
sastoji od nekoliko stotina, a ne desetaka ljudi) i najčešće živi u trajnim naseljima. Međutim,
neka plemena, pa čak i poglavarije, sastavljena su od stočara pastira koji se sezonski
premještaju iz područja u područje.
Primjer plemenske organizacije su gorštaci na Novoj Gvineji, čija je osnovna politička
jedinica prije dolaska kolonijalne vlasti bilo selo ili tijesno povezana skupina sela. Prema
takvoj političkoj definiciji "pleme" je često manje od onoga što bi lingvisti i kulturni
antropolozi definirali kao pleme - naime, skupinu koja dijeli zajednički jezik i kulturu.
Primjerice, počeo sam 1964. raditi među gorštacima iz plemena Fore. Prema lingvističkim i
kulturološkim standardima, tada je bilo 12.000 pripadnika plemena, koji su govorili dva
međusobno razumljiva narječja te živjeli u 65 sela, od kojih je u svakom selu živjelo nekoliko
stotina osoba. No nije postojalo nikakvo političko jedinstvo svih govornika jezične skupine
Fore. Svaki zaselak bio je uključen u kaleidoskopski promjenjiv obrazac ratovanja i
savezništva sa svim susjednim selima, neovisno o tome jesu li susjedi govorili jezik Fore ili
neki drugi jezik.
Plemena, do nedavno neovisna, a danas na različite načine podređena nacionalnim
državama, još nastanjuju velik dio Nove Gvineje, Melanezije i Amazone. O postojanju slične
plemenske organizacije u prošlosti zaključujemo na temelju arheoloških nalaza o naseljima
koja su bila prilično velika, ali im nedostaju ključna arheološka obilježja poglavarija (o čemu
ću govoriti u sljedećim odlomcima). Ti nalazi navode na zaključak da se plemenska
organizacija počela razvijati prije otprilike 13.000 godina u području Plodnog polumjeseca, a
nešto poslije i u nekim drugim područjima. Uvjet za život u naseljima je ili proizvodnja hrane
ili toliko plodan okoliš, s osobito koncentriranim resursima da ljudi mogu dovoljno hrane
uloviti i skupiti na relativno malom području. Zbog toga su naselja, a sukladno tome i
plemena, počela naglo nastajati u Plodnom polumjesecu baš tada, kad su promjene klime i
unapređenje tehnologije omogućili obilne žetve divljih žitarica.
Osim što se od družine razlikuje po trajnim naseljima i većem broju pripadnika, pleme
se razlikuje i po tome što se sastoji od nekoliko formalno priznatih skupina srodnika, tzv.
klanova, koji međusobno razmjenjuju bračne drugove. Zemlja pripada određenom klanu, a ne
cijelom plemenu. Međutim, broj ljudi u plemenu još je dovoljno malen da bi se svi međusobno
poznavali i po imenu i po vrsti rodbinskog odnosa.
I za druge vrste ljudskih skupina, "nekoliko stotina pripadnika" čini se gornjom
granicom veličine skupine u kojoj se svi mogu međusobno poznavati. Primjerice, u našim
državama, predstojnici škola vjerojatno poznaju sve svoje učenike po imenu ako školu pohađa
nekoliko stotina djece, no ne i ako školu pohađa nekoliko tisuća djece. Jedan od razloga zbog
kojeg se organizacija vlasti uglavnom mijenja od plemenske na poglavariju, u društvima s više
od nekoliko stotina članova, jest to što u tako velikim skupinama problem razrješavanja sukoba
među strancima postaje ozbiljan. Činjenica koja dodatno razvodnjava potencijalne probleme
razrješavanja sukoba unutar plemena je to što je gotovo svatko rodbinski povezan s drugim
pripadnikom plemena, bilo krvnim srodstvom bilo na temelju sklopljenog braka bilo na oba
načina. Te rodbinske veze obvezuju sve članove plemena, pa nisu prijeko potrebni policija,
zakoni i ostale institucije za rješavanje sukoba, kakve postoje u većim društvima; naime, kad
god se dva suseljana posvade, postoji mnogo njihovih zajedničkih rođaka koji će na njih izvršiti
pritisak da se uzdrže od nasilja. U tradicionalnom društvu Nove Gvineje, ako jedan
Novogvinejac sretne drugog, nepoznatog, a pritom su oba daleko od svojih sela, njih dvojica
počinju dugu raspravu o svojim rođacima, ne bi li utvrdili da su nekako rodbinski povezani i
tako našli razlog da jedan drugog ne pokušaju ubiti.
Unatoč svim tim razlikama između družine i plemena, postoje i mnoge sličnosti.
Plemena još uvijek imaju neformalni, "egalitarni" sustav vlasti. I informacije i odlučivanje
pripadaju zajednici. Na visoravnima Nove Gvineje, promatrao sam seoske sastanke na kojima
su bili nazočni svi odrasli stanovnici sela, koji bi sjedili na tlu, a pojedinci bi držali govore i
pritom nijedna osoba nije "predsjedala" raspravi. U mnogim gorštačkim selima postoji netko
tko je velmoža (engl. big-man), to jest najutjecajniji čovjek u selu. No nije riječ o pravoj službi
i ta osoba ima tek ograničenu moć. Velmoža nema neovisni autoritet za donošenje odluka, ne
vlada nikakvim diplomatskim tajnama i može samo pokušati utjecati na zajedničku odluku.
Velmoža je taj status dobio na temelju vlastitih zasluga i osobina - položaj nije nasljedan.
Plemena s družinama dijele i "egalitarni" društveni sustav, u kojem nema obiteljskih
loza ni klasa višeg i nižeg položaja. Ne samo da status nije nasljedan; ni jedan član
tradicionalnog plemena ili družine ne može postati nerazmjerno bogat temeljem vlastitih
napora, jer je svaki pojedinac dužan i obvezan mnogim drugima. Zato posjetitelj izvana
nikako na temelju vanjštine ne može pogoditi koji je odrasli pripadnik sela velmoža; živi u
jednakoj kolibi i nosi istu odjeću i ukrase poput ostalih, ili je pak gol poput svih ostalih.
Ni družine ni plemena nemaju birokraciju, policiju ili poreze. Njihova se ekonomija
temelji na uzajamnoj razmjeni pojedinaca ili obitelji, a ne na preraspodjeli danka koji se plaća
nekom središnjem autoritetu. Ekonomska specijalizacija je blago izražena: profesionalni
specijalizirani obrtnici ne postoje, a svaka tjelesno sposobna odrasla osoba (uključujući i
velmožu) sudjeluje u uzgoju i skupljanju hrane te lovu. Sjećam se da sam jednom zgodom
šetao vrtom na Solomonovim Otocima, te u daljini spazio čovjeka koji je kopao i mahao mi, a
zatim zaprepašten shvatio da je to moj prijatelj Faletau. Faletau je bio najslavniji duborezac na
Solomonovim Otocima i vrlo originalan umjetnik - no to ga nije oslobodilo prijeke potrebe da i
dalje sam uzgaja vlastite slatke krumpire. Budući da u plemenu nema ekonomske
specijalizacije, nema ni robova, jer ne postoje specijalizirani "prljavi" poslovi koje bi robovi
obavljali.
Baš kao što skladatelje klasične glazbe nalazimo u rasponu od Bacha do Schuberta, u
cijelom spektru od baroka do romantizma, i plemena se postupno stapaju u družine na jednom,
a u poglavarije na drugom kraju spektra. Uloga plemenskog velmože pri podjeli mesa svinja
zaklanih za gozbu osobito nam ukazuje na ulogu poglavara u prikupljanju i preraspodjeli hrane
i dobara - sada u vidu obveznih davanja - u poglavarijama. Slično tome, postojanje ili
nepostojanje javne arhitekture navodno je jedna od razlika između plemena i poglavarije, no
velika sela na Novoj Gvineji često imaju kuće za njegovanje kultova (tzv. haus tamburati na
rijeci Sepik), koje su preteča hramova u poglavarijama.
***
Iako je danas preživjelo malo družina i plemena u udaljenim i ekonomski marginalnim
područjima izvan državnog nadzora, posve neovisne poglavarije nestale su početkom
dvadesetog stoljeća, jer su zauzimale najbolju zemlju koju su željele i države. Međutim, još
1492. poglavarije su bile jako raširene u velikom dijelu istočnog područja SAD-a, u plodnim
područjima Južne i Srednje Amerike te u subsaharskoj Africi (gdje nisu bili podređene
starosjedilačkim državama) i u cijeloj Polineziji. Niže spomenuti arheološki nalazi navode na
zaključak da su poglavarije nastale oko 5500. pr. Kr. u Plodnom polumjesecu, te oko 1000. pr.
Kr. u Mezoamerici i Andama. Razmotrimo karakteristična obilježja poglavarija, koje su vrlo
različite od modernih europskih i američkih država, a isto tako različite i od družina i
jednostavnih plemenskih društava.
Što se tiče veličine populacije, poglavarije su bile znatno veće od plemena, u rasponu
od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća ljudi. Takva veličina stvarala je ozbiljan
potencijal za unutarnje sukobe, jer bilo koja osoba, koja je živjela u sklopu poglavarije, s
većinom drugih pripadnika poglavarije nije bila ni u krvnom ni u obiteljskom srodstvu niti ih je
znala po imenu. S pojavom poglavarija prije oko 7500 godina, ljudi su prvi put u povijesti
morali naučiti kako da se redovito susreću sa strancima a da ih pritom ne pokušaju ubiti.
Dio rješenja za taj problem bio je da jedna osoba, poglavar, stekne monopol na pravo
korištenja sile. Za razliku od plemenskog velmože, poglavar je obavljao priznatu i prepoznatu
službu, na temelju nasljednog prava. Umjesto decentralizirane anarhije seoskih sastanaka,
poglavar je predstavljao trajni centralizirani autoritet, donosio sve bitne odluke, te imao
monopol nad ključnim informacijama (npr. o privatnim prijetnjama susjednog poglavara ili
kakvu su žetvu navodno obećali bogovi). Za razliku od velmoža, poglavare se već izdaleka
moglo prepoznati po vidljivim obilježjima, poput velikih leđnih lepeza, kakve su poglavari
nosili na otoku Rennell u jugozapadnom Tihom Oceanu. Kad bi pučanin susreo poglavara, bio
je dužan izvesti ritualne kretnje štovanja, npr. da se pred njim baci ničice na tlo (na Havajima).
Poglavareve naredbe prenosile su se kroz jednu ili dvije činovničke razine, a mnogi činovnici i
sami su bili poglavari niže razine. Međutim, za razliku od državnih činovnika, činovnici
poglavarija imali su opće, a ne specijalizirane uloge. Na polinezijskim Havajima, isti
činovnici (nazvani konohiki) prikupljali su danak i nadgledali navodnjavanje te organizirali
jednodnevni neplaćeni rad (engl. corvees) za poglavara, dok države imaju posebne poreznike,
administratore za vodoprivredu i činovnike za novačenje radne snage.
Velika populacija poglavarije na malom prostoru, značila je da je bilo potrebno mnogo
hrane, koja se uglavnom dobivala proizvodnjom hrane, a katkad i lovom i skupljanjem, u
osobito bogatim područjima. Primjerice, američki Indijanci na sjeverozapadnoj obali Tihog
Oceana, kao što su Kwakiutl, Nootka i Tlingit, živjeli su u selima s poglavarima, ali bez ikakva
poljodjelstva ili pripitomljenih životinja, jer su rijeke i morska obala pružali obilje hrane
(losose i rombove). Višak hrane koji su stvorili neki ljudi, svedeni na položaj običnog puka,
koristio se za prehranu poglavara, njihovih obitelji, činovnika i specijaliziranih obrtnika, koji
su izrađivali kanue, bradve, sjekire i pljuvačnice (engl. spittoons - metalne ili zemljane posude
s ljevkastim vrškom u koje se pljuvalo), ili su lovili ptice i izrađivali tetovaže.
Luksuzna dobra, to jest proizvodi specijaliziranih obrtnika ili drugi rijetki predmeti
dobiveni trgovanjem s udaljenim narodima, bili su rezervirani za poglavare. Primjerice,
poglavari na Havajima imali su plašteve od perja, a neki od tih plašteva bili su sastavljeni od
nekoliko desetaka tisuća pera za čiju su izradu bile potrebne brojne generacije ljudi (naravno,
pučana koji su proizvodili plašteve). Takva koncentracija luksuznih dobara često nam
omogućuje arheološko prepoznavanje poglavarija, zbog toga što neki grobovi (grobovi
poglavara) sadrže mnogo bogatija dobra od drugih (tj. grobova običnih ljudi), za razliku od
egalitarnih pogreba u prethodnim vremenima. Neke drevne složene poglavarije može se
razlikovati od plemenskih sela prema ostacima elaborirane javne arhitekture (poput hramova)
te prema regionalnoj hijerarhiji naselja, pri čemu je jedan lokalitet (sjedište glavnog poglavara)
očito veći i sadrži više administrativnih zdanja i artefakata od ostalih lokaliteta.
Poput plemena, poglavarije su se sastojale od višestrukih nasljednih loza (proširenih
obitelji) koje su zajedno živjele na jednom mjestu. Međutim, dok su obiteljske loze u
plemenskim selima bile ravnopravni klanovi, u poglavariji su svi članovi poglavarove
obiteljske loze imali nasljedne dodatne povlastice. Zapravo, društvo je bilo podijeljeno na
klasu nasljednog poglavara i klasu običnog puka, pri čemu su se poglavari na Havajima
međusobno razvrstali u osam hijerarhijski poredanih obiteljskih loza, a brakove su sklapali
samo unutar loze istog položaja. Nadalje, budući da su poglavari trebali i ponizne sluge i
specijalizirane obrtnike, poglavarije su se od plemena razlikovale i po tome što su brojne
poslove obavljali robovi - obično zarobljeni u iznenadnim napadima.
Najkarakterističnija ekonomska osobina poglavarija bila je to što su napustili
isključivo oslanjanje na recipročnu razmjenu dobara, karakterističnu za družine i plemena, pri
čemu osoba A daruje nešto osobi B i pritom očekuje da će osoba B jednom u budućnosti
uzvratiti darom odgovarajuće vrijednosti. Mi, stanovnici modernih država, tako se ponašamo
prigodom rođendana i blagdana, no glavnina našeg protoka dobara ostvaruje se kupnjom i
prodajom za novac, sukladno zakonu ponude i potražnje. Poglavarije su zadržale običaj
recipročne razmjene, a nisu imale moderno tržište ni novac, no razvile su novi sustav - tzv.
redistributivnu ekonomiju. Jednostavan primjer takve ekonomije je kad u doba žetve poglavar
od svakog zemljoradnika u poglavariji primi žito, a zatim organizira gozbu za sve, ali i
skladišti kruh ili pšenicu koju potom malo-pomalo dijeli u mjesecima do iduće žetve. Kad
velik dio dobara primljenih od običnog puka nije bio ponovno podijeljen, nego su ta dobra
zadržana da bi ih konzumirale obitelji poglavara i obrtnici, redistribucija se pretvara u
doprinos (engl. tribute), što je preteča poreza, a prvi se put pojavila u poglavarijama. Od
pučana su poglavari tražili ne samo dobra, nego i besplatan rad na javnim poslovima, što je
moglo biti korisno ili puku (primjerice, sustavi navodnjavanja svima su korisni za
prehranjivanje) ili je uglavnom bilo korisno poglavaru (primjerice, raskošne grobnice).
Dosad sam o poglavarijama govorio načelno, kao da su sve iste. Zapravo, poglavarije su
se međusobno znatno razlikovale. Veće poglavarije obično su imale moćnije poglavare, više
različito rangiranih obiteljskih loza poglavara, istaknutije razlike između poglavara i pučana,
slojevitiju birokraciju i grandiozniju javnu arhitekturu, pri čemu je sve veći dio viška
proizvoda završavao u rukama poglavara. Primjerice, društva na malim otocima Polinezije
zapravo su bila vrlo slična plemenskim društvima s velmožama, osim što je položaj poglavara
bio nasljedan. Poglavareva koliba bila je poput ostalih, nije bilo činovnika ni javnih radova,
poglavar je većinu prikupljenih dobara podijelio natrag pučanima, a zemlju je nadzirala cijela
zajednica. No na najvećim otocima Polinezije, kao što su Havaji, Tahiti i Tonga, poglavari su
se mogli prepoznati na prvi pogled po njihovim ukrasima, brojna radna snaga bila je
upregnuta u javne radove, najveći dio doprinosa zadržavali su poglavari, a kontrolirali su i svu
zemlju. Sljedeći hijerarhijski korak prema naprijed u takvim društvima s različito rangiranim
obiteljskim lozama, išao je od razine na kojoj osnovnu političku jedinicu predstavlja jedno
autonomno selo do razine na kojoj se politička jedinica sastoji od regionalnog skupa sela, pri
čemu najveće selo s glavnim poglavarom nadzire manja sela s manje utjecajnim poglavarima.
***
Dosad vam je sigurno postalo jasno da je s poglavarijama uvedena dvojba koja je od bitne
važnosti za svako neegalitarno društvo sa središnjom vladom. U najboljem slučaju, takva su
društva na korist svima jer pružaju skupe usluge koje je nemoguće ostvariti na pojedinačnoj
osnovi. U najgorem slučaju, takva društva bestidno funkcioniraju kao kleptokracije, koja
osnovno bogatstvo prebacuju s pučana na povlaštene slojeve. Te plemenite i sebične funkcije
nerazmrsivo su povezane, iako neke vlade mnogo jače naglašavaju jedne funkcije u usporedbi s
drugima. Razlika između kleptokrata i mudrog državnika, između baruna-razbojnika i javnog
dobrotvora, razlika je samo u stupnju: riječ je o tome koliki postotak dobara, prikupljenih od
proizvođača, zadržava elita, a koliki se postotak ulaže u javne radove i opču korist te tako vraća
onima koji su dobra stvorili. Smatramo da je zairski predsjednik Mobutu kleptokrat, jer za
sebe zadržava preveliku količinu skupljenih doprinosa (vrijednost toga mjeri se milijardama
dolara), a premalo ulaže u javna dobra (uopće ne posjeduje funkcionalnu telefonsku mrežu).
Smatramo da je George Washington bio državnik jer je porezima prikupljeni novac trošio na
programe kojima su se svi divili, a pritom se nije sam obogatio. Pa ipak, George Washington
rodio se u bogatstvu, koje je u SAD-u mnogo neravnopravnije raspodijeljeno nego u selima
Nove Gvineje.
Zato se za svako hijerarhijski uređeno društvo, bila to poglavarija ili država, moramo
zapitati: zbog čega pučani toleriraju odljev plodova svog mukotrpnog rada u ruke kleptokrata?
To pitanje, koje su postavljali teoretičari politike od Platona do Marxa, uvijek iznova
postavljaju i glasači na modernim političkim izborima. Kleptokracije sa slabom potporom
javnosti izložene su riziku da ih se svrgne s vlasti - bilo da to učine ugnjetavani pučani bilo da
to organiziraju nadobudni budući kleptokrati, koji nastoje zadobiti potporu javnosti
obećavajući pravedniju raspodjelu dobara ako dođu na vlast. Ptimjerice, povijest Havaja
obilježena je brojnim pobunama protiv represivnih poglavara, koje su obično predvodili
mlađa braća poglavara i obećavali manje represivnu vlast. To nam se može činiti zabavnim,
dok se ne sjetimo bijede koju takve borbe još uvijek uzrokuju u modernom svijetu.
Što bi elita trebala činiti da zadobije potporu javnosti, a pritom i dalje zadrži udobniji
stil života u odnosu na pučane? Kleptokrati svih razdoblja koristili su se mješavinom sljedeća
četiri rješenja:
1. Razoružaj puk, a naoružaj elitu! To je mnogo lakše danas, u doba
visokotehnološkog naoružanja, koje se proizvodi samo u posebnim tvornicama i koje elita
može lako monopolizirati, nego što je bilo u drevno doba kopalja i toljaga, koje se lako moglo
napraviti i u vlastitu domu.
Učini mase sretnima i zadovoljnima, tako da se na popularan način podijeli velik dio
prikupljenih dobara! To načelo jednako su valjano koristili i poglavari Havaja, kao i današnji
američki političari.
Iskoristi monopol na silu za promicanje sreće i zadovoljstva, održavanjem javnog reda i
mira i ograničavanjem nasilja! Ovo je načelo potencijalno jaka i nedovoljno cijenjena
prednost centraliziranih društava u odnosu na ona necentralizirana. Prije su antropolozi
idealizirali družine i plemenska društva kao blaga i nenasilna, jer antropolozi koji su ta društva
posjetili nisu opazili ni jedno ubojstvo u družini od 25 osoba u tri godine proučavanja.
Naravno da nisu: lako je izračunati da družina sastavljena od 12 odraslih osoba i 12 djece,
koju ionako neizbježno pogađaju smrtni slučajevi uzrokovani drugim uobičajenim uzrocima
(osim ubojstava), ne bi mogla opstati ako bi, osim svega toga, i svake tri godine jedna odrasla
osoba ubila drugu. Mnogo opsežnija i longitudinalna istraživanja družina i plemenskih
društava pokazala su da su ubojstva zapravo glavni uzrok smrtnosti u tim društvima.
Primjerice, posjetio sam narod Iyau na Novoj Gvineji baš u vrijeme kad je jedna
antropologinja intervjuirala žene tog plemena o njihovoj dotadašnjoj životnoj povijesti. Žene
su, kad se tražilo da imenuju supruga, navodile imena nekoliko uzastopnih supruga koji su
umrli nasilnom smrću. Tipičan odgovor bio je otprilike ovakav: "Mog prvog muža ubili su
pljačkaši iz plemena Elopi. Mog drugog muža ubio je čovjek koji me želio, pa je on postao
moj treći muž. Tog muža je iz osvete ubio brat mog drugog muža." Takve biografije posve su
uobičajene kod takozvanih "blagih" plemenskih naroda, pa su vjerojatno pridonijele
prihvaćanju centraliziranog autoriteta kad se u plemenskim društvima povećao broj
pripadnika.
Posljednji način na koji kleptokrati mogu zadobiti javnu potporu jest osmišljavanje
ideologije ili religije kojom se kleptokracija opravdava. Družine i plemena već su vjerovala u
nadnaravne sile, kao što je slučaj i s pripadnicima modernih religija. No vjera u nadnaravno kod
pripadnika družina i plemena nije služila za opravdanje središnjeg autoriteta i otimanje
dobara, niti za održavanje mira među rodbinski nepovezanim osobama. Kad je vjera u
nadnaravno zadobila te funkcije i postala institucionalizirana, time je preoblikovana u ono što
danas nazivamo religijom. Poglavari Havaja, kao i svi drugi poglavari, uobičajeno su tvrdili
da su božanstva i pozivali se na božansko podrijetlo - ili su barem tvrdili da su u tijesnom i
povlaštenom kontaktu s bogovima. Poglavar je tvrdio da služi narodu tako što u njegovo ime
komunicira s bogovima i recitira ritualne formule koje su bile potrebne da bi pala kiša i da bi
ljetina bila rodna, a ribolov uspješan.
Poglavarije posjeduju ideologiju, preteču institucionalizirane religije, koja podupire
autoritet poglavara. Poglavar može u istoj osobi objediniti funkciju političkog vode i vrhovnog
svećenika, a može i poduprijeti zasebnu skupinu kleptokrata (to jest, svećenike) čija je funkcija
da za postojanje i ulogu poglavara pruže ideološko opravdanje. Zbog toga se u poglavarijama
tako velik dio skupljenih doprinosa troši na gradnju hramova i ostalih javnih zdanja, koja služe
kao središta službene religije i vidljivi su znaci poglavarove moći.
Osim što opravdava prijenos bogatstva na kleptokrate, institucionalizirana religija je
centraliziranim društvima korisna na još dva načina. Prije svega, zajednička ideologija ili
religija pomaže pri rješavanju problema suživota rodbinski nepovezanih pojedinaca. Drugo,
religija ljudima pruža razlog (drukčiji od genetički uvjetovanog interesa vlastitog održanja) da
vlastiti život žrtvuju u korist drugih. Uz cijenu života nekoliko članova koji su kao vojnici
poginuli u bitki, cijelo društvo postaje mnogo učinkovitije pri pokoravanju ostalih društava i
pri obrani od napada izvana.
***
Nama su danas najbolje poznate političke, ekonomske i društvene institucije koje su
obilježja država, jer države danas vladaju svim kopnenim područjima svijeta osim Antarktike.
Mnoge države u prošlosti, kao i sve moderne države, imale su pismene elite, a mnoge
moderne države imaju i pismeno stanovništvo. Nestale države uglavnom su nam ostavile
vidljive arheološke tragove svog postojanja kao što su ruševine hramova standardiziranog
dizajna, naselja barem četiri razine veličine, te stilove keramike koji se protežu desecima tisuća
kvadratnih kilometara. Na temelju takvih nalaza znamo da su države nastale oko 3700. pr. Kr.
u Mezopotamiji, oko 300. pr. Kr. u Srednjoj Americi, prije više od 2000 godina u Andama,
Kini i jugoistočnoj Aziji, te prije više od 1000 godina u zapadnoj Africi. U moderno doba,
više je puta dokumentirano kako se poglavarije pretvaraju u države. Dakle, o državama u
prošlosti i njihovu oblikovanju posjedujemo mnogo više informacija nego o poglavarijama,
plemenima i družinama.
Protodržave imaju (u proširenom obliku) mnoga obilježja velikih poglavarija
(sastavljenih od brojnih sela). Nastavak su trenda povećanja populacije, u nizu družina-plemepoglavarija. Dok su se populacije poglavarija kretale u rasponu od nekoliko tisuća do
nekoliko desetaka tisuća stanovnika, populacija većine modernih država premašuje milijun
ljudi, a populacija Kine premašila je milijardu stanovnika. Mjesto u kojem živi glavni
poglavar može postati glavni grad države. Druga populacijska središta u državi također mogu
biti pravi gradovi, a takvih nije bilo u poglavarijama. Gradovi se od sela razlikuju po svojim
monumentalnim javnim građevinama, palačama vladara, akumulaciji kapitala iz doprinosa i
poreza, te koncentraciji ljudi koji nisu proizvođači hrane.
Prve države imale su nasljednog poglavara s naslovom koji je ekvivalentan kralju, a
bio je nešto poput glavnog nadpoglavara i imao još veći monopol na informacije, odlučivanje
te još veću moć. Čak i u današnjim demokracijama, ključno znanje dostupno je tek malom
broju osoba, koje nadziru protok informacija prema ostalim članovima vlade i time nadziru
proces odlučivanja. Primjerice, u Krizi kubanskih projektila 1963., informacije i rasprave koje
su odlučivale o tome hoće li atomski rat uništiti pola milijarde ljudi, isprva su bile ograničene
na uski krug ljudi, koji su činili predsjednik Kennedy i deseteročlani izvršni odbor Nacionalnog
savjeta za sigurnost, imenovan od Predsjednika; zatim su konačne odluke donijele samo četiri
osobe - Predsjednik i tri ministra iz njegova kabineta.
Središnji nadzor mnogo je dalekosežniji, a ekonomska raspodjela u vidu doprinosa
(koji se sad nazivaju porezima) mnogo opsežnija, u državama nego u poglavarijama.
Ekonomska specijalizacija još je izraženija, u toj mjeri da danas čak ni farmeri nisu više
samodostatni. Zbog toga propasti državnih vlada imaju katastrofalne učinke na društvo, kao što
se dogodilo u Britaniji nakon odlaska rimskih trupa, administratora i novca 407. i 411. n. e.
Čak su i prve države Mezopotamije imale centralizirani nadzor nad svojim ekonomijama.
Hranu su proizvodile četiri specijalizirane skupine (ratari koji su uzgajali žito, stočari, ribari te
voćari i povrtlari), a od svake skupine država je uzimala proizvode i zauzvrat im davala samo
prijeko potrebne stvari, oruđe i onu vrstu hrane koju ta skupina nije proizvodila. Država je
davala sjeme i plužne životinje ratarima, ubirala vunu od stočara, tu vunu razmjenjivala
trgovinom s udaljenim proizvođačima metala i drugim esencijalnim sirovinama, te kao
nadnicu davala obroke radnicima koji su održavali sustave navodnjavanja o kojima su ovisili
poljodjelci.
Mnoge (vjerojatno većina) prvih država usvojile su ropstvo u mnogo većem opsegu nego
što je to bio slučaj u poglavarijama. To nije bilo zbog toga što su poglavarije bile blaže
naklonjene poraženim neprijateljima, nego zbog veće ekonomske specijaliziranosti država, s
većom masovnom proizvodnjom i više opsežnijih javnih radova, za što je trebala pojačana
robovska radna snaga. Osim toga, državno ratovanje širih razmjera omogućilo je
zarobljavanje više robova.
Jedna ili dvije administrativne hijerarhijske razine u poglavarijama čvrsto su se spojile
u državama, što zna svatko tko je vidio organizacijske dijagrame bilo koje vlade. Uz okomitu
proliferaciju činovničkih razina, došlo je i do vodoravne specijalizacije. Umjesto da svaki
oblik administrativnog posla u nekom području Havaja obavlja konohiki, državne vlade
uspostavile su nekoliko zasebnih odjela, svaki sa svojom hijerarhijom, za upravljanje
vodoprivredom, porezima, vojnim novačenjem itd. Čak i male države imaju složenije
činovničke sustave od velikih pogiavarija. Primjerice, zapadnoafrička država Maradi imala je
središnju administraciju s više od 130 titularnih službi.
Rješavanje unutarnjih sukoba u okviru država postalo je sve više formalizirano
zakonima, sudovima i policijom. Zakoni su često zapisivani, jer mnoge države (uz uočljive
iznimke, poput Inka) imaju pismene elite, a pismo se razvilo otprilike u vrijeme osnivanja
prvih država u Mezopotamiji i Srednjoj Americi. Nasuprot tome, pismo se nije razvilo ni u
jednoj ranoj poglavariji, koja se još nije bila počela pretvarati u državu.
Prve države imale su državnu religiju i standardizirane hramove. Mnogi rani kraljevi
smatrali su se božanstvima i na nebrojene su načine uživali poseban tretman. Primjerice,
careve Asteka i Inka nosilo se u nosiljkama; sluge su išle ispred nosiljke cara Inka i čistile
stazu. Japanski jezik ima posebne oblike zamjenice "vi", koji se koriste samo za obraćanje caru.
Prvi kraljevi ujedno su bili i vrhovni poglavari državne religije ili su za to imali posebne
vrhovne svećenike. Mezopotamski hram bio je središte ne samo religije, nego i ekonomske
raspodjele, pisanja i obrtništva.
Sva su ta državna svojstva krajnja točka razvoja plemena i poglavarija. No osim toga,
države se od poglavarija razlikuju i prema nekim novim svojstvima. Osnovna nova razlika jest
da su države organizirane politički i teritorijalno, a ne na temelju loza srodnika, koje su
definirale družine, plemena i jednostavne poglavarije. Nadalje, družine i plemena uvijek su se,
a poglavarije uglavnom, sastojale od jedne jedine etničke ili jezične skupine. No države posebice tzv. carstva, nastala stapanjem ili osvajanjem država - u pravilu su multietničke i
višejezične. Državni činovnici ne izabiru se prije svega na temelju rodbinskih veza, kao u
poglavarijama, nego kao profesionalci koji su barem djelomično odabrani na temelju
edukacije i sposobnosti. U budućim državama, uključujući i većinu današnjih, vode vrlo često
nisu bile nasljedne, a mnoge države potpuno su odbacile sustav formalnih hereditarnih klasa,
koji je bio preuzet od poglavarija.
U proteklih 13.000 godina, glavni smjer razvoja ljudskog društva bila je zamjena manjih
i jednostavnijih jedinica većim i složenijim jedinicama. Očito, to je tek prosječni dugoročni
smjer razvoja, pri čemu postoje nebrojeni otkloni: 1000 amalgamacija na 999 obrata i dioba.
Znamo iz dnevnog tiska da se velike jedinice (npr. bivši SSSR, Jugoslavija i Cehoslovačka)
mogu raspasti na manje jedinice, kao što se prije više od 2000 godina dogodilo i s carstvom
Aleksandra Makedonskog. Složenije jedinice ne uspijevaju uvijek pokoriti one jednostavnije,
nego im čak mogu podleći, kao kad su Rimsko Carstvo pregazili "barbari", a Kinesko Carstvo
pokorili Mongoli. No dugoročni smjer razvoja još se kreće prema velikim, složenim
društvima, što kulminira nastankom država.
Očito je jedan od razloga za trijumf država nad jednostavnijim entitetima (kad dođe do
sukoba) to što države obično imaju prednost u oružju i ostaloj tehnologiji te brojčano
nadmoćniju populaciju. No postoje još dvije potencijalne prednosti, inherentne poglavarijama
i državama. Prije svega, prednost je centraliziranog donošenja odluka to što omogućuje
koncentraciju trupa i resursa. Drugo, službene religije i domoljubni zanos vojnike u mnogim
državama potiču na borbu do smrti.
Ta spremnost na pogibiju tako je snažno utisnuta u duše građana modernih država,
djelovanjem škole, crkve i vlade, da zaboravljamo kako je upravo ona predstavljala potpuni i
radikalni prekid s prethodnom ljudskom poviješću. Svaka država ima svoj slogan kojim
građane potiče da budu spremni poginuti za državu ako je to prijeko potrebno: u Britaniji "Za
kralja i domovinu", u Španjolskoj "Za Boga i Španjolsku" itd. Slični osjećaji motivirali su i
astečke ratnike u 16. stoljeću: "Ništa nije ravno pogibiji u ratu, ništa nije poput rascvjetane
smrti koju On (astečki bog Huitzilopochtli) koji daje život, drži tako dragocjenom: ne samo da
je ne izbjegavam, moje srce žudi za njom!"
Takvi su osjećaji za pripadnika družine i plemena nezamislivi. U svim prikazima
prethodnih plemenskih ratova, o kojima su mi pričali prijatelji na Novoj Gvineji, nema ni
najmanje naznake plemenskog patriotizma, samoubilačkih napada, ni drugih vojnih pothvata u
koje je ugrađeno prihvaćanje smrtnog rizika. Umjesto toga, iznenadni napadi počinju iz
zasjede, ili uz vrlo premoćnu snagu, tako da se rizik svede na najmanju moguću mjeru. No
takav pristup jako ograničava vojne opcije plemena, u usporedbi s državama. Prirodno, ono
što patriotske i religijske fanatike čini tako opasnim protivnicima nije njihova smrt, nego
spremnost da prihvate kako je prijeko potrebno da neki od njih poginu kako bi se smrvili i
posve istrijebili njihovi nevjernički neprijatelji. Fanatizam u ratu, onakav kakav je poticao
zabilježena kršćanska i islamska osvajanja, vjerojatno je na Zemlji bio nepoznat sve dok se u
posljednjih 6000 godina nisu pojavile poglavarije, a posebice države.
***
Kako su mala, necentralizirana društva, koja su se temeljila na rodbinskim odnosima,
evoluirala u velika i centralizirana društva, u kojima većina pripadnika nije bila blisko
povezana? Nakon što smo opisali stadije transformacije družina u države, trebamo se zapitati
što je društva potaknulo da tako sama sebe preoblikuju.
U mnogim povijesnim trenucima, države su nastajale neovisno - ili, kako kažu kulturni
antropolozi, "neiskvareno, u izvornom stanju" (engl. pristinely), to jest, u odsutnosti neke
druge, već postojeće, države u susjedstvu. Takav izvorni postanak države dogodio se barem
jedanput, a možda i mnogo puta, na svakom kontinentu osim u Australiji i Sjevernoj Americi.
Prapovijesne države bile su one u Mezopotamiji, sjevernoj Kini, dolini Nila i Inda, u Srednjoj
Americi, Andama i zapadnoj Africi. Starosjedilačke države u kontaktu s europskim državama
nastale su u više navrata u posljednja tri stoljeća, od poglavarija na Madagaskaru, Havajima,
Tahitiju te u mnogim dijelovima Afrike. Još češće su u izvornom stanju nastajale poglavarije, u
svim već spomenutim područjima te na jugoistoku i sjeverozapadnoj obali Sjeverne Amerike, u
Amazoni, Polineziji i subsaharskoj Africi. Svi ti nastanci složenih društava pružaju nam bogatu
bazu podataka za razumijevanje njihova razvoja.
Među brojnim teorijama o problemu postanka država, najjednostavnija tvrdi da
zapravo ne postoji problem koji bi trebalo riješiti. Aristotel je države smatrao prirodnim
stanjem ljudskog društva, za koje nije potrebno posebno objašnjenje. Njegova je pogreška
shvatljiva, jer su sva njemu poznata društva - grčka društva u četvrtom stoljeću pr. Kr. - već
bila države. Međutim, znamo da je 1492. velik dio svijeta još bio organiziran u poglavarije,
plemena ili družine. Zato treba objasniti nastanak država.
Najpoznatija je sljedeća teorija. Francuski filozof Jean-Jacques Rousseau nagađao je
da države nastaju društvenim ugovorom, to jest racionalnom odlukom do koje ljudi dolaze
kad dobro promisle o svojim interesima, te se slože da bi im svima bilo bolje u državi nego u
jednostavnijem obliku društva i zatim se voljno odreknu takvih jednostavnijih društava. No i
svakodnevno opažanje i povijesni zapisi ne uspijevaju nam otkriti ni jedan primjer države
koja je nastala u takvoj nebeskoj atmosferi objektivne dalekovidnosti. Manje jedinice ne
odbacuju hotimice vlastiti suverenitet kako bi se stopile s većim jedinicama. To im se dogodi
jedino kad ih drugi osvoje ili zbog snažnog pritiska izvana.
Treća teorija, koja je još popularna u krugovima nekih povjesničara i ekonomista,
polazi od nedvojbene činjenice da su se u Mezopotamiji, sjevernoj Kini i Meksiku počeli
graditi složeni sustavi navodnjavanja otprilike istodobno s nastankom država. Teorija ističe da
je za gradnju i održavanje bilo kojeg velikog i složenog sustava navodnjavanja i hidrauličnog
upravljanja potrebna centralizirana birokracija. Teorija zatim taj opaženi grubi vremenski
odnos događaja preokreće u postulirani lanac uzroka i posljedica. Navodno, stanovnici
Mezopotamije, sjeverne Kine i Meksika predvidjeli su kakve će im prednosti donijeti veliki
sustavi navodnjavanja - iako u to doba tisućama kilometara uokolo (točnije, nigdje na Zemlji)
nije postojao sličan sustav koji bi mogao ukazati na prednosti. Tada su ti dalekovidni ljudi
odlučili stopiti svoje neučinkovite male poglavarije u veće države koje su sposobne ostvariti tu
blagodat navodnjavanja.
Međutim, ta "hidraulična teorija" nastanka države podložna je istim prigovorima koje
upućujemo i teorijama društvenog ugovora u cjelini. Točnije rečeno, hidraulična teorija
govori samo o završnom stadiju evolucije složenih društava. Ništa ne govori o razlozima koji
su potaknuli napredovanje od družine do plemena i poglavarija svih onih tisućljeća koja su
prethodila pojavi složenih sustava navodnjavanja. Kad detaljno proučimo povijesne i
arheološke datume, zaključujemo da oni ne govore u prilog shvaćanju da je navodnjavanje bilo
pogonska sila pri nastanku država. U Mezopotamiji, sjevernoj Kini, Meksiku i na
Madagaskaru, jednostavni sustavi navodnjavanja postojali su i prije nastanka država. Gradnja
složenih sustava navodnjavanja nije pratila pojavu država, nego je u svakom od tih područja
počela znatno kasnije. U većini država nastalih na području naroda Maja (u Srednjoj Americi
i Andama), sustavi navodnjavanja ostali su jednostavni, tako da ih mogu sagraditi i održavati
same lokalne zajednice. Dakle, čak i na područjima gdje su nastali složeni sustavi i
hidraulično održavanje navodnjavanja, ti su sustavi bili sekundarna posljedica pojave država,
koje su vjerojatno nastale zbog drugih razloga.
Čini se da na pravi uzrok nastanka države ukazuje nepobitna činjenica, čija je
valjanost mnogo veća od odnosa navodnjavanja i oblikovanja nekih država - naime, činjenica
da je veličina regionalne populacije najmoćniji pojedinačni određivač društvene složenosti.
Vidjeli smo da se družine sastoje od nekoliko desetaka osoba, plemena od nekoliko stotina,
poglavarije od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća, a države općenito imaju više od
500.000 stanovnika. Osim tog grubog odnosa regionalne veličine populacije i vrste društva
(družina, pleme itd.), postoji i istančaniji smjer razvoja unutar svake od tih kategorija koji
povezuje populaciju i društvenu složenost: primjerice, poglavarije s najvećim populacijama
bile su najviše centralizirane, najraslojenije i najsloženije.
Ti odnosi snažno navode na zaključak da su regionalna veličina populacije, gustoća
populacije ili populacijski utjecaj nekako povezani s nastankom složenih društava. No ti nam
odnosi ne govore precizno kako varijabla populacije funkcionira u lancu uzroka i posljedica
koji dovodi do nastanka složenog društva. Da bismo slijedili taj lanac uzroka, podsjetimo se
kako uopće nastaju velike i gusto naseljene populacije. Zatim možemo istražiti zbog čega
velika ali jednostavna društva, ne mogu sama sebe održavati. S tim novim spoznajama
ponovno ćemo raspraviti o tome kako jednostavno društvo postaje složenije, a regionalna se
populacija povećava.
***
Vidjeli smo da velike i gusto zbijene populacije nastaju samo tamo gdje postoji
proizvodnja hrane ili je barem okoliš iznimno bogat izvorima hrane koju je lako skupiti ili
uloviti. Neka produktivna društva lovaca skupljača dosegnula su organizacijsku razinu
poglavarija, no ni jedno se nije pretvorilo u državu: sve države svoje građane hrane tako što
proizvode hranu. Takva razmišljanja, uz već spomenuti odnos između veličine regionalne
populacije i društvene složenosti, dovela su do dugotrajne rasprave o uzročnoj povezanosti
proizvodnje hrane, populacijskih varijabli i društvene složenosti. Je li uzrok intenzivna
proizvodnja hrane, koja pokreće rast populacije i nekako dovodi do nastanka složenog
društva? Ili su uzrok velike populacije i složena društva, koja nekako dovode do intenzivnije
proizvodnje hrane?
Pogrešno je postaviti pitanje na oba spomenuta načina. Intenzivna proizvodnja hrane i
složenost društva uzajamno su se poticale procesom autokatalize. To jest, rast populacije
dovodi do složenosti društva, mehanizmima o kojima ćemo još raspravljati, a složenost
društva zauzvrat dovodi do intenzivnije proizvodnje hrane i zatim do rasta populacije. Složena
centralizirana društva jedina su sposobna organizirati javne radove (npr. gradnju sustava
navodnjavanja), trgovinu na veće udaljenosti (npr. uvoz metala za izradu boljeg
poljoprivrednog alata), te aktivnosti različitih skupina ekonomskih stručnjaka (npr. hraniti
stočare žitaricama koje su uzgojili ratari, a goveda pastira dati ratarima da ih upregnu u
plugove). Sve te sposobnosti centraliziranih društava omogućile su i poticale intenzivniju
proizvodnju hrane, pa time i rast populacija tijekom povijesti.
Osim toga, proizvodnja hrane na barem tri načina pridonosi specifičnim obilježjima
složenih društava. Prvo, proizvodnja hrane znači sezonski pojačano ulaganje rada. Kad je ljetina
uskladištena, radna snaga poljodjelaca može se usmjeriti na ciljeve koje određuje centralizirani
politički autoritet - gradnju javnih objekata koji ističu moć države (poput piramida u Egiptu)
ili gradnju javnih objekata koji omogućuju prehranu većeg broja ljudi (kao što su sustavi za
navodnjavanje i ribnjaci na polinezijskim Havajima) ili pokretanje osvajačkih ratova i stvaranje
većih političkih entiteta.
Drugo, proizvodnju hrane može se organizirati tako da se stvore viškovi uskladištene
hrane, što omogućuje ekonomsku specijalizaciju i društveno raslojavanje. Viškovi se mogu
koristiti za prehranu svih slojeva složenog društva: poglavara, činovnika i drugih pripadnika
elite; pisara, obrtnika i drugih stručnjaka koji ne proizvode hranu; te samih poljodjelaca, u
vrijeme dok su zauzeti javnim radovima.
Napokon, proizvodnja hrane ljudima omogućuje ili im nameće da prihvate sjedilački
način života, što je uvjet za nagomilavanje znatne količine imovine, za razvoj složene
tehnologije i zanata te za gradnju javnih objekata. Važnost stalnog prebivališta u složenom
društvu objašnjava nam zbog čega misionari i vlade, kad god uspostave prvi kontakt s
prethodno izoliranim nomadskim plemenima i družinama na Novoj Gvineji ili na području
Amazone, uvijek imaju dva neposredna cilja. Prvi je cilj, naravno, očita namjera "pacificiranja"
nomada: uvjeriti ih da ne smiju ubijati misionare, činovnike ni jedni druge. Drugi cilj je
potaknuti nomade na trajno naseljavanje u selima, tako da ih misionari i činovnici mogu
pronaći, pružiti im usluge poput zdravstvene skrbi i školovanja te ih prozelitizirati i nadzirati.
***
Dakle, proizvodnja hrane koja dovodi do porasta populacije omogućuje pojavu obilježja
složenih društava i na mnoge druge načine. No to nam ne dokazuje da proizvodnja hrane i
velike populacije čine pojavu složenih društava neizbježnom. Kako objasniti empirijsko
zapažanje da način organizacije družine ili plemena jednostavno nije djelotvoran u društvima
sastavljenim od nekoliko stotina tisuća ljudi, te da sva postojeća velika društva imaju složenu
centraliziranu organizaciju? Možemo navesti barem četiri očita razloga.
Jedan razlog je problem sukoba među strancima koji nisu u srodstvu. Taj se problem s
povećanjem broja ljudi u društvu uvećava astronomskom brzinom. Odnosi unutar družine od
20 osoba uključuju samo 190 interakcija između dvije osobe (20 osoba puta 19 podijeljeno s
2), no u družini od 2000 osoba bilo bi već 1,999.000 takvih dijadnih odnosa. Svaki je takav
dijadni odnos potencijalna tempirana bomba koja može eksplodirati u ubojitoj prepirci. Svako
ubojstvo u družini ili plemenskom društvu obično dovodi do pokušaja osvete, čime započinje
još jedan beskrajni ciklus ubojstava i osvetničkih ubojstava, koji destabilizira društvo.
U družini, gdje su svi međusobno blisko povezani, zajednički rođaci obje posvađene
strane uključuju se u svađu kao posrednici. U plemenu, gdje su mnogi ljudi još uvijek bliski
rođaci, a svatko svakoga poznaje barem po imenu, posrednici u prepirci su zajednički rođaci i
prijatelji. No kad se jednom prijeđe prag od "nekoliko stotina", pa više nije svatko svakome
poznat, sve više dijada pretvara se u parove nepovezanih stranaca. Kad se stranci bore, malo
nazočnih bit će prijatelji ili rodbina sukobljenih osoba, pa neće imati osobitog interesa da
prekinu borbu. Umjesto toga, mnogi promatrači bit će prijatelji ili rođaci samo jedne od
sukobljenih osoba, pa će stati na njezinu stranu; time će se sukob dviju osoba pretvoriti u opću
svađu. Time će veliko društvo koje stalno razrješavanje sukoba prepušta svojim članovima
sigurno eksplodirati. Već taj čimbenik sam po sebi objašnjava zbog čega društva s tisućama
pripadnika postoje samo ako su razvila središnji autoritet koji ima monopol na silu potrebnu
za rješavanje sukoba.
Drugi razlog složenih struktura je rastuća nemogućnost zajedničkog odlučivanja, kad se
populacija znatno povećava. U selima Nove Gvineje još je moguće da odluku zajednički donesu
svi odrasli pripadnici, jer su sela dovoljno mala da se vijesti i informacije brzo prošire do
svakoga, da svatko uspije na sastanku cijelog sela čuti mišljenje svih ostalih, te da svatko tko
želi govoriti na sastanku za to ima priliku. No svi ti uvjeti za zajedničko donošenje odluka ne
mogu se zadovoljiti u mnogo većim zajednicama. Čak i danas, kad imamo mikrofone i
megafone, znamo da skupni sastanci nisu dobar način rješavanja pitanja koja se tiču nekoliko
tisuća ljudi. Zato veliko društvo mora biti strukturirano i centralizirano, ako želi učinkovito
donositi odluke.
Treći razlog tiče se ekonomskih pitanja. Svakom društvu potrebna su sredstva za
razmjenu dobara. Može se dogoditi da pojedinac danas stekne višak nekog ključnog dobra, a
da mu toga sutradan uzmanjka. Budući da se pojedinci razlikuju prema sposobnostima, jedan će
sustavno gomilati višak nekog ključnog dobra, no istodobno će mu i sustavno manjkati nešto
drugo. U malim društvima, s malo parova, prijeko potrebna razmjena dobara može se
organizirati izravno među parovima osoba ili obitelji, recipročnom razmjenom. No ista ona
matematika koja u velikim društvima razrješenje sukoba u parovima čini neučinkovitim,
takvom čini i ekonomsku razmjenu među parovima. Velika društva mogu ekonomično
funkcionirati samo ako uz recipročnu posjeduju i redistributivnu ekonomiju. Višak dobara
jedne osobe mora se prebaciti na središnji autoritet, koji zatim ta dobta raspodjeljuje osobama
kojima su ta dobra potrebna.
Konačni razlog zbog kojeg velika društva moraju imati složenu organizaciju tiče se
populacijske gustoće. Velika društva proizvođača hrane nemaju samo više članova, nego i
veću populacijsku gustoću u usporedbi s malim družinama lovaca skupljača. Svaka družina od
nekoliko desetaka lovaca zauzima veliko područje, u kojem mogu doći do gotovo svih prijeko
potrebnih resursa. Preostala potrebna dobra mogu pribaviti trgovanjem sa susjednim
družinama, u stankama između ratova družina. Povećanjem populacijske gustoće, područje
prebivanja družine se smanjuje, pa se sve više dobara mora nabavljati izvan tog područja.
Primjerice, Nizozemsku s površinom od 41.500 četvornih kilometara i 16 milijuna stanovnika
ne može se jednostavno podijeliti u 800.000 pojedinačnih područja, od kojih svaki ima
površinu od 53.000 četvornih metara (otprilike 5 hektara) i služi kao dom za autonomnu
družinu od 20 osoba, koje bi mogle samostalno opstati na svojih 53.000 četvornih metara
zemlje, a samo katkad iskoristiti privremeno primirje da na granici svog malog teritorija sa
susjedima razmijene dobra i nevjeste. Takva stvarna prostorna ograničenja nalažu da u gusto
naseljenim područjima nastane veliko i složeno organizirano društvo.
Dakle, analize rješavanja sukoba, procesa odlučivanja, ekonomije i prostora navode
nas na isti zaključak: velika društva moraju biti centralizirana. No centralizacija moći
neizbježno otvara vrata - onima koji posjeduju moć, privilegiran pristup informacijama,
odlučivanju i raspodjeli dobara - za iskorištavanje nastalih prilika te ostvarivanje dobiti i
prednosti za sebe i svoju rodbinu. To je očito svakom tko poznaje bilo koju modernu skupinu
ljudi. Dok su se rana društva razvijala, oni koji su stekli centraliziranu moć postupno su
postali elita, koja je možda nastala iz jednog od nekad ravnopravnih seoskih klanova, koji je s
vremenom postao "jednakiji" od ostalih.
***
To su razlozi zbog kojih velika društva ne mogu funkcionirati na načelima organizacije
družine, nego se pretvaraju u složene kleptokracije. No još nismo odgovorili na ovo pitanje:
kako se mala i jednostavna društva doista pretvaraju ili stapaju u velika i složena društva?
Amalgamacija, centralizirano rješavanje sukoba, odlučivanje, ekonomska raspodjela,
kleptokratska religija - sve to ne razvija se automatski, djelovanjem rousseauovskog
društvenog ugovora. Što je pogonska sila tog stapanja?
Odgovor jednim dijelom ovisi o evolucijskom načinu razmišljanja. Na početku ovog
poglavlja utvrdili smo da društva koja smo svrstali u istu kategoriju nisu identična, jer su i ljudi
i ljudske skupine beskrajno raznoliki. Primjerice, u družinama i plemenima, neki velmože
neizbježno su u većoj mjeri karizmatični, moćniji i umješniji pri donošenju odluka. Medu
velikim plemenima, skupine sa moćnijim velmožama i time snažnijom centralizacijom,
obično imaju prednost pred onima sa slabije izraženom centralizacijom. Plemena koja sukobe
rješavaju onako slabo kao što su to činili pripadnici plemena Fayu, sklona su se ponovno
raspasti na družine, dok se poglavarije kojima se loše upravlja raspadaju na manje poglavarije
ili na plemena. Društva s učinkovitim metodama rješavanja sukoba, zdravorazumskim
odlučivanjem i skladnom raspodjelom dobara, mogu razviti bolje tehnologije, koncentrirati
vojnu moć, prigrabiti veća i plodnija područja, te pokoriti manja samosvojna društva.
Dakle, natjecanje među društvima na jednoj razini složenosti obično dovodi do pojave
društava na sljedećoj razini složenosti, ako to okolnosti dopuštaju. Plemena pokoravaju druga
plemena ili se s njima udružuju, dok ne dosegnu veličinu poglavarija, koje na isti način
napreduju dok ne dosegnu veličinu države, a države dalje na isti način postupaju dok se ne
pretvore u carstva. Općenito govoreći, velike cjeline imaju potencijalnu prednost nad manjim
cjelinama ako - a to je veliko "ako" - te velike cjeline mogu riješiti probleme koji su uvjetovani
njihovom veličinom, kao što su vječita opasnost da pretendenti na vlast ugroze postojeće
vodstvo, nezadovoljstvo pučana kleptokracijom, te rastući problemi povezani s ekonomskom
integracijom.
Stapanje manjih jedinica u veće često je dokumentirano i povijesno i arheološki.
Nasuprot onome što je pisao Rousseau, do tih stapanja nikad nije došlo slobodnom odlukom
malih i neugroženih društava, s ciljem da ta društva unaprijede dobrobit i sreću svojih
građana. Vode malih društava, baš kao i vode velikih društava, ljubomorno čuvaju svoju
neovisnost i prerogative. Umjesto toga, do stapanja je došlo na jedan od dva načina: spajanjem
pod prijetnjom vanjske sile ili stvarnim osvajanjem. Postoje nebrojeni primjeri obaju načina
stapanja.
Stapanje pod prijetnjom vanjske sile dobro nam ilustrira nastanak konfederacije
Cherokee Indijanaca na jugoistoku SAD-a. Cherokee su izvorno bili podijeljeni u 30 ili 40
samostalnih poglavarija, od kojih se svaka sastojala od sela s oko 400 stanovnika. Pojačano
naseljavanje bijelaca dovelo je do njihova sukobljavanja s Indijancima. Kad su pojedini
Cherokee Indijanci opljačkali ili napali bijele doseljenike i trgovce, bijelci nisu bili u stanju
razlikovati različite poglavarije Cherokee Indijanaca pa su se osvećivali bez razlike, napadajući
bilo koje Cherokee Indijance - vojnim akcijama ili prekidanjem trgovine. Kao odgovor na to,
Cherokee poglavarije postupno su u 18. stoljeću bile prinuđene da se udruže u jednu
konfederaciju. Isprva, veće poglavarije su 1730. izabrale zajedničkog vodu, poglavicu po
imenu Moytoy, kojega je 1741. naslijedio njegov sin. Prva zadaća tih voda bila je da kazne
pojedinačne Cherokee Indijance koji su napadali bijelce te da pregovaraju s vladom bijelaca.
Oko 1758. uveli su pravilo donošenja odluka na godišnjoj skupštini, po uzoru na prethodne
skupštine sela. Ta se skupština sastajala u jednom selu (Echota), koje je tako de facto postalo
"glavni grad". Napokon, Cherokee su se opismenili (kako smo opisali u 12. poglavlju) pa su
usvojili i pisani ustav.
Dakle, konfederacija Cherokeeja nije nastala osvajanjem, nego stapanjem prethodno
suprotstavljenih manjih cjelina koje su se udružile tek kad je moćna vanjska sila zaprijetila da
će ih uništiti. Vrlo je sličan primjer iz američkih udžbenika povijesti - kolonije bijelih
Amerikanaca, od kojih je jedna (Georgia) ubrzala osnivanje države Cherokee Indijanaca,
same su bile prisiljene osnovati nacionalnu državu kad im je zaprijetila moćna vanjska sila
britanskog kraljevstva. Američke kolonije isprva su jednako ljubomorno čuvale svoju
neovisnost kao i Cherokee poglavarije, a nije bio uspješan ni prvi pokušaj ujedinjenja
propisan Zakonom o Konfederaciji iz 1781. (engl. Articles of Confederation), jer je bivšim
kolonijama ostavljena prevelika autonomija. Tek su poslije prijetnje, a posebice Shaysova
pobuna 1786., te neriješeni teret ratnog duga, prevladale krajnju nespremnost bivših kolonija
da žrtvuju autonomiju, pa je 1787. napokon prihvaćen današnji snažni federalni ustroj.
Ujedinjenje brojnih državica, čiju su samostalnost ljubomorno čuvali njihovi prinčevi,
pokazalo se u 19. stoljeću jednako teškim u Njemačkoj. Propala su tri rana pokušaja
(Frankfurtski parlament 1848., obnovljena Njemačka konfederacija 1850., te Sjeverna
njemačka konfederacija 1866.), a tek je vanjska prijetnja - kad je 1870. Francuska objavila rat
Njemačkoj - navela prinčeve da velik dio svoje moći prepuste središnjoj carskoj njemačkoj
vladi 1871.
Drugi način oblikovanja složenih društava, osim stapanja pod prijetnjom vanjske sile,
jest stapanje nakon osvajanja. Dobro dokumentiran primjer je nastanak države Zulu na
jugoistoku Afrike. Kad su ih bijeli doseljenici prvi put susreli, pripadnici plemena Zulu bili su
podijeljeni u nekoliko desetaka malih poglavarija. Potkraj 18. stoljeća, povećanjem
populacijskog pritiska, borbe među poglavarijama postajale su sve žešće. Sve su te poglavarije
imale isti problem - uspostavu centraliziranih struktura moći - koji je najuspješnije riješio
poglavica Dingiswayo, koji se dokopao vlasti u poglavariji Mtetwa tako što je oko 1807. ubio
svog rivala. Dingiswayo je razvio superiornu centraliziranu vojnu organizaciju tako što je
novačio mladiće iz svih sela i razvrstavao ih u čete na temelju njihove dobi, a ne na temelju
pripadnosti istom selu. Razvio je i superiornu centraliziranu političku organizaciju tako što se
uzdržavao od pokolja kad bi pokorio druge poglavarije. Poštedio bi obitelj pobijeđenog
poglavara i umjesto tog poglavara, za novog bi vodu postavio rođaka koji je s njim bio
spreman surađivati. Razvio je i superiorno centralizirano rješavanje sukoba, tako što je
proširio presudivanje na više vrsta sporova. Tako je Dingiswayo uspio pokoriti i počeo
ujedinjavati 30 ostalih Zulu poglavarija. Njegovi nasljednici nastavili su jačati državu Zulu,
proširujući njezin sudski sustav, snage održavanja reda i ceremonije.
Taj primjer države Zulu, oblikovane osvajanjima, tek je jedan u nizu sličnih primjera.
Urodeničke države, čijem su oblikovanju iz poglavarija Europljani bili svjedoci u 18. i 19.
stoljeću, jesu na primjer Havaji i Tahiti u Polineziji; Merina na Madagaskaru; Lesoto, Svazi i
druge južnoafričke države uz državu Zulu; Ashanti u zapadnoj Africi; te Ankole i Buganda u
Ugandi. Carstva Asteka i Inka nastala su tijekom osvajanja u 15. stoljeću, prije dolaska
Europljana, no mnogo o njihovu nastanku poznato nam je iz usmenih prikaza Indijanaca, koje
su zapisali prvi španjolski doseljenici. Suvremeni autori detaljno su nam opisali kako je
nastao Rim te kako se širilo Makedonsko Carstvo pod Aleksandrom.
Svi ti primjeri pokazuju da su ratovi ili prijetnje ratom imali ključnu ulogu u većini (ako
ne i u svim) stapanjima društava. No ratovi su, pa makar i samo oni među družinama, trajno
prisutna činjenica ljudske povijesti. Zbog čega su onda ratovi počeli uzrokovati stapanje
društava tek u posljednjih 13.000 godina? Već smo zaključili da je oblikovanje složenih
društava na neki način povezano s populacijskim utjecajem, pa bismo sad trebali raspraviti o
povezanosti populacijskog utjecaja s ishodom rata. Zbog čega bi ratovi uglavnom dovodili do
stapanja društava kad je populacijska gustoća visoka, ali ne i kad su u pitanju male i raštrkane
populacije? Odgovor je da sudbina poraženih naroda ovisi o populacijskoj gustoći, a tri su
moguća ishoda.
Kad je populacijska gustoća vrlo niska, a tako je obično na područjima naseljenim
družinama lovaca skupljača, dovoljno je da se preživjeli iz poražene grupe samo odmaknu od
svojih neprijatelja. Takav je uglavnom ishod rata među nomadskim družinama na Novoj
Gvineji i u području Amazone.
Kad je populacijska gustoća osrednja, kao na područjima naseljenim plemenima koja
proizvode hranu, nema većih praznih područja u koja bi preživjeli pripadnici poražene strane
mogli pobjeći. Ali plemenska društva s intenzivnom proizvodnjom hrane nemaju robove, niti
proizvode dovoljno viška hrane da bi doprinosi mogli biti znatni. Zato preživjeli pripadnici
poražene skupine nisu od osobite koristi pobjednicima, osim što mogu uzeti žene kao bračne
družice. Poraženi muškarci budu smaknuti, a njihov teritorij mogu zauzeti pobjednici.
Kad je populacijska gustoća velika, kao na područjima koja zauzimaju države ili
poglavarije, poraženi opet nemaju kamo pobjeći, no pobjednici ih sada mogu poštedjeti i
iskoristiti ih na dva načina. Poglavarije i države imaju specijalizirane ekonomije, pa poraženi
mogu služiti kao robovi, što se obično i zbivalo u biblijska vremena. Budući da su mnoga
takva društva imala sustave za intenzivnu proizvodnju hrane i mogla stvoriti znatne viškove,
pobjednici su mogli poraženima poštedjeti živote i ostaviti ih tamo gdje jesu, ali im oduzeti
političku autonomiju, natjerati ih da redovito daju danak u hrani ili drugim dobrima, te
njihovo društvo uklopiti u svoju pobjedničku državu ili poglavariju. Takav je bio uobičajen
ishod bitaka koje su vezane uz osnivanje država ili carstava kroz cijelu povijest. Primjerice,
španjolski konkvistadori htjeli su ubirati danak od poražene populacije meksičkih Indijanaca,
pa su ih jako zanimali popisi astečkih poreznika. Pokazalo se da su doprinosi koje su podanici
svake godine davali u carstvu Asteka obuhvaćali 7000 tona kukuruza, 4000 tona graha, 4000
tona zrnja amaranta, 2 milijuna pamučnih plašteva, te velike količine zrna kakaovca, ratnih
odijela, štitova, perjanica i jantara.
Dakle, proizvodnja hrane, natjecanje i širenje među društvima bili su krajnji uzroci
koji su, posredstvom lanaca uzroka koji su se razlikovali u pojedinostima (no svi su uključivali
velike i guste populacije i sjedilački način života), doveli do neposrednih čimbenika osvajanja:
zaraznih klica, pisma, tehnologije i centralizirane političke organizacije. Čimbenici osvajanja
razlikovali su se zbog toga što su se ti krajnji uzroci različito razvijali na raznim kontinentima.
Zato ti čimbenici obično idu zajedno, ali nisu striktno združeni: primjerice, carstvo Inka
nastalo je bez pisma, a u carstvu Asteka nastalo je pismo, ali su bile vrlo rijetke epidemijske
zarazne bolesti. Država Zulu koju je osnovao Dingiswayo pokazuje nam da je svaki od
spomenutih čimbenika donekle neovisno pridonosio svjetskom tijeku povijesti. Medu
desecima Zulu poglavarija, poglavarija Mtetwa nije imala nikakvu posebnu prednost u vezi s
tehnologijom, pismom ili zaraznim klicama, a ipak je porazila sve druge poglavarije. Njezina je
prednost bila jedino u sferi vlasti i ideologije. Nastala država Zulu time je gotovo cijelo stoljeće
uspijevala u pokornosti držati dio jednog kontinenta.
ČETVRTI DIO
Oko svijeta u pet poglavlja
15. POGLAVLJE
Yalijev narod
Kad sam sa suprugom Marie provodio godišnji odmor u Australiji, odlučili smo
posjetiti lokalitet u pustinji, blizu grada Menindee, s dobro očuvanim slikama koje su na
stijenama nacrtali Aboridžini. Znao sam da su pustinje Australije na zlu glasu po svojoj
suhoći i ljetnoj vrelini, no do tada sam već dugo vremena proveo radeći u vrućim i vlažnim
uvjetima, kako u pustinji Kalifornije tako i u savani Nove Gvineje; zato sam se osjećao
dovoljno iskusnim da svladam taj mali izazov koji nas kao turiste čeka u Australiji. Marie i ja
uzeli smo mnogo vode za piće, pa smo se u podne uputili prema nekoliko kilometara
udaljenim oslikanim stijenama.
Put je od postaje rendžera vodio uzbrdo, pod nebom bez i jednog oblačka, kroz
otvoreni teren na kojem nije bilo nikakve hladovine. Vreli i suhi zrak koji smo udisali
podsjetio me je kako je bilo disati u finskoj sauni. Kad smo stigli do klisure na kojoj su
oslikane stijene, već smo potrošili svu vodu. Isto tako, izgubili smo interes za umjetnost, pa
smo se počeli penjati uzbrdo, dišući sporo i pravilno. U jednom času, spazio sam pticu koja je
nepogrešivo nalikovala na jednu vrstu iz obitelji Timaliidae (engl. babbler), no činila se
golemom u usporedbi s bilo kojom poznatom vrstom tog roda ptica. Tada sam shvatio da prvi
put u životu imam halucinacije zbog toplotnog šoka. Marie i ja odlučili smo da bi bilo
najbolje da se odmah vratimo natrag.
Oboje smo prestali govoriti. Dok smo hodali, koncentrirali smo se na osluškivanje
vlastitog disanja, proračunavanje udaljenosti do sljedeće postaje i procjenu preostalog vremena
za stizanje do cilja. Usta i jezik su mi bili posve suhi, a Marie je imala posve crveno i
zajapureno lice. Kad smo napokon stigli u klimatiziranu postaju rendžera, svalili smo se u
stolice pokraj hladnjaka za vodu, iskapili posljednje dvije litre vode iz hladnjaka, te zatražili
od rendžera još jednu bocu. Sjedeći tamo, iscrpljen i tjelesno i emotivno, razmišljao sam kako
su Aboridžini, koji su naslikali te slike na stijenama, nekako uspjeli cijeli život provesti u toj
pustinji bez klimatiziranih prostorija, uspijevajući pronaći i hranu i vodu.
Za bijele stanovnike Australije, grad Menindee slavan je po tome što je u njemu bio
glavni logor dvaju bijelaca koji su prije više od sto godina doživjeli mnogo goru sudbinu od
mene: irski policajac Robert Burke i engleski astronom William Wills, zlosretni vode prve
europske ekspedicije koja je prepješačila Australiju od juga do sjevera. Krenuvši sa šest deva i
zalihama hrane dovoljnima za tri mjeseca, Burke i Wills ostali su bez zaliha usred pustinje,
sjeverno od grada Menindee. Triput zaredom sreli su ih i pomogli im dobro uhranjeni
Aboridžini, kojima je pustinja bila dom, a istraživačima su dali ribu, kolače od paprati i pržene
debele štakore. No tad je Burke nepromišljeno pištoljem ustrijelio jednog urođenika, nakon čega
su se Aboridžini razbježali. Burke i Wills imali su vatreno oružje, što bi im u lovu trebala biti
golema prednost u odnosu na urođenike; no ostali su posve gladni, iscrpljeni i ni mjesec dana
nakon odlaska Aboridžina umrli su usred pustinje.
Naše iskustvo u gradu Menindee, te sudbina Burkea i Willsa, živopisno prikazuju
teškoće održavanja ljudskog društva u Australiji. Australija je posebna u usporedbi s ostalim
kontinentima: razlike između Euroazije, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike blijede do
beznačajnosti u usporedbi s razlikama između Australije i bilo kojeg od tih kontinenata.
Australija je uvelike najsuši, najmanji, najplosnatiji, najneplodniji, klimatski
najnepredvidljiviji, a biološki najosiromašeniji kontinent. Bila je posljednji kontinent koji su
Europljani naselili. U Australiji je do tada živjelo najneobičnije ljudsko društvo i
najmalobrojnija populacija ljudi na cijelome svijetu.
Zato nam Australija omogućuje provedbu ključnog testa teorije o interkontinentalnim
razlikama među društvima. Imala je vrlo osobit okoliš, kao i osobita društva. Je li osobitost
okoliša uzrokovala osobitost društva? Ako jest, na koji način? Logično je da baš u Australiji
krenemo na put oko svijeta, primjenjujući pouke drugog i trećeg dijela knjige kako bismo
shvatili različitu povijest kontinenata.
***
Većina laika bi kao najizrazitije svojstvo društava australskih urođenika navela njihovu
prividnu "zaostalost". Australija je jedini kontinent na kojem su u moderno doba svi
starosjedilački narodi još uvijek živjeli bez ikakvih ključnih tekovina tzv. civilizacije - bez
poljoprivrede, stočarstva, metala, luka i strijela, golemih građevina, trajnih naselja, pisma,
poglavarija i država. Umjesto toga, australski Aboridžini bili su nomadski ili polunomadski
lovci skupljači, organizirani u družine, a živjeli su u privremenim skloništima ili kolibama i još
uvijek ovisili o kamenom oruđu. U posljednjih 13.000 godina u Australiji se dogodilo manje
kulturoloških promjena nego na bilo kojem drugom kontinentu. Prevladavajuće mišljenje
Europljana o australskim urođenicima jasno je iskazao jedan rani francuski istraživač, koji je
napisao: "To su najjadniji ljudi na svijetu, ljudska bića koja su se najbliže primaknula sirovim
zvijerima."
Pa ipak, još prije 40.000 godina, društva australskih urođenika imala su veliku početnu
prednost pred društvima Europe i drugih kontinenata. Australski urođenici razvili su neke od
najstarijih poznatih primjera kamenog oruđa s brušenim bridovima, najstarije kameno oruđe s
drškama (to jest, kamene glave sjekira postavljene na drvene drške), te najstarija plovila na
cijelom svijetu. Neki od najstarijih poznatih primjera slikarstva na stijenama potječu iz
Australije. Anatomski moderni ljudi vjerojatno su naselili Australiju prije nego što su se
doselili u Europu. Zbog čega su, unatoč svemu tome, Europljani osvojili Australiju, a ne
obratno?
U tom se pitanju skriva drugo pitanje. Tijekom pleistocenskih ledenih doba, kad je velik
dio oceanske vode bio vezan u kontinentalnom ledenom pokrovu, pa je razina mora bila
mnogo niža od današnje, plitko Arafursko more koje danas odvaja Australiju od Nove
Gvineje bilo je nisko i suho kopno. S topljenjem ledenog pokrova između 12.000 i 8000
godina u prošlosti, razina mora je porasla, pa je to nisko kopno opet potopljeno, a prethodni
kontinent Velika Australija razdvojio se na dva polukontinenta: Australiju i Novu Gvineju
(slika 15.1. na 319. str.).
Ljudska društva na tim dvjema, prethodno spojenim, kopnenim masama bila su u
prošlosti jako različita. Suprotno svemu što sam maločas rekao o australskim urođenicima,
većina Novogvinejaca, poput Yalijeva naroda, bili su poljodjelci i uzgajali su krda svinja.
Živjeli su u trajnim selima i politički su bili organizirani u plemena, a ne u družine. Svi
Novogvinejci imali su lukove i strijele, a mnogi su upotrebljavali keramičko posuđe.
Novogvinejci su uglavnom imali veća naselja, čamce dostojnije mora, te brojnije i raznovrsnije
predmete za svakodnevnu upotrebu, u odnosu na australske urođenike. Zbog toga što su bili
proizvođači hrane, a ne lovci skupljači, prosječna gustoća populacija na Novoj Gvineji bila je
mnogo veća nego u Australiji: Nova Gvineja je deset puta manja od Australije, ali je imala
nekoliko puta brojniju populaciju urođenika.
Zbog čega su ljudska društva na većoj kopnenoj masi koja je nastala od pleistocenske
Velike Australije ostala tako "nazadna" u svom razvoju, dok su društva na manjoj kopnenoj
masi mnogo brže "napredovala"? Zbog čega se sve te inovacije nisu s Nove Gvineje proširile na
Australiju, koju od Nove Gvineje odvaja samo 150 kilometara mora u Torresovu tjesnacu? Sa
stanovišta kulturne antropologije, geografska udaljenost između Australije i Nove Gvineje čak
je i manja od 150 kilometara, jer su u Torresovu tjesnacu brojni otoci naseljeni poljodjelcima
koji koriste lukove i strijele i kulturološki sliče onima na Novoj Gvineji. Najveći od tih otoka
leži samo 16 kilometara od Australije. Otočani su održavali živahnu trgovinu s australskim
urođenicima, kao i s urođenicima Nove Gvineje. Kako su se usporedno mogla održati dva
tako različita kulturološka univerzuma, kad ih razdvaja samo 16 kilometara široki pojas
mirnog mora, kojim redovito plove kanui?
U usporedbi s australskim urođenicima, Novogvinejci slove kao kulturološko
"napredni". No većina ostalih modernih naroda čak i Novogvinejce smatra "zaostalima". Sve
dok Europljani nisu počeli naseljavati Novu Gvineju potkraj 19. stoljeća, svi stanovnici Nove
Gvineje bili su nepismeni, imali su samo kameno oruđe, a politički još nisu bili organizirani u
države ni (uz malobrojne iznimke) u poglavarije. Ako su Novogvinejci "napredovali" u odnosu
na australske urođenike, zbog čega nisu "napredovali" kao mnogi stanovnici Euroazije, Afrike
te obje Amerike? Dakle, Yalijev narod i njihovi rođaci iz Australije predstavljaju zagonetku u
okviru šire zagonetke.
Slika 15.1. Zemljovid regija na području jugoistočne Azije, Australije i Nove Gvineje. Pune crte označuju današnju
obalu; isprekidane crte označuju obalu u doba pleistocena, kad je razina mora bila niža od današnje - to jest, rubove
azijske i velike australske kontinentalne ploče ("shelves"). U to doba. Nova Gvineja i Australija bile su spojene u tzv.
proširenu Veliku Australiju, a današnji otoci Borneo, Java, Sumatra i Tajvan bili su dijelovi kontinentalnog kopna
Azije.
Kad ih se zatraži da pobliže opišu po čemu su to društva australskih urođenika
"zaostala", mnogi bijeli Australci imaju jednostavan odgovor: zbog navodnih slabosti i
nedostataka samih Aboridžina. Prema gradi lica i boji kože, Aboridžini zasigurno izgledaju
drukčije od Europljana, što je neke autore potkraj 19. stoljeća navelo da ih smatraju
"nedostajućom karikom" između čovjekolikih majmuna i ljudi. Kako bi se inače mogla
objasniti činjenica da su bijeli doseljenici iz Engleske stvorili pismenu industrijsku
demokraciju koja proizvodi hranu, već nekoliko desetljeća nakon što su se naselili na
kontinentu čiji su stanovnici nakon više od 40.000 godina ostali nepismeni lovci skupljači?
Osobito je uočljivo da se u Australiji nalaze neka od najbogatijih nalazišta željezne i
aluminijeve rude na svijetu, kao i bogate naslage bakra, kositra, olova i cinka. Zbog čega onda
australski urođenici ne poznaju metalno oruđe, nego još žive u kamenom dobu?
To nalikuje na savršeno kontroliran eksperiment u evoluciji ljudskih društava.
Kontinent je isti, samo su ljudi različiti. Dakle, objašnjenje razlika između društava
australskih urođenika i australskih Europljana vjerojatno leži u razlikama samih tih naroda.
Logika na kojoj se temelji takav rasistički zaključak čini se uvjerljivom. Međutim, vidjet ćemo
da zaključak počiva na jednostavnoj pogrešci.
***
Kao prvi korak u provjeri tog naizgled logičnog zaključka, pogledajmo podrijetlo samih
naroda. Australija i Nova Gvineja bile su naseljene prije najmanje 40.000 godina, u doba kad
su još bile spojene u Veliku Australiju. Pogled na zemljovid (slika 15.1) sugerira nam da su
doseljenici morali u krajnjoj liniji krenuti s najbližeg kontinenta, jugoistočne Azije, te putovati
s otoka na otok kroz indonezijski arhipelag. U prilog tom zaključku govori i genetička
srodnost modernih Australaca, Novogvinejaca i Azijaca, kao i činjenica da je do danas na
Filipinima, Malajskom poluotoku, te otočju Andaman uz obalu Mianmara, preživjelo nekoliko
skupina donekle sličnog izgleda.
Kad su doseljenici stigli do obale Velike Australije, brzo su se proširili cijelim
kontinentom i naselili se čak i na najudaljenijim i najnepristupačnijim područjima. Fosili i
kameno oruđe svjedoče o njihovoj nazočnosti u jugozapadnom kutu Australije prije 40.000
godina; u jugoistočnom kutu Australije i na Tasmaniji prije 35.000 godina - a ta su područja
najudaljenija od vjerojatnog mjesta pristanka doseljenika u zapadnoj Australiji i Novoj
Gvineji, tj. područjima koja su najbliža Indoneziji i Aziji. Hladne gorske visoravni Nove
Gvineje naseljene su prije 30.000 godina. Do svih tih područja moglo se doći kopnom, sa
zapadnih područja prvog dolaska. Međutim, naseljavanje Bismarckova arhipelaga i
Solomonovih Otoka, sjevernoistočno od Nove Gvineje, dogodilo se prije 35.000 godina, za
što je bilo potrebno dodatno preploviti nekoliko desetaka kilometara. Naseljavanje je možda
teklo i brže nego što nam se danas čini na temelju širenja datiranih nalaza od 40.000 do
30.000 godina u prošlosti, jer je razlika u datumima gotovo nezamjetna ako se uzme u obzir
raspon eksperimentalne pogreške pri radiokarbonskom datiranju.
U doba pleistocena, kad su Australija i Nova Gvineja prvi put bile naseljene, azijski
kontinent pružao se na istok i kao dio svoje kopnene mase sadržavao današnje otoke Borneo,
Javu i Bali, što je gotovo 1600 kilometara bliže Australiji i Novoj Gvineji od današnje
kontinentalne obale jugoistočne Azije. Međutim, još se moralo preploviti barem osam kanala
koji su široki i do 80 kilometara, da bi se s Bornea ili Balija stiglo u pleistocensku Veliku
Australiju. Prije 40.000 godina, takva plovidba možda je ostvarena na splavima od bambusa,
jednostavnim ali za morsku plovidbu vrlo sposobnim plovilima kakva se i danas koriste na
obalnim područjima južne Kine. Ipak je takva plovidba morala biti teška, jer nakon prvotnog
doseljavanja prije 40.000 godina nemamo nikakvih uvjerljivih arheoloških tragova o
dodatnom doseljavanju ljudi iz Azije u Veliku Australiju u idućih nekoliko desetaka tisuća
godina. Tek u posljednjih nekoliko tisućljeća ponovno nalazimo čvrste dokaze o tome - svinje
koje su na Novu Gvineju stigle iz Azije te pse u Australiji, koji su također stigli iz Azije.
Dakle, ljudska društva Australije i Nove Gvineje razvila su se u izrazitoj izolaciji od
azijskih društava koja su ih osnovala. Ta se izolacija odrazila i na jezike koji se tamo danas
govore. Nakon svih tih tisućljeća izolacije, ni moderni jezici australskih Aboridžina ni glavna
skupina modernih jezika Nove Gvineje (tzv. papuanski jezici) nemaju nikakvih jasnih veza s
bilo kojim današnjim azijskim jezikom.
Izolacija je ostavila traga i u nalazima genetike i fizičke antropologije. Genetička
istraživanja navode na zaključak da su australski Aboridžini i gorštaci Nove Gvineje nešto
sličniji današnjim stanovnicima Azije nego stanovnicima drugih kontinenata, no nije riječ o
bliskoj srodnosti. Po gradi kostiju i tjelesnom izgledu, australski Aboridžini i Novogvinejci
razlikuju se i od većine populacija jugoistočne Azije, što je očito kad usporedimo njihove
fotografije s fotografijama Indonežana ili Kineza. Dio razloga za postojanje svih tih razlika
jest da su azijski doseljenici u Veliku Australiju dugo divergentno evoluirali u odnosu na
svoje rođake koji su ostali u Aziji, pri čemu je najveći dio tog vremena postojala tek vrlo
ograničena razmjena gena. No vjerojatno važniji razlog za postojanje razlika jest činjenica da
je danas izvorna populacija jugoistočne Azije, od koje su potekli stanovnici Velike Australije,
većinom nestala, a zamijenili su je drugi narodi Azije koji su se širili iz područja Kine.
Australski Aboridžini i Novogvinejci međusobno su divergirali i genetički i tjelesno i
lingvistički. Primjerice, od glavnih (genetički determiniranih) ljudskih krvnih grupa, grupa B
iz tzv. ABO sustava te grupa S iz MNS sustava postoje i na Novoj Gvineji i u najvećem dijelu
svijeta, no obje su gotovo nepostojeće u Australiji. Sitno nakovrčana kosa većine
Novogvinejaca bitno se razlikuje od ravne ili valovite kose većine australskih urođenika.
Australski jezici i novogvinejski papuanski jezici ne samo da nisu srodni azijskim jezicima,
nego nisu ni međusobno srodni, osim što su se određene riječi dvosmjerno proširile preko
Torresova tjesnaca.
Sve te divergentne razlike Australaca i Novogvinejaca odraz su duge izolacije u vrlo
različitim okolišima. Otkad je Arafursko more napokon razdvojilo Australiju od Nove
Gvineje, prije otprilike 10.000 godina, razmjena gena svela se na ograničene kontakte u
području otoka Torresova tjesnaca. Time su se populacije dvaju polukontinenata adaptirale
zasebno, svaka na svoj okoliš. Savane i šume mangrova na južnoj obali Nove Gvineje dosta
su slične onima na sjeveru Australije, ali se druga staništa na oba polukontinenta razlikuju po
gotovo svim ključnim obilježjima.
Evo nekih razlika. Nova Gvineja leži gotovo na samom ekvatoru, dok se Australija
proteže daleko u pojas umjerene klime, gotovo 40 stupnjeva južno od ekvatora. Nova Gvineja
je brdovita i krajnje nabranog terena, s planinskim vrhovima do 4700 metara i ledenjacima
koji pokrivaju najviše planinske vrhove, a Australija je uglavnom niska i ravna - 94% njezine
površine nalazi se ispod 600 metara nadmorske visine. Nova Gvineja je jedno od najvlažnijih
područja na Zemlji, a Australija jedno od najsuših. U najvećem dijelu Nove Gvineje napada
više od 255 centimetara kiše godišnje, a u velikom dijelu gorskih visoravni napada i više od
500 centimetara. U najvećem dijelu Australije zabilježeno je pak manje od 50 centimetara kiše
godišnje. Tropska klima Nove Gvineje samo blago varira od godišnjeg doba do godišnjeg doba
i od godine do godine, no klima Australije izrazito je sezonska i varira iz godine u godinu
mnogo više nego na bilo kojem drugom kontinentu. Zbog toga je Nova Gvineja bogata trajnim
i velikim rijekama, a trajne rijeke u Australiji ograničene su većinom samo na istočnu
Australiju, a čak i najveći australski riječni sustav (Murray-Darling) presuši na više mjeseci u
sušnom razdoblju. Najveći dio površine Nove Gvineje prekriven je gustom kišnom šumom, a
najveći dio površine Australije tek je pustinja i otvorena, rijetka i suha šuma.
Nova Gvineja prekrivena je mladim plodnim tlom zbog vulkanske aktivnosti,
neprekidnog spuštanja i povlačenja ledenjaka po gorju, te planinskih bujica koje u nizine
spuštaju goleme količine naplavina. Nasuprot tome, Australija ima najstarija, najneplodnija i
od hranjivih tvari isprana tla u usporedbi s bilo kojim drugim kontinentom, jer je vulkanska
aktivnost u Australiji vrlo slaba, a nema ni visokih planina ili ledenjaka. Iako ima deset puta
manju površinu od Australije, Nova Gvineja je stanište za otprilike jednaki broj vrsta sisavaca
i ptica kao i Australija - što je posljedica njezina položaja na ekvatoru, mnogo obilnijih
oborina, mnogo većeg raspona nadmorskih visina te veće plodnosti tla. Sve te razlike u okolišu
utjecale su na vrlo različitu kulturološku povijest na ta dva polukontinenta. Sad ćemo vidjeti
kako.
***
Najstarija i najintenzivnija proizvodnja hrane u Velikoj Australiji, uz najgušće
populacije, nastala je u gorskim dolinama Nove Gvineje, na nadmorskim visinama između
1200 i 2700 metara. Arheološka iskapanja otkrila su složene sustave jaraka za odvodnjavanje,
starih 9000 godina, koji su prije 6000 godina postali vrlo brojni, a otkrivene su i terase kojima
se zadržavala vlaga tla na sušim područjima. Sustavi jaraka vrlo su slični onima koji se i danas
koriste na visoravnima da bi se isušila močvarna područja i pretvorila se u vrtove. Polinološke
analize pokazale su da je prije otprilike 5000 godina došlo do obilnog krčenja šuma u gorskim
dolinama, što navodi na zaključak da ih se krčilo radi poljodjelstva.
Danas su ključne prehrambene biljke u tim gorskim dolinama nedavno uvezeni slatki
krumpir, te taro, banane, jams, šećerna trska, jestive stabljike trava i nekoliko vrsta lisnatog
povrća. Budući da su taro, banane i jams autohtone biljke jugoistočne Azije, u kojoj je
pouzdano došlo do uzgoja biljaka, obično se pretpostavljalo da su sve te domaće biljke (uz
iznimku slatkog krumpira) na Novu Gvineju došle iz Azije. Međutim, napokon je utvrđeno da
su divlji preci šećerne trske, lisnatog povrća i jestivih stabljika trava upravo vrste koje žive na
Novoj Gvineji, da je i specifična vrsta banana na Novoj Gvineji nastala od novogvinejskih, a
ne azijskih divljih predaka, te da su taro i neke vrste jamsa autohtone ne samo u Aziji, nego i
na Novoj Gvineji. Da je poljodjelstvo Nove Gvineje zaista podrijetlom iz Azije, morale bi se
na gorskim visoravnima naći domaće biljke koje su nedvojbeno azijskog podrijetla - no takvih
biljaka ondje nema. Zbog svega toga danas se općenito prihvaća da je poljodjelstvo neovisno
nastalo na gorskim visoravnima Nove Gvineje, uzgajanjem divljih vrsta biljaka.
Tako se Nova Gvineja pridružuje Plodnom polumjesecu, Kini i još nekim područjima
kao jedno od svjetskih središta neovisnog uzgoja biljaka. Na arheološkim nalazištima nema
ostataka biljaka koje su na Novoj Gvineji uzgajane prije 6000 godina. Međutim, to i nije
neobično, jer biljke koje se tamo danas uzgajaju ne mogu za sobom ostaviti arheološki trag,
osim pod vrlo posebnim okolnostima. Zato se čini vjerojatnim da su neke od njih bile
utemeljujuće biljke poljodjelstva na gorskim visoravnima, posebice zbog toga što su drevni
sačuvani jarci za odvodnjavanje toliko slični modernim jarcima, koji se koriste pri uzgajanju
taroa.
Tri nedvojbeno strana elementa u proizvodnji hrane na gorskim visoravnima Nove
Gvineje, u doba dolaska prvih Europljana, bili su pilići, svinje i slatki krumpiri. Pilići i svinje
uzgojeni su u jugoistočnoj Aziji, a na Novu Gvineju su ih prije otprilike 3600 godina, kao i na
većinu otoka Tihog Oceana, donijeli Austronežani, narod potekao iz južne Kine - o čemu
ćemo govoriti u 17. poglavlju. (Svinje su možda stigle čak i prije toga.) Slatki krumpir, koji je
autohtona biljka Južne Amerike, na Novu Gvineju očito je stigao tek u posljednjih nekoliko
stoljeća, nakon što su ga Španjolci uvezli na Filipine. Kad je na Novoj Gvineji jednom bio
prihvaćen, slatki krumpir postao je glavna prehrambena biljka u gorskim predjelima i tako je s
tog mjesta potisnuo taro. To se dogodilo zbog toga što slatki krumpir brže dozrijeva, daje veći
urod po jedinici površine, a uspijeva i na slabijim vrstama tla.
Razvoj poljodjelstva na visoravnima Nove Gvineje vjerojatno je pokrenuo veliku
eksploziju populacije prije više tisuća godina, jer je na Novoj Gvineji mogla živjeti tek mala
populacija lovaca skupljača nakon što je istrijebljena izvorna megafauna divovskih tobolčara.
Dolazak slatkog krumpira potaknuo je dodatni rast populacije u nedavnim stoljećima. Kad su
Europljani tridesetih godina prvi put prelijetali te visoravni, bili su zaprepašteni što ispod sebe
vide krajolik nalik na Nizozemsku. Šume su bile potpuno iskrčene u širokim dolinama, koje su
bile načičkane selima, a polja s ogradama i sustavima za odvod suvišne vode prekrivala su
cijelu dolinu, svjedočeći o postojanju intenzivnog poljodjelstva. Krajolik je jasno pokazivao
kakvu su gustoću populacije postigli ti gorštački poljodjelci s kamenim oruđem.
Strmi teren, trajni pokrov oblaka, malarija, te rizik od suše na nižim nadmorskim
visinama nagnali su poljodjelce tih gorskih područja da se ograniče na obradu zemlje iznad
1200 metara nadmorske visine. Zapravo, visoravni Nove Gvineje su gusto napučeni otoci
poljodjelaca, gurnuti prema nebu i s donje strane okruženi morem oblaka. Stanovnici nizinskog
dijela Nove Gvineje, uz morsku obalu i rijeke, jesu seljaci koji se jako oslanjaju na ribolov, dok
se oni na suhom dijelu kopna, dalje od morske obale i rijeka, uzdržavaju paljenjem i krčenjem
obradive zemlje te žive u rijetkim populacijama i hrane se bananama i jamsom, a uz to love i
skupljaju plodove u divljini. Nasuprot tome, stanovnici nizinskih močvara Nove Gvineje žive
kao nomadski lovci skupljači i ovisni su o škrobastoj srži divljih sago palmi koje su vrlo
plodne, pa se u jednom satu njihove obrade može postići triput više kalorija nego obradom
vrtova. Močvare Nove Gvineje tako su najjasniji primjer okoliša u kojem su ljudi ostali lovci
skupljači zbog toga što poljodjelstvo nije bilo dovoljno uspješno u usporedbi s lovačkoskupljačkim stilom života.
Novogvinejci koji se hrane sago palmama, a opstali su u nizinskim močvarama, primjer
su organizacije nomadske družine lovaca skupljača, kakva je vjerojatno prije bila tipična za sve
stanovnike Nove Gvineje. Zbog razloga spomenutih u 13. i 14. poglavlju, poljodjelci i ribari
su ti koji su razvijali složeniju tehnologiju, društva i političke organizacije. Žive u trajnim
naseobinama i plemenskim društvima, koje često predvodi lokalni moćnik. Neki od njih bili su
sagradili velike, raskošno ukrašene ceremonijalne objekte. Njihovu vrhunsku umjetnost, u
obliku drvenih kipova i maski, cijene muzeji diljem svijeta.
***
Tako je Nova Gvineja postala dio Velike Australije s najnaprednijom tehnologijom,
društvenom i političkom organizacijom te umjetnošću. Međutim, s gledišta današnjih građana
Amerike i Europe, Nova Gvineja se još smatra "primitivnom" a ne "naprednom". Zbog čega
su Novogvinejci nastavili upotrebljavati kameno oruđe, umjesto da razviju metalno oruđe;
zbog čega su ostali nepismeni i nisu osnovali poglavarije ili države? Postoji nekoliko bioloških
i geografskih razloga koji su to onemogućili.
Prije svega, iako je autohtona proizvodnja hrane nastala na visoravnima Nove Gvineje,
vidjeli smo u 8. poglavlju da je ta hrana bila siromašna bjelančevinama. Glavni sastojci
prehrane bile su korjenaste biljke s vrlo malom količinom bjelančevina, a ljudi su jedine
domaće vrste životinja (svinje i perad) uzgajali u premalom broju da bi bitno popravili udio
bjelančevina u svojoj prehrani. Budući da se ni perad ni svinje ne može upregnuti da vuku
kola, gorštacima je snaga vlastitih mišića bila jedina dostupna snaga; kod njih se nisu razvile ni
specifične epidemijske bolesti koje bi poslije odagnale europske osvajače.
Drugo ograničenje na rast populacije gorštaka postavljao je sam dostupni prostor:
gorska područja Nove Gvineje imaju malo širokih dolina, od kojih su najvažnije doline Wahgi
i Baliem, a koje bi ljudi mogli gusto napučiti. Treće ograničenje jest činjenica da se intenzivna
proizvodnja hrane mogla održati jedino na području između 1200 i 2700 metara nadmorske
visine. U alpskim područjima Nove Gvineje, iznad 2700 metara nadmorske visine, uopće nije
bilo proizvodnje hrane, a vrlo malo hrane se proizvodilo i na području između 300 i 1200
metara nadmorske visine. U nizinama su malobrojni stanovnici provodili samo paljenje i krčenje
obradive zemlje. Zato se na Novoj Gvineji nikad nije razvila opsežna ekonomska razmjena
hrane među zajednicama koje su se na različitim nadmorskim visinama bavile proizvodnjom
različitih vrsta hrane. Takva razmjena hrane na području Anda, Alpa i Himalaje ne samo da je
povećala gustoću populacija, nego su na taj način ljudi na svim nadmorskim visinama stekli
uravnoteženiju prehranu, što je dodatno poticalo i ekonomsku i političku integraciju.
Zbog svih tih razloga, populacija na tradicionalnoj Novoj Gvineji nikad nije premašila
milijun stanovnika, dok kolonijalne vlade Europljana nisu uvele zapadnu medicinu i prekinule
meduplemenske ratove. Od približno devet svjetskih središta nastanka poljodjelstva, o kojima
smo raspravljali u 5. poglavlju, Nova Gvineja je ostala područje s najmanjom populacijom. Sa
samo milijun stanovnika, Nova Gvineja nije mogla razviti tehnologiju, pismo i političke
sustave koji su nastali u populacijama od nekoliko desetaka milijuna ljudi u Kini, Plodnom
polumjesecu, Andama i Srednjoj Americi.
Populacija Nove Gvineje ne samo da je ukupno mala, nego je i razlomljena u tisuće
mikropopulacija vrlo neravnim terenom: močvare u većini nizina, naizmjence strmi grebeni i
uski kanjoni u gorskom području, te gusta džungla koja obavija i nizine i gorje. Kad se na Novoj
Gvineji bavim biološkim istraživanjima, s grupom Novogvinejaca koji su mi pomoćnici na
terenu, smatram izvrsnim napretkom kad prijeđemo 5 kilometara na dan, čak i kad putujemo
već utabanim stazama. Većina gorštaka na tradicionalnoj Novoj Gvineji nikad se u životu nije
udaljila više od 13 kilometara od svog doma.
Taj teški teren, u kombinaciji s povremenim ratovanjem koje je tipično za odnose
družina i sela na Novoj Gvineji, objašnjava lingvističku, kulturološku i političku fragmentaciju
Nove Gvineje. Na Novoj Gvineji postoji najviše jezika na svijetu: 1000 jezika, od ukupno
6000 jezika na svijetu, zbijeno je na područje tek malo veće od Teksasa, a podijeljeno je u
nekoliko desetaka jezičnih porodica i pojedinačnih izoliranih jezika koji se među sobom
razlikuju kao npr. engleski od kineskog. Gotovo polovica svih jezika na Novoj Gvineji ima
manje od 500 govornika, a čak i najveće jezične skupine (sa još uvijek jedva 100.000
govornika) bile su politički fragmentirane u nekoliko stotina sela, koja se jednakom žestinom
bore međusobno kao što se bore s govornicima drugih jezika. Svako od tih mikrodruštava
previše je malo da bi u njemu nastali poglavari i specijalizirani obrtnici, ili se razvili
metalurgija i pismo.
Osim male i fragmentirane populacije, dodatno je ograničenje za razvoj na Novoj
Gvineji njezina geografska izoliranost, što ograničava dotok tehnologije i ideja iz ostalih
dijelova svijeta. Tri susjedna područja Nove Gvineje odvojeni su od nje kilometrima morske
pučine, a do unatrag nekoliko tisuća godina bili su manje razvijeni od Nove Gvineje (posebice
od gorskih područja Nove Gvineje) glede i tehnologije i proizvodnje hrane. Od to troje
susjeda, australski urođenici ostali su lovci skupljači, koji Novogvinejcima nisu mogli
ponuditi gotovo ništa novo. Drugi susjed bili su mnogo manji otoci Bismarckova arhipelaga i
Solomonovih Otoka na istoku. Tako nam kao treći susjed Nove Gvineje ostaju otoci istočne
Indonezije. No i to je područje ostalo kulturološko zalede, koje su kroz najveći dio povijesti
naseljavali lovci skupljači. Nema stvari za koju se može utvrditi da je na Novu Gvineju stigla
preko Indonezije, nakon prvotnog naseljavanja Nove Gvineje prije otprilike 40.000 godina,
sve do razdoblja austronezijske ekspanzije oko 1600. pr. Kr.
Tom ekspanzijom Indonezija je postala naseljena proizvođačima hrane koji su stigli iz
Azije, s domaćim životinjama, poljodjelstvom i tehnologijom bar jednako složenom poput
one na Novoj Gvineji, te s pomorskim umijećem koje je omogućilo mnogo učinkovitije
putovanje od Azije do Nove Gvineje. Austronežani su se naselili na otocima zapadno, sjeverno
i istočno od Nove Gvineje, te na dalekom zapadu kao i na sjevernoj i jugoistočnoj obali same
Nove Gvineje. Austronežani su na Novu Gvineju uveli lončarstvo, peradarstvo, a vjerojatno i
pse i svinje. (Rana arheološka istraživanja tvrdila su da su u gorskim područjima Nove
Gvineje nađene kosti svinja iz 4000. pr. Kr., no to se kasnijim istraživanjima nije moglo
potvrditi.) Bar u posljednjih tisuću godina, trgovina je Novu Gvineju povezivala s tehnološki
mnogo naprednijim društvima Jave i Kine. Novogvinejci su izvozili perje rajskih ptica i
začine, a dobivali dobra iz jugoistočne Azije - čak i takve luksuzne predmete kao što su
brončani bubnjevi Dong Son te kineski porculan.
S vremenom bi ekspanzija Austronežana zasigurno i snažnije djelovala na Novu
Gvineju. Zapadni dio Nove Gvineje na kraju bi bio politički uključen u sultanate istočne
Indonezije, a tim putem se na Novu Gvineju moglo proširiti i metalno oruđe. No to se nije
dogodilo do 1511., kad su Portugalci stigli na Molučke otoke i prekinuli neovisni razvoj
Indonezije. Kad su Europljani uskoro zatim stigli i na Novu Gvineju, njezini stanovnici još su
živjeli u družinama ili malim selima koja su žestoko branila svoju neovisnost i upotrebljavali
samo kameno oruđe.
***
Dok je novogvinejska polovica Velike Australije razvijala i uzgoj životinja i
poljodjelstvo, australska polovica nije razvila ni jedno ni drugo. Tijekom ledenih doba, u
Australiji je bilo još više krupnih tobolčara nego na Novoj Gvineji, uključujući diprotodonte
(među tobolčarima ekvivalent krava i nosoroga), divovske klokane te divovske vombate. No
svi ti tobolčari, kandidati za mogući razvoj stočarstva, nestali su u valovima izumiranja (ili
istrebljivanja) koji su pratili naseljavanje ljudi u Australiju. Zbog toga u Australiji, kao ni na
Novoj Gvineji, više nije bilo autohtonih sisavaca koje bi se moglo uzgojiti. Jedini udomaćeni
sisavac koji je izvana stigao u Australiju bio je pas, koji je (vjerojatno u kanuima Austronežana)
stigao oko 1500. pr. Kr., a zatim samostalno preživio u divljini Australije i postao današnji
dingo. Australski urođenici su uhvaćene pse držali kao pratioce, čuvare, pa čak i kao žive
pokrivače, od čega je nastao australski izraz "noć od pet pasa" za vrlo hladne noći. No oni
dinga nisu upotrebljavali za hranu, za razliku od Polinežana, ni upotrebljavali u lovu na divlje
životinje, za razliku od Novogvinejaca.
Poljodjelstvo je bila još jedna stvar koja se u Australiji nije razvila, jer je Australija ne
samo najsuši kontinent, nego i kontinent s najneplodnijim tlom. Osim toga, Australija je
jedinstvena po tome što najveći utjecaj na klimu u najvećem dijelu kontinenta ima nepravilni
ciklus - tzv. ENSO (akronim za "El Nino Southern Oscillation" - Južna oscilacija El Nina) - a
ne pravilan godišnji ciklus godišnjih doba, koji nam je tako poznat u drugim područjima
svijeta. Nepredvidljive teške suše traju godinama, prekidane jednako nepredvidljivim
uskovitlanim pljuskovima i poplavama. Čak i danas, uz euroazijske usjeve, kamione i
željeznicu za prijevoz proizvoda, proizvodnja hrane u Australiji rizičan je posao. Stada se
namnože u dobrim godinama, a zatim ih iskorijeni suša. Svaki novopečeni poljodjelac u
populaciji australskih urođenika suočavao se sa sličnim ciklusima. Ako bi se ti urođenici u
plodnim godinama nastanili u selima, uzgojili usjeve i začeli vlastitu djecu, tako narasle
populacije uskoro bi zatim poharala glad u sušnim godinama kad zemlja jednostavno nije
mogla prehraniti toliko ljudi.
Druga glavna zapreka razvoju proizvodnje hrane u Australiji bila je oskudnost u broju
uzgojivih divljih biljaka. Čak i moderni europski genetičari nisu od divljih australskih biljaka
uspjeli razviti nijednu domaću biljku, uz iznimku macadamia oraha. Na popisu 56 divljih vrsta
trava s najkrupnijim zrnjem - potencijalne žitarice svijeta - samo su dvije vrste iz Australije, a
i one su pri dnu popisa (zrna teška samo 13 miligrama, u usporedbi sa čak 40 miligrama za
najteža zrna u ostalim područjima). To ne znači da u Australiji uopće nije bilo potencijalno
uzgojivih biljaka, ni da australski urođenici nikad ne bi razvili autohtonu proizvodnju hrane.
Neke biljke, poput određenih vrsta jamsa, taroa i aru-korijena (engl. arrowroot, aru-aru, biljka
iz roda Maranta), uzgajaju se na jugu Nove Cvineje no rastu i u divljini sjeverne Australije, a
u tom području su ih Aboridžini i skupljali za hranu. Kako ćemo vidjeti, Aboridžini su na
klimatski najpovoljnijim područjima Australije evoluirali u smjeru koji bi na kraju vjerojatno
doveo do proizvodnje hrane. No svaku moguću autohtonu proizvodnju hrane u Australiji
ograničavao bi nedostatak uzgojivih životinja, malobrojnost uzgojivih biljnih vrsta, te
nepovoljno tlo i klima.
Nomadski način života i životni stil lovaca skupljača, te minimalno ulaganje u
skloništa i imovinu - bile su razborite adaptacije na ENSO-om uvjetovanu nepredvidivost
resursa u Australiji. Kad bi se lokalni uvjeti pogoršali, Aboridžini bi jednostavno otišli na
područje u kojem su uvjeti tog časa bili bolji. Umjesto da ovise o samo nekoliko domaćih
biljaka koje lako mogu propasti, Aboridžini su smanjili rizik razvivši ekonomiju koja se
temelji na velikoj raznolikosti izvora hrane u divljini, od kojih u svakom trenutku bar neki
uspijevaju. Umjesto da imaju fluktuirajuće populacije koje periodično nadrastu dostupne
resurse pa umiru zbog gladi, održavali su manje populacije koje su uživale u obilju hrane u
dobrim godinama, a prikupile dovoljno hrane za preživljavanje u lošim godinama.
Australski Aboridžini razvili su zamjenu za proizvodnju hrane - postupak koji je
nazvan "poljodjelstvom plamenog štapa" (engl. firestick farming). Aboridžini su mijenjali svoj
okoliš i njime upravljali tako da povećaju rodnost jestivih biljaka i životinja, a da pritom nisu
počeli obrađivati zemlju. Namjerno i periodično izazivali su požare na velikim područjima.
Postupak je imao nekoliko ciljeva: vatra bi istjerala životinje, koje su se mogle odmah ubiti i
pojesti; guste šikare pretvorila bi u otvorene ravnice kojima se moglo lakše putovati; te
ravnice i livade bile su idealno stanište i za klokane - glavnu divljač Australije; a poticala bi i
rast nove trave (koju su pasli klokani) i paprati, čijim su se korijenjem Aboridžini hranili.
Aboridžine zamišljamo kao pustinjski narod, no oni to uglavnom nisu. Gustoća
njihovih populacija mijenja se ovisno o količini obo-rina (jer ta količina utječe na rodnost
kopnenih divljih biljaka i životinja) te o obilnosti vodenih izvora hrane (iz mora, rijeka i
jezera). Populacije Aboridžina s najvećom gustoćom nalazile su se u najvlažnijim i
najplodnijim područjima Australije: riječnom sustavu Murray-Darling na jugoistoku, zatim na
istočnoj i sjeveroistočnoj obali, te u jugozapadnom kutu Australije. Na tim područjima razvile
su se i najgušće populacije Europljana u današnjoj Australiji. Razlog zbog kojeg Aboridžine
zamišljamo kao pustinjski narod jednostavno je ovaj: Europljani su ih istrijebili ili istjerali iz
najboljih područja, pa su posljednje netaknute populacije Aboridžina uspjele preživjeti samo
na područjima koja Europljane nisu zanimala.
U posljednjih 5000 godina, u nekima od tih plodnih područja Aboridžini su osnažili
svoje metode prikupljanja hrane, pa se povećala i njihova populacija. Na istoku Australije
razvili su tehnike za pripremu obilno dostupnih i škrobom bogatih, ali krajnje otrovnih
sjemenki cikada-palmi - dugotrajnim ispiranjem i poticanjem fermentacije toksina. Prethodno
neiskorišteno gorje jugoistočne Australije počeli su ljeti redovito posjećivati i gostili se ne
samo orašastim sjemenkama cikada i korijenjem jamsa, nego i golemim hibernacijskim
skupinama leptira selaca - tzv. bogong leptiri - koji kad se isprže, okusom podsjećaju na
prženi kesten. Novi tip pojačane aktivnosti skupljanja hrane bilo je stvaranje ribnjaka za
slatkovodne jegulje u riječnom sustavu Murray-Darling, gdje bi razina vode u močvarama
fluktuirala ovisno o sezonskim kišama. Australski urođenici sagradili su složene sustave
kanala, dugih do dva kilometra, a širokih do jednog kilometra, kako bi jeguljama omogućili da
preplivaju iz jedne močvare u drugu. Jegulje su lovili jednako složenim vršama, postavljenim
u slijepim rukavcima kanala, te tako što bi kanale pregradili kamenjem i ostavili u tom zidu
samo jedan otvor na koji bi postavili mrežu. Zamke na različitim razinama močvare djelovale
bi ovisno o podizanju i spuštanju razine vode. Početna gradnja tih "ribljih farmi" sigurno je
zahtijevala velik trud, no ustave su omogućile prehranu mnogo ljudi. Europski promatrači u
19. stoljeću otkrili su sela s više desetaka kuća Aboridžina uz te farme jegulja, a postoje i
arheološki ostaci sela s 146 kuća od kamena, što navodi na zaključak da su tu barem dio
godine trajno živjele stotine ljudi.
Još jedan vid napretka na istoku i sjeveru Australije bile su žetve sjemena divljeg
prosa, koje pripada istom biljnom rodu kao i proso metlastog klasja (engl. broomcorn millet)
koje je bilo osnovni sastojak prehrane u ranom kineskom poljodjelstvu. Proso se želo
kamenim noževima, pa se slagalo u stogove i vršilo da se izdvoje zrna; zatim bi se zrna
spremila u kožne torbe ili drvene zdjele i napokon samljela u žrvnjevima. Neka oruđa koja su
se u tom procesu koristila, kao što su kameni srpovi i žrvnjevi, bila su slična oruđu koje je
neovisno izumljeno u Plodnom polumjesecu za obradu zrnja ostalih divljih trava. Od svih
načina prikupljanja hrane kod australskih Aboridžina, žetve prosa su ono što bi se
najvjerojatnije razvilo u pravu proizvodnju usjeva.
Zajedno s pojačanim prikupljanjem hrane, u posljednjih 5000 godina razvile su se i
nove vrste oruđa. Male kamene oštrice i šiljci imali su veću ukupnu dužinu oštrih bridova po
jedinici težine oruđa, nego prethodno veliko kameno oruđe. Sjekire s izbrušenim kamenim
oštricama, nekad prisutne samo u nekim područjima Australije, proširile su se diljem
kontinenta. Udice izrađene od ljuski školjaka i puževa također su se pojavile u posljednjih
tisuću godina.
***
Zbog čega se u Australiji nisu razvili metalno oruđe, pismo i politički složena društva?
Glavni razlog tome je to što su Aboridžini ostali lovci skupljači, a od 12. do 14. poglavlja
vidjeli smo da je do daljnjeg razvoja došlo samo u mnogoljudnim i ekonomski specijaliziranim
društvima proizvođača hrane. Osim toga, suša, neplodnost i klimatska nepredvidljivost
Australije njezinu su populaciju lovaca skupljača ograničili na samo nekoliko stotina tisuća
ljudi. U usporedbi s više desetaka milijuna ljudi u drevnoj Kini i Srednjoj Americi, to je
značilo da u Australiji postoji mnogo manje potencijalnih izumitelja, te mnogo manje društava
koja bi mogla eksperimentirati s usvajanjem inovacija. Osim toga, tih nekoliko stotina tisuća
ljudi nije bilo organizirano u društva koja su u tijesnoj interakciji. Umjesto toga, Australija
Aboridžina sastojala se od mora vrlo rijetko naseljene pustinje, koja je razdvajala nekoliko
plodnijih ekoloških "otoka". Na svakom od tih otoka živio je tek djelić ukupne populacije
kontinenta, a njihove interakcije bile su oslabljene velikom udaljenošću. Čak i na relativno
vlažnoj i plodnoj istočnoj strani kontinenta, komunikacija među društvima bila je ograničena
postojanjem 3000 kilometara tropskih kišnih šuma u Queenslandu na sjeveroistoku te
umjerenih kišnih šuma Viktorije na jugoistoku - ta je geografska i ekološka udaljenost velika
poput udaljenosti koja razdvaja Los Angeles od Aljaske.
Neka uočljiva regionalna ili kontinentalna nazadovanja tehnologije u Australiji možda
su posljedica izolacije i relativno malo stanovnika u njezinim populacijskim središtima.
Bumerang, najpoznatije australsko oružje, prestalo se koristiti na poluotoku Cape York na
sjeveroistoku Australije. Pri prvom susretu s Europljanima, Aboridžini jugozapadne Australije
nisu se hranili morskim beskralješnjacima. I danas je nejasna funkcija malih kamenih šiljaka
koji su se prije otprilike 5000 godina pojavili na arheološkim nalazištima Australije; lako bi
bilo zaključiti da su služili kao ravni i kukasti vršci kopalja, no vrlo su slični kamenim vršcima
strijela u drugim područjima svijeta. Ako su zaista tome služili, onda se samo povećava
zagonetka o postojanju lukova i strijela na modernoj Novoj Gvineji te njihovu nepostojanju u
Australiji: možda su se lukovi i strijele neko vrijeme doista koristili, a zatim je njihova
upotreba odbačena diljem Australije. Svi ti primjeri podsjećaju nas na odbacivanje vatrenog
oružja u Japanu, odbacivanje lukova, strijela i lončarije u najvećem dijelu Polinezije, te
odbacivanje drugih tehnologija u ostalim izoliranim društvima (13. poglavlje).
Krajnji primjer gubitka tehnologije na području Australije dogodio se na otoku
Tasmaniji, udaljenom 200 kilometara od obale jugoistočne Australije. U pleistocenu, kad je
razina mora bila niska, plitki Bassov tjesnac (koji sad Tasmaniju razdvaja od Australije) bio je
suho kopno, pa su stanovnici Tasmanije bili dio kontinuirane populacije proširenog australskog
kontinenta. Kad je tjesnac ponovno potopljen prije otprilike 10.000 godina, stanovnici
Tasmanije ostali su odsječeni od ostatka australskog stanovništva, jer ni jedni ni drugi nisu
posjedovali plovila kojima je bilo moguće preploviti Bassov tjesnac. Nakon toga, populacija
od 4000 lovaca skupljača na Tasmaniji izgubila je svaki kontakt s ostatkom čovječanstva,
živeći u izolaciji kakvu inače poznajemo samo iz znanstveno-fantastičnih romana.
Kad su ih 1642. Europljani napokon prvi put susreli, stanovnici Tasmanije posjedovali
su najjednostavniju materijalnu kulturu na svijetu. Poput Aboridžina u Australiji, bili su lovci
skupljači bez metalnog oruđa. No nisu imali ni mnoge druge tehnologije i artefakte koji su na
kontinentu bili rašireni - uključujući koplja s kukicama na vršcima, bilo kakvu vrstu oruđa od
kostiju, bumerange, brušeno ili polirano kameno oruđe, kameno oruđe s drvenim dršcima,
udice, mreže, račvasta koplja (poput vila), zamke, a ni umijeće ribolova i riblju prehranu,
umijeće šivanja te umijeće potpaljivanja vatre. Neke od tih tehnologija možda su u
kontinentalnoj Australiji izumljene (ili u nju uvezene) tek nakon odvajanja Tasmanije; u tom
slučaju možemo zaključiti da majušna tasmanijska populacija nije neovisno sama izumila te
tehnologije. Druge od tih tehnologija na Tasmaniju uvezene su dok je ona još bila dio
kontinentalne Australije, a zatim su izgubljene zbog kulturološke izolacije. Primjerice,
arheološki nalazi na Tasmaniji ukazuju na nestanak ribolova, te šila, igala i drugog oruđa od
kostiju, oko 1500. pr. Kr. Na barem tri manja otoka (Flinders, Kangaroo i King) koji su zbog
porasta razine mora prije 10.000 godina odvojeni i od Australije i od Tasmanije, početne
populacije od 200 do 400 osoba posve su izumrle.
Tasmanija i ta tri manja otoka ilustriraju nam zaključak od velikog potencijalnog
značenja za ljudsku povijest. Ljudske populacije sastavljene od samo nekoliko stotina osoba
nisu bile u stanju preživjeti u potpunoj izolaciji. Populacija od 4000 osoba uspjela je preživjeti
10.000 godina, no uz bitne kulturološke gubitke i izostanak izuma, s krajnje
pojednostavljenom materijalnom kulturom. Kontinentalni dio Australije imao je populaciju od
300.000 lovaca skupljača, koji su bili i brojniji i manje izolirani od stanovnika Tasmanije, no
još su bili najmanja i najizoliranija ljudska populacija na svijetu. Dokumentirani primjeri
nazadovanja tehnologije u Australiji, te primjer Tasmanije, navode na zaključak da je
ograničeni repertoar australskih urođenika, u usporedbi s narodima na ostalim kontinentima,
barem dijelom posljedica izolacije i veličine populacije na razvoj i održavanje tehnologije poput sličnih učinaka na Tasmaniji, no u nešto blažem obliku. Prema istoj logici, ti isti učinci
mogli su pridonijeti razlikama u tehnologiji između najvećeg kontinenta (Euroazije) i onih
nešto manjih kontinenata (Afrike te Sjeverne i Južne Amerike).
Zbog čega naprednija tehnologija u Australiju nije stigla od susjeda iz Indonezije ili s
Nove Gvineje? Što se tiče Indonezije, nju je od sjeverozapadne Australije odvajalo široko
more, a jako se razlikovala i ekološki. Osim toga, sama Indonezija bila je i kulturološko i
tehnološko zalede sve do unatrag nekoliko tisuća godina. Nema dokaza o bilo kakvoj novoj
tehnologiji ili njezinu dolasku u Australiju iz Indonezije, nakon prvotnog naseljavanja
Australije prije 40.000 godina, sve dok se oko 1500. pr. Kr. nije pojavio dingo.
Dingo je u Australiju stigao u doba vrhunca ekspanzije Austronežana iz južne Kine kroz
područje Indonezije. Austronežani su uspjeli naseliti sve otoke Indonezije, uključujući i dva
najbliža Australiji - Timor (samo 440 kilometara od današnje Australije) i Tanimbar (samo
330 kilometara od Australije). Budući da su tijekom širenja Tihim oceanom Austronežani
prevalili znatno veće udaljenosti, treba pretpostaviti da su u više navrata stigli i do Australije,
čak i kad dokaz o tome ne bismo imali u postojanju australskog dinga. Australiju su svake
godine posjećivali kanui na jedra, iz oblasti Macassar na indonezijskom otoku Sulawesi
(Celebes), sve dok vlada Australije nije te posjete prekinula 1907. Arheološki nalazi
omogućuju da te posjete pratimo unatrag do 1000. n. e., a vjerojatno su postojali i prije toga.
Glavna svrha posjeta bila je skupljanje morskih trpova (tzv. beche-de-mer, tj. trepang), rođaka
morskih zvjezdača, koje su iz oblasti Macassar izvozili u Kinu kao navodni afrodizijak i vrlo
cijenjen sastojak juha.
Naravno, trgovina koja se razvila za godišnjih posjeta ljudi iz oblasti Macassar ostavila
je brojne tragove na sjeverozapadu Australije. Ti posjetitelji posadili su stabla tamarinda uz
svoje obalne logore, a začeli su i brojnu djecu sa ženama Aboridžina. Kao trgovačka dobra
stizali su odjeća, metalno oruđe, lončarija i staklo, iako Aboridžini nisu nikad naučili ta dobra
sami proizvoditi. Aboridžini su od posjetitelja usvojili i neke riječi, obrede, te upotrebu
izdubljenih kanua na jedra i pušenje lule.
No ni jedan od tih utjecaja nije promijenio osnovni karakter australskog društva.
Važnije je ono što se nije dogodilo prilikom tih posjeta ljudi iz oblasti Macassar. Posjetitelji se
nisu naselili u Australiji - nedvojbeno zbog toga što je sjeverozapadno područje Australije,
smješteno nasuprot Indoneziji, odveć sušno za poljodjelstvo Macassara. Da su ti posjetitelji
došli do područja tropskih kišnih šuma i savana u sjeveroistočnoj Australiji, možda bi se i bili
naselili - no nema dokaza da su oni ikad tako daleko otputovali. Dakle, posjetitelji su dolazili
samo u malim skupinama i privremeno, a nikad nisu prodrli u unutrašnjost Australije; zato su
ih susrele samo malobrojne skupine Aboridžina na uskom potezu australske obale. Čak i ti
Aboridžini upoznali su tek djelić kulture i tehnologije posjetitelja iz Macassara, a ne njihovo
društvo u cjelini - s rižinim poljima, svinjama, selima i radionicama. Australci su ostali
nomadski lovci skupljači, pa su usvojili samo one malobrojne proizvode i običaje iz Macassara
koji su bili u skladu s njihovim načinom života. Izdubljeni kanui s jedrima i lule - da, a svinje ne.
Naizgled je mnogo neobičniji otpor Aboridžina na utjecaje s Nove Gvineje od
australskog otpora na indonezijski utjecaj. U području Torresova tjesnaca, poljodjelci Nove
Gvineje koji su govorili novogvinejske jezike i imali svinje, lončariju te lukove i strijele
susretali su australske lovce skupljače koji su govorili australske jezike i nisu imali svinje,
lončariju ili lukove i strijele. Štoviše, tjesnac nije otvoreno more, koje bi bila barijera, nego je
načičkan lancem otoka, a najveći od tih otoka (otok Muralug) leži samo 16 kilometara od
obale Australije. Postojali su redoviti trgovački kontakti Australije i otoka, te otoka i Nove
Gvineje. Mnoge žene Aboridžina postale su supruge na otoku Muralug gdje su vidjele vrtove,
lukove i strijele. Kako to da te stvari s Nove Gvineje nisu prenesene u Australiju?
Ta kulturološka barijera na području Torresova tjesnaca nevjerojatna je ne samo zbog
toga što možda pogrešno zamišljamo razmahano novogvinejsko društvo s intenzivnim
poljodjelstvom i svinjama, udaljeno samo 16 kilometara od australske obale. Zapravo,
Aboridžini s poluotoka Cape York nikad nisu vidjeli glavno kopno Nove Gvineje. Umjesto
toga, postojala je trgovina između Nove Gvineje i njoj najbližih otoka, zatim između tih otoka
i otoka Mabuiag, na pola puta preko tjesnaca, zatim između otoka Mabuiag i otoka Badu još
dublje u tjesnacu, zatim između otoka Badu i otoka Muralug, te napokon između otoka
Muralug i poluotoka Cape York.
Društvena su se obilježja Nove Gvineje duž tog lanca otoka "razrjedivala". Na otocima
su svinje bile rijetkost ili ih uopće nije bilo. Stanovnici nizina s juga Nove Gvineje, uz obalu
Torresova tjesnaca, nisu se bavili intenzivnim poljodjelstvom (kakvo je postojalo u gorskim
područjima Nove Gvineje), nego krčenjem i paljenjem obradive zemlje uz obilno oslanjanje na
morsku hranu, lov i skupljanje. Čak i takvo poljodjelstvo gubilo je na važnosti duž otočnog
puta. Otok Muralug, najbliži Australiji, bio je suh, jedva pogodan za poljodjelstvo, a na njemu
je živjela mala populacija ljudi koji su se uglavnom prehranjivali morskom hranom, divljim
jamsom i plodovima mangrova.
Dakle, ta dodirna točka Nove Gvineje i Australije na području Torresova tjesnaca
pomalo nalikuje na dječju igru telefona, pri kojoj djeca sjede u krugu, jedno dijete šapne riječ
drugome na uho, ono šapne trećem to što misli da je čulo, a riječ koju na kraju posljednje
dijete šapne onom prvom, koje je igru počelo, nimalo ne sliči prvoj riječi. Na isti način,
trgovina preko otoka Torresova tjesnaca bila je igra telefona u kojoj su Aboridžini na
poluotoku Cape York na kraju dobivali nešto bitno drukčije od izvornog društva Nove
Gvineje. Osim toga, ne smijemo na odnose stanovnika otoka Muralug i Aboridžina gledati
kao na neprekinutu ljubavnu gozbu, tijekom koje su Aboridžini revno upijali kulturu od svojih
otočnih učitelja. Ne, razdoblja trgovine smjenjivala su se s razdobljima rata, tj. lova na glave i
otimanja žena.
Unatoč tome što je kultura Nove Gvineje bila razvodnjena udaljenošću i ratovanjem,
imala je određen utjecaj na Australiju. Međusobni brakovi u Australiju su uveli tjelesna
obilježja Novogvinejaca - npr. kovrčavu umjesto ravne kose duž poluotoka Cape York. Četiri
jezika na tom poluotoku imaju foneme koji nisu uobičajeni za Australiju, vjerojatno zbog
utjecaja jezika s Nove Gvineje. Najvažnija uvezena stvar bile su novogvinejske udice za
ribolov, koje su se proširile duboko u Australiju, te novogvinejski kanui s plovkom (engl.
outrigger canoes), koji su se raširili diljem poluotoka Cape York. Na poluotoku su prihvaćeni
i bubnjevi, ceremonijalne maske, oglašavanje pogreba (engl. funeral posts - pogrebne straže) i
lule s Nove Gvineje. No urođenici na poluotoku nisu prihvatili poljodjelstvo, dijelom i zbog
toga što su na otoku Murabag vidjeli jako razvodnjenu verziju novogvinejskog poljodjelstva.
Nisu prihvatili ni svinje, koje su na otocima bile rijetke, a koje ionako bez poljodjelstva ne bi
mogli prehraniti. Nisu prihvatili ni lukove i strijele, nego su se nastavili služiti svojim kopljima
i bacačima kopalja.
Velika je Australija, a velika je i Nova Gvineja. No kontakt između te dvije velike
kopnene mase bio je ograničen na malobrojne skupine otočana Torresova tjesnaca, s blijedom
verzijom novogvinejske kulture i malobrojnim skupinama Aboridžina s poluotoka Cape York.
Aboridžini su, zbog tko zna kojih razloga, odlučili i dalje upotrebljavati koplja umjesto lukova
i strijela te nisu prihvatili i neka druga obilježja razvodnjene kulture Nove Gvineje, što je
blokiralo prijenos kulturoloških obilježja Nove Gvineje na ostatak Australije. Zbog toga se s
Nove Gvineje dublje u Australiju nije proširilo ništa osim udica. Da su stotine tisuća
poljodjelaca iz gladnih gorskih krajeva Nove Gvineje bili u kontaktu s Aboridžinima s hladnih
visoravni jugoistočne Australije, možda je moglo doći do masovnog prijenosa intenzivne
proizvodnje hrane i novogvinejske kulture u Australiju. No gorska područja Nove Gvineje od
australskih su visoravni odvojena 3200 kilometara širokim pojasom ekološki vrlo različitog
krajolika. Što se tiče mogućnosti i prilika za to da su Australci promatrali i usvojili običaje
gorštaka Nove Gvineje, ta gorska područja Nove Gvineje mogla su isto tako biti i planine na
Mjesecu.
Ukratko, održavanje kamenodobnih i nomadskih lovaca skupljača u Australiji, koji su
trgovali s kamenodobnim poljodjelcima Nove Gvineje te željeznodobnim poljodjelcima
Indonezije, na prvi pogled navodi na pomisao o njihovoj iznimnoj tvrdoglavosti. No nakon
detaljnijeg promatranja, shvaćamo da je to tek izraz nezaobilazne uloge geografije u
prenošenju ljudske kulture i tehnologije.
***
Još trebamo razmotriti susrete novogvinejskih i australskih društava kamenog doba s
europskim društvima željeznog doba. Portugalski navigator "otkrio" je Novu Gvineju 1526.,
Nizozemska je zaposjela njezinu zapadnu polovicu 1828., a Britanija i Njemačka međusobno
su podijelile istočnu polovicu 1884. Prvi Europljani naselili su se na obalu, a trebalo im je
mnogo vremena da prodru u unutrašnjost; no do 1960. vlade Europljana uspostavile su
politički nadzor nad većinom stanovnika Nove Gvineje.
Razlozi zbog kojih su Europljani kolonizirali Novu Gvineju, a ne obratno, očiti su.
Europljani su imali prekooceanske brodove i kompase za putovanje do Nove Gvineje; pismo i
tiskarske strojeve za izradu zemljovida, opisa i administrativnih dokumenata korisnih pri
uspostavi nadzora nad Novom Gvinejom; političke institucije za organiziranje brodovlja,
vojnika i administracije; te vatreno oružje za svladavanje Novogvinejaca koji su im se odupirali
toljagama, lukovima i strijelama. No broj europskih doseljenika uvijek je bio malen, a i danas
je većina stanovnika na Novoj Gvineji autohtona. To je u izrazitom kontrastu s Australijom,
Amerikama i južnom Afrikom, gdje su naselja Europljana bila brojna i trajna, pa su Europljani
na velikim područjima potisnuli starosjedilačku populaciju. Zbog čega je na Novoj Gvineji
bilo drukčije?
Glavni faktor, zbog kojeg su do 1880-ih propali svi pokušaji Europljana da nasele
nizinska područja Nove Gvineje, bila je malarija, a uz nju i druge tropske bolesti; ni jedna od
tih bolesti nije bila akutna epidemijska bolest prenapučenosti, kakve smo opisali u 11.
poglavlju. Najambiciozniji od tih propalih pokušaja naseljavanja nizinskih područja organizirao
je francuski markiz de Rays oko 1880., na obližnjem otoku Nova Irska (New Ireland). Pokušaj
je završio tako što je u 3 godine pomrlo 930 od 1000 doseljenika. Čak i uz današnje metode
liječenja, mnogi moji prijatelji iz Amerike i Europe bili su prisiljeni napustiti Novu Gvineju
zbog malarije, hepatitisa i ostalih bolesti; ja osobno zaradio sam godinu dana bolovanja zbog
malarije te još godinu dana bolovanja zbog dizenterije.
Ako su zarazne klice iz nizinskih područja Nove Gvineje ubijale Europljane, zašto
zarazne klice iz Euroazije istodobno nisu ubijale stanovnike Nove Gvineje? Neki urođenici bili
su zaraženi, no ne u onim razmjerima u kojima su bolesti pokosile većinu urođenika Australije
i obje Amerike. Sretna okolnost za urođenike Nove Gvineje bila je to što sve do 1880-ih nije
bilo trajnih naselja Europljana, a do tada su otkrića na području javnog zdravstva bitno
napredovala i omogućila obuzdavanje boginja i ostalih zaraznih bolesti u populaciji
Europljana. Osim toga, tijekom ekspanzije Austronežana već su 3500 godina rijeke naseljenika
i trgovaca iz Indonezije pristizale na Novu Gvineju. Budući da su zarazne bolesti s
kontinentalnog azijskog kopna već uspješno pustile korijen u Indoneziji, stanovnici Nove
Gvineje bolestima su bili izlagani mnogo godina, pa su uspjeli razviti znatno veću otpornost
na euroazijske zarazne klice u usporedbi s australskim Aboridžinima.
Jedini dio Nove Gvineje u kojem Europljani nisu imali ozbiljnih zdravstvenih
problema bila su gorska područja, iznad nadmorske visine do koje se malarija može proširiti.
No Europljani su se u ta gorska područja, već gusto naseljena urođenicima, uspjeli probiti tek
1930-ih. Do tada, kolonijalne vlade Australije i Nizozemske više nisu bile voljne osvajati
zemlju za naseljavanje bijelaca tako što bi masovno ubijale urođenike ili ih istjerivale s njihove
zemlje, kao što se zbivalo u prethodnim stoljećima europske kolonizacije.
Preostala zapreka europskim doseljenicima bila je to što su u podneblju i okolišu Nove
Gvineje njihovi usjevi, stoka i metode prehrane bili iznimno neuspješni. Iako danas djelomično
uspješno na Novoj Gvineji rastu tropski američki usjevi, poput tikvica, kukuruza i rajčica, a u
gorskim područjima posađene su plantaže čaja i kave, ključni europski usjevi poput pšenice,
ječma i graška nikad se nisu uspjeli ukorijeniti. Uvezena goveda i koze, uzgajana u malim
stadima, stradala su od tropskih bolesti, baš kao i njihovi vlasnici Europljani. Proizvodnjom
hrane na Novoj Gvineji još uvijek dominiraju biljke i poljodjelske metode koje su sami
Novogvinejci usavršavali tisućama godina.
Svi ti problemi - bolesti, brdovit teren, metode poljodjelstva - poticali su Europljane da
napuštaju istočni dio Nove Gvineje (danas neovisna Papua Nova Gvineja) koji naseljavaju i
njime upravljaju urođenici; urođenici ipak koriste engleski kao svoj službeni jezik, pišu
abecednim pismom, imaju demokratske institucije vlasti po uzoru na one u Engleskoj, a
upotrebljavaju i vatreno oružje proizvedeno u inozemstvu. Drukčije je prošao zapadni dio
Nove Gvineje, koji je od Nizozemske 1963. preuzela Indonezija i preimenovala u provinciju
Irian Java. Tom provincijom danas upravljaju Indonežani, na vlastitu korist. Seosku
populaciju još većinom čine Novogvinejci, no gradska populacija je indonežanska, što je
posljedica vladine politike poticanja doseljavanja Indonežana, koji imaju dugu povijest
izloženosti malariji i ostalim tropskim bolestima te se kao i Novogvinejci, nisu morali boriti s
takvom zdravstvenom barijerom poput Europljana. Također su bolje od Europljana
pripremljeni za opstanak na Novoj Gvineji, jer u njihovu poljodjelstvu već postoje banane,
slatki krumpiri i ostale ključne prehrambene biljke novogvinejske poljoprivrede. Tekuće
promjene u provinciji Irian Java nastavak su ekspanzije Austronežana, koja je počela
zahvaćati Novu Gvineju još prije 3500 godina, a danas je svim sredstvima podupire
centralizirana vlada. Indonežani jesu moderni Austronežani.
***
Europljani su kolonizirali Australiju, a australski urođenici nisu kolonizirali Europu,
zbog istih razloga koje smo upravo opisali na primjeru Nove Gvineje. Međutim, sudbine
urođenika Nove Gvineje i Australije bile su vrlo različite. Danas Australiju naseljava i njome
vlada 20 milijuna doseljenika, uglavnom europskog podrijetla, uz sve veći broj Azijaca koji
pristižu otkad je vlada "bijele" Australije 1973. odbacila prethodnu politiku useljavanja.
Populacija Aboridžina smanjila se za 80%, s otprilike 300.000 osoba u početku naseljavanja
Europljana na minimum od 60.000 osoba 1921. Danas su Aboridžini potlačena klasa
australskog društva. Mnogi žive u misionarskim postajama i vladinim rezervatima, ili za
bijelce rade kao pastiri na farmama goveda. Zbog čega su Aboridžini prošli mnogo gore od
Novogvinejaca?
Osnovni razlog je pogodnost (bar nekih područja) Australije za naseljavanje
Europljana i njihov način proizvodnje hrane, u kombinaciji s ulogom europskog vatrenog
oružja, zaraznih klica i čelika u uklanjanju Aboridžina. Već sam naglasio teškoće s kojima nas
suočavaju klima i tlo Australije; no njezina najplodnija područja ipak su dovoljno dobra za
europske farmere. Poljodjelstvom u umjerenom klimatskom pojasu
Australije danas dominiraju ključne prehrambene biljke Euroazije: pšenica (vodeći
usjev Australije), ječam, zob, jabuke i vinova loza, a uz njih i sirak te pamuk podrijetlom iz
afričkog područja Sahela, te krumpiri podrijetlom iz Anda. U tropskim područjima
sjeveroistočne Australije (Queensland), gdje okoliš više nije optimalan za uzgoj domaćih
biljaka Plodnog polumjeseca, europski farmeri uveli su šećernu trsku s Nove Gvineje, banane
i agrume iz tropske jugoistočne Azije, te kikirikije iz tropske Južne Amerike. Što se tiče
životinja, euroazijske ovce omogućile su da se proizvodnja hrane protegne i na sušna područja
Australije, nepogodna za poljodjelstvo, a u vlažnijim područjima domaćim biljkama pridružila su
se i euroazijska goveda.
Dakle, za razvoj proizvodnje hrane u Australiji trebalo je čekati dolazak inozemnih
biljaka i životinja koje su uzgojene u klimatski sličnim dijelovima svijeta, odveć udaljenim da bi
do Australije stigli prije nego što su počele prekooceanske plovidbe. Za razliku od Nove
Gvineje, u najvećem dijelu Australije nije bilo zaraznih bolesti koje bi mogle omesti širenje
Europljana. Jedino su na tropskom sjeveru Australije malarija i ostale tropske bolesti prisilile
Europljane da u 19. stoljeću odustanu od pokušaja naseljavanja, iako su Europljani u tome
uspjeli u 20. stoljeću, zahvaljujući razvoju moderne medicine.
Naravno, Aboridžini su bili zapreka europskoj proizvodnji hrane, osobito zbog toga što
su izvorno najveće populacije urodeničkih lovaca skupljača živjele baš u najplodnijim
područjima za farme i mljekarstvo. Naseljavanje Europljana smanjilo je populaciju Aboridžina
na dva načina. Jedan način je bio da ih se jednostavno istrijebi vatrenim oružjem, što su
Europljani smatrali prihvatljivijim u 19. stoljeću i potkraj 18. stoljeća u Australiji, nego što im
se činilo 1930-ih na Novoj Gvineji. Posljednji veliki masakr, kad je ubijen 31 Aboridžin,
dogodio se 1928. u mjestu Alice Springs. Drugi način smanjenja populacije Aboridžina bile su
zarazne klice kojima su Europljani izazvali pomor imunološki neotpornih urođenika. Već
godinu dana nakon prvog dolaska europskih doseljenika u Sydney, 1788., trupla Aboridžina
pomrlih od zaraznih bolesti postala su uobičajen prizor. Glavni krivci bili su: boginje, gripa,
ospice, tifoidea, tifus, vodene kozice, hripavac, tuberkuloza i sifilis.
Na ta dva načina neovisna društva Aboridžina eliminirana su iz svih područja
pogodnih za europsku proizvodnju hrane. Jedina društva koja su preživjela više-manje
nedirnuta, bile su zajednice u sjevernim i zapadnim područjima Australije, koja su
Europljanima bila beskorisna. Tijekom jednog stoljeća europske kolonizacije, s lica Zemlje
zbrisano je 40.000 godina tradicije Aboridžina.
***
Sad se možemo vratiti problemu koji sam spomenuo na početku poglavlja. Ako ne
možemo pretpostaviti da kod samih Aboridžina postoje ozbiljni nedostaci, kako možemo
objasniti činjenicu da su bijeli engleski doseljenici stvorili pismenu industrijsku demokraciju
koja proizvodi hranu, već kroz nekoliko desetljeća koloniziranja kontinenta čiji su autohtoni
stanovnici i nakon 40.000 godina ostali nepismeni nomadski lovci skupljači? Nije li ovo
primjer savršeno kontroliranog eksperimenta u evoluciji ljudskih društava, koji nas nužno
navodi na jednostavne rasističke zaključke?
Rješenje tog problema je jednostavno. Bijeli engleski doseljenici nisu stvorili pismenu
industrijsku demokraciju i proizvodnju hrane u Australiji. Ne, oni su sve te elemente uvezli iz
područja izvan Australije: domaće životinje, sve domaće biljke (osim macadamia oraha),
poznavanje metalurgije, parne strojeve, vatreno oružje, abecedu, političke institucije, pa čak i
zarazne klice. Sve su to završni proizvodi 10.000 godina razvoja u okolišu Euroazije.
Geografskom igrom slučaja, naseljenici koji su se u Sydneyju iskrcali 1788. naslijedili su te
elemente. Europljani nisu nikad naučili kako bez svoje naslijeđene euroazijske tehnologije
preživjeti u Australiji ili na Novoj Gvineji. Robert Burke i William Wills bili su dovoljno
pametni da pišu, no ne i dovoljno pametni da prežive u pustinjskom području Australije na
kojem su živjeli Aboridžini.
Narod koji jest stvorio društvo u Australiji su Aboridžini. Naravno, društvo koje su oni
stvorili nije bila pismena industrijska demokracija s proizvodnjom hrane. Razlozi za to
proizlaze izravno iz obilježja australskog okoliša.
16. POGLAVLJE
Kako je Kina postala kineska
Useljavanje, afirmativna akcija, mnogojezičnost, etnička raznolikost - moja rodna
Kalifornija bila je među pionirima u uvođenju tih kontroverznih političkih pristupa, a danas je
pionir u borbi protiv istih tih pristupa. Letimičnim pogledom u učionice javnih škola u Los
Angelesu, gdje se obrazuje moj sin, na licima djece može pročitati apstraktne rasprave. Ta
djeca govore više od 80 materinskih jezika, a bijela djeca koja govore engleski su manjina.
Svaki od prijatelja mog sina ima barem jednog roditelja ili djeda i baku koji je doselio u SAD;
to je točno i za troje od četvero djedova i baka mog sina. No useljavanje zapravo ponovno
uspostavlja raznolikost koja je za Ameriku bila karakteristična tisućama godina. Prije
naseljavanja Europljana, kontinentalno područje SAD-a bilo je dom tisućama plemena i jezika
američkih Indijanaca, a pod nadzor jedne vlade dospjelo je tek u posljednjih sto godina.
U tom pogledu SAD je posve "normalna" zemlja. Svi mnogoljudni narodi, osim jednog,
lonci su za taljenje u kojima je političko ujedinjenje ostvareno tek nedavno, a još ih
karakterizira prisutnost stotina jezika i etničkih skupina. Primjerice, Rusija koja je nekad bila
mala država Slavena sa središtem u Moskvi, do 1582. nije se ni počela širiti preko Urala. Od
tada pa do 19. stoljeća, Rusija je nastavila gutati desetke neslavenskih naroda, od kojih su
mnogi zadržali svoj izvorni jezik i kulturni identitet. Baš kao što je američka povijest priča o
tome kako je kontinent postao američki, tako je i povijest Rusije priča o tome kako je Rusija
postala ruska. Indija, Indonezija i Brazil također su nedavne političke tvorevine (ili ponovne
tvorevine, kad je u pitanju Indija), u kojima danas postoji oko 850 (Indija), 670 (Indonezija),
tj. 210 jezika (Brazil).
Velika iznimka u odnosu na to pravilo jest Kina, najmnogoljudnija država svijeta.
Danas, barem laicima, Kina se čini monolitnom i politički i kulturološki i lingvistički. Bila je
politički ujedinjena već 211. pr. Kr., a takvom je gotovo do danas. Od početaka pismenosti u
Kini, u njoj postoji samo jedan sustav pisanja, dok se u modernoj Europi koristi više desetaka
modificiranih abeceda. Od 1,2 milijarde Kineza, više od 800 milijuna govori mandarinski jezik koji ima najviše govornika na svijetu. Oko 300 milijuna ostalih stanovnika Kine govori
sedam drugih jezika, koji su i mandarinskom i međusobno slični otprilike kao što je španjolski
sličan talijanskom. Dakle, ne samo da Kina nije lonac za taljenje, nego se čini apsurdnim pitati
kako je Kina postala kineskom. Kina je bila kineskom gotovo od samog početka pisane
povijesti.
To prividno jedinstvo Kine smatramo samo po sebi razumljivim u tolikoj mjeri da
zaboravljamo kako je ta pojava zapravo nevjerojatna. Jedan od razloga zbog kojih ne bismo
trebali očekivati postojanje takvog jedinstva jest genetički. Iako gruba rasna klasifikacija naroda
svijeta sve Kineze trpa u tzv. mongoloidnu rasu, u toj se kategoriji skriva mnogo veća
varijabilnost od one koja je tipična za Svedane, Talijane i Irce u okviru Europe. Osobito se i
genetički i tjelesno razlikuju sjeverni i južni Kinezi: sjeverni Kinezi najsličniji su Tibetancima i
Nepalcima, a južni Kinezi slični su Vijetnamcima i Filipincima. Moji prijatelji iz sjeverne i
južne Kine jedni druge često razlikuju već na prvi pogled, na temelju tjelesnog izgleda: sjeverni
Kinezi obično su viši, teži, bijedi, šiljastijih noseva i sitnijih, jače "nakošenih" očiju (zbog
postojanja nabora gornje vjede - lat. epicanthus).
Sjeverna i južna Kina imaju različit okoliš i klimu: sjever je suši i hladniji, jug je vlažniji
i topliji. Genetičke razlike, nastale u tim različitim okolišima, ukazuju na dugu povijest umjerene
izolacije među narodima sjeverne i južne Kine. Kako su onda ti narodi ipak završili s istim ili
vrlo sličnim jezicima i kulturom?
Prividno lingvističko jedinstvo Kine zbunjujuće je i u usporedbi s lingvističkim
nejedinstvom ostalih odavno naseljenih dijelova svijeta. Primjerice, u prošlom smo poglavlju
vidjeli da na Novoj Gvineji postoji tisuću jezika, a Nova Gvineja je više nego deset puta manja
od Kine i ljudi je naseljavaju samo 40.000 godina. Štoviše, ti novogvinejski jezici pripadaju
desecima jezičnih skupina koje se međusobno razlikuju mnogo više nego što se međusobno
razlikuje osam glavnih skupina kineskih jezika. U Zapadnoj Europi nastalo je (ili je
prihvaćeno) otprilike 40 različitih jezika u samo 6000 do 8000 godina nakon dolaska
indoeuropskih jezika - uključujući jezike toliko različite kao što su engleski, finski i ruski. S
druge strane, fosilni nalazi svjedoče nam o prisutnosti ljudi u Kini više od pola milijuna
godina. Što se dogodilo s desecima tisuća različitih jezika koji su tijekom tog dugog razdoblja
sigurno nastali i nestali na području Kine?
Ti paradoksi navode na zaključak da je i Kina jednom bila raznolika, kao što ostali
mnogoljudni narodi i danas jesu. Kina se razlikuje samo po tome što je mnogo prije bila
ujedinjena. U sklopu njezine "sinifikacije" došlo je i do drastične homogenizacije golemog
područja u drevnom loncu za taljenje, ponovnog naseljavanja tropske jugoistočne Azije, te
snažnog utjecaja na Japan, Koreju, a možda čak i Indiju. Time nam povijest Kine pruža ključ
za razumijevanje povijesti cijele istočne Azije. U ovom poglavlju ispričat ćemo kako je Kina
postala kineskom.
***
Pogodno je polazište detaljna lingvistička karta Kine (slika 16.1). Već letimični pogled
na tu kartu vrlo je poučan za sve nas koji smo naviknuli Kinu smatrati monolitnom. Vidi se da,
uz osam "velikih" jezika Kine - mandarinski jezik i njegovih sedam bliskih srodnika (koje se
često jednostavno označuje skupnim nazivom "kineski jezik"), od kojih svaki ima od 11 do
800 milijuna govornika - u Kini postoji i više od 130 "malih" jezika, a mnoge od njih govori
tek nekoliko tisuća ljudi. Svi ti jezici, "veliki" i "mali", razvrstani su u jezične porodice koje se
izrazito razlikuju prema kompaktnosti raspodjele.
Na jednom kraju su mandarinski i srodni jezici (oni tvore kinesku podskupinu
sinotibetske jezične porodice) koji su kontinuirano prošireni od sjeverne do južne Kine. Kina se
može prohodati od Mandžurije na sjeveru do zaljeva Tonkin na jugu, a da se neprekidno
ostane na području u kojem se govori mandarinski i njegovih sedam srodnika. Ostale tri
jezične porodice imaju fragmentiranu raspodjelu, jer ih govore "otoci" ljudi okruženi
"morem" govornika kineskog jezika i ostalih jezičnih porodica.
Slika 16.1. Četiri jezične obitelji na području Kine i jugoistočne Azije.
Slika 16.2. Današnje političke granice u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, kao pomoć pri tumačenju raspodjele jezičnih
obitelji prikazanih na slici 16.1.
Osobito je fragmentirana raspodjela jezične porodice miao-jao (tj. hmong-mien) koja
se sastoji od 6 milijuna govornika podijeljenih u otprilike pet jezika, sa slikovitim nazivima:
crveni miao, bijeli miao (tj. prugasti miao), crni miao, zeleni miao (tj. plavi miao) te jao.
Govornici jezika miao-jao žive u više desetaka malih enklava, koje su okružene govornicima
drugih jezičnih porodica te raspršene na području od 1,300.000 četvornih kilometara, koje
seže od južne Kine do Tajlanda. Više od 100.000 govornika jezika miao, izbjeglica iz
Vijetnama, prenijelo je taj jezik u SAD, gdje je miao poznatiji pod nazivom hmong.
Druga fragmentirana jezična skupina je austroazijska porodica, čiji su najrašireniji
jezici vijetnamski i kambodžanski. Ima 60 milijuna govornika austroazijskih jezika, a
raspršeni su od Vijetnama na istoku do Malajskog poluotoka na jugu te sjeverne Indije na
zapadu. Treća fragmentirana i posljednja porodica kineskih jezika jest tai-kadai (uključujući
tajski i laoski jezik), koje govori 50 milijuna ljudi koji žive od južne Kine prema jugu, na
poiuotočnom području Tajlanda, te prema zapadu do države Mianmar (slika 16.1).
Naravno, današnja fragmentirana raspodjela govornika jezika miaojao nije posljedica
toga što su se oni drevnim helikopterskim letovima naseljavali ovdje-ondje diljem azijskog
krajolika. Logično je zaključiti da su oni nekad bili više-manje kontinuirano distribuirani, a do
fragmentacije je došlo kad su se u to područje proširili govornici drugih jezičnih porodica, ili
kad su ti drugi narodi potaknuli govornike jezika miao-jao da napuste svoje dotadašnje jezike.
Zapravo, velik dio tog procesa lingvističke fragmentacije zbivao se proteklih 2500 godina i
dobro je povijesno dokumentiran. Preci modernih govornika tajskog, laoskog i burmanskog
jezika doselili su se u današnja južna područja iz južne Kine i susjednih područja, a pritom su
sukcesivno preplavljivali autohtone trajno naseljene potomke prethodnih migracija. Govornici
kineskih jezika bili su osobito uspješni u potiskivanju i jezičnom preobraćanju drugih etničkih
skupina, koje su govornici kineskog smatrali primitivnima i inferiornima. Pisana povijest
kineske dinastije Zhou, od 1100. do 221. pr. Kr., opisuje kako su države u kojima se govorio
kineski osvajale i apsorbirale većinu stanovnika Kine koji nisu govorili kineski.
Da bismo rekonstruirali lingvističku kartu istočne Azije prije nekoliko tisuća godina,
možemo rabiti nekoliko načina logičke argumentacije. Prije svega, možemo obratnim slijedom
(unatrag u povijest) pratiti povijesno poznate lingvističke ekspanzije tijekom nedavnih
tisućljeća. Drugo, možemo zaključiti da današnja područja, u kojima je raširen tek jedan jezik
(ili skupina srodnih jezika), svjedoče o nedavnom geografskom širenju te skupine, pa zato nije
bilo dovoljno vremena da se taj jezik diferencira u brojne druge. Napokon, možemo zaključiti
i obratno, da su današnja područja u kojima postoji velika raznolikost jezika iste jezične
porodice, smještena bliže prvotnom središtu dijeljenja te jezične porodice.
Rabeći ta tri načina zaključivanja da bismo lingvističku uru vratili unatrag,
zaključujemo da su sjevernu Kinu izvorno naseljavali govornici kineskog i drugih sinotibetskih
jezika; da su različite dijelove južne Kine naseljavali govornici miao-jao, austroazijskih i taikadai jezika; te da su govornici sinotibetskih jezika potisnuli većinu govornika ostale tri
jezične porodice diljem južne Kine. Još žešći lingvistički potres čini se da je protutnjao diljem
tropske jugoistočne Azije sve do juga Kine - na području Tajlanda, Mianmara, Laosa,
Kambodže, Vijetnama i poluotočne Malezije. Koje god se jezike izvorno govorilo u tim
područjima, oni su danas izumrli, jer su svi moderni jezici tih zemalja došli s nedavnim
invazijama, uglavnom iz južne Kine, a u nekim slučajevima i iz Indonezije. Kako su do danas
jezici porodice miao-jao jedva preživjeli, možemo samo nagađati da su u južnoj Kini nekad
postojali i drugi jezici (osim miao-jao, austroazijskog i tai-kadai), no da nijedan od njih nije
preživio do danas. Kako ćemo vidjeti, austronezijska jezična porodica (kojoj pripadaju jezici
Filipina i Polinezije) možda je jedna od tih ostalih jezičnih skupina, koje su nestale u
kontinentalnom području Kine, a danas ih poznajemo samo zbog toga što su se proširili na
otoke Tihog oceana i tamo se održali do danas.
Te zamjene jednih jezika drugima u istočnoj Aziji podsjećaju nas na širenje europskih
jezika, osobito engleskog i španjolskog, u Novi svijet u kojem je dotad postojalo više od
tisuću jezika američkih Indijanaca.
Iz nedavne povijesti znamo da engleski nije potisnuo jezike Indijanaca u SAD-u samo
zbog toga što je bio milozvučan indijanskom uhu. Ne, do potiskivanja je došlo tako što su
doseljenici koji su govorili engleski pobili većinu Indijanaca ratovima, ubojstvima i uvezenim
bolestima, a preživjeli Indijanci bili su prinuđeni prihvatiti engleski - novi jezik većine.
Izravni uzroci te zamjene jezika bile su prednosti zbog tehnologije i političke organizacije, a
njihov krajnji uzrok bila je prednost rane pojave proizvodnje hrane, koju su europski osvajači
imali u odnosu na američke Indijance. Zapravo, isti procesi odgovorni su i za to što je
engleski potisnuo jezike australskih Aboridžina, te što su bantuski jezici potisnuli izvorne
pigmejske i kojsanske jezike u subekvatorijalnoj Africi.
Time nas drastične lingvističke promjene u istočnoj Aziji potiču na primjereno pitanje:
što je govornicima sinotibetskih jezika omogućilo da se prošire iz sjeverne u južnu Kinu, te
govornicima austroazijskih i drugih izvornih jezika južne Kine da se prošire na jug, na
područje tropske jugoistočne Azije? Ovdje se moramo okrenuti arheologiji u potrazi za
dokazima o tehnološkim, političkim i poljoprivrednim prednostima koje su neki stanovnici
Azije očito imali u usporedbi s drugim stanovnicima Azije.
Kao i na svim ostalim područjima svijeta, arheološki nalazi na području istočne Azije
kroz najveći dio ljudske povijesti tek su ostaci zajednica lovaca skupljača, koji su
upotrebljavali nepolirano kameno oruđe i nisu imali lončariju. Prvi dokazi o nečem novom na
području istočne Azije potječu iz Kine, gdje se ostaci domaćih biljaka, kosti domaćih
životinja, lončarija i polirano (neolitičko) kameno oruđe pojavljuju oko 7500. pr. Kr. To
razdoblje pripada prvom tisućljeću od početka neolitika i proizvodnje hrane u Plodnom
polumjesecu. No zbog toga što arheologiju Kine u tom tisućugodišnjem razdoblju jako slabo
poznajemo, ne možemo sigurno znati je li do proizvodnje hrane u Kini došlo istodobno kad i
u Plodnom polumjesecu, nešto prije ili nešto poslije. U najmanju ruku, možemo reći da je Kina
bila jedno od prvih središta uzgoja biljaka i životinja.
U Kini su zapravo možda postojala dva ili više neovisnih središta početka proizvodnje
hrane. Već sam spomenuo ekološke razlike između hladnog i suhog sjevera Kine i njezina
toplog i vlažnog juga. Na određenoj geografskoj širini, postoje ekološke razlike i između
priobalnih nizina i visoravni u unutrašnjosti. Različite divlje biljke autohtone su u tim
različitim okolišima, pa zato prvi poljodjelci u različitim dijelovima Kine nisu na raspolaganju
imali iste biljke. Zapravo, dvije najstarije identificirane domaće biljke su na sušu otporne vrste
prosa u sjevernoj Kini, no u južnoj Kini to je riža; što navodi na zaključak o mogućem
postojanju dva zasebna (sjeverna i južna) središta uzgoja biljaka.
Kineski lokaliteti s najstarijim dokazima o postojanju domaćih biljaka sadrže i kosti
domaćih svinja, pasa i peradi. Te domaće životinje i biljke postupno su se pridružile brojnim
drugim domaćim vrstama u Kini. Od životinja je najvažniji bio vodeni bivol (za vuču pluga, tj.
oranje), a zatim i dudov svilac, patke i guske. Poslije se pojavljuju dobro poznate domaće
biljke: soja, konoplja, agrumi, čaj, marelice, breskve i kruške. Osim toga, baš kao što je
istočno-zapadna os Euroazije omogućila da se u antička vremena mnoge domaće biljke i
životinje iz Kine šire na zapad, tako su se na istok do Kine proširile domaće vrste iz zapadne
Azije, koje su u Kini postale važne. Osobito bitan doprinos sa zapada u ekonomiji antičke
Kine bili su pšenica i ječam, krave i konji, te (u manjoj mjeri) ovce i koze.
Kao i drugdje u svijetu, proizvodnja hrane u Kini postupno je dovela do pojave drugih
"ključnih obilježja civilizacije", o kojima smo raspravljali od 11. do 14. poglavlja. Vrhunska
kineska tradicija metalurgije bronce počela je još u 3. tisućljeću pr. Kr. i napokon dovela do
toga da je u Kini razvijena proizvodnja lijevanog željeza oko 500. pr. Kr., što je mnogo prije
nego u ostalim dijelovima svijeta. U sljedećih 1500 godina redali su se brojni tehnološki izumi
u Kini, koje smo spomenuli u 13. poglavlju: papir, kompas, vrtne tačke i barut. Utvrđeni
gradovi pojavili su se u 3. tisućljeću pr. Kr., s grobljima čiji različiti grobovi (obični
neukrašeni, nasuprot raskošno opremljenima) jasno svjedoče o nastanku klasnih razlika. O
postojanju raslojenih, stratificiranih društava, čiji su vladari mogli mobilizirati brojnu radnu
snagu pučana, svjedoče nam i golemi gradski obrambeni zidovi, velike palače te napokon
Veliki kanal (najduži kanal na svijetu, dug više od 1600 kilometara) koji povezuje sjevernu i
južnu Kinu. Najstariji tragovi pisma su iz 2. tisućljeća pr. Kr., no pismo je vjerojatno nastalo još
prije. Naše arheološko poznavanje prvih gradova i država u Kini zatim biva dopunjeno
pisanim prikazima prvih kineskih dinastija, unatrag sve do dinastije Xia, koja je nastala oko
2000. pr. Kr.
Što se tiče zloslutnog usputnog proizvoda proizvodnje hrane - zaraznih bolesti, ne
možemo odrediti gdje je u Starom svijetu nastala većina glavnih zaraznih bolesti. Međutim,
europski zapisi iz rimskih i srednjovjekovnih vremena jasno opisuju dolazak bubonske kuge,
a možda i boginja, s istoka; dakle, te zarazne klice možda su podrijetlom iz Kine ili istočne
Azije. Gripa (koja je na ljude prešla sa svinja) još je vjerojatnije nastala u Kini, jer su tamo
svinje jako rano pripitomljene i bile su vrlo važne.
Veličina i ekološka raznolikost Kine omogućili su nastanak brojnih lokalnih kultura,
koje arheološki razlikujemo na temelju različitih stilova lončarije i ostalih artefakata. U 4.
tisućljeću pr. Kr. te lokalne kulture geografski su se širile i stupale u kontakt jedne s drugima,
počele se natjecati i stapati. Kao što je razmjena domaćih biljaka i životinja među ekološki
različitim područjima obogatila proizvodnju hrane u Kini, tako su i interakcije kulturološki
različitih područja obogatile kulturu i tehnologiju Kine, a žestoko natjecanje među zaraćenim
poglavarijama pokretalo je oblikovanje većih i jače centraliziranih država (14. poglavlje).
Iako je sjeverno-južni gradijent u Kini usporavao širenje domaćih biljaka, taj gradijent
nije bio tako bitna zapreka kao npr. u Amerikama i u Africi, jer su u Kini udaljenosti sjeverjug bile kraće; osim toga, Kinu ne presijeca pustinja (kao u Africi i sjevernom Meksiku) ni uska
prevlaka (kao u Srednjoj Americi). Umjesto toga, duge kineske rijeke koje teku u smjeru istokzapad (Huang He na sjeveru, a Yangtze na jugu) olakšale su širenje usjeva i tehnologije između
obale i unutrašnjosti, dok je golemi istočno-zapadni promjer Kine, uz relativno blagi teren koji
je na kraju omogućio da se dva riječna sustava spoje kanalima, olakšavao razmjenu između
sjevera i juga. Svi ti geografski čimbenici pridonijeli su ranom političkom i kulturnom
ujedinjenju Kine, dok se Zapadna Europa sve do danas opire kulturnom i političkom
ujedinjenju, iako ima sličnu površinu ali i neravniji teren.
Neke su se pojave u Kini širile s juga na sjever, posebice taljenje željeza i uzgoj riže.
No glavni smjer širenja bio je sa sjevera na jug. Taj smjer razvoja najjasnije se uočava na
primjeru pisma: za razliku od zapadne Euroazije, u kojoj je nastalo mnoštvo starih sustava
pisanja, poput sumerskog klinastog pisma, egipatskih hijeroglifa, hetitskog, minojskog i
semitskog alfabeta, u Kini je nastao samo jedan, prokušani sustav pisanja. Usavršen je u
sjevernoj Kini, proširio se i potisnuo (ili zapriječio nastanak) drugih ranih sustava pisanja, te
evoluirao u pismo koje se u Kini koristi i danas. Ostala važna svojstva društava sjeverne Kine,
koja su se širila na jug, bila su tehnologija bronce, sinotibetski jezici, te nastanak države. Tri
prve dinastije u Kini - Xia, Shang i Zhou - nastale su u sjevernoj Kini u 2. tisućljeću pr. Kr.
Sačuvani primjeri pisma iz 1. tisućljeća pr. Kr. pokazuju da su etnički Kinezi već tada
bili skloni smatrati se (kao što se mnogi i danas smatraju) kulturološki superiornima u odnosu
na nekineske "barbare"; pritom su sjeverni Kinezi bili skloni čak i južne Kineze smatrati
barbarima. Primjerice, pisac kasne dinastije Zhou, iz 1. tisućljeća pr. Kr., opisuje ostale
narode u Kini ovako: "Narodi u tih pet područja - središnje države i Rong, Yi te druga divlja
plemena oko njih - imaju osebujne naravi, koje je nemoguće promijeniti. Plemena na istoku
nazvana su Yi. Ne povezuju kosu, a tetoviraju tijela. Neki od njih jedu sirovu hranu, umjesto
da je kuhaju na vatri." Isti autor nastavlja opisivati divlja plemena na jugu, zapadu i sjeveru i
kaže da imaju jednako barbarske običaje, kao što su okretanje stopala prema unutra,
tetoviranje čela, nošenje kožne odjeće, stanovanje u špiljama, izostanak žitarica u prehrani i,
naravno, jedenje sirove hrane.
Države koje je ustrojila dinastija Zhou u sjevernoj Kini, ili koje su ustrojene po uzoru
na nju, proširile su se na južnu Kinu tijekom 1. tisućljeća pr. Kr., što je kulminiralo političkim
ujedinjenjem Kine pod dinastijom Qin 221. pr. Kr.. Tada se ubrzalo i kulturno ujedinjenje
Kine, pri čemu su pismene "civilizirane" kineske države apsorbirale nepismene "barbare" ili
su ih ti "barbari" kopirali. Dio tog kulturnog ujedinjenja bio je nasilan i gotovo divljački:
primjerice, prvi car dinastije Qin sve je prethodno napisane povijesne knjige osudio kao
bezvrijedne i naredio da ih se spali, što nam danas jako otežava proučavanje rane kineske
povijesti i pisma. Te i slične drakonske mjere pridonijele su širenju sinotibetskih jezika
sjeverne Kine diljem najvećeg dijela Kine, te sužavanju miao-jao i ostalih jezičnih porodica
na njihovu današnju fragmentiranu raspodjelu.
U istočnoj Aziji, početna prednost Kine u proizvodnji hrane, tehnologiji, pismu i
oblikovanju države, doveli su do toga da su kineske inovacije snažno pridonijele i razvoju
susjednih područja. Primjerice, do 4. tisućljeća pr. Kr. najveći dio tropske jugoistočne Azije
još su nastavali lovci skupljači koji su izrađivali okresano kameno oruđe i kameno oruđe od
oblutaka, poznato kao kultura Hoabinhian, prema lokalitetu Hoa Binh u Vijetnamu. Nakon
toga, domaće biljke podrijetlom iz Kine, neolitička tehnologija, život u selima te lončarija
nalik na onu u južnoj Kini proširili su se tropskom jugoistočnom Azijom, vjerojatno praćeni
širenjem jezičnih porodica iz južne Kine. Povijesnom ekspanzijom naroda Burme, Laosa i
Tajlanda iz južne Kine u južnija područja dovršena je sinifikacija tropske jugoistočne Azije. Svi ti
moderni narodi nedavni su potomci svojih južnokineskih rođaka.
Taj kineski parni valjak bio je tako moćan i nezaustavljiv, da su autohtoni narodi
tropske jugoistočne Azije ostavili vrlo malo tragova u današnjim populacijama tog područja.
Samo tri reliktne skupine lovaca skupljača - Semang Negriti na Malajskom poluotoku,
stanovnici otoka Andaman te Veddoidna Negriti u Šri Lanki - postoje i danas, navodeći nas na
zaključak da su prijašnji stanovnici tropske jugoistočne Azije vjerojatno bili tamnoputi i
kovrčave kose, poput današnjih stanovnika Nove Gvineje, za razliku od južnih Kineza svijetle
puti i ravne kose te današnjih stanovnika tropske jugoistočne Azije, koji su njihovi potomci. Te
reliktne skupine Negrita u jugoistočnoj Aziji možda su posljednji preživjeli pripadnici izvorne
populacije koja je naselila Novu Gvineju. Semang Negriti opstali su kao lovci skupljači koji
trguju sa susjednim poljodjelcima, ali su od njih preuzeli austroazijski jezik - baš kao što su,
kako ćemo vidjeti, filipinski Negriti i afrički Pigmeji ostali lovci skupljači, ali su od svojih
trgovačkih partnera poljodjelaca preuzeli jezik. Samo na udaljenom otočju Andaman opstali su
jezici koji nisu srodni jezicima južnokineskih porodica - to su posljednji lingvistički ostaci
nekadašnjih više stotina (danas izumrlih) autohtonih jezika jugoistočne Azije.
Kina je snažno utjecala i na Koreju i Japan, iako je njihova geografska izoliranost od Kine
osigurala da (za razliku od današnjih stanovnika tropske jugoistočne Azije) ne izgube svoju
jezičnu, tjelesnu i genetičku posebnost. Koreja i Japan su tijekom 2. tisućljeća pr. Kr. od Kine
preuzeli rižu, metalurgiju bronce preuzeli su u 1. tisućljeću pr. Kr., a pismo u prvom tisućljeću
nove ere. Preko Kine su u Koreju i Japan prenesene i zapadnoazijske žitarice pšenica i ječam.
Ne trebamo pretjerati opisujući ključnu ulogu Kine za civilizacije istočne Azije. Nije
istina da su svi napredni vidovi kulture u istočnoj Aziji potekli iz Kine te da su Korejci,
Japanci i stanovnici tropske jugoistočne Azije bili neinventivni barbari, koji za sobom nisu
ostavili korisnog traga. Drevni Japanci razvili su jedno od najstarijih tehnika lončarstva na
svijetu, a mnogo prije početka proizvodnje hrane kao lovci skupljači naselili su se u selima
koja su se prehranjivala obilnim izvorima morske hrane. Neke domaće biljke vjerojatno su bile
prvo (ili barem neovisno) uzgojene u Japanu, Koreji i jugoistočnoj Aziji.
No Kina je ipak imala nerazmjerno veliku ulogu. Primjerice, prestižna vrijednost
kineske kulture u Japanu i Koreji još je tako izražena, da Japan ne želi odbaciti sustav pisanja
koji je izveden iz kineskog, iako taj sustav ima jasne nedostatke pri prikazivanju govora
Japanaca; Koreja tek danas zamjenjuje svoje nespretno pismo (također izvedeno iz kineskog)
zadivljujućim, novim i autohtonim han'gul alfabetom. Ta održivost kineskog pisma u Japanu i
Koreji u 20. stoljeću, živopisno je nasljeđe uzgoja biljaka i životinja do kojeg je u Kini došlo
još prije 10.000 godina. Zahvaljujući postignućima prvih poljodjelaca istočne Azije, Kina je
postala kineskom, a narodi na prostoru od Tajlanda do (kako ćemo vidjeti u sljedećem
poglavlju) Uskršnjeg otoka postali su rođaci Kineza.
17. POGLAVLJE
Gliser za Polineziju
Za mene je povijest tihooceanskih otoka sažeto prikazana u incidentu do kojeg je
došlo kad sam s tri indonezijska prijatelja ušao u trgovinu u gradu Jayapura (glavni grad
indonezijske Nove Gvineje). Imena mojih prijatelja bila su: Achmad, Wiwor i Sauakari, a
vlasnik trgovine zvao se Ping Wah. Achmad, službenik indonezijske vlade, ponašao se poput
šefa jer smo on i ja organizirali ekološki pregled terena za vladu i zaposlili Wiwora i
Sauakarija kao lokalne pomoćnike. No Achmad nikad prije toga nije bio u planinskim
šumama Nove Gvineje pa nije znao što treba kupiti. Ishod je bio komičan.
U času kad smo ušli u trgovinu, Ping Wah je čitao kineske novine. Kad je spazio
Wiwora i Sauakarija, nastavio je čitati novine, no čim je spazio Achmada skrio je novine
ispod blagajne. Achmad je uzeo u ruke glavu sjekire, a budući da ju je držao okrenutu
naglavce, Wiwor i Sauakari su se počeli smijati. Zatim su mu pokazali kako da je ispravno drži
i provjeri njezinu valjanost. Nakon toga su Achmad i Sauakari pogledali Wiworova bosa
stopala, s palčevima jako odmaknutim od ostalih prstiju jer nikad u životu nije nosio obuću.
Sauakari je izabrao najšire cipele i prislonio ih uz Wiworova stopala, no one su još uvijek bile
preuske; što je na salve smijeha potaknulo Achmada, Sauakarija i Pinga Waha. Achmad je
uzeo plastični češalj za svoju ravnu i grubu crnu kosu. Opazivši da Wiwor ima čvrstu i gusto
nakovrčanu kosu, pružio mu je češalj. Češalj se istog časa zaglavio u Wiworovoj kosi, a zatim
i slomio čim ga je Wiwor snažnije povukao. Svi su se smijali, pa čak i Wiwor. Zatim je
Wiwor podsjetio Achmada da mora kupiti mnogo riže jer u planinskim selima Nove Gvineje
neće moći kupiti nikakvu hranu osim slatkih krumpira, što Achmadovu želucu ne bi odveć
godilo - novi razlog za smijeh.
Unatoč svom tom smijanju, jasno sam osjećao napetost ispod površine. Achmad je bio
s Jave, Ping Wah je bio Kinez, Wiwor je bio gorštak s Nove Gvineje, a Sauakari stanovnik
nizinskog područja Nove Gvineje na sjevernoj obali. Javanci su dominirali indonezijskom
vladom, koja je 1960-ih pripojila zapadni dio Nove Gvineje, a otpor Novogvinejaca skršila
koristeći bombe i mitraljeze. Achmad je poslije odlučio ostati u gradu i prepustiti mi da
pregled terena obavim sam, uz pomoć Wivvora i Sauakarija. Tu mi je odluku objasnio
pokazujući svoju ravnu grubu kosu, tako različitu od kose Novogvinejaca, rekavši da bi
Novogvinejci ubili svakog s kosom poput njegove kad bi ga našli samog, daleko i bez vojne
potpore.
Ping Wah je skrio novine zato što je uvoz kineskog pisma nominalno ilegalan u
indonezijskom dijelu Nove Gvineje. U velikom dijelu Indonezije, trgovci su doseljenici iz
Kine. Latentni uzajamni strah između ekonomski dominantnih Kineza i politički dominantnih
Javanaca izbio je 1966. u vidu krvave revolucije, kad su Javanci poklali stotine tisuća Kineza.
Wiwor i Sauakari su, kao i većina ostalih Novogvinejaca, bili nezadovoljni diktaturom
Javanaca, no osim toga su se i međusobno prezirali. Gorštaci su omalovažavali stanovnike
nizina kao slabašne sago-preživače, dok su nizinci prezirali gorštake kao primitivne glavonje,
pri čemu su istodobno mislili i na bujnu nakovrčanu kosu i na poznatu arogantnost. Već samo
nekoliko dana nakon što smo se ulogorili u šumi, Wiwor i Sauakari umalo su se pobili
sjekirama.
Napetosti između skupina koje predstavljaju Achmad, Wiwor, Sauakari i Ping Wah
dominiraju politikom Indonezije, četvrte nacije na svijetu prema broju stanovnika. Te moderne
napetosti vuku podrijetlo iz prošlosti stare nekoliko tisuća godina. Kad razmišljamo o velikim
prekooceanskim seobama populacija, skloni smo pozornost usmjeriti na one seobe nakon
Kolumbova otkrića Amerike, te na posljedično istiskivanje izvaneuropskih naroda od
Europljana proteklih nekoliko stoljeća. No bilo je velikih prekooceanskih seoba i mnogo prije
Kolumba, kao i prapovijesnih istiskivanja izvaneuropskih naroda od drugih izvaneuropskih
naroda. Wiwor, Achmad i Sauakari predstavljaju tri prapovijesna vala prekooceanske seobe
naroda, s azijskog kontinentalnog kopna na područje Tihog oceana. Wiworovi gorštaci
vjerojatno su potomci ranog vala kojim je iz Azije prije 40.000 godina naseljena Nova Gvineja.
Achmadovi preci najavu su vjerojatno stigli s obala južne Kine, prije oko 4000 godina,
dovršavajući rime potiskivanje autohtonog stanovništva koje je s Wiworom imalo zajedničke
pretke. Sauakarijevi preci su na Novu Gvineju stigli prije otprilike 3600 godina, kao dio istog
onog vala s obala južne Kine; Ping Wahovi preci još žive u Kini.
Seoba naroda, koja je Achmadove pretke dovela na Javu, a Sauakarijeve pretke na
Novu Gvineju, naziva se austronezijskom ekspanzijom; bila je to jedna od najvećih seoba
naroda u proteklih 6000 godina. Jedan krak tih doseljenika su današnji Polinežani, koji su
naselili najudaljenije otoke Tihog oceana i bili najveći moreplovci u neolitiku. Austronezijski
jezici danas su materinski jezici na gotovo pola Zemljine kugle - od Madagaskara do Uskršnjeg
otoka. U ovoj knjizi o seobama naroda nakon završetka posljednjeg ledenog doba,
austronezijska ekspanzija ima središnje mjesto, kao jedna od najvažnijih pojava koju treba
objasniti. Zbog čega su austronezijski narodi, izvorno potekli iz Kine, naselili Javu i ostatak
Indonezije te potisnuli izvorne stanovnike tih područja? Zbog čega nisu Indonežani naselili
Kinu i potisnuli Kineze? Kad su već zauzeli cijelu Indoneziju, zbog čega Austronežani zatim
nisu bili u stanju zauzeti više od pukog priobalnog tračka nizina Nove Gvineje; zbog čega
uopće nisu mogli potisnuti Wiworov narod s gorskih visoravni Nove Gvineje? Kako su se
potomci kineskih iseljenika pretvorili u Polinežane?
***
Danas je populacija Jave, većine ostalih otoka Indonezije (osim onih najistočnijih) te
Filipina vrlo homogena. Prema vanjskom izgledu i genima, ti stanovnici otoka slični su
južnim Kinezima, a još sličniji stanovnicima tropske jugoistočne Azije - osobito stanovnicima
Malajskog poluotoka. Jednako su homogeni i njihovi jezici: iako se na Filipinima te u
zapadnoj i središnjoj Indoneziji govori 374 jezika, svi su oni vrlo srodni i dio su iste
podskupine (zapadna malajsko-polinezijska) austronezijske jezične porodice. Austronezijski
jezici došli su na azijsko kontinentalno kopno na području Malajskog poluotoka te djelomično
Vijetnama i Kambodže, u blizini najzapadnijih indonezijskih otoka Sumatre i Bornea, no tih
jezika nema nigdje drugdje na azijskom kontinentu (slika 17.1). Neke austronezijske riječi
koje je engleski posudio, jesu: "taboo" i "tatoo" (tabu i tetovaža - iz polinezijskog jezika);
"boondocks" (iz jezika Tagalog na Filipinima); te "amok", "batik" i "orangutan" (iz Malezije).
Ta genetička i lingvistička uniformnost Indonezije i Filipina isprva nas jednako čudi
kao i nadmoćna lingvistička uniformnost Kine. Slavni fosilni Homo erectus s Jave jasno
pokazuje da su ljudi bar zapadni dio Indonezije nastavali više od milijun godina. To bi trebalo
biti više nego dovoljno vremena da evoluira i genetička i lingvistička raznolikost, uz
adaptacije na tropsku klimu, kao što su tamna put kakvu imaju i mnogi drugi narodi tropskih
područja - no Indonežani i Filipinci imaju svijetlu kožu.
Slika 17.1. Raspodjela austronezijskih jezika. Porodica austronezijskih jezika sastoji se od četiri skupine, od kojih su tri
ograničene na Tajvan, a jedna (malajsko-polinezijska) široko je raširena, hi posljednja podskupina sastoji se od dva
dijela, zapadne malajsko-polinezijske (Z M-P) i središnje istočno malajsko-polinezijske (S-I M-P). Posljednja skupina
sastoji se od četiri podskupine, vrlo proširene oceanijske na istoku te tri druge na zapadu, na mnogo manjem području
koje obuhvaća Halmaheru, obližnje otoke istočne Indonezije te zapadni kraj Nove Gvineje.
Također je iznenađujuće da Indonežani i Filipinci sliče stanovnicima tropske
jugoistočne Azije i južne Kine i po drugim tjelesnim obilježjima te genima. Pogled na kartu
jasno pokazuje da je Indonezija bila jedini mogući put kojim su ljudi mogli doći do Nove
Gvineje i Australije prije 40.000 godina, pa bi se naivno moglo očekivati da moderni
Indonežani sliče današnjim Novogvinejcima i Australcima. Zapravo, na području Filipina i
zapadne Indonezije postoji tek nekoliko populacija ljudi sličnih Novogvinejcima - to su prije
svega Negriti koji žive u planinskim područjima Filipina. Poput tri takve populacije koje sam
spomenuo govoreći o tropskoj jugoistočnoj Aziji (16. poglavlje), ti filipinski Negriti vjerojatno
su relikti populacije Wiworovih predaka, prije nego što su stigli na Novu Gvineju. Čak i ti
Negriti govore austronezijske jezike, slične jezicima svojih filipinskih susjeda, što navodi na
zaključak da su i oni (poput Semang Negrita u Maleziji i Pigmeja u Africi) izgubili svoj
izvorni jezik.
Sve te činjenice snažno navode na zaključak da su se ili stanovnici tropske jugoistočne
Azije ili stanovnici južne Kine, koji govore austronezijskim jezicima, nedavno proširili
Filipinima i Indonezijom, potiskujući sve prethodne stanovnike tih otoka uz iznimku
filipinskih Negrita, te potiskujući sve izvorne otočne jezike. To se očito dogodilo tek nedavno,
pa doseljenici nisu uspjeli postići tamnu kožu, zasebne jezične porodice, neku genetičku
zasebnost ili raznolikost. Njihovi su jezici naravno brojniji od osam dominantnih kineskih
jezika kontinentalne Kine, ali nisu raznolikiji. Bujanje brojnih sličnih jezika na Filipinima i u
Indoneziji tek je odraz činjenice da, za razliku od Kine, otočani nikad nisu prošli proces
političkog i kulturnog ujedinjenja.
Detalji o širenju jezika pružaju nam vrijedne naznake o putanji te pretpostavljene
austronezijske ekspanzije. Cijela austronezijska jezična porodica ima 959 jezika, koji se dijele
u četiri skupine. No jedna od tih skupina, malajsko-polinezijska, obuhvaća 945 od ukupno 959
jezika i pokriva gotovo cijeli geografski raspon austronezijske porodice. Prije nedavne
prekooceanske ekspanzije Europljana koji govore indoeuropske jezike, austronezijska jezična
porodica bila je najraširenija na svijetu. To navodi na zaključak da se malajsko-polinezijska
skupina nedavno izdvojila iz austronezijske porodice te proširila daleko izvan austronezijske
domovine i potaknula nastanak brojnih lokalnih jezika, koji su još uvijek vrlo srodni, jer nije
bilo dovoljno vremena da se razviju velike lingvističke razlike. Da bismo otkrili gdje je bila ta
austronezijska domovina, moramo analizirati preostale tri austronezijske jezične skupine, a ne
malajsko-polinezijsku, jer se te skupine znatno više razlikuju i međusobno i od malajskopolinezijske, nego što se podskupine malajsko-polinezijske skupine jezika međusobno
razlikuju.
Raspodjela te tri preostale podskupine preklapa se, a raširenost sve tri vrlo je oskudna
u usporedbi s raširenošću malajsko-polinezijske skupine. Ograničene su na urođenike Tajvana,
koji leži samo 150 kilometara od kontinentalnog kopna južne Kine. Tajvanski starosjedioci na
otoku uglavnom su živjeli sami, sve dok se Kinezi s kopna u posljednjih tisuću godina nisu
počeli naseljavati u većem broju. Još više doseljenika s kontinenta stiglo je nakon 1945.,
posebice nakon što su kineski komunisti porazili kineske nacionaliste 1949., tako da
starosjedioci danas čine samo 2% tajvanske populacije. Koncentracija čak tri od četiri
austronezijske jezične skupine na Tajvanu navodi na zaključak da je, u okviru današnjeg
austronezijskog prostora, Tajvan domovina austronezijskih jezika koji su se na Tajvanu
govorili tisućljećima, pa su zato imali najviše vremena za divergenciju. Ostali austronezijski
jezici, od onih na Madagaskaru do onog na Uskršnjem otoku, vuku podrijetlo od širenja
populacije s Tajvana.
***
Sad se možemo okrenuti arheološkim nalazima. U ostacima drevnih sela nema
fosiliziranih riječi uz kosti i lončariju, no ti ostaci otkrivaju nam migracije ljudi i kulturnih
artefakata koji se mogu povezati s jezicima. Poput ostatka svijeta, najveći dio današnjeg
područja austronezijske jezične porodice -Tajvan, Filipini, Indonezija te mnogi otoci Tihog
oceana - izvorno su bili naseljeni lovcima skupljačima koji nisu poznavali lončarstvo i polirano
kameno oruđe, ni imali domaće životinje i biljke. (Jedina iznimka su udaljeni otoci Madagaskar, istočna Melanezija, Polinezija te Mikronezija, do kojih lovci skupljači nikad
nisu došli, a naseljeni su tek u doba austronezijske ekspanzije.) Prvi arheološki znaci nečeg
novog na austronezijskom području nađeni su na - Tajvanu. Počevši otprilike u 4. tisućljeću
pr. Kr., na Tajvanu i susjednoj kontinentalnoj obali južne Kine pojavljuju se polirano kameno
oruđe te stilski prepoznatljivo ukrašena lončarija (tzv. Ta-p'en-k'eng lončarija) koja potječe od
prethodne lončarije na području kontinentalne južne Kine. Ostaci riže i prosa na mladim
tajvanskim lokalitetima pružaju nam dokaze o postojanju poljodjelstva.
Ta-p'en-k'eng lokaliteti na Tajvanu i na obali južne Kine vrve ribljim kostima i
ljušturama mekušaca, kao i kamenjem za potapanje ribarskih mreža i bradvama pogodnim za
dubenje kanua iz debla. Očito, ti prvi neolitički stanovnici Tajvana imali su plovila pogodna
za ribolov na otvorenom moru i za regularnu plovidbu preko Tajvanskog tjesnaca, koji otok
odvaja od kineske obale. Dakle, Tajvanski tjesnac možda je služio kao vježbalište na kojem su
Kinezi s kontinentalnog kopna razvili pomorska umijeća za plovidbu otvorenim morem, što im
je omogućilo širenje diljem Tihog oceana.
Jedan specifični tip predmeta, koji povezuje tajvansku kulturu Ta-p'en-k'eng s novijim
kulturama pacifičkih otoka je tucalo kore, kameno oruđe kojim se tucalo i gnječilo vlaknastu
koru određenih vrsta stabala, od koje su se izrađivali užad, mreže i odjeća. Kad su se
tihooceanski narodi proširili izvan područja u kojem žive domaće životinje od kojih se
dobivala vuna, kao i biljke od kojih se dobivalo pletivo za odjeću, postali su ovisni o "odjeći"
od drobljene i tučene kore. Stanovnici otoka Rennell, tradicionalnog polinezijskog otoka koji
nije pao pod utjecaj Zapada sve do 1930-ih, rekli su mi da je divna usputna posljedica širenja
utjecaja Zapada to što je na otoku napokon nastupila tišina. Više sa svih strana ne odjekuju
udarci kamena po kori, iz dana u dan, od zore do sumraka!
Otprilike tisuću godina nakon što je kultura Ta-p'en-k'eng stigla na Tajvan, arheološki
nalazi pokazuju da su se kulture, koje su se očito razvile od nje, širile sve dalje od Tajvana, da
bi na kraju ispunile cijeli moderni austronezijski prostor (slika 17.2). Ti dokazi su npr. brušeno
kameno oruđe, lončarija, kosti domaćih svinja, te ostaci domaćih biljaka. Primjerice, ukrašena
Ta-p'en-k'eng lončarija na Tajvanu ustupila je mjesto neukrašenoj, jednostavnoj ili crvenoj
lončariji, kakva je nađena i na lokalitetima na Filipinima te na indonezijskim otocima
Celebesu i Timoru. Taj kulturološki "paket" lončarije, kamenog oruđa i domaćih biljaka i
životinja pojavio se oko 3000. pr. Kr. na Filipinima, oko 2500. pr. Kr. na indonezijskim
otocima Celebesu, sjevernom Borneu i Timoru, oko 2000. pr. Kr. na Javi i Sumatri, te oko
1600. pr. Kr. na području Nove Gvineje. Tamo je, kako ćemo vidjeti, ekspanzija zadobila
brzinu glisera, dok su se nositelji kulturnog paketa strelovito širili na istok, u prethodno
nenaseljeni Tihi ocean, dalje od Solomonovih Otoka. Posljednje faze ekspanzije, tijekom prvog
tisućljeća, dovele su do naseljavanja svakog otoka Polinezije i Mikronezije na kojem su ljudi
mogli opstati. Nevjerojatno je da je ekspanzija prohujala i zapadno preko Indijskog oceana,
sve do istoćne obale Afrike, kada je naseljen otok Madagaskar.
Barem do trenutka kad je ekspanzija došla do obala Nove Gvineje, između otoka se
vjerojatno putovalo kanuima s dvostrukim bočnim plovcima i jedrima, koji su i danas rašireni
diljem Indonezije. Takva vrsta plovila bila je veliki napredak u odnosu na prethodne
jednostavne izdubljene kanue, koji su prevladavali među tradicionalnim narodima koji su
živjeli duž vodenih putova na svim kontinentima. Izdubljeni kanu baš je ono što mu i ime
kaže: deblo koje je u sredini izdubljeno, a krajevi su mu oblikovani bradvom. Budući da kanu
ima okruglo dno, kao i deblo iz kojeg je izdubljen, već i najmanja neravnoteža tereta izvrće
kanu na preopterećenu stranu.
Slika 17.2. Putevi austronezijskog širenja, s približnim datumima za svako pojedino područje. 4a = Borneo, 4b =
Celebes, 4c = Timor (oko 2500. pr. Kr.). 5a = Halmahera (oko 1600. pr. Kr.). 5b = Java, 5c = Sumatra (oko 2000. pr.
Kr.). 6a = Vijetnam (oko 1000. pr. Kr.). 7 = Solomonovi Otoci (oko 1600. pr. Kr.). 8 = Santa Cruz, 9c = Tonga, 9d =
Nova Kaledonija (oko 1200. pr. Kr.). 10b = Društveni otoci, 10c = Cookovi otoci, 11a = arhipelag Tuamotu (početak
kršćanske ere).
Kad god su me Novogvinejci veslajući vozili rijekama u izdubljenim kanuima, najveći
dio puta proveo sam strahujući: činilo se da ću i najmanjim pokretom izazvati prevrtanje
kanua te da ćemo i ja i moj dalekozor završiti u društvu krokodila. Novogvinejci uspijevaju
izgledati bezbrižno dok veslaju u kanuima na mirnim jezerima i rijekama, no čak ni oni ne
mogu ploviti kanuom po moru s blagim valovima. Zato je bila ključna neka vrsta
stabilizirajućeg uređaja, ne samo za austronezijsku ekspanziju diljem Indonezije, nego i za
prvotno naseljavanje Tajvana.
Rješenje je bilo da se dva manja trupca (bočni plovci) s obje strane pričvrste
usporedno s glavnim trupom kanua, na otprilike metar od njega; pritom su oba trupca uz trup
kanua pričvršćeni motkama postavljenim pod pravim kutom u odnosu na kanu. Kad god se
trup počne naginjati na jednu stranu, potisak plovka na toj strani priječi da trup uroni, pa je
kanu gotovo nemoguće prevrnuti. Izum kanua s dvostrukim bočnim plovcima i jedrom
sigurno je bio tehnološki proboj koji je potaknuo austronezijsku ekspanziju s kontinentalnog
kopna Kine na pučinu.
***
Dvije uočljive podudarnosti među arheološkim i lingvističkim nalazima govore u
prilog zaključku da su ljudi koji su donijeli neolitičku kulturu na Tajvan, Filipine i Indoneziju,
tisućama godina prije toga govorili austronezijske jezike i bili preci govornika tih jezika koji i
danas žive na spomenutim otocima. Prije svega, obje vrste nalaza jasno ukazuju na
naseljavanje Tajvana kao prvi stadij širenja s obala južne Kine, te na naseljavanje Filipina i
Indonezije s Tajvana kao drugi stadij širenja. Da se širenje odvijalo s Malajskog poluotoka
tropske jugoistočne Azije na najbliži indonezijski otok Sumatru, zatim na druge indonezijske
otoke, te napokon i na Filipine i Tajvan, onda bi najdublja podjela (kao izraz najstarije
prošlosti) porodice austronezijskih jezika bila među modernim jezicima Malajskog poluotoka
i Sumatre, a jezici Tajvana i Filipina nastali bi tek nedavno, u sklopu jedne podskupine.
Umjesto toga, vidimo da su najdublje podjele na Tajvanu, te da jezici Malajskog poluotoka i
Sumatre pripadaju istoj podskupini: nedavnom ogranku zapadne malajsko-polinezijske
skupine, koja je prilično svjež ogranak malajsko-polinezijskih jezika. Te pojedinosti
lingvističkih odnosa savršeno se poklapaju s arheološkim dokazima o nedavnom naseljavanju
Malajskog poluotoka, do kojeg je došlo nakon naseljavanja Tajvana, Filipina i Indonezije.
Druga podudarnost među arheološkim i lingvističkim nalazima tiče se kulturnog paketa
koji su koristili drevni Austronežani. Arheologija nam pruža izravne dokaze kulture u vidu
lončarije, kostiju svinja i riba, itd. Netko bi se mogao zapitati kako lingvist uopće može
zaključiti jesu li Austronežani, koji su prije 6000 godina živjeli na Tajvanu, imali svinje, kad taj
lingvist proučava samo moderne jezike čiji su nepisani predački oblici i danas nepoznati.
Rješenje je u rekonstrukciji rječnika nestalih drevnih jezika (tzv. protojezika), usporedbom
rječnika modernih jezika koji su od tih drevnih jezika nastali.
Primjerice, u mnogim jezicima indoeuropske porodice, od Irske do Indije, riječi koje
označuju "ovcu" vrlo su slične: "avis" (litvanski), "avis" (sanskrt), "ovis" (latinski), "oveja"
(španjolski), "ovtsa" (ruski), "owis" (grčki), te "oi" (irski). (Engleska riječ "sheep" očito je
nastala iz drugog korijena, no engleski jezik zadržao je izvorni korijen u riječi "ewe".)
Usporedba glasovnih promjena do kojih je došlo u različitim modernim indoeuropskim
jezicima navodi na zaključak da je izvorni oblik riječi bio "owis" u predačkom
indoeuropskom jeziku koji se govorio prije 6000 godina. Taj nepisani predački jezik nazvan
je protoindoeuropskim jezikom.
Očito, Protoindoeuropljani su prije 6000 godina imali ovce, što je u skladu s
arheološkim nalazima. Na sličan način može se rekonstruirati gotovo 2000 drugih riječi
njihova rječnika, uključujući i nazive za "kozu", "konja", "kotač", "brata" i "oko". No nije
moguće rekonstruirati protoindoeuropsku riječ za "vatreno oružje", za koje u različitim
modernim indoeuropskim jezicima postoje različiti korjeni: "gun" na engleskom, "fusil" na
francuskom, "ruzhyo" na ruskom, itd. To nas ne bi trebalo čuditi: ljudi prije 6000 godina
nikako nisu mogli imati riječ za vatreno oružje, kad je ono izumljeno tek u posljednjih tisuću
godina. Budući da nisu mogli naslijediti zajednički korijen koji bi označavao "vatreno
oružje", indoeuropski jezici morali su izmisliti ili posuditi nove riječi kad je vatreno oružje
napokon izumljeno.
Na isti način možemo usporediti moderne jezike Tajvana, Filipina, Indonezije i
Polinezije, da bi rekonstruirali protoaustronezijski jezik kojim se govorilo u dalekoj prošlosti.
U skladu s očekivanjima, taj rekonstruirani protoaustronezijski jezik ima riječi koje znače npr.
"dva", "ptica", "uho" i "uš"; naravno, Protoaustronežani su znali brojiti do dva, poznavali su
ptice, imali su uši na glavi, ali i uši u kosi. Što je još zanimljivije, u rekonstruiranom jeziku
postoje riječi za "svinju", "psa" i "rižu", koji su zato očito bili dio protoaustronezijske kulture.
Rekonstruirani jezik prepun je riječi koje ukazuju na pomorsku ekonomiju, kao što su "kanu s
plovcima", "jedro", "divovska ostriga", "hobotnica", "zamka za ribe" i "morska kornjača". Ti
lingvistički dokazi o kulturi Protoaustronežana, gdjegod i kadgod su živjeli, dobro se slažu s
arheološkim dokazima o narodu koji je izrađivao keramičke predmete, bio orijentiran na more
i proizvodio hranu, a živio na Tajvanu prije otprilike 6000 godina.
Isti postupak može se primijeniti i za rekonstrukciju protomalajsko-polinezijskog jezika,
predačkog jezika kojim su govorili Austronežani nakon što su se odselili s Tajvana.
Protomalajsko-polinezijski jezik ima riječi za mnoge tropske domaće biljke, kao što su taro,
kruhovac, banane, jams i kokosov orah - a za koje ne postoje rekonstruirane riječi u
protoaustronezijskom jeziku. Dakle, lingvistički dokazi navode na zaključak da su
Austronežani prihvatili mnoge tropske domaće biljke nakon što su napustili Tajvan. Taj se
zaključak slaže s arheološkim nalazima: dok su se poljodjelci širili s Tajvana (Tajvan leži na
otprilike 23. stupnju geografske širine, sjeverno od ekvatora) prema jugu, u tropsko
ekvatorijalno područje, sve su više postajali ovisni o tropskom korijenju i tropskom
uzgojenom drveću, koje su sa sobom prenijeli i na tropske otoke Tihog oceana.
Kako su ti poljodjelci iz južne Kine i Tajvana, koji su govorili austronezijski, uspjeli
tako temeljito potisnuti autohtone populacije lovaca skupljača na Filipinima i u zapadnoj
Indoneziji, da danas imamo tako oskudne genetičke (i nikakve lingvističke) tragove o
preživljavanju tih izvornih populacija? Razlozi za to slični su razlozima zbog kojih su
Europljani potisnuli i istrijebili australske urođenike u posljednja dva stoljeća, te razlozima
zbog kojih su prije toga južni Kinezi potisnuli izvorne stanovnike tropske jugoistočne Azije:
mnogo veća populacijska gustoća poljodjelaca, njihovo nadmoćno oruđe i oružje, bolja plovila
i pomorska umijeća, te zarazne bolesti na koje su donekle otporni bili poljodjelci, ali ne i lovci
skupljači. Na kontinentalnom kopnu Azije, poljodjelci koji su govorili austronezijski uspjeli su
potisnuti i neke od autohtonih lovaca skupljača Malajskog poluotoka, jer su se Austronežani
naseljavali na poluotok prodirući s juga i istoka (s indonezijskih otoka Sumatre i Bornea)
otprilike u isto vrijeme kad su se poljodjelci koji su govorili austroazijske jezike, naseljavali na
poluotok prodirući sa sjevera (iz Tajlanda). Ostali Austronežani uspjeli su se naseliti u
dijelovima južnog Vijetnama i Kambodže, pa su postali preci današnje manjinske populacije
Chamic u tim zemljama.
Međutim, austronezijski poljodjelci nisu se mogli širiti dublje u kontinentalni dio
jugoistočne Azije, jer su na tom području austroazijski i tai-kadai poljodjelci već bili potisnuli
autohtone lovce skupljače, ali i zbog toga što austronezijski poljodjelci nisu bili u prednosti u
odnosu na austroazijske i tai-kadai poljodjelce. Iako zaključujemo da su govornici
austronezijskih jezika potekli s obala južne Kine, danas se austronezijski jezici ne govore ni u
jednom dijelu kontinentalne Kine, vjerojatno zbog toga što su bili dio onih više stotina starijih
kineskih jezika koji su nestali tijekom širenja govornika sinotibetskih jezika prema jugu. No
vjeruje se da su jezične porodice tai-kadai, austroazijska i miao-jao najsrodnije austronezijskim
jezicima. Dakle, iako u Kini prema svemu sudeći austronezijski jezici nisu preživjeli navalu
kineskih dinastija, neki njima srodni jezici uspjeli su preživjeti.
***
Dosad smo proučili početne faze austronezijske ekspanzije, na putu dugom 4000
kilometara od obala južne Kine, preko Tajvana i Filipina, do zapadne i središnje Indonezije.
Tijekom tog širenja, Austronežani su uspjeli zauzeti sva nastanjiva područja tih otoka, od
morske obale do unutrašnjosti, te od nizina do planinskih visova. Do 1500. pr. Kr., za njih
karakteristični arheološki ostaci, uključujući kosti svinja i jednostavnu lončariju od crvene
kašaste gline, pokazuju da su Austronežani stigli do istočnog indonezijskog otoka Halmahere,
koji je manje od 300 kilometara udaljen od zapadne obale velikog, brdovitog otoka Nove
Gvineje. Jesu li Austronežani nastavili osvajati taj otok, baš kao što su osvojili velike i
brdovite otoke Celebes, Borneo, Javu i Sumatru?
Ne, nisu - to je očito već nakon letimičnog pogleda na lica većine današnjih
Novogvinejaca, što potvrđuju i detaljne studije njihovih gena. Moj prijatelj Wiwor i ostali
gorštaci Nove Gvineje očito su različiti od Indonežana, Filipinaca i južnih Kineza, po tamnoj
puti, gusto nakovrčanoj kosi te po obliku svojih lica. Većina stanovnika nizina u unutrašnjosti
i na južnoj obali Nove Gvineje također su slični gorštacima Nove Gvineje, osim što su obično
viši. Genetičari u uzorcima krvi gorštaka Nove Gvineje nisu uspjeli otkriti genetičke markere
karakteristične za Austronežane.
No stanje je složenije kad su u pitanju stanovnici sjeverne i istočne obale Nove Gvineje
te stanovnici Bismarckova arhipelaga i Solomonovih Otoka, smještenih sjeverno i istočno od
Nove Gvineje. Prema svom izgledu, ti su ljudi negdje između gorštaka poput Wiwora i
Indonežana poput Achmada - iako su u prosjeku mnogo sličniji Wiworu. Primjerice, moj
prijatelj Sauakari sa sjeverne obale, ima valovitu kosu koja je negdje na pola puta između
Achmadove ravne kose i Wiworove kovrčave kose, a koža mu je nešto svjetlija od Wiworove,
iako bitno tamnija od Achmadove. U genetičkom smislu, otočani s Bismarcka i Solomona
otprilike su 15% Austronežani i 85% novogvinejski gorštaci. Zato je očito da su Austronežani
prodrli na područje Nove Gvineje, ali se nisu uspjeli probiti u unutrašnjost otoka, a i genetički
su se pomiješali s autohtonim stanovništvom sjeverne obale Nove Gvineje i susjednih otoka.
Analiza modernih jezika navodi nas na isti glavni zaključak. U 15. poglavlju objasnio
sam da većina jezika Nove Gvineje (tzv. papuanski jezici) nije srodna ostalim jezicima svijeta.
Bez iznimke, svaki jezik kojim se govori u gorskim područjima, u cijelom jugozapadnom i
južnom središnjem nizinskom području, uključujući i obalu, te u unutrašnjosti sjevernog dijela
Nove Gvineje, jest papuanski jezik. Ali austronezijski jezici govore se na uskom području što
se pruža tik uz sjevernu i jugoistočnu obalu otoka. Većina jezika na otočju Bismarck i
Solomonovim Otocima jesu austronezijski: papuanski jezici govore se samo na malim
izoliranim područjima na nekoliko otoka.
Austronezijski jezici, koji se govore na otočju Bismarck i Solomonovim Otocima te
na sjevernoj obali Nove Gvineje, čine zasebnu oceansku podskupinu, a srodni su jezicima koji
se govore na otoku Halmahera te u zapadnom dijelu Nove Gvineje. Kao što se na temelju
karte može i očekivati, ta lingvistička povezanost potvrđuje da su govornici austronezijskog
na Novu Gvineju stigli preko Halmahere. Obilježja austronezijskih i papuanskih jezika te
njihovo širenje na sjeveru Nove Gvineje svjedoče o dugotrajnom kontaktu između
austronezijskih doseljenika i autohtonog stanovništva koje je govorilo papuanske jezike. Na
tom području, i za austronezijske i za papuanske jezike svojstveni su brojni uzajamni utjecaji
glede rječnika i gramatike, pa je teško odlučiti je li određeni jezik zapravo austronezijski jezik
na koji je snažno utjecao papuanski jezik, ili je baš obratno. Putujući iz sela u selo duž
sjeverne obale Nove Gvineje i susjednih otoka, prelazi se iz sela s austronezijskim jezikom u
selo s papuanskim jezikom, pa opet u selo s austronezijskom jezikom, a da pritom na tim
lingvističkim granicama nema znakova genetičkog diskontinuiteta.
Sve to navodi na zaključak da su nekoliko tisuča godina potomci austronezijskih
doseljenika i autohtoni stanovnici Nove Gvineje na sjevernoj obali Nove Gvineje i susjednim
otocima trgovali, međusobno se ženili te razmjenjivali i gene i jezike. Taj dugotrajni kontakt
omogućio je učinkovitiji prijenos austronezijskih jezika nego što je to bio slučaj s
austronezijskim genima; zato danas većina stanovnika otočja Bismarck i Solomonovih Otoka
govori austronezijskim jezicima, iako su prema vanjskom izgledu i genima još uvijek
Papuanci. No ni geni ni jezici Austronežana nisu prodrli u unutrašnjost Nove Gvineje. Ishod
njihove invazije na Novu Gvineju zato je bio bitno drukčiji od ishoda njihove invazije na
Borneo, Celebes i ostale velike otoke Indonezije, gdje su poput parnog valjka eliminirali
gotovo sve tragove gena i jezika autohtonog stanovništva. Da bismo shvatili što se dogodilo na
Novoj Gvineji, pogledajmo arheološke dokaze.
***
Oko 1600. pr. Kr., gotovo istodobno s pojavom na otoku Halmahera, tipična
arheološka obilježja austronezijske ekspanzije - svinje, pilići, psi, lončarstvo u crvenoj
kašastoj glini, te bradve od brušenog kamena i ljuštura golemih ostriga - pojavljuju se i na
području Nove Gvineje. No dolazak Austronežana na to područje razlikuje se od njihova
prethodnog dolaska na Filipine i u Indoneziju prema dva obilježja.
Prvo obilježje je dizajn lončarije; riječ je o čisto estetičkim svojstvima bez ekonomskog
značenja, no ta svojstva arheolozima omogućuju da odmah prepoznaju rani austronezijski
lokalitet. Dok većina rane lončarije Austronežana na Filipinima i u Indoneziji nije bila
ukrašena, lončarija na području Nove Gvineje bila je lijepo ukrašena geometrijskim šarama
raspoređenim u vodoravne vrpce. U ostalim svojstvima, lončarija je zadržala crvenu kašastu
glinu i oblik posuda karakterističan za prethodnu austronezijsku lončariju u Indoneziji. Očito,
austronezijski doseljenici na području Nove Gvineje dobili su ideju da svoje posude
"tetoviraju", možda nadahnuti geometrijskim uzorcima kojima su već ukrašavali odjeću od
kore i tetovirali vlastita tijela. Taj stil naziva se Lapita lončarijom, prema arheološkom
nalazištu Lapita, na kojem je prvi put opisan.
Mnogo važnije razlikovno obilježje ranih austronezijskih nalazišta na području Nove
Gvineje jest njihova distribucija. Nasuprot nalazištima na području Filipina i Indonezije, gdje
se nalaze najstarija poznata austronezijska nalazišta na velikim otocima kao što su Luzon,
Borneo i Celebes, nalazišta s Lapita lončarijom na području Nove Gvineje ograničena su na
male otočiće, uz obalu udaljenih većih otoka. Lapita lončarija do danas je nađena na samo
jednom nalazištu (Aitape) na sjevernoj obali Nove Gvineje te na nekoliko lokaliteta na
Solomonovim Otocima. Većina Lapita nalazišta na području Nove Gvineje smještena je na
otočju Bismarck, na otočićima uz obalu većih otoka Bismarckova arhipelaga, a katkad i na
obali tih većih otoka. Kako ćemo vidjeti, proizvođači Lapita lončarije bili su u stanju ploviti
tisućama kilometara; zato nepostojanje njihovih sela na samo nekoliko kilometara udaljenim
velikim otocima Bismarckova arhipelaga ili na nekoliko desetaka kilometara udaljenoj Novoj
Gvineji, zasigurno nije izraz njihove nesposobnosti da dođu do tih područja.
Temelj prehrane naroda Lapita možemo rekonstruirati na temelju otpada u
arheološkim iskopinama Lapita nalazišta. Narod Lapita ovisio je o morskoj hrani, uključujući
ribe, pliskavice, morske kornjače, morske pse i beskralješnjake. Imali su svinje, perad i pse, a
jeli su orašaste plodove brojnih stabala (uključujući i kokosove orahe). Vjerojatno su jeli i
korijenje uobičajenih austronezijskih domaćih biljaka, kao što su taro i jams, no teško je
otkriti ostatke tih biljaka - tvrde ljuske oraha mnogo lakše opstanu u tisućama godina starim
gomilama otpada nego mekano korijenje.
Naravno, nemoguće je izravno dokazati da su ljudi koji su izrađivali Lapita Iončariju
govorili austronezijskim jezikom. Međutim, dvije činjenice takav zaključak čine gotovo
sigurnim. Prvo, osim ukrasa na posudama, sama lončarija i prateće kulturne parafernalije
slični su ostacima kulture pronađenim na lokalitetima u Indoneziji i na Filipinima, na kojima
su živjeli preci modernih društava u kojima se govore austronezijski jezici. Drugo, Lapita
lončarija nađena je i na udaljenim otocima Tihog oceana na kojima ljudi prije toga nisu živjeli,
a pritom nema dokaza o drugom velikom valu naseljavanja, nakon onog s kojim je stigla
Lapita lončarija. Na tim otocima današnji stanovnici govore austronezijskim jezikom (o tome
ćemo više reći malo poslije). Zato možemo mirno zaključiti da pojava Lapita lončarije
označuje početak pristizanja Austronežana na područje Nove Gvineje.
Što su ti izrađivači austronezijske lončarije radili na otočićima u susjedstvu velikih
otoka? Vjerojatno su živjeli na isti način na koji su donedavno na otočićima na području Nove
Gvineje živjeli i moderni izrađivači lončarije. Jedno takvo selo na otočiću Malai, u otočnoj
skupini Siassi, u blizini srednje velikog otoka Umboi, koji je u blizini većeg otoka Nova
Britanija u sklopu otočja Bismarck, posjetio sam 1972. Kad sam u potrazi za pticama kročio
na obalu otočića Malai, ne znajući ništa o tamošnjim stanovnicima, zaprepastilo me ono što
sam ugledao. Umjesto uobičajenog malog sela s niskim kolibama, koje okružuju vrtovi
dovoljno veliki za prehranjivanje sela, te s nekoliko kanua izvučenih na plažu, najveći dio
područja otoka Malai zauzimale su dvokatne drvene kuće, poredane jedna uz drugu, a između
njih nije bilo mjesta za vrtove - novogvinejski ekvivalent za Manhattan. Na plaži su bili nizovi
velikih kanua. Pokazalo se da su otočani ne samo ribari, nego i specijalizirani lončari,
duboresci i trgovci koji za život zarađuju izrađujući lijepo ukrašenu keramiku i drvene zdjele,
koje kanuima prevoze na veće otoke i tamo ih razmjenjuju za svinje, pse, povrće i druge
potrepštine. Čak i drvo za izradu kanua na otoku Malai dobivalo se trgovinom sa stanovnicima
sela na obližnjem otoku Umboi, jer na otoku Malai nema stabala dovoljno velikih za izradu
kanua.
U danima prije uvođenja europskih brodskih linija, monopol na trgovinu među
otocima na području Nove Gvineje imale su specijalizirane skupine lončara koji su izrađivali
kanue, znali vješto jedriti bez navigacijskih instrumenata, a živjeli su na otočićima nasuprot
obale ili katkad u selima na kopnenoj obali. Do 1972., kad sam posjetio Malai, ta autohtona
trgovačka mreža nestala je ili se jako prorijedila, djelomice zbog nemogućnosti da se natječe s
europskim motornim brodovima i aluminijskim posuđem, a djelomice zbog toga što je
kolonijalna vlada Australije zabranila duga putovanja kanuima nakon nekoliko slučajeva
utapljanja. Nagađam da su Lapita lončari bili ti meduotočni trgovci na području Nove Gvineje
u stoljećima nakon 1600. pr. Kr.
Širenje austronezijskih jezika na sjevernu obalu Nove Gvineje i na najveće otoke
Bismarckova arhipelaga i Solomonovih Otoka, sigurno se dogodilo nakon razdoblja Lapita,
jer su Lapita nalazišta zbijena na području otočića Bismarckova arhipelaga. Lončarija
izvedena iz stila Lapita pojavila se na južnoj strani jugoistočnog poluotoka Nove Gvineje tek
oko početkom nove ere. Kad su potkraj 19. stoljeća Europljani počeli istraživati Novu
Gvineju, preostali dio njezine južne obale još su naseljavale populacije govornika papuanskih
jezika, iako su već postojale populacije govornika austronezijskih jezika ne samo na
jugoistočnom poluotoku, nego i na otocima Aru i Kei (koji leže stotinjak kilometara zapadno
od južne obale Nove Gvineje). Austronežani su na raspolaganju imali tisuće godina da iz
svojih obližnjih uporišta nasele unutrašnjost Nove Gvineje i njezinu južnu obalu - no oni to
nikad nisu učinili. Čak je i njihovo naseljavanje obalnog pojasa na sjeveru Nove Gvineje bilo
više lingvističko nego genetičko: svi su narodi na sjevernoj obali prema genima ostali pretežno
Novogvinejci. U najboljem slučaju, neki od njih usvojili su austronezijske jezike, možda zato
da bi mogli uspješno komunicirati s trgovcima na duge pruge koji su međusobno povezivali
odvojena društva.
***
Dakle, ishod austronezijske ekspanzije na području Nove Gvineje bio je suprotan
onom u Indoneziji i na Filipinima. Autohtone populacije su na Filipinima nestale - vjerojatno
su bile prognane, poubijane, zaražene bolestima ili su ih osvajači asimilirali. Autohtona
populacija na području Nove Gvineje uglavnom se uspjela oduprijeti osvajačima.
Osvajači (Austronežani) bili su isti u oba slučaja, a autohtone populacije možda su bile i
genetički slične, ako je (kao što sam ranije predložio) izvorna populacija Indonezije, koju su
Austronežani potisnuli, zaista bila u srodstvu s populacijom Nove Gvineje. Zbog čega takvi
suprotni ishodi?
Odgovor postaje očit kad se razmotre različite kulturološke okolnosti za autohtone
populacije Indonezije i Nove Gvineje. Prije dolaska Austronežana, najveći dio Indonezije
napučivale su raštrkane skupine lovaca skupljača, koji nisu imali čak ni polirano kameno
oruđe. Nasuprot tome, u gorskim područjima Nove Gvineje već tisućama godina postojala je
proizvodnja hrane, a vjerojatno isto vrijedi i za nizine Nove Gvineje te za otočje Bismarck i
Solomonove Otoke. U gorskim područjima Nove Gvineje živjela je jedna od najgušćih
populacija ljudi kamenog doba.
U natjecanju s tim dobro utvrđenim populacijama Nove Gvineje, Austronežani su
imali malo prednosti. Neke od domaćih biljaka Austronežana kao što su taro, jams i banane,
vjerojatno su već bile neovisno uzgojene na Novoj Gvineji prije dolaska Austronežana.
Novogvinejci su u svoju ekonomiju proizvodnje hrane spremno uvrstili perad, pse i osobito
svinje Austronežana. Već su posjedovali i polirano kameno oruđe. Bili su bar jednako otporni
na tropske bolesti kao i Austronežani, jer su imali istih pet tipova genetičke zaštite od malarije
kao i Austronežani, a neki od tih gena (ili čak svi) neovisno su evoluirali na Novoj Gvineji.
Novogvinejci su bili i sposobni moreplovci, iako ne toliko sposobni kao izrađivači Lapita
lončarije. Desecima tisuća godina prije dolaska Austronežana, Novogvinejci su naselili
Bismarckov arhipelag i Solomonove Otoke, a trgovina opsidijanom (vulkanskom stijenom
pogodnom za izradu oštrog oruđa) cvala je u Bismarckovu arhipelagu barem 18.000 godina
prije dolaska Austronežana. Čini se da su se Novogvinejci nedavno proširili i na zapad,
suprotno valu širenja Austronežana, na područje istočne Indonezije, gdje se na otocima
Sjeverna Halmahera i Timor govore tipični papuanski jezici, srodni nekim jezicima zapadnog
dijela Nove Gvineje.
Ukratko, različiti ishodi austronezijske ekspanzije iznimno jasno ilustriraju ulogu
proizvodnje hrane u seobama naroda. Proizvođači hrane iz Austronezije doselili su se na dva
područja (Novu Gvineju i Indoneziju) nastanjena autohtonim narodima koji su vjerojatno bili
međusobno srodni. Stanovnici Indonezije još su bili lovci skupljači, stanovnici Nove Gvineje
već su bili proizvođači hrane i uspjeli su razviti mnoge prateće pojave proizvodnje hrane
(populacijska gustoća, otpornost na bolesti, naprednija tehnologija itd.). Sukladno tome,
austronezijska ekspanzija jednostavno je pomela izvorne stanovnike Indonezije, no nije bila ni
približno uspješna na području Nove Gvineje, kao što je bila podjednako neuspješna u sudaru s
austroazijskim i tai-kadai proizvođačima hrane u tropskoj jugoistočnoj Aziji.
Sad smo proučili austronezijsko širenje kroz Indoneziju i do obala Nove Gvineje te u
tropsku jugoistočnu Aziju. U 19. poglavlju pratit ćemo tu ekspanziju kroz Tihi ocean do
Madagaskara. U 15. poglavlju upoznali smo ekološke teškoće koje su Austronežanima
priječile da se uspješno nasele na sjevernom i zapadnom području Australije. Preostali zamah
ekspanzije dogodio se kad su Lapita lončari otplovili daleko na istok Tihim oceanom, dalje od
Solomonovih Otoka, u otočno područje u koje dotad ljudi nisu prodrli. Oko 1200. pr. Kr.,
tipični Lapita trijumvirat svinja, peradi i pasa, uz ostala uobičajena arheološka obilježja
Austronežana, pojavljuje se na tihooceanskim arhipelazima Fidži, Samoa i Tonga, više od
tisuću i pol kilometara udaljenim od Solomonovih Otoka. Na početku kršćanske ere, većina tih
obilježja (uz uočljiv izostanak lončarije) pojavila se i na otocima istočne Polinezije, uključujući
i Društvene otoke te Marquesas. Daljnja duga prekooceanska putovanja u kanuima dovela su
naseljenike na sjever do Havaja, na istok do otoka Pitcairn i Uskršnjeg otoka, te na jugozapad
do Novog Zelanda. Autohtoni stanovnici većine tih otoka danas su Polinežani koji su izravni
potomci Lapita lončara. Govore austronezijskim jezicima koji su blisko srodni onima na
području Nove Gvineje, a njihove glavne domaće biljke su one iz austronezijskog paketa koji
uključuje taro, jams, banane, kokosove orahe i kruhovac.
Naseljavanjem otočja Chatham uz obale Novog Zelanda oko 1400., jedva stoljeće prije
prodora europskih "istraživača" u Tihi ocean, stanovnici Azije napokon su dovršili zadaću
istraživanja Tihog oceana. Njihova tradicija istraživačkih putovanja, koja je trajala desecima
tisuća godina, počela je kad su se Wiworovi preci kroz Indoneziju proširili do Nove Gvineje i
Australije, a završila je tek kad je jednostavno ponestalo novih ciljeva i kad je gotovo svaki
nastanjivi otok Tihog oceana bio naseljen.
***
Za svakog tko se zanima za svjetsku povijest, društva istočne Azije i Tihog oceana
poučni su primjeri, jer na brojne načine pokazuju kako okoliš oblikuje povijest. Ovisno o
svojoj geografskoj domovini, narodi istočne Azije i Tihog oceana razlikovali su se prema
dostupnim divljim vrstama biljaka i životinja te prema stupnju povezanosti s drugim
narodima. Uvijek iznova vidimo da su narodi kojima su bili dostupni uvjeti za uspješnu
proizvodnju hrane, te narodi koji su živjeli na područjima u koja je lakše prodirala nova
tehnologija iz drugih područja, potisnuli narode koji nisu posjedovali te prednosti. Uvijek
iznova vidimo da su se, kad bi se isti val doseljenika proširio na područja s različitim
okolišem, potomci tih doseljenika različito razvijali, ovisno o razlikama svojih okoliša.
Primjerice, vidjeli smo da su južni Kinezi razvili autohtonu proizvodnju hrane i
tehnologiju, prihvatili pismo i dodatnu tehnologiju te političke strukture iz sjeverne Kine, a
zatim počeli naseljavati tropsku jugoistočnu Aziju i Tajvan, te su pritom uglavnom potisnuli
prethodne stanovnike tih područja. U jugoistočnoj Aziji, neki potomci ili rođaci tih
proizvođača hrane doseljenih iz južne Kine, kao što su Yumbri u planinskim kišnim šumama
sjeveroistočnog Tajlanda i Laosa, vratili su se lovačko-skupljačkom načinu života, dok su
Vijetnamci (bliski rođaci naroda Yumbri), koji govore jezik iz iste austroazijske podskupine
kojoj pripada i jezik Yumbri, ostali proizvođači hrane na području plodne Crvene delte, gdje
su osnovali golemo carsrvo utemeljeno na metalnom oruđu i oružju. Slično tome, neki
austronezijski poljodjelci koji su se odselili s Tajvana i Indonezije, kao što je narod Punan u
kišnim šumama Bornea, bili su prinuđeni vratiti se lovačko-skupljačkom načinu života, a njihovi
rođaci, koji su živjeli na plodnom vulkanskom tlu Jave, nastavili su se baviti poljodjelstvom,
osnovali kraljevstvo pod utjecajem Indije, usvojili pismo, te sagradili veliki budistički spomenik
u Borobuduru. Austronežani koji su nastavili naseljavati Polineziju, postali su izolirani od
metalurgije i pisma istočne Azije, pa su zato ostali i bez pisma i bez metalnog oruđa. No kako
smo vidjeli u 2. poglavlju, u različitim okolišima Polinezije razvijala su se društva s vrlo
različitom političkom i društvenom organizacijom te različitim ekonomijama. U jednom
tisućljeću, naseljenici istočne Polinezije vratili su se lovačko-skupljačkom načinu života na
otočju Chatham, a stanovnici Havaja osnovali su protodržavu s intenzivnom proizvodnjom
hrane.
Kad su Europljani napokon stigli, njihove tehnološke i ostale prednosti omogućile su
im da uspostave privremenu kolonijalnu prevlast u gotovo cijeloj tropskoj jugoistočnoj Aziji i
na pacifičkim otocima. Međutim, autohtone zarazne klice i autohtoni proizvođači hrane
spriječili su Europljane da se u znatnijem broju nasele na najvećem dijelu tog područja. U
okviru navedenog područja, danas jedino na Novom Zelandu, Novoj Kaledoniji i Havajima
žive brojne populacije Europljana. To su najveći i najudaljeniji otoci, koji leže najdalje od
ekvatora pa zato imaju klimu najsličniju onoj umjerenoj, europskoj. Dakle, za razliku od
Australije i Amerika, istočna Azija i većina otoka Tihog oceana ostali su naseljeni narodima
istočne Azije i Tihog oceana.
18. POGLAVLJE
Sudar hemisfera
Do najveće zamjene populacija posljednjih 13.000 godina došlo je zbog nedavnih
sukoba društava Starog i Novog svijeta. U tom procesu, najdramatičniji i najodlučniji trenutak
dogodio se, kako smo vidjeli u 3. poglavlju, kad je Pizarrova sićušna četa Španjolaca zarobila
cara Inka Atahualpu, apsolutnog vladara najveće, najbogatije, najmnogoljudnije te u
administrativnom i tehnološkom pogledu najnaprednije države američkih starosjedilaca.
Zarobljavanje Atahualpe simbolizira europsko osvajanje Amerika, zbog toga što je ista smjesa
izravnih čimbenika bila odgovorna i za druge primjere europskih osvajanja društava američkih
Indijanaca. Raspravimo sad još jedanput o tom sukobu hemisfera, primjenjujući ono što smo
naučili od 3. poglavlja do sada. Osnovno pitanje na koje moramo odgovoriti jest: zbog čega su
Europljani došli u zemlju američkih Indijanaca i osvojili je, umjesto da se dogodilo obratno?
Polazna točka bit će nam usporedba društava Euroazije i pretkolumbovske Amerike oko 1492.
- godine Kolumbova "otkrića" Amerike.
***
Naša usporedba počinje proizvodnjom hrane, glavnom odrednicom veličine lokalne
populacije i društvene složenosti - pa time i krajnjim uzrokom u pozadini osvajanja.
Najuočljivija razlika u proizvodnji hrane u Amerikama i Euroaziji tiče se krupnih domaćih
vrsta sisavaca. U 9. poglavlju prikazali smo 13 euroazijskih životinjskih vrsta, koje su postale
glavni izvor životinjskih bjelančevina (mesa i mlijeka), vune, kože za odjeću, te glavno
sredstvo kopnenog prijevoza ljudi i dobara, prijeko potrebno sredstvo ratovanja, te važan
pospješujući čimbenik proizvodnje usjeva (vučom plugova i kao izvor prirodnog gnojiva). Sve
dok u srednjovjekovno doba vodenice i vjetrenjače nisu počele zamjenjivati sisavce u
Euroaziji, ti sisavci bili su i glavi izvor "industrijske" snage, uz snagu ljudskih mišića primjerice, za okretanje žrvnjeva i pokretanje sprava za crpljenje vode. Nasuprot tome, u
Amerikama je postojala samo jedna vrsta krupnog domaćeg sisavca, lama (alpaka),
ograničena na usko područje Anda i susjednu obalu Perua. Od lama se dobivalo meso, vuna i
koža, a koristilo ih se i za prenošenje dobara, no od njih se nikad nije dobivalo mlijeko za
prehranu ljudi, na njima se nikad nije jahalo, niti su lame vukle kola i plugove ili služile kao
tegleća marva i sredstvo za ratovanje.
Riječ je o golemom skupu razlika između društava Euroazije i pretkolumbovske
Amerike - uglavnom zbog izumiranja (istrebljenja?) većine krupnih vrsta divljih sisavaca u
Sjevernoj i Južnoj Americi tijekom kasnog pleistocena. Da nije došlo do tog izumiranja,
možda bi moderna povijest imala drukčiji tijek. Kad su se Cortes i njegovi mokri i uprljani
pustolovi iskrcali na obalu Meksika 1519., u more ih je natrag moglo baciti konjaništvo
sastavljeno od više tisuća Asteka, koji bi jahali domaće američke konje. Umjesto da su Asteci
poumirali od boginja, Španjolci su mogli biti zbrisani američkim zaraznim klicama koje su na
njih mogli prenijeti Asteci otporni na te bolesti. Možda bi tada američke civilizacije, koje bi se
oslanjale na snagu domaćih životinja, poslale vlastite konkvistadore da divljaju Europom. No
sve je te hipotetske scenarije jednom zauvijek onemogućilo izumiranje sisavaca tisućama
godina prije toga.
Nakon tih izumiranja, Euroazija je u usporedbi s Amerikama završila s mnogo više
divljih kandidata za udomaćivanje. Većina tih kandidata same je sebe diskvalificirala za
udomaćivanje, zbog bilo kojeg od već spomenutih šest razloga. Tako je Euroazija završila sa
svojih 13 vrsta krupnih domaćih sisavaca, a obje Amerike sa samo jednom i uz to lokalno
ograničenom vrstom. Obje hemisfere imale su i vlastite domaće vrste ptica i malih sisavaca purane, zamorce i mošusne patke u nekim područjima Amerika, a pse u širem području; piliće,
guske, patke, mačke, pse, kuniće, pčele, dudove svilce i još neke vrste u Euroaziji. No važnost
svih tih vrsta malih domaćih životinja trivijalna je u usporedbi sa značenjem krupnih vrsta
sisavaca.
Euroazija i Amerike razlikovali su se i u proizvodnji biljne hrane, iako je tu nesklad
bio manje izražen nego u proizvodnji životinjske hrane. Zemljoradnja je 1492. bila proširena
diljem Euroazije. Medu malobrojnim lovcima skupljačima Euroazije, koji nisu imali domaće
biljke i životinje, bili su narod Ainu u sjevernom Japanu, sibirska društva bez sobova, te male
skupine lovaca skupljača raštrkane po prašumama Indije i tropske jugoistočne Azije, koje su
trgovale sa susjednim poljodjelcima. Neka druga euroazijska društva, a posebice pastiri iz
središnje Azije te arktički Laponci i Samojedi koji su uzgajali krda sobova, imali su domaće
životinje, ali su imali slabu ili nikakvu zemljoradnju. Sva ostala društva Euroazije bavila su se i
zemljoradnjom i stočarstvom.
Zemljoradnja je bila proširena i u Amerikama, no tamo su lovci skupljači zauzimali
mnogo veće područje nego u Euroaziji. Područjima Amerika, u kojima nije bilo proizvodnje
hrane, pripadaju: cijeli sjeverni dio Sjeverne Amerike te južni dio Južne Amerike, kanadske
Velike ravnice, te cijeli zapadni dio Sjeverne Amerike uz iznimku malih područja na jugozapadu
SAD-a u kojima je postojalo poljodjelstvo s navodnjavanjem. Upravo je nevjerojatno da se
danas, nakon dolaska Europljana, neka od tih područja nalaze među najplodnijim farmama i
pašnjacima i u Sjevernoj i u Južnoj Americi: države na zapadnoj obali SAD-a, žitni pojas
Kanade, pampas u Argentini, te sredozemno područje Čilea. Prethodno nepostojanje
proizvodnje hrane na tim područjima bilo je uzrokovano najviše lokalnom oskudicom uzgojivih
divljih vrsta biljaka i životinja, te postojanjem geografskih i ekoloških barijera koje su
priječile dolazak domaćih biljaka i malobrojnih domaćih životinja iz drugih područja
Amerike. Ta su područja postala plodna ne samo za europske doseljenike, nego (u nekim
slučajevima) i za američke Indijance, čim su Europljani uveli pogodne domaće biljke i
životinje. Primjerice, društva američkih Indijanaca u nekim dijelovima Velikih ravnica na
zapadu SAD-a te u pampama Argentine, postala su poznata po konjaničkom umijeću, a
ponegdje i po stočarstvu i pastirstvu. Ti ravničarski konjanici i ratnici te Navajo pastiri i tkalci
danas imaju istaknuto mjesto u predodžbi bijelih Amerikanaca o životu i karakteristikama
američkih Indijanaca - no temelj za tu predodžbu stvoren je tek nakon 1492. Ti nam primjeri
pokazuju da su upravo domaće životinje i biljke bile jedini nedostajući sastojak za pojavu
proizvodnje hrane na velikom području Amerika.
Na onim područjima Amerika u kojima su američki Indijanci razvili zemljoradnju, ona
je bilo ograničena postojanjem pet velikih nedostataka u usporedbi s zemljoradnjom Euroazije:
nadaleko proširena ovisnost o kukuruzu siromašnom bjelančevinama, umjesto euroazijskih
raznolikih žitarica bogatih bjelančevinama; ručno sađenje pojedinačnih biljaka, umjesto
sijanja razbacivanjem sjemena iz ruke; ručnim prekopavanjem umjesto oranjem uz pomoć
plužnih životinja, što bi jednoj osobi omogućilo obradu mnogo veće površine i kultivaciju
nekih plodnih ali tvrdih površina i travnjaka koje je teško samo ručno obrađivati (npr. na
sjevernoameričkim Velikim ravnicama); nedostatak životinjskog gnojiva za povećanje
plodnosti tla; te postojanje jedino ljudske radne snage, bez pomoći teglećih životinja, za
poljodjelske poslove kao što su vršenje žita, mljevenje zrnja i navodnjavanje. Te razlike
navode na zaključak da je 1492. zemljoradnja Euroazije, u odnosu na zemljoradnju Amerika, u
prosjeku davala više kalorija i bjelančevina po osobi i satu rada.
***
Takve razlike u proizvodnji hrane bile su krajnji uzrok nejednakosti društava Euroazije
i pretkolumbovskih Amerika. Od posljedičnih izravnih čimbenika, odgovornih za uspješno
osvajanje, najvažniji su: razlike u zaraznim klicama, tehnologija, politička organizacija te pismo.
Zarazne klice bile su najizravnije povezane s razlikama u proizvodnji hrane. Zarazne bolesti
koje su redovito pogađale napučena društva Euroazije, pa su zato mnogi stanovnici Euroazije
na te bolesti razvili imunološku ili genetičku otpornost, obuhvaćaju sve najsmrtonosnije
ubojice u prošlosti: boginje, ospice, gripu, kugu, tuberkulozu, tifus, koleru, malariju te ostale.
Nasuprot tom sumornom popisu, jedina zarazna bolest prenapučenosti koju sa sigurnošću
možemo pripisati pretkolumbovskim društvima Amerika bila je nesifilitička treponematoza.
(Objasnio sam u 11. poglavlju da je i danas nejasno je li sifilis nastao u Euroaziji ili u Americi, a
mislim i da je nedokazana tvrdnja o postojanju ljudske tuberkuloze u Amerikama prije dolaska
Kolumba.)
Te kontinentalne razlike u postojanju opasnih zaraznih klica paradoksalna su
posljedica razlika u kontaktima s domaćim životinjama. Većina mikroba odgovornih za
zarazne bolesti prenapučenih ljudskih društava evoluirali su od sličnih predačkih mikroba koji
su uzrokovali zarazne bolesti domaćih životinja, a s kojima su prije oko 10.000 godina
proizvođači hrane počeli svakodnevno dolaziti u kontakt. U Euroaziji su nastale mnoge
domaće vrste životinja, pa time i mnogi takvi mikrobi, dok je u Amerikama bilo vrlo malo i
jednih i drugih. Drugi razlozi, zbog kojih je u društvima američkih Indijanaca nastalo tako
malo smrtonosnih mikroba, bili su ovi: u Amerikama su sela, idealno plodno tlo za zarazne
bolesti, nastala tisućama godina poslije nego u Euroaziji; tri područja Novog svijeta u kojima
su postojala gradska društva (Ande, Srednja Amerika i jugoistok SAD-a) nikad nisu bili
povezani brzom i čestom trgovačkom razmjenom u obliku koji je omogućio prodor kuge,
gripe i vjerojatno boginja iz Azije u Europu. Zbog toga čak i malarija i žuta groznica, zarazne
bolesti koje su Europljanima bile glavna zapreka pri kolonizacije tropske Amerike i najveći
problem pri gradnji Panamskog kanala, uopće nisu američke bolesti, nego su uzrokovane
mikrobima podrijetlom iz tropskih područja Starog svijeta koje su u obje Amerike donijeli
Europljani.
U usporedbi sa zaraznim klicama, podjednako snažan izravni čimbenik uspješnog
europskog osvajanja Amerika bile su razlike u svim vidovima tehnologije. Te su razlike u
krajnjoj mjeri posljedica mnogo dulje euroazijske povijesti gusto naseljenih, ekonomski
specijaliziranih, politički centraliziranih i međusobno povezanih društava koji se jedni s
drugima natječu, a svi su ovisni o proizvodnji hrane. Možemo istaknuti pet područja
tehnologije.
Prije svega, metali - isprva bakar, zatim bronca i napokon željezo - korišteni su 1492.
za izradu oruđa u svim složenim društvima Euroazije. Nasuprot tome, iako se bakar, srebro,
zlato i legure upotrebljavalo za izradu ukrasa u Andama i nekim drugim dijelovima Amerike,
kamen, drvo i kosti i dalje su bili glavni materijali za izradu oruđa u svim društvima američkih
Indijanaca, koja su bakreno oruđe rabila samo na nekim lokalitetima i u ograničenom opsegu.
Drugo, vojna tehnologija u Euroaziji je bila mnogo moćnija nego u Amerikama.
Europsko oružje bili su čelični mačevi, koplja i bodeži, nadopunjeni malim vatrenim oružjem
i topništvom, a oklopi i kacige bili su također načinjeni od čvrstog čelika ili žičani. Umjesto
čelika, američki Indijanci imali su toljage i sjekire od kamena ili drveta (ponekad od bakra, u
Andama), praćke, lukove i strijele, te oklope od pločica; sve je to bila i mnogo slabija zaštita i
znatno slabije naoružanje. Osim toga, vojske američkih Indijanaca nisu imale životinje koje bi
se mogle suprotstaviti konjima čija je vrijednost kao sredstva za napad i brzi transport dala
Europljanima golemu prednost sve dok ih neka društva američkih Indijanaca nisu i sama
usvojila.
Treće, društva Euroazije imala su golemu prednost u izvorima energije za upravljanje
strojevima. Prvi napredak u odnosu na golu upotrebu ljudskih mišića bila je upotreba životinja
- goveda, konja i magaraca - za vuču plugova i okretanje kotača za mljevenje žita, podizanje
vode i navodnjavanje ili isušivanje polja. Vodenice su nastale u rimsko doba i zatim se,
zajedno s plimnim mlinovima i vjetrenjačama, naglo razvile u srednjem vijeku. Spojeni
sustavima zupčanika, ti su strojevi iskorištavali snagu vode i vjetra ne samo za mljevenje žita
i pokretanje vode, nego i za nebrojene namjene u manufakturi, npr. za drobljenje šećera,
pokretanje mijehova, mljevenje rudača, izradu papira, poliranje kamena, cijeđenje ulja,
proizvodnju soli i tekstila te piljenje drva. Pogodno je arbitrarno definirati industrijsku
revoluciju kao proces koji je počeo upotrebom parnih strojeva u Engleskoj u 18. stoljeću, no
zapravo je industrijska revolucija, utemeljena na upotrebi snage vode i vjetra, već počela u
srednjovjekovnom razdoblju na brojnim područjima Europe. Svi ti postupci kojima se u
Euroaziji iskorištavala snaga životinja, vode i vjetra, u Amerikama su se do 1492. provodili
jedino primjenom gole ljudske snage.
Mnogo prije početka upotrebe kotača za pretvorbu sile u Euroaziji, kotač je bio temelj
kopnenog prijevoza u najvećem dijelu Euroazije - ne samo za vozila koja su vukla zaprežne
životinje, nego i za vrtne tačke koje su pokretali ljudi, što je omogućilo da jedna ili više
osoba, iako rabe samo snagu ljudskih mišića, prevezu mnogo teže terete nego što bi bilo
moguće nošenjem. Kotači su u Euroaziji prilagođeni i za upotrebu u lončarstvu i satovima. Ni
jedna od tih primjena kotača nije usvojena u Amerikama, gdje kotače poznajemo samo kao
dio keramičkih igračaka iz Meksika.
Još jedno područje tehnologije koje moramo spomenuti jest pomorski transport. Mnoga
euroazijska društva razvila su velike jedrenjake, a neki od njih mogli su ploviti protiv vjetra i
preploviti ocean, opremljeni sekstantima, magnetnim kompasima, osovinskim kormilima i
topovima. Prema svom kapacitetu, brzini, manevarskim sposobnostima i izdržljivosti na
otvorenom moru, ti euroazijski brodovi bili su mnogo nadmoćniji u odnosu na splavi kojima
se odvijala trgovina među najnaprednijim društvima Novog svijeta - društvima Anda i
Srednje Amerike. Te su splavi plovile niz vjetar obalama Tihog oceana. Pizarrov brod lako je
sustigao i zarobio takve splavi na svom prvom putovanju u Peru.
***
Osim zaraznih klica i tehnologije, društva Euroazije i pretkolumbovske Amerike
razlikovala su se i prema političkoj organizaciji. Do kasnog srednjeg vijeka i renesanse, u
najvećem dijelu Euroazije zavladale su organizirane države. Medu njima, države Habsburga,
Otomansko Carstvo i Kinesko Carstvo, te država Mogula u Indiji i država Mongola na svom
vrhuncu u 13. stoljeću, osnovane su kao veliki višejezični amalgami nastali osvajanjem drugih
država. Zbog toga te države općenito nazivamo carstvima. Mnoge države i carstva Euroazije
imali su službene religije koje su pridonosile državnoj povezanosti, a na koje se pozivalo radi
opravdanja političkog vodstva i ratova pokrenutih protiv drugih naroda. Plemenska društva i
družine u Euroaziji uglavnom su bili svedeni na arktičke uzgajivače sobova, lovce skupljače u
Sibiru, te enklave lovaca skupljača na Indijskom potkontinentu i u tropskoj jugoistočnoj Aziji.
U Amerikama su postojala dva carstva, carstvo Asteka i carstvo Inka, koja su
euroazijskim carstvima sličila po svojoj veličini, populaciji, višejezičnom sastavu, postojanju
službenih religija, te po tome što su nastale osvajanjem manjih država. U Americi su to bile
jedine dvije političke cjeline sposobne osigurati sredstva za javne radove ili ratove, po
razmjeru slične onima u mnogim državama Euroazije. U Euroaziji je sedam država
(Španjolska, Portugal, Engleska, Francuska, Nizozemska, Švedska i Danska) posjedovalo
sredstva dovoljna za stvaranje američkih kolonija između 1492. i 1666. U Amerikama su
postojale i brojne poglavarije (od kojih su neke zapravo bile male države): u tropskoj južnoj
Americi, Srednjoj Americi izvan dosega vlasti Asteka, te na jugoistoku SAD-a. Na ostalim
područjima Amerika postojala su samo društva na razini družina i plemena.
Posljednji izravni čimbenik o kojem treba raspraviti jest pismo. U večini država
Euroazije postojale su pismene birokracije, a u nekima je i znatan dio populacije (osim
činovnika) također bio pismen. Pismo je društva Europe učinilo moćnijima tako što je
olakšalo političku administraciju i ekonomske razmjene, potaknulo i vodilo istraživačka
putovanja i osvajanja, te učinilo dostupnim cijeli niz informacija i ljudskih iskustava,
uključujući i ona iz udaljenih krajeva i prošlih razdoblja. Nasuprot tome, upotreba pisma u
Amerikama bila je ograničena na elitu u malom području Srednje Amerike. Carstvo Inka
posjedovalo je sustav računovodstva i mnemoničku napravu koja se temeljila na čvorovima
(tvz. quipu), no nije se ni približila upotrebi pisma kao sredstva za prijenos detaljnih
informacija.
***
Dakle, euroazijska su društva u vrijeme Kolumba, u odnosu na američka društva,
imala velike prednosti u proizvodnji hrane, zaraznim klicama, tehnologiji (uključujući oružje),
političkoj organizaciji i postojanju pisma. To su bili glavni čimbenici koji su prevagnuli ishod
poslijekolumbovskih sukoba. No te razlike 1492. tek su trenutačni presjek i snimak povijesnih
putanja koje su se u Amerikama odvijale barem 13.000 godina, a mnogo dulje i u Euroaziji.
Taj trenutačni snimak 1492., osobito u Amerikama, obuhvaća završetak neovisne razvojne
putanje za američke Indijance. Razmotrimo sada prethodne faze tih razvojnih putanja.
Tablica 18.1. sažeto prikazuje približne datume pojave ključnih inovacija u glavnim
"domovinama" svake hemisfere (Plodni polumjesec i Kina u Euroaziji, Ande i Amazona te
Srednja Amerika u Amerikama). Tablica prikazuje i razvojne putanje sporedne domovine
Novog svijeta u istočnom dijelu SAD-a, te putanju za Englesku, koja uopće nije domovina
nego je navedena kao primjer za to kako su se inovacije brzo širile iz područja Plodnog
polumjeseca.
Ta će tablica sigurno zgroziti svakog obrazovanog čitatelja jer krajnje složene
povijesne procese svodi na nekoliko naizgled preciznih datuma. U stvarnosti, svi su ti datumi
tek puki pokušaji da se označe arbitrarne točke duž jednog slijeda trajanja. Primjerice, od
samog datuma starosti prvog metalnog oruđa koje je neki arheolog pronašao, mnogo je
važnije odrediti kad se od metala počeo izrađivati bitan udio oruđa, tj. koliko učestalo mora
biti metalno oruđe, da bi ga se proglasilo "vrlo raširenim"? Datumi pojave iste inovacije mogu
biti različiti u raznim dijelovima iste domovine. Primjerice, na području Anda lončarstvo se u
obalnom području Ekvadora (3100. pr. Kr.) pojavilo otprilike 1300 godina prije nego u Peruu
(1800. pr. Kr..). Neki datumi, poput onih za pojavu i uspon poglavarija, teže se mogu izvesti iz
arheoloških nalaza nego datumi za artefakte kao što su lončarija ili metalno oruđe. Neki
datumi navedeni u tablici 18.1. vrlo su nesigurni, posebice kad je u pitanju početak
proizvodnje hrane u Amerikama. Ipak, sve dok imamo na umu da je ta tablica
pojednostavljena, korisna nam je za usporedbu povijesti kontinenata.
Tablica navodi na zaključak da je proizvodnja hrane u Euroaziji počela zauzimati
velik udio u ljudskoj prehrani otprilike 5000 godina prije nego u Amerikama. No odmah
moramo upozoriti: dok o drevnosti proizvodnje hrane u Euroaziji nema dvojbi, postoje
neslaganja o njezinu početku u Americi. Treba istaknuti da, u odnosu na datume navedene u
tablici, arheolozi često citiraju navodno znatno starije datume uzgoja biljaka u špilji Coxcatlan
u Meksiku, u špilji Guitarrero u Peruu, te na nekim drugim američkim lokalitetima. Te
navodno starije datume danas se ponovno provjerava zbog nekoliko razloga: nedavno izravno
radiokarbonsko datiranje ostataka domaćih biljaka je, bar u nekim slučajevima, pokazalo
mlađe datume; prethodno citirani stariji datumi temeljili su se na analizi pepela za koji se
smatralo da je istodoban ostacima biljaka, no možda je taj pepeo stariji ili mlađi; napokon, još
je nejasno jesu li neki od tih starijih ostataka biljaka ostaci domaćih biljaka ili samo ostaci
prikupljenih divljih biljaka. No čak i da je do uzgoja biljaka u Amerikama došlo prije nego što
to pokazuju datumi u tablici 18.1., poljodjelstvo je u Amerikama, mnogo kasnije nego u
Europi, postalo glavni izvor kalorija u ljudskoj prehrani te podloga za sjedilački način života.
Tablica 18.1. Povijesne putanje Euroazije i Amerika.
Euroazija
Pretpostavljeno
vrijeme usvajanja
Pretkolumbovska Amerika
Plodni
polumjesec
Kina
Udomaćivanje
biljaka
8500.pr.Kr.
najkasnije
7500. pr. Kr.
najkasni
3500. pr. Kr. je 3000. 3000. pr. Kr.
pr. Kr.
Udomaćivanje
životinja
8000. pr. Kr.
najkasnije
7500. pr. Kr.
3500. pr. Kr.
Lončarstvo
7000. pr. Kr.
najkasnije
7500. pr. Kr.
3500. pr. Kr.
Sela
9000. pr. Kr.
najkasnije
7500. pr. Kr.
3000. pr. Kr.
Poglavarije
5500. pr. Kr.
2000. pr. Kr.
2500. pr. Kr.
2000. pr. Kr.
2000. pr. Kr.
2000. pr. Kr.
500. n.e.
1.n.e.
3200. pr. Kr.
najkasnije
1300. pr. Kr.
43. n.e.
Upotreba željeznog
900. pr. Kr.
oruđa
500. pr. Kr.
650. pr. Kr.
Upotreba metalnog
4000. pr. Kr.
oruđa ili artefakata
(bakarDržave
i/ili bronca) 3700. pr. Kr.
Pismo
Engleska
Ande
Amazonija Mezoamerika Istok SAD-a
najkasnije
3000. pr. Kr.
2500. pr. Kr.
500.pr. Kr.
-
1500. pr. Kr.
2500. pr. Kr.
1500. pr. Kr.
500. pr. Kr.
1500. pr. Kr.
200. pr. Kr.
-
-
-
300. pr. Kr.
-
-
-
600. pr. Kr.
-
-
-
-
-
3500. pr.
?
Kr.
3100.1800. pr. 6000. pr. Kr.
Kr.
3100.1800. pr. 6000. pr. Kr.
Kr.
najkasni
je 1500.
1.n.e.
pr. Kr.
1000.
n.e.
Ova tablica daje približne datume raširenog usvajanja važnih inovacija u tri područja Euroazije i četiri
područja pretkolumbovske Amerike. Pri datumima za udomaćivanje životinja zanemareni su psi, koji su udomaćeni
prije životinja za proizvodnju hrane i u Euroaziji i u Amerikama. O postojanju poglavarija zaključuje se na temelju
arheološke dokazne grade, kao Što su grobnice različitog statusa (svečaniji pogrebi za uglednike), arhitektura te tip
naselja. Tablica jako pojednostavljuje složenu masu povijesnih Činjenica; za neka od brojnih bitnih upozorenja i
dodatnih tumačenja pogledajte tekst.
Vidjeli smo u 5. i 10. poglavlju da je tek nekoliko relativno malih područja u svakoj
hemisferi djelovalo kao "domovina", u kojoj je proizvodnja hrane prvi put nastala i odakle se
dalje širila. Te domovine bile su Plodni polumjesec i Kina u Euroaziji, a u Amerikama Ande i
Amazona, Srednja Amerika te istočni dio SAD-a. Brzina širenja ključnih inovacija osobito je
dobro proučena u Europi, zahvaljujući velikom broju arheologa koji rade na tom području.
Kao što nam pokazuje tablica 18.1., kad su nakon znatnog kašnjenja (5000 godina) u
Englesku iz Plodnog polumjeseca stigli proizvodnja hrane i život u selima, stanovnici
Engleske mnogo su brže usvajali poglavarije, države, pismo i posebice metalno oruđe: nakon
2000 godina proširila se upotreba metalnog oruđa od bakra i bronce, a nakon samo 250
godina počelo se upotrebljavati željezno oruđe. Očito, društvu koje se već sastojalo od
zemljoradnika sa sjedilačkim načinom života, bilo je mnogo lakše "posuditi" metalurgiju od
sličnog takvog društva, nego što je nomadskim lovcima skupljačima bilo "posuditi"
proizvodnju hrane od zemljoradnika sa sjedilačkim načinom života (ili biti potisnut od takvih
zemljoradnika).
***
Zbog čega su putanje svih ključnih otkrića u Amerikama pomaknute na kasnije datume
u odnosu na Euroaziju? Četiri skupine razloga nameću se sami po sebi: u usporedbi s
Euroazijom, u Amerikama vidimo kasniji početak, uži izbor dostupnih divljih životinja i biljaka
za uzgoj, veće zapreke za širenje pojava te možda manja ili izoliranija područja u kojima je
populacijska gustoća bila visoka.
Što se tiče početne prednosti Euroazije, ljudi su u njoj živjeli otprilike milijun godina mnogo dulje nego što su živjeli u Amerikama. Sudeći prema arheološkim dokazima
spomenutim u 1. poglavlju, ljudi su preko Aljaske prodrli u Ameriku tek oko 12.000. pr. Kr.,
proširili se južno od kanadskog ledenjačkog pokrova (kao Clovis lovci) nekoliko stoljeća prije
11.000. pr. Kr., a do najjužnije točke Južne Amerike došli do 10.000. pr. Kr. Čak i kad bi se
pokazale valjanima zasad dvojbene tvrdnje o starijim nalazištima ljudske prisutnosti u
Amerikama, ti su navodni prethodnici Clovis lovaca zbog nepoznatih razloga ostali vrlo
raštrkani i nisu u pleistocenu pokrenuli rast populacije društava lovaca skupljača te pojavu
tehnologije i umjetnosti kao što je bio slučaj u Starom svijetu. Proizvodnja hrane već se počela
razvijati u Plodnom polumjesecu samo 1500 godina nakon što su lovci skupljači (srodnici
naroda Clovis) bili tek doprli do juga Južne Amerike.
Valja razmotriti nekoliko mogućih posljedica početne prednosti Euroazijaca. Prije
svega, je li nakon 11.000. pr. Kr. trebalo mnogo vremena da se Amerike ispune ljudima?
Proračuni pokazuju da bi taj čimbenik imao tek trivijalni učinak na 5000 godina američkog
kašnjenja u razvoju sela koja proizvode hranu. Proračuni spomenuti u 1. poglavlju pokazuju
da bi čak i skupina od samo 100 pionirskih američkih Indijanaca, koji su preko kanadske
granice prešli u donji dio SAD-a, a svoju populaciju svake godine povećali za 1%, već za
1000 godina Amerike napučili lovcima skupljačima. Šireći se na jug brzinom od samo 2
kilometra na mjesec, ti bi pioniri već 700 godina nakon prelaska kanadske granice stigli do
najjužnije točke Južne Amerike. Te pretpostavljene stope širenja i porasta populacije vrlo su
niske ako ih usporedimo sa stvarnim, poznatim stopama rasta naroda koji se šire u prethodno
nenaseljena ili rijetko naseljena područja. Zato su obje Amerike vjerojatno bile posve
naseljene lovcima skupljačima već nekoliko stoljeća nakon dolaska prvih doseljenika.
Drugo, možda veći dio tog zastoja od 5000 godina zauzima vrijeme koje je prvim
Amerikancima bilo potrebno da se dovoljno zbliže s novim lokalnim vrstama biljaka i
životinja te vrstama stijena i minerala u novoj zemlji? Ako razmišljamo prema analogiji s
lovcima skupljačima Nove Gvineje i Polinezije te zemljoradnicima koji se šire na dotad
nepoznata područja - kao što su Maori koji su naseljavali Novi Zeland ili Tudawhe koji su
naseljavali bazen Karimui na Novoj Gvineji - doseljenicima je vjerojatno trebalo manje od
jednog stoljeća da otkriju najbolje mineralne resurse te nauče razlikovati korisne od otrovnih
divljih biljaka i životinja.
Treće, što je s početnom prednošću Euroazije u razvijanju lokalno primjerene
tehnologije? Prvi zemljoradnici u Plodnom polumjesecu i Kini naslijedili su tehnologiju koju
su moderni pripadnici vrste Homo sapiens na tim područjima razvijali za eksploataciju
lokalnih resursa više desetaka tisuća godina. Primjerice, kameni srpovi, podzemne jame za
skladištenje hrane, te drugi oblici tehnologija koje su u Plodnom polumjesecu razvili lovci
skupljači da bi uspješno iskorištavali divlje žitarice, bili su dostupni prvim uzgajivačima
žitarica u Plodnom polumjesecu. Nasuprot tome, prvi naseljenici Amerike stigli su preko
Aljaske s opremom pogodnom za tundru sibirskog Arktika. Morali su sami izumiti opremu
pogodnu za svaki novi okoliš u koji su doselili.
Ta odgoda u razvoju tehnologije možda je bitno pridonijela odgodi razvoja američkih
Indijanaca.
Još očitiji čimbenik odgode bio je sužen izbor divljih vrsta biljaka i životinja za uzgoj.
Rekao sam u 6. poglavlju da kad lovci skupljači usvoje proizvodnju hrane, to nije zbog toga
što predviđaju potencijalnu korist za svoje buduće potomke, nego zato što početna
proizvodnja hrane nudi prednosti u odnosu na lovačko-skupljački način života. Rana
proizvodnja hrane u Amerikama bila je manje konkurentna lovu i skupljanju nego što je to bio
slučaj u Plodnom polumjesecu ili Kini - dijelom i zbog gotovo potpunog nedostatka uzgojivih
divljih sisavaca. Zato su prvi američki zemljoradnici ostali ovisni o divljim životinjama kao
izvoru bjelančevina, pa su prijekom potrebom ostali bar djelomično lovci skupljači, dok je i u
Plodnom polumjesecu i u Kini do pripitomljavanja životinja došlo ubrzo nakon početka
uzgoja biljaka, pa je tako nastao paket proizvodnje hrane koji je brzo nadmašio "ponudu"
lovačko-skupljačkog načina života. Osim toga, domaće su životinje u Euroaziji samu
zemljoradnju učinili kompetitivnijom, tako što se od životinja dobivalo gnojivo za njive, a uz
to su i vukle plugove.
Svojstva američkih divljih biljaka umanjila su suparništvo američkih Indijanaca kao
proizvođača hrane. Taj zaključak najjasnije vrijedi za istočni dio SAD-a, gdje je uzgojeno
jedva desetak biljaka, među kojima su bile trave sitnog zrna, no ne i trave krupnog zrna, zatim
mahunarke, vlaknaste biljke ili kultivirane voćke i stabla s orašastim plodovima. Zaključak je
jasno opravdan i u slučaju ključne žitarice Srednje Amerike - kukuruza, koji se proširio izvan
Amerike i postao jedan od glavnih usjeva svijeta. Divlja pšenica i ječam u Plodnom
polumjesecu evoluirali su u usjeve uz minimalni broj promjena i kroz samo nekoliko stoljeća,
a divljoj teosinti trebalo je nekoliko tisućljeća da se pretvori u kukuruz, pri čemu je moralo
doći do drastičnih promjena njezine reproduktivne biologije i prenamjene energije u
proizvodnju sjemenki, gubitka poput kamena tvrde ljuske sjemenki te znatnog porasta
veličine klipova.
Zbog svega toga, čak i ako prihvatimo nedavno pretpostavljene mlade datume početka
indijanskog uzgoja biljaka, opet bi prošlo od 1500 do 2000 godina između tog početka (3000.2500. pr. Kr.) i pojave učestalih cjelogodišnjih sela (1800.-500. pr. Kr.) u Srednjoj Americi, u
unutrašnjosti Anda te na istoku SAD-a. Američkim Indijancima zemljoradnja je dugo
vremena služila tek kao mali dodatak prehrani koja se temeljila na lovu i skupljanju, a pritom
zemljoradnja nije dovela do znatnog porasta populacije. Ako prihvatimo tradicionalne, starije
datume početka uzgoja biljaka u Americi, onda bi prošlo ne otprilike 2000 godina, nego 5000
godina do pojave sela koja se prehranjuju proizvodnjom hrane. Nasuprot tome, u najvećem
dijelu Euroazije, pojava sela vremenski je tijesno povezana s početkom proizvodnje hrane.
(Lovačko-skupljački način života sam po sebi bio je dovoljno produktivan da podrži pojavu
sela čak i prije usvajanja zemljoradnje u nekim područjima obje hemisfere, kao što su Japan i
Plodni polumjesec u Starom svijetu, odnosno obalno područje Ekvadora te Amazona u
Novom svijetu.) Ograničenja uzrokovana lokalnom dostupnošću uzgojenih biljaka u Novom
svijetu dobro su nam ilustrirana promjenama samih društava američkih Indijanaca do kojih je
došlo pri uvozu drugih domaćih biljaka ili životinja, bilo iz drugih dijelova Amerike bilo iz
Euroazije. Primjeri toga su dolazak kukuruza u istočni dio SAD-a i Amazonu, prihvaćanje
lame u sjevernim Andama nakon njezina udomaćivanja u južnim Andama, te pojava konja u
mnogim dijelovima Sjeverne i Južne Amerike.
Osim što je Euroazija imala početnu prednost i pogodne divlje vrste biljaka i životinja,
razvoj je u njoj bio ubrzan i lakšim širenjem životinja, biljaka, ideja, tehnologije i naroda u
usporedbi s Amerikom, što je posljedica nekoliko skupova geografskih i ekoloških čimbenika.
Glavna istočno-zapadna os Euroazije, za razliku od glavne sjevernojužne osi Amerika,
omogućila je širenje duž iste geografske širine i uz iste varijable okoliša. Nasuprot postojanoj
širini Euroazije u smjeru istok-zapad, Novi svijet u tom je smjeru jako sužen duž cijele Srednje
Amerike, a posebice na području Paname. Osim toga, kontinentalna masa obiju Amerika više
je fragmentirana postojanjem medupodručja nepogodnih za proizvodnju hrane ili pojavu
ljudskih populacija velike gustoće. U te ekološke barijere ubrajamo kišne prašume Panamske
prevlake, koje su društva Srednje Amerike odvajala od društava Anda i Amazone; pustinje
sjevernog Meksika, koje su Srednju Ameriku odvajale od društava na jugozapadu i jugoistoku
današnjeg SAD-a; suha područja Teksasa, koja su razdvajala jugozapad od jugoistoka SAD-a;
te pustinje i visoke planine kojima je od ostatka kontinenta izolirana zapadna obala SAD-a,
koja bi inače bila pogodna za proizvodnju hrane.
Zbog svega toga, nije bilo širenja domaćih životinja, pisma ni političkih entiteta među
središtima Novog svijeta (Srednje Amerike, istoka SAD-a, Anda i Amazone), dok je širenje
domaćih biljaka i tehnologije bilo ograničeno ili sporo.
Neke specifične posljedice postojanja tih barijera u Americi zaslužuju da ih se spomene.
Proizvodnja hrane nije se nikad proširila s jugozapada SAD-a i iz doline Mississippija u
današnje žitnice, Kaliforniju i Oregon, u kojima su društva američkih Indijanaca ostala lovci
skupljači samo zbog toga što nisu imali pogodnih uzgojivih biljaka. Lame, zamorci i krumpiri
s andskih visoravni nikad nisu stigli na visoravni Meksika, pa su Srednja i Sjeverna Amerika
ostali bez domaćih sisavaca, uz iznimku pasa. I obratno, domaći suncokret s istoka SAD-a
nikad nije stigao do Srednje Amerike, a domaći purani Srednje Amerike nikad nisu prodrli u
Južnu Ameriku ni u istočni dio SAD-a. Kukuruzu iz Srednje Amerike trebalo je 3000 godina,
a grahu 4000 godina, da prevale 1100 kilometara od njiva Meksika do njiva na istoku SAD-a.
Nakon što je kukuruz stigao u istočni dio SAD-a, prošlo je još sedam stoljeća prije nego što se
razvila sorta kukuruza pogodna za rast u klimi Sjeverne Amerike, što je potaknulo pojavu
kulture Mississippi. Čini se da je kukuruzu, grahu i tikvicama trebalo nekoliko tisuća godina
da se iz Srednje Amerike prošire na jugozapad SAD-a. Dok su se domaće biljke iz Plodnog
polumjeseca širile na zapad i na istok dovoljno brzo da zapriječe neovisni uzgoj istih ili
srodnih vrsta na drugim područjima, barijere na području Amerike omogućile su pojavu
brojnih usporednih uzgoja biljaka.
Uz te učinke barijera na širenje domaćih biljaka i životinja, jednako su uočljivi učinci
ostalih obilježja ljudskih društava. Alfabeti nastali na istoku Sredozemlja proširili su se na sva
složena društva Euroazije, od Engleske do Indonezije, osim na područja istočne Azije na
kojima su prihvaćene varijante kineskog pisma. Nasuprot tome, jedina pisma Novog svijeta,
pisma Srednje Amerike, nisu se nikad proširila na složena društva Anda i istočnog dijela SADa, koja su ih inače mogla usvojiti. Kotač je u Srednjoj Americi izumljen kao dio igračaka, ali
nikad se nije susreo s lamama uzgojenim u Andama, pa u Novom svijetu nisu razvijena
prijevozna sredstva s kotačima. Od istoka do zapada Starog svijeta, Makedonsko i Rimsko
Carstvo prostirali su se širinom od 4800 kilometara, a Mongolsko Carstvo čak 9500
kilometara. No carstva i države Srednje Amerike nisu imali političke odnose s poglavarijama
istočnog dijela SAD-a udaljenima samo 1100 kilometara prema sjeveru, ni sa carstvima i
državama na području Anda, udaljenima 1600 kilometara prema jugu (a čini se da nikad nisu
ni čuli za postojanje tih drugih društava).
Veća geografska fragmentiranost Amerika, u usporedbi s Euroazijom, odrazila se i na
distribuciju jezika. Lingvisti se slažu u grupiranju gotovo svih jezika Euroazije u otprilike
desetak jezičnih porodica, od kojih svaka obuhvaća i do nekoliko stotina srodnih jezika.
Primjerice, indoeuropska jezična porodica, kojoj pripadaju engleski, francuski, ruski, grčki i
hindski, sastoji se od otprilike 144 jezika. Samo nekoliko tih porodica zauzima velika
neprekinuta područja - u slučaju indoeuropske porodice, područje obuhvaća najveći dio Europe
i (prema istoku) velik dio zapadne Azije do Indije. Lingvistički, povijesni i arheološki dokazi
jasno nam pokazuju da je svaka takva velika i neprekinuta distribucija posljedica povijesnog
širenja predačkog jezika, nakon čega je došlo do lokalne lingvističke diferencijacije i nastanka
porodice srodnih jezika (tablica 18.2). Većina tih širenja može se pripisati prednostima
govornika predačkog jezika, koji su pripadali društvu proizvođača hrane, u usporedbi s
lovcima skupljačima. Već smo u 16. i 17. poglavlju raspravljali o takvim povijesnim
ekspanzijama na primjeru sinotibetske, austronezijske i drugih istočnoazijskih jezičnih
porodica. Jedna od glavnih ekspanzija posljednjeg tisućljeća prenijela je indoeuropske jezike
iz Europe u Amerike i Australiju, ruski jezik iz istočne Europe diljem Sibira, te turski jezik (iz
altajske porodice) iz središnje Azije na zapad do Turske.
Uz iznimku eskimsko-aleutske jezične porodice na američkom Arktiku te na-dene
jezične porodice na području Aljaske, sjeverozapadne Kanade i jugozapada SAD-a, u Americi
nema primjera masovne ekspanzije jezika - bar ne takve koju bi lingvisti općenito prihvatili.
Većina lingvista koji su specijalisti za jezike američkih Indijanaca nisu uočili nikakve druge
velike i jasne skupine jezika osim eskimskoaleutske porodice i na-dene. U najboljem slučaju,
lingvisti dokaznu gradu smatraju dovoljnom za razvrstavanje ostalih jezika američkih
Indijanaca (kojih prema različitim procjenama ima od 600 do 2000) u samo stotinu ili više
jezičnih skupina i izoliranih jezika. Prijeporno mišljenje manjine je ono koje zastupa lingvist
Joseph Greenberg, koji je uz eskimsko-aleutske i na-dene jezike, sve ostale jezike američkih
Indijanaca svrstao u jednu veliku porodicu - tzv. amerindijansku - s dvanaestak jezičnih
skupina.
Tablica 18.2. Širenje jezika diljem Starog Svijeta.
Jezik ili jezična
porodica
Širenje
Krajnji pokretač
6000. ili 4000. pr. Kr.
indoeuropski
Ukrajina ili
Anatolija ->
Europa, središnja
Azija, Indija
proizvodnja
hrane ili
pastoralizam
utemeljen na
konjima
od 6000. do 2000. pr.
Kr.
elamo-dravidski
Iran - Indija
proizvodnja hrane
od 4000. pr. Kr. do
danas
sinotibetski
Tibet, sjeverna
Kina ->južna
Kina, tropska
jugoistočna Azija
proizvodnja hrane
od 3000. do
1000.pr.Kr.
austronezijski
južna Kina ->
Indonezija, otočja
Tihog oceana
proizvodnja hrane
od 3000. pr. Kr. do
1000. n.e.
bantuski
Nigerija i
Kamerun-> južna
Afrika
proizvodnja hrane
Pretpostavljeno
razdoblje
južna Kina
->tropska
jugoistočna Azija
južna Kina
->tropska
jugoistočna Azija
od 3000. pr. Kr. do
1.n.e.
austroazijski
od 1000. pr. Kr. do
1500. n.e.
tai-kadai, miaojao
892. n.e.
mađarski
Ural ->Mađarska
od 1000. do 1300. n.e.
altajski
(mongolski,
turski)
od 1480. do 1638. n.e.
ruski
stepe Azije —>
Europa, Turska,
Kina, Indija
europski dio
Rusije -> Sibir u
Aziji
proizvodnja hrane
proizvodnja hrane
pastoralizam
utemeljen na
konjima
pastoralizam
utemeljen na
konjima
proizvodnja hrane
Neke od Greenbergovih skupina, kao i neke skupine koje su opisali tradicionalniji
lingvisti, možda su posljedica širenja populacija Novog svijeta, koja su djelomice bila
potaknuta proizvodnjom hrane. To bi mogao biti slučaj s uto-astečkim jezicima Srednje
Amerike i zapadnog dijela SAD-a, oto-mangueanskim jezicima Srednje Amerike,
natchezmuskogeanskim jezicima jugoistočnog dijela SAD-a, te aravakanskim jezicima
zapadne Indije. No teškoće s kojima se lingvisti susreću pri razvrstavanju jezika američkih
Indijanaca odraz su teškoća s kojima su se suočila upravo složena društva američkih
Indijanaca pri širenju unutar Novog svijeta. Da se bilo koji indijanski narod proizvođača hrane
u Americi uspio daleko proširiti sa svojim domaćim biljkama i životinjama te naglo potisnuo
lovce skupljače na velikom području, taj bi narod za sobom ostavio traga u obliku lako
prepoznatljive jezične porodice, kao što je bilo u Euroaziji, pa onda srodnički odnosi jezika
američkih Indijanaca ne bi bili predmetom tolikih rasprava.
Dakle, uočili smo tri skupa krajnjih čimbenika koji su prevagnuli u korist europskih
osvajača Amerika: velika početna prednost Euroazije u osnivanju trajnih naselja; euroazijska
učinkovitija proizvodnja hrane, koja je bila posljedica veće dostupnosti uzgojivih divljih
biljaka i osobito životinja; te nedostatak izrazitih geografskih i ekoloških barijera koje bi bitno
otežale širenje unutar kontinenta. Četvrti, spekulativniji krajnji čimbenik, možda se skriva u
neobičnom izostanku nekih izuma u Amerikama: izostanak izuma pisma i kotača u složenim
društvima Anda, iako su ta društva postojala podjednako dugo kao i složena društva Srednje
Amerike u kojima su izumljeni i pismo i kotač; upotreba kotača jedino u igračkama i njihov
konačni nestanak iz Srednje Amerike, gdje su (kao i u Kini) mogli korisno poslužiti bar za
vrtna kolica. Te nas zagonetke podsjećaju na jednako zagonetni izostanak (ili nestanak) izuma u
malim izoliranim zajednicama, kao što društva urođenika Tasmanije i Australije, Japana,
polinezijskih otoka te američkog Arktika. Naravno, obje Amerike zajedno nisu male: njihova
zajednička površina iznosi 76% površine Euroazije, a njihova ukupna populacija 1492.
vjerojatno nije bila mnogo manja od populacije Euroazije. No Amerike su bile, kako smo
vidjeli, razlomljene u "otoke", međusobno vrlo slabo povezanih društava. Možda nam
povijest kotača i pisma američkih Indijanaca ilustrira načela koja smo u ekstremnijem obliku
upoznali na primjeru pravih otočnih društava.
***
Nakon barem 13.000 godina zasebnog razvoja, napredna društva Amerika i Euroazije
napokon su se sudarila posljednjeg tisućljeća. Do tada, jedini kontakti društava Starog i Novog
svijeta bili su kontakti lovaca skupljača na suprotnim obalama Beringova prolaza.
Američki Indijanci nisu pokušali kolonizirati Euroaziju, osim na području Beringova
prolaza, gdje se na sibirskoj obali nastanila mala populacija naroda Inuit (Eskimi), podrijetlom
s Aljaske. Prvi dokumentirani euroazijski pokušaj naseljavanja Amerike učinili su Norvežani
na arktičkim i subarktičkim geografskim širinama (slika 18.1). Vikinzi (Norse) iz Norveške
naselili su Island 874., zatim su Islanđani naselili
Slika 18.1.
Širenje Norvežana (Vikinzi) iz Norveške preko sjevernog Atlantika, s datumima ili približnim
datumima za pojedina područja.
Grenland 986., a na kraju su Grenlandani u više navrata posjetili sjeveroistočnu obalu
Sjeverne Amerike između 1000. i 1350. Jedina arheološka nalazišta ostataka Vikinga u
Americi nalaze se na području Newfoundlanda, mogućem mjestu koje se u norveškim sagama
opisuje kao Vinland, no u sagama se spominju i pristajanja na nedvojbeno sjevernijim
dijelovima obale, tj. obalama Labradora i Baffinova otoka.
Klima Islanda omogućila je stočarstvo i krajnje ograničeno poljodjelstvo, a njegova
površina bila je dovoljno velika za preživljavanje populacije potomaka Vikinga, koja je
opstala do danas. No najveći dio Grenlanda prekriven je trajnim ledom, a čak i dva
najpogodnija obalna fjorda omogućavala su tek ograničenu proizvodnju hrane. Populacija
Vikinga na Grenlandu nikad nije premašila nekoliko tisuća ljudi. Grenlandani su ostali ovisni
o uvozu hrane i željeza iz Norveške te drveta s obale Labradora. Za razliku od Uskršnjeg
otoka i ostalih udaljenih otoka Polinezije, na Grenlandu nije moglo opstati samostalno društvo
proizvođača hrane, iako je i prije i za vrijeme i nakon okupacije Vikinga na njemu uspjela
živjeti samostalna populacija eskimskih lovaca skupljača. Populacije Islanda i Norveške bile
su odviše male i siromašne da bi mogle trajno podržavati populaciju Vikinga na Grenlandu.
Tijekom malog ledenog doba, koje je počelo u 13. stoljeću, hlađenje sjevernog
Atlantika dodatno je otežalo proizvodnju hrane na Grenlandu te putovanja Vikinga iz
Norveške i Islanda na Grenland. Posljednji zabilježeni kontakt Grenlandana s Europljanima
bio je 1410., kad je islandski brod s predviđene putanje otpuhao vjetar. Kad su Europljani
napokon 1577. ponovno počeli posjećivati Grenland, ondje više nije postojala kolonija
Vikinga, koja je nestala bez traga tijekom 15. stoljeća.
No obala Sjeverne Amerike bila je zapravo izvan dosega brodova koji su plovili
izravno iz Norveške, ako se uzme u obzir brodska tehnologija Vikinga od 986. do 1410.
Pohodi Vikinga počinjali su s kolonije na Grenlandu, koju je od Sjeverne Amerike odvajao
samo 300 kilometara široki Davisov tjesnac. Međutim, bilo je gotovo nemoguće da majušna
rubna kolonija služi kao uporište za istraživanje, osvajanje i naseljavanje Amerike. Čak i
jedini vikinški lokalitet otkriven na Newfoundlandu zapravo je bio tek zimski logor u kojem
je nekoliko godina živjelo više desetaka ljudi. Norveške sage opisuju kako su njihov logor u
Vinlandu napadali pripadnici naroda Skraelings, koji su očito bili ili Indijanci iz
Newfoundlanda ili Dorset Eskimi.
Sudbina kolonije na Grenlandu, najudaljenije ispostave srednjovjekovne Europe,
ostaje jedna od romantičnih tajni arheologije. Jesu li posljednji Vikinzi na Grenlandu umrli od
gladi, pokušali otploviti, pomiješali se i poženili s Eskimima ili su podlegli bolestima i
strelicama Eskima? Na ta pitanja o izravnom uzroku nemamo odgovora, no krajnji razlozi
neuspjele kolonizacije Grenlanda i Amerike vrlo su jasni. Naseljavanje nije uspjelo jer su i
izvorište (Norveška) i ciljevi (Grenland i Newfoundland) te razdoblje (od 984. do 1410.)
jamčili da se ne mogu učinkovito primijeniti potencijalne europske prednosti u proizvodnji
hrane, tehnologiji i političkoj organizaciji. Na takvim geografskim širinama koje su
onemogućavale znatniju proizvodnju hrane, željezno oruđe Vikinga, uz slabu potporu jedne od
najsiromašnijih država Europe, nije bilo doraslo kamenom, koštanom i drvenom oruđu Eskima
i Indijanaca lovaca skupljača - najvećih majstora na svijetu u umijeću preživljavanja na
Arktiku.
***
Drugi euroazijski pokušaj naseljavanja Amerike uspio je zbog toga što je obuhvaćao
izvorište, cilj, geografsku širinu i razdoblje koji su omogućili učinkovitu primjenu potencijalnih
prednosti Europe. Za razliku od Norveške, Španjolska je bila bogata i s dovoljno velikom
populacijom da podrži istraživačka putovanja i osnuje kolonije. Španjolski zemljoposjedi u
Amerikama bili su u suptropskim područjima i vrlo pogodni za proizvodnju hrane, koja se
isprva uglavnom temeljila na autohtonim američkim domaćim biljkama, ali i na domaćim
životinjama iz Euroazije, posebice govedima i konjima. Transatlantički kolonijalni pothvat
Španjolske počeo je 1492., na kraju stoljeća naglog razvoja europske pomorske tehnologije,
koja je dotad objedinila napretke društava Starog svijeta na području Indijskog oceana
(islamske zemlje, Indija, Kina i Indonezija) u navigaciji, izradi jedara te gradnji brodova. Zato
su brodovi, sagrađeni u Španjolskoj i sa španjolskom posadom, mogli ploviti sve do
Zapadnoindijskog otočja (Antila); to nije bilo nimalo nalik na usko grlo Grenlanda, koje je
gušilo vikinške pokušaje naseljavanja. Španjolskim kolonijama u Novom svijetu ubrzo su se
pridružile i kolonije pet-šest drugih država Europe.
Prva naselja Europljana u Amerikama, počevši s onima koje je Kolumbo utemeljio
1492., bila su na području Antila. Indijanci s tih otoka, a njih je tada prema procjenama bilo
više od milijun, na većini su otoka bili brzo istrijebljeni bolestima, pljačkanjem,
porobljavanjem, ratom i nasumičnim ubojstvima. Oko 1508. osnovana je prva kolonija na
američkom kontinentalnom kopnu, na Panamskoj prevlaci. Slijedilo je osvajanje dvaju velikih
kopnenih carstava - carstva Asteka (1519.- 1520.) i carstva Inka (1532.-1533.). U oba slučaja,
epidemije koje su izazvali Europljani (vjerojatno epidemije boginja) imale su vrlo važnu ulogu
jer su ubile same careve, kao i velik dio indijanske populacije. Golema vojna nadmoć čak i
malobrojnih Španjolaca na konjima, uz njihovo političko umijeće iskorištavanja podjela i
sukoba različitih skupina Indijanaca, učinili su ostalo. Europsko osvajanje preostalih
indijanskih država Srednje Amerike i sjevernog dijela Južne Amerike dovršeno je tijekom 16.
i 17. stoljeća.
Najnaprednija indijanska društva Sjeverne Amerike (na jugoistoku SAD-a i u porječju
rijeke Mississippi) uglavnom su razorile zarazne bolesti, koje su donijeli prvi europski
istraživači - te su bolesti napredovale brže od samih Europljana. Dok su se Europljani širili
Amerikom, mnoga druga indijanska društva, poput Mandana na Velikim ravnicama te
Sadlermiut Eskima na Arktiku, također su zbrisana zaraznim bolestima, pa nije bilo potrebno
vojno djelovanje. Mnogoljudne indijanske zajednice koje nisu bile uništene bolestima,
razorene su na isti način kao Asteci i Inke - pravim ratovima, koje su u sve većoj mjeri
provodili profesionalni europski vojnici i njihovi indijanski saveznici. Te vojnike isprva su
podupirale političke organizacije njihovih matičnih država u Europi, a zatim europske
kolonijalne vlade u Novom svijetu, te na kraju i neovisne države Novog svijeta koje su bile
nasljednice kolonijalnih vlada.
Manja indijanska društva bila su usputno razorena, napadima manjeg opsega te
ubojstvima koja su obavljali obični građani. Primjerice, u Kaliforniji je isprva živjelo otprilike
200.000 lovaca skupljača koji su bili podijeljeni u stotine malih plemena; za pobjedu nad tim
plemenima nije bilo potrebno pokrenuti pravi rat. Većina pripadnika tih plemena pobijena je
ili opljačkana tijekom kalifornijske zlatne groznice od 1848. do 1852. ili uskoro nakon toga,
kad je mnoštvo doseljenika preplavilo Kaliforniju. Primjer takvog razaranja je malo pleme
Yahi u sjevernoj Kaliforniji koje je imalo oko 2000 pripadnika i nije imalo vatrenog oružja.
Indijance su u četiri napada poubijali naoružani bijeli doseljenici: napad u zoru na selo Yahi
Indijanaca izvelo je 17 bijelaca 6. kolovoza 1865.; iz zasjede su u jednom klancu 1866.
izmasakrirani brojni Indijanci; 33 Yahi Indijanca izmasakrirano je u špilji u kojoj su se sakrili
1867.; a konačni masakr otprilike 30 Yahi Indijanaca, stjeranih u drugu špilju, obavila su 4
kauboja oko 1868. Brojne skupine Indijanaca na području Amazone na sličan su način pobili
bijeli doseljenici tijekom procvata proizvodnje gume potkraj 19. i početkom 20. stoljeća.
Završni stadiji osvajanja odigrali su se u ovom desetljeću, kad su Yanomamo Indijance i
ostala dotad neovisna društva amazonskih Indijanaca poharale bolesti bijelaca, ili su ih pobili
rudari i podjarmili misionari i vladine agencije.
Konačni rezultat bila je eliminacija mnogoljudnih društava američkih Indijanaca u većini
područja umjerene klime, koja su bila pogodna za europsku proizvodnju hrane i odgovarala
fiziologiji Europljana. U Sjevernoj Americi, Indijanci koji su uspjeli preživjeti u okviru većih
zajednica, danas uglavnom žive u rezervatima ili na područjima koja su nepogodna za europsku
proizvodnju hrane i siromašna rudama - npr. na Arktiku ili u sušnim područjima zapadnog
dijela SAD-a. Američke Indijance u mnogim tropskim područjima potisnuli su doseljenici iz
tropskih područja Starog svijeta (posebice crnci iz Afrike, te Indijci i Javanci u Surinamu).
U nekim dijelovima Srednje Amerike i Anda, Indijanci su izvorno bili tako brojni da, čak
i nakon epidemija i ratova, još uvijek predstavljaju velik dio današnje populacije (ili su se s
njom genetički pomiješali). To posebice vrijedi za područja velike nadmorske visine u
Andama, gdje žene s europskim genskim naslijeđem imaju ozbiljnih fizioloških problema čak
i glede reproduktivnih funkcija, a autohtone domaće biljke još su najpogodnije za proizvodnju
hrane. Međutim, čak i tamo gdje su Indijanci uspjeli preživjeti, došlo je do masovnog
potiskivanja njihove kulture i jezika, koje su zamijenili kulture i jezici Starog svijeta. Od stotina
jezika američkih Indijanaca, koji su se izvorno govorili u Sjevernoj Americi, danas ih je
ostalo još samo 187, a 149 od tih 187 jezika gotovo su na samrti jer ih govore samo starci, a
djeca ih više ne uče. U svima od približno 40 zemalja Novog svijeta, danas je službeni jezik
neki od indoeuropskih ili kreolskih jezika. Čak i u zemljama u kojima su preživjele najveće
populacije Indijanaca, kao što su Peru, Bolivija, Meksiko i Gvatemala, već i letimični pogled
na fotografije političara i poslovnih ljudi pokazuje da su oni većinom Europljani; crnoputi
političari postoje u nekim karipskim zemljama, a azijski Indijci političari su u Gvajani.
Izvorna populacija američkih Indijanaca bitno je smanjena, a o točnom se postotku i
danas raspravlja: procjene su i do 95% za Sjevernu Ameriku. No ukupna ljudska populacija u
Amerikama danas je oko deset puta veća od one iz 1492., zbog doseljavanja ljudi iz Starog
svijeta (Europljana, Afrikanaca i Azijaca). Populacija Amerika danas se sastoji od smjese
naroda pristiglih sa svih kontinenata osim Australije. Ta velika demografska promjena u
posljednjih 500 godina najmasovnija promjena od svih kontinenata, uz iznimku Australije
posljedica je onoga što se zbivalo između 11.000. pr. Kr. i početka kršćanske ere.
19. POGLAVLJE
Kako je Afrika postala crna
Koliko god unaprijed čitali o Africi, dojam pri dolasku onamo vrlo je snažan. Na
ulicama Windhoeka, glavnog grada nedavno osamostaljene Namibije vidio sam crne
pripadnike naroda Herero, crne Ovambos, bijelce i pripadnike naroda Namas, koji se razlikuju
i od crnaca i od bijelaca. Ti Afrikanci više nisu bili slike iz udžbenika, nego živi ljudi preda
mnom. Izvan Windhoeka, posljednji od nekad brojnih Bušmana iz pustinje Kalahari borili su
se za goli opstanak. No ono što me u Namibiji najviše iznenadilo bili su ulični znakovi: jedna
od glavnih ulica u središtu Windhoeka zvala se Goringova ulica!
Mislio sam da na svijetu ne postoji zemlja koja bi bila pod tako moćnim utjecajem
nacista da bi se ulicu moglo nazvati po zloglasnom nacističkom Reichskommissaru i
utemeljitelju Luftwaffe, Hermannu Goringu! No pokazalo se da ulica zapravo nosi ime po
njegovu ocu, Heinrichu Goringu, carskom namjesniku (Reichskommissar) koji je utemeljio
nekadašnju njemačku koloniju Jugozapadnu Afriku - današnju Namibiju. I Heinrich je bio
problematičan lik, jer u njegovu ostavštinu ubrajamo i jedan od najokrutnijih napada
kolonijalnih Europljana na Afrikance - rat do istrebljenja koji je protiv pripadnika naroda
Herero pokrenula Njemačka 1904. Danas, kad zbivanja u susjednoj Južnoafričkoj Republici
privlače golemu pozornost, i Namibija se bori sa svojom kolonijalnom prošlošću i nastoji
uspostaviti multirasno društvo. Za mene je Namibija primjer koji pokazuje kako je prošlost
Afrike neodvojiva od njezine sadašnjosti.
Većina Amerikanaca i mnogi Europljani izjednačuju afričke urođenike s crncima,
bijelce u Africi s nedavnim uljezima, a rasnu povijest Afrike s pričom o europskom
kolonijalizmu i trgovinom robljem. Razlog za našu usredotočenost na te specifične činjenice
očit je: crnci su jedini afrički urođenici koji su većini Amerikanaca dobro poznati, jer su u
SAD u velikom broju dovezeni kao robovi. No sve do prije nekoliko tisuća godina, velik dio
današnje crne Afrike vjerojatno su nastavali bitno drukčiji narodi, a i sami takozvani afrički
crnci heterogena su skupina naroda. Čak i prije dolaska bijelih kolonijalista, u Africi su uz
crnce živjeli i (kako ćemo vidjeti) predstavnici pet od šest glavnih ljudskih skupina, a tri od tih
šest skupina urođenici su koji žive samo u Africi. Jedna četvrtina svjetskih jezika govori se
jedino u Africi. Takvu ljudsku raznolikost nema nijedan drugi kontinent.
Raznoliki narodi Afrike posljedica su njezine raznolike geografije i duge prapovijesti.
Afrika je jedini kontinent koji se pruža od sjevernog do južnog pojasa umjerene klime, a pritom
obuhvaća i neke od najsuših pustinja svijeta, najveće tropske kišne prašume te najviše
ekvatorijalne planine. Ljudi su u Africi živjeli mnogo dulje nego bilo gdje drugdje: naši daleki
preci nastali su u Africi prije otprilike 7 milijuna godina, a tamo su vjerojatno nastali i
anatomski moderni pripadnici vrste Homo sapiens. Dugotrajne interakcije brojnih naroda
Afrike stvorile su njezinu fascinantnu prapovijest, a dio te prapovijesti su i dvije
najdramatičnije migracije naroda u proteklih 5000 godina - Bantu ekspanzija te indonezijska
kolonizacija Madagaskara. Sve te interakcije iz prošlosti i danas imaju snažne posljedice, jer
današnju Afriku oblikuju pojedinosti o tome tko je u koje područje stigao prije koga.
Zaista, kako je tih pet glavnih skupina naroda dospjelo na svoja današnja područja u
sklopu Afrike? Zbog čega su se crnci tako raširili, umjesto da se šire ostale četiri skupine, čije
su postojanje Amerikanci skloni zaboraviti? Kako se možemo nadati da ćemo ikad riješiti te
zagonetke iz afričke prošlosti prije poznavanja pisma, kad nemamo pisanih dokumenata poput
onih iz kojih upoznajemo širenje Rimskog Carstva? Prapovijest Afrike zagonetka je velikih
razmjera, a danas je tek djelomično riješena. Ta priča ima neke, uglavnom zanemarene ali
uočljive usporednice s prapoviješću obiju Amerika, koju smo opisali u prethodnom poglavlju.
***
Pet glavnih skupina naroda, za koje je Afrika već 1000. bila dom, skupine su koje laici
općenito opisuju kao crnce, bijelce, afričke Pigmeje, narod Khoisan te Azijate. Fotografija 19. 1.
prikazuje njihovo širenje, a fotografije nakon 288. stranice podsjećaju vas na njihove uočljive
razlike u boji kože, boji i izgledu kose te crtama lica. Crnci su prije živjeli samo u Africi,
Pigmeji i narod Khoisan još i danas žive samo u Africi, a mnogo više bijelaca i Azijata živi
izvan Afrike nego u njoj. Tih pet skupina naroda oblikuju ili predstavljaju sve glavne svjetske
skupine, uz iznimku australskih Aboridžina i njihovih srodnika.
Mnogi čitatelji vjerojatno već protestiraju: ne trpajte narode u stereotipe,
razvrstavajući ih u proizvoljne "rase"! Da, priznajem da je svaka od tih glavnih skupina vrlo
heterogena. Strpati u isti koš narode tako različite kao što su Zulu, Somalijci i Ibo pod jednim
nazivom "crnci", znači zanemarivati razlike među njima. Jednako bitne razlike zanemarujemo
kad u istu skupinu trpamo afričke Egipćane i Berbere te europske Švedane pod nazivom
"bijelci". Osim toga, podjela na crnce, bijelce i ostale glavne skupine proizvoljna je, jer se svaka
skupina postupno pretače u drugu: sve ljudske skupine na Zemlji međusobno su se ženidbama
miješale sa svim ostalim skupinama s kojima su bile u dodiru. Pa ipak, vidjet ćemo da je
razlikovanje tih glavnih skupina ipak uvijek korisno za razumijevanje povijesti, pa ću te nazive
skupina rabiti kao svojevrsne kratice, bez ponavljanja upravo spomenutih napomena u svakoj
rečenici.
Od tih pet skupina u Africi, predstavnici mnogih populacija crnaca i bijelaca dobro su
poznati i Amerikancima i Europljanima te ih ne treba posebno opisivati. Crnci su zauzimali
najveći dio Afrike još 1400.: južnu Saharu i najveći dio subsaharske Afrike (vidi sliku 19.1).
Američki crnci afričkog podrijetla pristigli su uglavnom sa zapadne obale Afrike, slični narodi
tradicionalno su živjeli i u istočnoj Africi, sjeverno od Sudana i južnije od obale Južnoafričke
Republike. Bijelci, od Egipćana i Libijaca do Marokanaca, živjeli su u sjevernom obalnom
području Afrike te u sjevernoj Sahari. Ti sjeverni Afrikanci teško bi se mogli pobrkati s
plavookim i plavokosim Švedanima, no većina laika ipak bi ih opisala kao "bijelce", zbog
toga što imaju svjetliju put i ravniju kosu od naroda koji žive južnije, a opisujemo ih kao
"crnce". Život većine crnaca i bijelaca u Africi temeljio se na zemljoradnji ili na stočarstvu ili
na objema granama poljoprivrede.
Slika 19.1. Narodi Afrike (oko 1400.). Za oprez pri opisivanju raspodjele naroda Afrike s obzirom na dobro
poznate (ali problematične) skupine navedene na slici, vidi tekst.
Nasuprot tome, druge dvije skupine, Pigmeji i Khoisan, obuhvaćaju lovce skupljače bez
usjeva i stoke. Poput crnaca, Pigmeji su tamne puti i imaju kovrčavu kosu. Međutim, Pigmeji
se od crnaca razlikuju po tome što su mnogo niži, koža im je crvenkastija i manje crna, imaju
više dlaka na licu i po tijelu, istaknutija čela, oči i zube. Pigmeji su uglavnom lovci skupljači, a
žive u skupinama koje su jako raštrkane diljem kišnih prašuma Afrike i trguju sa susjednim
crnim zemljoradnicima (ili rade za njih).
Khoisan je skupina koja je Amerikancima najmanje poznata - Amerikanci vjerojatno
uglavnom nisu ni čuli za naziv Khoisan. Nekad su živjeli u najvećem dijelu južne Afrike, ne
samo kao male skupine lovaca skupljača (poznate kao narod San), nego i kao veće skupine
pastira (poznate kao narod Khoi). (Te nazive danas radije koristimo nego poznatije nazive,
Hotentoti i Bušmani.) I Khoi i San prilično se razlikuju (ili su se razlikovali) od afričkih
crnaca: koža im je žućkasta, kosa im je vrlo gusto nakovrčana, a kod žena se obično nakuplja
velika količina sala na bedrima i na području stražnjice (stručni naziv za tu pojavu je
steatopigija). Kao zasebna skupina, Khoi su izgubili većinu svojih pripadnika: Europljani su
većinu njih pobili, prognali ili zarazili bolestima, a većina preživjelih miješala se s
Europljanima tako da su nastale populacije mješanaca koje se u Južnoafričkoj Republici
opisuju nazivima "Coloreds" ili "Basters". Pripadnici naroda San bili su slično ubijani,
progonjeni i zaraženi bolestima, no male skupine uspjele su sačuvati posebnost na područjima
pustinje Namibije, koje su nepogodne za poljodjelstvo. To je područje nedavno prikazano u
vrlo gledanom filmu Bogovi su pali na tjeme (The Gods Must be Crazy).
Raširenost afričkih bijelaca na sjeveru nije neobična, jer anatomski slični narodi žive
na susjednim područjima Bliskog istoka i Europe. Kroz cijelu pisanu povijest, narodi su se
selili amo-tamo na području Europe, Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Zato ću u ovom
poglavlju malo toga reći o bijelcima Afrike, jer njihovo podrijetlo nije tajnovito. Nasuprot
tome, podrijetlo crnaca, Pigmeja i naroda Khoisan ostaje tajnovito. Današnja raširenost tih
naroda ukazuje na dramatične promjene populacija u prošlosti. Primjerice, današnja
fragmentirana distribucija 200.000 Pigmeja, raštrkanih unutar populacije od 120 milijuna
crnaca, navodi na zaključak da su pigmejski lovci nekad bili rašireni diljem ekvatorskih
prašuma, sve dok ih nisu potisnuli i izolirali novopridošli crni zemljoradnici. Područje naroda
Khoisan na jugu Afrike jako je malo, ako se uzme u obzir da je taj narod tako poseban i
prema anatomskoj gradi i prema jeziku. Jesu li možda i Khoisan izvorno bili mnogo rašireniji,
sve dok njihove sjevernije populacije nisu nekako bile eliminirane?
Najveću anomaliju ostavio sam za kraj. Veliki otok Madagaskar leži samo 400
kilometara od obale istočne Afrike i mnogo je bliže Africi nego bilo kojem drugom
kontinentu, a od Azije i Australije odvaja ga prostrana pučina Indijskog oceana. Narodi
Madagaskara smjesa su dvaju elemenata. Jedan su element (što nije neobično) afrički crnci, a
drugi element sastoji se od ljudi koje već po njihovu izgledu odmah prepoznajemo kao narod
tropske jugoistočne Azije. Točnije, jezik kojim govore svi stanovnici Madagaskara - Azijati,
crnci i mješanci - jest austronezijski jezik, vrlo sličan jeziku Ma'anyan kojim se govori na
indonezijskom otoku Borneu, kojeg od Madagaskara odvaja više od 6400 kilometara
otvorenog Indijskog oceana. Nijedan drugi narod, koji bi bar približno nalikovao na
stanovnike Bornea, ne živi u krugu od više tisuća kilometara oko Madagaskara.
Ti Austronežani, sa svojim austronezijskim jezikom i modificiranom austronezijskom
kulturom, na Madagaskaru su živjeli već 1500., u vrijeme prvog posjeta Europljana. Mislim da
je to najneobičnija činjenica ljudske geografije na cijelom svijetu. To je kao da je Kolumbo,
stigavši na Kubu, otkrio da je nastanjena plavookim, plavokosim Skandinavcima koji govore
jezik vrlo srodan švedskom jeziku, iako je susjedni kontinent Sjeverne Amerike naseljen
Indijancima koji govore amerindijanske jezike. Kako su uopće pripadnici prapovijesnog
naroda s otoka Borneo, koji su vjerojatno plovili bez zemljovida i kompasa, uspjeli stići na
Madagaskar?
***
Slučaj Madagaskara pokazuje nam da jezici naroda, kao i njihov tjelesni izgled, mogu
biti važni tragovi o njihovu podrijetlu. Već samim promatranjem ljudi na Madagaskaru, znali
bismo da su neki od njih stigli iz tropske jugoistočne Azije, no ne bismo znali iz kojeg njezina
područja, a nikad ne bismo pogodili da je to bio Borneo. Što možemo naučiti iz jezika Afrike,
a da to već nismo naučili gledajući afrička lica?
Silnu složenost 1500 afričkih jezika razjasnio je poznati lingvist Joseph Greenberg sa
Sveučilišta Stanford, koji je shvatio da se svi jezici mogu svrstati u samo pet porodica (vidi
sliku 19.2. raširenosti tih jezičnih porodica). Čitatelji koji lingvistiku smatraju dosadnom i
suhoparnom znanošču, mogli bi se iznenaditi kad shvate da nam slika 19.2. pruža fascinantan
uvid u razumijevanje povijesti Afrike.
Slika 19.2. Jezične porodice Afrike.
Počnemo li usporedbom slike 19.2. sa slikom 19.1., vidjet ćemo grubu vezu između
jezičnih porodica i anatomski definiranih skupina ljudi: jezike određene jezične porodice
uglavnom govore određeni narodi. Osobito zapažamo da su govornici afroazijskih jezika
uglavnom oni koje klasificiramo kao bijelce ili crnce, da su govornici nilosaharskih i nigerokordofanskih jezika crnci, da narod Khoisan govori kojsanski jezik, te da su govornici
austronezijske porodice Indonežani. To navodi na zaključak da su jezici uglavnom evoluirali
zajedno s ljudima koji ih govore.
Prvo iznenađenje skriva se na vrhu slike 19.2. - velik šok za eurocentrike koji vjeruju
u nadmoćnost tzv. zapadnjačke civilizacije. Uče nas da je zapadnjačka civilizacija nastala na
Bliskom istoku, da je sjajne vrhunce u Europi dosegnula u doba Grka i Rimljana, te da je
stvorila tri velike religije svijeta: kršćanstvo, judaizam i islam. Te religije nastale su među
narodima koji su govorili tri blisko srodna, tzv. semitska jezika: aramejski (jezik Krista i
apostola), hebrejski te arapski. Semitske narode instinktivno povezujemo s Bliskim istokom.
Međutim, Greenberg je utvrdio da su semitski jezici zapravo tek jedna od šest ili više
grana mnogo veće jezične porodice, afroazijske; sve druge grane (i preostala 222 živa jezika)
te porodice postoje samo u Africi. Čak je i sama semitska podskupina pretežno afrička, jer 12
od njezinih 19 živih jezika postoji samo u Etiopiji. To navodi na zaključak da su afroazijski
jezici nastali u Africi, te da se samo jedna grana tih jezika proširila na Bliski istok. Zato su u
Africi vjerojatno nastali jezici kojima su govorili autori Starog i Novog zavjeta te Kurana moralnih stupova zapadnjačke civilizacije.
Sljedeće iznenađenje na slici 19.2. jest detalj koji nisam komentirao kad sam vam
maločas rekao da različiti narodi obično govore različite jezike. Od pet glavnih skupina
afričkih naroda - crnaca, bijelaca, Pigmeja, Khoisan i Indonežana - jedino Pigmeji nemaju
svoj jezik: svaka družina Pigmeja govori onaj jezik kojim govori susjedna skupina crnih
zemljoradnika. Međutim, kad usporedimo jezik tih zemljoradnika s inačicom koju koriste
Pigmeji, vidimo da Pigmeji imaju neke jedinstvene riječi s osobitim izgovorom.
Naravno, izvorno je tako poseban narod kao što su Pigmeji, koji su živjeli u tako
osobitom području kao što je kišna prašuma ekvatorijalne Afrike, sigurno bio dovoljno izoliran
da razvije vlastitu jezičnu porodicu. Međutim, danas su ti jezici nestali, a na slici 19.1. već smo
vidjeli da je današnja raširenost Pigmeja jako fragmentirana. Dakle, i raširenost i lingvistika
navode nas na zaključak da su domovinu Pigmeja progutali crni zemljoradnici osvajači, čije su
jezike preostali Pigmeji usvojili, pa su u tim jezicima zaostali tek tragovi izvornih pigmejskih
jezika, u vidu nekih riječi i fonema. Već smo vidjeli da su na sličan način od pridošlih
zemljoradnika jezike prihvatili i Semang-Negriti u Maleziji (austroazijske jezike) te Negriti na
Filipinima (austronezijske jezike).
Slično tome, fragmentirana raširenost nilosaharskih jezika na slici 19.2. navodi nas na
zaključak da su mnoge govornike tih jezika preplavili govornici afroazijskih ili nigerokordofanskih jezika. No raširenost kojsanskog jezika svjedoči nam o još dramatičnijem
osvajanju. Kao što je dobro poznato, kojsanski jezici jedinstveni su po upotrebi tzv. "klikova"
kao suglasnika. (Ako vas zbunjuje naziv !Kung Bušmani, uskličnik nije izraz preuranjene
zaprepaštenosti; to je način na koji lingvisti označuju takve klikčuće glasove.) Svi današnji
kojsanski jezici postoje jedino na jugu Afrike, uz dvije iznimke. Te iznimke su dva vrlo
posebna, kojsanska jezika puna kiikčućih glasova - Hadza i Sandawe koje susrećemo u
Tanzaniji, udaljenoj više od 1500 kilometara od najbližih kojsanskih jezika južne Afrike.
Osim toga, Xhosa i nekoliko drugih nigero-kordofanskih jezika na jugu Afrike,
također imaju brojne klikćuće glasove. Još je manje očekivano to što se klikćući glasovi ili
riječi kojsanskog jezika pojavljuju i u dva afroazijska jezika kojima govore crnci u Keniji,
koji su još udaljeniji od današnjeg Khoisan naroda nego što su to narodi Hadza i Sandawa u
Tanzaniji. Sve nas to navodi na zaključak da su, u odnosu na svoju današnju prisutnost na
jugu Afrike, kojsanski jezici i narodi prije bili prošireni mnogo dalje na sjever, sve dok ih
(poput Pigmeja) nisu preplavili crnci, pa je od njihove nekadašnje prisutnosti ostalo samo
lingvističko naslijede. Ti su zaključci jedinstven doprinos lingvističkih nalaza koji bi se teško
otkrili samo na temelju proučavanja izgleda živih ljudi.
Najvažniji doprinos lingvistike ostavio sam za kraj. Ako ponovno pogledate sliku
19.2., vidjet ćete da je nigero-kordofanska jezična porodica proširena diljem zapadne Afrike i
najvećeg dijela subekvatorijalne Afrike, pa naizgled nema naznaka gdje su u tom golemom
području ti jezici nastali. Međutim, Greenberg je uočio da svi nigero-kordofanski jezici
subekvatorijalne Afrike pripadaju jednoj jezičnoj podskupini, nazvanoj bantuska. Ta
podskupina obuhvaća gotovo polovicu od 1032 nigero-kordofanskih jezika te više od polovice
(gotovo 200 milijuna) govornika nigero-kordofanskih jezika. No svih tih 500 bantuskih jezika
međusobno su tako slični da ih se često opisuje kao 500 dijalekata jednog jezika.
Kao cjelina, bantuski jezici čine tek jednu podskupinu nigero-kordofanske jezične
porodice. Većina preostalih 176 podskupina "zgurana" je na područje zapadne Afrike, što je
tek mali dio ukupnog raspona nigero-kordofanskih jezika. Štoviše, najkarakterističniji bantuski
jezici, te ostali nigero-kordofanski jezici koji su najsrodniji bantuskim jezicima, "zgurani" su na
maleno područje Kameruna i susjedne istočne Nigerije.
Očito, nigero-kordofanska jezična porodica nastala je u zapadnoj Africi; bantuski
ogranak nastao je na istočnom kraju tog područja, u Kamerunu i Nigeriji, a zatim se iz te
domovine proširio diljem najvećeg dijela subekvatorijalne Afrike. To je širenje moralo početi
dovoljno davno, kako bi predački bantuski jezik imao dovoljno vremena da se podijeli u 500
kćerinskih jezika, no ipak dovoljno nedavno da svi ti kćerinski jezici ostanu vrlo slični. Budući
da su svi ostali govornici nigero-kordofanskih jezika, baš kao i bantuskih jezika, crnci, ne
možemo samo na temelju dokazne grade fizičke antropologije zaključiti tko je u kojem smjeru
migrirao.
Da bi vam ta vrsta lingvističkog zaključivanja bila jasna, evo još jednog poznatog
primjera: geografsko podrijetlo engleskog jezika. Danas većina ljudi čiji je materinski jezik
engleski živi u Sjevernoj Americi, a ostali su raštrkani diljem Zemlje - u Britaniji, Australiji i
ostalim zemljama. Svaka od tih zemalja ima svoj vlastiti dijalekt engleskog. Da o širenju i
povijesti jezika ne znamo ništa drugo, možda bismo zaključili da je engleski nastao u Sjevernoj
Americi te da su ga naseljenici preko oceana prenijeli u Britaniju i Australiju.
No sva ta narječja engleskog čine tek jednu podskupinu porodice germanskih jezika.
Sve druge podskupine - različiti skandinavski jezici, njemački i nizozemski -"zgurani" su na
području sjeverozapadne Europe. Štoviše, frizijski (germanski jezik koji je najsrodniji
engleskom) ograničen je na maleno obalno područje Nizozemske i zapadne Njemačke. Zato
bi lingvisti odmah pravilno zaključili da je engleski jezik nastao u obalnim područjima
sjeverozapadne Europe, te se odatle širio diljem svijeta. Zapravo, iz pisane povijesti znamo da
je engleski doista iz tog područja prenesen u Englesku, tijekom invazije Anglosaksonaca u
petom i šestom stoljeću.
Isti način zaključivanja govori nam da je gotovo 200 milijuna pripadnika naroda
Bantu, koji danas zauzimaju velik dio zemljovida Afrike, poteklo iz Kameruna i Nigerije. Uz
sjevernoafričko podrijetlo Semita te podrijetlo Azijaca na Madagaskaru, to je još jedan
zaključak do kojeg ne bismo došli bez pomoći lingvističkih dokaza.
Već smo na temelju raširenosti kojsanskog jezika i nedostatka zasebnih jezika Pigmeja,
zaključili da su i Pigmeji i narodi Khoisan prije bili mnogo rašireniji, sve dok ih nisu preplavili
crnci. (Upotrebljavam izraz "preplavili" kao neutralnu, sveobuhvatnu riječ, neovisno o tome je
li pravi proces bio osvajanje, protjerivanje, međusobno miješanje, ubijanje ili pomor zaraznim
bolestima.) Na temelju raširenosti nigero-kordofanskih jezika, vidjeli smo da su ti crnci bili
pripadnici skupine Bantu. Fizički i lingvistički dokazi koje smo dosad razmotrili, omogućuju
nam zaključak da se to povijesno preplavljivanje doista i dogodilo - no time zagonetka još nije
riješena. Tek dodatni dokazi koje ću sad prikazati, omogućuju nam odgovor na još dva pitanja:
Koje su to prednosti omogućile narodu Bantu da potisne Pigmeje i narode Khoisan? Kad su
Bantu stigli u domovinu Pigmeja i naroda Khoisan?
***
U raspravi o prednostima naroda Bantu, moramo raspraviti o ostalim dokazima iz
živuće sadašnjosti - dokazima izvedenima iz uzgojenih biljaka i životinja. U prethodnim smo
poglavljima vidjeli da je ta vrsta dokaza važna zbog toga što proizvodnja hrane dovodi do
porasta populacijske gustoće, pojave zaraznih klica, razvoja tehnologije i političke organizacije
te drugih sastojaka moći. Narodi koji, bilo igrom slučaja bilo zahvaljujući geografskom
položaju, naslijede ili sami razviju proizvodnju hrane, postaju sposobni preplaviti narode
kojima je geografija bila manje naklonjena.
Kad su u 15. stoljeću Europljani stigli u subsaharsku Afriku, Afrikanci su uzgajali pet
skupina domaćih biljaka (slika 19.3), od kojih je svaka krcata značenjem za povijest Afrike.
Prva skupina uzgajala se samo u sjevernoj Africi, sve do etiopskih visoravni. Sjeverna Afrika
ima sredozemnu klimu, s čestim oborinama u zimskim mjesecima. (Južna Kalifornija također
ima sredozemnu klimu, što nam objašnjava zbog čega su moj podrum i podrumi milijuna
drugih stanovnika tog područja zimi često poplavljeni, a ljeti suhi.) Plodni polumjesec, u
kojem je nastalo poljodjelstvo, također ima karakteristični sredozemni raspored oborina zimi.
Zato su autohtone domaće biljke sjeverne Afrike one koje su se adaptirale da klijaju i
rastu sa zimskim kišama, a arheološki nam nalazi pokazuju da su te biljke bile prvo uzgojene u
Plodnom polumjesecu, prije otprilike 10.000 godina. Te biljke Plodnog polumjeseca proširile
su se na susjedna područja sjeverne Afrike sa sličnom klimom, gdje su poslužile kao temelj
razvoja drevne civilizacije Egipta. Tu ubrajamo poznate biljke, kao što su pšenica, ječam,
grašak, grah i vinova loza. Te su nam biljke poznate baš zbog toga što su se proširile na
klimatski slična susjedna područja Europe, a odatle u Ameriku i Australiju, te postale neke od
osnovnih prehrambenih biljaka u umjerenim klimatskim područjima diljem svijeta.
Dok Afrikom putujemo prema jugu, preko pustinje Sahare, ponovno nalazimo kišna
razdoblja na području Sahela, južno od Sahare. Uočavamo da u Sahelu kiša pada ljeti, a ne
zimi. Čak i da su biljke Plodnog polumjeseca, adaptirane na zimske kiše, nekako uspjele proći
kroz Saharu, bilo bi im teško uspješno rasti na području Sahela kojem je glavno kišno
razdoblje ljetno. Umjesto toga, južno od Sahare živjeli su divlji preci dvije skupine današnjih
domaćih biljaka Afrike, koje su adaptirane na ljetno kišno razdoblje i manje sezonske
varijacije u duljini dana. Jednu skupinu čine biljke čiji su preci široko rašireni od zapada
prema istoku duž područja Sahela, pa su tamo vjerojatno i bile uzgojene. To su npr. sirak
(sorghum) i sitno proso (engl. pearl millet), koje su postale ključne prehrambene žitarice u
najvećem dijelu subsaharske Afrike. Sirak se pokazao toliko vrijednim da se danas uzgaja u
područjima s toplom i suhom klimom na svim kontinentima, uključujući i SAD.
Slika 19.3. Podrijetla afričkih usjeva, s primjerima. Područja podrijetla usjeva koji se tradicionalno uzgajaju u
Africi (to jest, prije dolaska usjeva koje su sa sobom donijeli europski kolonizatori), s primjerima dva usjeva iz
svakog područja.
Drugu skupinu čine biljke čiji su divlji preci rasli u Etiopiji, pa su vjerojatno na
njezinim visoravnima i uzgojene. Većina ih i danas raste samo u Etiopiji, pa su ostale
nepoznate ostatku svijeta - to su npr. etiopski narkotik khat, banani slična ensete, uljasti noog,
vrsta prosa (engl. finger millet) od kojeg se vrenjem pravi nacionalno pivo, te žitarica teff sa
sićušnim zrnjem, od koje se pravi etiopski nacionalni kruh. No svaki ovisni čitatelj može
drevnim zemljoradnicima Etiopije zahvaliti što su uzgojili biljku kave. Kava je bila
ograničena na Etiopiju sve dok je nisu prihvatili u Arabiji, a zatim i diljem svijeta, pa se danas
na njoj temelje ekonomije tako udaljenih zemalja kao što su Brazil i Papua Nova Gvineja.
Još jedna skupina domaćih biljaka Afrike nastala je na području vlažne klime zapadne
Afrike. Neke od njih, uključujući afričku rižu, ostale su ograničene na to područje; druge,
poput afričkog korijena jamsa, proširile su se na druga područja subsaharske Afrike; a dvije,
uljna palma i kola-orah, prešle su i na druge kontinente. Zapadni Afrikanci žvakali su kolaorahe koji sadrže kofein, kao narkotik, davno prije nego što je poznata tvrtka potaknula prvo
Amerikance, a zatim i ljude diljem svijeta da piju napitak koji je izvorno bio začinjen
ekstraktom te biljke.
Posljednja skupina domaćih biljaka Afrike također je adaptirana na vlažnu klimu, no i
najveće je iznenađenje na slici 19.3. Diljem subsaharske Afrike u 15. stoljeću već su bile
raširene banane, azijski jams i taro, a azijska riža već je bila prihvaćena na obali istočne
Afrike. No to su biljke podrijetlom iz tropske jugoistočne Azije. Njihova bi nas prisutnost u
Africi zaprepastila da već nismo upoznali prapovijesne veze Azije i Afrike kroz prisutnost
Indonežana na Madagaskaru. Jesu li Austronežani doplovili s Bornea na obalu istočne Afrike,
podarili svoje domaće biljke zahvalnim poljodjelcima Afrike, pokupili afričke ribare, te
otplovili prema izlazećem suncu da nasele Madagaskar, ne ostavljajući nikakve druge tragove
Austronezije u Africi?
Još jedno iznenađenje jest to što su sve autohtone domaće biljke Afrike - u Sahelu,
Etiopiji i zapadnoj Africi - nastale sjeverno od ekvatora. Nijedna domaća afrička biljka nije
nastala južno od ekvatora. To nam već dijelom ukazuje zbog čega su se govornici nigerokordofanskih jezika, podrijetlom sjeverno od ekvatora, mogli proširiti i potisnuti ekvatorijalne
Pigmeje i subekvatorijalne narode Khoisan. Neuspjeh naroda Khoisan i Pigmeja u razvoju
zemljoradnje nije se dogodio zbog njihove nesposobnosti kao poljodjelaca, nego jednostavno
zbog slučajnosti da su divlje biljke juga Afrike uglavnom bile neprikladne za uzgoj. Ni Bantu
ni bijeli zemljoradnici, nasljednici nekoliko tisuća godina poljodjelskog iskustva, nisu poslije
uspjeli pretvoriti autohtone biljke juga Afrike u domaće biljke pogodne za prehranu.
Udomaćene vrste životinja Afrike možemo opisati mnogo brže od biljaka, jer ih je
vrlo malo. Jedina životinja za koju sigurno znamo da je uzgojena u Africi, jer njezini divlji
preci žive samo u Africi, jest gvinejska kokoš - ptica slična puranu. Divlji preci domaćih
goveda, magaraca, svinja, pasa i mačaka postojali su u sjevernoj Africi, ali i u jugozapadnoj
Aziji, pa nije sigurno gdje su prvi put uzgojeni - iako danas poznati najstariji datumi uzgoja
magaraca i mačaka govore u prilog Egiptu. Nedavni nalazi navode nas na zaključak da su
goveda možda bila neovisno uzgojena u sjevernoj Africi, jugozapadnoj Aziji i Indiji, te da su
sve tri pasmine pridonijele modernim pasminama goveda u Africi. Osim toga, ostali afrički
domaći sisavci vjerojatno su bili drugdje uzgojeni i zatim uvezeni u Afriku, jer su njihovi divlji
preci živjeli samo u Euroaziji. Afričke ovce i koze uzgojene su u jugozapadnoj Aziji, perad u
jugoistočnoj Aziji, konji na jugu Rusije, a deve vjerojatno u Arabiji.
Najneobičnije svojstvo tog popisa afričkih domaćih životinja opet je negativno. Na
popisu nema ni jedne vrste krupnih divljih sisavaca po kojima je Afrika slavna i ima ih u
izobilju - zebre, antilope, nosorozi i nilski konji, žirafe i bivoli. Vidjet ćemo da je to imalo
ozbiljne posljedice za povijest Afrike, kao i nedostatak autohtonih domaćih biljaka u
subekvatorijalnoj Africi.
Ovaj brzi pregled osnovnih sastojaka prehrane u Africi pokazuje da su neke biljke i
životinje prevalile dug put od svoje domovine, kako u Africi tako i izvan nje. U Africi, kao i
drugdje u svijetu, neki narodi bili su mnogo "sretniji" od ostalih, jer su s okolišem naslijedili i
pogodne vrste divljih biljaka i životinja za uzgoj. Kao što su doseljeni Britanci, koji su se
prehranjivali pšenicom i govedinom, preplavili autohtone lovce skupljače u Australiji, imamo
razloga pretpostaviti da su neki "sretni" Afrikanci zbog sličnih prednosti preplavili svoje
susjede u
Africi. Sad se napokon možemo okrenuti arheološkim nalazima, da otkrijemo tko je
koga i kada preplavio.
Što nam arheologija može reći o stvarnim datumima i mjestima pojave poljodjelstva i
stočarstva u Africi? Svakom čitatelju, dobro upoznatom s povijesti zapadnjačke civilizacije
može se oprostiti ako vjeruje da je afrička proizvodnja hrane počela u dolini Nila u drevnom
Egiptu, zemlji faraona i piramida. Uostalom, do 3000. pr. Kr. Egipat je nedvojbeno bio
najsloženije društvo u Africi, te jedno od prvih središta pisanja na svijetu. No najstariji
arheološki dokazi o proizvodnji hrane u Africi zapravo potječu iz Sahare.
Danas je, naravno, velik dio Sahare tako suh da u njemu ne raste čak ni trava. No
između 9000. i 4000. pr. Kr., Sahara je bila vlažnija, u njoj su postojala brojna jezera, a
vrvjela je i divljim životinjama. U tom su razdoblju stanovnici Sahare počeli uzgajati goveda i
izrađivati lončariju, zatim su počeli uzgajati ovce i koze, a možda su počeli i uzgajati sirak i
proso. Stočarstvo se u Sahari pojavilo prije najstarijeg poznatog datuma početka proizvodnje
hrane u Egiptu (5200. pr. Kr.), u obliku cjelovitog paketa zimskih usjeva i goveda iz
jugozapadne Azije. Proizvodnja hrane počela je i u zapadnoj Africi te Etiopiji, a do 2500. pr.
Kr. pastiri s govedima već su prešli preko današnje granice Etiopije u sjeverni dio Kenije.
Ti zaključci temelje se na arheološkim nalazima; no postoji i neovisna metoda datiranja
dolaska domaćih biljaka i životinja: usporedba riječi za biljke i životinje u modernim jezicima.
Usporedba naziva biljaka u jezicima južne Nigerije (iz nigero-kordofanske porodice) pokazuje
da te riječi možemo razvrstati u tri skupine. Prva su skupina primjeri u kojima je riječ za
određenu biljku vrlo slična u svim jezicima južne Nigerije. To su biljke poput jamsa iz
zapadne Afrike, uljane palme i kola-oraha - biljke za koje, na temelju botaničkih i drugih
dokaza, vjerujemo da su bile autohtone već u zapadnoj Africi i tamo prvi put uzgojene. Budući
da su to najstarije domaće biljke zapadne Afrike, svi današnji jezici južne Nigerije naslijedili su
isti izvorni skup naziva za njih.
Zatim slijede biljke čiji su nazivi slični samo među jezicima u okviru male podskupine
jezika južne Nigerije. To su biljke za koje vjerujemo da su stigle iz Indonezije, kao što su
banane i azijski jams. Te su biljke u južnu Nigeriju očito stigle tek nakon što su se jezici počeli
razdvajati u podskupine, pa je svaka podskupina skovala ili prihvatila različiti naziv za nove
biljke, koji su od modernih jezika naslijedili samo oni iz te određene podskupine. Na kraju,
imamo nazive biljaka koji uopće nisu dosljedno podijeljeni među jezicima na temelju njihova
srodstva, nego umjesto toga prate putanju trgovačkih putova. To su biljke iz Novog svijeta,
poput kukuruza i kikirikija, za koje znamo da su u Afriku uvezene nakon početka
transatlantičke plovidbe (1492.) te su se zatim širile duž trgovačkih putova, pri čemu često
imaju naziv na portugalskom ili nekom drugom stranom jeziku.
Dakle, čak i da nemamo botaničkih ili arheoloških dokaza, već na temelju lingvističkih
dokaza mogli bismo zaključiti da su prvo uzgojene autohtone biljke zapadne Afrike, da su
zatim stigle uzgojene biljke iz Indonezije, te da su na kraju Europljani uvezli još neke biljke.
Povjesničar Christopher Ehret (s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu - UCLA)
primijenio je lingvistički pristup da odredi slijed kojim su se počele koristiti domaće biljke i
životinje među narodima svake afričke jezične porodice. Metodom tzv. glotokronologije, koja
se temelji na izračunavanju brzine promjene riječi kroz povijest, komparativna lingvistika nudi
nam i procjenu datuma početka uzgoja ili uvoza biljaka.
Spajanjem izravnih arheoloških dokaza o domaćim biljkama s neizravnim
lingvističkim dokazima, zaključujemo da su ljudi, koji su prije više tisuća godina u Sahari
uzgojili sirak i proso, govorili jezik od kojeg su se razvili moderni nilosaharski jezici. Slično
tome, narodi koji su prvi uzgojili biljke u vlažnoj klimi zapadne Afrike, govorili su jezike od
kojih su nastali moderni nigero-kordofanski jezici. Napokon, govornici drevnih afroazijskih
jezika vjerojatno su uzgojili biljke autohtone za područje Etiopije, a zatim su nedvojbeno
biljke iz Plodnog polumjeseca uvezli u sjevernu Afriku.
Dakle, dokazi izvedeni iz naziva biljaka u modernim afričkim jezicima omogućuju
nam spoznaju da su prije više tisuća godina u Africi postojala tri jezika: drevni nilosaharski,
drevni nigero-kordofanski te drevni afroazijski. Osim toga, na temelju drugih lingvističkih
dokaza možemo uočiti da je postojao drevni kojsanski jezik, (no ne i na temelju naziva
biljaka, jer narod Khoisan nije uzgojio nijednu biljku).
Budući da danas u Africi postoji 1500 jezika, onda je jasno da je Afrika dovoljno velika
da je u njoj prije više tisuća godina postojalo više od četiri drevna jezika. No svi ti ostali jezici
vjerojatno su nestali - bilo zato što su njihovi govornici preživjeli, ali su izgubili svoj izvorni
jezik poput Pigmeja, bilo zato što su nestali i sami ti narodi.
Četiri autohtone jezične porodice u današnjoj Africi (to jest, četiri preostale, uz
nedavno uvezeni austronezijski jezik na Madagaskaru) svoj opstanak ne zahvaljuju urođenoj
superiornosti. Ne, njihov opstanak moramo pripisati povijesnoj slučajnosti: drevni govornici
nilosaharskog, nigero-kordofanskog i afroazijskog jezika živjeli su na pravom mjestu u pravo
vrijeme da steknu domaće biljke i životinje, što im je omogućilo da se namnože i zatim potisnu
druge narode ili im nametnu vlastiti jezik. Malobrojni moderni govornici kojsanskog jezika
opstali su najviše zbog izoliranosti na područjima na jugu Afrike koja nisu pogodna za Bantu
zemljoradnju.
***
Prije nego što proučimo opstanak naroda Khoisan i nakon dolaska plimnog vala
naroda Bantu, pogledajmo što nam arheologija kaže o drugoj velikoj prapovijesnoj seobi
naroda u Africi - austronezijskom naseljavanju na Madagaskar. Arheolozi koji istražuju
Madagaskar dokazali su da su Austronežani stigli najkasnije 800., a vjerojatno već i 300. n. e.
Na Madagaskaru su Austronežani naišli (a zatim ga i istrijebili) na neobični svijet divljih
životinja, koje kao da su stigle s drugog planeta; naime, te su životinje evoluirale na
Madagaskaru tijekom dugog razdoblja njegove izolacije. Bile su to npr. divovske slonovske
ptice, primitivni primati - tzv. lemuri, koji su bili veliki kao gorile, te patuljasti vodenkonji.
Arheološka iskapanja prvih ljudskih naselja na Madagaskaru otkrila su ostatke željeznog
oruđa, domaćih biljaka i životinja, što znači da nije bila riječ tek o maloj skupini ribara čiji je
kanu skrenuo s putanje; bila je to ekspedicija u pravom smislu te riječi. Kako je ta
prapovijesna ekspedicija prevalila put od čak 6500 kilometara?
Jedan trag otkrivamo u antičkoj knjizi uputa za pomorce pod naslovom Plovidba
Eritrejskim morem, koju je napisao anonimni trgovac koji je oko 100. n. e. živio u Egiptu.
Trgovac opisuje već rascvjetanu pomorsku trgovinu, koja je Indiju i Egipat povezivala s
obalom istočne Afrike. Sa širenjem islama nakon 800., trgovina u području Indijskog oceana
postala je arheološki dobro dokumentirana zbog izdašnih količina srednjoistočnih (a ponekad
čak i kineskih!) proizvoda kao što su lončarija, staklo i porculan, u naseljima na obali istočne
Afrike. Trgovci su čekali povoljne vjetrove da bi Indijski ocean preplovili izravno između
istočne Afrike i Indije. Kad je portugalski moreplovac Vasco da Gama postao prvi Europljanin
koji je oplovio Rt dobre nade i stigao do obale Kenije 1498., ondje je naišao na trgovačka
naselja naroda Swahili i unovačio navigatora koji mu je pokazao izravni put prema Indiji.
No jednako živahna trgovina odvijala se i od Indije prema istoku, to jest između Indije
i Indonezije. Možda su austronezijski naseljenici iz Indonezije stigli u Indiju tim istočnim
trgovačkim putem, a zatim zapadnim trgovačkim putem otplovili do istočne Afrike, gdje su se
udružili s Afrikancima i otkrili Madagaskar. Taj savez Austronežana i istočnih Afrikanaca
danas postoji uglavnom u jeziku Madagaskara, koji je u biti austronezijski, no sadrži riječi
posuđene od obalnih bantuskih jezika iz Kenije. No u kenijskim jezicima nema riječi
posuđenih iz austronezijskog, a i drugi su tragovi Austronežana na kontinentalnom kopnu
istočne Afrike vrlo oskudni: uglavnom je riječ o mogućem prihvaćanju indonezijskih glazbala
u Africi (ksilofoni i citre) te, naravno, austronezijskih domaćih biljaka koje su dobile tako
važno mjesto u poljodjelstvu Afrike. Zato se treba zapitati jesu li Austronežani, umjesto da
lakšim putem doplove do Madagaskara preko Indije i istočne Afrike, možda (što zvuči
nevjerojatno) preplovili otvorenu pučinu Indijskog oceana, otkrili Madagaskar, i tek se poslije
uključili u trgovačke putove istočne Afrike. Dakle, najneobičnija činjenica ljudske populacije u
Africi i dalje ostaje prilično zagonetna.
***
Što nam arheologija može reći o drugoj velikoj seobi naroda u nedavnoj prapovijesti
Afrike - Bantu ekspanziji? Iz dvojnih dokaza o modernim narodima i njihovim jezicima vidjeli
smo da subsaharska Afrika nije uvijek bila crni kontinent, kakvom je danas zamišljamo.
Umjesto toga, nalazi nas navode na zaključak da su Pigmeji nekad bili vrlo rašireni u kišnim
prašumama središnje Afrike, te da su narodi Khoisan bili vrlo rašireni u sušim područjima
subekvatorijalne Afrike. Može li arheologija provjeriti te pretpostavke?
U slučaju Pigmeja odgovor glasi "ne još", jednostavno zbog toga što arheolozi tek
trebaju otkriti drevne ljudske kosture u prašumama središnje Afrike. U slučaju naroda Khoisan,
odgovor glasi "da". U Zambiji, sjeverno od današnje raširenosti naroda Khoisan, arheolozi su
otkrili lubanje ljudi koji su vjerojatno nalikovali na današnje pripadnike naroda Khoisan, kao i
kameno oruđe koje sliči onome koje su pripadnici naroda Khoisan proizvodili na jugu Afrike u
doba dolaska Europljana.
Što se tiče načina na koji su Bantu potisnuli te sjevernije narode Khoisan, i arheološki i
lingvistički nalazi navode nas na zaključak da je širenje drevnih Bantu zemljoradnika iz savana
u unutrašnjosti zapadne Afrike na jug, prema vlažnijim obalnim prašumama, možda počelo već
3000. pr. Kr. (slika 19.4). Riječi koje se i danas često upotrebljavaju u svim bantuskim
jezicima pokazuju nam da su već tada Bantu imali goveda i domaće biljke adaptirane na
vlažnu klimu, kao što je jams, no da još nisu posjedovali metalno oruđe te su se i dalje mnogo
bavili ribolovom, lovom i skupljanjem divljih plodova. Štoviše, izgubili su goveda zbog bolesti
koja se u prašumi prenosila cece-muhama. Dok su se širili dalje u ekvatorijalno područje
prašuma u bazenu Kongo, pritom sadeći vrtove i stalno povećavajući broj pripadnika, Bantu
su počeli preplavljivati lovce skupljače Pigmeje i potiskivati ih sve dublje u prašumu.
Ubrzo nakon 1000. pr. Kr., Bantu su izronili s istočne strane prašume i prodrli u
područje otvorenijeg terena - Rasjednu dolinu (engl. Rift Valley) i područje Velikih jezera u
istočnoj Africi. Tu su naišli na "lonac za taljenje" afroazijskih i nilosaharskih zemljoradnika i
stočara koji su uzgajali proso i sirak te stoku u sušim područjima, a naišli su i na lovce
skupljače naroda Khoisan. Zahvaljujući svojim biljkama adaptiranima na vlažnu klimu, a
naslijeđenim iz njihove domovine u zapadnoj Africi, Bantu su u vlažnim područjima istočne
Afrike uspjeli obraditi zemlju koja je za sve prethodne stanovnike bila nepogodna za
zemljoradnju. Do posljednjih stoljeća pretkršćanske ere, napredujući val naroda Bantu stigao
je do obala istočne Afrike.
Slika 19.4. Približni putovi širenja govornika bantuskih jezika iz njihove domovine (H) u sjeverozapadnom dijelu
današnjeg područja Bantu, diljem istočne i južne Afrike od 3.000 pr. Kr. do 500.
Bantu su u istočnoj Africi počeli prihvaćati proso i sirak (zajedno s nilosaharskim
nazivima za te biljke), a ponovno su prihvatili goveda od svojih nilosaharskih i afroazijskih
susjeda. Ovladali su i upotrebom željeza, koje se počelo taliti upravo na području Sahela.
Pojava obrade željeza u subsaharskoj Africi ubrzo nakon 1000. pr. Kr. još nije dobro
istražena. Taj rani datum uočljivo je blizu datumima dolaska tehnika za obradu željeza s
Bliskog istoka u Kartagu, na obali sjeverne Afrike. Zato povjesničari često pretpostavljaju da
je poznavanje metalurgije u subsaharsku Afriku stiglo sa sjevera. S druge strane, taljenje bakra
obavljalo se u zapadnoafričkoj Sahari i Sahelu barem od 2000. pr. Kr. To je možda preteča
neovisnom otkriću metalurgije željeza u Africi. U prilog toj hipotezi govori i činjenica da su
se tehnike taljenja željeza kod kovača subsaharske Afrike toliko razlikovale od onih na
Sredozemlju, da je vjerojatno riječ u neovisnom razvoju: afrički kovači otkrili su kako da
proizvedu visoke temperature u seoskim pećima za taljenje te da proizvedu željezo gotovo
2000 godina prije nego što su u 19. stoljeću u Europi i Americi uvedene Bessemerove peći.
S dodatkom željeznog oruđa domaćim biljkama adaptiranim na vlažnu klimu, Bantu su
napokon dobili vojno-industrijski paket koji je postao nezaustavljiv u subekvatorijalnoj Africi
tog vremena. U istočnoj Africi još su se morali natjecati s brojnim zemljoradnicima
nilosaharskog i afroazijskog željeznog doba. No prema jugu ležalo je 3200 kilometara zemlje
koju su nastavali raštrkani Khoisan lovci skupljači, bez željeza i domaćih biljaka. Kroz samo
nekoliko stoljeća, u jednom od najbržih kolonizacijskih napredovanja u novijoj prapovijesti,
Bantu zemljoradnici strelovito su se spustili sve do Natala, na istočnoj obali današnje
Južnoafričke Republike.
Lako je pretjerano pojednostavniti ono što je nedvojbeno bila nagla i dramatična
ekspanzija, te zamisliti sve narode Khoisan pregažene jurišanjem Bantu hordi. U stvarnosti,
stvari su bile složenije. Narodi Khoisan na jugu Afrike već su počeli uzgajati ovce i goveda
nekoliko stoljeća prije invazije Bantu naroda. Prvi Bantu pioniri vjerojatno su bili malobrojni,
odabirali su za svoja polja jamsa vlažna šumovita područja, a preskakali sušnija područja, koja
su ostavljali Khoisan pastirima i lovcima skupljačima. Trgovanje i međusobno sklapanje
brakova sigurno su postojali između tih Khoisan i Bantu zemljoradnika, koji su živjeli u
zasebnim ali susjednim staništima, baš kao što slične veze postoje i danas između lovaca
skupljača Pigmeja i Bantu zemljoradnika u ekvatorijalnoj Africi. Tek postupno, kako su Bantu
postajali brojniji i u svoju ekonomiju uključivali goveda i žitarice sušnije klime, počeli su
naseljavati i područja koja su do tada zaobilazili. No krajnji rezultat opet je bio isti: Bantu
zemljoradnici zauzeli su najveći dio nekadašnjeg prostora naroda Khoisan; naslijede tih
prethodnih Khoisan stanovnika svelo se na postojanje klikćućih glasova u raštrkanim jezicima
koji ne pripadaju kojsanskim, ali i na zakopane lubanje i kameno oruđe koji čekaju da ih
arheolozi otkriju; te na činjenicu da neki Bantu narodi na jugu Afrike izgledom nalikuju na
pripadnike naroda Khoisan.
Što se doista dogodilo svim tim nestalim Khoisan populacijama? Ne znamo. Sve što
možemo sa sigurnošću reći jest da Bantu danas žive na područjima na kojima je narod
Khoisan živio možda i više desetaka tisuća godina. Možemo samo nagađati, prema analogiji s
poznatim zbivanjima u moderna vremena, kad su se čelikom naoružani bijeli zemljoradnici
sukobili s lovcima skupljačima kamenog doba u Australiji i indijanskoj Kaliforniji. U tim
slučajevima, znamo da su lovci skupljači bili naglo eliminirani kombinacijom više čimbenika:
bili su prognani, muškarci su pobijeni ili zarobljeni, žene su prisvojene kao supruge, a oba
spola zaražena su epidemijskim bolestima zemljoradnika. Primjer takve bolesti u Africi je
malarija, koju prenose komarci koji se množe oko sela zemljoradnika; na malariju su Bantu
crnci već razvili gensku otpornost, no pripadnici naroda Khoisan vjerojatno takvu otpornost
nisu imali.
Međutim, slika 19.1. koja prikazuje današnju podjelu stanovništva u Africi, podsjeća
nas da Bantu nisu pregazili sve narode Khoisan, koji su ipak opstali na jugu Afrike na
područjima nepogodnim za Bantu zemljoradnju. Najjužniji Bantu narod, Xhosa, zaustavio se
na rijeci Fish, na južnoj obali Južnoafričke Republike, 800 kilometara istočno od Cape
Towna. Sam Rt dobre nade nije presuh za zemljoradnju: uostalom, to je današnja žitnica
Južnoafričke Republike. Ne, Rt ima sredozemnu klimu sa zimskim kišama, a u toj klimi ne
rastu domaće biljke Bantu zemljoradnje, koje su adaptirane na ljetno kišno razdoblje. Do
1652., kad su Nizozemci stigli na Rt dobre nade sa svojim zimskim usjevima bliskoistočnog
podrijetla, Xhosa se još nisu proširili s onu stranu rijeke Fish.
Taj detalj biljne geografije ima goleme posljedice za današnju politiku. Jedna njegova
posljedica bila je da su, kad su bijelci u Južnoafričkoj Republici pobili, prognali ili bolestima
zarazili Khoisan populaciju na području Rta, bijelci mogli ispravno tvrditi da su Rt zauzeli prije
Bantu naroda i zato na njega polažu pravo prvenstva. Tu tvrdnju ne treba uzeti za ozbiljno, jer
pravo prvenstva na zemlju lokalnih naroda Khoisan nije bijelce omelo u otimanju te zemlje.
Mnogo teža posljedica jest to što su se 1652. doseljenici iz Nizozemske sukobili samo s
malobrojnom populacijom Khoisan pastira, a ne s mnogoljudnom populacijom Bantu
zemljoradnika opremljenih čelikom. Kad su se bijelci napokon proširili na istok i susreli narod
Xhosa na rijeci Fish 1702., počelo je razdoblje očajničkih borbi. Iako su tada Europljani već
mogli dovoditi nove vojne jedinice iz sigurnih uporišta na Rtu dobre nade, trebalo je 9 ratova i
175 godina da njihove vojske, koje su u prosjeku napredovale otprilike jedan kilometar
godišnje, pokore narod Xhosa. Kako bi se bijelci uopće uspjeli naseliti na području Rta, da su
već prvi brodovi Nizozemaca naišli na tako žestok otpor?
Dakle, problemi današnje Južnoafričke Republike vuku podrijetlo, barem jednim
dijelom, iz geografske slučajnosti. Domovina naroda Khoisan na području Rta nije imala
dovoljno divljih biljaka pogodnih za uzgoj; Bantu su još prije 5000 godina od svojih predaka
naslijedili domaće biljke prilagođene na ljetnu kišnu sezonu; a Europljani su još prije 10.000
godina od svojih predaka naslijedili domaće biljke prilagođene na zimsku kišnu sezonu. Baš
kao natpis "Goeringova ulica" u glavnom gradu Namibije koja je nedavno stekla neovisnost,
prošlost Afrike ostavila je dubok pečat na njezinoj sadašnjosti.
***
Tako su Bantu bili u stanju preplaviti narod Khoisan, umjesto da bude obratno.
Pogledajmo sada još jednu zagonetku u prapovijesti Afrike: zbog čega su baš Europljani
naselili subsaharsku Afriku? Osobito je iznenađujuće da nije bilo drukčije, jer je Afrika bila
jedina kolijevka ljudske evolucije milijunima godina, a domovina je i anatomski modernih
pripadnika vrste Homo sapiens. Osim naglašene početne prednosti, afrička je prednost i velika
raznolikost klime i staništa te najveća raznolikost ljudi na svijetu. Da je prije 10.000 godina
Zemlju posjetio neki izvanzemaljac, moglo bi mu se oprostiti da je prorekao kako će Europa
završiti kao skup vazalnih državica velikog carstva subsaharske Afrike.
Izravni uzroci ishoda sukoba Afrike s Europom jasni su. Baš kao i pri sukobima s
američkim Indijancima, Europljani koji su došli u Afriku imali su trostruku prednost: vatreno
oružje i drugu tehnologiju, proširenu pismenost, te vrstu političke organizacije koja je prijeko
potrebna za održavanje skupih programa istraživanja i osvajanja. Te su se prednosti zapravo
očitovale čim je sukob počeo: jedva četiri godine nakon što je Vasco da Gama 1498. prvi put
stigao na obalu istočne Afrike, vratio se s flotom brodova naoružanih teškim topovima, da bi
na predaju prinudio najvažniju luku istočne Afrike (Kilwu) iz koje se nadzirala trgovina
zlatom na području Zimbabvea. No zbog čega su Europljani stekli te tri prednosti prije nego
što su ih uspjeli razviti stanovnici subsaharske Afrike?
Već smo raspravili da su sve tri prednosti povijesne posljedice proizvodnje hrane. No
u subsaharskoj je Africi proizvodnja hrane (u usporedbi s Euroazijom) bila odgođena, zbog
oskudice uzgojivih autohtonih vrsta životinja i biljaka, zbog mnogo manje površine područja
pogodnog za autohtonu proizvodnju hrane, te zbog sjeverno-južne osi Afrike koja je
usporavala širenje proizvodnje hrane i izuma. Razmotrimo sada kako su ti čimbenici djelovali.
Prije svega, već smo vidjeli da su domaće životinje u subsaharsku Afriku stigle iz
Euroazije, uz moguću iznimku nekoliko vrsta životinja iz sjeverne Afrike. Zbog toga su
domaće životinje u subsaharsku Afriku stigle tek tisućama godina nakon što ih se udomaćilo u
prvim civilizacijama Euroazije. Na prvi je pogled to iznenađujuće, jer obično vjerujemo da je
baš Afrika kontinent krupnih divljih sisavaca. No u 9. poglavlju smo vidjeli da divlja životinja
pogodna za uzgoj mora biti dovoljno pitoma i spremna za učenje, submisivna u odnosu na
ljude, jeftina za prehranjivanje te imuna na bolesti i sposobna da se u zatočeništvu brzo
razmnožava i brzo raste. Autohtone krave, ovce, koze, konji i svinje Euroazije bile su u vezi s
tim najpogodnije od svih vrsta velikih divljih životinja. Odgovarajuće vrste u Africi - npr.
afrički bivol, zebra, bradavičašta svinja, nosorog i nilski konj - nisu nikad uzgojene, čak ni u
moderno vrijeme.
Naravno, točno je da su neke velike afričke životinje katkad bivale pripitomljene.
Hanibal je u svom neuspjelom pohodu na Rim upotrebljavao pripitomljene afričke slonove, a
drevni Egipćani vjerojatno su imali pripitomljene žirafe i druge vrste. No ni jedna od tih vrsta
pripitomljenih životinja nije bila stvarno udomaćena - to jest, selektivno uzgajana u
zatočeništvu i genetički modificirana tako da postane korisnijom za ljude. Da su se nosorozi i
nilski konji udomaćili te da se na njima jahalo, oni bi ne samo prehranili vojske nego bi bili
nezaustavljiva "konjica", koja bi se lako probijala kroz redove europskih konjanika. Udarne
trupe Bantu crnaca koje bi jahali na nosorozima, zasigurno bi pregazile Rimsko Carstvo - no to
se nikad nije dogodilo.
Drugi čimbenik je sličan (iako manje izražen) nesklad između uzgojivih biljaka u
subsaharskoj Africi i u Euroaziji. Sahel, Etiopija i zapadna Afrika imali su autohtone domaće
biljke, no mnogo manje vrsta nego što ih je raslo u Euroaziji. Zbog ograničene raznolikosti
divljeg početnog materijala pogodnog za uzgoj biljaka, čak i najstarija zemljoradnja u Africi
moglo je početi tek nekoliko tisuća godina nakon početka obrade zemlje u Plodnom
polumjesecu.
Dakle, kad je u pitanju uzgoj biljaka i životinja, početna prednost i velika raznolikost
su na strani Euroazije, a ne Afrike. Treći čimbenik je to što je površina Afrike upola manja od
površine Euroazije. Štoviše, tek otprilike jedna trećina te površine smještena je unutar
subsaharskog pojasa - sjeverno od ekvatora - to jest unutar pojasa koji su prije 1000. pr. Kr.
zauzimali ratari i pastiri. Danas Afrika ima manje od 700 milijuna stanovnika, a u Euroaziji
živi čak 4 milijarde stanovnika. Ali ako su ostale stvari podjednake, više zemlje i veći broj
ljudi znače kompetitivnija društva i više izuma, pa time i bržu stopu razvoja.
Posljednji čimbenik sporog razvoja Afrike nakon pleistocena, u usporedbi s
Euroazijom, jest razlika u orijentaciji glavnih kontinentalnih osi. Poput obiju Amerika, duga os
Afrike ide u smjeru sjever-jug, dok duga os Euroazije ide u smjeru istok-zapad (slika 10.1).
Dok putujemo duž osi sjever-jug, prolazimo zone koje imaju jako različitu klimu, staništa,
količinu oborina, duljinu dana te bolesti biljaka i životinja. Zato su se biljke i životinje
uzgojene u jednom dijelu Afrike vrlo teško mogle širiti na ostala područja Afrike. Nasuprot
tome, biljke i životinje lako su se kretale tisućama kilometara udaljenim društvima Euroazije,
ako su ta društva bila na istoj geografskoj širini te imala sličnu klimu i podjednako duge dane.
Sporo putovanje (ili potpuni zastoj) biljaka i životinja duž sjeverno-južne osi Afrike
imalo je važne posljedice. Primjerice, biljke Sredozemlja koje su postale temelj prehrane u
Egiptu, uspješno su klijale samo uz zimsko kišno razdoblje i postojanje sezonskih varijacija u
duljini dana. Te biljke se zato nisu mogle širiti južnije od Sudana, jer je tamo počinjalo
područje s ljetnim kišnim razdobljem te malim ili nikakvim sezonskim varijacijama duljine
dana. Pšenica i ječam iz Egipta nikad nisu stigli do sredozemne klime na Rtu dobre nade, sve
dok ih tamo nisu donijeli doseljenici iz Europe 1652., a narod Khoisan nikad nije razvio
zemljoradnju. Slično tome, domaće biljke iz područja Sahela, adaptirane na ljetno kišno
razdoblje i male ili nikakve sezonske varijacije duljine dana, stigle su na jug Afrike s Bantu
crncima, no nisu mogle rasti na samom Rtu; zbog toga je zaustavljeno napredovanje Bantu
zemljoradnje. Banane i ostale tropske domaće biljke Azije, za koje je klima Afrike izrazito
pogodna i koje su danas jedan od temelja prehrane u tropskoj Africi, do Afrike nisu mogle
stići kopnenim putovima. Čini se da su u Afriku stigle tek u prvom tisućljeću, dugo nakon što
su uzgojene u Aziji, jer su morale čekati pojavu prekooceanskog putovanja Indijskim oceanom.
Sjeverno-južna os Afrike ozbiljno je ometala i širenje domaćih životinja. Cece-muhe u
ekvatorijalnoj Africi koje prenose tripanosomijazu na koju su autohtoni divlji sisavci Afrike
otporni, pokazale su se pogubnima za životinje uvezene iz Euroazije i sjeverne Afrike. Bantu
crnci su iz pojasa Sahela (u kojemu nema cece-muha) doveli krave, no te krave nisu preživjele
Bantu ekspanziju kroz područje ekvatorijalne prašume. Iako su konji već oko 1800. pr. Kr.
stigli u Egipat i uskoro zatim preobrazili ratovanje u sjevernoj Africi, nisu prešli Saharu ni
poslužili konjanicima kraljevstava zapadne Afrike sve do prvog tisućljeća, a nikad se nisu
uspjeli probiti ni kroz područje cece-muha. Iako su još u trećem tisućljeću pr. Kr. goveda,
ovce i koze stigli na sjeverni rub Serengeti ravnica, trebalo im je više od 2000 godina da predu
Serengeti i stignu na jug Afrike.
Podjednako se sporo sa sjevera na jug Afrike širila i ljudska tehnologija. Lončarija je već
oko 8000. pr. Kr. zabilježena u Sudanu i Sahari, a na područje Rta dobre nade stigla je tek na
početku kršćanske ere. Iako se do 3000. pr. Kr. u Egiptu razvilo pismo, koje se u alfabetskom
obliku proširilo na nubijsko kraljevstvo Meroe, te iako je alfabetsko pismo stiglo i u Etiopiju
(vjerojatno iz Arabije), pismo nije neovisno nastalo u ostatku Afrike, nego su ga u ta područja
uvezli Arapi i Europljani.
Ukratko, europska kolonizacija Afrike nema nikakve veze s navodnim razlikama
samih Europljana i Afrikanaca, kao što misle bijeli rasisti. Ne, kolonizacija bijelaca posljedica
je spleta geografskih i biogeografskih okolnosti - osobito razlika u površini i osima
kontinenata, te divljim vrstama biljaka i životinja pogodnih za uzgoj. To jest, razlike povijesnih
putanja Afrike i Europe temelje se na razlikama svojstava njihovih "nekretnina".
EPILOG
Budućnost ljudske povijesti kao znanosti
Yalijevo pitanje pogodilo je srž današnjeg čovječanstva i ljudske povijesti u razdoblju
nakon pleistocena. Sad kad smo završili taj kratki pregled po kontinentima, možemo
odgovoriti na Yalijevo pitanje.
Yaliju bih odgovorio ovako: uočljive razlike dugoročne povijesti naroda na različitim
kontinentima nisu uzrokovane urođenim razlikama među tim narodima, nego razlikama
njihovih okoliša. Da su se u kasnom pleistocenu mogle zamijeniti populacije australskih
Aboridžina i stanovnika Euroazije, vjerujem da bi danas Aboridžini bili ti koji bi naseljavali
večinu područja obiju Amerika i Australiju, kao i Euroaziju, a izvorni stanovnici Euroazije
danas bi bili svedeni na podjarmljene fragmente populacije u Australiji. Možda ste skloni ovu
tvrdnju isprva odbaciti kao besmislenu, jer je pokus imaginaran i moju tvrdnju o ishodu nije
moguće provjeriti. No povjesničari su ipak u stanju vrednovati srodne hipoteze
retrospektivnim testovima. Primjerice, može se istražiti što se dogodilo kad su europski
zemljoradnici bili prebačeni na Grenland ili na Velike ravnice SAD-a, ili kad su zemljoradnici
iz Kine emigrirali na otočje Chatham, u kišne prašume Bornea ili na vulkanska tla Jave ili
Havaja. Ti testovi potvrđuju da narod predaka može izumrijeti, vratiti se životu lovaca
skupljača, nastaviti razvijati složene države, a sve ovisno o okolišu u kojem se nade. Slično
tome, od autohtonih lovaca skupljača u Australiji, koji su se preselili na otok Flinders,
Tasmaniju ili u jugoistočnu Australiju, neki su izumrli, neki su se pretvorili u lovce skupljače s
najjednostavnijom tehnologijom u modernom svijetu, a neki su počeli graditi kanale i
intenzivno upravljati produktivnim ribarstvom, opet ovisno o okolišu u kojem su se zatekli.
Naravno, kontinenti se razlikuju po nebrojenim svojstvima okoliša koja utječu na
povijesne putanje ljudskih društava. No obični popis svih mogućih razlika ne pruža odgovor
na Yalijevo pitanje. Meni se čini da su važna samo četiri skupa tih razlika.
Prvi skup sastoji se od kontinentalnih razlika u vrstama divljih biljaka i životinja,
pogodnih kao početni materijal za uzgoj. Te su razlike bitne zbog toga što je proizvodnja
hrane imala ključnu ulogu u gomilanju viška hrane, kojim su se mogli nahraniti stručnjaci koji
ne proizvode hranu, te u postanku velikih populacija koje već samom brojnošću imaju vojnu
prednost, čak i prije nego što razviju neku tehnološku ili političku prednost. Zbog obaju
razloga, na proizvodnji hrane temeljio se svaki razvoj ekonomski složenih, društveno
slojevitih i politički centraliziranih društava, složenijih od razine malih poglavarija.
No većina divljih vrsta životinja i biljaka nije bila pogodna za uzgoj: proizvodnja hrane
temeljila se na relativno malo vrsta životinja i biljaka. Vidjeli smo da se broj divljih vrsta
pogodnih za uzgoj razlikovao od kontinenta do kontinenta, zbog razlika u veličini površine
kontinenata te zbog izumiranja vrsta u kasnom pleistocenu (u slučaju velikih sisavaca). To
izumiranje bilo je mnogo učestalije u Australiji i objema Amerikama nego u Euroaziji i Africi.
Zbog toga je Afrika završila biološki slabije "opremljena" u usporedbi s Euroazijom, obje
Amerike našle su se u još goroj situaciji, a najgore su prošle Australija i Yalijeva Nova
Gvineja (s površinom 17 puta manjom od Euroazije i nestankom svih izvornih velikih sisavaca
u kasnom pleistocenu).
Uzgoj životinja i biljaka na svim kontinentima bio je koncentriran u malom broju
osobito pogodnih domovina koje su zauzimale tek djelić ukupne površine kontinenta. I u
slučaju tehnoloških inovacija i političkih institucija, većina društava mnogo je više toga
prihvatila od drugih društava nego što su sami izumili. Dakle, širenje i migracije unutar
kontinenta bitno su pridonijeli razvoju društava na pojedinom kontinentu, a ta su društva bila
dugoročno sklona razmijeniti inovacije (u mjeri u kojoj je to okoliš omogućavao), zbog
procesa koje su nam u jednostavnom obliku ilustrirali Ratovi mušketa među Maorima na
Novom Zelandu. To jest, društva koja isprva neku prednost nisu imala, preuzela su je od
društava koja su je imala ili su ih (u slučaju neuspjelog preuzimanja) ta druga društva potisnula.
Zato se drugi skup čimbenika sastoji od onih uvjeta koji utječu na stopu širenja i
migracije, što se na različitim kontinentima znatno razlikovalo. Ti su procesi bili najbrži u
Euroaziji, zbog istočno-zapadne orijentacije njezine glavne osi te postojanja relativno
skromnih ekoloških i geografskih barijera. Logičko zaključivanje jednostavno je i izravno kad
je u pitanju širenje domaćih biljaka i životinja, jer biljke i životinje jako ovise o klimi, pa time
i o geografskoj širini. No slična logika vrijedi i za širenje tehnoloških inovacija, u mjeri u
kojoj su inovacije bez modifikacija najbolje prilagođene specifičnom okolišu. Sirenje je bilo
sporije u Africi, a osobito sporo u objema Amerikama, jer su glavne osi tih kontinenata
usmjerene od sjevera prema jugu, a postoje i izrazite ekološke i geografske barijere. Sirenje je
bilo otežano i na tradicionalnoj Novoj Gvineji, gdje su neravni teren i dugi lanac visokih
planina priječili bilo kakav znatan napredak u smjeru političkog i lingvističkog ujedinjenja.
S tim čimbenicima koji utječu na širenje unutar kontinenta, povezan je treći skup
čimbenika koji utječu na širenje među kontinentima, a što može pomoći u sastavljanju
uspješnog lokalnog paketa uzgojivih biljaka i životinja i tehnologije. Lakoća
međukontinentalnog širenja bila je različita, jer su neki kontinenti više izolirani od drugih. U
posljednjih 6000 godina, širenje se najlakše odvijalo iz Euroazije u subsaharsku Afriku, pa je
tako u Afriku stigla većina vrsta domaćih životinja. No širenje među Zemljinim polutkama
nije nimalo pomoglo složenim društvima američkih Indijanaca, koja su na manjim geografskim
širinama od Euroazije bila izolirana širokim oceanima, a na većim geografskim širinama
geografskim svojstvima i klimom pogodnom jedino za lovačkoskupljački način života. Jedini
dokazani doprinos Euroazije Australiji Aboridžina, izoliranoj od Euroazije morskim
barijerama indonezijskog arhipelaga, jest dingo.
Četvrti i posljednji skup čimbenika tiče se kontinentalnih razlika u ukupnoj površini i
ukupnom broju stanovnika. Veća površina ili veća populacija znače više potencijalnih
izumitelja, više kompetitivnih društava, više inovacija dostupnih za usvajanje - te veći pritisak
da se usvoje i zadrže inovacije, jer će društva koja u tome ne uspiju lako podleći u natjecanju
s drugim društvima. Takva je sudbina zadesila Pigmeje u Africi te mnoge druge populacije
lovaca skupljača koje su potisnuli zemljoradnici. I obratno, takva sudbina pogodila je i
tvrdoglave, konzervativne vikinške zemljoradnike na Grenlandu koje su potisnuli lovci
skupljači Eskimi, jer su imali mnogo nadmoćnije metode preživljavanja i tehnologiju. Najveću
površinu i broj natjecateljskih društava imala je Euroazija, a bitno su zaostajale Australija i
Nova Gvineja te osobito Tasmanija. Obje Amerike, unatoč velikoj ukupnoj površini, bile su
fragmentirane geografijom i ekologijom te su u praksi funkcionirale poput nekoliko slabo
povezanih manjih kontinenata.
Ta četiri skupa čimbenika velikih razlika u okolišu može se objektivno kvantificirati,
pa ne bi trebali biti podložni raspravi. Može se dovoditi u pitanje moj subjektivni dojam da su
Novogvinejci u prosjeku bistriji od stanovnika Euroazije, no ne može se poreći da Nova
Gvineja u usporedbi s Euroazijom ima mnogo manju površinu i mnogo manje vrsta krupnih
životinja. No već na sam spomen tih razlika u okolišu, povjesničari se nakostriješe i odmah
misle na tzv. "geografski determinizam". Čini se da taj izraz ima neugodne konotacije, kao da
ljudska kreativnost ništa ne vrijedi, ili da smo mi ljudi pasivni roboti bespomoćno programirani
klimom, florom i faunom. Naravno da su takvi strahovi neopravdani. Bez ljudske inventivnosti
danas bismo meso i dalje sjekli kamenim oruđem i jeli ga prijesno, poput naših predaka prije
milijun godina. Inventivni ljudi postoje u svim ljudskim društvima. Problem je samo u tome što
neke vrste okoliša pružaju više početnog materijala i povoljnije uvjete za primjenu izuma.
***
Ti odgovori na Yalijevo pitanje dulji su i zamršeniji nego što bi sam Yali to želio.
Međutim, povjesničarima se vjerojatno čine prekratkima i pretjerano pojednostavljenima.
Sažeti 13.000 godina povijesti svih kontinenata u knjigu od 400 stranica, znači u prosjeku jednu
stranicu po kontinentu za svakih 150 godina, što kratkoću i pojednostavljenja čini
neizbježnima. No to ima i dobru stranu: dugoročne usporedbe regija omogućuju nam uvide do
kojih ne bi došli kratkoročnim studijama pojedinačnih društava.
Naravno, niz problema potaknutih Yalijevim pitanjem ostaje neriješen. Danas možemo
ponuditi djelomične odgovore istraživanja, a ne posve razvijenu teoriju. Trenutačni izazov je
razvijanje ljudske povijesti kao znanosti, ravnopravne s priznatim znanostima kao što su
astronomija, geologija i evolucijska biologija. Zato se čini primjerenim da ovu knjigu
zaključim raspravom o budućnosti povijesti kao znanstvene discipline, te da ukažem na neke
neriješene probleme.
Najizravniji nastavak ove knjige bit će daljnja kvantifikacija, a time i uvjerljivije
dokazivanje uloge medukontinentalnih razlika u četiri skupa čimbenika koji se čine
najvažnijima. Da bih ilustrirao razlike u početnom materijalu za uzgoj, prikazao sam ukupni
broj vrsta velikih divljih kopnenih sisavaca biljoždera i sveždera za svaki kontinent (tablica
9.2) te žitarica s krupnim zrnjem (tablica 8.1). Dopuna takvom istraživanju bila bi prikupljanje
odgovarajućih brojki za mahunarke s krupnim sjemenkama, kao što su grah, grašak i
grahorice. Osim toga, spomenuo sam čimbenike koji velike sisavce čine nepogodnim
kandidatima za pripitomljavanje, no nisam tabelarno prikazao koliko je mnogo kandidata tako
diskvalificitano pojedinim čimbenikom na svakom kontinentu. Bilo bi zanimljivo obaviti
takvu analizu, osobito za Afriku u kojoj je diskvalificiran veći postotak kandidata nego u
Euroaziji: koji su čimbenici diskvalifikacije bili najvažniji u Africi i koji su selekcijski pritisci
doveli do učestalosti diskvalifikacije sisavaca Afrike? Kvantitativne podatke treba prikupiti i
zato da se testira moj preliminarni proračun koji navodi na zaključak da su stope širenja bile
različite duž glavnih osi Euroazije, obiju Amerika i Afrike.
***
Drugi nastavak bio bi da se problemi opisani u ovoj knjizi analiziraju za manja
geografska područja i za kraća vremenska razdoblja. Primjerice, čitateljima je vjerojatno već
palo na pamet sljedeće očito pitanje: zbog čega su, u okviru Euroazije, društva Europe, a ne
društva Plodnog polumjeseca, Kine ili Indije, bila ta koja su kolonizirala obje Amerike i
Australiju, predvodila u razvoju tehnologije, te postala politički i ekonomski dominantna u
modernom svijetu? Da je neki povjesničar živio bilo kad između 8500. pr. Kr. i 1450., te da je
tada pokušao predvidjeti budući tijek povijesti, zasigurno bi buduću prevlast Europe smatrao
najmanje vjerojatnim ishodom, jer je kroz veći dio tih 10.000 godina Europa bila najzaostalija
od ta tri područja Starog svijeta. Od 8500. pr. Kr. pa do uspona Grčke i zatim Italije nakon 500.
pr. Kr. gotovo sve glavne inovacije u zapadnoj Euroaziji - uzgoj biljaka i životinja, pismo,
metalurgija, kotač, država itd. - nastale su u Plodnom polumjesecu ili u njegovoj blizini. Sve
do gradnje većeg broja vodenica, otprilike nakon 900., Europa zapadno i sjeverno od Alpa nije
tehnologiji i civilizaciji Starog svijeta ništa bitno pridonijela; umjesto toga, primala je inovacije
s istoka Sredozemlja, iz Plodnog polumjeseca i Kine. Čak i od 1000. do 1450., protok
znanosti i tehnologije pretežno je bio usmjeren iz islamskih društava (na području od Indije do
sjeverne Afrike) u Europu, a ne obratno. Tijekom istih tih stoljeća, Kina je bila svjetski
predvodnik u tehnologiji, a s proizvodnjom hrane počela je gotovo istodobno kad i Plodni
Polumjesec.
Zbog čega su onda Plodni polumjesec i Kina na kraju izgubili svoju golemu početnu
prednost od više tisuća godina u odnosu na kasno pokrenutu Europu? Naravno, možemo
ukazivati na izravne čimbenike uspona Europe: razvoj klase trgovaca, kapitalizam,
patentiranje izuma, izostanak apsolutnih despota i prekomjernih poreza, te grčko-
judeokršćansku tradiciju kritičkog empirijskog istraživanja. Pa ipak, moramo se zapitati što je
bio krajnji uzrok za sve te izravne uzroke: zbog čega su i sami ti izravni uzroci nastali u
Europi, a ne u Kini ili u Plodnom polumjesecu?
Odgovor je u slučaju Plodnog polumjeseca jasan. Kad je jednom izgubio početnu
prednost koju je imao zahvaljujući lokalnoj koncentraciji uzgojivih biljaka i životinja, Plodni
polumjesec više nije imao bitnih geografskih prednosti. Gubitak te početne prednosti može se
detaljno pratiti kao pomak moćnih carstava u smjeru zapada. Nakon uspona država Plodnog
polumjeseca u 4. tisućljeću pr. Kr., središte moći isprva je ostalo u Plodnom polumjesecu, a
rotiralo je između carstava Babilona, Hetita, Asirije i Perzije. S grčkim osvajanjem svih
naprednih društava, od Grčke na istok do Indije, pod Aleksandrom Velikim potkraj 4. stoljeća
pr. Kr., moć se napokon nepovratno prebacila na zapad. S Rimskim osvajanjem Grčke u 2.
stoljeću pr. Kr. pomaknula se još dalje na zapad, a nakon pada Rimskog Carstva moć se opet
pomaknula u zapadnu i sjevernu Europu.
Glavni čimbenik u pozadini tog premještanja središta moći postaje očit čim se
današnje područje Plodnog polumjeseca usporedi s antičkim opisima tog područja. Danas su
apsurdni izrazi poput "Plodni polumjesec" i "svjetski predvodnik u proizvodnji hrane". Velika
područja nekadašnjeg Plodnog polumjeseca danas su pustinja, polupustinja, stepa ili jako
erodirano i salinizirano tlo, nepogodno za poljodjelstvo. Današnje prolazno bogatstvo nekih
naroda u toj regiji temelji se na jednom jedinom, neobnovljivom resursu - nafti koja samo
dodatno prikriva osnovno i dugotrajno siromaštvo regije, čije se stanovništvo teško može
samostalno prehraniti.
Međutim, u antička vremena, šume su prekrivale velik dio Plodnog polumjeseca i
istočnog Sredozemlja, uključujući Grčku. Paleobotaničari i arheolozi objasnili su preobrazbu
te regije iz plodnog i šumovitog predjela u erodiranu šikaru ili pustinju. Šuma se krčila da bi
se dobila zemlja za poljodjelstvo, a stabla sjekla da bi se dobilo drvo za građevinarske radove,
za ogrjev ili za proizvodnju gašenog vapna i gipsa. Zbog niske količine oborina, a time i niske
primarne produktivnosti (koja je proporcionalna količini oborina), obnavljanje vegetacije nije
moglo održati korak s ritmom uništavanja, posebice uz prisutnost brojnih koza koje su
prekomjerno brstile raslinje. Kad se tako izgubio pokrov stabala i trave, erozija se nastavila i
doline je prekrio talog, a sustav poljodjelstva navodnjavanjem u okolišu s tako niskom
količinom oborina doveo je do nakupljanja soli u tlu. Ti procesi počeli su u razdoblju
neolitika, a nastavljaju se i danas. Primjerice, posljednje šume u blizini antičkog grada Petra
(glavni grad Nabatejaca) u današnjem Jordanu, posjekli su Turci Otomanskog Carstva tijekom
gradnje željeznice Hejaz neposredno prije početka Prvoga svjetskog rata.
Dakle, Plodni polumjesec i društva istočnog Sredozemlja imali su nesreću da nastanu
u ekološki krhkom okolišu. Razaranjem podloge vlastitih resursa ta su društva počinila
ekološko samoubojstvo. Moć se pomicala na zapad, a društva istočnog Sredozemlja su jedno
za drugim sama sebe potkopavala, počevši od najstarijih na istoku (Plodni polumjesec).
Sjeverna i zapadna Europa bile su pošteđene takve sudbine, ne zbog toga što su njihovi
stanovnici bili mudriji, nego zato što su bili dovoljno sretni da žive u robusnom okolišu s
većom količinom oborina, u kojem se vegetacija brže obnavlja. I danas, 7000 godina nakon
početka proizvodnje hrane, intenzivno poljodjelstvo moguće je u velikom dijelu sjeverne i
zapadne Europe. Zapravo, Europa je primila usjeve, domaće životinje, tehnologiju i sustave
pisanja iz Plodnog polumjeseca, koji je zatim sam sebe eliminirao kao glavno središte moći i
inovacija.
Tako je Plodni polumjesec izgubio golemu početnu prednost pred Europom. Zbog
čega je prednost izgubila i Kina? Njezino zaostajanje na prvi je pogled iznenađujuće jer je
Kina imala nedvojbene prednosti: početak proizvodnje hrane gotovo istodobno kad i u
Plodnom polumjesecu; ekološka raznolikost od sjeverne do južne Kine te od obale do visokih
planina Tibetske visoravni, koja je omogućila pojavu raznolikog skupa domaćih biljaka,
životinja i tehnologije; velik i plodan prostor koji prehranjuje najveću regionalnu populaciju
ljudi na svijetu; te okoliš manje suh i ekološki manje osjetljiv od onog u Plodnom
polumjesecu, što omogućuje da u Kini i nakon gotovo 10.000 godina još postoji produktivno
intenzivno poljodjelstvo - iako su problemi okoliša danas veći i ozbiljniji nego što su u
zapadnoj Europi.
Te prednosti i rani početak omogućili su srednjovjekovnoj Kini da bude svjetski
predvodnik u tehnologiji. Dugi popis važnih tehnoloških izuma u Kini uključuje lijevano
željezo, kompas, barut, papir, tiskarstvo, te mnoge druge inovacije koje smo prije spominjali.
Kina je bila svjetski predvodnik i glede političke moći, navigacije te nadzora nad morima.
Početkom 15. stoljeća Kina je slala flote s blagom, a u svakoj floti bile su stotine brodova
dugih i do 120 metara, s ukupnom posadom i do 28.000 ljudi, preko Indijskog oceana i sve do
istočne obale Afrike desetljećima prije nego što su tri mala Kolumbova broda preplovila uski
Atlantski ocean i stigla na istočnu obalu Amerike. Zbog čega kineski brodovi nisu nastavili
ploviti oko južnog rta Afrike prema zapadu, te kolonizirali Europu prije nego što su tri mala
broda Vasca da Game obišla Rt dobre nade prema istoku i pokrenula europsku kolonizaciju
istočne Azije? Zbog čega kineski brodovi nisu preplovili Tihi ocean i kolonizirali zapadnu
obalu Amerike? Zbog čega je, ukratko, Kina izgubila tehnološku prednost pred, prije toga
zaostalom, Europom?
Nestanak kineskih flota s blagom pruža nam jedno tumačenje. Sedam od tih flota
isplovilo je iz Kine između 1405. i 1433. Zatim su njihove plovidbe prekinute zbog tipične
zablude lokalne politike kakva se može dogoditi bilo gdje u svijetu: borba za moć među
dvjema frakcijama bila je poistovjećena sa slanjem brodova i zapovijedanjem flotama. Zato
je, kad je prevladala, jedna frakcija zaustavila slanje flota, zatim zatvorila brodogradilišta te
zabranila plovidbu oceanom. Ta epizoda podsjeća na legislativu kojom je zaustavljen razvoj
javne električne rasvjete u Londonu 1880-ih, na izolacionizam SAD-a između Prvog i Drugog
svjetskog rata, te bilo koje druge loše poteze u bilo kojoj državi - potaknute lokalnim
političkim pitanjima. No u slučaju Kine postojala je bitna razlika: cijela regija bila je politički
ujedinjena. Jedna odluka zaustavila je plovidbu flota u cijeloj Kini. Ta jedna, privremena
odluka, postala je ireverzibilna jer su nestala brodogradilišta iz kojih bi novi brodovi zaplovili
i tako dokazali ludost te privremene odluke, te služili kao žarišta za gradnju drugih
brodogradilišta.
Usporedimo sad ta zbivanja u Kini s onim što se dogodilo kad su istraživačke flote
počele ploviti iz politički fragmentirane Europe. Kristofor Kolumbo, po rođenju Talijan,
priklonio se francuskom vojvodi od Anjona, a zatim portugalskom kralju. Kad mu je taj kralj
odbio dati brodove za istraživanje zapada, Kolumbo se obratio vojvodi od Medine-Sedonia, no
i on ga je odbio; zatim vojvodi Medine-Celi, koji ga je također odbio; te napokon kralju i
kraljici Španjolske, koji su odbili Kolumbov prvi zahtjev, no na kraju su mu odobrili
ponovljeni zahtjev. Da je Europa bila ujedinjena pod bilo kojim od prva tri vladara, možda bi
njezina kolonizacija obiju Amerika završila kao mrtvorodenče.
Zapravo, baš zato što je Europa bila fragmentirana, Kolumbo je u petom pokušaju
uspio uvjeriti jednog od više stotina europskih vladara da ga podupru. Kad je Španjolska tako
pokrenula europsku kolonizaciju Amerike, druge države Europe vidjele su kako blago dotječe
u Španjolsku, pa ih se još šest uključilo u kolonizaciju Amerike. Slično se zbivalo s brojnim
drugim inovacijama u Europi: topovima, električnom rasvjetom, tiskarstvom, malim vatrenim
oružjem itd. Svaka od tih inovacija bila je isprva zanemarena ili su joj se u nekim dijelovima
Europe čak suprotstavljali zbog nesnošljivosti, no kad bi jednom bila prihvaćena na jednom
području, na kraju bi se proširila diljem Europe.
Te posljedice nejedinstva Europe u oštrom su kontrastu s posljedicama jedinstva
Kine. Kineski sud povremeno bi odlučio zaustaviti i druge aktivnosti osim pomorske
navigacije: zabranio je razvoj složenog tkalačkog stroja na vodeni pogon, došao je na rub
industrijske revolucije u 14. stoljeću i zatim se vratio korak unatrag, razorio i gotovo dokinuo
mehaničke satove nakon što je Kina bila svjetski predvodnik u izradi satova, a nakon 15.
stoljeća je i općenito odustao od mehaničkih sprava i tehnologije. Ti potencijalno štetni učinci
jedinstva pokazali su se opet i u modernoj Kini, osobito tijekom ludila Kulturne revolucije
1960-ih i 1970-ih, kad su zbog odluka jednog ili samo nekoliko političkih voda na pet godina
zatvoreni školski sustavi u cijeloj zemlji.
I učestalo jedinstvo Kine i trajno nejedinstvo Europe imaju dugu povijest. Najplodnija
područja moderne Kine bila su prvi put politički ujedinjena 221. pr. Kr., a takva su ostala
gotovo do danas. Kina je od početaka pismenosti imala samo jedan sustav pisanja, jedan
prevladavajući jezik kroz vrlo dugo razdoblje, te znatno kulturno jedinstvo tijekom dvije tisuće
godina. Nasuprot tome, Europa se nikad nije primakla ni blizu političkom jedinstvu: u 14.
stoljeću još je bila rascjepkana u tisuću neovisnih državica, 1500. u 500 državica, a na
minimum od 25 država pala je 1980-ih, te u času kad pišem ovu rečenicu narasla opet na
gotovo 40 država. U Europi se još uvijek govori 45 jezika, od kojih svaki ima svoju
modificiranu abecedu, a europska kulturalna raznolikost je još veća. Neslaganja koja i danas
onemogućuju i najskromnije pokušaje ujedinjenja Europe kroz Europsku uniju (EU)
simptomatična su za prirođenu privrženost Europe nejedinstvu.3
Zato je pravi problem pri razumijevanju gubitka političke i tehnološke prednosti Kine
pred Europom u tome da shvatimo kronično jedinstvo Kine te kronično nejedinstvo Europe.
Zemljovidi (vidi 443. str.) nam opet ukazuju na odgovor. Europa ima vrlo razvedenu obalu s
pet velikih poluotoka koji su prema svojoj izoliranosti slični otocima, a svaki je razvio
neovisne jezike, etničke skupine i vlade: Grčka, Italija, Španjolska, Danska i
Norveška/Švedska. Obala Kine mnogo je manje razvedena, a samo je obližnji Korejski
poluotok zadobio zasebnu važnost. Europa ima dva otoka (Britaniju i Irsku), dovoljno velika
da održe političku neovisnost, vlastite jezike i etnicitet, a jedan od tih
3
Knjiga je prvi put objavljena 1997. godine (op. prev.).
Usporedba morske obale Kine i Europe, prikazana u mjeri (istom ljestvicom veličine). Uočite da je europska obala
mnogo razvedenija i uključuje više velikih poluotoka te dva velika otoka.
otoka (Britanija) dovoljno je velik i dovoljno blizu europskog kopna da igra ulogu glavne
neovisne europske sile. No čak i dva najveća otoka Kine, Tajvan i Hainan, površinom su
manji od polovice Irske; ni jedan nije predstavljao bitnu neovisnu silu sve do osamostaljenja
Tajvana prije nekoliko desetljeća; a geografska izoliranost Japana činila ga je sve donedavno
mnogo više politički izoliranim od kontinenentalnog kopna Azije nego što je bila Britanija u
odnosu na Europu. Europa je visokim planinskim lancima (Alpe, Pireneji, Karpatsko gorje te
norveške granične planine) razdijeljena u neovisne lingvističke, etničke i političke jedinice,
dok planine u Kini istočno od Tibetske visoravni predstavljaju mnogo slabije barijere. Središnje
kinesko kopno od zapada prema istoku povezano je s dva duga i plovna riječna sustava s
plodnim aluvijalnim dolinama (sustav rijeka Yangtze i Huang He), a kineski sjever i jug
spojeni su relativno prohodnim putovima (uključujući i kanale) koji povezuju ta dva riječna
sustava. Zbog toga su Kinom vrlo rano zagospodarile dvije velike geografske jezgre visoke
produktivnosti, koje su međusobno bile tek slabo razdvojene i na kraju su se stopile u jednu
golemu jezgru. Dvije najveće europske rijeke, Rajna i Dunav, manje su i međusobno povezuju
mnogo manji dio Europe. Za razliku od Kine, Europa ima brojne raštrkane jezgre, koje nisu
dovoljno velike da bi na dulje vrijeme mogle dominirati drugim područjima, a svaka od tih
jezgri predstavlja središte kronično neovisnih država.
Kad je Kina napokon ujedinjena 221. pr. Kr., nijedna druga neovisna država nije više
mogla nastati i dulje potrajati na području Kine. Iako je nakon 221. pr. Kr. bilo nekoliko
razdoblja nejedinstva, ona su uvijek završavala ponovnim ujedinjenjem. No Europu nisu uspjeli
ujediniti ni tako odlučni osvajači kao što su bili Karlo Veliki, Napoleon i Hitler; čak ni
Rimsko Carstvo na svom vrhuncu nije uspjelo nadzirati više od polovice površine Europe.
Dakle, geografska povezanost uz postojanje tek skromnih unutarnjih barijera, pružili su
Kini početnu prednost. Sjeverna Kina, južna Kina, obala te unutrašnjost pridonijele su
različitim domaćim biljkama, životinjama, tehnologijom i kulturnim obilježjima konačnom
ujedinjenju Kine. Primjerice, uzgoj prosa, tehnologija bronce i pismo nastali su u sjevernoj
Kini, a uzgoj riže i tehnologija lijevanog željeza nastali su u južnoj Kini. U najvećem dijelu
ove knjige naglašavao sam širenje tehnologije do kojeg dolazi kad ne postoje ozbiljne barijere.
No povezanost Kine na kraju se pretvorila u nedostatak, jer su pojedinačne odluke jednog
despota mogle (a više puta i uspjele) zaustaviti inovacije. Nasuprot tome, geografska
balkanizacija Europe omogućila je nastanak više stotina neovisnih državica koje se međusobno
natječu i služe kao središta inovacija. Ako jedna država nije podržala razvoj neke određene
inovacije, druga je država to učinila; što je susjedne države nagnalo da jednako postupe ili da
počnu ekonomski zaostajati. Barijere u Europi bile su dovoljno moćne da spriječe političko
ujedinjenje, no nedovoljne da spriječe širenje tehnologije i ideja. Za razliku od Kine, u Europi
nikad nije postojao jedan despot koji bi mogao potpuno upravljati njezinom sudbinom.
Te usporedbe navode nas na zaključak da je geografska povezanost imala i pozitivan i
negativan učinak na evoluciju tehnologije. Zbog toga se, dugoročno gledano, tehnologija
mogla razviti najbrže na područjima koja su bila umjereno povezana - ni previše ni premalo.
Tijek razvoja tehnologije u posljednjih tisuću godina u Europi, Kini, a možda i na Indijskom
potkontinentu, jasno nam prikazuje te učinke velike, umjerene i male povezanosti.
Naravno, dodatni čimbenici utjecali su na različit tijek povijesti u različitim dijelovima
Euroazije. Primjerice, Plodni polumjesec, Kina i Europa razlikovali su se prema izloženosti
vječnoj prijetnji barbarskih invazija pastirskih nomada i konjanika iz središnje Azije. Jedna od
tih skupina nomada (Mongoli) uspjela je razoriti drevne sustave navodnjavanja u Iranu i Iraku,
no azijski nomadi nikad nisu uspjeli zavladati šumama zapadne Europe, dalje od ravnica
Mađarske. U čimbenike okoliša ubrajamo i geografski medupoložaj Plodnog polumjeseca,
koji je omogućavao nadzor nad trgovačkim putovima koji su povezivali Europu s Kinom i
Indijom, kao i veliku udaljenost Kine od ostalih naprednih civilizacija Euroazije, zbog čega se
Kina pretvorila u virtualni otok unutar kontinenta. Relativna izoliranost Kine osobito je bitna
za prihvaćanje, a zatim i odbacivanje tehnologija, koje nas tako podsjeća na odbacivanje
tehnologije na Tasmaniji i ostalim otocima (13. i 15. poglavlje). No ova kratka rasprava u
najmanju je ruku ukazala na važnost čimbenika okoliša na razumijevanje kratkoročnih i manje
brojnih povijesnih tokova, kao i za razumijevanje globalnog tijeka povijesti.
Povijest Plodnog polumjeseca i Kine sadrži i zdravu pouku za moderni svijet:
okolnosti se mijenjaju, pa premoć u prošlosti ne jamči i premoć u budućnosti. Moglo bi se
pomisliti da je geografska logika primjenjivana u ovoj knjizi, napokon postala irelevantnom u
modernom svijetu, kad se ideje posvuda trenutno šire internetom, a cargo se rutinski svake noći
avionima prenosi s kontinenta na kontinent. Moglo bi se pomisliti da posve nova pravila
vrijede za natjecanje među narodima svijeta, te da upravo zbog toga nastaju nove velesile npr. Tajvan, Koreja, Malezija i posebice Japan.
No kad bolje promislimo, vidimo da su ta navodno nova pravila tek varijacije na stare
teme. Tranzistor, koji je 1947. izumljen u Bellovu laboratoriju na istoku SAD-a, jest preskočio
12.500 kilometara da bi pokrenuo elektroničku industriju u Japanu - no tranzistor nije uspio
preskočiti mnogo kraću udaljenost da bi pokrenuo industriju u Zairu ili Paragvaju. Države koje
se uspinju na nove vrhunce moći i dalje su one koje su tisućama godina u prošlosti bile dio
starih središta dominacije, koja se temeljila na proizvodnji hrane ili su ponovno naseljene
narodima iz tih središta. Za razliku od Zaira i Paragvaja, Japan i druge nove sile mogle su brzo
iskoristiti tranzistor jer njihovo stanovništvo već ima dugu povijest pismenosti, metalnih
strojeva i centralizirane vlade. Dva najstarija svjetska središta proizvodnje hrane, Plodni
polumjesec i Kina, još uvijek imaju istaknuto mjesto u modernom svijetu, bilo kao izravne
države koje su naslijedile stare (moderna Kina), bilo zbog toga što su ta središta rano utjecala
na sebi susjedna područja (Japan, Koreju, Maleziju i Europu), bilo zbog toga što su njihovi
stanovnici naselili ili kao vladajući sloj osvojili prekomorske zemlje (SAD, Australija, Brazil).
Malo je vjerojatno da će svijetom zavladati stanovnici subsaharske Afrike, australski
Aboridžini ili američki Indijanci. Živimo u debeloj sjeni povijesnih događanja oko 8000. pr.
Kr.
***
Od ostalih čimbenika bitnih za odgovor na Yalijevo pitanje vrlo važno mjesto
zauzimaju kulturni čimbenici i utjecaj pojedinaca. Ljudske kulturne osobine razlikuju se
diljem svijeta. Neke od tih kulturnih varijacija nedvojbeno su posljedica varijacija okoliša, a o
mnogim takvim primjerima u ovoj sam knjizi već raspravljao. No bitno pitanje tiče se moguće
važnosti lokalnih kulturnih čimbenika koji nisu povezani s okolišem. Neko minorno kulturno
svojstvo može nastati zbog trivijalnih, privremenih i lokalnih razloga, zatim postati fiksirano,
te društvo učiniti sklonijim da donosi neke važnije kulturalne odluke, kao što nam sugerira
primjena teorije kaosa u drugim znanstvenim disciplinama. Takvi kulturološki procesi dio su
onih "karata iz rukava" povijesti, koji povijest čine nepredvidljivom.
Kao jedan primjer, u 13. poglavlju spomenuo sam QWERTY tipkovnicu. Isprva je
prihvaćena, među mnogim drugim ponuđenim dizajnima, zbog trivijalnih specifičnih razloga
koji su se ticali prvotnog načina proizvodnje pisaćih strojeva u Americi 1860-ih, zatim
pristupa prodavača pisaćih strojeva, odluke izvjesne gospođice Longley koja je u Cincinnatiju
osnovala "Shorthand and Typewriter Institute", te uspjeha njezina najboljeg učenika, Franka
McGurrina, koji je u strojopisnom nadmetanju 1888. (koje je imalo velik publicitet) uvjerljivo
porazio Louisa Tauba, koji nije tipkao na QWERTY tipkovnici gospođice Longley. Tijekom
bilo kojeg od brojnih stadija između 1860-ih i 1880-ih, mogla je pasti odluka da se izabere
neka druga tipkovnica; nikakve posebne okolnosti u Americi nisu govorile u prilog baš
QWERTY tipkovnici. No kad je odluka jednom donesena, QWERTY tipkovnica tako se
čvrsto ukorijenila, da je stotinu godina poslije prihvaćena i pri dizajnu računala. Podjednako
trivijalni specifični razlozi, sad izgubljeni u dalekoj prošlosti, možda su bili u pozadini
činjenice da su Sumerani usvojili brojčani sustav koji se temeljio na broju 12, a ne na broju 10
(iz čega korijen vuku naši današnji sati od 60 minuta, dani od 24 sata, godine s 12 mjeseci, te
krugovi s 360 stupnjeva), za razliku od vrlo raširenog brojčanog sustava u Srednjoj Americi,
koji se temeljio na broju 20 (pa su zato ti narodi imali kalendar s dva konkurentna ciklusa 260 imenovanih dana plus godina od 365 dana).
Te pojedinosti o dizajnu pisaćeg stroja, sata i kalendara nisu utjecale na kompetitivni
uspjeh društava, koja su takav dizajn usvojila. No lako je zamisliti način na koji su mogle
utjecati. Primjerice, da QWERTY tipkovnica iz SAD-a nije bila jednako dobro prihvaćena u
ostatku svijeta - recimo, da su Japan ili Europa prihvatili mnogo učinkovitiju Dvorakovu
tipkovnicu - ta trivijalna odluka iz 19. stoljeća mogla je imati velike posljedice za
kompetitivni položaj američke tehnologije u 20. stoljeću.
Slično tome, proučavanja kineske djece navode nas na zaključak da djeca brže uče
pisati kad vježbaju abecednu transkripciju kineskih fonema (tzv. pinyin), nego kad vježbaju
tradicionalno kinesko pismo, s tisućama znakova. Neki su zaključili da je tradicionalno pismo
nastalo zbog svoje pogodnosti pri razlikovanju brojnih kineskih riječi koje jednako zvuče
(homofone su), ali imaju različita značenja. Da je doista tako, obilje homofona u kineskom
jeziku moglo je imati veliki učinak na ulogu pismenosti u kineskom društvu; no ne čini se
vjerojatnim da je bilo što u okolišu Kine djelovalo kao selekcijski pritisak za odabir jezika
bogatog homofonima. Je li lingvistički ili kulturološki čimbenik odgovoran za inače zbunjujući
neuspjeh bogatih civilizacija Anda da razviju pismo? Je li u okolišu Indije postojalo nešto što
bi poticalo razvoj rigidnih društveno-ekonomskih kasti, s teškim posljedicama za razvoj
tehnologije u Indiji? Je li u okolišu Kine postojalo nešto što bi poticalo razvoj konfucijanske
filozofije i kulturološkog konzervativizma, koji su mogli duboko utjecati i na povijest? Zbog
čega je prozelitistička religija (kršćanstvo i islam) bila pogonska sila kolonizacije i osvajanja
Europljana i stanovnika zapadne Azije, no ne i Kineza?
Ti primjeri ilustriraju širok raspon pitanja koja se odnose na kulturološke
idiosinkrazije, koje nisu povezane s okolišem i isprva su imale slabo značenje, a zatim su se
razvile u utjecajne i dugoročne kulturne osobine. Njihovo značenje predmet je važnog pitanja,
na koje još ne znamo odgovor. Najbolji pristup rješavanju tog pitanja jest usmjeravanje
pozornosti na povijesne obrasce koji ostaju zagonetni nakon što se uzmu u obzir učinci
glavnih čimbenika okoliša.
***
A što je s učinkom idiosinkrastičnih, pojedinačnih osoba? Poznati primjer je neuspio
atentat na Hitlera 20. srpnja 1944., uz istodobni puč u Berlinu. Obje akcije planirali su Nijemci
koji su čvrsto vjerovali da je rat nemoguće dobiti, pa su željeli mir u vrijeme dok je istočna
fronta između njemačke i ruske vojske još ležala uglavnom unutar granica Rusije. Tempirana
bomba u aktovki, postavljena pod stol u dvorani za sastanke, ranila je Hitlera; da je bila
postavljena samo malo bliže njegovoj stolici, možda bi ga i ubila. Da su Hitlera uspjeli ubiti i da
je Drugi svjetski rat tada završio, vjerojatno bi današnji zemljovid istočne Europe, kao i tijek
Hladnog rata, bili bitno drukčiji.
Manje poznata, no još presudnija, bila je prometna nezgoda u ljeto 1930., dvije godine
prije nego što se Hitler dokopao vlasti u Njemačkoj, kad se veliki i teški kamion sudario s
automobilom u kojem je Hitler sjedio na "sjedalu smrti" (desno prednje putničko sjedalo).
Kamion je počeo kočiti u posljednji trenutak, pa je uspio izbjeći da izravno pregazi i smrvi
Hitlerov automobil. Zbog načina na koji je Hitlerova psihopatologija određivala politiku i
uspjeh nacista, Drugi svjetski rat vjerojatno bi poprimio bitno drukčiji tijek da je vozač kamiona
pritisnuo kočnicu samo jednu sekundu poslije.
Uz Hitlera, možemo spomenuti i druge pojedince, čija su idiosinkrastična svojstva
snažno utjecala na povijest: Aleksandar Veliki, August, Buda, Krist, Lenjin, Martin Luther,
car Inka Pachacuti, Muhamed, William Osvajač, Shaka - kralj Zulua, da imenujemo tek
nekolicinu. U kojoj mjeri je svaki od njih doista promijenio slijed događaja, umjesto da bude
"tek" prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme? Jedna je krajnost gledište povjesničara
Thomasa Carlylea: "Univerzalna povijest, povijest onog što je čovjek (sic) na ovom svijetu
postigao, po svojoj biti jest Povijest Velikih Ljudi koji su na tome radili." Druga je krajnost
gledište pruskog državnika Otta von Bismarcka, koji je (za razliku od Carlylea) imao golemo
iskustvo iz prve ruke o unutarnjim mehanizmima odvijanja politike: "Zadaća državnika je da
osluškuje kako Božje stope kroče kroz povijest, te da se pokuša uhvatiti za Njegove skute, dok
On kraj njega prolazi."
Poput kulturoloških idiosinkrazija, pojedinačne idiosinkrazije uvode nasumičnost u tijek
povijesti. Mogu mnoge povijesne događaje učiniti neobjašnjivima s obzirom na djelovanje
sila okoliša ili čak djelovanja bilo kojih uzroka koje se može generalizirati. Međutim, za
potrebe ove knjige, takvi su utjecaji gotovo posve nebitni, jer bi čak i najvatrenijim
zastupnicima teorije Velikog Čovjeka bilo teško globalni tijek povijesti objasniti djelovanjem
malog broja Velikih Ljudi. Možda je djelovanje Aleksandra Velikog potaknulo i pomoglo
usmjeriti tijek povijesti država zapadne Euroazije, koje su već bile pismene, proizvodile hranu i
bile opremljene željezom, u vrijeme kad su u Australiji postojala samo nepismena plemena
lovaca skupljača bez metalnog oruđa. Pa ipak, ostaje otvorenim pitanje koliko su doista brojni
i dugotrajni učinci idiosinkrastičnih pojedinaca na povijest.
Povijest kao disciplinu obično ne smatramo znanošću, nego mnogo bližom
humanističkim disciplinama. U najboljem slučaju, povijest se klasificira kao jedna od
društvenih znanosti, a i među njima slovi kao najmanje znanstvena. Područje koje proučava
vlast i vlade često se naziva "političkom znanošću", a Nobelova nagrada za ekonomiju govori o
"ekonomskoj znanosti", povijesni odjeli na Sveučilištima rijetko (ili nikad) nose naziv "Odjel
za povijesnu znanost". Većina povjesničara sami sebe ne smatraju znanstvenicima, pa je vrlo
oskudno i njihovo obrazovanje na području priznatih znanosti i njihovih metodologija. To
shvaćanje da je povijest tek gomila pojedinosti, sažeto je u brojnim aforizmima: "Povijest je
tek jedna prokleta činjenica za drugom", "Povijest je više-manje besmislena", "Kao što ne
postoji zakon kaleidoskopa, tako ne postoji ni zakon povijesti" itd.
Ne može se poreći da je opća načela teže izvesti iz proučavanja povijesti nego iz
proučavanja putanja planeta. Međutim, meni se te teškoće ne čine fatalnima. Slične teškoće
vrijede i za druge povijesne discipline, čije je mjesto u okviru prirodnih znanosti ipak sigurno,
uključujući astronomiju, klimatologiju, ekologiju, evolucijsku biologiju, geologiju i
paleontologiju. Nažalost, slika znanosti u očima naroda često se temelji na fizici i nekoliko
drugih disciplina sa sličnom metodologijom. Znanstvenici tih disciplina često s neznalačkim
prezirom gledaju na druge znanstvene discipline, u kojima se njihova metodologija ne može
uspješno primijeniti, pa zato moraju razvijati druge metodološke pristupe - primjerice, tako
gledaju i na moje znanstvene discipline, ekologiju i evolucijsku biologiju. No sjetite se da riječ
"znanost" označuje "znanje" (od lat. scire, "znati" te scientia, "znanje") koje trebamo steći
primjenom bilo koje metode koja je za određeno područje znanja najprimjerenija. Zato
suosjećam s onima koji proučavaju ljudsku povijest jer znam s kakvim se teškoćama susreću.
Povijesne znanosti u širem smislu (uključujući astronomiju i slične discipline) imaju
mnoga zajednička svojstva po kojima se razlikuju od nepovijesnih znanosti kao što su fizika,
kemija i molekularna biologija. Htio bih istaknuti samo četiri takva svojstva: metodologija,
uzročnost, predviđanje i kompleksnost.
Glavna metoda stjecanja znanja u fizici jest laboratorijski pokus, pri kojem se
manipulira parametrom čiji nas učinak zanima, pritom izvode usporedni kontrolni pokusi u
kojima se dotični parametar održava konstantnim, a zatim se ponovi (replicira) i
eksperimentalna manipulacija i kontrolni pokus pa se dobiju kvantitativni podaci. Ta
strategija, koja je djelotvorna i u kemiji i u molekularnoj biologiji, u očima mnogih ljudi
toliko je poistovjećena sa znanošću samom da se često tvrdi kako je pokus bit znanstvene
metode. No laboratorijski pokus očito ima malu ili nikakvu ulogu u mnogim povijesnim
znanostima. Ne možemo prekinuti oblikovanje galaksije, zaustaviti ili pokrenuti olujne
vjetrove ili ledena doba, eksperimentalno istrijebiti grizlije u nekoliko nacionalnih parkova ili
ponoviti tijek evolucije dinosaura. Umjesto toga, u tim povijesnim znanostima znanje moramo
prikupljati drugim sredstvima, kao što su promatranje, usporedba i tzv. prirodni pokusi (o
kojima ću više reći malo poslije).
Povijesne znanosti bave se lancima izravnih i krajnjih uzroka. U najvećem su dijelu
fizike i kemije, sami pojmovi "krajnji uzrok", "svrha" i "funkcija" besmisleni; no baš ti pojmovi
ključni su za razumijevanje živih sustava općenito, a ljudskih aktivnosti posebno. Primjerice,
evolucijski biolog koji proučava arktičke zečeve čije krzno ljeti postaje smeđe, a zimi je
bijelo, neće se zadovoljiti otkrivanjem običnih izravnih uzroka boje krzna u smislu
molekularne strukture i puteva biosinteze molekula pigmenata u krznu. Mnogo važnija pitanja
tiču se funkcije (kamuflaža pred grabežljivcima?) i krajnjeg uzroka (prirodna selekcija, koja je
počela postojanjem predačke populacije zečeva kojima se boja krzna sezonski mijenjala?).
Slično tome, povjesničar Europe neće se zadovoljiti opisom stanja Europe 1815. ili 1915., čiji
bi glavni zaključak bio da je upravo ostvaren mir nakon skupog paneuropskog rata. Shvatiti
različite lance zbivanja koji su doveli do tih dvaju mirovnih sporazuma ključno je da bi se
shvatilo zbog čega je još skuplji paneuropski rat ponovno izbio već nekoliko desetljeća nakon
1918., no ne i nakon 1815. Ali kemičari ne pripisuju svrhu ni funkciju sudaru dviju molekula
plina, niti tragaju za krajnjim uzrokom tog sudara.
Sljedeća razlika povijesnih i nepovijesnih znanosti tiče se predviđanja. U kemiji i fizici
je presudni test razumijevanja nekog sustava to može li se uspješno predvidjeti njegovo
buduće ponašanje. Ponovno, fizičari su skloni s omalovažavanjem gledati na evolucijsku
biologiju i povijest, jer im se čini da te discipline ne mogu proći na tom testu. U povijesnim
znanostima, mogu se pružiti objašnjenja a posteriori (npr. zbog čega je udar asteroida u
Zemlju prije 66 milijuna godina izazvao izumiranje dinosaura, no ne i mnogih drugih vrsta),
no a priori predviđanja mnogo su teža (ne bismo sigurno znali koje će vrste izumrijeti, da se
pritom ne vodimo dokazima o posljedicama nekog stvarnog događaja u prošlosti). Međutim,
povjesničari i znanstvenici povijesnih disciplina i postavljaju i testiraju predvidajuće
pretpostavke o tome što će nam buduća otkrića reći o prošlim događajima.
Svojstva povijesnih sustava koja pokušaje predviđanja čine zamršenima, mogu se
opisati na nekoliko načina. Može se istaknuti da su i ljudska društva i dinosauri krajnje
složeni, te karakterizirani mnoštvom neovisnih varijabli koje međusobno povratno djeluju
jedne na druge. Zato i male promjene na nižoj razini organizacije mogu dovesti do pojave
slučajnih promjena na višoj razini. Tipični primjer je učinak one reakcije pri kočenju vozača
kamiona, pri prometnoj nezgodi umalo kobnoj za Hitlera 1930., na živote stotina milijuna
ljudi koji su u Drugom svjetskom ratu ubijeni ili ranjeni. Iako se većina biologa slaže da su
biološki sustavi u krajnjoj liniji posve određeni svojim fizikalnim svojstvima te da se
pokoravaju zakonima kvantne mehanike, sama složenost tih sustava znači, za praktične svrhe,
da se takva deterministička uzročnost nužno ne prevodi u predvidljivost. Poznavanje kvantne
mehanike ne pomaže nam shvatiti zbog čega su uvezeni placentalni grabežljiva istrijebili
brojne vrste tobolčara u Australiji, ni zbog čega su u Prvom svjetskom ratu pobijedili
saveznici, a ne Sile osovine.
Svaki ledenjak, zvjezdana maglica, orkan, ljudsko društvo i biološka vrsta, pa čak i svaka
jedinka i stanica u vrstama koje se spolno razmnožavaju, jedinstveni su entiteti zbog toga što su
izloženi utjecaju mnoštva varijabli te sastavljeni od brojnih i varijabilnih dijelova. Nasuprot
tome, za fizičara su svaka elementarna čestica i svaki izotop kao pojedinačni entiteti
međusobno identični, kao što su za kemičara molekule. Zato fizičari i kemičari mogu
postavljati univerzalne determinističke zakone na makroskopskoj razini, no biolozi i
povjesničari mogu opisati samo statističke trendove. Uz veliku vjerojatnost da ću biti u pravu,
mogu predvidjeti da će, od sljedećih tisuću beba rođenih u Medicinskom centru Sveučilišta u
Kaliforniji, najmanje 480, a najviše 520 biti dječaci. No nikako nisam mogao unaprijed znati da
će oba moja djeteta biti dječaci. Slično tome, povjesničari su uočili kako je vjerojatnost da se
plemenska društva razviju u poglavarije veća, ako su lokalne populacije dovoljno velike i
dovoljno "guste" te ako postoji potencijal za stvaranje viška hrane. No svaka takva lokalna
populacija ima jedinstvena obilježja, pa su tako poglavarije doista i nastale na visoravnima
Meksika, Gvatemale, Perua i Madagaskara, no nisu nastale na visoravnima Nove Gvineje ili
Guadalkanala.
Još jedan način opisivanja kompleksnosti i nepredvidljivosti povijesnih sustava,
unatoč njihovoj krajnjoj determiniranosti, jest da se istakne kako dugi lanci uzroka mogu
krajnje učinke odvojiti od krajnjih uzroka koji leže izvan dosega znanosti. Primjerice,
dinosaure je mogao istrijebiti udar asteroida čija je orbita bila posve određena zakonima
klasične mehanike. No da je neki paleontolog živio prije 67 milijuna godina, ne bi mogao
predvidjeti nadolazeći nestanak dinosaura, jer su asteroidi predmet znanstvene discipline koja
se inače jako malo tiče biologije dinosaura. Slično tome, malo ledeno doba od 1300. do 1500.
n. e. pridonijelo je izumiranju Vikinga na Grenlandu, no povjesničar (a vjerojatno čak ni
moderni klimatolog) nije mogao unaprijed predvidjeti pojavu malog ledenog doba.
Dakle, teškoće s kojima se povjesničari susreću pri utvrđivanju uzročno-posljedičnih
odnosa u povijesti ljudskih društava u općim su crtama slične teškoćama s kojima se susreću
astronomi, klimatolozi, ekolozi, evolucijski biolozi, geolozi i paleontolozi. U različitoj mjeri,
svaka od tih disciplina pati od nemogućnosti obavljanja repliciranih i kontroliranih pokusa, od
kompleksnosti koja je posljedica mnoštva varijabli, od posljedične jedinstvenosti svakog
sustava, od nemogućnosti postavljanja univerzalnih zakona, te od otežanog predviđanja
slučajnih svojstava i budućeg ponašanja. Predviđanje u povijesti, kao i u drugim povijesnim
znanostima, najlakše je obaviti za veliki prostor i za dugo razdoblje, kad se međusobno "izglade
i stope u prosjek" jedinstvena obilježja milijuna kratkotrajnih događaja na malom prostoru. Baš
kao što sam mogao predvidjeti omjer spolova za tisuću novorođenčadi, no ne i spolove
vlastite djece, povjesničar može prepoznati čimbenike koji globalni ishod sukoba društava
Amerike i Euroazije čine neizbježnim nakon 13.000 godina zasebnog razvoja, no isto tako ne
može predvidjeti rezultat izbora američkog predsjednika za 1960. Pojedinosti toga što je koji
kandidat rekao tijekom jedne televizijske debate u listopadu 1960. mogli su omogućiti izbornu
pobjedu Nixona umjesto Kennedyja, no nema tih pojedinosti (tko je što rekao) koje su mogle
zaustaviti europsko pokoravanje američkih Indijanaca.
Kako se proučavatelji ljudske povijesti mogu okoristiti iskustvom znanstvenika u
ostalim povijesnim disciplinama? Među dokazano korisne metodologije ubrajamo
komparativnu metodu i tzv. prirodne pokuse. Ni astronomi koji proučavaju nastanak galaksija
ni povjesničari ne mogu sustavima koje proučavaju manipulirati u kontroliranim
laboratorijskim pokusima, no i jedni i drugi mogu iskoristiti prednost prirodnih pokusa, tako
što će usporediti sustave koji se razlikuju prema postojanju ili nepostojanju (ili prema jakom ili
slabom učinku) nekog pretpostavljenog uzročnog čimbenika. Primjerice, epidemiolozima je
zabranjeno da u pokusne svrhe ljudima daju velike količine soli, no oni i dalje mogu odrediti
učinke pretjeranog unosa soli u organizam, uspoređujući skupine ljudi koje se već međusobno
jako razlikuju po unosu soli; a kulturni antropolozi ne mogu stoljećima različitim resursima
opskrbljivati različite ljudske skupine, no još uvijek mogu proučavati dugoročne učinke obilja
resursa na jedno društvo, npr. uspoređujući nedavne populacije Polinezije koje su živjele na
otocima s različito bogatim prirodnim okolišem. Osim jednostavnih usporedbi pet naseljenih
kontinenata, pri proučavanju ljudske povijesti imamo na raspolaganju brojne prirodne pokuse.
Mogu se također usporediti veliki otoci, na kojima su se u izolaciji razvijala složena društva
(npr. Japan, Madagaskar, Hispaniola američkih Indijanaca, Nova Gvineja, Havaji itd.), kao i
društva na stotinama manjih otoka te regionalna društva u okviru svakog kontinenta.
Prirodni pokusi na bilo kojem području, bila to ekologija ili ljudska povijest, po svojoj
su naravi izloženi potencijalnoj metodološkoj kritici, kojoj pripadaju zamršeni učinci prirodne
varijabilnosti dodatnih varijabli (osim one koja nas trenutačno zanima) te problemi pri
izvođenju zaključaka o uzročnosti, na temelju uočenih korelacija između varijabli. Za neke je
povijesne znanosti ta vrsta metodoloških problema već opsežno i detaljno raspravljena i
analizirana. Osobito epidemiologija, izvođenje zaključaka o ljudskim bolestima na temelju
usporedbe skupina ljudi (često kroz retrospektivne povijesne studije), već odavno uspješno
koristi formalizirane postupke za rješavanje problema sličnih onima s kojima se suočavaju
povjesničari ljudskih društava. I ekolozi su mnogo pozornosti usmjerili na probleme vezane
uz prirodne pokuse, jer je to metodologija na koju se moraju osloniti u brojnim slučajevima u
kojima bi izravne eksperimentalne intervencije (za manipuliranje relevantnim ekološkim
varijablama) bile nemoralne, nezakonite ili nemoguće. Evolucijski biolozi odnedavno razvijaju
sve sofisticiranije metode za izvođenje zaključaka iz usporedbi različitih biljaka i životinja
čiju evolucijsku povijest poznajemo.
Ukratko, priznajem da je mnogo teže shvatiti ljudsku povijest nego probleme u
znanstvenim disciplinama u kojima povijest nije bitna i u kojima djeluje mnogo manji broj
pojedinačnih varijabli. Pa ipak, danas postoje uspješne metodologije za analizu povijesnih
problema u barem nekoliko povijesnih disciplina. Zato je općenito priznato da povijest
dinosaura, zvjezdanih maglica i ledenjaka pripada području znanosti, a ne području
humanističkih disciplina. No introspekcija nam omogućuje mnogo dublji uvid u ponašanje
drugih ljudi, nego u ponašanje dinosaura. Zato ja optimistički vjerujem da proučavanje ljudskih
društava može biti jednako znanstveno kao i proučavanje dinosaura - te da će takva
istraživanja biti vrlo korisna našem današnjem društvu, poučivši nas što je oblikovalo
nastanak modernog svijeta te što bi moglo oblikovati našu budućnost.
Zahvale
Sa zadovoljstvom priznajem doprinos mnogih ljudi ovoj knjizi. Moji učitelji u školi Roxbury
Latin prvi su mi pokazali kako povijest može biti fascinantna. Već iz same učestalosti
citiranja njihovih iskustava, jasno vidite koliko dugujem brojnim prijateljima na Novoj
Gvineji. Jednako mnogo dugujem (a ujedno sam ih dužan razriješiti bilo kakve odgovornosti
za vlastite pogreške) brojnim prijateljima znanstvenicima i kolegama, koji su mi strpljivo
tumačili suptilne pojedinosti svojih predmeta i disciplina te čitali prethodne verzije teksta ove
knjige. Posebice moram istaknuti da su rukopis cijele knjige pročitali Peter Bellwood, Kent
Flannery, Patrick Kirch i moja supruga Marie Cohen, te da su po nekoliko poglavlja pročitali
Charles Heiser Jr., David Keightley, Bruce Smith, Richard Yarnell i Daniel Zohary.
Prethodne verzije nekih poglavlja tiskane su kao članci u časopisima Discover i Natural
History. Pri terenskom radu na otocima Tihog oceana, financijsku pomoć su mi pružili:
National Geographic Society, World Wildlife Fund te Kalifornijsko sveučilište u Los
Angelesu. Imao sam sreću da su moji agenti bili John Brockman i Katinka Matson, te da su mi
pomoćnice pri istraživanju i tajnice bile Lori Iversen i Lori Rosen, ilustratorica Ellen Modecki,
a urednici Donald Lamm (izdavačka kuća W. W. Norton), Neil Belton i Will Sulkin
(izdavačka kuća Jonathan Cape), Willi Kohler (izdavačka kuća Fischer), Marc Zabludoff te
Mark Wheeler i Polly Shulman (časopis Discover), te Ellen Goldensohn i Alan Ternes
(časopis Natural History).
Upute za daljnje čitanje
Ove upute su za one koji žele pročitati više. Zato, osim ključnih knjiga i radova u
časopisima, prednost dajem radovima koji sadrže obuhvatne popise starije literature.
PROLOG
Za većinu poglavlja ove knjige važan je izvor golemi kompendij frekvencije ljudskih
gena (Cavalli-Sforza i dr. 1994). Ta važna knjiga gotovo da je povijest svega o svakome, jer
autori prikaz svakog kontinenta počinju sažetim prikazom geografije, ekologije i okoline
kontinenta, nakon čega opisuju prapovijest, povijest, jezike, antropologiju i kulturu dotičnih
naroda. Slična po sadržaju, no pisana za širu publiku, knjiga je koju su napisali Luigi Luca
Cavalli-Sforza i Francisco Cavalli-Sforza (Cavalli-Sforza i Cavalli-Sforza 1995).
Daljnji pogodan izvor podataka je niz od pet svezaka pod naslovom Ilustrirana povijest
čovječanstva (The Illustrated History of Humankind Burenhult 1993-1994) - naslovi svezaka
su: Prvi ljudi (The first humans), Ljudi kamenog doba (People of the Stone Age), Civilizacije
Starog svijeta (Old World Civilizations), Civilizacije Novog svijeta i Tihog oceana (New
World and Pacific Civilizations) i Tradicionalne zajednice danas (Traditional Peoples Today).
Nekoliko serija svezaka koje objavljuje Cambridge University Press (Cambridge,
Engleska - datumi tiskanja su različiti), opisuju povijest zasebnih područja ili razdoblja. Jedan
niz čine knjige pod naslovom Kembrička povijest o X (The Cambridge History of X), pri čemu
X predstavlja različite stvari: Afriku, ranu središnju Aziju, Kinu, Indiju, Iran, islam, Japan,
Latinsku Ameriku, Poljsku i jugoistočnu Aziju. Drugi niz su knjige pod naslovom Kembrička
enciklopedija o X (The Cambridge Encyclopedia of X), pri čemu X predstavlja: Afriku, Kinu,
Japan, Latinsku Ameriku i Karibe, Rusiju i bivši Sovjetski Savez, Australiju, Srednji istok i
sjevernu Afriku, te Indiju, Pakistan i susjedne zemlje. Ostali nizovi knjiga obuhvaćaju: antičku
povijest (The Cambridge Ancient History), srednjovjekovnu povijest (The Cambridge
Medieval History), modernu povijest (The Cambridge Modem History), ekonomsku povijest
Europe (The Cambridge Economic History of Europe) i ekonomsku povijest Indije (The
Cambridge Economic History of India).
Tri enciklopedijska prikaza jezika svijeta napisali su: Barbara Grimes (1996), Merritt
Ruhlen (1987) te Voegelin i Voegelin (1977).
Medu općim usporedbenim prikazima povijesti ističe se Arnold Toynbee (1934-1954).
Izvrsnu povijest euroazijske civilizacije, posebice zapadne euroazijske civilizacije, napisao je
William McNeill (1991). Isti autor napisao je knjigu (McNeill, 1979) Povijest svijeta (A
World History), koja se unatoč naslovu pretežno bavi zapadnom euroazijskom civilizacijom,
kao i djelo V. Gordona Childea (Childe, 1954). Još jednu komparativnu povijest s naglaskom
na zapadnu Euroaziju napisao je Darlington (1969), biolog koji uočava neke od veza između
povijesti kontinenata i uzgoja biljaka i životinja o kojima i ja raspravljam. Alfred Crosby
napisao je dvije cijenjene knjige o prekomorskom širenju Europljana, s naglaskom na
usporednom širenju biljaka, životinja i zaraznih bolesti. Marvin Harris (1978) i knjiga koju su
uredili Marshall Sahlins i Elman Service (Sahlins i Service, 1960) pružaju nam komparativnu
povijest iz perspektive kulturnih antropologa. Knjiga Ellen Semple (Semple, 1911) primjer je
ranog pokušaja proučavanja utjecaja geografije na ljudska društva. Ostale važne povijesne
studije navedene su u literaturi za poglavlje Epilog. Moja knjiga Treča čimpanza (Diamond,
1992), posebice 14. poglavlje, o komparativnoj povijesti Euroazije i Amerika, polazište je za
razmišljanja iznesena u ovoj knjizi.
Najpoznatiji (ili najzloglasniji) nedavni prilog raspravi o grupnim razlikama
inteligencije je knjiga Bellova krivulja Richarda Herrnsteina i Charlesa Murraya (Herrnstein i
Murray, 1994).
1. POGLAVLJE
Izvrsne knjige o ranoj ljudskoj evoluciji su: Richard Klein (1989), Roger Lewin
(1989), Paul Mellars i Chris Stringer (1989), Richard Leakey i Roger Lewin (1992), Tab
Rasmussen (1993), Matthew Nitecki i Doris Nitecki (1994) te Chris Stringer i Robin McKie
(1996). Tri popularne knjige posebno se bave neandertalcima: Christopher Stringer i Clive
Gamble (1993), Erik Trinkaus i Pat Shipman (1993) te Ian Tattersall (1995).
Genetički dokazi o podrijetlu ljudi predmet su dvije knjige koje je napisao L. Luca
Cavalli-Sforza (već spomenute u Prologu) te 1. poglavlja moje knjige Treća čimpanza. Za
nedavni napredak u tom području vidi Mountain i Cavalli-Sforza (1994) te Goldstein i dr.
(1995).
Literatura o naseljavanju ljudi u Australiji, Novoj Gvineji, Bismarckovu otočju i
Solomonovim Otocima, te o izumiranju velikih životinja u tim područjima, navedena je uz 15.
poglavlje. Flannery (1995) osobito jasno i jednostavno raspravlja o tome i tumači probleme
vezane uz tvrdnju da su izumrli veliki sisavci Australije živjeli sve do nedavno.
Standardni tekst o kasnom pleistocenu i nedavnim izumiranjima velikih životinja
napisali su Martin i Klein (1984). Novije podatke daju Klein (1992) i Stuart (1991). Steadman
(1995) sažeto prikazuje novije dokaze da su valovi izumiranja pratili ljudsko naseljavanje na
otoke Tihog oceana.
Popularni prikazi naseljavanja obiju Amerika, pratećeg izumiranja velikih sisavaca, te
suprotstavljenih mišljenja o tome su: Fagan (1987) i 18. poglavlje moje knjige Treća
čimpanza - oba rada citiraju opsežnu literaturu. U knjizi koju je uredio Ronald Carlisle
(Carlisle, 1988), J. M. Adovasio i suradnici napisali su poglavlje o dokazima postojanja ljudi
prije razdoblja Clovis, na nalazištu Meadowcroft. Vidi i radove C. Vancea Haynesa mlađeg,
stručnjaka za Clovis horizont i opisana nalazišta prije kulture Clovis (Haynes, 1992, 1993). Za
nalazište Pedra
Furada vidi Guidon i Delibrias (1986) i Meltzer i dr. (1994). Ostali radovi važni za
raspravu o razdoblju prije kulture Clovis su: Dillehay (1989), Dillehay i Meltzer (1991),
Dillehay i dr. (1992), Lynch (1990), Hoffecker i dr. (1993) te Roosevelt i dr. (1996).
2. POGLAVLJE
Dvije izvrsne knjige koje se izričito bave kulturološkim razlikama polinezijskih otoka
su: Kirch (1984) i Kirch (1994). O tom problemu opširno piše i u knjizi Petera Bellvvooda
(Bellwood, 1987). Važne knjige o specifičnim otocima Polinezije su: King (1989) o otoku
Chatham; Kirch (1985) o Havajima; Kirch i Sahlins (1992) također o Havajima; Jo Anne Van
Tilburg (1994) i Paul Bahn i John Flenley (1992) o Uskršnjem otoku.
3. POGLAVLJE
Prikaz o tome kako je Pizzaro zarobio Atahualpu temelji se na prikazima očevidaca Pizzarove braće, Hernanda Pizzara i Pedra Pizzara, te Pizzarovih pratioca Miguela de Estetea,
Cristobala de Mene, Ruiza de Arcee i Francisca de Xereza. Za prikaze koje su sastavili
Hernando Pizzaro, Miguel de Estete i Francisco de Xerez, vidi Markham (1872); za prikaz
koji je sastavio Pedro Pizarro, vidi Means (1921); za Cristobala de Menu, vidi Sinclair (1929);
za Ruiza de Arcu vidi Ruiz de Arce (1933). John Hemming izvrsno i temeljito prikazuje
zarobljavanje i proces osvajanja, uz opsežnu bibliografiju (Hemming, 1970). Još uvijek je
izvrsno štivo i klasično djelo povijesnog pisanja iz 19. stoljeća, knjiga koju je napisao
William H. Prescott (Prescott, 1947). Moderni i klasični prikazi španjolskog osvajanja i
pokoravanja Asteka su: Thomas (1993), Prescott (1843). Izravni opis pokoravanja Asteka
napisao je sam Cortes (Cortes, 1969), a i njegovi brojni pratioci (vidi de Fuentes, 1993).
OD 4. DO 10. POGLAVLJA
Za ovih sedam poglavlja o proizvodnji hrane dajem zajednički popis literature, jer se
većina referenci tiče nekoliko poglavlja.
Pet važnih izvota - svi izvrsni i puni činjenica - tiču se pitanja kako je evoluirala
proizvodnja hrane iz životnog stila lovaca skupljača: Kent Flannery (Flannery, 1973), Jack
Harlan (Harlan, 1992), Richard MacNeish (MacNeish, 1992), David Rindos (Rindos, 1984) i
Bruce Smith (Smith, 1995). Važni stariji radovi o proizvodnji hrane općenito su: Ucko i
Dimbleby (1969) i Reed (1977). Carl Sauer (Sauer, 1952) napisao je klasičnu usporedbu
proizvodnje hrane u Starom i Novom svijetu; Erich Isaac (Isaac, 1970) bavi se pitanjima
"gdje, kada i kako?", u vezi s uzgajanjem biljaka i životinja.
Istaknuto djelo o uzgoju biljaka je knjiga koju su napisali Daniel Zohary i Maria Hopf
(Zohary i Hopf, 1993). Ta knjiga pruža najpodrobniji prikaz uzgoja biljaka u svim dijelovima
svijeta. Za svaku bitnu žitaricu koja je rasla u zapadnoj Euroaziji, knjiga sažeto prikazuje
arheološke i genetičke dokaze o njezinu uzgoju i širenju.
U važna djela o uzgoju biljaka ubrajamo knjige koje su uredili: C. Wesley Cowan i
Patty Jo Watson (Cowan i Watson, 1992); David Harris i Gordon Hillman (Harris i Hillman,
1989) te C. Barigozzi (Barigozzi, 1986). Dva vrlo čitljiva popularna prikaza uzgoja biljaka
napisao je Charles Heiser mladi (Heiser, 1985, 1990). Standardno referentno djelo o brojnim
glavnim i manje važnim žitaricama svijeta uredili su J. Smartt i N. W. Simmonds (Smartt i
Simmonds, 1995). Tri izvrsna rada opisuju promjene koje automatski evoluiraju u divljih
biljaka pod utjecajem uzgoja: Blumler i Byrne (1991), Heiser (1988) i Zohary (1984). Mark
Blumler (Blumler, 1992) evaluira dokaze za višestruki uzgoj iste divlje biljne vrste, nasuprot
pojedinačnom nastanku nakon kojeg dolazi do širenja.
Od općih djela koja se tiču i uzgoja životinja, standardno enciklopedijsko referentno
djelo o divljim sisavcima svijeta je Nowak (1991). Juliet Clutton-Brock (Clutton-Brock,
1981) pruža izvrstan sažeti prikaz svih važnih udomaćenih sisavaca. U knjizi koju je uredio I.
L. Mason (Mason, 1984), brojni autori raspravljaju o svakoj važnoj udomaćenoj životinji
zasebno. Knjiga Simona Davisa (Davis, 1987) daje izvrstan prikaz o tome što se može naučiti
iz kostiju sisavaca u arheološkim nalazištima. Juliet Clutton-Brock (Clutton-Brock, 1989)
uredila je knjigu s 31 člankom o tome kako su ljudi uzgojili, okupljali u stada i lovili životinje
diljem svijeta - ili su životinje lovile njih. Postoji i opsežna knjiga o udomaćenim životinjama
na njemačkom jeziku (Herre i Rohrs 1990). Stephen Budiansky (Budiansky, 1992) daje
popularan prikaz o tome kako je uzgoj životinja automatski evoluirao iz odnosa ljudi i
životinja. Andrew Sheratt (Sheratt, 1981) objavio je važan rad o tome kako su se domaće
životinje počelo koristiti za oranje, prijevoz i dobivanje vune i mlijeka.
U prikaze proizvodnje hrane u zasebnim područjima svijeta ubrajamo i zabavnu
detaljnu mini-enciklopediju rimskog poljodjelstva (Plinijeva Prirodna povijest -svezak 17-19;
usporedni latinsko-engleski tekst u izdanju Loeb Classical Library - vidi Plinije 1961); potom
Ammerman i Cavalli-Sforza (1984), koji analiziraju širenje proizvodnje hrane iz Plodnog
polumjeseca na zapad diljem Europe; Barker (1985) i Whittle (1985) za Europu; Henry
(1989) za područja uz istočne obale Sredozemlja; te Yen (1991) za Novu Gvineju. Schafer
(1963) opisuje životinje, biljke i druge stvari koje su uvezene u Kinu u doba dinastije T'ang.
Sljedeća djela su prikazi udomaćivanja biljaka i usjeva u specifičnim područjima svijeta.
Za Europu i Plodni polumjesec: van Zeist i sur. (1991) te Renfrew (1973). Za civilizaciju
Harappa u dolini Inda, te za Indijski potkontinent općenito: Weber (1991). Za usjeve Novog
svijeta: Heiser (1990) i Heiser (1979). Za meksički lokalitet koji nam možda svjedoči o
prijelazu lovaca skupljača u rane zemljoradnike u Mezoamerici: Flannery (1986). Za prikaz
usjeva uzgajanih u Andama u doba Inka, te njihovu moguću današnju uporabu: National
Research Council (1989). Za udomaćivanje biljaka na istoku i/ili jugozapadu SAD: Smith
(1989), Keegan (1987), Ford (1985) i Matson (1991). Smith (1995) raspravlja o
revizionističkom gledištu, koje se temelji na datiranju vrlo malih biljnih uzoraka
akceleratorskom masenom spektrometrijom, da su korijeni poljoprivrede u Amerikama
mnogo mladi nego što se do sada vjerovalo.
Sljedeća djela su prikazi udomaćivanja životinja i stoke u specifičnim područjima svijeta.
Za središnju i istočnu Europu: Bokonyi (1974). Za Afriku: Smith (1992). Za Ande: Wing
(1986).
Djelima o specifičnim važnim usjevima pripadaju sljedeća. Sodestrom i sur. (1987)
sveobuhvatni je multiautorski prikaz trava (skupine biljaka od kojih su nastale naše žitarice,
danas najvažniji svjetski usjevi). Iitis (1983) daje prikaz drastičnih promjena reproduktivne
biologije uključenih u evoluciju kukuruza iz teosinte, njegova divljeg pretka. Wenming (1991)
raspravlja o ranom udomaćivanju riže u Južnoj Kini. Dvije knjige Charlesa Heisera popularni
su prikazi određenih usjeva: Heise (1976) za suncokret i Heiser (1979) za tikvice.
Brojni radovi i knjige bave se prikazima specifičnih vrsta udomaćenih životinja. Loftus i
sur. (1994) koriste dokaznu gradu mitohondrijske DNK da bi pokazali kako su goveda bila
neovisno udomaćena u zapadnoj Euroaziji i na Indijskom potkontinentu. Za konje: CluttonBrock (1992), Meadow i Uerpmann (1986), Kust (1983) i Law (1980). Za svinje: Groves
(1981). Za lame: Flannery, Marcus i Reynolds (1989). Za pse: Olsen (1985). Varner i Varner
(1983) opisuju kako su Španjolci koristili pse pri ratovanju i za ubijanje Indijanaca tijekom
španjolskog osvajanja Amerika. Spinnage (1986) daje prikaz biologije antilopa, pa time i
polazište za razumijevanje zbog čega nijedan od tih naizgled očiglednih kandidata za
udomaćivanje nije bio doista udomaćen. Goodwin (1965) sažeto prikazuje udomaćene vrste
ptica, a Donkin (1989) raspravlja o jednoj od samo dvije vrste ptica udomaćenih u Novom
svijetu.
Napokon, o složenim problemima pri radiokarbonskom datiranju raspravljaju Pearson
(1987), Taylor (1992), Stuiver i sur. (1993), Bowman (1994) i Taylor i sur. (1996).
11. POGLAVLJE.
Za dojmljiv prikaz učinka bolesti na ljudske populacije, ništa se ne može mjeriti s
Tukididovim opisom kuge u Ateni, u 2. knjizi njegovog Peloponeskog rata (dostupno u
brojnim prijevodima).
Tri klasična prikaza uloge bolesti kroz povijest su Zinsser (1935), Smith (1941) i
McNeill (1976). Ova posljednja knjiga, koju je napisao ugledni povjesničar, a ne liječnik,
osobito je utjecala na povjesničare da prepoznaju učinak bolesti, kao što su na sličan način bile
utjecajne i dvije knjige koje je napisao Alfred Crosby (vidi u literaturi za Prolog).
Knjiga koju su napisali Friedrich Vogel i Arno Motulsky (Vogel i Motulsky 1986)
standardni je udžbenik humane genetike, a pogodno je polazište za proučavanje uloge bolesti
pri prirodnom odabiranju ljudskih populacija, te proučavanje razvoja genetičke otpornosti na
specifične bolesti. Anderson i May (1992) daju jasan matematički prikaz dinamike bolesti te
prenošenja i epidemiologije bolesti. Ugledni liječnik-istraživač, MacFarlane Burnet (1953)
napisao je klasično djelo na ovu temu, a noviji popularni prikaz je Karlen (1995).
Knjige i članci koji se specifično bave evolucijom ljudskih zaraznih bolesti su
Cockburn (1967), Cockburn (1977), Williams i Nesse (1991) i Ewald (1994).
Black (1975) raspravlja o razlici između endemskih i akutnih bolesti u pogledu
njihovog učinka i održavanja u malim izoliranim društvima. Fenner (1965) opisuje širenje i
evoluciju mikso-virusa među kunićima u Australiji. Panum (1940) prikazuje kako pojava
akutne epidemijske bolesti u neotpornoj i izoliranoj populaciji brzo ubija ili imunizira cijelu
populaciju. Black (1966) koristi primjere takve epidemije ospica da bi izračunao minimalnu
veličinu populacije potrebnu za održavanje ospica. Dobson (1988) raspravlja kako paraziti
pospješuju vlastito prenošenje i širenje mijenjajući ponašanje domaćina. Cockburn i Cockburn
(1983) prikazuju što o učincima bolesti u prošlosti možemo naučiti analizom mumija.
Što se tiče prikaza učinka bolesti na prethodno neizložene populacije, Dobyns (1983)
prikazuje dokaze u prilog gledištu da su bolesti koje su donijeli Europljani pobile 95% svih
američkih urođenika. Kasnije knjige i članci o toj kontroverznoj pretpostavci su npr. Verano i
Ubelaker (1992), Ramenofsky (1987), Thornton (1987) i Snow (1995). Dva prikaza
desetkovanja populacije Havaja bolestima koje su donijeli Europljani jesu Stannard (1989) i
Bushnell (1993). Rowley (1994) prikazuje kako je epidemija dizenterije u zimi 1902.-1903.
gotovo potpuno istrijebila populaciju Sadlermiut Eskima. O obrnutoj pojavi, umiranju
Europljana zbog bolesti koje su ih pogodile u prekomorskim zemljama, piše Curtin (1989).
Kad su u pitanju prikazi specifičnih bolesti, knjiga Stephena Morsea (Morse 1993) sadrži
brojna vrijedna poglavlja o "novim" virusnim bolestima ljudi; isto vrijedi i za djelo Wilson i
sur. (1995). Sljedeća djela govore o drugim bolestima. O bubonskoj kugi: McEvedy (1988). O
koleri: Longmate (1966). O gripi: Kilbourne (1987) i Webster i sur. (1992). Za bolest Lyme:
Barbour i Fish (1993) te Steere (1994).
O evolucijskoj povezanosti ljudskih parazita malarije: McCutchan i sur. (1984) i
Waters i sur. (1991). O evolucijskoj povezanosti virusa ospica: Norrby i sur. (1985) te Murray
i sur. (1995). Za hripavac: Gross i sur. (1989). Za male boginje: Hopkins (1983), Vogel i
Chakravartti (1966) i Diamond (1990). Za srodne majmunske boginje: Ježek i Fenner (1988).
Za sifilis: Quetel (1990). Za tuberkulozu: Youmans (1979). Povodom tvrdnje da je ljudska
tuberkuloza bila prisutna u urođeničkoj Americi prije dolaska Kolumba - Salo i sur (1994) u
prilog toj tvrdnji, a Stead i sur. (1995) protiv nje.
12. POGLAVLJE
Knjige koje daju opći prikaz pisma i određenih sustava pisanja su Diringer (1982),
Gelb (1963), Sampson (1985), DeFrancis (1989), Senner (1991) i Hooker (1990).
Sveobuhvatni prikaz značajnih sustava pisanja, s ilustracijama tekstova za svaki sustav, daje
nam Diringer (1968). Goody (1977) i Logan (1986) raspravljaju o učinku pismenosti općenito
te alfabeta posebice. O različitim uporabama ranih pisama raspravljaju Postgate i sur. (1995).
Uzbudljive prikaze dešifriranja prethodno nerazumljivih pisama daju Pope (1975),
Coe (1992), Chadvvick (1992), Duhoux, Palaima i Bennet (1989) te Justeson i Kaufman
(1993).
Denise Schmandt-Besserat (1992) u dva sveska izlaže svoju kontroverzu rekonstrukciju
podrijetla sumerskog pisma od glinenih žetona tijekom gotovo 5000 godina. Nissen i sur.
(1994) opisuju mezopotamske pločice koje predstavljaju najranije stadije samog klinastog
pisma. Naveli (1982) opisuje pojavu alfabeta u području istočnog Sredozemlja. Windfuhr
(1970) opisuje važni alfabet Ugarita. Marcus (1992) te Boone i Mignolo (1994) opisuju razvoj
i upotrebu mezoameričkih sustava pisanja. Boltz (1986, 1994) opisuje razvoj i upotrebu pisma
u Kini. Napokon, Klausner (1993) je za djecu opisao kako je Sequoyah razvio Cherokee
silabarij, no taj je prikaz jednako zanimljiv i odraslima.
13. POGLAVLJE
Standardna detaljna povijest tehnologije je djelo Charlesa Singera i suradnika u 8
svezaka (Singer i sur. 1954-1984). Krać povijesni prikazi su Cardwell (1994), Pacey (1990) i
Williams (1987). Buchanan (1994) daje kratku povijest tehnologije s naglaskom na razdoblje
nakon 1700. Mokyr (1990) raspravlja o tome zbog čega je brzina razvoja tehnologije toliko
varijabilna kroz prostor i vrijeme. Basalla (1988) daje evolucijski prikaz tehnološke promjene.
Rogers (1983) sažeto prikazuje moderna istraživanja o prijenosu inovacija, uključujući i
QWERTY tipkovnicu. Holloway (1994) analizira relativni doprinos kopiranja nacrta, difuzije
ideja (špijunažom) te neovisnih izuma u odnosu na razvoj sovjetske atomske bombe.
Najistaknutije među regionalnim prikazima tehnologije jest djelo Josepha Needhama
"Znanost i civilizacija u Kini", od kojeg je nakon 1954. objavljeno 5 volumena u 16 dijelova, a
u pripremi je još više od desetak novih dijelova. Povijest tehnologije u Islamu daju al-Hassan i
Hill (1992), a povijest tehnologije Grčke i Rima daje White (1984).
Dva dojmljiva primjera donekle izoliranih društava koja su usvojila, a potom odbacila
tehnologije potencijalno korisne za takmičenje s drugim društvima jesu primjer odbacivanja
vatrenog oružja u Japanu, nakon što je ono isprva usvojeno 1543. n.e., te primjer odbacivanja
i uništenja velike oceanske flote u Kini nakon 1433. n.e. Primjer Japana opisuje Perrin (1979),
a primjer Kine Levathes (1994). Slične primjere za stanovnike tihooceanskih otoka daje
Rivers (1926).
Članci o povijesti tehnologije mogu se naći u časopisu Technology and Culture, kojeg
kvartalno izdaje Društvo za povijest tehnologije (Society for the History of Technology) još
od 1959. Članci za prvih 20 godišta tog časopisa analizirani su u djelu Staudenmaier (1985).
Specifična područja koja sadrže gradivo za one koje zanima povijest tehnologije su:
električna energija, tekstil i metalurgija. Hughes (1983) raspravlja o socijalnim, ekonomskim,
političkim i tehničkim čimbenicima u elektrifikaciji društava Zapada od 1880. do 1930. Dava
Sobel (1995) opisuje kako je John Harrison razvio satove koji su napokon omogućili točno
određivanje geografske dužine na pučini mora. Berber (1991) opisuje povijest odjeće u
Euroaziji još od njezinih početaka prije više od 9000 godina. Povijest metalurgije u širokim
područjima, ili čak u cijelom svijetu, prikazuju Maddin (1988), Wertime i Muhly (1980),
Penhallurick (1986), Muhly (1973) te Franklin, Olin i Wertime (1978). Metalurgiju u lokalnim
područjima opisuju Tylecote (1987) i Wagner (1993).
14. POGLAVLJE
Klasifikacija ljudskih društava u četiri osnovne kategorije (dtužine, plemena,
poglavarije i države) uvelike se temelji na dvije knjige koje je napisao Elman Service (Service
1962 i 1975). Sličnu klasifikaciju, ali uz različitu terminologiju, daje nam Fried (1967). Tri
bitna pregledna članka o evoluciji država i društava su Flannery (1972), Flannery (1995) i
Wright (1977). Carneiro (1970) tumači da su države nastale kao posljedica ratovanja u
okolnostima pod kojima je obradiva zemlja ekološki ograničavajući čimbenik. Wittfogel
(1957) nastanak dtžava povezuje s opsežnim sustavima navodnjavanja i njihovim upravljanjem.
Sanders, Wright i Adams (1984) objavili su tri eseja, prikazujući različita shvaćanja o nastanku
država, a Adams (1966) je opisao sličnosti i razlike u nastanku država u Mezopotamiji i
Mezoamerici.
Kad su u pitanju studije o evoluciji društava u specifičnim područjima svijeta, izvori za
Mezopotamiju su Adams (1981) i Postgate (1992); za Mezoameriku Blanton i sur. (1981) te
Marcus i Flannery (1996); za Ande, Burger (1992) te Haas i sur. (1987); za američke
poglavarije, Drennan i Uribe (1987); za društva Polinezije, knjige navedene u 2. poglavlju; za
državu Zulu, Morris (1966).
15. POGLAVLJE
Knjige koje opisuju prapovijest i Australije i Nove Gvineje su Thorne i Raymond
(1989), White i O'Connell (1982), Allen i sur. (1977), Smith i sur. (1993) te Flannery (1995).
Prva i treća od tih knjiga raspravljaju i o prapovijesti otoka jugoistočne Azije. Nedavni prikaz
povijesti same Australije je Flood (1989). Neki dodatni, ključni radovi o prapovijesti
Australije su Jones (1979), Roberts i sur. (1990) te Allen i Holdaway (1995). Attenborough i
Alpers (1992) sažeto su prikazali arheologiju, jezike i genetiku Nove Gvineje.
Rasprave o prapovijesti Sjeverne Melanezije (Bismarckovo i Solomonsko otočje,
sjeveroistok i istok Nove Gvineje) mogu se naći u spomenutim knjigama Thornea i
Raymonda, Flanneryja te Allen i sur. Radovi koji nastoje dublje u prošlost pomaknuti prvo
naseljavanje Sjeverne Melanezije su Wickler i Spriggs (1988), Allen i sur. (1988), Allen i sur.
(1989) te Pavlides i Gosden (1994). Dodatne izvore o širenju Austronežana duž obala Nove
Gvineje navodimo uz 17. poglavlje.
O povijesti Australije nakon dolaska Europljana pišu Hughes (1987) i Cannon (1987).
O samim Aboridžinima pišu Broome (1982) i Reynolds (1987). Nevjerojatno detaljnu povijest
Nove Gvineje, od najranijih pisanih zapisa pa do 1902., napisao je u 3 sveska Wichmann
(1909- 1912). Kraći i čitljiviji prikaz sastavio je Souter (1964). Connolly i Anderson (1987)
dirljivo opisuju prve susrete gorštaka Nove Gvineje s Europljanima.
Za detaljne prikaze papuanskih (tj. neaustronezijskih) jezika Nove Gvineje vidi Wurm
(1982) i Foley (1986); za australske jezike vidi u Wurm (1972) i Dixon (1980).
Uvod u literaturu o udomaćivanju biljaka i podrijetlu proizvodnje hrane na Novoj
Gvineji daju nam Golson (1991) i Yen (1991).
Brojni članci i knjige govore o fascinantnom pitanju: zbog čega su trgovački posjeti
Indonežana i stanovnika otoka Torresova prolaza u Australiji doveli do tako neznatnih
kulturoloških promjena? Macknight (1972) raspravlja o posjetama Macassana, a Walker (1972)
analizira veze u području Torresova prolaza. Oba primjera spominju i već spomenute knjige
koje su napisali Flood, White i O'Connell te Allen i suradnici.
Rani prikazi očevidaca o stanovnicima Tasmanije su ponovno tiskani u Plomley
(1983), Plomley (1966) i Duyker (1992). Radovi koji analiziraju učinke izolacije društva
Tasmanije su Jones (1977), Jones (1978), Horton (1979), Walters (1981) i Jones (1995).
Rezultati arheoloških iskapanja Robin Sim na otoku Flinders opisani su u njezinu članku (Sim
1994).
16. I 17. POGLAVLJE
Relevantna djela, već citirana u prethodnim poglavljima, jesu ona o proizvodnji hrane
u istočnoj Aziji (4. do 10. poglavlje), kineskom pismu (12. poglavlje), kineskoj tehnologiji
(13. poglavlje) te općenito o Novoj Gvineji i otočju Bismarck i Solomon (15. poglavlje).
Matisoff (1991) daje prikaz sinotibetskih jezika i njihove šire rodne povezanosti. Akazawa i
Szathmary (1996) i Etler (1992) iznose dokaze o srodničkim odnosima i širenju Kineza i
stanovnika istočne Azije. Thorne i Raymond (1989) opisuju arheologiju, povijest i kulturu
naroda Pacifika, uključujući stanovnike istočne Azije i pacifičkih otoka. Hill i Serjeantson
(1989) objašnjavaju genetiku stanovnika pacifičkih otoka, Aboridžina u Australiji i
stanovnika Nove Gvineje u odnosu na pretpostavljene puteve njihove kolonizacije i njihovu
povijest. Dokaze koji se temelje na gradi zubala iznosi Turner (1987 i 1989).
Kad su u pitanju regionalni prikazi arheologiju, područje Kine opisuju Chang (1987),
Keightley (1983) i Keightley (1987). Elvin (1973) analizira povijest Kine od njezinog
političkog ujedinjenja. Zgodni arheološki prikazi jugoistočne Azije su Higham (1989); za
Koreju, Nelson (1993); za Indoneziju, Filipine i tropsku jugoistočnu Aziju, Bellwood (1985);
za Malajski poluotok, Bellwood (1993); za Indijski potkontinent, Allchin i Allchin (1982); za
otoke jugoistočne Azije i Tihog oceana, uz posebni naglasak na kulturu Lapita, niz od pet
članaka u časopisu Antiquity 63:547-626 (1989) te Kirch (1996); za austronezijsku ekspanziju
u cjelini, Pawley i Ross (1993) te Bellwood (1995).
Irwin (1992) daje prikaz putovanja, navigacije i kolonizacije Polinežana. Datiranje
naselja na Novom Zelandu i u istočnoj Polineziji analiziraju Anderson (1991 i 1995) te Kirch
i Ellison (1994).
18. POGLAVLJE
Brojna dodatna relevantna literatura za ovo poglavlje već je spomenuta u drugim
poglavljima: u 3. poglavlju o osvajanjima carstva Inka i Asteka; od 4. do 10. poglavlja o
udomaćivanju biljaka i životinja; u 11. poglavlju o zaraznim bolestima; u 12. poglavlju o
pismu; u 13. poglavlju o tehnologiji; u 14. poglavlju o političkim institucijama; u 16.
poglavlju o Kini. Pogodne globalne usporedbe datuma početka proizvodnje hrane mogu se
nači u Smith (1995).
Povodom povijesnih putanja sažeto prikazanih u tablici 18.1, neki podaci se (osim u
literaturi citiranoj u ranijim poglavljima) mogu nači u sljedećim izvorima. Za Englesku:
Darvill (1987); za Ande: Haas i sur. (1987), Moseley (1992) i Burger (1992); za Amazoniju:
Roosevelt (1991); za Mezoameriku: Coe (1984a,b); za istok SAD-a: Steponaitis (1986), Smith
(1986), Keegan (1987), Smith (1989), Smith (1990) i Bense (1994). Sažet prikaz urođenika
Sjeverne Amerike daje Kopper (1986), a Smith (1995) raspravlja o kontroverznim stavovima u
pogledu ranog ili kasnog početka proizvodnje hrane u Novom svijetu.
Tko god je sklon vjerovati da je razvoj proizvodnje hrane i društava u Novom svijetu
bio ograničen kulturom ili psihologijom samih urođenika, a ne ograničenjima u pogledu
divljih vrsta dostupnih za udomačivanje, trebao bi pročitati tri prikaza transformacije društava
Indijanaca Velike ravnice nakon dolaska konja: Row (1955), Ewers (1958) te Wallace i
Hoebel (1986).
Kad su u pitanju rasprave o širenju jezičnih porodica u odnosu na uspon proizvodnje
hrane, klasični prikaz za Europu dali su Ammerman i Cavalli-Sforza (1984), a za područje
Austronežana Bellwood (1991). Izvor različitih primjera diljem svijeta su dvije knjige CavalliSforze i suradnika te knjiga Merritta Ruhlena koje smo već citirali u Prologu. Uvod u
kontroverznu literaturu o širenju indoeuropskih jezika daju dvije knjige s oprečnim
interpretacijama: Renfrew (1987) i Mallory (1989). Lantzeff i Pierce (1973) te Lincoln (1994)
opisuju širenje ruskog jezika diljem Sibira.
Kad su u pitanju jezici američkih Indijanaca, danas prevladavajuće gledište izlažu
Campbell i Mithun (1979). Suprotno gledište, prema kojem su svi ti jezici (uz iznimku eskimoaleutskog i na-dene jezika) strpani u amerindijansku porodicu, zastupaju Joseph Greenberg
(Greenberg 1987) i Merritt Ruhlen (Ruhlen 1987).
Littauer i Crouwel (1979) te Piggott (1983) daju standardne prikaze podrijetla i širenja
kotača za transport u Euroaziji.
Knjige o usponu i propasti kolonija Norse Vikinga na Greenlandu i u Americi su Gad
(1971), Marcus (1981), Jones (1986) te Morris i Rackham (1992). Morrison (1971 i 1974) u
dvije je knjige pružio majstorski prikaz ranih putovanja Europljana u Novi svijet. Početak
europske prekomorske ekspanzije opisuje Fernandez-Armesto (1987). Svakako ne propustite
pročitati osobni Kolumbov dnevnik najslavnijeg putovanja u povijesti, ponovno tiskan u Dunn
i Kelley (1989).
Kao protutežu uglavnom nepristranog prikaza osvajanja i pokolja koja su jedni narodi
počinili drugima (u ovoj knjizi), pročitajte klasični prikaz o uništenju malog plemena Yahi u
sjevernoj Kaliforniji i jedinom preživjelom, Ishiju: Kroeber (1961). Robins i Uhlenbeck
(1991), Fishman (1991) te Krauss (1992) opisuju nestanak indijanskih jezika u Amerikama i
drugdje.
19. POGLAVLJE
O arheologiji, prapovijesti i povijesti Afrike pišu Oliver i Fagan (1975, Oliver i Fage
(1975), Fage (1978), Oliver (1991), Shaw i sur. (1993) te Phillipson (1993). Ehret i Posnansky
(1982) sažeto opisuju korelaciju lingvističkih i arheoloških dokaza o prošlosti Afrike. O ulozi
bolesti raspravljaju Hartwig i Patterson (1978).
Kad je u pitanju proizvodnja hrane, Afriku spominju i brojna djela već citirana od 4.
do 10. poglavlja. Također su bitna djela Ehret (1979), Clark i Brandt (1984), Hansen i
McMillan (1986), Wendorf i sur. (1992), Smith (1992a,b).
Za podatke o Madagaskaru, dva dobra polazišta su Dewar i Wright (1993) te Verin
(1986). Detaljnu studiju lingvističkih dokaza o izvorištima kolonizacije Madagaskara objavio
je Dahl (1991). Jones (1971) opisuje moguće glazbene dokaze o kontaktu Indonežana sa
stanovnicima Istočne Afrike. Važne dokaze o ranom naseljavanju Madagaskara, na temelju
datiranja kostura danas izumrlih životinja, sažeto je prikazao Dewar (1984). Zbunjujuće
kasnije otkriće fosila opisali su MacPhee i Burney (1991). Početak ljudske kolonizacije
Madagaskara utvrđen je na temelju paleobotaničkih dokaza (Burney 1987).
EPILOG
Vezu između degradacije okoliša i propasti grčke civilizacije istražili su van Andel i
sur. (1986), van Andel i Runnels (1987) te Runnels (1995). Fall i sur. (1990) na isti su način
istražili propast Petre, a Adams (1981) je to učinio za Mezopotamiju.
Poticajno tumačenje razlika u povijesti Kine, Indije, islama i Europe daje nam Jones
(1987). Levathes (1994) opisuje borbu za moć koja je dovela do propasti velike kineske flote.
Dodatnu literaturu o ranoj povijesti Kine možete naći u 16. i 17. poglavlju.
Učinak nomadskih pastoralista središnje Azije na složene euroazijske civilizacije
sjedilačkih zemljoradnika opisao je Bronson (1988).
Moguće značenje teorije kaosa za povijest opisuje Shermer (1995), koji nam također
daje bibliografiju za praćenje uspona i trijumfa QWERTY tipkovnice, a o tome piše i Rogers
(1983).
Prikaz iz prve ruke o prometnoj nesreći u kojoj je 1930. Hitler umalo poginuo nalazi
se u memoarima Otta Wagenera, Hitlerova suputnika u tom automobilu. Te je memoare u
obliku knjige priredio Turner (1978). Turner (1996) dodatno spekulira o tome što se sve
moglo dogoditi da je Hitler poginuo 1930.
Medu brojnim cijenjenim knjigama koje su napisali povjesničari zainteresirani za
probleme dugoročne povijesti, spomenimo ove: Hook (1943), Gardiner (1959), Braudel
(1979), Braudel (1980), Novick (1988) i Hobhouse (1989).
Biolog Ernst Mayr u nekoliko je knjiga raspravljao o razlikama između povijesnih i
nepovijesnih znanosti, uz osobiti naglasak na kontrastu između biologije i fizike; no mnogo
toga što Mayr piše vrijedi i za ljudsku povijest. Pogledajte sljedeća njegova djela: Mayr
(1976) - poglavlje 25, te Mayr (1988) - poglavlja 1 i 2.
O metodama uz pomoć kojih epidemiolozi dolaze do uzročno-posljedičnih zaključaka
o ljudskim bolestima, a da pritom ne obavljaju laboratorijske pokuse na ljudima, raspravlja se
u standardnim udžbenicima epidemiologije, kao što su Lilienfeld i Lilienfeld (1994). Kako se
sa stajališta ekologa mogu iskoristiti prirodni pokusi opisao sam u jednom svom poglavlju u
drugoj knjizi (Diamond 1986). Harvey i Pagel (1991) jasno opisuju kako se valjani zaključci
mogu dobiti na temelju usporedbe različitih bioloških vrsta.
Bilješka o piscu
Jared Mason Diamond američki je evolucijski biolog, fiziolog, biogeograf i jedan od
najuglednijih svjetskih autora knjiga o popularnoj znanosti. Trenutno je profesor zemljopisa
na UCLA, a urednik je i časopisa 'Skeptic', te član Američke akademije znanosti i umjetnosti.
1999. godine osvojio je Nacionalno znanstveno odlikovanje (National Science Medal), a
1998. godine. 'Japan's Cosmos Prize'. Osim knjige "Sva naša oružja", za koju je dobio i
Pulitzerovu nagadu, najpoznatije su mu "Treća čimpanza" ("The Third Chimpanzee",
nagrada L. A. Timesa za najbolju znanstvenu knjigu), "Why is Sex Fun?" te posljednja
"Collapse: How Societies Choose to Fail or Succeed", svojevrstan nastavak "Svih naših
oružja".
Bilješka o prevoditelju
Miloš Judaš je rođen 1961. u Petrinji (RH), a sada je zaposlen na Medicinskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao redoviti profesor neuroznanosti i anatomije, pročelnik
Odsjeka za razvojnu neuroznanost HIIM-a,. prodekan za znanost, predsjednik Odbora za
disertacije, predsjednik Sveučilišnog povjerenstva za dodjelu Rektorovih nagrada, a od 2008.
je i član-suradnik HAZU (Razred za medicinske znanosti).
Literatura
Adams, R. (1981) Heartland of Cities. Chicago: University of Chicago Press.
Adams, R. (1966) The Evolution of Urban Society. Chicago: Aldine.
Akazawa, T. i Szathmary, E., urednici (1996) Prehistoric Mongoloid Dispersals. Oxford:
Oxford University Press.
al-Hassan, A. i Hill D. (1992) Islamic Technology. Cambridge: CambridgeUniversity Press.
Allchin, B. i Allchin, R. (1982) The Rise of Civilization in India and Pakistan. Cambridge:
Cambridge University Press.
Allen, J. i Holdaway, S. (1995) "The contamination of Pleistocene radiocarbondeterminations
in Australia". Antiquity 69:101-112.
Allen, J. i dr., urednici (1977) Sunda and Sahul. London: Academic Press.
Allen, J. i ur. (1988) "Pleistocene dates for the human occupation of NewIreland, Northern
Melanesia". Nature 331:707-709.
Allen, J. i ur. (1989) "Human Pleistocene adaptations in the tropical islandPacific: Recent
evidence from New Ireland, a Greater Australian outlier". Antiquity 63:548-561.
Ammerman, A. i Cavalli-Sforza L.L. (1984) The Neolithic Transition and theGenetics of
Populations in Europe. Princeton: Princeton University Press.
Anderson, A. (1991) "The chronology of colonisation in New Zealand".Antiquity 65:767-795.
Anderson, A. (1995) "Current approaches in East Polynesian colonisationresearch". Journal of
the Polynesian Society 104:110-132.
Anderson, R. May, R. (1992) Infectious Diseases of Humans. Oxford: Oxford University
Press.
Attenborough, R. i Alpers, M., urednici (1992) Human Biology in Papua New Guinea.
Oxford: Clarendon Press.
Bahn, P. i Flenley J. (1992) Easter Island, Earth Island. London: Thames and Hudson.
Barber, E. J. W. (1991) Prehistoric Textiles. Princeton: Princeton University Press.
Barbour, A. i Fish, D. (1993) "The biological and social phenomenon of Lyme disease".
Science 260:1610-1616.
Barigozzi, C, urednik (1986) The Origin and Domestication of Cultivated Plants. Amsterdam:
Elsevier.
Barker, G. (1985) Prehistoric Farming in Europe. Cambridge: Cambridge University Press.
Basalla, G. (1988) The Evolution of Technology. Cambridge: Cambridge University Press.
Bellwood P. (1985) Prehistory of the Indo-Malaysian Archipelago. Sydney: Academic Press.
Bellwood, P. (1987) The Polynesians, revidirano izdanje. London: Thames and Hudson.
Bellwood, P. (1991) "The Austronesian dispersal and the origin of languages". Scientific
American 265(1): 88-93.
Bellwood, P. (1993) "Cultural and biological differentiation in Peninsular Malaysia: The last
10,000 years". Asian Perspectives 32: 37-60.
Bellwood, P. i dr. (1995) The Austronesians: Comparative and Historical Perspectives.
Canberra: Australian National University.
Bense, J. (1994) Archaeology of the Southeastern United States. San Diego: Academic Press.
Black, F. (1966) "Measles endemicity in insular populations: Critical community size and its
evolutionary implication". Journal of Theoretical Biology 11: 207-211.
Black, F. (1975) "Infectious diseases in primitive societies". Science 187: 515-518.
Blanton, R. i ur. (1981) Ancient Mesoamerica. Cambridge: Cambridge University Press.
Blunder, M. (1992) "Independent inventionism and recent genetic evidence on plant
domestication". Economic Botany 46: 98-111.
Blumler, M. i Byrne, R. (1991) "The ecological genetics of domestication and the origins of
agriculture". Current Anthropology 32: 23-54.
Bokonyi, S. (1974) History of Domestic Mammals in Central and Eastern Europe. Budapest:
Akademiai Kiado.
Boltz, W. (1986) "Early Chinese writing". World Archaeology 17: 420-436.
Boltz, W. (1994) The Origin and Early Development of the Chinese Writing System. New
Haven: American Oriental Society.
Boone, E. i Mignolo, W. (1994) Writing without Words. Durham: Duke University Press.
Bowman, S. (1994) "Using radiocarbon: an update." Antiquity 68: 838-843.
Braudel, F. (1979) Civilization and Capitalism. New York: Harper and Row.
Braudel, F. (1980) On History. Chicago: University of Chicago Press.
Branson, B. (1988) "The role of barbarians in the fall of states". u: Yoffee, N. Cowgill, G.
(urednici.) The Collapse of Ancient States and Civilizations Tucson: University of
Arizona Press, 196-218.
Broome, R. (1982) Aboriginal Australians. Sydney: Allen and Unwin.
Buchanan, R. A. (1994) The Power of the Machine. London: Penguin Books.
Budiansky, S. (1992) The Covenant of the Wild. New York: William Morrow.
Burenhult, G., urednik (1993-1994) The Illustrated History of Humankind. San Francisco:
HarperCollins.
Burger, R. (1992) Chavin and the Origins of Andean Civilization. New York: Thames and
Hudson.
Burnet, M. (1953) Natural History of Infectious Disease. Cambridge: Cambridge University
Press.
Burney, D. (1987) "Late Holocene vegetational change in Central Madagascar." Quaternary
Research 28: 130-143.
Bushnell, O. A. (1993) The Gifts of Civilization: Germs and Genocide in Hawaii. Honolulu:
University of Hawaii Press.
Campbell, L. i Mithun, M. (1979) The Languages of Native America. Austin: University of
Texas.
Cannon, M. (1987) The Exploration of Australia. Sydney: Reader's Digest.
Cardwell, D. (1994) The Fontana History of Technology. London: Fontana Press.
Carlisle, R., urednik (1988) Americans before Columbus: Ice-Age Origins. Pittsburgh:
University of Pittsburgh.
Carneiro, R. (1970) "A theory of the origin of the state." Science 169: 733-738.
Cavalli-Sforza, L. L. i Cavaili-Sforza, F. (1995) The Great Human Diasporas. Reading,
Mass.: Addison-Wesley.
Cavalli-Sforza, L. L., Menozzi, P. i Piazza, A. (1994) The History and Geography of Human
Genes. Princeton: Princeton University Press.
Chadwick, J. (1992) The Decipherment of Linear B. Cambridge: Cambridge University Press.
Chang, K. (1987) The Archaeology of Ancient China, 4. izdanje. New Haven: Yale
University Press.
Childe, V. G. (1954) What Happened in History, revidirano izdanje. Baltimore: Penguin
Books.
Clark, J. D. i Brandt, S., urednici (1984) From Hunters to Farmers: The Causes and
Consequences of Food Production in Africa. Berkeley: University of California Press.
Clutton-Brock, J. (1981) Domesticated Animals from Early Times. London: British Museum
(Natural History).
Clutton-Brock, J., urednik (1989) The Walking Larder. London: Unwin-Hyman.
Clutton-Brock, J. (1992) Horse Power. Cambridge: Harvard University Press.
Cockburn, A. (1967) Infectious Diseases: Their Evolution and Eradication. Springfield, 111.:
Thomas.
Cockburn, A. (1977) "Where did our infectious diseases come from?" u: Health and Disease
in Tribal Societies, CIBA Foundation Symposium no. 49. Amsterdam: Elsevier, 103113.
Cockburn, A. i Cockburn, E., urednici (1983) Mummies, Diseases, and Ancient Cultures.
Cambridge: Cambridge University Press.
Coe, M. (1984a) Mexico, 3. izdanje. New York: Thames and Hudson.
Coe, M. (1984b) Maya, 3. izdanje. New York: Thames and Hudson.
Coe, M. (1992) Breaking the Maya Code. New York: Thames and Hudson.
Connolly, B. i Anderson, R. (1987) First Contact. New York: Viking.
Cortes, H. (1969) Five Letters of Cortes to the Emperor. New York: Norton.
Cowan, C. W. i Watson, P. J., urednici (1992) The Origins of Agriculture. Washington, D. C:
Smithsonian Institution Press.
Crosby, A. (1972) The Columbian Exchange: Biological Consequences of 1492. Westport,
Conn.: Greenwood.
Crosby, A. (1986) Ecological Imperialism: The Biological Expansion of Europe, 900.-1900.
Cambridge: Cambridge University Press.
Curtin, P. (1989) Death by Migration: Europe's Encounter with the Tropical World in the 19th
Century. Cambridge: Cambridge University Press.
Dahl, O. (1991) Migration from Kalimantan to Madagascar. Oslo: Norwegian University
Press.
Darlington, C. D. (1969) The Evolution of Man and Society. New York: Simon and Schuster.
Darvill, T. (1987) Prehistoric Britain. London: Batsford.
Davis, S. (1987) The Archaeology of Animals. New Haven: Yale University Press.
DeFrancis, J. (1989) Visible Speech. Honolulu: University of Hawaii Press, de Fuentes P.,
urednik (1993) The Conquistadors. Norman: University of Oklahoma Press.
Dewar, R. (1984) "Extinctions in Madagascar: The loss of the subfossil fauna". u: Martin, P.
Klein, R. (urednici) Quaternary Extinctions. Tucson: University of Arizona Press, str.
574-593.
Dewar, R. i Wright, H. (1993) "The culture history of Madagascar". Journal of World
Prehistory 7: 417-466.
Diamond, J. (1986) "Overview: Laboratory experiments, field experiments, and natural
experiments". u: Diamond, J. Case, T. (utednici) Community Ecology. New York:
Harper and Row, 3-22.
Diamond, J. (1990) "A pox upon our genes". Natural History 99(2): 26-30.
Diamond, J. (1992) The Third Chimpanzee. New York: HarperCollins.
Dillehay, T. D. (1989) Monte Verde: A Late Pleistocene Site in Chile. Washington, D. C:
Smithsonian Institution Press.
Dillehay, T. D. i Meltzer, D. J., urednici (1991) The First Americans: Search and Research.
Boca Raton: CRC Press.
Dillehay, T. D. i dr. (1992) "Earliest hunters and gatherers of South America". Journal of
World Prehistory 6:145-204.
Diringer, D. (1968) The Alphabet, 2 vols (3. izdanje). London: Hutchinson.
Diringer, D. (1982) Writing. London: Thames and Hudson.
Dixon, R. M. W. (1980) The Languages of Australia. Cambridge: Cambridge University
Press.
Dobson, A. (1988) "The population biology of parasite-induced changes in host behavior".
Quarterly Reviews of Biology 63:139-165.
Dobyns, H. (1983) Their Number Became Thinned. Knoxville: University of Tennessee
Press.
Donkin, R. A. (1989) The Muscovy Duck Cairina moschata domestica. Rotterdam: Balkema.
Drennan, R. i Uribe, C, urednici (1987) Chiefdoms in the Americas. Lanham, Md.: University
Press of America.
Duhoux, Y., Palaima, T. i Bennet, J., urednici (1989) Problems in Decipherment. Louvain-laNeuve: Peeters.
Dunn, O. i Kelley, J. Jr. (1989) The Diario of Christopher Columbus's First Voyage to
America, 1492-1493. Norman: University of Oklahoma Press.
Duyker, E. (1992) The Discovery of Tasmania: Journal Extracts from the Expeditions of Abel
Janszoon Tasman and Marc-Joseph Marion Dufresne, 1642 and 1772. Hobart: St.
David's Park Publishing.
Ehret, C. (1979) "On the antiquity of agriculture in Ethiopia." Journal of African History 20:
161-177.
Ehret, C. i Posnansky, M., urednici (1982) The Archaeological and Linguistic Reconstruction
of African History. Berkeley: University of California Press.
Elvin, M. (1973) The Pattern of the Chinese Past. Stanford: Stanford University Press.
Etler, D. (1992) "Recent developments in the study of human biology in China: A review".
Human Biology 64: 567-585.
Ewald, P. (1994) Evolution of Infectious Disease. New York: Oxford University Press.
Ewers, J. (1958) The Blackfeet: Raiders on the Northwestern Plains. Norman: University of
Oklahoma Press.
Fagan, B. (1987) The Great Journey: The Peopling of Ancient America. New York: Thames
and Hudson.
Fage, J. D. (1978) A History of Africa. London: Hutchinson.
Fall, P. i dr. (1990) "Fossil hyrax middens from the Middle East: A record of paleovegetation
and human disturbance". u: Betancourt, J. i dr. (urednici) Packrat Middens. Tucson:
University of Arizona Press, 408-427.
Fenner, F. (1965) "Myxoma virus and Oryctolagus cuniculus: two colonizing species". u:
Baker, H. G. i Stebbins, G. L. (urednici) Genetics of Colonizing Species. New York:
Academic Press, 485-501.
Fernandez-Armesto, F. (1987) Before Columbus: Exploration and Colonization from the
Mediterranean to the Atlantic, 1229-1492. London: Macmillan Education.
Fishman, J. (1991) Reversing Language Shift. Clevedon: Multilingual Matters.
Flannery, K. (1972) "The cultural evolution of civilizations". Annual Review of Ecology and
Systematics 3: 399-426.
Flannery, K. (1973) "The origins of agriculture". Annual Reviews of Anthropology 2:271310.
Flannery, K., urednik (1986) Guild Naquitz. New York: Academic Press.
Flannery, K. (1995) "Prehistoric social evolution." u: Ember, C. i Ember, M. (urednici)
Research Frontiers in Anthropology. Englewood Cliffs: Prentice-Hall, str. 1-26.
Flannery, T. (1995) The Future Eaters. New York: Braziller.
Flannery, K., Marcus, J. i Reynolds, R. (1989) The Flocks of the Wamani.San Diego:
Academic Press.
Flood, J. (1989) Archaeology of the Dreamtime, revised edition. Sydney: Collins.
Foley, W. (1986) The Papuan Languages of New Guinea. Cambridge: Cambridge University
Press.
Ford, R., urednik (1985) Prehistoric Food Production in North America. Ann Arbor:
University of Michigan Museum of Anthropology.
Franklin, A., Olin, J. i Wertime, T. (1978) The Search for Ancient Tin. Washington, D. C:
Smithsonian Institution Press.
Fried, M. (1967) The Evolution of Political Society. New York: Random House.
Gad, F. (1971) The History of Greenland, vol. 1. Montreal: McGill-Queens University Press.
Gardiner, P., urednik (1959) Theories of History. New York: Free Press.
Gelb, I. J. (1963) A Study of Writing, 2. izdanje. Chicago: University of Chicago Press.
Goldstein, D. B. i dr. (1995) "Genetic absolute dating based on microsatellites and the origin
of modern humans." Proceedings of the National Academy of Sciences 92: 6723-6727.
Golson, J. (1991) "Bulmer phase II: Early agriculture in the New Guinea highlands." u:
Pawley, A. (urednik) Man and a Half. Auckland: Polynesian Society, 484-491.
Goodwin, D. (1965) Domestic Birds. London: Museum Press.
Goody, J. (1977) The Domestication of the Savage Mind. Cambridge: Cambridge University
Press.
Greenberg, J. (1987) Language in the Americas. Stanford: Stanford University Press.
Grimes, B. (1996) Ethnologue: Languages of the World, 13. izdanje. Dallas: Summer Institute
of Linguistics.
Gross, R. i dr. (1989) "Genetics of pertussis toxin." Molecular Microbiology 3: 119-124.
Groves, C. (1981) Ancestors for the Pigs: Taxonomy and Phytogeny of the Genus Sus.
Technical Bulletin no. 3, Department of Prehistory, Research School of Pacific
Studies, Australian National University.
Guidon, N. i Delibrias, G. (1986) "Carbon-14 dates point to man in the Americas 32,000 years
ago". Nature 321: 769-771.
Haas, J. i dr., urednici (1987) The Origins and Development of the Andean State. Cambridge:
Cambridge University Press.
Hansen, A. i McMillan, D., urednici (1986) Food in Sub-Saharan Africa. Boulder, Colo.:
Rienner.
Harlan, J. (1992) Crops and Man, 2. izdanje. Madison, Wis.: American Society of Agronomy.
Harris, M. (1978) Cannibals and Kings: The Origins of Cultures. New York: Vintage Books.
Harris, D. i Hillman, G., urednici (1989) Foraging and farming: The Evolution of Plant
Exploitation. London: Unwin Hyman.
Hartwig, G. i Patterson, K. D., urednici (1978) Disease in African History.Durham: Duke
University Press.
Harvey, P. i Pagel, M. (1991) The Comparative Method in Evolutionary Biology. Oxford:
Oxford University Press.
Haynes, C. V. Jr. (1992) "Contributions of radiocarbon dating to the geochronology of the
peopling of the New World." u: Taylor R. E. Long, A. Kra RS (urednici) Radiocarbon
after Four Decades. New York: Springer, 354-374.
Haynes, C. V. Jr. (1993) "Clovis-Folson geochronology and climate change".u: Soffer, O. i
Praslov, N. D. (urednici) From Kostenki to Clovis: Upper Paleolithic Paleo-Indian
Adaptations. New York: Plenum, str. 219-236.
Heiser, C. Jr. (1976) The Sunflower. Norman: University of Oklahoma Press.
Heiser, C. Jr. (1979) "Origins of some cultivated New World plants". Annual Reviews of
Ecology and Systematics 10: 309-326.
Heiser, C. Jr. (1979b) The Gourd Book. Norman: University of Oklahoma Press.
Heiser, C. Jr. (1985) Of Plants and People. Norman: University of Oklahoma Press.
Heiser, C. Jr. (1988) "Aspects of unconscious selection and the evolution of domesticated
plants". Euphytica 37:77-81.
Heiser, C. Jr. (1990) Seed to Civilization: The Story of Food, 3. izdanje. Cambridge: Harvard
University Press.
Heiser, C. Jr. (1990b) "New perspectives on the origin and evolution of New World
domesticated plants: Summary". Economic Botany 44(3 suppl.): 111-116.
Hemming, J. (1970) The Conquest of the Incas. San Diego: Harcourt Brace Jovanovich.
Henry, D. (1989) From Foraging to Agriculture: The Levant at the End of the Ice Age.
Philadelphia: University of Pennsylvania Press.
Herre, W. i Rohrs M (1990) Haustiere zoologisch gesehen. Stuttgart: Fischer.
Herrnstein, R. i Murray, C. (1994) The Bell Curve: Intelligence and Class Structure in
American Life. New York: Free Press.
Higham, C. (1989) The Archaeology of Mainland Southeast Asia. Cambridge: Cambridge
University Press.
Hill, A. i Serjeantson, S., urednici (1989) The Colonization of the Pacific: A Genetic Trail.
Oxford: Clarendon Press.
Hobhouse, H. (1989) Forces of Change. London: Sedgewick and Jackson.
Hoffecker, J. i dr. (1993) "The colonization of Beringia and the peopling of the New World".
Science 259: 46-53.
Holloway, D. (1994) Stalin and the Bomb. New Haven: Yale University Press.
Hook, S. (1943) The Hero in History. Boston: Beacon Press.
Hooker, J. T., urednik (1990) Reading the Past. London: British Museum Press.
Hopkins, D. (1983) Princes and Peasants: Smallpox in History. Chicago: University of
Chicago Press.
Horton, D. R. (1979) "Tasmanian adaptation". Mankind 12: 28-34.
Hughes, T. (1983) Networks of Power. Baltimore: Johns Hopkins University Press.
Hughes, R. (1987) The Fatal Shore. New York: Knopf.
Iitis, H. (1983) "From teosinte to maize: The catastrophic sexual transmutation". Science 222:
886-894.
Irwin, G. (1992) The Prehistoric Exploration and Colonization of the Pacific. Cambridge:
Cambridge University Press.
Isaac, E. (1970) Geography of Domestication. Englewood Cliffs, N. J.: Prentice-Hall.
Ježek, Z. i Fenner, F. (1988) Human Monkeypox. Basel: Karger.
Jones, A. M. (1971) Africa and Indonesia: The Evidence of the Xylophone and Other Musical
and Cultural Factors. Leiden: Brill.
Jones, G. (1986) The Norse Atlantic Saga, 2. izdanje. New York: Oxford University Press.
Jones, E. L. (1987) The European Miracle, 2. izdanje. Cambridge: Cambridge University
Press.
Jones, R. (1977) "The Tasmanian Paradox". u: Wright, R. V. S. (urednik) Stone Tools as
Cultural Markers. Canberra: Australian Institute of Aboriginal Studies, 189-284.
Jones, R. (1978) "Why did the Tasmanians stop eating fish?" u: Gould, R. (urednik)
Explorations in Ethnoarchaeology. Albuquerque: University of New Mexico Press,
11-48.
Jones, R. (1979) "The fifth continent: Problems concerning the human colonization of
Australia". Annual Reviews of Anthropology 8: 445-466.
Jones, R. (1995) "Tasmanian archaeology". Annual Reviews of Anthropology 24: 423-446.
Justeson, J. Kaufman, T. (1993) "A decipherment of epi-Olmec hieroglyphic writing".
Scien